Stihovi iz automata, pjesnička zbirka čiji naslov, treba iskreno priznati, ne odiše pretjeranom privlačnošću ni svježinom (uz to se, iz nepoznatog razloga, u bilješci o autoru na kraju knjige i njezin naslov i godina izdanja navode pogrešno – kao Pjesme iz automata, iz godine 2022., iako autor zbirku pod tim naslovom nikada nije objavio) – četrnaesta je po redu pjesnička zbirka Marka Tomaša, ne računajući dvije knjige sabranih, odnosno izabranih pjesama. S druge strane, Tomaš je autor poznat i čitan širom regije − štoviše, riječ je o pjesniku koji svojim pristupačnim stihovima dostupnima širokom krugu čitateljstva, oslonjenima na tradicionalne tematske stupove ljubavi i boemštine, nesumnjivo ide u red najpopularnijih suvremenih pjesnika na ovim prostorima. U takvoj sprezi relativno neatraktivnog naslova i pjesnika već stečene popularnosti, čija se poezija uglavnom označuju etiketom „neoromantika“, teško je odoljeti porivu da se ne pokrene „poetski automat“ i vidi o čemu se tu zapravo radi. Naime, preciznijim čitateljima Tomaševa pjesničkoga opusa poznato je od ranije da je riječ o pjesništvu sklonom popriličnim oscilacijama – u rasponu od slikovite dojmljivosti, do predvidljive, nerijetko patetične banalnosti. Ako se pitate čega od navedenog ima u najnovijoj zbirci, odgovor glasi – obojeg, u omjerima koji su vjerojatno individualno promjenjivi, no ono čega zasigurno ima najmanje, jest inovativna i odvažna poezija, ona koja bi bila u stanju pomicati granice – tematsko-motivske, ugođajne ili stilske.
Iskreno i autentično
Pogrešna bi bila tvrdnja – i upravo je to ono što će honorirati čitatelji, ponekad i oni upućeniji – da Tomaš ne piše iskreno i autentično. Upravo suprotno, iskrenost – pa i ona autobiografska, ne samo poetička – i ovdje se prepoznaje kao zaštitni znak pjesnika, adut zbog kojeg će mu povjerenje osobito dati oni skloniji melankoličnim i sjetnim raspoloženjima, svojevrsnom apatičnom verterizmu današnjice. Iako se to iz naslova ne može razaznati, riječ je o zbirci ljubavne poezije. Ljubavni odnos, koji je poveznica između pjesama, nije nov, iskričav ni uzbudljiv − kako to ljubavni odnosi, osobito u svojim ranim fazama, znaju biti – upravo suprotno, on je dugotrajan, otuđen pomalo od samoga sebe i protagonista koji ga čine. U tom smislu, naslov zbirke, ako išta, barem djelomice zahvaća u motivsko-ugođajni aspekt otuđenja i distanciranosti, ne naviještajući, međutim, geste čežnji, preispitivanja i kontemplacije kojima zbirka obiluje. A Tomaš u čežnju utiskuje gotovo sve, zahvaća je u širokim potezima – počevši od čežnje za ljetom na pragu jeseni („Pokušaj plaže u rujnu“), preko čežnje za prošlošću („Ispod kišobrana“), čežnje za „mirnim i sunčanim nedjeljnim popodnevnom“ („Daleko je Belem“) i čežnje za New Yorkom („Cigareta“), do čežnje za konkretnom osobom („Odsustvo“). Kao drugo lice te čežnje, a moguće je i da je samo riječ o drugom imenu za isto, nadaje se žal – žaljenje za neumitnim prolaskom vremena i mladosti, lakoće ljubavi i lakoće svakodnevice. Sagledavamo li Tomaševu poeziju u toj njezinoj sržnoj odrednici, uviđamo da je ona široko egzistencijalna, čak i kada je prividno (samo) ljubavna – omotana na fenomenologiju privremenosti/prolaznosti, kao na svoju ontološku zavojnicu. Navedeno gotovo programatski izražavaju stihovi pjesme „Tomaš za početnike“: „Privremenost, konstantno prisutna nenaučena lekcija. / Nije upornost u pitanju, / ni ja ne inzistiram na sramoćenju / tek grčevito pokušavam označiti postojanje, / vlastitu privremenost, označiti putokaz ka sebi / unutar te privremenosti“.
