Antiegzistencijalistička fantazmagorija
Radikalno postavljajući pitanje o smislu čovjekovog postojanja i njegovoj situaciji, Louis-Ferdinand Céline se, barem u Putovanju nakraj noći, doima iznimno blizak egzistencijalizmu. To na prvi pogled može zvučati čudno, naročito u svjetlu kasnijeg žestokog i radikalnog ideološkog, osobnog i svakog drugog raskola dvojice pisaca. Nakon što je Sartre 1945. godine u Les Temps Modernes objavio glasoviti članak „Portret antisemita“ u kojem Célinea optužuje da je nacistima služio iz materijalne koristi, Céline je uzvratio tekstom „Raspomamljenost“. U njemu Sartra naziva „sotonskom malom gadarijom“ koja je „izašla iz moje kake,” „cinkarošem s cvikama,” „brabonjčićem u mom genijalnom dupetu” i „lažnim punoglavcem s očima zametka”. Međutim, nije slučajno da je Sartre za epigraf Mučnini odabrao baš rečenicu iz Célineove drame Crkva. Simone de Beauvoir ustvrdila je da su ona i Sartre „znali čitave odlomke Putovanja napamet” s obzirom na to da se „njegov tip anarhizma činio vrlo blizak našem”. Zaista, ključna je smisaona razlika Célineovog romana u odnosu na kanonska pikarska ostvarenja to što idejna jezgra Putovanja bitnim dijelom nije u socio-ekonomskom, nego u polju ljudske moralne i smisaone “situacije”. Po Guillénu, za razliku od onih iz 20. stoljeća, picaro španjolskog tipa nije sebi postavljao pitanje U što da vjerujem? No ipak, isti autor ističe da se ta šesnaestostoljetna kukavica s razlogom vraća u vrijeme ironije i razočarenja, odnosno onda kada se ponovno otkrije svijest o civilizaciji kao o tlačenju. A Putovanje nakraj noći moćan je primjer te tendencije, u isto vrijeme tragična i komična odiseja jednog čovjeka u borbi protiv, riječima Wayna Burnsa, “svih snaga mobilizirane kulture”.
Na tragu Guillénove tvrdnje da je žanr „model rešavanja problema na nivou forme”, usudio bih se postaviti tezu da je Céline, pišući Putovanje nakraj noći, svjesno ili nesvjesno odabrao formu barem veoma nalik na pikarsku te je modificirao unoseći u čitav roman brojne egzistencijalističko-moralističke elemente. Tu formu autor je odabrao zato jer je najbolje poslužila svrsi, odnosno rješavanju njegovog problema. Sa svojim golemim brojem likova, neprestanim putovanjima i promjenama brojnih miljea, pikarska forma mu je omogućila da dokaže univerzalnost svojih stavova o ljudskoj prirodi i ljudskoj situaciji. Istovremeno, unatoč egzistencijalističkoj vezi i premda se u oba slučaja radi o Ich-formi, formalna i kvalitativna usporedba egzistencijalističkog i pikarskog romana bila bi vrlo zanimljiva, ali bi sigurno pokazala brojne razlike, i to od pripovjednih tehnika, preko pozicije naratora do karakteristika pripovjednog svijeta. Kao što ističe W. M. Frohock, bitno je da u pikarskom romanu, što važi i za Putovanje, izvanjska stvarnost „nije samo besmislena i neutralna, kao što je to apsurdna zbilja egzistencijalista; ona je aktivno zloćudna, kao ustrajno neprijateljska kob”. I pikarski i egzistencijalistički romani u središtu imaju dramatičnu otuđenu individuu, no njenu situaciju shvaćaju na vrlo različiti način. U pikarskom svijetu veliku ulogu igra društvo, a ljudsko postojanje nikad se ne ogoljuje totalno ili heideggerijanski, kao što to čini Sartre u Mučnini.
