BEGIN:VCALENDAR
VERSION:2.0
PRODID:-//Kritika HDP - ECPv6.15.20//NONSGML v1.0//EN
CALSCALE:GREGORIAN
METHOD:PUBLISH
X-WR-CALNAME:Kritika HDP
X-ORIGINAL-URL:https://kritika-hdp.hr
X-WR-CALDESC:Događaji za Kritika HDP
REFRESH-INTERVAL;VALUE=DURATION:PT1H
X-Robots-Tag:noindex
X-PUBLISHED-TTL:PT1H
BEGIN:VTIMEZONE
TZID:Europe/Zagreb
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20190331T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20191027T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20200329T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20201025T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20210328T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20211031T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20220327T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20221030T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20230326T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20231029T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20240331T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20241027T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20250330T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20251026T010000
END:STANDARD
BEGIN:DAYLIGHT
TZOFFSETFROM:+0100
TZOFFSETTO:+0200
TZNAME:CEST
DTSTART:20260329T010000
END:DAYLIGHT
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0200
TZOFFSETTO:+0100
TZNAME:CET
DTSTART:20261025T010000
END:STANDARD
END:VTIMEZONE
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20250629
DTEND;VALUE=DATE:20250717
DTSTAMP:20260423T043412
CREATED:20250629T140402Z
LAST-MODIFIED:20250629T140432Z
UID:16893-1751155200-1752710399@kritika-hdp.hr
SUMMARY:Nagrada „Janko Polić Kamov”
DESCRIPTION:Hrvatsko društvo pisaca ustanovilo je 2014. godine Nagradu Janko Polić Kamov za najbolje književno djelo (proza\, poezija) napisano na hrvatskom jeziku.\nKriterij odabira prvenstveno je književna izvrsnost\, međutim nagrada također promiče inovativnost\, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu. \nNagrada Kamov sastoji se od novčanog iznosa i statue. \nŽiri će objaviti listu finalista u listopadu\, a nagrada će biti dodijeljena u studenom\, na Kamovljev rođendan. \nNagrada se ove godine dodjeljuje u Rijeci. \nPravilnik Nagrade Kamov: \nhttps://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/projekti/pravilnik-nagrade-janko-polic-kamov-2024-izmjene-i-dopune
URL:https://kritika-hdp.hr/dogadjaji/nagrada-janko-polic-kamov/
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kritika-hdp.hr/wp-content/uploads/2025/06/IMG_5630.jpeg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20230621
DTEND;VALUE=DATE:20230715
DTSTAMP:20260423T043412
CREATED:20230621T212954Z
LAST-MODIFIED:20230621T213258Z
UID:9129-1687312800-1689299999@kritika-hdp.hr
SUMMARY:Natječaj za Nagradu Janko Polić Kamov
DESCRIPTION:Hrvatsko društvo pisaca ustanovilo je 2014. godine Nagradu Janko Polić Kamov za najbolje književno djelo (proza\, poezija) napisano na hrvatskom jeziku.\nKriterij odabira prvenstveno je književna izvrsnost\, međutim nagrada također promiče inovativnost\, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu. \nOve godine u izbor za Nagradu Kamov ulaze djela objavljena u periodu od 1.07.2022. do 30.06.2023. godine. \nKnjige (4 primjerka) šalju se na adresu Hrvatskog društva pisaca (Basaričekova 24\, 10 000 Zagreb)\, uz napomenu “Za Nagradu Kamov” naznačenu na pošiljci\, a rok za slanje je petak\, 14.07.2023. (u slučaju dostave na adresu – od 9 do 14 sati). \nNagrada Kamov sastoji se od novčanog iznosa i statue. \nŽiri će objaviti listu finalista u listopadu\, a nagrada će biti dodijeljena u studenom\, na Kamovljev rođendan. \nNagrada se ove godine dodjeljuje u Rijeci.
URL:https://kritika-hdp.hr/dogadjaji/natjecaj-za-nagradu-janko-polic-kamov/
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kritika-hdp.hr/wp-content/uploads/2023/06/kamov.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20221117
DTEND;VALUE=DATE:20221118
DTSTAMP:20260423T043412
CREATED:20221030T202749Z
LAST-MODIFIED:20221116T113625Z
UID:6887-1668643200-1668729599@kritika-hdp.hr
SUMMARY:Nagrada Janko Polić Kamov za 2022. godinu
DESCRIPTION:Žiri Nagrade Janko Polić Kamov je među deset polufinalista nagrade – koja će biti dodijeljena pobjednici ili pobjedniku na Kamovljev rođendan\, 17. studenog 2022. u vili Arko u Zagrebu – i to Sandre Antolić (Svojevrsna)\, Renata Baretića (Zadnja ruka)\, Velibora Čolića (Emigrantska mantra)\, Denisa Ćosića (Košute su plakale bez rogova)\, Nade Gašić (Posljednje što su vidjele)\, Tatjane Gromača\, (Berlin\, Pula\, Varšava)\, Denisa Peričića (105 godina samoće) Borivoja Radakovića (Ne plači\, dušo)\, Tomislava Ribića (Dve rali zmeržnjenoga jognja)\, Sanjina Sorela (Lampedusa) proglasio petero finalista: Sandru Antolić\, Denisa Ćosića\, Tatjanu Gromača\, Denisa Peričića\, Tomislava Ribića. \nOdabir su uslijedila i obrazloženja\, a njihov sažetak možete pročitati u nastavku. \nTatjana Gromača. Berlin\, Pula\, Varšava. Zagreb; Sandorf\, 2021.\nZa Berlin\, Pula\, Varšava\, odnosno “[…] putopisno švrljanje koordinatama na kojima se opuštenim ritmom i jednakim takvim redoslijedom izmjenjuje dvadesetak odredišta\, […] istarsko i svjetsko pretapaju se u jednu cjelinu\, pa se tako putopisno posvajaju Budimpešta i Koromačno\, Motovun i Barcelona\, Prag i Rovinj\, Pazin i Krakov.”\, žiri kaže da “Gromačino putopisno kretanje prostorom ima trajna suputnika u sklonosti čitanju situacija kroz optiku kulturnih referenci. Boje primorskoga krajolika prizivaju u njezin tekst slikarsku paletu Murtića i Matissea\, u grožnjanskoj konobi prepoznat će ugođaj iz proze Claudia Magrisa\, šetnja u Koromačnom prisjetit će je na prizor susreta sineasta Jean-Luca Godarda i spisateljice Marguerite Duras\, vizualnost Raše vodi je prema platnima Giorgia de Chirica itd. Zbog guste premreženosti teksta takvim signalima\, čitatelju knjige već je na prvim stranicama jasno kako ima posla ne samo sa senzibilnom\, nego i s autoricom čija je optika u dobroj mjeri određena njezinim intelektualno-obrazovnim polazištima. I to je za knjigu dobitak više\, premda to ujedno znači kako traži čitatelja slična senzbiliteta.” \nNa koncu zaključuju: “Tatjana Gromača dopušta nam da voajerski virimo u njezin svijet. I da pritom uživamo u nebrojenim fasetama okruženja za koje smo mislili kako tone u jednoobraznost\, u emotivnosti iskaza\, u kultiviranoj rečenici\, konačno – u lakoći pridobivanja čitateljske naklonosti.” \nSandra Antolić. Svojevrsna. Zagreb; Vuković & Runjić\, 2021.