Portal za književnost i kritiku

Novi roman Dunje Matić

Djelovanje kao odgovor na krizu

Dunja Matić napisala je posvetu sebi i svom nasljeđu koja se čita kao posveta cijeloj jednoj generaciji, odrasloj sa sviješću da se svijet u trenutku može promijeniti, da su nestabilnosti stalne, a strahovi i intimne sumnje neodvojiva posljedica toga i nešto posve univerzalno.
Dunja Matić: „Mirovanje“, VBZ, Zagreb 2022.
Dodatni sloj tekstu daje bolest, koja i tijelo pripovjedačice smješta u sveopće stanje mirovanja. Ta statičnost, koja ju s jedne strane onemogućuje u fizičkom kretanju po prostoru, daje joj vrijeme za kretanje po osobnim prostorima, „rovanje i kruženje u mjestu, u rupi koja raste“.

Razdoblja velikih kriza, iako u teoriji djeluju potentnima za stvaranje, u pravilu rijetko iznesu ozbiljnu književnost, barem za vrijeme svog trajanja. Iako su epidemije prisutne naveliko u književnom kanonu, češće služe kao metaforička pozadina za prikazivanje drugih društvenih procesa i anomalija, nego što su zapisi stvarnog vremena. Iz Camusove Kuge, Ljubavi u doba kolere Gabriela Garcíje Márqueza do Saramagova Ogleda o sljepoći, više ćemo saznati o drugim fenomenima i stanjima, nego zaista o naslovnim bolestima, iako je njihov prikaz u svim tim djelima utemeljen i uvjerljiv. S druge strane, u vrijeme prisilnih periodičnih izolacija, svjedočimo poplavi dnevničkih zapisa, čija vrijednost doista varira, no oni su stabilan dokaz da prostorna ograničenost pojedinca dovodi do usmjeravanja na sebe u tolikoj mjeri, da se lako uvjeriti kako je ono što upravo mi proživljavamo vrijedno literarizacije i bilježenja. Ne radi se uvijek o ukoričenim djelima, pa smo i u nedavnoj pandemiji čitali velik broj takvih zapisa online, u okviru projekata s ciljem održavanja književnog života i kontakta s publikom, a dio autora objavljivao ih je i samoinicijativno. Ipak se dogodilo da je pandemijsko vrijeme, više slučajem nego namjerom, u regionalnoj književnosti obilježeno upravo dnevničkim edicijama. Doslovna pandemija kao tema fikcijske književnosti, prisutna je tek u romanu Devet života gospođe Adele Nade Gašić, gdje je zabilježen jedinstven trenutak u suvremenoj povijesti Zagreba. Nije znatno drugačije ni na svjetskoj sceni, gdje se pandemijsko razdoblje uspješno upisalo tek u Ljeto Ali Smith, barem što se tiče literature dostupne i na našem tržištu.

Kriza se u književnosti, bilo potpuno dnevničkoj i dokumentarnoj ili u sferi fikcije, češće javlja u vidu refleksije, sjećanja s naknadnom pameti. Skloni smo odgođenom mistificiranju prošlosti, pa nije isključeno da će se to dogoditi i s nedavnim događajima. Čest je komentar da je to sasvim razumljivo, jer „tko bi želio još i čitati o svemu tome u knjigama, dovoljne su vijesti“. Isto tako, možemo se zapitati i zašto bismo čitali dnevnik nekoga tko proživljava gotovo iste stvari kao i svi mi. Eskapizam je tu sasvim opravdan stav.

Pseudodnevnički zapisi

Jedan od odgovora na to pitanje dala je Dunja Matić svojim romanom Mirovanje. Radi se o trećem romanu autorice rođene u Splitu, sa stalnom adresom u Rijeci. Njezini prethodno objavljeni romani Troslojne posteljine iz 2017. i Sinestezije iz 2019. godine nisu naišli na veći odjek publike i kritike – nažalost, mogu uvjereno reći nakon čitanja Mirovanja, za koje se nadam da će dobiti svoje mjesto među publikom. U osnovi, čitamo pseudodnevničke zapise nastale neposredno prije, tijekom i netom nakon pandemijske krize 2020. godine, čime se roman čita kao pečat jednog specifičnog trenutka naše prošlosti. I čemu onda prolaziti kroz još jedno iskustvo posve istovjetno našemu? Upravo zato što napisati nešto svima poznato, a opet pomalo osobno nije uopće jednostavno i jer pogled koji nam očište smješta blizu našemu, ali ipak malo izmaknuto, otkriva jednu drugačiju i vrijednu perspektivu.

