David Szalay smatra se jednim od najboljih britanskih proznih pisaca srednje generacije, čiji je književni rad višekratno nagrađivan (Betty Trask Award, Geoffrey Faber Memorial Prize, Gordon Burn Prize…). Bio je finalist nagrade Man Booker 2016. godine za roman “All That Man Is” (“Sve što muško jest”). Rođen u Kanadi 1974., odrastao je u Londonu, a trenutno živi u Budimpešti i radi na novom romanu, čije će neobjavljene fragmente premijerno čitati na ovogodišnjem festivalskom izdanju Lit linka. Uranjajući u napetu melankoliju svakodnevnice i sve što vrije pod krutim štitom maskuliniteta, Szalay piše reduciranu poetsku prozu koja čitko i neobično široko – i generacijski i po mjestima radnje – zahvaća suvremeni život u Europi. Druga njegova istaknuta djela su “London and the South-East” i “Turbulence”.
Jedan od najznačajnijih suvremenih britanskih pisaca, David Szalay, ponovno stiže na festival Lit Link, na kojem će premijerno predstaviti fragmente novog, najromanesknijeg od svih dosadašnjih romana. Szalay je višestruko nagrađivani autor, za dlaku man bookeriran, čiji rad balansira unutar dijeljenog prostora zbirki ulančanih kratkih priča i klasičnog romana. Pisac je to rafinirane jednostavnosti, preciznog jezika i tihe slojevite melankolije u proznim studijama previranja pod ohlađenom površinom konvencionalnog maskuliniteta.
Počnimo unatrag; na ovogodišnjem ćeš izdanju festivala Lit Link premijerno čitati fragmente novog, još neobjavljenog romana – što nam možeš reći o novom materijalu? Čime se baviš, tematski i stilski, u tom romanu?
Za razliku od prethodnih dviju, nova je knjiga neupitno roman, u smislu da ima jedan središnji lik i jedan koherentni narativ. A tematski vjerojatno dosta dijeli sa svojim prethodnicima – putovanja, vrijeme, smrt, muškost. Sve uobičajene stvari. Zapravo još uvijek radim na ovom romanu i nadam se da ću ga uskoro završiti, iako najvjerojatnije neće biti objavljen prije proljeća 2025. godine.
Tvoja se biografija proteže preko nekoliko kontinenata i jezika, kao i različitih kultura. Rođen si u Montrealu, majka ti je Kanađanka i otac Mađar, preselio si se u Beirut prije odlaska za London, zatim u Bruxelles, pa u Budimpeštu, u kojoj trenutno živiš, ali si međunarodno priznat ipak kao britanski autor. Tvoje priče također prelaze velike udaljenosti. Koje jezike poznaješ i koristiš, i na kojima bi možda volio jednom pisati?
Nažalost je engleski jedini jezik koji dovoljno dobro znam da bih uopće razmatrao pisati na njemu. Govorim malo francuskoga i mađarskoga, ali na njima se nisam u stanju izražavati s imalo finese ili suptilnosti. Općenito govoreći, nisam baš talentiran za učenje jezika.
Očito je točno da sam se u životu selio možda više nego većina ljudi – iako, sad kad to kažem, čini mi se da danas postoji mnoštvo ljudi koji su neprestano u pokretu pa ne iznenađuje da je samo kretanje postalo preokupacijom književnosti i filma/televizije. Uglavnom mi se čini da me prirodno privlače likovi koji su u pokretu i teško mi je zamisliti da bih mogao napisati čitavu knjigu koja se odvija na jednom mjestu.
Portretiranje maskuliniteta
Važiš kao autor koji je na sjecištu onoga što se može jednakovrijedno (i povremeno kontroverzno) smatrati (i smatra se) i kolekcijom
povezanih kratkih priča i romanom, osobito u slučaju nagrađivane knjige All That Man Is (prevedene na hrvatski: Sve što muško jest) i recentnije Turbulence. Ali izjavio si da o objema knjigama razmišljaš kao o romanima. Što ta multifokalna i fragmentirana kvaliteta pruža tim radovima, i zašto ti je važno raditi na način koji kultivira tu dualnost? S druge strane, zašto su za tebe obje knjige romani?
