Portal za književnost i kritiku

Dobitnica nagrade Drago Gervais i finalistica T-portalove nagrade

Djevojaštvo u krizi

Andaluzija i Češka, rezidencija i stipendija, drveni su okvir na koje se razapinje platno romana. No sve što je na platnu sirova je melasa djevojačkih izlučevina i manija. I nema više ničeg zajedničkog sa školskim okvirima
Dora Šustić: “Psi”; Gradska knjižnica Rijeka, 2022. (prvo izdanje) i Fraktura, Zaprešić, 2023. (drugo izdanje)
Ako vrijednost teksta gledamo kroz odnos između rizika i autentičnosti, “Psi” su pri samom vrhu zamišljene tablice. Roman ispisuju alkohol i hormoni, manije i pasije… U ozbiljnom sam iskušenju i reći da su “Psi” napisani menstrualnom krvlju. Ali nema potrebe za tim. Sama autorica ističe ulogu menstrualne krvi u tinkturi svog pisma

Ubacivao sam stvari u ruksak, bidone, rezervne majice, kabanicu za kišu… a onda mi je ruka posegnula za Psima. Zastao sam na sekundu. Samo stajao nad otvorenim ruksakom. Prvog izdanja s pankerski jednostavnom naslovnicom nisam se dočepao, drugo sam tek dočekao. Roman sam otvorio istog jutra, čim je knjiga stigla, potražio prvu i zadnju rečenicu, pa pročitao na brzinu tridesetak stranica. Popodne se više nisam mogao odvojiti od knjige. Događa se to.

Čuo sam da se tako ženama bilo teško odvojiti od knjige Mire Furlan Voli me više od svega na svijetu. Pakirale bi se za put, trpale u torbu ručnike, rezervnu odjeću, rezervne tenisice, a onda na kraju uza sve ubacile i debelu knjigu Mire Furlan. Sviđala mi se ta djevojačka sentimentalnost zrelih žena. Potreba da neku knjigu nosiš sa sobom i kad je nećeš čitati. Sad se ja nisam mogao odvojiti od Dore Šustić. Ne sjećam se kad mi se to zadnji puta dogodilo. I koja je to knjiga tada mogla biti.

Ostavio sam Pse u Zagrebu. Ne nosim knjige na izlete, ne čitam kad sam u društvu. Nisam znao kako bih objasnio zašto knjigu nosim sa sobom u ruksaku, samo da bih je nosio u ruksaku.

Sama protiv svijeta

Psi su literatura „djevojaštva u krizi“. Kada Mira Furlan u autobiografiji piše o pokušaju samoubojstva, eksploziji plina u njenom zagrebačkom stanu, onda smo duboko u tom „žanru“. Kada u romanu Ottesse Moshfegh Moja godina odmora i opuštanja mlada Njujorčanka odluči prespavati godinu, kljukati se sedativima, gledati tekuću holivudsku filmsku konfekciju i ne izlaziti iz stana i kreveta, opet smo u istom žanru. Kada u „Djevojačkim uspomenama“ Annie Ernaux piše o prvim seksualnim iskustvima, prehrambenom poremećaju i višegodišnjem izostanku menstruacije – isto: „djevojaštvo u krizi“, može sa i bez navodnika.

Miješam autobiografiju, autofikciju i fikciju triju autorica. Furlan piše o frontalnom sudaru s hrvatskim nacionalizmom. Ernaux piše o frontalnom sudaru s prvim seksualnim iskustvom. Moshfegh piše o frontalnom sudaru s nečim što će nalikovati na tada nadolazeću pandemijsku godinu. Miješaju se teme i diskursi. Moshfegh piše iz fikcionalnog lika, Ernaux s odmakom od gotovo šest desetljeća promatra samu sebe, Furlan progovara iz vlastite životne priče, to jest svega onog što bi ona trebala značiti. Zajedničko svima je lik „djevojke same protiv svijeta“; motiv mlade žene „na ivici žileta“.