\nPovrh svega\, “Sandra Antolić iskazuje neočekivano iskrenu naklonost životinjskom rodu. Čini to miljama daleko od lažno svepomirujućeg pristupa basne\, u kojoj se životinjske likove prikazuje dovoljno vrijednima da postanu platforma za priču o nekomu drugom\, a to je čovjek. […] Antolić je u romanu prvijencu postupila poput djeteta koje ne zna da se u svijetu odraslih (recimo\, pisaca) nešto ne može\, pa je uspjela napraviti baš to što nikako ne ide – stavila je u istu razinu životinjsko i ljudsko\, znajući kako ima previše situacija u kojoj je to dvoje toliko prepleteno da tvori jedan\, zajednički svijet. U tom svijetu obje strane kuhaju se u istom kotlu.” \nSvoju antijunakinju\, govoreće prase\, “Antolić je tako uobličila da se nakon nje pitamo o smislenosti pojma antijunaka. Tamo gdje je svinjska sudba stavljena u istu ravan s ljudskim sudbama\, a ne zna se koje su od njih više određene naivnim poimanjem sebe i okruženja\, eto ironijskoga kontrapunkta.” U konačnici zaključuju\, “na ovdašnjim čitateljskim livadama\, roman Svojevrsna pokazuje se kao slojevito\, a usprkos tomu\, lako čitljivo štivo. Njegovi protagonisti dovoljno su autentični i punokrvni da se s njima nije teško poistovjetiti. Fantastični sastojci umiješani su u fabulu tako da ih se doživljava gotovo realnim\, a roman se posljedično nudi za čitanje kroz optiku magijskog realizma.” \nDenis Peričić: 105 godina samoće. Koprivnica; Vošicki\, 2021.\n“Slijedeći silne putokaze prema ratnim stratištima što su zaredali od Prvog svjetskog rata naovamo\, i koji kao da se ne misle prorijediti\, Peričić uspostavlja poveznicu s brojnim autorima koji su o takvim stratištima umjetnički progovorili. Prvi među njima je Krleža\, što zbog zajedničkog antiratnog narativa\, a što zbog također zajedničkog manjka povjerenja u čovjekovu sposobnost okretanja neke druge i drukčije stranice u beskonačnom lancu ratnih traženja uvijek novih ‚konačnih rješenja’. […] Peričić nam na stranicama knjige 105 godina samoće pruža mučan\, jeziv niz krvavih kolopleta u kojima se prostorni\, ideološki\, nacionalni i ostali predznaci izmjenjuju\, ali njihov dehumanizirani obrazac ostaje isti. Vlastito mjesto tu su dobili ratni pokolji u Galiciji\, Harkovu\, Nankingu\, Katynskoj šumi\, Dachauu\, Staljingradu\, Dresdenu\, Hudoj Jami\, Srebrenici\, Ovčari i drugdje. Popis ne misli stati\, jer davno je bila 2019. godina\, kada je autor knjige odložio rukopis. Pedeset i šest zapisa u knjizi zato se može nadopuniti s još 56 istovrsnih\, a takav postupak kao da nema kraja ni konca. Povijest je u Peričića bestijalno uništavanje ljudskih života na pokretnoj traci. […] Peričić suočava čitatelja s točkama gdje je ljudsko u čovjeku teško poraženo. Knjiga zato nije ugodna za čitanje\, a ne smije ni biti. On je autor duboko humane\, moralne impostacije kakvi su kao trajan putokaz neophodni svakoj književnosti. Na žalost njegovu i na žalost našu.” \nDenis Ćosić. Košute su plakale bez rogova. Zagreb; HDP\, 2021.\nKošute su plakale bez rogova je “čvrsto narativno strukturirana knjiga poezije Denisa Ćosića u kojoj je svaka od pjesama poglavlje priče o nasušnoj potrebi razaranja simboličkog reda Zapada\, jedan je\, od čitatelju dosad dostupnih\, najozbiljnijih udara na iskonsku krhkost ovakvog poretka stvari. Žene\, djevojke\, djevojčice… nevidljive u svijetu binarizama kojega je propisala muška ruka te jedna veća i na ramenima i jedna manja i dojajna muška glava\, poredak urušavaju iznutra. Košuta je\, kaže Ćosić\, „ženski jelen“ dok je srna „ženski srndać“ a pjesničko ja u sredini knjige\, u njezinoj drugoj po redu pjesmi klimaksa cjeline rukopisa i njegova „pojašnjenja“; vapaja za korektivom\, kazuje „ja sam žensko dijete\, nisam ničija kći“… biće sam svijeta čija „obespravljenost počiva u jeziku“ u kojemu je „odsustvo imena znak mučenja“ a mučenje ostaje nevidljivo tako bipolarno oprirođenoj kulturi\, jer „starješine pravdaju izostanak / pozivajući se na prirodni poredak“. Ženskim bićem knjige\, ali i svijeta kojega dijelimo\, upravlja strah; porobljuje ga i tlači muška panika koja se prikazuje kao agresija i totalni rat ne samo simbola\, već i njihove primjene koja se u patrijarhatu (a drugog iskustvenog svijeta i nemamo) očituje kao mir\, red i poredak. Zatičući ovakvo stanje u našem „dobu slike svijeta“ ova knjiga svijetu uzima anamnezu\, ali mu i propisuje lijek kojega bi se dalo sažeti u adaptaciju jedne od svima poznatih rečenica: muškarci su dosad na različite načine vladali svijetom; radi se o tome da se to promijeni. Budući da nitko moć i vlast nad ijednim dijelom svijeta nije predao dobrovoljno\, ova se nesvakidašnje sugestibilno ispričana knjiga poezije dade čitati i kao lirski priručnik za pojetički prevrat.” \nTomislav Ribić. Dve rali zmeržnjenoga jognja. Tonimir: Varaždinske Toplice\, 2022.\nŽiri je zaključio da je knjiga\, “pisana kao neprekinuta narativna cjelina gdje pjesma pretječe prozu i argumentirano u pitanje dovodi rodnu i vrsnu podjelu literature\, knjiga Dve rali zmeržnjenoga jognja nasušno je potrebna virtuozna autorska artikulacija jednakopravnog pisma na jednome od tri jezika kojega imaju sreću posjedovati naša književnost\, kultura i svakodnevlje.” A sam autor: „Dve rali zmerženoga jognja je film od nepovezanih slik\, zavustavljenih v cajtu kaj skupa su kajkavijana amarcordiana\, konceptualni zbir o odrašćanju va malom varošu zmed leti 1964. – 1984. zprepleten z knigam\, glazbum i filmi koteri su bili del odrašćanja pa ih našivavlem vu verse…“ \n  \nČestitke polufinalistima!
