Analiza: literarno osmišljavanje pandemije
Tomislav Čadež objavio je u pandemijskoj godini knjigu Hrvatski Decameron. Dnevnik samoizoliranog intelektualca, koji je pisao sto dana i sukcesivno ga objavljivao u Jutarnjem listu. Istovremeno sa Čadežom, četrdesetak je hrvatskih pisaca objavljivalo svoje dnevnike iz karantene na web stranicama Hrvatskog društva pisaca, unutar organizirane i poticane inicijative HDP-a da se pandemija zabilježi, osmisli i oblikuje poetskim jezikom. Čadež se u svojem dnevniku referira na druge dnevnike, i to najčešće negativno, kritički i posprdno, pa tako, primjerice, ima naslov Prvo, uzaludno, dociranje piscima domaćim, u kojemu piše da Dnevnik iz karantene zvuči policijski, „ali možda eto nikne štogod i pod tom birokratskom frazom“. Drugo, uzaludno, dociranje piscima domaćim sadrži kritiku dnevnika iz karantene hrvatskih pisaca: objavili su „robu nalik srednjoškolskim sastavcima“. Čadež tvrdi da pogled hrvatskih pisaca ne seže dalje od pogleda u vlastitu bilježnicu i da to što oni pišu neće čitati nitko, ni sad ni poslije. Čadež sarkastično konstatira da bi ti dnevnici trebali čovjeka prikovati uza se, a ovi te gone da istoga časa napustiš samoizolaciju i kreneš u terapeutsku šetnju. Treće, uzaludno, dociranje piscima domaćim donosi sudove da se naši pisci uglavnom ponose već samim tim što su pisci, pa kao da nastoje pisati što „literarnije“ i „dalje od istine“, tako da smo suočeni s umjetno sklopljenim rečeničnim nizovima umjetnog sadržaja, često nakaradnog ritma i nepotrebnih digresija, „iza kojih stoje pripovjedni subjekti zanimljivi koliko i kartonska kutija“. Našim spisateljicama i spisateljima pandemija je tek jedna u nizu prepreka da ne kažu ništa, zaključuje Čadež.
Projekt Hrvatskog društva pisaca Dnevnik iz karantene obuhvaćao je tekstove i/ili video priloge pisaca – članova HDP-a, ponajprije samostalnih umjetnika, koji su se objavljivali na web stranici HDP-a svakodnevno. Tekstovi su uključivali klasične dnevničke zapise, prozu i poeziju, a tematski su vezani uz nove okolnosti života. Dnevnik iz karantene uređivali su Katarina Luketić, Marko Pogačar i Kruno Lokotar. Obuhvaća četrdesetak tekstova različitih žanrovskih usmjerenja i estetske kvalitete. Pomno čitanje dnevnika dovodi do zaključka da su literarno najuspjeliji oni tekstovi koje su napisali – pjesnici (Monika Herceg, Goran Čolakhodžić, Marko Tomaš, Alen Brlek, Branko Maleš). Možda je riječ o tome da samo pjesnička imaginacija može nadići banalnost situacije. Ostale strategije kojima su se služili pisci koriste se u svrhu osmišljavanja obesmišljenog, pa tako, primjerice, imamo zaumno pisanje (Igor Rajki), eskapističke strategije regresije (Kruno Lokotar), humor i satiru (Robert Perišić).
Monika Herceg otvara Dnevnike iz karantene svojim poetskim dnevnikom koji donosi metaforu/sinegdohu vrtlarenja. Postavlja pitanje: „Što ćemo donijeti od svoje samoće?“ dok piše o prisili bivanja sa sobom i bližnjima. Unutar dnevnika piše pismo samoj sebi i konstatira: „Usporenost omogućuje promatranje.“ Pismo pokreće Veliko Pitanje – pitanje Boga, ali i Malo Pitanje – pitanje države: u represivnoj državi „čekaju se nužne odluke“. Tekst Monike Herceg karakterizira ponavljanje i uokvirenost – početak i kraj zapisa tematski je usmjeren na vrtlarenje. Završetak teksta organiziran je kao briljantna minijatura i u njemu odjekuje njezina poezija, na čiji je snažan performativni učinak čitateljska publika ovog dnevnika vrlo dobro naviknuta.
