Portal za književnost i kritiku

Između književnosti i novinarstva

Dvostruki život pisaca

Podvojena figura književnika-kolumnista nije, naravno, ništa novo, niti je nešto specifično za Hrvatsku, ali ovdje, a i u široj postjugoslavenskoj regiji, predstavlja činjenicu bez koje je nemoguće razumjeti tranziciju književnog polja iz socijalizma u kapitalizam
waldryano (pixabay.com)
Skupa s utjecajem tradicionalnijih medija opada i utjecaj kolumnističkih opinionmejkera, pa se donedavno elitna medijska forma u eri interneta i društvenih mreža nepovratno linja i stari, postajući sve jasnije generacijski obilježena kao neka vrsta boomerskog žanra. Neke buduće generacije spisateljica i pisaca morat će, sva je prilika, tražiti nove načine da organiziraju vlastite „dvostruke živote“

 

„Ovu knjigu pisala sam u trenutku kada su mi se sve riječi rasule“, kaže Dubravka Ugrešić u uvodu svog Američkog fikcionara: „Mala kolumna spašavala je moj život.“ Fikcionar, zbirka kolumnističkih tekstova koje je Ugrešić pisala za jedne nizozemske novine, nastaje početkom devedesetih: autorica tek što je otišla iz Hrvatske, ispraćena uvredama i prijetnjama u višegodišnji egzil. Novinski angažman tada joj je spasio život na barem dva načina. Pomogao joj je da one „rasute riječi“ ponovno prikupi, ali i omogućio da, naprosto, ima od čega živjeti. I nije Ugrešić tada bila jedina koja je zaklon potražila u novinama. Dovoljno je prisjetiti se tekstova što ih za strane magazine piše Slavenka Drakulić. Ili kolumni „Berlin apatrida“ Bore Ćosića i „Kovačnica“ Mirka Kovača u Feral Tribuneu. Na stranicama Nedjeljne Dalmacije izlaze kratke priče Miljenka Jergovića, kasnije sabrane u jednu od ključnih knjiga dekade, Sarajevski Marlboro. To su, dakle, devedesete: izdavačka i knjižarska infrastruktura se raspada, nepoćudni pisci i spisateljice postaju egzilanti i izbjeglice, a literatura gubi onaj povlašteni status što ga je stekla u jugoslavenskom socijalizmu pa tiskani mediji postaju nekom vrstom rezervnog položaja književnika i književnosti. Onda kada se književnost, početkom sljedeće decenije, nakratko opet „vrati u modu“ na krilima FAK-a i tržišnog optimizma drugog kruga tranzicije, nikoga zato nije trebalo čuditi to što su najveće zvijezde festivalskog spektakla postali upravo pisci koji su popularnost prethodno stekli na stranicama novina, poput Jergovića i Ante Tomića.

Kako živjeti od književnosti?

Trideset godina nakon Američkog fikcionara i dvadeset godina nakon FAK-a, Andreja Nikolaidisa u relativno nedavnom intervjuu dočekuje joker pitanje koje novinari opće prakse toliko vole postavljati piscima: može li se danas živjeti od književnosti? „Književnici uglavnom ne žive od pisanja“, odgovara on. „Ja da, ali ne od književnosti već od pisanja kolumni. Ne znam je li itko može doista preživjeti samo od književnosti. Ja moram pisati za novine kako bih preživio, naime, kako ne znam raditi ništa drugo osim pisanja, ja moram od toga živjeti.“ I opet, daleko od toga da je Nikolaidis danas jedini. Skoro da je teže naići na iole poznatijeg pisca bez kolumne nego na one koji odrađuju tjednu gažu u nekim novinama ili na portalu. Taj književno-novinarski „dvostruki život“ autorica i autora nije, naravno, ništa novo, niti je nešto specifično za Hrvatsku, ali ovdje, a i u široj postjugoslavenskoj regiji, označava činjenicu bez koje je nemoguće razumjeti transformaciju književnog polja u njegovoj tranziciji iz socijalizma u kapitalizam. Sama „proizvodnja“ književnosti, oslonjena na raznorazne državne dotacije, stipendije i proračunski financirane otkupe knjiga, možda nije izravno izložena surovim uvjetima tržišnog natjecanja, ali oni koji je stvaraju – nema sumnje – itekako su izloženi tržištu.

Sintagmu „dvostruki život pisaca“ skovao je, inače, francuski sociolog književnosti Bernard Lahire. To da su autori, pored pisanja književnosti, prisiljeni raditi i neki drugi, „pravi“ posao nije samo usputan detalj, tvrdi on, nego „apsolutno središnja činjenica književnog života“: pisac s „dnevnim“ poslom je, po Lahireu, „najtipičnija figura u književnom univerzumu“. Ako je tako, onda preostaje pitanje: kako se točno ta figura kreće hrvatskim i postjugoslavenskim književnim poljem? I što nam njeno kretanje o samom polju govori?

