Mance: Tajna starog hrasta, posljednji izdavački uradak Kluba Močvara iz protekle zagrebačke zime, pojavljuje se u vidu monografije o zagrebačkom underground umjetniku Milanu Manojloviću, poznatijem pod kantautorskim nadimkom Mance. Takva su izdanja u nas rijetkost, baš kao i u susjedstvu, gdje pothvate slične Močvarinim poduzima tek slovenski fotograf Žiga Koritnik, orijentiran ipak više na inozemno tržište. Knjigu je, objavljenu bez potpore Ministarstva kulture i medija, podržao izdavač Dan Mrak u suradnji s Udruženjem za razvoj kulture, a za njezinu je preglednost hrpu sjajnih rješenja ostvario decanus klupske scene, grafički urednik Tomislav Vranić-Vrana.
Prema riječima urednika i autora izdanja Kornela Šepera – koji je Manceu objavio prvi album Čovjek iz Katange (Kekere Aquarium, 1996.) i formalni je vodič ovog izdanja od preko 460 stranica B3-formata – autorski mu se rukopis sastoji od stotinjak pjesama raspoređenih na sljedeća dva albuma, Plavi bar i Melodije sobe i predsoblja, koje je Mance doslovno sipao iz glave na snimanjima obavljenima u kućnoj atmosferi i prijateljskom okruženju. Ne podsjeća li to bar malo na Štulića, za kojeg suradnici govore da je cijeli istoimeni debi Azre (Jugoton, 1980.) doslovno držao u glavi?
Zappa i Ibrica
Za ulazak u Manceovo skoro otajstveno otvaranje pred publikom, koje zna podsjećati na tradiciju engleske balade, presudna je već skoro brand-poema “Ja noćas ništa nisam jeo”. U svojoj je unikatnoj izvedbi iz prvog takea comping do prvog refrena odsviran filigranskošću harfe ili čak lire. Prijelaz na refren otpjevan maltene u Alte Musik maniri uvodi nas u prljavi prosede post-punka, čije se kontre samo pomasnjuju. Nešto kao slavenski Zappa, zakrabuljen u Ibricu Jusića, kao da ti je Ziggy Stardust prvi susjed. Manceova je pojava u poraću posljednjeg rata uistinu bila poput kakvog svjetionika ili obeliska s Trnja, koji je Zagreb podsjetio da mu je kroz kolodvor protutnjao nocturno svjetskih ratova.
Takvo nešto samo kod vas se može desit, rek’o bi možda sarkastično neki sarajevski pjesnik promatrajući Zagreb iz daljine, ali zanimljivo je radi pitanja što se krije u unutarnjim rezervama našeg društva. Premotajmo tu kazetu s porukom unaprijed – do u današnje vrijeme. Reci mi, što od kulture stvarno krijemo po džepovima od svog tog zapadnjačkog, srednjoeuropskog, orijentalnog i latinskog naslijeđa? Naše okrhnute kozmopolitske „bašćine“. A uzmimo pritom u obzir da je riječ samo o singlu jednog debi-albuma nastalog na razini bedroom-popa ili komorne šansone prije skoro trideset godina… U kojoj od svog tog bujnog europskog nasljeđa trenutno imamo samo deblji bunt računa, uz krajnje dekadentnu političku klimu, crnovalnu.
Ali, za uvid u punu slikopisnost tog trenutka moramo se uteći gotovo filmskom remakeu, u kojem se sa svojom trešnjevačkom aurom sredinom devedesetih pojavljuje figura Darka Rundeka. Frontmen art-rock grupe Haustor izdanjem je live-albuma iz Kulušića starog kojih tucet godina zakoračio pred boutique vlastitih starijih izdanja, koja je njegov stari/novi izdavač odlučio pustiti tržištu na prosudbu.
Premotajmo tu kazetu s porukom unaprijed – do u današnje vrijeme. Reci mi, što od kulture stvarno krijemo po džepovima od svog tog zapadnjačkog, srednjoeuropskog, orijentalnog i latinskog naslijeđa? Naše okrhnute kozmopolitske „bašćine“
Rundek (n)i Johnny
Glavni je šmeker Zvečke, već ranije spomenuti Štulić, naime, okrenuo leđa publici, najavio je da se neće vraćati. Rundek je, pak, otišao u Pariz da bi se vratio poput kakvog junaka iz romana Miloša Crnjanskog. On je jedan od tih urbanih šansonjera dedić-šerbedžijanske mote u koje je građanska jugoslavenska kultura polagala velike nade. I koji im, za razliku od jednog beogradskog neo-beat-barda, koji se jednog jutra probudio kao naci, nije pokazao oportunističku figu. Akademski intelektualac, boem, redatelj, singer-songwriter, radio-maher, a k tome i avangardni bas-gitarist, Rundek je uomo universale čija polivalentnost ne popušta, pred gradom je i svijetom posljednjih dekada prošetao plejadu suradnika kakve se ne bi postidio ni casting-agent Clinta Eastwooda. Evo se upravo pojavio s big-band albumom, u sakou i sa svojom legendarnom kozjom bradicom. Zreli stil. Točka.