Goran Čolakhodžić piše poetsko-meditativni dnevnik u kojem se izmjenjuju stihovi i proza. Konstituiran je u tri tematske cjeline: proljeće, posezanje i protezanje. Tema proljeća predstavlja zapravo tematizaciju otklona od proljeća. Druga tema, posezanje, poniranje je u svijet biljaka, vrta (srodno kao kod Monike Herceg), sa začudnim opservacijama o mjestu stanovanja koje je kontrapunkt biljnome svijetu. Posljednja tema, protezanje, govori o hodanju gradom, istraživanju nepoznatih ulica i povratku kući u identitetu šetača šumom.
Marko Tomaš piše klasični dnevnik, koji je stiliziran poetiziranim elementima. U njegovom dnevniku pojavljuju se reminiscencije na rat – uslijed potresa, njegovo sjećanje odlazi u razrušeni Mostar. Osobito je zanimljiv dio o taštini i armaturama grada. Tomašev dnevnik obiluje zapažanjima o ljudskoj prirodi, autoreferencijalnim elementima i trenucima, ironijom, sarkazmom, cinizmom, ali isto tako i nježnim, ganutljivim, skromnim, autoironičnim i suosjećajnim dionicama, koji imaju snažan sugestivni učinak na čitatelja – kao i u slučaju Monike Herceg, performativni učinak poezije ovdje se prelijeva u performativnu moć dnevnika.
Alen Brlek piše dnevnik u obliku kratkih, fragmentarnih proznih zapisa. Često su induktivno koncipirani; njegov ispovjedni subjekt uočava detalj u vanjskoj zbilji i onda mu pronalazi univerzalni korelat i sveopću, često prijeteću ulogu. Stanje koje on opisuje i iznosi djeluje poput virusa: to je stanje „ni tamo ni vamo“. On mu daje ime: „Mirat“ – stanje ni mira ni rata. Brlekov dnevnik konstituiran je svjetotvorno, ludički – kao u dosadašnjim navedenim primjerima, vidljivo je da autorska poetika poznata iz poetskog opusa „zahvaća“, kontaminira i način koncipiranja i „vođenja“ dnevnika. Iz svega navedenog jasno se nazire razlog zašto su dnevnici pjesnika estetski uspjeliji od dnevnika proznih pisaca u slučaju projekta Dnevnik iz karantene: prozni pisci nisu uspjeli pronaći – barem ne u većini slučajeva (iznimka su, recimo, Igor Rajki i Robert Perišić sa svojim programatskim, ludički koncipiranim dnevnicima) – put osmišljavanja koncepta dnevnika koji bi imao odmak od banalnosti svakodnevice koju opisuje i zahvatio u konceptualno polje drugih žanrova, igrao se s njima, kombinirao ih, interpolirao ih u tkivo teksta dnevnika i tako mu dao univerzalniji karakter. U tom smislu je Čadež relativno u pravu kad kritizira hrvatske pisce i piše da nemaju mašte ugledati išta osim sebe. Mi se ne bismo složili u potpunosti sa Čadežom, nego uzimamo u obzir distinkciju pjesnika i proznih pisaca i zaključujemo da su pjesnici puno ozbiljnije i kvalitetnije shvatili i odradili zadatak ovoga projekta.
Posljednji primjer Dnevnika iz karantene koji ćemo analizirati je dnevnik Branka Maleša, također demonstracija potvrđene autorske poetike koja nastanjuje tkivo teksta dnevnika na vrlo osviješten način. Autoreferencijalna gesta ključ je poetike ovih dnevničkih zapisa, koji ne bježe od zbilje, ali je nadilaze. Maleš piše o depresivnoj logici situacije i završava svoj dnevnički zapis u zen-tonu, pomireno i harmonično.
