Prije točno sedam i pol godina spasio sam iz vatre crnu bilježnicu. Sada napuštam prostoriju u kojoj se nalazim, fotelju u kojoj sjedim i odlazim u prošlost. Crna bilježnica imala je tvrde korice i lastiku zategnutu preko njih. Primijetio sam je duboko u kaminu, iza bukovih cjepanica naslaganih za potpalu roštilja.
Plameni jezici hvatali su dimnjak kamina. Ispod njih plavičasti plamičci lizali su sivu koru bukovine, crne korice bilježnice. Nije bilo teško žaračem razgrnuti vatru, razmaknuti razgorjele cjepanice. Bilježnica je bila osmuđena, žar je zahvatio korice, plavi plamičci titrali su na njihovim rubovima. Gurnuo sam malu knjižicu u stranu kamina, tamo gdje nije bilo vatre, stresao žaračem s nje komadiće žara.
Crna bilježnica se zadimila i ugasila. Uzeo sam vlažnu krpu kojom sam hvatao vruću rešetku, dršku žarača, i bacio je na bilježnicu. Osvrnuo sam se oko sebe. Društvo je radilo svoje. Iznosilo tanjure na stol, stajalo u grupicama. Zavukao sam ruku u kamin i krišom izvadio iz njega bilježnicu.
Skriveni dnevnik
Do parkiranog auta nosio sam je spuštenu uz desni bok, skrivajući je od slučajnih pogleda. Ispred parkinga igrala su se djeca. Nije ih zanimalo što imam u ruci. Zamotuljak s osmuđenom krpom gurnuo sam u pretinac vozačevih vrata. Izgledao je poput krpe za brisanje stakla, nešto što se ovdje obično nađe. Zatvorio sam vrata i praznih ruku se vratio do kamina. Vidio sam tko je bilježnicu bacio u vatru. Gledao sam je kako sada s djecom puše balone. U bilježnici su sve njene emocije. Ono što se zbivalo posljednjih mjeseci. Moj brak, njen brak. Sve što ne bih trebao znati, i sve što sam htio znati.
Kamin je stajao ispod nadstrešnice naslonjene na bočnu stranu drvene kuće. Razgorio sam vatru, pa na plamen stavio brikete ugljena. Vatra se prigušila. Netko mi je donio pivo. Namazao sam rešetku komadom špeka nabodenim na dugačku vilicu. Mast je zacvrčala. Tada sam otpio pivo iz boce. Mislio sam na nagorjeli dnevnik. Pogledavao prema parkiralištu. Vatra je pala, žar je bio spreman. Ako sam mislio otići do auta, uzeti bilježnicu i ponovo je baciti u vatru sada je za to već bilo prekasno.
Kući sam stigao kasno navečer. Stvari iz auta odnio sam u stan pa se još jednom spustio do auta. Otvorio sam vozačeva vrata i izvadio iz njih smotuljak. Mirisao je na roštilj. Otključao sam garažu i stisnuo prekidač za struju. Krpa je bila čađava, na jednom mjestu nagorjela. Odmotao sam bilježnicu. Ispod gole žarulje činila se u dobro stanju. Plastificirane korice bile su načete plamenom ali još uvijek su imale svoju formu. Rubovi bilježnice su se rastopili, papir stisnut između njih je pocrnio. Ali ništa strašno. Nisam rastvorio korice. Nisam provjeravao kako iznutra izgledaju stranice bilježnice. Pažljivo sam crni dnevnik ponovo zamotao u krpu, gurnuo ruku iza kutija sa starim alatom i tamo ga sakrio.
Vidio sam tko je bilježnicu bacio u vatru. Gledao sam ju kako sada s djecom puše balone. U bilježnici su sve njene emocije. Ono što se zbivalo posljednjih mjeseci. Moj brak, njen brak. Sve što ne bih trebao znati, i sve što sam htio znati
Bilježnica i ploče
Kad razmišljam o vođenju dnevnika vidim osamdesetogodišnjaka koji rano ujutro, još za mraka, nagnut nad bilježnicom zapisuje osnovne stvari o tlaku, temperaturi, zakazanim liječničkim pregledima i rezultatima obavljenih pretraga. Ima nešto dirljivo u tom prizoru. Zamišljeni pisac dnevnika toliko je udaljen od logorske vatre oko koje se u cikličnim krugovima okupljaju književnici i pisci da ga više grije pustinjski mjesec nego „vječni plamen“ literarnog Parnasa. Ne može se dalje od ovog biti od vatre, od sunca, od svjetla… Ali opet, ali opet. Nešto je ovdje na djelu, nešto esencijalno. Starac sjedi na malom balkonu, dok baka pristavlja vodu za kavu. Sluša prognozu na radiju, zapisuje hektopaskale. Već sutra neće biti njega ni bilježnice. Ni bake ni balkona. Ali prije toga ono bitno treba zabilježiti.