U miljeu takvog profila Mance je istupao kao lik iz vlastitog filma, kroz što nas ova monografija opsežnim dokumentarnim i komentiranim materijalom i vodi, dvama rukavcima: kroz čvrge, kako su žitelji grada ranije zvali svirke, te vanakademske umjetničke prakse, najčešće multimedijalne. Pored “frontmenanja” u bendovima koji su jedan od razloga zašto je MTV snimao priloge iz Zagreba i Beograda krajem osamdesetih, ovaj je umjetnik stigao još crtati i stripove – bilo u kadru ili van njega. Također raditi crtiće s Helenom Klakočar u okviru grupe ZZOT, koju je osnovao pokojni Željko Zorica Šiš, čime je utjecao na niz mlađih vizualaca: sve su to tragovi opusa koji je primarno ipak nastajao van muzike. I mnoga bi ga emigracija devedesetih prožvakala kroz epopeje po stranim skvotovima, ali on je većinu vremena ostao s familijom u Zagrebu. Tu je njegova legendarna sestra, zvijezda na stazi slavnih zaboravljenog Zagreba. Stariji brat, od kojeg je baštinio nadimak, jer izvorni je Manceov nadimak – Mali Mance. Kakav magično-nadrealistički obrat! Tu su mu već rasla djeca s kojom se pojavljuje u spotovima grupe SexA. Tu je on u šetnji starom Bogovićevom na kakvom kadru iz Poleta ili gospon kojeg biste zamijenili za statuu pošlu prošetati Zrinjevcem, do WC-a u grmlju ispred HAZU-a.
Mance je istupao kao lik iz vlastitog filma, kroz što nas ova monografija opsežnim dokumentarnim i komentiranim materijalom i vodi, dvama rukavcima: kroz čvrge, kako su žitelji grada ranije zvali svirke, te vanakademske umjetničke prakse, najčešće multimedijalne
Poražena strana
A kako to da ga možemo uglaviti u kumovsku slamu sazviježđa Rundek? Milan je Manojlović-Mance jedan od onih koji su iskoračili iz sjene istih onih bendova što ih se nakon seobe naroda iz prve polovice devedesetih nitko više nije sjećao. Bili su dio poražene strane u projektu paklenog plana rušenja Jugoslavije. Bili su druga Hrvatska.
U nastavku, kad je počeo samostalno nastupati, uvijek bi to bio teški lo-fi, koji je samo čekao rasplet priče na etiketi Slušaj najglasnije!, na posuđenoj gitari, nenajavljeno, pred frendovima koji su izišli u klub, a oko njih se razvila opuštena, getoidna atmosfera. Ali, šansona kroz snagu kolektiva, spontana, improviziranih aranžmana, ipak je bila više indie nego li garaža, kliknuvši s vizijom Kekere Aquariuma, gdje su svoj prvijenac snimljen još osamdesetih otprilike u isto vrijeme objavile i još uvijek „kontroverzne“ Trobecove krušne peći.
Mance je već dugo vremena u autorskoj tišini, no sredinom je svibnja opleo na koncertu zagrebačkih sport-rock legendi Peach Pit. Pojavio se neočekivano, popeo na binu. Nije skinuo ni kaput ni kapu. Posudio je gitaru. Pobrao je ovacije kao apsolutni miljenik publike na koncertu gdje već nešto stariji momci cepaju po muzici atletskih disciplina. Bilo mu je to prvo pojavljivanje u javnosti nakon promocije održane u Močvari zimus, koja je okupila svu onu nekadašnju urbanu art-gerilu s mnogo znatiželjnih glava u publici. Generacija. Kao, duh starog Zagreba još uvijek bdije nad scenom.
U knjizi pored samog Šepera sudjeluju, privatnim ili novinskim tekstovima, gotovo svi koji su ikada nešto napisali o ovom dragom velikom čovjeku, koji je u našoj kulturi odavno nadišao granice alternative kao muzike za upućene. Prostrano nehijerarhizirana, knjiga je kolekcionarski primjerak svoje kategorije, nije sporno. U svojim maritimnim nijansama može predstavljati duhovitu diverziju knjige za plažu. Ili podsjetiti na kasetu, na ladicu ili amanet već isparjelog sjećanja sa žudnjom dalekih mora, studentskog Zagreba s kraja zadnjeg aftera i trenutka kad se mora poći na jutarnji tramvaj.