Putovanje nakraj noći tragična je i komična odiseja jednog čovjeka u borbi protiv “svih snaga mobilizirane kulture”
Egzistencijalistički doživljaj svijeta
Međutim, ako bi se pojam egzistencijalizam, koji ionako ne postoji kao jedinstvena mreža konvencija, nego prije postoje egzistencijalizmi, shvatio u širem smislu, teško se može negirati činjenicu da Putovanje dijeli mnogo toga s egzistencijalističkim ostvarenjima, odnosno da je snažno prisutan egzistencijalistički doživljaj svijeta kao apsurda. Osim toga, Irwing Howe povlači izravnu liniju od Dostojevskog, odnosno junaka Zabilješki iz podzemlja, pa do Bardamua. Zanimljiv je stoga stav Dostojevskog o psihološkoj karakterizaciji likova: „Kad bi bilo moguće svakom od nas da opiše svoje skrovite misli, a da ne oklijeva otkriti što se boji reći i što ne bi nipošto rekao drugim ljudima, što se boji reći i svojim najboljim prijateljima, što se boji katkada priznati i sam sebi, svijet bi se ispunio takvim smradom da bismo se svi zagušili”. Upravo tako prikazan je Bardamu, što govori prilično i o razvoju pripovjednih konvencija u tih pola stoljeća, koliko je proteklo od Dostojevskog do Putovanja. Nadalje, mnogi kritičari – primjerice Alvin Greenberg u tekstu “The Novel of Disintegration: Paradoxical Impossibility in Contemporary Fiction” – povlačili su usporedbe, samo na prvi pogled iznenađujuće, između Célinea i Becketta, kojeg se također ponekad svrstava među egzistencijaliste. Bardamu, kao i Beckettovi junaci, ako ih se tako uopće može zvati, na kraju Putovanja zašuti jer se više nema što reći. Kao i u Beckettovim romanima, postoji slom komunikacije: „Nema smisla obmanjivati se, ljudi nemaju što reći jedan drugom”. Naravno, radi se o različitim pristupima, jer u Putovanju taj krah nije proveden i na razini diskursa. Pa ipak, i ako Célineovi likovi nisu ruševine posve u Beckettovom smislu, ruševine koje, kako za junake irskog autora kaže Milivoj Solar, „nisu ni karakteri” te koje tumaraju „devastiranim prostorom romana […] u potrazi za pričom koja bi ih osmislila,” nije li i Bardamu ljudska ruina, a ujedno i tragač za smislom usred uništenog svijeta? Ne samo da Bardamua progoni osjećaj posvemašnje otuđenosti i usamljenosti, nego je, piše Erika Ostrovsky, „gotovo sav Célineov rad […] istraživanje nemogućnosti čovjeka da se odnosi prema čovjeku, njegove nesposobnosti da premosti tišinu, da nadiđe užas svojih bližnjih”. Konačno, u kasnijim romanima Célineovo pismo sve više poprima oblik solipsističkog, mahnitog glasa, nalik na Beckettov L’innommable: autor je, naime, bio i te kako svjestan da društvenu krizu moderniteta prate kriza jezika i kriza romaneskne fikcije.
Još je jedan Célinu srodan modernist, čiji se možda najpoznatiji roman vezivalo s egzistencijalizmom – Miroslav Krleža. Međutim, od bolećivosti Filipa Latinovicza, Krležu sa Célineom, osim verbalne bujice i poznavanja medicine, više veže svijet Balada Petrice Kerempuha, odnosno zajedničke opsesije grotesknim, infernalnim vizijama Bruegela, Boscha i Goye; uostalom, u Putovanju sasvim sigurno postoji čitav niz ekspresionističkih elemenata. Uz Krležu, čiji je umjetnički svijet i estetski senzibilitet nastajao pod utjecajem navedenih slikara, i Céline je smatrao da je „po instinktu prilično bruegelovski” i da se u njegovoj viziji postojanje uglavnom odvija „u svijetu à la Bosch… mučenje i šaljivost”. Céline je u estetskim stavovima uopće bio začudno moderan, a Putovanje je zapravo njegovo najkonzervativnije djelo, za koje će poslije reći da je malo tehnički zaostalo. Unatoč svom inzistiranju na neposrednosti života, jednako je inzistirao na nužnom transponiranju, odnosno umjetničkoj obradi. U kasnijim intervjuima tvrdio je da je gotovo s bilo kakvim realizmom: „Ja verujem da je dokumentarna, pa čak i psihološka uloga romana okončana. I šta mu onda preostaje? Ostaje mu stil.”
Čovjek i smrt
Filozof blizak egzistencijalizmu, Karl Jaspers, razradio je vezu rane, odnosno patnje, i znanja: „Ljudi koji su patili, stiču znanje. Ljudi koji su brodolomci, postvaruju svoje najautentičnije postojanje kroz znanje. Kao što se biseri oblikuju u školjci uslijed ozljeda koje nanose strane čestice, najistinitije znanje proizlazi iz najtežih ozljeda.” Ne samo da je upravo to Bardamuova situacija, nego je pisac sa svega osamnaest godina, odnosno 1912. godine, u Bilježnici oklopnika Destouchesa (to je, naime, bilo njegovo pravo prezime; „Céline” je zapravo krsno ime njegove bake) zapisao sljedeće riječi, koje više no evociraju Jaspersa: „Ali pre svega hoću da živim život ispunjen neprilikama koje će proviđenje nadam se izvoleti da prospe po mome putu i da ne skončam kao mnogi postavivši samo jedan pol trajanja, bezobličnog trajanja na zemlji i u životu čije skrajnute puteve na kojima se vaspitava duša ne poznaju. Ako prebrodim duboke krize koje me čekaju u životu možda i ne budem toliko nesrećan kao drugi jer hoću da poznam i da znam” (preveo M. Knežević).