Dunja Matić napisala je posve intiman roman, činjenično toliko uronjen u biografiju autorice, da je sporedno uopće spekulirati o autofikciji, tom pristupu književnosti koji se posljednjih godina uvjereno istaknuo ne samo kao vodeći, nego gotovo i jedini. No ne radi se samo o bilježenju sadašnjeg vremena – pripovjedačica, u tekstu tek na jednom mjestu označena kao D., čime se podcrtava veza sa samom autoricom, klati se između sadašnjosti, uronjene u topografiju Rijeke, pandemijski zatvorenu, vidljivu tek kao vedutu s vertikalama nebodera, i odrastanja u Splitu, u obitelji koja se, poput svake druge ne uspijeva puno odmaknuti od svog nasljeđa. Jedino što je ono, za autoričinu generaciju u toj sredini neočekivano, tvrdo ateističko i s druge strane sasvim očekivano mediteranski toplo.

Dodatni sloj tekstu daje bolest, koja i tijelo pripovjedačice smješta u sveopće stanje mirovanja. Ta statičnost, koja je s jedne strane onemogućuje u fizičkom kretanju po prostoru, daje joj vrijeme za kretanje po osobnim prostorima, „rovanje i kruženje u mjestu, u rupi koja raste“. Pisati o bolesti bez samosažaljenja u tonu, mada se ovdje ne radi o terminalnoj, opravdano je izazovno i traži spisateljsku vještinu. Točnije, pisati o boli uopće izazov je za sebe, a izravno opisivanje fizičkih manifestacija podložno je preuveličavanju i posezanju za viđenim obrascima kako bi se podražaj približio čitateljima. Toga u Mirovanju nema. Pripovjedačica boluje od endometrioze, bolesti koja je učestalija nego što bi se dalo zaključiti iz javnog diskursa u kojem je gotovo nepostojeća. „Ove jeseni, po mojim nogama kapa krv.“, rečenica je koja uvodi u to stanje, ujedno i granica šoka, koja u daljnjem tekstu neće biti prekoračena. Posljedice oboljenja, osim kroz očito mirovanje, dane su u slikama slabe i otpale kose, noktiju koji se ljušte, boli u kostima i koljenima i sve je to opisano bez raspisivanja ili ponavljanja, bez suzdržavanja da bolest prikaže točno kakva je, bilo u pripovijedanju ili upravnom govoru.

Pisati o bolesti bez samosažaljenja u tonu, mada se ovdje ne radi o terminalnoj, opravdano je izazovno i traži spisateljsku vještinu. Točnije, pisati o boli uopće izazov je za sebe, a izravno opisivanje fizičkih manifestacija podložno je preuveličavanju i posezanju za viđenim obrascima kako bi se podražaj približio čitateljima. Toga u „Mirovanju“ nema

Alat za društveni komentar

Bolest i liječenje postaju alat za društveni komentar. U romanu je jednako otvoreno i nepretenciozno iznesena dijagnoza, navodi se da je „endometrij tkivo sluznice koje oblaže maternicu“, kao i pitanje financijskog aspekta liječenja, onog koji često ostaje prešućen u literaturi s istom tematikom. „Na prijemu ću ja njima dati novac, oni meni kuvertu, to je sve.“, sažet je i precizan opis posjeta privatnoj poliklinici, indikativnog za dokumentiranje upravo sadašnjeg trenutka, kojim se Dunja Matić u romanu bavi. To je najistaknutije u epizodi kada na izlazu iz poliklinike pripovjedačica i njezin muž – uvjerljivo okosnica ne samo njezinog života, već i romana kao takvog – susreću par s malim djetetom. Tada potaknuta upravo frustracijom zbog života u ovom vremenu kakvo je, ona prvi put izravno izjavljuje kako joj je pristup kvalitetnijoj zdravstvenoj skrbi omogućila prodaja stana, što precizno ocrtava njezinu klasu, onu koju niti sasvim sažalijevamo, niti smo joj zaista zavidni. Jasno je da se radi o ljudima koji do liječenja ne dolaze lako, ali nije im ni nedostupno. „Da mogu roditi dijete na ovakvom mjestu, da ga mogu odvesti kući u ovakvom automobilu, možda bih ga i rodila“ zastrašujuća je pomisao, generacijski univerzalna. Zbog toga je nije bilo potrebno podcrtavati sljedećom i stvarati pleonazam: „Tko god misli da novac ne kupuje sreću, ima ga. Ne znam ima li sreću, ali novac ima.“

