U svojoj se novoj knjizi bavite predodžbama o građanskoj (gradskoj) djevojci druge polovice 19. stoljeća. Kako određujete predmet svog istraživačkog fokusa tj. što, prema Vašem mišljenju i saznanjima, obuhvaća pojam djevojaštva koji opisujete u knjizi?
Djevojaštvo sam u knjizi odredila prilično pragmatično, u okvirima zakonske regulacije; u tim je okvirima riječ o ženskim osobama između 14 i 24 godine života, pri čemu je dodatni kriterij bračni status. Usprkos razmjerno raširenoj predodžbi o vrlo niskoj djevojačkoj dobi prilikom udaje u prošlosti, statistika, barem u onoj mjeri u kojoj je mogu iščitati, govori drukčije i uglavnom dob djevojke kod udaje bilježi između 20. i 24. godine života tijekom 19. stoljeća. Primarni izvori – primjerice, djevojački dnevnik Ivane Mažuranić i memoarski zapisi Vilme Vukelić – potvrđuju da je upravo 14. rođendan označavao donju granicu djevojaštva. I Ivana Mažuranić i njezina mlađa sestra Aleksandra nakon navršenih 14 godina počinju sudjelovati u društvenom životu grada – kreću u kazalište, na plesove, na privatne zabave, a slično je tako i s Vilmom Vukelić. To se, međutim, ipak odnosi na privilegirana djevojaštva odnosno na djevojke iz građanskih obitelji, budući da je granica zapošljavanja za djevojke i djevojčice iz neprivilegiranih društvenih slojeva nešto niža: Obrtni zakon iz 1872. određuje dob od 12 godina kao najnižu prilikom zapošljavanja u tvornicama ili drugdje, ali uz posebnu dozvolu obrtnih oblasti čak i desetogodišnje dijete može biti zaposleno ako vlasnik tvornice osigura da dijete uz rad pohađa i školsku nastavu. U tome smislu, djevojaštvo je istaknutiji fenomen građanskoga sloja – gradske djevojčice koje rade od svoje 12. godine sigurno nisu participirale u djevojačkim praksama kao njihove bogatije, privilegirane vršnjakinje. Zanimljiv mi je u tom smislu primjer iz obitelji Ivane Brlić-Mažuranić koja je 1893. godine zaposlila dvanaestogodišnju djevojčicu kao dadilju za svoju najstariju kćer; kad ta ista kći, međutim, doraste do 12. godine, obitelj će je još percipirati kao dijete i tek će krenuti u peti razred škole.
U knjizi promatram razdoblje djevojaštva u nekoliko karakterističnih područja, pri čemu moj fokus, dakako, odražava moje interese; proučavam djevojačke obrazovne prakse – koje su im škole bile dostupne i pod kojim uvjetima, što su u tim školama mogle naučiti i na koji su se način prema školovanju odnosile; nadalje, promatram djevojački odnos prema prostoru, kako unutrašnjem prostoru djevojačke sobe, tako i vanjskim prostorima, osobito gradskim ulicama na kojima je djevojačka prisutnost posebno regulirana. Daljnje su teme djevojačka društvenost i kulturne prakse u kojima su sudjelovale – vršnjačka prijateljstva, građanski plesovi, kazališne i operne predstave, izleti i drugi oblici građanske društvenosti, potom važna tema djevojačke tjelesnosti (koja uključuje i samopercepciju tijela, ali i regulaciju, kao i vanjske manifestacije tjelesnosti poput odijevanja i uređivanja), te naposljetku tema djevojačke afektivnosti koja se tiče svih afektivnih odnosa koje sam uspjela rekonstruirati iz djevojačkih zapisa – prijateljstava, odnosa prema roditeljima, učiteljicama i naposljetku zaljubljenosti.
Čini mi se da je djevojaštvo hibridno mjesto u kojem se dodiruju i mnogi drugi znanstveni narativi poput studija djetinjstva i mladosti, djevojačkih studija, povijesti svakodnevice i neki drugi?
Studiji djetinjstva i mladosti svakako su interdisciplinarni i obuhvaćaju sve što ste naveli, a mogu uključivati i sociološke, pedagoške i psihologijske uvide. Djevojački studiji u međuvremenu su se jasnije artikulirali u okviru kulturalnih studija i bave se suvremenim artikulacijama djevojaštva. U knjizi se koristim metodološkim alatima iz oba ta područja, prilagođavajući ih svojem odabiru tema. Voljela bih da sam imala više građe za istraživanje povijesti djevojačke svakodnevice, posebno djevojaka iz radničkih i služinskih obitelji, i još se uvijek nadam da ću naići na neki djevojački tekst, dnevnički ili drugi, djevojke-radnice. Kako god, svaki je istraživački projekt odraz autorskog interesa i vjerujem da bi istu temu bilo tko drugi posve drukčije obradio.