Intenzitet „frontalnog sukoba“, element „krize“, lik „djevojke same protiv svijeta“… sve je to i u romanu Dore Šustić. Četiri dana nakon što nisam u ruksak ubacio Pse vraćam se knjizi. Čini mi se da sam već na autocesti prema Zagrebu hitao romanu. Sad se bacam na knjigu. Emotivna veza s knjigom nije oslabila. Čitam Pse i kad padne mrak. Obično nemam taj običaj. Nije u pitanju pravilo, nego tek pitanje svjetlosti. Sada čitam u polutami ljetnog sumraka: ne znam koliko to može biti relevantno za roman, taj privatni odnos s romanom, ali čini mi se da ga ne trebalo tek tako preskočiti.

Intenzitet „frontalnog sukoba“, element „krize“, lik „djevojke same protiv svijeta“… sve je to i u romanu Dore Šustić. Četiri dana nakon što nisam u ruksak ubacio „Pse“ vraćam se knjizi

Okvir, platno, izlučevine, manija

Psi imaju čvrsto postavljen okvir. Roman ima dva početka i dva kraja, geografski i vremenski određena. Prvi započinje putovanjem na spisateljsku rezidenciju u španjolski Cádiz. Drugi nekoliko godina ranije odlaskom na studij dramaturgije u Prag. Dora Šustić (Rijeka, 1991.) diplomirala je scenaristiku na FAMU-u, i to se vidi u načinu na koji je postavila svoj debitantski roman. Andaluzija i Češka, rezidencija i stipendija, drveni su okvir na koje se razapinje platno romana. No sve što je na platnu sirova je melasa djevojačkih izlučevina i manija. I nema više ničeg zajedničkog sa školskim okvirima.

Negdje još pri samom početku romana pripovjedačica će nonšalantno nabaciti da je nevinost izgubila s tatinim prijateljem. Tata slavi pedeseti rođendan na brodu koji plovi prema Krku. Među pedesetak sredovječnih muškarca i žena je i frizer Srđan, kojem je sedamnaestogodišnjakinja izrazila želju da se ofarba u plavo. Tako se i dogodilo: „Srđan je bio pijan, ja sam urlala od bolova kad se to konačno i dogodilo nakon četvrtog farbanja. Uskoro sam odlučila puštati prirodnu boju kose.“

Jasno je, nismo više u Kanzasu hrvatske književnosti pisane za tate i mame. Razina otvorenosti izlazi iz mjerne skale i probija bubnjiće. Nešto malo dalje pripovjedačica opisuje hodnike FAMU-a. Na vratima predavaonica stoje citati poznatih redatelja. Brucoši ih bogobojazno iščitavaju. „’Fotografija je istina. Film su dvadeset i četiri istine po sekundi’, primjer je jednog takvog prepotentnog citata koji nam se kesio s vrata sobe za montažu.“

I golubovi koji sjede na grani i promišljaju egzistenciju znaju o kojem se citatu radi. Zna i pripovjedačica, nema tu poze. „Godard, ako se dobro sjećam“, nastavlja. „A sjećam se jer sam to zapisala u dnevnik crvenom kemijskom i podebljala.“

Jasno je, nismo više u Kanzasu hrvatske književnosti pisane za tate i mame. Razina otvorenosti izlazi iz mjerne skale i probija bubnjiće

Pulsirajuća rupa

Linija iz Cádiza i linija iz Praga sijeku se u istoj točki. Leon je trideset i devetogodišnji muškarac, Turčin, honorarni fotograf i vječni student, depresivni udovac, mršavi dipsoman, rekreativni narkoman, grubog lica, visok i seksualno obdaren. Ako je djevojka pješakinja na pješačkog prijelazu, Leon je jureći kamion; i ne mislim to samo u negativnom smislu.