Od svih simptoma bolesti, elaboriran je tek onaj naoko vidljiv – nagli gubitak na težini. Sitna, sve mršavija odrasla žena taj proces koristi za refleksiju na sitnu, neuhranjenu djevojčicu koja se naglo počinje debljati i u tim minijaturama uspješno je prikazano žensko odrastanje, bez naknadnog upisivanja traume u pubertetsko iskustvo. „Njima rastu cice, a meni šlaufi, pupa toplo tijesto. Vidi me, i ja mogu pojest kao i ti (…) a na meni moje ostaje i grije me jer je uvijek hladno.“, uvod je u atrofiranje tog toplog tijela i nakon takvog nježnog odnosa prema samoj sebi, nije potrebno reći ništa više da bi se osjetila bol.

Bolest je prisutna, usporavajuća, ali nije definitivna. Nije ni po čemu ograničavajuća, ona je okolnost, a ne identitet. On je pak rastegnut između splitske obale i riječkih nebodera. Tjelesni razvoj vješto je izvedena poveznica između sadašnjosti i osobne prošlosti, važnog aspekta ovog romana.

Udaljavanje od ega

Kratka, naslovljena poglavlja mogla bi funkcionirati i kao izdvojene crtice. Tok nije strogo linearan i uvezan je isključivo glasom pripovjedačice, kao i likom njezinog supruga Luke, prisutnom u većini ovih crtica. Zanimljivo je i kako on jedini u romanu ima puno ime, osim bake na jednom mjestu, dok su drugi ljudi naznačeni tek zamjenicom; prijateljice iz djetinjstva, pa i sama pripovjedačica, dobivaju čak inicijal. Iako prikazan isključivo kroz njezine oči, Luka je više uporište nego sjena; u očito ženskoj priči, nema tendencije za podređivanjem muških figura, kako one supruga, tako ni oca ni djedova. Svi su oni dio ženskog identiteta.

Upravo ljubavna priča otvara roman, kroz kroki-sliku o trenutku obostranog zaljubljivanja, iznesenu u trećem licu. U drugom poglavlju, javlja se glas u prvom licu i u toj će se poziciji zadržati kroz veći dio romana. Prvo lice svakako bolje funkcionira nego naprasno izmicanje u treće, za koje nije sasvim jasan razlog zašto je uvedeno. Osim u uvodnom, treće se lice pojavljuje u još pet poglavlja, koja niti su ritmično raspoređena kroz roman, štoviše, zgusnuta su na početku i do sredine, niti ulaze u perspektivu nedokučivu iz prvog lica. Razumljiva je potreba za „pogledom izvana“, udaljavanjem od ega, no u ovom slučaju nije nužna. Prvo je lice Dunje Matić dovoljno pronicljivo i samokritično, sposobna je na taj način duhovito sagledati ono što je u svakodnevici tek netom ispod površine. Najizraženije je to upravo na stranicama o ljubavnom odnosu, kada pripovjedačica „gura glavu u jastuk da susjedi ne čuju kako su sretni“, a mi smo i s njom, u tom statičnom, bolnom tijelu, a istovremeno i negdje iza zida, sretni zajedno s njom.

Bolest je prisutna, usporavajuća, ali nije definitivna. Nije ni po čemu ograničavajuća, ona je okolnost, a ne identitet. On je pak rastegnut između splitske obale i riječkih nebodera. Tjelesni razvoj vješto je izvedena poveznica između sadašnjosti i osobne prošlosti, važnog aspekta ovog romana.

Sjeta i tvrdoglavi humor

U općoj pomami izvlačenja najgoreg iz vlastitog odrastanja i demoniziranja istog u literaturi, osvježavajuće je i pomalo začudno čitati tekst u kojemu je sjećanje na djetinjstvo napisano onakvim kakvim bi ga mnogi od nas iskreno opisali – malo bolje nego što je bilo, više onakvo kakvim bismo ga htjeli, nego što se stvarno dogodilo. „Ali, ja se našeg djetinjstva ne sjećam kao strašnog“ kaže D. pred kraj romana, nakon ispisanog sjećanja na odrastanje četiriju djevojčica u ratnom Splitu. Kaže to i gotovo zavapi, kao da želi reći: dopustite nam pravo na sjetu. Sjeta postoji, ali ne romantizira; tu su i dobrotvorni paketi i tišina za stolom i tvrdi dalmatinski odgoj koji djecu „mlati kao magarce“. Tu su i prepoznatljivi prenapućeni stolovi za obiteljskim okupljanjima, „slijed jela, pjesme s radija, dobro očuvana znatiželja prema sadržaju tuđeg tanjura, pedantno skuhana kava, kolač“, isto kao i svađa oko tih istih stvari, koju pripovjedačica, koja je otišla (iz Splita na fakultet u Rijeku) uspijeva sagledati drugačije nego oni koji su ostali. Udaljavanje od bliskog i poznatog, bilo ono fizičko ili svladavanjem napora da se učini autorefleksija, stav je koji se održava kroz cijeli tekst. „Nostalgija i od svađe napravi pjesmu“ zaključuje i sama, jer u svemu tome je nešto tvrdoglavog humora, zbog kojeg nam je taj topos blizak, i ako smo odrasli nešto dalje, u drugačijim okolnostima.