URL:https://kritika-hdp.hr/dogadjaji/objavljeni-su-polufinalisti-nagrade-kamov-za-2022-godinu/
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kritika-hdp.hr/wp-content/uploads/2022/10/unnamed-2.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20220602
DTEND;VALUE=DATE:20220702
DTSTAMP:20260423T043412
CREATED:20220602T083022Z
LAST-MODIFIED:20220722T111958Z
UID:1382-1654128000-1656719999@kritika-hdp.hr
SUMMARY:Natječaj za Nagradu Janko Polić Kamov (rok: 1. srpnja 2022.)
DESCRIPTION:Jedan od začetnika hrvatske i europske književne avangarde\, Janko Polić Kamov među najznačajnijim je hrvatskim književnicima. Njegovo je književno djelo izraslo iz političkog aktivizma\, osporavanja postojećih struktura te književno-teorijskog antiesteticizma i nihilizma. Kamov je neosporivo bio inovator svog vremena; no granice koje je Kamovljeva književnost rušila nekada\, danas su drugačijeg tipa i kvalitete; neke možda više ne postoje\, a neke nove postale su izazovi. Književna nagrada Janko Polić Kamov ističe sadržajnu i simboličku vrijednost književnog stvaralaštva koje nije samo ogledalo duha vremena\, već i njegov sustvaratelj i iskorak k budućnosti. \nOve godine u izbor za Nagradu Kamov ulaze djela objavljena u periodu od 1.07.2021. do 30.06.2022. godine.\nKnjige (4 primjerka) šalju se na adresu Hrvatskog društva pisaca (Basaričekova 24\, 10 000 Zagreb)\, uz napomenu “Za Nagradu Kamov” naznačenu na pošiljci\, a rok za slanje je petak\, 1.07.2022. (u slučaju dostave na adresu: od ponedjeljka do petka\, od 8 do 13 sati). \nNagrada Kamov sastoji se od novčanog iznosa 10.000 kn i statue. Žiri će objaviti listu finalista u listopadu\, a nagradu uručiti u studenom 2022.
URL:https://kritika-hdp.hr/dogadjaji/natjecaj-za-nagradu-janko-polic-kamov-rok-1-srpnja-2022/
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kritika-hdp.hr/wp-content/uploads/2022/06/kamov-hdp.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20211117
DTEND;VALUE=DATE:20211118
DTSTAMP:20260423T043412
CREATED:20211020T092449Z
LAST-MODIFIED:20220724T203554Z
UID:1307-1637107200-1637193599@kritika-hdp.hr
SUMMARY:Dodjela Nagrade Janko Polić Kamov: 17. studenog\, Rijeka
DESCRIPTION:Na Kamovljev rođendan\, 17. studenoga u Rijeci bit će dodijeljena Nagrada Janko Polić Kamov koju dodijeljuje Hrvatsko društvo pisaca za najbolje književno djelo objavljeno u izbornom razdoblju od 1. srpnja 2020. do 30. lipnja 2021. godine. Žiri u sastavu Nikola Petković\, Andrea Zlatar i Velid Đekić odabrao je finaliste: \nBranka Arh: tako ČITAJ\, nekako OD IZA \nIvana Bodrožić: Sinovi\, kćeri \nZoran Ferić: Putujuće kazalište \nDrago Glamuzina: Drugi zakon termodinamike \nMartina Vidaić: Trg\, tržnica\, nož \n  \nObrazloženje žirija:\nIvana Bodrožić: Sinovi\, kćeri \nTo da se najveće tragedije događaju u krugu najuže obitelji nije ništa novo. Od Sofokla\, preko Shakespearea\, sve do Knausgarda za to dobivamo potvrde. Unatoč tome\, kada netko progovori o gromadi ponora u nukleusu društva – obitelji; kada ‘raskrinka’ ono očigledno a nijemo što u javnosti izazove sablazan. A to učini jer joj pred lice prinese zrcalo\, a ono što javna kuća morala u njemu vidi\, njezinim se ukućanima ne sviđa. \nDa su glavni fabrikanti stranaca\, drugih\, drugačijih\, oni stranci u nama\, još jednom je pokazao roman Ivane Bodrožić Sinovi\, kćeri. \nZapis o porodici u kojoj istovremeno ono unutarnje postaje izvanjsko\, u društvu anomije i spektakla u kojemu baš i nema razlike između onoga unutarnjeg\, intimnog\, prisnog i izvanjskog\, kolektivnog\, javnog\, dakle u opresivnom i represivnom društvu u kojemu je sloboda samo jedna od riječi uskraćenih za njezino elementarno značenje\, svjedočiti o rasapu vrijednosti\, o njihovoj ‘esencijalnoj arbitrarnosti’ kao funkcionirjućem oksimoronu ‘oprirođene kulture’\, u pravilu biva prepoznato kao hrabro. No\, u najmanju ruku je tužno da onaj tko progovori\, tko se odluči za puku istinu\, automatski biva prepoznat kao hrabar. \nU ovom i ovakvom kontekstu istina je da je istinitost i otvorenost sinova i kćeri neuobičajeno hrabra. Fragmenti obiteljske sage s kojom će se mnogi poistovjetiti\, a malo njih će javno priznati da su se u njezinim recima i prepoznali\, govori o važnosti i potrebi ovakvoga štiva. Činjenica da je ono već prepoznato i nagrađeno možda najvažnijom nagradom na ovim\, kako oni kažu\, prostorima\, onom Meša Selimović\, koja svojim konceptom i sadržajem potvrđuje i samu ideju ovoga romana\, a ta je da su naše sličnosti u razlikama toliko velike što razlike među nama čini neznatnima te da to niti u jednome trenutku ne bismo trebali zaboraviti. \nOva knjiga Ivane Bodrožić\, roman o zataškanom\, tihom\, bezglasnom rasapu obitelji\, društva\, zajednice\, o izostanku uzajamnosti\, solidarnosti\, empatije… o arhipelazima jedinki koje ne povezuju mostovi – roman o serijskoj proizvodnji drugoga\, posljednji je u nizu literarnih i imaginativnih dokaza da Ivana zaista živi iskustvo vlastitog pisanja; odnosno da je za nju\, elementarna čestica literarnoga iskaza iskrenost i izravnost ma koliko potonja bila virtuozno ovijena njezinim nesvakidašnjim stilom i majstorskim pripovijedanjem. \nI\, da\, Ivana je u pravu kada posvema jasno kaže da duboko vjeruje „u književnost koja mijenja“ da vjeruje u „lojalnost tekstu koji nas suočava sa svijetom u kojem živimo“ i\, što bi za pisca ako se piscem želi zvati\, trebalo