Koliko je percepcija adolescencije, mladenaštva općenito i to kao zasebnog identiteta u razvoju osobe pridonijela (re)prezentaciji djevojaštva?
U knjizi se tim procesima prilično opširno bavim. Možda je najvažniji aspekt reguliranja i prezentiranja djevojaštva pojam tzv. naravne odredbe, odnosno čvrsto ukorijenjena, gotovo neoboriva predodžba o ženskome životu kao isključivo privatnome čija je “prirodna” odredba sadržana u njezinim bračnim i majčinskim dužnostima. Bilo koja vrsta javnoga govora o djevojkama apsolutno mora implicirati pridržavanje naravne odredbe i stoga se društveni, a posebno obrazovni pomaci događaju teško i sporo, jer nije teško zaključiti da će djevojke početi propitivati naravnu odredbu kao jedini mogući životni odabir budu li u prilici dulje se i kvalitetnije obrazovati. Ta ideološka i imagološka napetost oko modernizacijskih i emancipacijskih procesa povezanih s djevojačkim obrazovanjem najizrazitija je diskurzivna struktura 19. stoljeća vezana uz djevojke. Druga se reprezentacijska struktura odnosi na djevojačko čitanje i strah od njega; čitanje romansi i pustolovne proze može djevojci “udariti u glavu”, kao što je to, primjerice, udarilo Emmi Bovary i to sve skupa nije dobro završilo. Također, važan je element u prezentaciji djevojaštva njezina tjelesnost i njezino normiranje; zdravo djevojačko tijelo ujedno je i zalog budućeg zdravlja nacije i stoga je ono posebno u fokusu pedagoških i drugih javnih diskursa o djevojaštvu.
Na sličnome tragu, koliko je uz konstituiranje djevojaštva kao društvenog i kulturnog fenomena usko vezan uspon građanskog sloja društva kao preduvjet?
Kad bih rekla da je djevojaštvo građanski fenomen to bi zvučalo preuzetno i reducirano, no svakako je moguće utvrditi jasnije mapiranje djevojaštva kao društvenoga fenomena tek nakon konstituiranja i etabliranja društvenog sloja građanstva. Do istoga zaključka dolazi i povjesničarka Iskra Iveljić koja se bavila zagrebačkom građanskom klasom na prijelomu stoljeća i koja nove artikulacije građanskoga djetinjstva i mladenaštva, pa i djevojaštva, povezuje s građanskim identitetom s jedne strane i obrazovnim napretkom s druge. Produljeno obrazovanje i nove obrazovne mogućnosti rezultirat će duljim razdobljem zavisnosti i društvene ne-odgovornosti, da ne kažem pred-odgovornosti, građanskoga podmlatka oba spola. Građanske djevojke, doduše, do 14. godine mahom već završavaju dostupno obrazovanje, ali nastavljaju s tipičnim građanskim djevojačkim odgojem i obrazovanjem u privatnoj sferi, s privatnim podukama iz stranih jezika, glazbe, plesa, katkada i drugih umjetnosti poput crtanja i slično, i to traje sve do udaje. Iveljić ovaj fenomen vidi i u kontekstu građanskoga oponašanja plemićkog načina života na prijelomu 19. i 20. stoljeća; bogatije građanske obitelji nesumnjivo daju ton djevojačkom odgoju i uopće svakodnevnim životnim praksama djevojaka u smislu obrazovanja, odijevanja, putovanja i slično, što će postupno preuzimati i sitno građanstvo prema svojim mogućnostima. Kao zanimljivu ilustraciju činjenice da će tek građanska obitelj izrazitije ocrtati djevojaštvo, no bez ambicije da to proglasim valjanim argumentom, ponudila bih mikrosliku iz romana Zlatni danci Jagode Truhelke u kojem u jednoj sceni djevojačko društvo razgovara o svojem viđenju djevojaštva i budućnosti, pri čemu jedna od njih, radišna i realna seoska djevojčica, vidi svoju budućnost vrlo jasno, s kratkim predbračnim razdobljem u kojem će, kad se ‘zadjevojči’ ići na seoski ples nakon čega slijedi udaja – seosko djevojaštvo kraće je i pragmatičnije i, osim predbračnim i praksama udvaranja, nije izdvojeno niti obilježeno nekim posebnim procesima. S druge strane, zanimljiv, premda asketski prikaz djevojaštva u plemićkim obiteljima nalazimo u dnevniku-memoaru Ane Jelisave Janković, grofice iz obitelji daruvarskih Jankovića, koja piše o vlastitoj djevojačkoj dobi i o djevojaštvu svoje majke, plemkinje iz obitelji Montbel, no moj je dojam na temelju tih zapisa da je period plemićkog djevojaštva, barem u krugovima ugarskog i slavonskog plemstva, izrazitije obilježen religijskim odgojnim praksama nego društvenim praksama djevojaštva – što je tema kojoj bih se još voljela vratiti.
