„Sramotne i zastrašujuće tajne, koje su iz generacije u generaciju zakopane u samoj srži svake obitelji.“ Tako legendardni francuski scenarist Frank Giroud definira koncept njegova strip-serijala Tajne, koji broji deset naslova. Oderano meso je jedna od Tajni, strip koji je Giroud napisao s Florentom Germainom i kojega je nacrtao Rubén Pellejero. Osim Oderanog mesa, Fibra je izdala još jednu Giroudovu Tajnu, strip Anđeo Gospodnji kojeg je crtao José Homs.
Kravlji rep kao zamjena za govor
Kao i u Anđelu Gospodnjem, u ovom se stripu radi o duboko zakopanoj tajni, jednom događaju iz kojega se granaju sve nesretne sudbine glavnog lika priče. Ovaj je put u fokusu Tristan, koji je kao dijete predan mesarici i mesaru na odgajanje. Nalazimo se u drugoj polovici 19. stoljeća, nekoliko godina nakon Francusko-pruskog rata. Stvarni razlog za predavanje Tristana zamjenskoj obitelji saznat ćemo tek na kraju stripa, ali, za početak, dovoljno je znati da je Tristan po svim parametrima standarda fizičkog izgleda u 19. stoljeću u Francuskoj – čudovište. No njegova od rođenja deformirana donja čeljust nije bila problem zamjenskoj obitelji mesara, koji ga prihvaćaju kao svoje dijete.
Tristan je crtan s bijelim ovratnikom koji mu skriva nakaznu čeljust zbog koje kao dijete nije mogao govoriti. Zato je često žrtva vršnjačkog zadirkivanja i nasilja, pa se već proširila priča kako mesari nisu Tristanovi pravi roditelji. Kod kuće, u mesnici, Tristan komunicira pisanjem poruka na ploči. Odmalena, Tristanovi uvjeti života i njegovo okruženje bili su i metaforički i materijalno – krvavi.
Kao djeca crtali bismo po zidovima, s bojicama i možda hranom, te bi roditelji bili ljutiti na nas, pogotovo ako bi to radili u gostima. Ta dječja potreba da se maštom popuni prazan prostor kod Tristana se ostvaruje kao morbidno-oslobađajuće otkriće pravog talenta u nemogućim uvjetima. Mali Tristan uzima kravlji rep koji je nakon komadanja govedine ostao na krvavom podu mesnice. Umoči ga u lokvu krvi. I crta. Na zidu ubrzo nastaje veliki ekspresivni mural nacrtan krvlju, koji prikazuje Tristanov unutarnji i vanjski svijet. Od tada Tristan počinje crtati i likovna umjetnost postaje glavnim načinom njegove komunikacije i ekspresije, odnosno Tristanova priča počinje u trenutku kada je našao medij za komunikaciju sa svijetom oko sebe.
Pellejerov crtež i stil sjajno odgovaraju stripu koji tematizira likovnu umjetnost. Utišani, topli tonovi smeđe i žute boje prevladavaju stranicama što omogućuje oku logičan ulazak u potpuni mrak, kao što je slučaj kod nekih kadrova koji dramaturški zahtijevaju mračnije kutove. Topli tonovi također pomažu kod kadrova s Tristanovim slikama koje su naslikane jarkom crvenom krvi. Smeđa i žuta tako utapaju u ostatak svijeta stripa Tristanovu ekspresivnu crvenu, one se miješaju, što metaforički naznačuje Tristanovu eventualnu i unatoč svemu – prihvaćenost od strane svoje okoline.
Vizualna komunikacija s čitateljem ostvarena je u najvećoj mjeri preko pomno isklesanih ekspresija ljudskog lica. Na stranicama Oderanog mesa naći ćete svaku emociju koju ljudsko lice može izreći, od tihe zabrinutosti i suptilne laži do moćnog oslobađajućeg ponosa i najvećeg očaja s ove strane galaksije. Potpuno točno za strip koji se bavi sramotnim i zastrašujućim tajnama: duboki emocionalni repertoar stripa stavljen je u prvi plan te je itekako pomno popraćen, osim crteža, i tekstom, cjelokupnim narativom te simbolikom koja se događa između teksta i crteža.