biti najvažnije\, da toj lojalnosti – lojalnosti tekstu treba pretpostaviti svaku drugu lojalnost. Roman Sinovi\, kćeri estetska je i literarna potvrda drugoga reda da Ivana zaista tu lojalnost u potpunosti prakticira. \n  \nBranka Arh: Tako ČITAJ: nekako OD IZA\nDa je put od periferije Tršća do središta nacionalne poezije zapravo prečac kojega se prelazi pontonskim mostom imaginacije\, jezika\, riječi\, dosad su pokazale i dokazale sve pjesničke knjige Branke Arh. Da mi u Hrvatskoj imamo jezike a ne jezik; da je dijalekt samo pasatistička\, kampanilistička\, glotofagijska floskula koja se infantilizirajući izjeda\, jednako su tako pokazale i dokazale sve pjesničke knjige Branke Arh. Na to da se strelovitim i gracioznim poetskim i po-etičnim skokovima može ulaziti i izlaziti iz čahura zavičajnog i arhipelaga središnjeg\, jednako tako uporno ukazuje njezina poezija. Branka Arh je i ovom njezinom knjigom oprimjerila prelijepe stihove koji su zapravo okvir za koncept insularnog i zavičajnog kozmopolitizma – riječi Tončija Petrasova Marovića koje su i krajputaši koji nam ukazuju na to da je put od jazika ditinjstva u ditinjstvo jazika\, kratak\, jednostavan i neizbježan ukoliko se želi kredom riječi orisati krug. \nJesu li mitski i pastoralni likovi-rječce Uan\, Htu\, Nei\, Vur\, Z… dobro\, sada i Uoor\, zapravo jedno ili smo mi u jezgri svojega bića suštinski mnogi (uostalom ima li tu uopće neke razlike) pitat će se čitatelji upoznati s opusom Branke Arh. \nNjezina najnovija knjiga\, tako ČITAJ: nekako OD IZA\, na neki način sabire iskustvo onih prethodnih i u dijaloškom tonu ispisuje po-etičnu posvetu intermedijalnosti (jer autorica se uz narativne i lirske\, jednako uvjerljivo i uspješno bavi likovnošću i prikazivačkim umjetnostima)\, intertekstualnosti i metatekstualnosti\, u ovoj knjizi s naglašenim autoreferencijalnim zahvatima – riječju\, iz eteriziranih stilskih formacija i razdoblja u književnosti i umjetnosti budi strukturalizam i poststrukturalizam\, zaokružujući tako osobno formativno vrijeme koje ju je kao umjetnicu omogućilo. \nIgra svjetla i mraka u kojoj su oba pozitivni entiteti; suprotno uvriježenom simboličkom redu Zapada\, igra u kojoj tama nije odsutnost svjetla već je jednostavno prisutnost tame; igra bitka i nebitka u kojoj i bitak i nebitak\, svaki na svoj način jesu\, igra riječi u kojoj su one prazne sve dok nam same ne sugeriraju značenje (što bi i trebala biti elementarna uloga jezika ukoliko ovaj želi komunicirati značenje\, a ne biti alat za manipulaciju i kontrolu)… poetska je igra skrivača s Uoorom\, jednim iz osobne leksičke i ontičke Dinastije Jednog-u-Mnoštvu koja svoju potvrdu\, ali i upute kako se ostvariti u slobodi; kako se osloboditi pravila; kako ona kao igra lijepog može postati samoj sebi svrha… igra je na koju nas u ovoj knjizi poziva Branka Arh. \nU ovoj knjizi tijelo teksta pretječe\, dostiže\, susreće tekst tijela\, dok nas tekstura teksta ove knjige podsjeća na egzistencijalnu prazninu svakidašnjeg. Nju Branka želi ispuniti sadržajem i to radi istovremeno i nenametljivo i eksplicitno\, simultano se obraćajući i estetičkoj i apelativnoj funkciji pjesničkoga teksta: jer\, kako sama kaže\, kad riječi odu iz njezinih ruku ona je za njih zabrinuta… puno zabrinutija od Luigia Pirandella koji je šest šupljih lica ostavio na cjedilu dok su oni\, kao siročad autorske dosjetke\, očajnički tražila nekoga\, bilo koga\, da u njih udahne život i tako udomi u svijetu… ona se pita što će od njih ostati\, odnosno što će ostati od lika kojima ga ona gradi? I pita se: Uoor; što ćeš dalje\, kada riječi odu od mene\, kako ćeš i kamo dalje ti nenapisan? \nUoor\, kao ni Uan\, Htu\, Nei\, Vur\, Z\, ne da nije ostao nenapisan; ostao je jedan u nizu elaboriranih\, značenjem i smislom\, sadržajem ispunjenih lirskih subjekata ove osebujne osobne po-etike Branke Arh. \n  \nMartina Vidaić: Trg\, tržnica\, nož\nEpsko ja pukovnika Bill Killgorea\, kojega u filmu Apokalipsa danas Francisa Forda Coppole glumi Robert Duvall\, voli jutarnji miris napalma; a voli ga jer mu miriše na pobjedu. Lirsko ja Martine Vidaić\, u 44. pjesmi njezine knjige\, Trg\, tržnica\, nož\, prije no što postavi pitanje Isadori (po uzoru bit će na Duncan jer je i ona propustila oproštajni ples)\, kaže\, voli noževe\, a voli ih jer „izravno stoje u svojoj namjeri“. \nIz plamena napalma koji su evoluirali u dronove nad Kabulom i tako higijenizirali masovna ubojstva\, izlazili su i nastavljaju izlaziti mnogi ratovi. Na škripajućim štandovima Trbuha Zadra koji je i višestruko opjevani tranzicijski reket\, nalazi se iz kombija špeditera na tlo u kašetama izbačeno prvo voće\, mirišljavo\, slatko i opasno – opasno jer „iz slatkoće uvijek izađe neki rat“. Da\, Bill Killgore ubijao je iz dužnosti i radio je to sa strašću ali na daljinu; gađajući one koje je naučio mrziti. Ovdje kod nas\, gdje je rat od cukra\, ubija se iz blizine i ne jednom iz ljubavi: iz ljubavi prema domovini\, čistoći etnosa\, roda\, jezika i egzistencijalne gramatike. A ako nešto učiniš iz ljubavi\, u ime ljubavi\, teško će te itko uvjeriti da si učinio išta loše. Jer i tvoja mržnja prema drugome je plod tvoje ljubavi za svoje i prvo. A tada\, jer ljubav ipak nije samo tvoja\, čak i topovske kugle koje dolaze s druge strane liče glavatom cvijeću: a kud ćeš glavatijeg od krizanteme koja tako bijelo bdije nad