Možda je najvažniji aspekt reguliranja i prezentiranja djevojaštva pojam tzv. naravne odredbe, odnosno čvrsto ukorijenjena, gotovo neoboriva predodžba o ženskome životu kao isključivo privatnome čija je “prirodna” odredba sadržana u njezinim bračnim i majčinskim dužnostima
Djevojka: društveni konstrukt i književni lik
Djevojaštvo jest koliko i fenomen, toliko i konstrukt, rekla bih podjednako društveni, ali i tekstualni, zbog čega Vam je široko primjenjiv imagološki aparat. U knjizi spominjete da je, barem u pojedinim trenucima, tadašnja djevojka bila platforma koje su semantički popunjavali različiti (ideološki) autoriteti?
Zaključak koji spominjete odnosi se na procese pregovaranja o djevojačkom obrazovanju. Treba napomenuti da je obavezno četverogodišnje školovanje u Hrvatskoj i Slavoniji uvedeno 1874. godine i da je to, praktički do kraja stoljeća, za većinu djevojčica obrazovni maksimum koji mogu dobiti. Pedagoški krugovi temu djevojačkog obrazovanja razmjerno često pretresaju u svojim časopisima i u zagovaranju javnih obrazovnih politika, pri čemu se jasno razlikuju dvije strane, progresivnija koja se zalaže za povećanje obrazovnih mogućnosti za djevojke i konzervativnija koja zazire od mogućnosti da se djevojka previše emancipira nastavi li školovanje nakon obavezne četiri godine. U raspravama, pa i polemikama koje ove dvije strane vode na stranicama učiteljskih glasila, ogledaju se spomenute ideološke razlike i velika je djevojačka tragedija što su konzervativci toliko dugo uspijevali simbolički sabotirati njihove obrazovne mogućnosti. Najveća promjena koja se zbiva u tom smislu, i središnji obrazovni događaj 19. stoljeća za djevojke, predstavlja otvaranje Privremenog ženskog liceja, svojevrsne neformalne gimnazije za djevojke, u Zagrebu 1892. godine. Nakon toga više nije bilo moguće zaustaviti promjene, ideološke i imagološke, bez obzira na to što je licejskim obrazovanjem u prvo vrijeme bio obuhvaćen razmjerno mali broj djevojaka. Ipak, rasprave, polemike, društveni procesi i imagološke i ideološke strukture koje su se sukobljavale u diskursu o djevojačkom obrazovanju meni nalikuju na društveno-povijesnu sinegdohu u kojoj se ogledaju i drugi povijesni procesi.
Više puta pišete o klasnoj uvjetovanosti različitih iskustava djevojaštva. Djevojaštvo građanske djevojke, pripadnice višeg društvenog staleža potpuno je različito od iskustva djevojaštva djevojke radnice ili sluškinje. Kako je to iskustvo vezano uz tadašnje društvene čimbenike npr. spomenute promjene u shvaćanju važnosti obrazovanja djevojaka ili prisvajanja javnog prostora i gradske šetnje?
Moji primjeri pokazuju da, premda je djevojačka klasa nesumnjivo glavni regulator djevojačkih iskustava, nije i jedini; mislim pritom na primjer obitelji Mažuranić koja se, usprkos pripadnosti srednjem građanstvu, nije odlučila kćeri školovati više od obavezne četiri godine, čak i nakon što je u Zagrebu otvoren spomenuti ženski licej, koji je njihova mlađa kći Aleksandra pohađala samo godinu dana. Usporedbe radi, sestrične Ivane Brlić-Mažuranić, kćeri njezine tete Olge Čučković, završile su osam licejskih godina i nakon početka 20. stoljeća i fakultetski studij, a jedna je od njih i doktorirala. Hoću reći da pripadnost građanskoj klasi nikako nije garancija da će djevojka nužno dobiti bolje obrazovanje. Dapače, promatramo li prve generacije djevojaka koje su upisale zagrebački licej, vidimo da je među njima bilo i ponešto djevojaka iz seoskih i radničkih obitelji. Čini se da ipak postoji barem rudimentarna svijest o boljem obrazovanju kao zalogu djevojačke bolje budućnosti, a to se može vidjeti i na primjeru zagrebačke samostanske preparandije u koju se upisuju i djevojke niskog socijalnog statusa. No na primjeru te škole vidljivo je upravo klasno prelamanje djevojačkih sudbina, budući da određeni broj djevojaka tijekom godina otpada i napušta školovanje, što zbog odlaska na rad u tvornicu ili službu u građanska kućanstva, što zbog rane udaje.