Ono od čega pripovijedanje mjestimično pati, a slučaj je često s recentnom domaćom književnosti, opisivanje je usporedbama u nedostatku boljeg sredstva. Tekst obiluje slikama gdje je „jedno kao drugo“ ili „poput nečega“. To u nekim slučajevima sjajno funkcionira: za izdvojiti je sliku tri duga mjeseca koja bi se „protegla kao lastik“ pred ocem koji dolazi kući s broda, tu metonimiju za Jadran. Na nekim drugim mjestima djeluje repetitivno i suvišno, naprimjer kada Luka ima pritisak „zalijepiti se za nečiju tragediju kao pijavica“, motiv uobičajen za opis novinarskog posla ili kada njihovi osmijesi na fotografiji s vjenčanja „blješte jedan pored drugog kao odrazi u ogledalu“. Teško se oteti dojmu da su te slike mogle biti maštovitije izvedene, pogotovo jer je Dunja Matić najbolja kada opisuje stvari onakvima kakve jesu, u odnosu sa samima sobom. I s njom osobno, bez zadrške.

Zato je za izdvojiti segment o obiteljskoj liniji baka – majka – D. I za majku i za baku reći će da „živi u njoj kao dvije žene“, obje će se, svaka na svoj način pretopiti u D., njezine geste i mimike, a stav prema životu i te njihove karakteristike pripovjedačica prihvaća ujedno analitički i sentimentalno. Majka je sposobna, usmjerena, u očima kćeri, baš poput cijelog djetinjstva, majka je vjerojatno bolja nego što je zaista bila. Opis te žene koja je svima do ramena, a svejedno je potrebno podići se na prste da bi joj se pogledalo u oči, dirljiv je, ali sačuvan od patetike. Roman završava poglavljima posvećenima baki te i ona, poput majke, u sjećanju unuke D. ima svoju dihotomiju (da nema drugih ‘dokaza’ o autobiografskoj podlozi, moglo bi se pomisliti da D. nosi ime po bakinom nadimku Dina). Izdvaja se svakako poglavlje „Ugrijati košulje”, upravo o bakinoj dvojnosti, gdje je prva žena, tiha i plaha baka, nekada u mladosti noću plakala s ovcama kada su klali janjce. Druga se baka javlja za vrijeme mirovanja, leži na krevetu kraj bolesne unuke i drži joj ruku pod posteljinom. „Kada plačem, to nisam ja, to je ona, to su ovce u noći“, rečenica je koja zatvara taj krug, priču o generacijama žena iz jedne obitelji i ova je crtica, tako motivski povezana, izvanredna minijatura, koja bez problema može stajati i samostalno.

Na jednom mjestu u romanu, suprug Luka čin pisanja ovakvog teksta (može se slobodno reći i ovog teksta, s obzirom na otvorenu autobiografsku dimenziju) okarakterizira kao action bias, potrebu da se na krizu odgovori djelovanjem. U ovom slučaju, na pandemijsku krizu, bol, nostalgiju za djetinjstvom, tugu koja joj slijedi i sve ono što jedna žena može proživljavati, odgovara se pisanjem. Vrlo dobrim pisanjem. „Tuga je toplina“ piše Matić, a ja bih dodala: njezina je tuga mediteranski topla i neposredna.

Dunja Matić napisala je posvetu sebi i svom nasljeđu, koja se čita kao posveta cijeloj jednoj generaciji, odrasloj sa sviješću da se svijet u trenutku može promijeniti, da su nestabilnosti stalne, a strahovi i intimne sumnje neodvojiva posljedica toga i nešto posve univerzalno. Začudno ugodan podsjetnik da i kada sve na svijetu miruje, vrijeme je ono što nezaustavljivo prolazi.

Ena Katarina Haler (Osijek, 1996.) je arhitektica, književnica i novinarka, autorica romana Nadohvat.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content