smrću. Toliko o ratu\, o slatkome\, o toplome napalma i hladnome noža. \nA nije sve to došlo niotkuda: i danas tržnice ima svoje jučer – dugo\, neprekinuto\, poviješću pritrujeno. To zna placarica Vuka koja gradu itekako duguje\, tako da je njezin nestanak ne samo opravdan nego i davno upisan u usud onih koji su u grad došli tražiti sreću. Jer kako bi ona danas bezbrižno tijelom grijala vrata javnog zahoda da se za nju nije založila povijest? I to ovim redom: Iliri\, Goti\, Bizantinci\, pa tajkuni onoga vremena poput onog Krešimira\, Zvonimira pa pokoji Turčin i neki zidari. I tako sve do devedesetih kada je sunce zasjalo „tako jako“ a bilo je „tako hladno“ jer bilo je „toliko svjetla\, a toliko mračno“. Vuka bi tada pomogla\, ali kod nje\, u izbi\, više nema mjesta. Niotkud\, poput bombi službena je povijest šamara šrapnelima kolektivnog sjećanja: evo je opet\, te gladi „za sranjima u Kragujevcu“\, evo se pomalja i „bratstvo i jedinstvo“ i to onih „guzoliza u Ruandi“\, a sve to budi „čežnju čučavaca iz Čapljine“ i onda\, samo pjesmu prije toga\, sve se to poosobi u inačici naslova knjige Daria Džamonje\, jer pjesma ima samo jedan redak prijetećeg kondicionala koji je sve stvarniji i kaže: „ako mi jave da si pao-„. \nI dok neki ljudi uče šutjeti da ne bi nestali\, dok drugi nestaju\, na izlogu mesnice pojavi se popis za korisnike praktičnog uma koji se iz današnje perspektive iskustveno čita kao Šest zapovijedi tranzicije i pretvorbe kako dobara tako i ljudi : 1) nelojalne sasjeći i naglo oprati (volite se ljudožderi); 2) lojalne dugo pržiti na laganoj vatri pa 3) vaditi im mast i praviti čvarke… 4) neslanima zapapriti\, 5) paprene polijevati hladnom vodom\, i 6) na mlado meso majčinu dušicu. \nI na kraju\, kada se zbrajaju krljušti onih koji su ostali\, jedna žena stavlja riblje ljuske na zjenice jer je uvjerena da će joj tako i oči šutjeti. \nGenij mjesta u ne-mjestu i ne-vremenu u kojemu nije bilo mjesta za one koji su na mjesto došli da ispune praznine koje su iza sebe ostavljali mještani\, gotovo je arhivski upisan u povjesnicu mjesta u gradu koje je u vremenu koje se ugnijezdilo u rat i koje nastavlja iz njega nicati\, bujati\, izbijati… upisan je poetskim bilješkama o vremenima sladora rata u godinama noževa tako tijesno pritisnutih do srca\, pljoštimice\, noževa bliještećih oštrica sa čijim svakim bljeskom raste samoća. A i što će ikome drugi kada ga smiruje nož? \nDa\, ne samo Isadora i ne samo sa Zadarske tržnice\, otišli su mnogi ako ne svi koji nisu znali „plesati po nalogu stroja“. \nOvaj kriptiran prikaz briljantne knjige poezije Martine Vidaić koja se istovremeno ukazuje čitatelju u vremenskom okviru jednog jedinog dana (ali ovdje dana bez kraja a ako mu se i nazire kraj\, nazire se u kobnom ciklusu vječitog vraćanja jednakoga) ali i u sva četiri godišnja doba koja nezainteresirano prođu kroz prostor ovog fiksiranog mjesta\, nije tu da vam kaže što se u njoj točno zbiva. Odabrani fragmenti samo su ljušture niza zagonetki na koje će svaki od vas koji za knjigom posegne naći svoj odgovor. I kao što nije baš lako shvatiti kako to četiri godišnja doba stanu u jedan beskrajan dan\, poput one prošlosti koja nije prošla\, tako nije jednostavno\, a možda ni potrebno ovu\, formalno knjigu poezije\, a to je valjda jer je objavljena u biblioteci Poezija\, rodno\, vrsno\, ni žanrovski odrediti\, ali ju je lijepo tako zvati jer sintagma hibridni žanr\, baš kao i ona stvarnosna poezija\, jednostavno ne znači ništa. \n  \nDrago Glamuzina. Drugi zakon termodinamike\nIzmeđu ostalog\, drugi zakon termodinamike govori da je entropija sustava tim veća što mu je\, uz danu količinu topline u sustavu\, temperatura niža. I ako se to nastavi\, entropija svakog zatvorenoga sustava povećava se pri svakom procesu. Kako u mehaničkim spremnicima tako i u ljudima. \nU romanu Drage Glamuzine\, Drugi zakon termodinamike\, u zatvorenom sustavu jedne gotovo pa kaste\, te u nas veoma incestuozne skupine pisaca\, kritičara\, promotora književnosti koji su se (poput onih djevojaka i mladića iz Decamerona Giovannia Boccaccia\, koji su se od kuge samoizolirali negdje u šumarku ponad Firenze\, dnevno generirajući po deset priča i tako deset dana zaredom – priča u kojima su padale maske politike\, religije\, incesta\, preljuba\, prevara\, makinacija\, ljubavi ne jednom s onu stranu dobra i zla) okupili u urbanom settingu Šalate\, ni manje ni više nego u kući lika koji se najprije zove Ferić a onda Fero\, ali taj brzo zaspi pa čitatelj nije siguran kako mu je zapravo ime\, ne bi li tamo\, onako kako samo naši ljudi znaju\, ugostili ni manje ni više nego Jonathana Franzena. To vam je onaj poznati pisac koji piše na engleskom a misli na njemačkom a naši su izdavači svojedobno bili jako počašćeni što ih ne počastio svojim posjetom. \nFranzen se i pojavi\, pozdravi ih\, izgubi se s pratnjom suprotnoga spola\, obeća da će se vratiti i nestane u noć. Toliko o impresiji koju pripadnici naše literarne scene na festivalima književnosti uspiju ostaviti na\, ipak u ovom slučaju\, megazvijezdu. Dođoh-vidjeh-pojedoh\, obećah pa nestah u nestašluke noći nije nikada rekao na odlasku pa Franzenu nije ni za zamjeriti. Čak je ispao pristojniji od onog Ferića koji je zaspao u vlastitoj kući prepunoj pisaca. I tako omogućivši mjesto radnje\, u vremenu radnje nestao. \nI što rade pisci. Negdje na tragu Raymonda