Što se pak gradskih prostora tiče, u knjizi o tom pišem u poglavlju o djevojačkoj prisutnosti na ulici; zanimljivo mi je bilo primijetiti da se ona različito regulira upravo s obzirom na djevojačku klasnu pripadnost, pri čemu građanske djevojke u pravilu moraju imati pratnju u šetnji ili uopće u hodanju ulicama, dok služavke i radnice ne moraju jer njihove dnevne radne obaveze nerijetko uključuju hodanje ulicama i obavljanje različitih poslova.
Osvrnemo li se na književnost, emancipacija ženskog lika u smislu njezine sižejne aktualizacije izvan muško-ženskog odnosa događa se u vrijeme smjene poetika realizma u poetiku modernizma/esteticizma, no je li riječ samo o tome?
Ne bih rekla da proza esteticizma djevojku pozicionira izvan romantičnog odnosa, čini mi se da je prije riječ o problemu muške žudnje i djevojačke nedostižnosti. Likovi djevojaka u prozi moderne, uz malo iznimaka, mahom su krhki, osjetljivi i izvan muškarčeva dosega, što artikulira motiv neostvarive muške žudnje. Čitajući našu devetnaestostoljetnu prozu uglavnom nisam naišla na emancipaciju ženskog lika – pritom mislim da njezinu fabularnu emancipaciju odnosno aktancijalno raspoređivanje izvan romantičnog odnosa. Ima ponešto iznimaka, ali ih nema puno; primjerice, lik Ele iz romana Melita Josipa Eugena Tomića bio bi takav primjer; Ela nije udata i to je ne čini nesretnom, nego uživa u vožnji biciklom i u vlastitoj samostalnosti. Druge neudate djevojke naše devetnaestostoljetne proze – uključujući najpoznatije, Šenoinu kanarinčevu ljubovcu Amaliju i Maru iz Vojnovićeva Geraniuma – svoju usidjeličku sudbinu podnose teško i s mukom. Nakon prijeloma stoljeća to se evidentno mijenja i repertoar uloga za ženske likove se bitno širi. Svakako ste u pravu kad implicirate da u tom smislu nije riječ samo o poetskim permutacijama nego da se u književnosti ogledaju i aktualni društveni procesi.
Rasprave, polemike, društveni procesi i imagološke i ideološke strukture koje su se sukobljavale u diskursu o djevojačkom obrazovanju meni nalikuju na društveno-povijesnu sinegdohu u kojoj se ogledaju i drugi povijesni procesi
Glas djevojke i njezin prostor slobode
U drugome dijelu knjige podnaslova Življena djevojaštva referirate se na dnevničko-memoarske zapise triju djevojaka – Dragojle Jarnević, Ivane Mažuranić i Vilme Vukelić. Ipak, čini mi se da ni vođenje dnevnika nije predstavljalo djevojčin nenormirani prostor, da je i zapisivanje svakodnevnih događaja shvaćeno prije kao potvrđivanje društvenih normativa (posebno za I. Mažuranić), nego kao čin samoaktualizacije ili buđenja samosvijesti?
Teško je to procijeniti. Za Dragojlu Jarnević dnevnik je nesumnjivo bio središnje mjesto autoidentifikacije; ona to ne samo eksplicitno i višekratno iskazuje u dnevniku, nego je to očito i u jasno artikuliranom procesu njezina sazrijevanja i samopropitivanja. U dnevniku doslovce preispituje što je to i kako biti djevojka, i to u okolini koja je za nju vidljivo nepodržavajuća, a pokatkad i otvoreno neprijateljska. Ivana Mažuranić dnevnik piše u dobi od četrnaest, petnaest godina i u toj je dobi vidljivo njezino prihvaćanje odgojnih i uopće konvencionalnih društvenih vrijednosti, no kao sedamnaestogodišnjakinja, premda možda izravno ne iskazuje kritičnost prema svojoj društvenoj poziciji, ipak se može osjetiti njezin napor da je razradi i shvati. Njezini se zapisi više odnose na vlastiti duhovni i intelektualni razvoj, ne bavi se toliko vlastitim društvenim kontekstom. Ali nije nevažna i karakterna razlika među njima, koja sigurno bitno utječe na to što će i kako biti zapisano u dnevniku i koliko će se i kako željeti u njemu baviti samom sobom. Ivana Mažuranić, primjerice, u dnevnik opetovano unosi molitve i druge oblike religijskog diskursa i prilično je uočljivo njezino nastojanje da napreduje, dakle i da se samoaktualizira, na duhovno-religijskom planu.
