Dragi seronjo!
Pročitala sam što si objavio na Instaču. Dođeš mi kao golub koji mi se usput posrao na rame.
Iščašena mrežna komunikacija generirala je i normalizirala moduse i intenzitete međuljudskih dodira i nedodira, simulirajući intimu u kojoj dreždi raskorak i otupjelu bezobzirnost u kojoj dolazi do grubih povreda. S jednim takvim nepromišljenim virtualnim šamarom (i promišljenim protušamarom) kreće zaplet epistolarnog romana Dragi seronjo Virginie Despentes u prijevodu Vlatke Valentić i izdanju Oceanmora. Naime, kad izvjesni Oscar, razmjerno poznati žanrovski pisac, odluči sa svojom osobnom javnošću podijeliti dojmove o procesu starenja kultne glumice po imenu Rebecca Latte, dotična mu se javi izravno s mišljenjem o njegovom mišljenju i nekoliko probranih riječi, među ostalima: Sigurna sam da imaš djecu. Tipovi kao ti uredno se razmnožavaju, daj zamisli što bi bilo da ti loza presahne. Inače primjećujem, što si veći kreten i mizernije nesposoban, imaš veću potrebu osigurati potomstvo.
I odatle kreće prepiska dvoje ljudi koji, ispostavlja se, dijele korijen skromnog podrijetla i manji ili veći proboj u društvenu slavu, ako već ne osobito bogatstvo. Ubrzo se dvoglasu pridružuje treća prisutnost, Zoe Katana, mlada žena koja je na svom feminističkom blogu objavila svjedočanstvo o seksualnom uznemiravanju iz vremena kada se slavom i inim supstancama opijeni Oscar bjesomučno zaljubio u nju, mladu PR-ovku njegove nakladničke kuće. Da je nisam netom držala u rukama, teško bih povjerovala da je izvediv roman koji ovako dosljedno obrađuje aktualne woke teme a pritom ne djeluje didaktično, zamorno, jednosmjerno i ispražnjeno od misaone dinamike, ili pak u provokatorskim ambicijama problematično i stupidno. Jer Seronja se full frontalno bavi seksualnim uznemiravanjem i nasiljem, masovnim cyber pokretom koji se aktivirao pod egidom #metoo, internetskim nasiljem, duševnim zdravljem, pandemijom, ali možda najvažnijim dijelom posvećen je ovisnosti i liječenju ovisnosti uz kulisu suvremenog svijeta. Naslagane jedna preko druge, teme se ipak organski slažu u presjek jednog međuljudskog zapletaja koji rezonira iznenađujuće uvjerljivo i čitateljskoj perspektivi blisko.
Etičke ambivalencije
Višeglasje kao modus organizacije teksta ne degenerira u banalni igrokaz sukobljenih mišljenja ili brehtijansku vježbu, nego razlistava složenosti pojedinih tematskih čvorišta. Reprezentacija unutarnjih doživljaja i emotivnih iskustava zastupnika sukobljenih stavova ne relativizira jasnu etičku poziciju koju autorska svijest dosljedno zauzima. Despentes razumije da imati suosjećanja za one koji se nađu na putu pravedničkog bijesa, i manje pravedničkih nusproizvoda masovnih bjesova, ne znači popuštati vlastitu moralnu infrastrukturu; zna da pokajanje ima osobnu i kolektivnu važnost i težinu bez obzira na eventualno dobiveni oprost, da nitko ne duguje rasterećenje izvoru svoje povrede kao i da život ne strukturiraju uredni mehanizmi razrješenja i sretnih krajeva. Redovito donosimo mutne i musave odluke, odabiremo između loših opcija i moramo pronaći način da uz neke stojimo, uz druge se prestrojimo, ali u svakom slučaju prihvatimo odgovornost za sve što je određeno djelovanje sa sobom povuklo, uključujući i to da smo povremeni seronja. Autorica usto odbija univerzalističke kodove koji bi poravnali različita djela, nedjela i ne-djela, jer nema spasa u shematskom pristupu etičkim pitanjima, a sklonost suvremenog diskursa aforističkim formatima često nagriza prostor doista promišljene i nijansirane pozicije.