Carvera i to iz one njegove priče kojom se hranila najprije generacija Quorumaša pa onda  i oni mlađi kojima svakako pripada autor ovog romana O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi\, onako pred-pandemijski\, za razliku od Carvera na površinu izvlače ispodpovršinske stvari i svaki od njih priča ono nešto što nosi u sebi kao teret\, kao tajnu\, kao zabran i to radi pred drugima od kojih su mnogi i sudionici u onome što pripovjedač s njima dijeli. Polako i odjednom (ako je. to moguće\, a ritam priče nekako sluti da i jeste) sve izlazi na površinu\, svi jedni o drugima saznaju ono s čime su godinama živjeli\, posljedice čega su osjećali\, mislili da osjećaju\, neki čak i trpjeli odabravši manje bolnu dimenziju\, onu odmicanja od istine… i što se dogodi? Naivan i ukalupljen čitatelj\, pomislio bi kako će doći do neke katarze. Ali prevelik je Drago majstor priče\, a i cijeli život\, od  poezije Mesara\, preko proze Tri\, popevši se na Everest\, pa sa njega sišavši do bazena ovog Drugog zakona\, piše jednu istu knjigu… previše je on u projektu arheologije nemogućnosti znanja o sebi gdje pri ovome ‘sebi’ mislimo na sve nas\, da bi očekivao nešto tako lijepo i tako naivno zamišljeno kao što je to katarza. Ona postoji kao pojam koji se optimistima manifestira u odgodi i\, a realistima u izostanku realizacije. \nZasada posljednji dio projekta potrage za zagubljenim sebstvom\, Drugi zakon termodinamike\, briljantno je i minimalistički napisan roman u kojemu monolozi\, uglavnom konfesionalni\, pretječu zajedljive\, dinamične\, duhovite dijaloge\, uglavnom ili lubricirane alkoholom ili ventilirane opijatima koje za sve (znati)željne s one strane granice\, a sada i s one druge strane nama poznatog\, nabavlja Sven koji je u radnju došao nigdje\, niotkuda s nomadološkim rancem punim inspiracije  sadržaj kojega doslovno razvezuje jezike i otvara um. \nOno što\, uz nepretencioznost i zavodljivu jednostavnost jezika kojim autor suvereno barata posuđujući ga uzvanicima njegova teksta te kompaktnu i dinamičnu\, skladnu i ritmično ujednačenu naraciju\, ovaj roman čini jedinstvenim i rijetko hrabrim je njegova nepodnošljiva lakoća iskrenosti—iskrenosti koja u svima nama živi i koja čini potku naših djela i nedjela\, a samo je rijetki među nama\, a Drago je definitivno jedan od njih\, imaju muda izreći u vrištećoj smirenosti svojega glasa\, ili drugim riječima\, onako: kurbi et orbi! \n  \nZoran Ferić: Putujuće kazalište\nTeatrum mundi dvadesetoga stoljeća koje je u familienfugu sabrao Zoran Ferić totalno je kazalište okrutnosti\, ali je i pozorište u kući koje se lako može postaviti na četiri kotača i tako postati putujućim. Daske koje život znače u ovom teatru dijela svijeta u kojemu se samo u rijetkim trenucima ono apsurdno razlikuje od hiperrealističkoga\, na samom se početku romana čitatelju uprizoruju u obliku vješala (galge su ovdje simbol\, a objekt je terazijska ulična lampa\, dok je zibajući subjekt ufitiljen po propisima tanatološke estetike) i takav se\, ovješen o propisno omašteno uže\, dostojanstveno\, isplažena jezika\, ljulja. \nPosljednjih nekoliko godina\, a zadnje dvije posebno\, kao da se ipak stvara neka nova solidarnost\, uzajamnost\, su-vremenjenje autora u suvremenoj hrvatskoj književnosti od kojih pozamašan broj piše obiteljske sage\, kronike; crpeći iz slika\, baštinjenih bilježnica\, tonskih zapisa\, priča o bivšim mjestima\, bivšim vremenima\, bivšim ljudima… i tako slaže fresku trenutka u prezentu koji\, tom totalnom i totalizirajućom\, kolektivnom ich formom\,  istovremeno želi zaustaviti vrijeme\, panoramsku sliku obligatorne povijesti prevodeći u krupne planove malih povijesti pritom rabeći prutupamćenje. A gdje ćeš boljeg medija za to od literature. Ona ionako\, ma koliko slika svijeta zrcalila tamu doba koje oslikava\, i kada je najmračnija\, pokazuje roge Povijesti i prikazuje svijet onakav kakav bi trebao biti. \nNa to da vrijeme još jednom nije na našoj strani pokazuje ovo estetizirano rezimiranje prošloga\, zamrzavanje u danas\, kao da neimari uključeni u ovaj udruženi spontani pothvat subjektiviziranja kolektivnog  podsvjesnog (jer sama praksa ovog ‘žanra’ dokaz je da je ono davno prestalo biti nesvjesno) osjećaju da živimo na kraju vremena. Dokaz za to su brojni\, manje poetski\, a više prozni\, ponajviše romaneskni tekstovi\, koji za sobom (jer karta kanta) žele ostaviti osobne povijesti historije u nestajanju i kojih\, što korektno ispovjednih\, što dosadno japajakajućih\, i ponešto zaista izvrsnih i stvarno dopisanih\, u hrvatskoj književnosti dvaju posljednjih stoljeća u ovolikom broju\, nije bilo. \nRoman Zorana Ferića\, Putujuće kazalište jedna je u nizu obiteljskih kronika koje su obilježile proteklih par godina domicilne literature\, što je manje važno. Daleko je važnije da je jedina koja je disciplinirano\, narativno sugestibilno\, na pozornicu svjetskoga teatra\, iz subjektivno adaptiranog rakursa koji pomno čitatelju odabire upečatljive odraze velike povijesti dovela jednu srednjeuropsku\, europsku\, austrougarsku\, mjestimično hrvatsku\, jugoslavensku pa opet hrvatsku\, a zapravo po uvjerenjima i razumijevanju svijeta\, bez obzira na mjesto na kojemu ju je Povijest zatekla i u pravilu ranila\, uvijek kozmopolitsku obitelj. \nOdabir mota romana nikada nije slučajan. Zato ga se i bira. Ali u rijetkim slučajevima autoru uspije