U tom smislu, na koji su način analizirani dnevnici bili, kako pišete u knjizi, „medij artikulacije djevojačkog glasa u kulturi načelno nesklonoj bilo kakvom iskazivanju djevojačke individualnosti“, kako ih je u američkoj književnoj historiografiji opisala J. Hunter? Jesu li to uopće mogli biti?
U knjizi sam analizirala dva djevojačka dnevnika i jedan memoarski zapis, te manji broj kraćih autobiografskih ili memoarskih tekstova žena koje su odrastale u 19. stoljeću. Memoarski zapisi namijenjeni su tuđem čitanju i u njima se jasno vidi aporija artikulacija djevojačkoga glasa; svim su tim zapisima autorice odrasle žene i sve one moraju na početku obrazložiti svoju nakanu da pišu o vlastitom životu, a posebno o djevojaštvu. Djevojaštvo je period ne-zrelosti, ono predstavlja minus-razdoblje, pripremno doba i stoga iz memoarskoga pogleda želja da se ono tematizira mora biti dodatno obrazložena. Djevojački dnevnici, pak, druga su priča jer ih pišu djevojke za sebe i ne očekuju publiku, pa su u tom smislu bar donekle autentičan djevojački glas. Nažalost, u periodu 19. stoljeća taj je glas u našoj kulturi sramotno tih – mislim pritom na mali broj sačuvanih djevojačkih dnevnika, pogotovo u usporedbi s korpusom koji proučava spomenuta Jane H. Hunter ili pak Philippe Lejeune koji se također bavio djevojačkim dnevnicima u 19. stoljeću. Njihova građa obuhvaća nekoliko stotina dnevničkih tekstova, dok sam ja čitala i analizirala dva dnevnika i pet memoarskih zapisa o djevojaštvu. Na osnovi tako oskudne građe prilično sam oprezno donosila zaključke i sa zavišću sam čitala Hunterine i Lejeuneove interpretacije. Dnevnike koje sam čitala, dodatno, napisale su buduće spisateljice i u njima čak i nehotice prepoznajemo i njihove buduće književne glasove i njihova su djevojaštva neizbježno reprezentativna upravo u tom kontekstu budućega književnog posla. Tako da na Vaše pitanje nemam jednoznačan odgovor.
Moram priznati da me veći dio knjige pratila frustracija zbog osjećaja da djevojku u knjizi, djevojku toga doba koju opisujete i za čijim vanjskim, ali i nutarnjim životom tragate, stalno mnogi želi prisilno disciplinirati, staviti unutar okvira poželjnih kodova ponašanja, normativnih očekivanja… U pojedinim sam ju dijelovima čitala kao napetu beletristiku. Koliki je i koji je, na kraju krajeva, bio njezin prostor slobode?