Kada riječka studentica na praškoj akademiji po imenu Dora drugi puta završi na Leonovu madracu, muškarac će ustati prije nje, zaključati vrata i sakriti ključ. Kriza počinje. Kada joj muškarac kaže da bi je najradije zadavio dok je u njoj, Dora postaje „previše zaljubljena“. Poruku s rukama na vratu čuje na svoj način: „Nitko mi nikad nije toliko puta rekao da sam lijepa“… Huh…

Leon uglavnom jede sam, jer Dora od dvanaeste izbjegava večere. Sram ju je jesti pred drugim osobama. Zapisuje Leonove riječi i poruke, trpajući se „njegovim rečenicama umjesto hranom“. Njihov odnos vidi kao fotografiju anoreksičnog udovca i debele djevojke. U diplomskom scenariju ne piše o „sramežljivoj djevojci i njezinom odnosu s muškarcem koji se zaljubi u njezinu sramežljivost“: „pisala sam o zanosnoj djevojci koja zavede karizmatičnog udovca i ispljune ga vidjevši njegovu mrtvu ženu kraj kreveta. Ostavi ga, išeta iz njegova stana kao jutarnje sunce“.

Na kraju, nakon Leonova odlaska ne razmišlja više o njemu, kao što to ne bi ni jutarnje sunce. „Razmišljala sam o tome kako to iskustvo pretočiti u tekst.“ Pulsirajuću krizu zamjenjuje pulsirajuća rupa u predjelu abdomena, niže od toga, i više, prema prsima, glavi.

Kada riječka studentica na praškoj akademiji po imenu Dora drugi puta završi na Leonovu madracu, muškarac će ustati prije nje, zaključati vrata i sakriti ključ. Kriza počinje

Barut i iskra

Ako vrijednost teksta gledamo kroz odnos između rizika i autentičnosti, Psi su pri samom vrhu zamišljene tablice. Roman ispisuju alkohol i hormoni, manije i pasije… U ozbiljnom sam iskušenju i reći da su Psi napisani menstrualnom krvlju. Ali nema potrebe za tim. Sama autorica ističe ulogu menstrualne krvi u tinkturi svog pisma („Kad ga je izvadio iz mene, ležali smo u lokvi krvi…“).

Psi su ispisani direktno iz lika. Čini se da nisu to svi čitatelji shvatili. Autobiografske poveznice su više no očite i sasvim napadno istaknute. No između autobiografije Mire Furlan, autofikcije Annie Ernaux i fikcije Ottesse Moshfegh, Dora Šustić je najbliža američkoj Zagrepčanki (po majci, violinistici Dubravki Šajfar) i njenom romanu Moja godina odmora i opuštanja.

Annie Ernaux piše s odmakom, „naknadnom pameti“. Kod Dore nema naknadne pameti. Dora je napisana iz svog vremena, iznutra prema van i kao lik nije u poziciji, ne može „osvijestiti“ svoju takozvanu „patološku“ vezu. Njen literarni hologram je hologram „emocionalnog udara“. S jedne strane barut, s druge iskra. Poanta nije u onom što nećemo kazati. Već u svemu onom što hoćemo.

Ta otvorenost je i knjigu Mire Furlan činila neodoljivom. Zato je završavala u ženskim torbama, vozila se između naplatnih kućica i iznajmljenih soba. I Psi su takva knjiga. Ne knjiga nego živo biće. Nemoguće ih ostaviti iza sebe.

Dragan Jurak (Zagreb, 1967.), filmski i književni kritičar, pisao u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feralu, Modernim vremenima i HR3. Objavio: "Konji i jahači" (pjesme), "U zaklon", "Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone", "Ah!" (eseji), "Peléov priručnik" (roman).

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

ZAGREB BOOK FESTIVAL 2024.

Program Zagreb Book Festivala 2024. (od 13. do 17. svibnja) sastoji se od 20 književnih događanja na kojima će sudjelovati preko 40 domaćih i stranih književnika, znanstvenika, novinara, prevoditelja i publicista poput Lene Andersson, Boštjana Videmšeka, Johanne Frid, Nataše Govedić, Gorana Šimića, Mladenke Tkalčić, Drage Hedla, Dorte Jagić, Miljenka Jergovića, Nives Madunić Barišić, Ande Bukvić Pažin, Borisa Dežulovića, Tvrtka Jakovine, Ozrena Bitija, Luke Ostojića, Andrije Škare, Mladena Blaževića i mnogih drugih

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
Skip to content