da i književnim postupkom i sadržajem kao i atmosferom koju stvara\, likovima\, naznakama osobnih tumačenja vremena kojega upisuje u tekst\, cjelinom djela u potpunosti ispuni čitateljeva očekivanja naslućena u ‘prologu’ mota. Ferić se odlučio za Thomasa Wolfea koji u svojemu romanu\,  Pogledaj dom svoj\, anđele kaže da je  „svaki trenutak  plod četrdeset tisuća godina. Savladavši minute\, dani\, poput muha\, odzuje u smrt\, a svaki je trenutak prozor na svo vrijeme“. A Ferić je ovdje dijete u vremenu koje je širom otvorilo prozor trenutka koji je\, u slučaju Putujućeg kazališta\, plod cijeloga jednog stoljeća (kojemu su ipak prethodila druga…) \nRoman prati nekoliko generacija obitelji sakupljene sa svih strana svijeta što ‘dotepene’ što zatečene u Zagrebu… djedove\, bake\, ujake\, majke\, očeve\, djecu… od kojih je svaki za sebe poseban\, a za druge otvoren i gostoljubiv svemir. Pišući dvadeseto stoljeće ova proza bilježi i tri rata (što i je neki očekivani balkansko-srednjeeuropski prosjek) i ono što su oni ostavili kao neumitan dokaz njihovih uzaludnosti uglavnom razarajući i ranjavajući svakoga člana obitelji. \nMožda je jedna\, dosad u kritikama prešućena\, kvaliteta ovog romana Ferićev dobrohotni prezir prema onoj nepodojenoj podjeli na takozvane ‘obične’ i valjda ‘velike’ ljude. Svi znamo da je ta podjela imbecilna\, ali Ferić\, koristeći dostupne mu izvore\, ne nužno literarizirajući\, već prepričavajući taj repromaterijal osobnih povijesti\, čitatelje upoznaje s galerijom osebujnih i ambicioznih sanjara\, uspješnih poduzetnika\, naivnih dobričina koji nisu vjerovali da zlo može biti toliko obično i lišeno pompe\, nekih pomalo munjenih\, nekih predanih i požrtvovnih… ali kada ih se gleda kao lica na obiteljskoj fotografiji stoljeća\, veoma posebnih\, (ne)običnih ljudi. I upravo ta začudnost\, to oneobičavanje običnoga (jer kakvi su nego obični: od Benjamima\, Ivke\, Vere\, sve do ujče Stjepana\, oca Tvrtka\, a i samog lika Zorana) najetičniji je i najplemenitiji segment Ferićeva autorskog zahvata. \nPoput Josefa Švejka i oni su živjeli u velikim vremenima koje je tražilo velike ljude\, ali u njemu su bili neznani junaci\, skromni\, bez slave i glasa koji\, kako je to rekao Hašek\, nisu trebali zapaliti „hram božice u Efesu kako je uradio onaj glupan Herostrat (samo) da bi ušao u novine i školske čitanke“. Budući da je „svaki trenutak plod četrdeset tisuća godina“\, ovakve se knjige ne pišu iz želje: pišu se iz dužnosti. I to one kantijanerske. Glas kojega nisu imali\, ili kojega im je oduzelo nasilje ili bolest\, ‘posudio’ im je Zoran Ferić pritom niti jednom ne umivajući\, ne mitologizirajući obiteljsko sjećanje\, tradiciju\, dapače\, skromno pričajući o njima\, upisujući ih u literaturu i tako im\, bez obzira koliko nekad teško\, nekad lijepo bilo\, na neki način pokazao zahvalnost za trenutak današnjice\, jer čvrsta narativna nit\, autorov odnos prema svakome od njegovih\, suptilno je protkan aktivnom sviješću o tome da mu je svatko\, ama baš svatko\, od brižne majke\, preko moralno-vertikalnog ujče\, do floralno rafalnog oca\, na svoj način\, omogućio (netko je od njih to možda i isprovocirao) da ih danas piše. Ne samo njih\, nego da već trideset godina stanuje u samom vrhu literature. A kad smo već u priču uvukli dobrog vojaka\, završimo na njegovu tragu. Kad biste autora ove knjige\, kojega danas možete vidjeti na zagrebačkim ulicama kako skromno ide svojim putem\, ne dosađujući nikomu (…) kad biste ga zapitali kako se zove\, odgovorio bi vam skromno: Ja sam Zoran. Nisam magare. \n  \nU širem izboru našle su se ove knjige: \nŽeljko Ivanjek: Dječak za zatvor\nZoran Ferić: Putujuće kazalište\nDrago Glamuzina: Drugi zakon termodinamike\nDorta Jagić. Noć na zemlji\nMartina Vidaić: Trg\, tržnica\, nož\nIvana Bodrožić: Sinovi\, kćeri\nMarinko Koščec: Sami\nBranka Arh: tako ČITAJ\, nekako OD IZA\nSanja Lovrenčić: Skica za junakinju\nDragan Pavelić: Abecedarij lakohlapljivih sjećanja
URL:https://kritika-hdp.hr/dogadjaji/dodjela-nagrade-janko-polic-kamov-17-studenog-rijeka/
LOCATION:Rijeka
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kritika-hdp.hr/wp-content/uploads/2021/10/kamov-slika.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20210701
DTEND;VALUE=DATE:20210717
DTSTAMP:20260423T043412
CREATED:20210701T091314Z
LAST-MODIFIED:20220724T204442Z
UID:1284-1625097600-1626479999@kritika-hdp.hr
SUMMARY:Nagrada Janko Polić Kamov - rok za prijavu 16.7.2021.
DESCRIPTION:Hrvatsko društvo pisaca ustanovilo je 2014. godine Nagradu Janko Polić Kamov za najbolje književno djelo (proza\, poezija\, drama) napisano na hrvatskom jeziku. Kriterij odabira prvenstveno je književna izvrsnost\, međutim nagrada također promiče inovativnost\, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu. \nOve godine u izbor za Nagradu Kamov ulaze djela objavljena u periodu od 1.07.2020. do 30.06.2021. godine.\nKnjige (4 primjerka) šalju se na adresu Hrvatskog društva pisaca (Basaričekova 24\, 10 000 Zagreb)\, uz napomenu “Za Nagradu Kamov” naznačenu na pošiljci\, a rok za slanje je petak\, 16.07.2021. (u slučaju dostave na adresu – od 9 do 14 sati). \nNagrada Kamov sastoji se od novčanog iznosa 10.000 kn i statue. Žiri će objaviti listu finalista u listopadu\, a dobitnik/ca nagrade bit će proglašen/a u studenom 2021. \nPravilnik Nagrade Kamov dostupan je na ovome linku.