Čitajući brojne djevojačke tekstove, beletrističku prozu, memoare, novinske članke, pedagoške traktate i drugu građu iskristalizirao mi se zaključak da ne možemo govoriti o prostoru djevojačke slobode u generalnom smislu nego da je u 19. stoljeću svaka pojedina djevojačka sudbina jedinstvena, bez obzira na zajednička iskustva i slične ili iste društvene prakse u kojima su sudjelovale. Najzanimljivija mi je u tom smislu usporedba djevojačkog iskustva Ivane Mažuranić i Vilme Miskolczy (poslije udane Vukelić): jedna je od njih, Ivana Mažuranić, prihvatila društvene i osobne kodove regulacije djevojaštva i nije se njima osobito bavila, čak ni u intimnom prostoru dnevnika, dok je druga, Vilma, te kodove propitivala, podrivala, čak i odbacila i u konačnici uspjela realizirati vlastiti prostor slobode, i na javnom i na osobnom planu. Simptomatična mi je pritom anegdota koju Ivana Brlić-Mažuranić sama navodi u Autobiografiji (1916.) a tiče se upravo pitanja samoaktualizacije. U djevojački dnevnik ona opetovano unosi svoju želju za književnim stvaranjem koju ne može ostvariti u predviđenim okvirima: djevojkama pisanje i uopće javni književni rad ne priliči. Ona, međutim, usprkos tome u dnevniku uporno piše kratke priče i pripovijetke, pjesme i literarne fragmente, dakle intimno ne prihvaća ograničenja koja javno ne zna ili ne može zaobići. U času smrti svojega djeda, Ivana Mažuranića, ona ne može odoljeti prilici i među djedove papire umeće papir na kojem je napisana jedna njezina pjesma, u nadi da će pjesma biti objavljena kao dio djedove ostavštine. Samoregulacija je toliko jaka da ona ne može zamisliti drukčiji način da dođe do željenog cilja, do objave vlastitog književnog teksta. Vilma Vukelić, međutim, već sa sedamnaest godina počinje prevoditi hrvatske pisce i pjesnike na njemački jezik i svoje prijevode objavljuje u časopisima, pri čemu njezina obitelj, za razliku od Ivanine, nije povezana s književnim krugovima. Obje su pripadnice građanske klase, no jedna je dobila malo bolje obrazovanje od druge; Ivana Mažuranić završila je samo četiri obavezna razreda pučke škole, dok se Vilma Miskolczy nakon pučke škole dvije godine školovala u djevojačkom internatu u Beču. Što se bi se na temelju ovog malog primjera moglo zaključiti o njihovim prostorima slobode? Je li povezana s obrazovanjem? Možda. Bilo bi mi puno draže da imam više građe i brojnije primjere, no čini mi se da obrazovanje nesumnjivo ima utjecaja, i to velikoga, ali da je u procesu pregovaranja i osvajanja slobode također važna i djevojačka osobnost.
Nažalost, u periodu 19. stoljeća taj je glas u našoj kulturi sramotno tih – mislim pritom na mali broj sačuvanih djevojačkih dnevnika, pogotovo u usporedbi s korpusom koji proučava spomenuta Jane H. Hunter ili pak Philippe Lejeune koji se također bavio djevojačkim dnevnicima u 19. stoljeću. Njihova građa obuhvaća nekoliko stotina dnevničkih tekstova, dok sam ja čitala i analizirala dva dnevnika i pet memoarskih zapisa o djevojaštvu
Početci adolescentske književnosti
Vaše je znanstveno polje i područje dječje književnosti koju predajete na Fakultetu hrvatskih studija. U knjizi spominjete Mariju Nikolajevu, teoretičarku dječje književnosti, i njezin pojam aetonormativnosti kao određujući konstitutivni pojam dječjeg i adolescentskog književnog polja. U njegovu je središtu odnos djeteta ili mlade osobe kao drugoga u odnosu na odraslu osobu. Kako to utječe na razvoj diskursnog obrasca dječje i mladenačke književnosti toga doba?
Mislim da je aetonormativnost ključna riječ dječje i adolescentske književnosti u 19. stoljeću. Do sredine toga stoljeća to se književno polje donekle konstruiralo i više-manje uspostavilo autonomiju ali kao izrazitije pedagoški a manje književni fenomen. Rekla bih da dječju književnost u 19. stoljeću prilično točno sažima rečenica iz knjige Savka i Stanko Davorina Trstenjaka iz 1882. Namjerno kažem knjiga a ne roman jer je riječ o svojevrsnom traktatu, tek rudimentarno literariziranome, u kojem Trstenjak, u to vrijeme prilično ugledan pedagoški pisac i učitelj, piše o svojim idejama o odgoju djevojčica i dječaka. U knjizi na jednom mjestu Stankov otac raspravlja sa suprugom o budućnosti njihova sina i o načinima na koje će ga pripremati za njegovo buduće zvanje. „On će misliti kao i ja“ – uvjerava Stankov otac suprugu i meni se to čini kao jako prikladna sinegdoha devetnaestostoljetne dječje i adolescentske književnosti; ona je alat kojim odrasli nastoje osigurati da će djeca i mladi, kad dorastu, misliti jednako kao i njihovi preci. Dobar odgoj, poduprt, između ostaloga, i književnošću, usmjeren je na održavanje postojećeg poretka. Na primjeru hrvatske dječje i adolescentske književnosti vidimo da se prve naznake koje barem pokušavaju dovesti u pitanje zadaću dječje književnosti da održi status quo javljaju tek u 1920-ima. Među tekstovima adolescentske književnosti koje sam čitala u tome mi je smislu možda najzanimljiviji roman Naša djeca Jagode Truhelke iz 1894., odnosno scena u tom romanu u kojoj adolescentska protagonistkinja ne može ne vidjeti da je poredak – koji joj društvo prezentira kao ispravan i najbolji mogući – manjkav, pogrešan i duboko nepravedan, pa ipak odbacuje tu misao i nastavlja ga i dalje podržavati. Truhelka se očito ne usudi eksperimentirati ili propitivati predodžbe o odraslima koji su uvijek u pravu.