Mislim da mi je kod knjiga All That Man Is i Turbulence zanimljiv način na koji se smisao zadržava u prostorima između priča, jednako koliko i unutar samih priča. Strah od gubitka tog elementa je možda ono što mi je isprva otežavalo pisanje tradicionalnijeg romana, poput ovog koji trenutno završavam. I siguran sam da ću se vraćati hibridnoj formi u budućnosti. I zaista roman koji trenutno pišem ima „prostore“ između poglavlja na ponešto sličan način – iako su to svakako poglavlja jedne jedinstvene priče.
Ne želim nužno inzistirati na tome da su dvije ranije knjige romani – osobito ne Turbulence – ali bih inzistirao da su jedinstvena, zaokružena djela koja nude nešto više od zbroja svojih dijelova; da rastvaraju cjelovitu, koherentnu viziju.
Pokušavam pronaći način kako otvoriti pitanje tvog stalnog interesa za pažljivo portretiranje maskuliniteta u romanima, a da ne posežem za klišejima ili ponavljam ono što se već toliko puta javljalo u osvrtima i intervjuima… Zanimljiv je to aspekt tvoga rada, i iznimno dobro to radiš, ali kao tema u nekom meta-narativu obično je u opasnosti da postane trivijalna, nije li? Probajmo ovako: kad bi zamislio da u tvojim knjigama sve muške likove zamijene ženski, što bi se sve tada također moralo promijeniti? Ili bi bilo zanimljivije ništa ne promijeniti, osim rodne pretpostavke s kojom zamišljamo likove?
To je zanimljivo pitanje! Mislim da mi je instinktivni odgovor da se ne bi moglo samo tako zamijeniti muške likove ženskima a da se ne promijeni mnoštvo drugih stvari također. Time očito podrazumijevam da postoji nešto što se naziva muškošću i ženskošću, ali nisam siguran ni da je to osobito kontroverzna tvrdnja – uostalom, primjeri rodnih tranzicija samo potvrđuju da te kategorije imaju realnu težinu. Ali kada je riječ o muškosti kao temi, važno mi je da to ne radim kroz apstrakcije, nego samo kroz (da iskoristim trendi izraz) totalnu specifičnost življenog iskustva. Zato mi je teško razgovarati o tome izvan stranica fikcije – čim počnemo o tome govoriti apstraktno, uruši se, kao što i sama sugeriraš, u banalnost i klišej.
Življeni aspekt umjetnosti
Postoji jasna dosljednost u stilu i (sub)tematskim interesima u tvojim radovima, ali se protežu kroz vrijeme i prostor i žanr pa u duhu obrnutih pitanja, umjesto kako bi opisao svoj rad, zanima me kako bi opisao što tvoj rad nije? Što bi bio antipod tvom pristupu književnosti; i možeš li se zamisliti da se u nekom trenutku okušaš u takvom antipodalnom radu?
Pretpostavljam da bi neka vrsta fantasyja bila tip antipodalnog rada o kakvom govoriš. I ne, ne mogu zamisliti da bih ikada otišao u tom smjeru. Ono što me privlači u književnosti – kao pisca i čitatelja podjednako – djela su snažno usidrena u svijet koji prepoznajem. Rothko je rekao, i ja se slažem, da je „cijeli problem umjetnosti u tome kako uspostaviti ljudske vrijednosti u ovoj specifičnoj civilizaciji“. Vjerojatno to shvaćam doslovno, ali za mene to znači gledati svoju civilizaciju, svoj svijet direktno, onako kako on doista postoji oko mene. Skoro svi (ili svi?) moji najdraži pisci u konačnici se odlučuju za taj pristup.
Pisao si dosta za radio, ali sigurno nisam prva koja primjećuje istaknutu kinematografsku kvalitetu tvoga rada. Postoji li interes za moguće adaptacije tvojih knjiga ili možda za to da razviješ originalni scenarij? Jesi li ikada napisao scenarij, i bi li ti rad u filmskom mediju bio zanimljiv?
All That Man Is i Turbulence se oboje razmatraju za ekranizaciju pa držimo fige… Ali u oba sam slučaja rekao da nisam zainteresiran pisati scenarij. Dijelom jer bih se osjećao kao da pišem istu stvar dvaput. A pisati originalni scenarij? Nije isključeno, ali nekako nikada nisam raspoložen za to. Ako bih se udaljavao od romana, vjerojatno bih bio više zainteresiran pisati za kazalište jer kazalište ima u čistoj formi kvalitete koje volim – živi, življeni aspekt umjetnosti, odvijanje u stvarnom vremenu – ali od studentskih dana nisam napisao dramski tekst.