Pisanje iz utrobe
Ja nisam gazirani napitak koji treba prodati svim klincima. Ne kandidiram se na predsjedničkim izborima da bih za pobjedu morala pridobiti većinu biračkog tijela. Imam petlju biti iskrena i prodajem upravo to: ja sam ja, a ti kako hoćeš.
Virginie Despentes figura je suvremene francuske književnosti najbliže rock zvijezdi i sasvim sigurno jedna od najžešćih autorica koje su se ikad uhvatile tipkovnice. Od najznačajnijih ostvarenja, vrijedi obratiti pozornost na njezin autoteorijski manifest King Kong theorie, dok su Baise-moi i Bye Bye Blondie svojevrsni trileri, oba ekranizirani u niskobudžetnim produkcijama koje eksplicitno sadrže elemente pornografije i prikaze nasilja u modalitetima trash i snuff filmova kojima su bliski. Despentes se oduvijek sistematski bavi temama silovanja i inog seksualnog nasilja, klasnom opresijom i pripadajućim bijesom, ali i određenom katarzičnom ili makar ekstatičnom dimenzijom zadržavanja pri društvenom dnu uz bunt i resantiman. Kod Seronje se središnji dvojac izvukao iz sredine u kojoj su odrasli i u vremenu radnje figuriraju kao neka vrsta elite kulturnjačke B-strane: on je priznati autor krimića, ona je kultna glumica i ostarjeli seks-simbol. O okolini u kojoj su stasali ne saznajemo puno iz knjige, dobivamo okvirnu skicu trome periferije kojoj Oscar ponajviše zamjera tlačiteljsku letargiju i manjak stimulacije da se uopće mašta o mogućnosti samoostvarenja onkraj uskih okvira polazišta.
Despentes se uvijek kreće antisferama, prostorima koji dodiruju kronično sjenovite predjele društva, među likovima na različite načine određenima klasnim sponama i kojima vlada bijes, ogorčenje, strah i usamljenost. I pritom VD piše posve iznutra, iz same utrobe tog svijeta kojem je pripadala ili kojemu pripada, bez srama i otklona, bez stremljenja građanski uzvišenijem svijetu, iako ne romantizira društvene margine. Brutalnija je, prljavija i bolje razumije o čemu govori kada govori o rubnom postojanju nego gotovo bilo koji pisac sličnih tematskih afiniteta, barem otkako je Jean Genet koračao i pisao svijetom. S time da je VD direktnija i manje poetski uvijena od JG-a, ali svakako bratsko-sestrinski dijele senzibilitet i drskost.
U trilogiji Vernon Suboteks, jedinom drugom ostvarenju Virginie Despentes objavljenom u nas (također u izdanju OceanMora 2016.-2019.) zagledavanje u unutarnje naracije široke palete likova slaže mračni kaleidoskop društva o kojemu i iz kojega Despentes piše. Seronja sličnu radikalnu iskrenost nastoji postići intimnom prepiskom među ljudima koji su jedno drugome gotovo strani, računajući da iskrenost generira upravo kontakt u kojemu digitalno sučelje zamjenjuje izravan pogled u oči, a udaljenost stvara osjećaj diskrecije i zaštićenosti. Značajno je da je riječ o tri javne i u javnosti aktivne osobe, s time da Zoe, koja zauzima prostor najveće ranjivosti, ujedno jedina u knjizi figurira tekstovima koji su namijenjeni javnosti. Blog funkcionira (u knjizi i izvan knjige) kao pseudointimni žanr digitalnog doba, u suštini ovako ili onako fokusirani dnevnik dijeljen u stvarnom vremenu, prepušten anonimnim bespućima interneta da s njime radi što želi.