Možete li ukratko objasniti imagološki dualizam djevojaštva u tadašnjoj adolescentskoj književnosti naspram spomenute književnosti za odrasle druge polovice 19. stoljeća? To su ujedno i počeci sustavnije produkcije fikcionalnog književnog diskursa za mlade, kakva je predodžba djevojke u tim tekstovima i tko su im autori/ce?
U knjizi interpretiram proznu književnu produkciju u 19. stoljeću, nedječju i dječju/ adolescentsku, s fokusom na djevojački lik. Čitatelj/ica tog dijela naše književnosti ne može ne uočiti činjenicu da nedječja, kanonska hrvatska književnost u 19. stoljeću, djevojku uzima kao protagonistkinju – i to mahom mladu djevojku, svakako mlađu od 20 godina – i vidi je prikladnom kao romantičnu partnericu protagonistima. Dora Krupićeva na početku Zlatarova zlata ima 16 godina a ljubavni dogovor s Pavlom Gregorijancem sklapa sa 17. Čini mi se kao da autori/ce osobito paze da njihove romantične junakinje ne budu prestare pa da junacima postanu neprivlačne. U Truhelkinu romanu Plein air protagonistkinja je debelo zagazila u dvadesete godine i ta se njezina dob stalno tematizira, ona je već dobrano na rubu usidjelištva. Bez obzira na dob, djevojački je lik neophodan, središnji, u narativu romanse – a to je narativ velikog dijela naše prozne produkcije u 19. stoljeću, što je utvrdio još Stanko Lasić. S druge strane, u romansi junakinja/ djevojka nema nekog osobitog prostora za djelovanje izvan romantičnog odnosa prema protagonistu i u tome se, u velikoj mjeri, iscrpljuju njezine fabularne mogućnosti. U dječjoj/adolescentskoj književnosti, koju pišu Vjenceslav Novak, Davorin Trstenjak, Marija Jambrišak, Jagoda Truhelka, Jelica Belović-Bernadzikowska, djevojački će lik češće biti oblikovan u skladu sa spomenutim aetonormativnim impulsom, kao pedagoški model i djevojački uzor, ne nužno u okviru romanse, a neke će se od književnih djevojačkih likova u adolescentskoj prozi i školovati, pa i zapošljavati – dakako, u učiteljskom zvanju, tada jedinom zvanju dostupnom djevojkama. Razlika između dječje/adolescentske i nedječje/kanonske književnosti vidljiva je u imaginiranju djevojačkog lika – nedječja će djevojku vidjeti kao objekt muškarčeve ljubavne žudnje, a dječja će je vidjeti kao pedagoški model.
Vidljivo je da je književnost za djevojke nepravedno trpila na estetskom području da bi pomirila (primirila?) imageme djevojaštva, kao i dječja književnost općenito. Slažete li se? Kako gledate na današnju situaciju na tom području, barem ukratko?
Ta je opaska bez daljnjega zanimljiva; ne bih rekla da su autori/ce dječje i adolescentske književnosti u tome vremenu znale/i i mogle/i bolje. Polje dječje i adolescentske književnosti u 19. stoljeću još je uvijek primarno pedagoško, tek na samom kraju stoljeća počinje se promišljati o pitanjima estetike, a u tom je smislu baš zanimljivo da je Jelica Belović-Bernadzikowska ta koja 1897. prevodi traktat njemačkog pedagoga Heinricha Wolgasta u kojem se pledira za estetski, a ne pedagoški princip u dječjoj književnosti, dok sama piše u naglašenoj pedagoškoj a ne estetskoj matrici. Rekla bih da je u istraživanju dječje književnosti uspostavljen konsenzus o Ivani Brlić-Mažuranić kao prvoj pojavi u dječjoj književnosti kod koje je estetski princip nadvladao pedagoški, ali i u njezinom je primjeru vidljivo da to ne znači i odmak od tradicionalnih imagoloških i ideoloških postulata. U suvremenom kontekstu, pak, ne čini mi se da je imagološki raspon u našoj dječjoj i adolescentskoj književnosti osobito širok; predodžbe o djetetu i adolescentici/u uglavnom su prilično jasno raspoređene po polovima – pozitivnim i negativnim, i dalje su prilično neovisne o estetskim književnim parametrima.
