Ovako završava latinoamerički bum – ne s praskom nego s cvilbom.
Kao i moju uvodnu rečenicu, duh T. S. Eliota opsjeda uvodne stranice Civilizacije spektakla Nobelom nagrađenog Maria Vargasa Llose. Iskustvo modernosti u svemiru preklapajućih društvenih i duhovnih svjetova (predmodernih, modernih, postmodernih) traumatično je iskustvo. Ne treba čuditi da se Llosa našao u Eliotovim dijagnozama problematike takvog razvoja povijesti koji dan danas otkriva dosege svojih traumatizirajućih učinaka.
Čitajući Nobelovčevo najnovije djelo teško se oteti dojmu da je prijašnji duh buma, koji je to iskustvo opisivao sa živošću, nadom i radikalnošću, planuo u istrošeni jecaj konzervativnog nostalgičara i elitista. Tom se dojmu teško oteti, istina, ali Llosa zaslužuje više povjerenja.
Nakon što mu ga pružimo, otkriva se kako Llosa nije opsjednut duhom Eliota ili drugog starijeg teoretičara kulture, nego je i sam taj duh opsjednut mnogo ozbiljnijim problemima karakterističnim za kulturalne konzervativce. Eliot otvara Llosinu raspravu; navodi se shvaćanje kulture kao otvorene, ali hijerarhizirane i neosobne (tj. transhistorijske) duhovne prakse koja dolazi „odozgo“ i obogaćuje sve ispod sebe. Ona se bavi i plitkim i dubokim tajnama i opaskama ljudskog stanja i omogućila je civilizacijsko uzdizanje. No što kada puknu tobože propusne brane tvoraca kulture i ona se (uzdah!) demokratizira, vulgarizira i trivijalizira? Armagedon. Takav Llosa daje dojam.
Simplifikacija zaključaka
Nije mi cilj opovrgavati konzervatizam ili napadati Llosu iz određene pozicije. On doista napada ono što zaslužuje biti napadnuto – pretvaranje revolucionarnosti u modu, erotike u pornografiju, sporta u stihiju pokreta, novinarstva u žuti tisak, književnosti u brzu zabavu, filozofije i kritike u pretencioznu konstelaciju praznih ideja, politike u niz skandala i kulture općenito u platformu eskapizma, švedskog stola privremenih bjegova u zadovoljstvo. Te bi stvari trebale uznemiriti i potaknuti kritiku i raspravu o rješenju, ali način kako Llosa tome pristupa ispada samo – cvilba, prilog njegovog inače originalnog glasa u zbor klišejskih konzervativnih narikača. Kako je to vidljivo u ovoj zbirci eseja?
Llosa je bez sumnje erudit i pronicljiv u identifikaciji problema, ali njegovo suočavanje s njima pri svakoj misli puca samo sebi u nogu neodrživim analogijama i fetišizacijom nekih ideja. Primjerice; upada u oko analogija ekstaze svetaca i mistika s kratkotrajnom ekstazom koncerta ili uzimanje opojnih sredstava koje daje utjehu kako su to pružale molitva i ispovijed. Istaknuo bih da je oduvijek postojala dualnost i suživot hedonizma i religioznosti, ali nema potrebe trošiti se na opovrgavanje zasebnih argumenata. Dovoljno je reći da analogije pokazuju svojevrsnu neosviještenu metodologija zbirku – nijansirani putevi u simplificirane, već izrečene konzervativne zaključke.
Na primjeru pretvorbe seksa u pornografski spektakl, on brani erotiku, što je poželjno, ali opet opisuje komodificiranu postmodernu seksualnost kao svođenje seksa na animalno zadovoljenje. Seks može biti animalan i to može biti dobro ili loše, ali animalnost definitivno nije obilježje seksualnosti kakvu kritizira. Životinja je u parenju spontana, neobuzdana i neopterećena, postmodernom subjektu seks mora biti ugovoren, upakiran i kodificiran. Erotika kanalizira energiju animalne privlačnosti u stalnoj međuigri kontrole i predaje, a Llosi se kao pukom puritancu čini kao da služi pročišćenju od animalnosti. Na primjeru religije, Llosa prolazi kroz zanimljive i sporadično pronicljive preglede povijesti laicizma i sekularizma samo da bi (dvaput, u dva poglavlja) došao do zaključka da hiždab treba zabraniti u školama. To je tema oko koje su se slomila mnoga koplja, no Llosa uokviruje raspravu kao da je njegovo koplje bilo najsjajnije, najduže i najoštrije iako leži među iverjem svih ostalih simplificiranih argumenata s obje strane.