Despentes se uvijek kreće antisferama, prostorima koji dodiruju kronično sjenovite predjele društva, među likovima na različite načine određenima klasnim sponama i kojima vlada bijes, ogorčenje, strah i usamljenost
Odnos prema feminizmu
Seronja zahvaća neke aspekte mogućnosti, ograničenja i višesmjerne ambivalencije suvremenih medija kako rijetko koji suvremeni roman uspijeva, ili uopće ima interesa budući da internetska prisutnost tako lako devalvira književnu književnost, polazeći od njih kao danosti današnjice. No u knjizi se ništa ne podrazumijeva, sve je promjenjivo i višeslojno. Primjerice, odnos VD prema feminizmu oduvijek je tenzičan i ambivalentan, što će artikulirati možda najsmirenije u dosadašnjem radu kroz lik Rebecce. Protagonistkinja je doživjela transformaciju spram teme feminizma s promjenom svog statusa otkako ju je starenje zateklo u konvencionalno ženskom tijelu, i tek odatle otkriva politički značaj i ljepotu kolektiviteta onoga što si je ranije dopuštala ignorirati. Što neće reći da mu ne zamjećuje i bolne točke. Opravdano osjetljiva na seksualni konzervativizam i klasni elitizam velikog segmenta najistaknutijih i najzastupljenijih varijanti feminizma kao i na autoviktimizirajući naboj koji je često prominentan u drugovalnom diskursu o rodovanom nasilju, Despentes se kretala i kreće istim terenima, ali dosljedno uz dlaku svim pravilima i pravilnostima.
Seronja provodi i niz suptilnih revolucija u odnosu na žanrovska i ina očekivanja. Za početak, osovinski je epistolarni odnos prijateljstvo između dvoje sredovječnih ljudi, muškarca i žene, za koji nema naznaka da će postati senzualan i samim se time uobičajena hijerarhija erotske ljubavi kao ultimativnog veznika intime sretno iznevjerava. Usto je emotivno mekši lik muškarac u odnosu, dok su protagonistkinje žestoke i otporne, najčvršće u svojoj ranjivosti upravo u onome u čemu se fragilni Oscar rasipa. Seksualnost u romanu nije monolitna niti nepromjenjiva, žudnja klizi i premješta se, ništa nije identitetski fiksirano ni konačno. Likovi se razvijaju i predomišljaju u ovom sredovječnom coming of age narativu; nešto reknu pa poreknu i samim time postaju samo sve mesnatiji i stvarniji. A baveći se u prvom redu psihofizičkim ovisnostima i procesom liječenja strukturalno otvorena kraja, roman progovara o nekim od najklizavijih i najosjetljivijih mehanizama i iskustava kojima smo svi na različite načine izloženi i izložene.
Seronja nije meditativan tekst, ne oblikuje filozofiju, nego misli na nogama i neprestano se kreće
Najoptimističnija i najemotivnija autoričina knjiga
Što možemo učiniti za prijatelja kad je izmožden od vječnog ponavljanja istih pogrešaka, a tvrdi da ga to zabavlja? Što možemo učiniti? Čekamo. Malo prebrzo odgovaramo na poruke. Prečesto govorimo ja tebe volim. Predlažemo: a da prestaneš? A da promijeniš strategiju? Prijatelj ne traži da gurate nos u njegove stvari. Prijatelj od vas nije ništa tražio. Što možemo učiniti za prijatelja koji kaže dobro sam, a vidimo kako priprema vlastitu propast?
U stilistici glasova nema nametljive razlike ali dostatan je otklon u tonu, rakursu i tematskim opsesijama koji sva tri čine jasno prepoznatljivima. Despentes piše grozničavo, tekst se kreće brzo i najbolje ga je brzo čitati jer onoliko koliko su esejistički segmenti uzbudljivi i provokativni, pomični i otvoreni, toliko gube na snazi ako ih recepcija uspori i time strukturu učini rahlijom. Seronja nije meditativan tekst, ne oblikuje filozofiju, nego misli na nogama i neprestano se kreće. VD u Seronji, koji je njezino najzrelije književno ostvarenje, ne napušta standardni, konzistentno drčni modus pisanja, osobito u liku Rebecce, ali dijelom i slobodnostrujećim bijesom vođene Zoe. No cinična rezignacija koja je znala probijati u njezinim knjigama i filmovima ovdje je zamijenjena mekoćom koja odmah čini djelo prijemčivijim, toplijim i slojevitijim. Možda se Despentes pod stare dane ipak malo smekšala jer se čini da joj je Dragi seronjo najoptimističnija i najemotivnija knjiga dosad; jednako angažirana i politički pozicionirana, ali manje statična i utoliko ljudskija od ranijih hard core uradaka. A uz komično urbani jezik zasićen anakronim žargonom i jedinstveno britko razumijevanje neurednih ljudskih kontaktnih područja, Dragi seronjo hrabro, borbeno i prgavo nosi svoju nesalomljivu nježnost.