On će misliti kao i ja – meni se to čini kao jako prikladna sinegdoha devetnaestostoljetne dječje i adolescentske književnosti; ona je alat kojim odrasli nastoje osigurati da će djeca i mladi, kad dorastu, misliti jednako kao i njihovi preci
Djevojka, pobunjenica, flâneuse?
Za kraj, otvorili ste vrata novoj temi u znanstvenom prostoru djevojaštva i zasigurno dotaknuli mnoga nova neistražena područja. Kamo je Vas dovelo ovo istraživanje, imate li novi smjer?
S obzirom da mi je istraživački dio moga posla ujedno i najdraži, češće se nalazim u situaciji da ne stižem pisati ono što želim jer me čeka nešto što moram, no toplo se nadam da ću još u ovoj godini početi s istraživanjem nove teme, ili čak dvije. Već se neko vrijeme rubno bavim temom hodanja u kulturno-povijesnom smislu, a dio je tog istraživanja sadržan i u Djevojci u gradu, u poglavlju o djevojačkom hodanju gradom. Ova me tema zaista već dulje zaokuplja i jako bih voljela zaokružiti studiju o hodanju u hrvatskom povijesnom kontekstu, na tragu sjajne knjige o povijesti hodanja američke kulturne povjesničarke Rebecce Solnit koja je u tu temu, inače dosta popularnu u američkoj kulturnoj historiografiji, prva uvela i rodnu optiku prepoznavši ograničenja i represivne prakse povezane sa ženskim hodanjem u prošlosti. Tema je potentna i s aspekta književne povijesti, s obzirom na (ne)postojanje simboličke, književne figure šetačice gradom koja bi bila pandan devetnaestostoljetnom flâneuru, dokonom dobrostojećem muškarcu koji luta gradom kao figura mnoštva i u tom nefunkcionalnom, visokoperceptivnom lutanju razvija svoje umjetničke afinitete. Može li i pod kojim uvjetima postojati njegova ženska parnjakinja?
Druga su tema koja mi je također trenutno u fokusu gradske djevojke na početku 20. stoljeća, pri čemu mi je izravan poticaj studija Josipa Horvata koju je 2006. priredio i objavio Branko Matan pod naslovom Pobuna omladine. U pet poglavlja te knjige – pet omanjih studija – Horvat piše o početku 20. stoljeća i četiri politička atentata koja su u periodu od 1912. do 1914. izveli mladi. Omladina o kojoj Horvat piše su, dakako, momci, što me motiviralo da potražim eventualne pobunjene omladinke u istome razdoblju. Horvat u jednoj ili dvije rečenice, doduše, spominje djevojke koje su bile uhapšene nakon tzv. ženskih demonstracija koje je 1903. u valu političkog nezadovoljstva u Zagrebu organizirala Marija Jurić Zagorka, no ta mu tema nije zanimljiva. Meni pak jest: zanima me tko su bile te djevojke i u kojoj se mjeri gradske djevojke uključuju u revolucionarna politička zbivanja. Posebno mi je pak zanimljiv sadržaj tih malih – potencijalnih – djevojačkih revolucija, za što su dobar primjer djevojke okupljene oko Luke Jukića koji 8. lipnja 1912. ispaljuje prve hice nekog političkog atentata u Hrvatskoj. Horvat ne spominje djevojke koje su sudjelovale, pa čak i utjecale na neke odluke u pripremi atentata, no danas znamo i njihova imena i ulogu u tom atentatu. Zanimljivo je da je dio mladića iz kruga oko Luke Jukića kasnije nastavio političku aktivnost, mahom na ljevici, a da uključene djevojke ipak ne nastavljaju tu borbu; voljela bih istražiti upravo te procese odnosno poveznicu između predodžaba i regulacija građanskih djevojaštava u ranom 20. stoljeću i eventualnih (ne)sudjelovanja u revolucijama koje su uslijedile.
Dubravka Zima (Zagreb, 1972.) zaposlena je na Odsjeku za kroatologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredna profesorica. Predaje kolegije iz hrvatske dječje književnosti, hrvatske nedječje književnosti, svjetske književnosti i teorije književnosti. U znanstvenom se radu bavi dječjom i adolescentskom književnošću, studijima djetinjstva i mladenaštva te srodnim temama. Objavila je knjige Ivana Brlić-Mažuranić (2001.), Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu (2011.), Uvod u dječju književnost (u suautorstvu s Marijanom Hameršak, 2015.), Praksa svijeta (2019.) i Djevojka u gradu: djevojaštvo u 19. stoljeću (2022.).