Od književnosti se dakle – toliko smo apsolvirali – ne može živjeti. Ono što književnost piscima ipak donosi drugi bi i poznatiji francuski sociolog Pierre Bourdieu – na kojeg se Lahire rado naslanja – nazvao simboličkim kapitalom. Nazovite to ugledom, priznatošću ili slavom: svejedno. Ključno je da se simbolički kapital gomila upravo zato što pisac nema većeg ekonomskog interesa od pisanja književnosti: ugled i slavu mu donosi to što piše u ime „viših“, umjetničkih vrijednosti. A onda kada se iz umjetničkih visina spušta u „profanije“ sfere masovnih medija, pisac svoj simbolički kapital zapravo investira: onda kada uredniku ili urednici pošalje par hiljada znakova nakuckanih na aktualnu temu, on ga – više ili manje unosno – oplođuje i pretvara u nešto opipljiviji ekonomski „kapital“. Ili, drugim riječima: od književnosti se ipak može živjeti, ali isključivo zato što se od književnosti živjeti ne može.

Pisac s „dnevnim“ poslom je, po Lahireu, „najtipičnija figura u književnom univerzumu“. Ako je tako, onda preostaje pitanje: kako se točno ta figura kreće hrvatskim i postjugoslavenskim književnim poljem? I što nam njeno kretanje o samom polju govori?

Stil i tržište

Ono što se može jest zavrtjeti čitav ovaj krug ispočetka, samo u suprotnom smjeru. Jednom kada objavi dovoljan broj kolumni, piscu se otvara opcija da ih ukoriči: nakon što je autorski status „oplodio“ medijskim angažmanom, medijski angažman sada postaje platforma za lansiranje novog naslova unutar autorskog opusa. U skladu s „povratkom“ iz medijskog u književno polje, takve se zbirke novinskih tekstova obično podnaslove kao „eseji“, „kronike“ ili već na neki treći, žanrovski „literarniji“ i kudikamo pretenciozniji način. U posljednjih je tridesetak godina unutar domaće književnosti tako nabujao obilan rukavac „kolumnističke književnosti“. Otpusno pismo Zorana Ferića, Jugolaboratorija Vladimira Arsenijevića, Jugoton gori! Marka Pogačara, Pisma s juga Marka Tomaša, Fric i Dobrila Srđana Valjarevića, tri toma Hemonwooda Aleksandra Hemona… I tako dalje, i tako dalje: nepregledan niz knjiga koje kritičari i komentatori obično zanemaruju, svrstavajući ih prešutno u autorsku „B“ produkciju, iako bez kolumnističkog trampolina ne bi bilo – da se zadržimo samo na ranijim primjerima – niti naglog „esejističkog“ zaokreta u opusima Ugrešić ili Kovača, niti otprilike petine Jergovićevog opusa.

Ne profitiraju pritom samo autori na ovakvom kolanju simboličkog i ekonomskog kapitala između književnog i medijskog polja: mnogo veću korist, očekivano, izvlače sami mediji. Postoje, naime, dobri razlozi zbog kojih je upravo kolumna kroz posljednjih tridesetak godina inaugurirana u elitni žanr medijskog mainstreama, a kolumnisti su postali privilegirani i najčešće bolje plaćeni od svojih kolega, „običnih“ novinara. Razloge, po običaju, vrijedi potražiti na tržištu. Na počecima komercijalizacije medijskog polja vladala je mantra o ekonomskoj konkurenciji koja će publici donijeti raznolikost sadržaja, šarenilo vijesti i pluralizam stavova, toliko različite od socijalističkog „sivila“. Stvarnost je ispala nešto drukčija: kao što su kritičniji mediolozi odavno ustanovili, komercijalizacija medija redovno vodi prema okrupnjavanju vlasništva, stvaranju oligopola i duopola, rezanju troškova proizvodnje, ukidanju „neisplativih“ rubrika poput kulture ili žanrova kao što je reportaža… U krajnjoj izvedbi, sav se sadržaj standardizira: mainstream mediji donose manje-više iste informacije uz povremene varijacije, ovisno o ideološkom kutu uređivanja. Internet zatim ubrzava cirkulaciju vijesti, dok s ubrzanjem opada kvaliteta priloga. A u takvom krajoliku, kolumne postaju alatke pozicioniranja na medijskom tržištu. Pisci koji „gostuju“ kao kolumnisti vlasnicima medija ne donose samo status stečen u književnom polju i vjernu publiku, nego i autorski „pečat“, pretpostavljenu originalnost pogleda, distinktivnu stilsku dimenziju: iz vizure komercijalnog medija, redom sjajna sredstva izdvajanja i razlikovanja spram tržišne konkurencije.