Ne mogu se nabrojati svi dnevnici. Više ih je od zvijezda. Dnevnici starenja i dnevnici odrastanja. Dnevnici dojenja i dnevnici dijeta. Djevojački dnevnici i ratni dnevnici. Dnevnici braka i dnevnici preljuba. Zatvorski dnevnici i dnevnici zatočeništva. Dnevnik Anne Frank i dnevnik Goebbelsa. Kapetanovi dnevnici i dnevnici putovanja. Dnevnici ljeta i dnevnici zime. Dnevnik prve zime i dnevnik druge zime. Dnevnici bolesti i dnevnici vježbanja… (Murakami vidi Kafku kako uz Vltavu gol do pasa vježba pektoralne mišiće rastežući spravu sa žičnim oprugama, ja ga vidim kako vodi dnevnik plivanja i vježbanja).
Između svih dnevnika sada je tu i crna bilježnica, sakrivena u garaži iza kutija s alatom. Komadići žara na njenim koricama sjaje u mračnoj garaži. Noću sanjam vatru. Uzimam bilježnicu u ruke. Stranice su nestvarno bijele. Dnevnik izgleda kao nov. Listovi su čisti, neispisani. Lete bijeli pred očima, poput golubica, bijelih bijelih, brzo brzo, jedan za drugim.
Odlazim još dublje u prošlost. Za dvanaesti rođendan na poklon sam dobio gramofonske ploče. U Nami na Kvatriću mogao sam izabrati šest ploča, „plejke“ su se računale za jednu ploču, „dupljaci“ za dvije. Sat vremena stajao sam izgubljen pred policama s pločama, izvlačio ih iz pretinaca pa vraćao, i tako po nekoliko puta. Većinu ploča izabrao sam prema bendovima koji su se u školi nosili na bedževima. Na kraju sam iz Name izašao sa svojom predpubertetskom diskotekom u kojoj su bili Beatlesi, Stonesi, Led Zeppelin, Uriah Heep, Boney M. i Pink Floyd.
Uriah Heep i Boney M. su brzo otpali, i tako smanjili eklektičnost kolekcije. Beatlesi i Stonesi odmah su se upisali u maloljetnički DNK. Sa Floydima je išlo nešto teže. Na „b“ strani nalazila se samo jedna pjesma, izgledala je poput simfonije, a za Bacha još nisam bio spreman. Stavio sam na gramofon „a“ stranu i lagano spustio ručicu. Igla je zagrebala, zvučnik zaškripio, a odmah potom utihnuo. Ništa se nije događalo. Ponovio sam radnju nekoliko puta ali ploča nije svirala. Vratio sam Stonese, Beatlese, i bilo je sve u redu. Ponovo stavio na gramofon Floyde, i ništa se nije događalo. To se ponavljalo danima. S vremena na vrijeme iz frustracije bih izvadio ploču Floyda iz košuljice, položio je na gramofon, i onda nakon minutu tišine skinuo s gramofona i vratio u najlon. Ploča se nije popravila. Druge ploče su svirale, Floydi ne.
Između svih dnevnika sada je tu i crna bilježnica, sakrivena u garaži iza kutija s alatom. Komadići žara na njenim koricama sjaje u mračnoj garaži. Noću sanjam vatru. Uzimam bilježnicu u ruke. Stranice su nestvarno bijele
Valjarević i drugi
Silom prilika odustao sam od progrocka. Ploču koja ne svira stavljao bih na gramofon tek kao dio rituala preslušavanja male diskoteke. Jednog dana sam je stavio i otišao u kupaonicu. Najednom dogodilo se čudo. Cijeli stan je zasvirao, ispunio se svjetlošću. S neba se spuštala tutnjava bas gitare. Ušao sam u sobu tražeći objašnjenje. Ploča se okretala na gramofonu, a duboki glas je pjevao „one of these days“…
Sada sanjam kako bijele stranice dnevnika najednom postaju ispisane. Ploča je zasvirala nakon uvodne minute tišine. Pred kraj bijelih listova pojavile su se rečenice ispisane plavom kemijskom. San se ispunio nebeskom glazbom. Dnevnik je progovorio. Otvorio sam oči. Crna bilježnica mi se obraća. Traži da je uzmem u ruke. Ako ne, zašto sam je spašavao.