Na primjeru pretvorbe seksa u pornografski spektakl, on brani erotiku, što je poželjno, ali opet opisuje komodificiranu postmodernu seksualnost kao svođenje seksa na animalno zadovoljenje. Seks može biti animalan i to može biti dobro ili loše, ali animalnost definitivno nije obilježje seksualnosti kakvu kritizira
Začinjeno, a bljutavo
Ono što obilježava Llosinu argumentaciju je pitka proza koja unatoč pravim sastojcima i slasnim začinima (poput zanimljivih anegdota i primjera) ostavlja čitatelja žednim, a ono što obilježava njegove napade na doista zabrinjavajuće pojave jest pregršt predrasuda i frustracija koje vode u nefokusiranu polemičnost i kukavički ton. Ono na što on poziva hajku mora biti ulovljeno, ali ako je Llosa hajkač, svaki njegov pas laje na krivi grm.
Nadalje, pozivanje na Eliota automatski prihvaća manjkavu teoriju kulture koja zapostavlja činjenicu povijesnog međudjelovanja visoke i niske kulture, usmene i pisane, folklora i akademije, ne uzima u obzir mogućnosti sinteze i dijaloga između tih opreka (koje i nisu toliko čvrste), ne uzimajući u obzir da je Shakespeare bio smatran vulgarnom zabavom ili da su najveći likovi zapadne književnosti poput Ahila, kralja Artura ili Fausta bili proizvod usmene, „niske“ kulture.
Llosa također nariče zbog marginalizacije intelektualca koji je danas profiliran u javnosti samo ako se pretvori u klauna, što je istina, ali zanemaruje da su intelektualci oduvijek bili bića margine, a nerijetko i spektakla ako su stjerani u ulogu lude (kao Diogen ili Nietzsche). Ovim problemom objašnjava i tuži nemoć intelektualaca u usponu totalitarizma zaboravljajući da su totalitarizam većinom sprovodili intelektualci koji su htjeli popraviti svijet „odozgo“, kao u sovjetskoj Rusiji, maoističkoj Kini, polpotovskoj Kambodži itd.
Konačno, njegov elitizam najviše bode oko. No valja priznati, to je elitizam koji stalno ponavlja svoju suosjećajnost prema svojim protivnicima i onima hipotetski „ispod“, koji uzima u obzir nijanse i koji nije izražen s aristokratskim samozadovoljstvom i pompom. To nije srednjovjekovni europski elitizam nasljedstva i metafizike, nego onaj moderni, američki elitizam zasluge i kompetencije koji je otvoren i ohrabruje vertikalnu mobilnost. No meritokracija i liberalizam su fetišizirani za potrebu sigurnosti koja dolazi s godinama bivšim revolucionarima.
Ono na što on poziva hajku mora biti ulovljeno, ali ako je Llosa hajkač, svaki njegov pas laje na krivi grm
U vlastitoj stupici
Llosa je liberal, bez sumnje i ne zaslužuje nikakve političke optužbe (barem ne na temelju ove zbirke), no on je predstavnik svojevrsnog sinkronijskog uroborusa liberalizma koji proizlazi iz paradoksa slobode (tj. liberalnog shvaćanja slobode). Čovjek je oslobođen, no zloupotrebljava svoju slobodu čime si je oduzima. Dijakronijski gledano, liberalizam počinje oslobođenjem, a sagledavši svoju zloupotrebu, žudi za povratkom reda i restrikcija, počinje se gaditi sam sebi i napušta taj pojam. Llosa je liberal koji u liberalnoj teoriji vidi konzervativnu sigurnost. On ne prolazi kroz naveden proces, zato je sinkroničan, on skače iz potpore desnici u pozive na individualne slobode točno kao zmija što sama sebi vječno jede rep.
Duh koji opsjeda dekadente, konzervativce, elitiste, aristokrate, meritokrate je iskonski strah od kaosa, nereda, nasilja, smrti, svih mračnih potencijala života onkraj svakodnevnog iskustva. Llosa na primjeru sukoba kulture i kriminala optužuje kulturu da prihvaća kriminal kao silu prirode jer je sama sebe kastrirala potrebom za spektaklom, za dekadentnim eskapizmom i valjanjem u kaosu. No Llosa se nesvjesno hvata u vlastitu stupicu. Izrazito moćan paragraf u drugom poglavlju (62. str.) govori o neodvojivosti kulture od „življenog života“ od kojeg se spektakl izdvojio. No na kraju knjige kada govori o ulozi kulture u spasu svijeta (165. str.), govori kako je u toj borbi pokušao naći svoje mjesto proučavajući najbolje što je kultura ponudila. Kakav razočaravajući rasplet! I oni proizvodi kulture koji su najviše nikli iz autentičnog življenog života još uvijek nisu nadomjestak za življeni život.
Katastrofizam kojim zbirka odiše prilog je općem spektaklu koji u apokalipsi vidi katarzu i odah. To je krajnji usud svih civilizacija koje se istroše i počnu kompenzirati svoje nedostatke zatvaranjem u idealiziran svijet, bilo izgubljene kulture zlatnog doba, bilo užitka koji se kritizira. Llosa nije, kako sebe smatra u posljednjem poglavlju, dinosaur koji junački prkosi vremenu kojem ne pripada. On je više kao onaj dinosaur u muzeju koji se djeci odozdo čini kao da riče, a zapravo samo zijeva, izmoren kao i većina.
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