Ono što me privlači u književnosti – kao pisca i čitatelja podjednako – djela su snažno usidrena u svijet koji prepoznajem. Rothko je rekao, i ja se slažem, da je „cijeli problem umjetnosti u tome kako uspostaviti ljudske vrijednosti u ovoj specifičnoj civilizaciji“. Vjerojatno to shvaćam doslovno
Pritisak nagrada
Uključen si u uže izbore i nagrađivan prominentnim nagradama i iako si opisao iskustvo večere u povodu Bookerova užeg izbora kao traumatično iskustvo, zamišljam da bi mnogi bili i više nego spremni podnijeti nelagodnu večeru ako to znači medijsku pokrivenost i priznanje koje dolazi s približavanjem Man Bookeru. Koji je značaj književnih nagrada i što one zapravo mogu napraviti, po tvom iskustvu, za pisca, i piscu?
Da, naravno da bih i sam pristao ponovno sjediti na takvoj večeri, iako je stvarno bilo jako stresno. Značaj književnih nagrada? Neću se praviti da nije veoma ugodno i osnažujuće dobiti ih, ili biti finalistom, iako je to naravno gorko-slatko iskustvo.
Volim misliti da me činjenica da All That Man Is nije dobio nagradu Man Booker spasila od toga da postanem previše samozadovoljan i pitom, i volim misliti da je knjiga koju sada dovršavam utoliko bolja upravo zahvaljujući tome. Ali tko zna?
Primijetio sam da pobjednici i pobjednice Man Bookera često utihnu na nekoliko godina nakon što dobiju nagradu. Možda je samo stvar u tome da više ne trebaju novac… A možda osjećaju pritisak da sada napišu knjigu vrijednu dobitnika Bookera. I možda taj pritisak malo ubije radost u radu.
Festival Lit Link / Književna karika održava se od 5. do 8. listopada u Rijeci, Labinu i Zagrebu. Uz Davida Szalaya, na festivalu gostuju Nell Zink (SAD) i Jessi Jezewska Stevens (SAD), te više urednika/ca i izdavača/ica s engleskoga govornog područja te domaći pisci Dora Šustić, Tea Tulić, Jurica Pavičić, Želimir Periš, Nora Verde, Marija Andrijašević, Željka Horvat Čeč, Toni Juričić, Magdalena Blažević, Olja Savičević Ivančević, Eva Simčić, Zoran Ferić i Sven Popović. Više o programu pročitajte na sljedećoj poveznici.
David Szalay, ulomak iz romana u pripremi
Posao u vinariji uglavnom se svodi na evidenciju. Kako je Mađarska sada u Europskoj uniji, vinarija nove boce dostavlja iz Italije. Jeftinije su i bolje, kaže vlasnik. Stižu kamionom svakog drugog utorka, u desecima tisuća. Potrebno je neko vrijeme da se iskrcaju, i osim što vodi računa o brojkama, treba provjeriti jesu li oštećene. Uvijek se nađe nekoliko koje su napukle ili nešto, i to je u redu, kaže vlasnik, dokle god ih je samo nekoliko.
Kad ih napune vinom, boce idu u dućane diljem zemlje i restorane uglavnom u Budimpešti.
Ponovno, mora osigurati da su pošiljke ispravno zabilježene.
Jedan njegov kolega također živi u gradu i vozi svaki dan do sela u kojem je vinarija. Vozi i Istvána, koji mu plaća za gorivo. Svako se jutro pojavi u Citroenu AX.
Kad István isprva počne raditi u vinariji, vani je ledeno i tek počinje svitati kad mu se kolega pojavi.
Ali do travnja je sunce već iznad drveća između stambenog bloka i ceste, i drveće je prolistalo, i zrak je prilično blag kad se spusti betonskim stepenicama i izađe iz zgrade.
Vožnja traje nekih četrdeset minuta. Njegov kolega već dugo radi u vinariji i čini se da pretpostavlja da će tako i István. Kaže stvari poput „Kad budeš ovdje nekoliko godina…“ i „Pričekaj samo da budeš ovdje ovako dugo kao ja…“
István uglavnom samo sjedi i promatra krajolik, koji je prilično pitoreskan, osobito sada u proljeće, i uživa u okusu cigaretnog dima u ustima. Nalet vjetra žubori kroz prozore koji su spušteni nekoliko centimetara da propuste dim van.