Ili su barem donedavno bila. S usponom interneta i prelijevanjem oglašivačkog novca u online gigante poput Googlea i Facebooka, tradicionalni medijski mainstream izgubio je glavni izvor svojih prihoda i sada se ubrzano urušava: na mreži uostalom ne može biti „srednje struje“, medijsko iskustvo publike se fragmentira. Skupa s utjecajem tradicionalnijih medija opada i utjecaj kolumnističkih opinionmejkera, pa se donedavno elitna medijska forma u eri interneta i društvenih mreža nepovratno linja i stari, postajući sve jasnije generacijski obilježena kao neka vrsta boomerskog žanra. Neke buduće generacije spisateljica i pisaca morat će, sva je prilika, tražiti nove načine da organiziraju vlastite „dvostruke živote“: možda kao podcasteri, možda kao factcheckeri, možda kao scenaristi serija i video-igara, možda na neki četvrti, danas posve nepredvidivi način. Ono što će ostati, činjenica je da mimo mixa književnog i medijskog polja neće biti razumljive uvodne tri decencije ovdašnje tranzicije: ni transformacija kroz koju su književnost i mediji prošli u vlastitoj komercijalizaciji, a ni socijalne „strategije“ i „taktike“ autora koji se, bez većeg izbora, najednom moraju prilagoditi kapitalizmu.

Kolumne postaju alatke pozicioniranja na medijskom tržištu. Pisci koji „gostuju“ kao kolumnisti vlasnicima medija ne donose samo status stečen u književnom polju i vjernu publiku, nego i autorski „pečat“, pretpostavljenu originalnost pogleda, distinktivnu stilsku dimenziju

Prikupljanje rasutih riječi

S optimističnije strane, nije da ta prilagodba nije imala i svojih prednosti. U eri postjugoslavenske parcelizacije nekada zajedničkog kulturnog prostora i podizanja visokih zidova oko nacionalnih kanona, upravo su kolumnistička „gostovanja“ itekako pomagala da autorice i autori ostanu prisutni tamo odakle ih se pokušalo – a često i uspijevalo – istjerati: da Viktora Ivančića ili Gorana Vojnovića čitaju u Beogradu, novopečenog američkog pisca Aleksandra Hemona u Sarajevu, da Marko Tomaš svoja Pisma s juga šalje iz Mostara u Maribor kako bi, ukoričena, naposljetku stigla do Zagreba, da se Daša Drndić i David Albahari „dopisuju“ u zajedničkoj kolumni na portalu Booksa i da sve ove, ali i brojne druge autorice i autore publika nastavi redovno pratiti u čitavoj tzv. regiji. Podvojeni lik pisca-kolumnista – ta, parafrazirajući Lahirea, najtipičnija figura postjugoslavenskog književnog univerzuma – možda jeste nastao iz nevolje. I možda predstavlja tek najjednostavniji način prilagodbe pisaca na kapitalističko tržište u doba kada književnost nepovratno gubi društveni status, obilnu materijalnu pomoć države, široku publiku i snažnu infrastrukturu izgrađenu za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Ali je, ako ništa drugo, pripomogla da književna komunikacija unutar regije opstane. Da se jednom rasute riječi ponovno prikupe. I da pobjeda onih koji su prije trideset godina protjerali Dubravku Ugrešić ipak ne ostane potpuna.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije. 

Boris Postnikov (1979.) radi kao novinar u tjedniku Novosti i urednik portala Kritika-HDP.

Danas

Otvorene prijave za Culture Moves Europe

Projekt Culture Moves Europe namijenjen je umjetnicima i kulturnim profesionalcima koji rade u sektorima glazbe, književnosti, arhitekture, kulturne baštine, dizajna i modnog dizajna, likovne umjetnosti i izvedbenih umjetnosti te se njime potiče međunarodna suradnja. Prijaviti se možete do 31. svibnja!

17. Subversive festival

17. izdanje SUBVERSIVE FESTIVALA održat će se od 20. svibnja do 8. lipnja. Novi „majski šušur“ uz raskošno festivalsko izdanje uz četrdeset dokumentarnih i igranih filmskih naslova, brojne panele, predavanja i promocije knjiga, tri izložbe, multimedijalna događanja te gostovanja brojnih svjetskih intelektualaca, filmaša i aktivista, sve uz ovogodišnju festivalsku temu ŽIVJETI BEZ KAPITALIZMA.

Raspisana Književna nagrada Predrag Matvejević 2024.

Portal Radio Gornji grad (Gornjogradski književni festival), Kulturno informativni centar u Zagrebu i Suzana Matvejević, uz potporu grada Zagreba, podršku hrvatskog PEN-a i medijsko pokroviteljstvo radija i časopisa Nacional, raspisuju Književnu nagradu Predrag Matvejević za 2024. godinu.

Panonski festival knjige

Festival nudi raznolik program za sve uzraste uključujući predstavljanje knjiga i razgovore s autorima, radionice za djecu i odrasle, izložbe te druge kulturne i edukativne aktivnosti.
Program će se odvijati u dvorani Gradski vrt Osijek od 22. do 26. svibnja!

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Iz radionice
Skip to content