U Srbiji nije bilo organizirane institucionalne inicijative kakva je bila inicijativa Hrvatskog društva pisaca, u kojoj bi se pisce pozvalo da pišu dnevnike ili neke druge književne žanrove o problematici pandemije koronavirusa, ali je bilo individualnih inicijativa u tom smislu. Kao primjer za ovo istraživanje odabrali smo roman srpskog pisca Stefana Mihajlovskoga 14 dana karantina. Kao što piše Igor Perišić u Pogovoru romanu, 14 dana karantina žanrovski se pomiče ka klasičnoj ljubavnoj priči, u kojoj su junaci „slučajno“ homoseksualni ili biseksualni, što znači da se s njima mogu poistovjetiti čitatelji bilo koje seksualne orijentacije. Ipak, ovdje ima queer elemenata: kostimiranih performancea koji preispituju problem s rodom i jezičnih poigravanja u vezi s teoretizacijom queer identiteta. Između dvojice junaka, Jakše i Vuka, postoji malena razlika u godinama, pri čemu onaj stariji biva u poziciji posrednog učitelja onog drugog. Kako druga, mlađa strana ne bi bila puki objekt odgojne naracije, autor u pomoć poziva drugu referencu iz književno-kulturne tradicije, pa tako kreativnim uspostavljanjem veze s Andrićevom pripovijetkom Aska i vuk, Vuk iz 14 dana karantina postaje Aska u ogledalu. Skriveno ili nesvjesno, on igra igru održavanja ljubavne tenzije, da bi je na kraju možda i proigrao. Precizna žanrovska odrednica 14 dana karantina u klasičnoj književnoteorijskoj optici bila bi, prema Perišiću, melankolično-romantična komedija. Osobito zanimljiv aspekt ovoga romana upravo je onaj pandemijski: prikazivanje načina na koji se ova dva lika nose s karantenom, zatvorenošću, izolacijom, pa i dosadom. Mogli bismo reći da se pripovjedač služi čitavim katalogom eskapističkih strategija kojima pribjegavaju ovi likovi kako bi izbjegli misao o opasnosti, smrti, pa i introspekciju samu: oni se igraju igara, razgovaraju do iznemoglosti, upuštaju se u seksualne igre i odnose, pjevaju, kuhaju, iscrpljuju jedan drugoga pažnjom, zahtjevima, pitanjima, željom, čežnjom, potrebom za odgovorom i dijalogom. Njihov eskapizam odlazi u tolike krajnosti da nisu svjesni ni kome i čemu njihovi susjedi plješću na balkonima dok se događa građanska akcija podrške liječničkom osoblju.
Zaključak – usporedna značenja
Usporedno čitanje filozofskih eseja, dnevnika i fikcionalne proze s tematikom pandemije koronavirusa i karantene dovodi do zaključka da su zajedničke motivske odrednice u svim tim tekstovima problem slobode u opreci prema represiji vlasti i njezinim specifičnim mjerama, potom problem fizičke distance i udaljenosti od bližnjih, dokinuća uobičajenih dnevnih sadržaja te pitanja vezana uz samoću i invenciju svakodnevice u kontekstu obesmišljenosti, opustošenosti i usamljenosti.
Tekstovi koje smo čitali pristupaju ovim temama na različite načine: filozofsko-analitički, memoarski, poetično, imaginativno, fikcionalizirajuće – sa zajedničkim svojstvom da svi žele osmisliti novu kvalitetu života u novonametnutim okolnostima. Svaki od ovih tekstova, bez obzira bio napisan u prozi, poeziji, kao esej, rasprava, polemika ili priča, pokušava preosmisliti život u kojemu se njegov pripovjedač/protagonist našao nenajavljeno, nepozvano i nepripremljeno. Svaki od ovih tekstova postavlja pitanja i daje odgovore. Pitanja su slična, a odgovori različiti. Pitanja se tiču osobne i kolektivne sudbine uslijed i nakon globalne promjene. Odgovori, pak, obuhvaćaju širok spektar značenja – od pesimizma, preko nade do rezignacije. Zajedničko svojstvo svim ovim tekstovima je duboki osjećaj promjene, često neopoziv, i snažna potreba za refleksijom, anticipacijom i indukcijom. Što sve ovo znači? – pitanje je koje postavlja svaki od pedesetak pročitanih tekstova, neovisno o žanru. I svaki od njih mapira svoj specifični svijet značenja, koji ćemo moći vrednovati, pa i prevrednovati možda tek kad pandemija koronavirusa bude dio kolektivnog pamćenja, a ne pošast s kojom se borimo i živimo svaki dan, kao protagonisti dnevnika iz karantene.