Onoliko koliko o tome uopće razmišlja, smatra da je posao u vinariji jako privremena stvar, nešto što će raditi možda par mjeseci, samo dok ne pronađe nešto drugo.
Samo što zapravo ne pokušava naći nešto drugo.
Kao da čeka da nešto drugo pronađe njega. Ili čak ni to. Zapravo uopće ne razmišlja o budućnosti.
Kad popodne stigne kući, uspne se stepenicama u zgradi i zaboravi na sve to, na posao i budućnost i sve.
Pogleda u frižider.
Puši na balkonu.
Gleda televiziju – vijesti, ili neki kviz.
Natoči si čašu Coca cole.
Majka mu spremi neku hranu.
I onda je već iduće jutro i stoji pred zgradom i čeka da se stari crveni Citroen pojavi.
Posao nije osobito zanimljiv. Nakon prvih nekoliko tjedana može ga obavljati bez razmišljanja. Iako je potrebna određena koncentracija, što znači da ne može razmišljati o drugim stvarima dok radi, niti pustiti da mu se um ugodno isprazni kao kad radiš fizički posao. U tom smislu nije poput fizičkog posla. Na neki način bi radije obavljao fizički posao. Zavidi muškarcu koji vozi traktor. Zavidi ljudima koji podrezuju lozu. Nikad prije nije znao ništa o tome kako to funkcionira. Kako podrezuju lozu svakog proljeća skoro do ničega. Vlasnik vinarije vodi ljude koji rade u skladištu i uredu da vide kako se to radi – kaže da želi da budu svjesni što se sve odvija u vinogradu. Na dan kad odu na vinograd radnici na travi pale hrpe odrezanih stabljika. Bijeli dim se podiže u zrak. Sunce sije kroz dim koji se podiže. Osjeti se miris dima i tiho pucketanje gorućih stabljika.
Njegova majka je zabrinuta da ne dobiva pravi ručak. Želi znati gdje jede. Kaže joj da jede u malom restoranu u selu. Uvijek uzima dnevni meni koji se sastoji od juhe i glavnog jela. Sjedi za stolom pokrivenim starim smeđe-bijelo kariranim stolnjakom i obriše žlicu papirnatom salvetom prije nego počne jesti juhu, obično bistru s kapima ulja na površini i sitnim jetrenim valjušcima unutra. Ponekad njegov kolega, ili netko drugi iz vinarije, također jede ondje pa obično mora s njima dijeliti stol i razgovarati, iako se čini da barem njegov kolega sasvim sretno preuzme glavninu razgovora dok István samo sluša ili se pravi da sluša.
I tako to ide do produženog vikenda za Duhove, u drugoj polovici svibnja.
U ponedjeljak popodne leži u krevetu i puši. Kad završi cigaretu, ugasi je u pepeljari. Onda samo sjedi na istom mjestu još nekoliko minuta. Prozor je otvoren i čuje zvukove izvana.
Ne zna zašto napravi ono što napravi sljedeće. Nešto se nadme u njemu. Osjećaj je posve fizički i nehotičan, kao da će povratiti. I kao što je slučaj kad povrati, nekoliko je trenutaka izvan sebe.
Čuje potresno glasan zvuk i vrata sada imaju udubljenje okruženo iverjem.
Još uvijek sjedi na krevetu i sada bulji u udubljenje.
Ne osjeća ništa.
Ali kad pokuša uzeti novu cigaretu desnom rukom, ne može, pa ju uzme lijevom. Da, sranje, desna ga boli, jako.
U kuhinji lijevom rukom otvara frizer i izvlači vreću smrznutog graška.
Sjedi za kuhinjskim stolom sa smrznutim graškom preko desne šake.
Začudno se jako znoji.
Čini se da grašak pomaže pa ga uzme sobom i legne ponovno na krevet, na leđa, s desnom rukom na prsima, i graškom na šaci.
Sada dršće iako je toplo i kad pogleda ponovno ruku pola sata kasnije, duplo je deblja nego inače i tamnocrvena. Također boli više nego ikada.
Bol je sada već prilično teško podnijeti. Vjerojatno bi trebao otići liječniku, pomisli.
Još uvijek se obilno znojeći, izađe iz stana u cipelama oko kojih klepeću odvezane vezice i krene niz stepenice.
Najbliža bolnica nije daleko.
Pokaže šaku nekome na ulazu i ta mu osoba kaže gdje da pričeka.
Prevela Ana Fazekaš