URL:https://kritika-hdp.hr/dogadjaji/nagrada-janko-polic-kamov-rok-za-prijavu-1672021/
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kritika-hdp.hr/wp-content/uploads/2021/07/KAMOV-SLIKA.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;VALUE=DATE:20201117
DTEND;VALUE=DATE:20201118
DTSTAMP:20260423T043412
CREATED:20201111T131408Z
LAST-MODIFIED:20220725T080734Z
UID:1241-1605571200-1605657599@kritika-hdp.hr
SUMMARY:Dodijela Nagrade Janko Polić Kamov
DESCRIPTION:Nagrada “Janko Polić Kamov” koju dodijeljuje Hrvatsko društvo pisaca ove godine bit će “uručena” 17. studenoga (na Kamovljev rođendan) virtualno preko platforme Zoom. Nagrada se dodijeljuje za najbolje književno djelo objavljeno do 1. srpnja 2019. do 30. lipnja 2020. godine. \nU finale ovogodišnje nagrade ušli su:\nDarko Cvijetić: Što na podu spavaš\, Buybook\, Sarajevo\, Zagreb\, 2020.\nBranislav Glumac: Iza ugla\, ogledalo\, VBZ\, Zagreb\, 2020.\nStipe Grgas: Zablaće\, MeandarMedia\, Zagreb\, 2019.\nNada Topić: Stope u snijegu\, MeandarMedia\, Zagreb\, 2019.\nNeven Ušumović: Zlatna opeklina\, Sandorf\, Zagreb\, 2019. \nŽiri je radio u sastavu Andrea Zlatar Violić\, Velid Đekić i Nikola Petković.\nObrazloženja za pet finalista: \nDarko Cvijetić:  Što na podu spavaš (roman)\nRoman Darka Cvijetića  Što na podu spavaš  atipična je pripovjedna proza koja kombinira različite tehnike iskazivanja\, od narativnih\, dijaloških i opisnih scena do osobnih pisama\, dnevničkih zapisa i poetskih fragmenata. Razlomljena u 33 poglavlja\, ovu prozu na okupu drži jak autorski Cvijetićev glas\, iako i sam pripovjedno razlomljen u mnoge glasove.  Ratna\, sad već bezvremena sadašnjost\, nabijena je emocijama: strahom\, nemilosrdnošću\, nesrećom. Trauma  zločina ujedno je i trauma krivnje\, trauma odluke je i trauma nemogućnosti donošenja odluke\, trauma sudbine. Svima njima je gubitak jedini zajednički nazivnik. \nBranislav Glumac: Iza ugla\, ogledalo \nKnjiga Branislava Glumca Iza ugla\, ogledalo iznenađuje\, a zapravo to ne bi trebala činiti. U životnoj dobi kada se ustaljeno poseže za formulom koja izjednačuje godine i smirenje\, Glumcu ne pada na pamet smanjiti intenzitet vlastitog poistovjećenja života sa strašću\, a strasti s umjetnošću. Nije u takvu gardu nov\, ali stupanj poistovjećenja\, s njime i stupanj javnog priznavanja tog poistovjećenja\, teško nalazi pandana. A opet\, zašto i bi\, kad već samo pogled na njegovu radnu biografiju upućuje na produktivnost kojoj se može tek zavidjeti.\nKnjiga iznenađuje vulkanskim erosom pisanja koji ostavlja iza sebe mnoge mlađe ljubavnike i bojovnike pera\, da ne kažemo tipkovnice. Glumca zapravo u ovoj knjizi nije briga ni za kakve formule\, tematske i formalne\, inovativan je kao kakav mladac kojemu je mijenjati svijet. Žanrovske granice ne znače mu ništa\, pa knjiga u jedno intermedijsko okrilje stavlja prozne zapise\, poetske tekstove\, dramske stranice\, feljtonistiku\, intervjue i fotografije\, a sve začinjeno zapisima drugih autora o njemu samom\, stvarajući tim postupkom osobno ogledalo kakvo dosad u domaćoj književnosti nije viđeno. A ono što u njemu mi vidimo\, zavirujući ponad Glumčevih ramena\, fragmentirana je rekapitulacija vlastite biografije\, momenata iz ovdašnjega kulturnog života te iskusničkih razmišljanja o umjetnosti\, što će reći seniorskog pogleda unatrag\, na što se nadovezuju postupci kojima gradi tekst u tolikoj mjeri vitalistički da pomišljate kako imate posla s autorom pred kojim se sve tek otvara. \nStipe Grgas: Zablaće (poezija)\nHartija\, odnosno papir po kojemu je svoje stihove pisao Janko Polić Kamov\, bila je ištipana. Papir\, izrijekom tvrdi Stipe Grgas\, kojega u svojemu pjesničkom prvijencu koristi\, nije prazan. Prepun je bjeline nad kojom se vrši nasilje: nasilje ‘hibridnog’ poetskog teksta koji je u velikoj mjeri nadopuna Grgasovom akademskom angažmanu.\nZablaće je i toponim\, ali i ‘glavni lik’ koji\, kao i lirsko ja kojega čitatelj prati\, u nizu umnoženih motiva luta ovom ambicioznom knjigom otvorenosti i iskrenosti katkad fikcionalizirane\, a katkad izvorne autobiografije.\nPoput autora\, Zablaće se seli svijetom\, a glas pjesnika bilježi popudbinu za koju sam na jednom mjestu kaže da proizvodi „poetiku bestijalnosti“. No ta je poetika istovremeno i svjedočanstvo i ljepote i okrutnosti zavičaja koji\, iako je to kod Grgasa\, uvijek i samo Zablaće\, nije nužno jedan. Prolazeći kroz promjene istovremeno žudeći za trajnošću\, Grgasovo mjesto doma i domovine\, seli se iz mjesta u ne-mjesto\, iz užasa rata i emigracije\, (ne)bivanja kod kuće u svijetu… bivanja „sve u svemu uvijek negdje drugdje“ u ljepotu mediteranizma i sigurnost ishodišta koje je\, ma koliko u njemu i iz njega izbivao\, nomadizmu unatoč\, ipak samo jedno. \nNada Topić: Stope u snijegu (poezija)\nPjesnička zbirka Nade Topić Stope u snijegu sabire pedesetak poetskih zapisa koji su okupljeni oko životne tragedije dječaka nestalih u planinskom snijegu. Koliko god sam naslov upućuje na stvarnosni moment događaja\,  „stope u snijegu“ koračanje su kroz pjesničke oblike modernosti i postmodernosti\, ili\, točnije nad-modernosti. Od uzvika prelomljenog u dugim vokalima\, preko metaforičkih iskaza i  opisno- lirskih slika\, do autorskih osobnih autobiografema\, zbirka se gradi istovremeno kao  pjesnička naracija i visokorazvijen\, osviješteni “katalog“ poetskih postupaka. \nNeven Ušumović: Zlatna opeklina (proza)\nDok su Igor Rajki i Boris Beck u romanu Ne bih o tome (2009) pronašli stranu b Bašćanske ploče i udvajajući autorski glas proizveli nesvakidašnje dobro štivo\, Neven Ušumović je odlučio udvojiti knjigu kratkih priča (a možda i roman\, tko će ga znati) podijelivši ju na stranu a i stranu b kazete (onog pomalo zaboravljenog komada plastike kojega smo u nježnim godinama gurali u kazetofone). Lutajući motivi cjeline teksta su tranzicijski kaos\, postsocijalistička farsa\, turizam (u Istri) kao grana sviju grana onoga što je ostalo od privrede te nedosanjani snovi mladosti koja je prekinuta ratom\, raspadom i rasulom vrijednosti koje su preko noći nestale\, a niti jedne fiksne ih nisu uspjele zamijeniti.\nOsim što je epitaf anomiji\, ova je knjiga intertekstualni i metatekstualni dokument u kojemu se\, tehnikom palimpsesta autor odužuje bardovima poluotoka kao što su to Fulvio Tomizza\, Vladimir Nazor… dok se mitopoetika narativa gradi na načelima prevrednovanja vrijednosti. Grade se kule u zraku poput tematskih parkova kojima harači Veli Jože\, Nijemci u suglasju s lokalnim tajkunima koloniziraju mještane tako dokazujući da je Materada u nama\, a ‘klinci’ zalijepljeni za rock kulturu i glazbu prkose povijesti u nastajanju svojim odnosom prema stvarnosti pokazujući da žele život koji je samo ljudski\, ali i odviše ljudski. Pisana izbrušenim\, cizeliranim stilom\, Ušumovićeva knjiga štivo je samozatajnog erudita koje spada u sam vrh suvremene književnosti te zaslužuje punu pažnju čitateljske publike.
URL:https://kritika-hdp.hr/dogadjaji/dodijela-nagrade-janko-polic-kamov/
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://kritika-hdp.hr/wp-content/uploads/2020/11/106-janko-polic-kamov.jpg
END:VEVENT
END:VCALENDAR