Iskrenost – pa i ona autobiografska, ne samo poetička – i ovdje se prepoznaje kao zaštitni znak pjesnika, adut zbog kojeg će mu povjerenje osobito dati oni skloniji melankoličnim i sjetnim raspoloženjima, svojevrsnom apatičnom verterizmu današnjice
Kontradikcije emotivnog
Stihovi iz automata sastavljeni su od šest ciklusa i jedne uvodne pjesme, s funkcijom svojevrsnog prologa, naslovljene „Pjesma o ovoj knjizi“. Iako „Pjesma o ovoj knjizi“ više govori o tematiziranom intimnom odnosu koji je tematska os zbirke nego o knjizi samoj i njezinim izvedbenim performansama, ugođajno dobro otvara zbirku, podvlačeći kontradikcije emotivnog svijeta kao njezino centralno mjesto. Za same pak cikluse, naslovljene „Pokušaj plaže“, „Čovjek od papira“, „Vlastita žena“, „Najbolja mjesta u kinu“, „Rudnik srebra“ i „Nešto strašno“, nije lako reći zašto su naslovljeni baš tako i zašto ih čine upravo one pjesme koje ih čine. Ugođajna i motivska platforma srodna je u cijeloj zbirci, položena na osjećaj nemoći i pasivnost kao na svoje temeljno poetičko gorivo. Drugim riječima, parcijalizacija zbirke uvelike je proizvoljna, a samim time moguće i nepotrebna, što nije rijedak slučaj u knjigama poezije. Većina pjesama Stihova iz automata pisana je u pripovjednoj maniri, iz prvog lica jednine, u modusu poezije koju bi pojednostavljeno bilo moguće nazvati „realističkom“ jer priziva prepoznatljiv stvarnosni kontekst i poziciju lirskoga subjekta u njemu. Ta pak se pozicija, kao što je već rečeno, klati između nezadovoljstva i rezignacije, između frustracije postojećim i čežnje za boljim. Istodobno, ima u njoj i ponešto prkosa koji se zaustavlja na motivima globalnog kapitalističkog svijeta i njegovih samodovoljnih praksi, no taj se tematski sloj ne razrađuje dublje, već ostaje na razini nekoliko općih i usputno nabačenih mjesta („Nešto nije u redu s čovječanstvom / koje u tolikoj mjeri mora reklamirati sreću“, „To što sam budan u pogrešno vrijeme / taktika je koju sam odabrao / za bitku protiv kapitalizma / u kojoj imam izvjesnog uspjeha“). Također, tu su i usputne referencije na rat kao perpetuirajući defekt civilizacije („Naš bog je bolji od vašeg“), ali i one ostaju na razini općih i predvidljivih mjesta („Zapalili smo vaše selo / kako vi ne biste silovali naše žene“, „Dugi su redovi ispred groblja“). Nešto zanimljiviji od tih generalnih, širokopoteznih zahvata jesu oni koji se tiču stanja u kulturi, prije svega u književnosti i književnim krugovima, osobito zbog jasnih tonova kritike i fine parodije („Priča tračeve sa dodjela nagrada. / Ukazuje na popularnost agrarne reforme / u novijem pjesništvu.“), kao i zbog povremenih mjesta autoironije i autohumora koji se odnose na vlastito pjesništvo i sučeljavanje s pozicijom koja mu se pridaje, a koja je u disbalansu s onim kako pjesnik sam sebe percipira. Potonje je detaljno razrađeno u dugoj narativnoj pjesmi „Moje pjesme, moji košmari“ s (anti)arsenovskim početkom „Moj zanat se okrenuo protiv mene“.
Većina pjesama “Stihova iz automata” pisana je u pripovjednoj maniri, iz prvog lica jednine, u modusu poezije koju bi pojednostavljeno bilo moguće nazvati „realističkom“ jer priziva prepoznatljiv stvarnosni kontekst i poziciju lirskoga subjekta u njemu
Slabost završetaka
Općenito, može se reći da je Tomaš najbolji tamo gdje je najrazličitiji od onoga kako najčešće piše – kada si dozvoli iskorak u nadrealno (neke slike iz pjesme „Naknadna pamet“) i kada nema potrebu sve izravno reći i jasno poručiti. Tada uspijeva izbjeći banalnom, štoviše, u mogućnosti nas je iznenaditi lijepom, iznimnom slikom („Život je prošao kao vrtoglavica / pokrivena komadom kineske svile“, „Pojest ću jabuku / sažvakati njezinu samoću / prethodno ću svitanje / oguliti nožem“, „Na vjetru se povijala kao naopako žitno polje“). No takvih je stihova definitivno premalo, a osobito cjelovitih pjesama koje bi se mogle odrediti kao dobre, zanimljive i svježe. Osobito mu slabo ide sa završecima, pa umjesto efektnih i neočekivanih završetaka kakvi obično priskrbljuju dojmljivost poetskome tekstu, u Stihovima iz automata nerijetko nailazimo na neinovativne i/ili patetične krajeve, poput, primjerice: „Ludim jer kroz vas vode kilometri / jedine ceste ka meni“, „Nije stvar u tome što se lijepo volimo, / kod kozmičkih veza je bitno / da se ljepše od toga podnosimo“, ili „Svi su znali za naše podvige. / Nekada smo bučno sanjali“. Među rijetkim pjesmama u kojima je uspješno generiran završetak pjesme, uz već spomenute „Guljenje jabuke“ i „Daleko je Belem“, nalazi se i „Propast dijalektičkog materijalizma“ koju završava neočekivanim skretanjem na motiv ostarjelog psa i svijest o njegovu nadolazećem kraju kao glavnom uzroku tuge lirskog subjekta.
Zaključno, Stihovi iz automata idu u red slabijih zbirki što ih je domaća pjesnička produkcija iznjedrila u posljednje vrijeme. Iako se autoru mora priznati iskren angažman i autentična emocija, pjesme nerijetko ne idu dalje od toga – nedostaje im svježe poetske vizije, umješnost izricanja i hrabrost otklona od već viđenog, kako u okviru autorova opusa, tako i šire. Za nadati se stoga da će nas neki budući Tomaš (koji je, nesumnjivo, u posjedu jednog od najvažnijih faktora nužnih za poetski plamen – tankoćutne iskre osjetilnosti) iznenaditi nekom novom i boljom poezijom.