Mali Tristan uzima kravlji rep koji je nakon komadanja govedine ostao na krvavom podu mesnice. Umoči ga u lokvu krvi. I crta. Na zidu ubrzo nastaje veliki ekspresivni mural nacrtan krvlju, koji prikazuje Tristanov unutarnji i vanjski svijet
Ratna žrtva i kirurška naknada štete
U interijerima prevladava paleta oker boja, uglavnom kao rezultat svijeće kao izvora svjetla, dok su eksterijeri tretirani dijametralno suprotno. Za razliku od interijera, rjeđi eksterijeri posebno se ističu vibrantnom zelenom bojom prirode i parkova te nebesko plavom. Taj kontrast dočarava vrijeme radnje – zaista, u drugoj polovici 19. stoljeća nije bilo led lampi koje žare oko i zbunjuju kosti. Interijeri su, pogotovo po noći, bili zagasiti, i u kutovima sobe bila je tama, ali svjetlo pod kojim se radilo i govorilo bilo je prirodno. Kako se vosak topi niz svijeću, tako se i krv cijedi i malja po Tristanovim crtežima. Najveća igra između crteža i boje ipak nije u igri eksterijera i interijera. Igra se događa između Tristanovih crteža nacrtanih krvlju i iznutricama – i svega ostalog. Sve ostalo, stablo, stol, oblak, cipela, scena u krčmi, scena vršnjačkog nasilja, krupni kadrovi raznih lica, pa čak i scene u mesnici, vizualno predstavljaju stvarni svijet, dok su Tristanovi crteži unutarnje ogledalo, i Tristana i svijeta koji ga okružuje.
Tjelesna deformacija jedna je od tema kojima se strip dominantno bavi. Počinje od vršnjačkog nasilja koje je uvijek vezano i uz činjenicu da se po mjestu priča da mesari nisu Tristanovi pravi roditelji. Tu i mi i Tristan simbolički povezujemo Tristanovu urođenu deformaciju s velikom tajnom, u Tristanovoj mladosti se fizičko lijepi na metafizičko. Za njegova adolescentskog doba Tristanov talent za crtanje je već dobrano razvijen, pa s time, što se tiče njegove donje čeljusti, dolazi i povremena fascinacija njegovom drugačijosti od strane ženskih osoba, što je za njega nevjerojatno, jer sam sebe tada još smatra čudovištem. Tema deformacije kulminira u Tristanovoj zreloj dobi – operacijom koja je postala moguća jer su kirurzi unaprijedili vještine zbog i tijekom rata, rata u kojem je Tristan po svemu sudeći bio još u majčinom trbuhu. Strip sugerira da je Tristan rođen s deformacijom zbog stresa koji je rat prouzročio njegovoj majci, a puni krug se događa kada je Tristanu zbog tog rata omogućena operacija donje čeljusti, koja mu omogućuje da govori. Ali, ni nakon operacije ne skida crveni šal s lica.
Strip sugerira da je Tristan rođen s deformacijom zbog stresa koji je rat prouzročio njegovoj majci, a puni krug se događa kada je Tristanu zbog tog rata omogućena operacija donje čeljusti
Tristana dakle pratimo kroz tri životna doba, djetinjstvo, mladost i zrelu dob. On je uvijek crtan u istom odijelu, točnije kostimu: ima oker kaput, crveni šal i ispod šala bijeli ovratnik koji skriva deformiranu čeljust, što podsjeća na zadanosti superherojskih stripova. U superherojskom žanru likovi imaju razne nedostatke zbog kojih izlaze iz kategorije koja pokušava objasniti postotak sličnosti ljudskog tijela, a koju nazivamo „normalnom.“ Tim likovima njihovi nedostaci postaju najveća snaga, što je u ideji ohrabrujuća emocionalna istina, ali rijetko nastave tako pa se često cijela stvar pretvori u kaos specijalnih efekata neemocionalne varijante. U Tristanovom slučaju njegov nedostatak, donja čeljust, nema radioaktivne moći niti mu čeljust može čitati misli. On je osuđen na ljudsko nošenje s ljudskim svijetom, u kojem nema drugih bogova osim umjetnosti. Time Tristan i njegova priča čvrsto ostaju u polju emocionalne istine bivanja ljudskim bićem.