Bilježnica je u garaži, ja na trosjedu. Čitam Valjarevića koji čita Becketta. Valjarević leži na krevetu s Beckettovom knjigom, ja ležim s Valjarevićevom. Pa piše Valjarević kako Beckett piše, u pismu svom prijatelju Radomiru Konstantinoviću: „šetnje, čitanje, spavanje. Počinje da ide nabolje…“ Čitam Valjarevića kako zimi čita Döblina, Simone Weil, Marka Aurelija, Fassbinderove tekstove koje je uvijek želio pročitati, pa Harmsa, Gertrudu Stein, Rabelaisa, Miloša Crnjanskog, i Henryja Davida Thoreaua. Dobri, dobri Valjarević. Što reći za njegov dnevnik bolesti?
Čitam Valjarevića kako pije zeleni čaj i coca-colu. Sa štapom obilazi gostionice, mjesta na kojima je nekada bjesomučno pio, sve dok mu od alkohola noge nisu otkazale… Sada ulazi u gostionice i u svakoj popije po jednu coca-colu, kimajući bez riječi konobarima i konobaricama dok mu prepričavaju što ima novog kod njih. U nedjelju, 20. februara, veseli se sunčanom danu. Stojeći na suncu pomišlja: „Kad skloniš u stranu sve ono loše, ipak je najlepše kad si pijan… ali tek kad skloniš u stranu sve ono loše, e tek tada to nije loše.“
U subotu 19. marta drugačije vrijeme, drugačije misli. Na kraju zapisa piše: „Tačno je 19.32. Pada kiša. Ovo nije bilo mirno hodanje. Ja nisam miran čovek. Pada kiša na ova slova. Jedno slovo se razlilo po hartiji. Kosa mi je mokra. Ja ću jednom biti miran čovek. Mislim da nikada u životu ništa lepše nisam napisao od ovih devet rečenica.“
Čitam Valjarevića koji čita Becketta. Valjarević leži na krevetu s Beckettovom knjigom, ja ležim s Valjarevićevom. Pa piše Valjarević kako Beckett piše, u pismu svom prijatelju Radomiru Konstantinoviću: „šetnje, čitanje, spavanje. Počinje da ide nabolje…“
Zaboraviti dnevnik
Odložio sam knjigu i pomislio: mojih devet savršenih rečenica čeka me u crnoj bilježnici. Tako mi sada govori bilježnica. U dnevniku moreplovca ruža je vjetrova. U dnevniku djevojčice glas je šest milijuna. U dnevniku zatvorenika plan je bijega. U dnevniku hektopaskala kraj je života… U bilježnici je devet odgovora na devet pitanja. To je to. To je tako. Treba sići stepenicama iz kuće i otvoriti crnu bilježnicu. Ali nisam se vidio kako to radim. Ne u garaži. Niti igdje drugdje. Devet savršenih rečenica iz dnevnika treba naći negdje drugdje. Dnevnik se ne smije otvoriti, mislio sam. Ne smije se baciti, spaliti, zakopati. Što onda s njim? Odlučio sam ga zaboraviti.
Pitao sam se, gdje sam točno bio kada je crna bilježnica završila u vatri. Kako da to nisam primijetio. Kako nisam primijetio da ispod potpale od suhih grančica i tankih daščica, iza bukovih cjepanica, gori crna bilježnica. Kako mi je tako nešto moglo promaknuti? Nije lako usred velike zabave samo tako prići roštilju i spaliti dnevnik. Nije mi bilo jasno da mi je to promaklo. Pa ja sam bio taj koji se nije micao od kamina.
Pitao sam se kud sam gledao. Pitao sam se gdje bih sada bio da sam crnu bilježnicu izvadio iz vatre. Pitam se to i dan danas. Crna bilježnica je bila ispisana da bih je pročitao. Završila je u vatri da bih je spasio. Što je crna bilježnica? Crna bilježnica je ploča koja ne svira. Dvanaest mi je godina. Spustio sam ručicu gramofona na početak ploče. U kupaonici sam. Umivam se, namještam frizuru. U stanu zvukovi proljetnog dana. U sobi se vrti ploča. Skidam je s gramofona. Sve ono najbolje tek je preda mnom.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