A baš kao i kod egzistencijalista, temelj Putovanja nakraj noći odnos je čovjeka prema vlastitoj smrti. Čak i kada ostvari relativno ugodan život i uspješnu emocionalnu i seksualnu vezu sa slovačkom medicinskom sestrom Sophie, junak je i dalje svjestan vlastite promašenosti: „Stvari su možda i stajale nešto bolje nego prije dvadeset godina, zbilja se nije moglo reći da nisam bar malo napredovao, ali se, konačno, morala isključiti pomisao da ću ikad uspjeti, kao Robinson, ispuniti glavu jednom jedinom idejom, ali u tom slučaju gordom mišlju, u potpunosti jačom od smrti, te da ću uspjeti samo s tom svojom idejom isisati iz svega užitke, bezbrižnost i hrabrost. Cuclavi junak!”
Sartre možda nudi „tvrdu” fenomenološku analizu po uzoru na Husserla, no Jean-Pierre Richard je u Putovanju također pronašao vrst mučnine. Francuski kritičar interpretirao je čitavo Putovanje kao proces raspadanja. Neprestano povećanje entropije u svijetu Putovanja – od cestâ u afričkoj džungli do ljudskih bića koja se teže raspasti na molekule – ističe i Greenberg. Konstantno se i u prvom redu raspadaju tijela, pa se ljudi pretvaraju u tekuću i žitku masu, a Bardamu je svjedok univerzalnog truljenja. Primjerice, tijekom putovanja u Afriku pod utjecajem vrućine „na površinu kože bestidno izbija tjeskobna priroda bijelaca, izazvana, oslobođena, posve razgolićena napokon, njihova prava priroda, jednako kao i u ratu. […] Tek onda se raskopčavamo do krajnosti i tek onda trijumfira gnusoba i prekriva nas u cijelosti. To je biološka ispovijed”. Raspadanje je zapravo istina postojanja, pa je riječ o svojevrsnoj selinovskoj ontologiji. Sartreov Roquentin je možda dosljedniji, no zato je Bardamu – inače, u svom pokušaju da izađe van vremena također zaokupljen fundamentima egzistencije – sasvim sigurno intersubjektivniji. Baš kao što je i Putovanje, i to unatoč neprikosnovenoj Bardamuovoj dominaciji, neizmjerno polifoničnije djelo. Bardamu je, uostalom, s čisto književne strane, možda i bitno uspjeliji lik od Roquentina; svakako, usporedba njih dvojice, naročito što se tiče odnosa prema vremenu, postojanju i smrti bila bi zanimljiv poduhvat.
Međutim, upadljiva je sličnost citirane Bardamuove maksime „Treba se bojati baš ljudi i samo njih, uvijek” sa Sartreovom „Pakao, to su drugi”. Također, junakova misao tijekom američkog „konačnog obračuna” s Lolom fascinantno podsjeća na Mersaulta, junaka Camusovog Stranca: „Pa što se to uopće svijeta tiče voli li čovjek svoju majku ili ne voli?”, dok već spomenuta tvrdnja – „Istina je ovog svijeta smrt. Valja izabrati, umrijeti ili lagati. Ja pak sebe nikad nisam mogao ubiti” – snažno priziva Camusov Mit o Sizifu. Pa i ako ta izjava istovremeno, čini se, spomenuti Camusov esej žestoko opovrgava, nije posve promašeno definiciji po kojoj je Putovanje „napola pikarska pustolovina, a napola lična fantazmagorija,” koju je u tekstu „Košmarno putovanje“ već 1934. ponudio G. W. Stonier, pridodati i pridjev (anti)egzistencijalistički, barem kao radnu hipotezu. Naročito Sturrock inzistira na tvrdnji da Céline nipošto nije namjeravao biti realist, izdvajajući u Putovanju vrlo važnu transformativnu moć mašte i fantastičnih epizoda, unatoč često isticanim paralelama i Célineovom eksplicitnom pozivanju na Zolu kao uzora. Za razliku od Zole, međutim, Céline je doživio bojne otrove te nije mogao vjerovati da će znanost spasiti čovječanstvo.
Kao i kod egzistencijalista, temelj Putovanja nakraj noći odnos je čovjeka prema vlastitoj smrti
Neka vrst štetnog majmuna, ili nihil homo
Da sam se sa Célineom sreo tokom rata, verujem da ne bih oklevao da ga ubijem. Kažem: da ubijem čoveka, a da sačuvam delo. I kažem: celokupno delo.
Roger Ikor
Kritičari su prema Célineu, pa i Bardamuu često bili nesmiljeni. Nerijetko je riječ o nedopustivom miješanju razina i promašivanju biti književnosti. Na primjer, cijenjeni američki kritičar Wayne Booth izlanuo je da je riječ o knjizi koja, „ako se shvaća ozbiljno, nužno kvari čitatelja”. Ipak, Benjamin Korn je u pravu kada kaže da je „Potvrdan odgovor na pitanje može li rasist biti veliki književnik, dalo je samo Célineovo djelo”, a Zerapha se čini uvjerljiv kada o Bardamuu kaže „slabost isključuje plemenitost […] Ali, priznati svoju niskost, je li to obelodanjivanje svoje hrabrosti ili svoje bestidnosti?” Za Rogera Ikora – koji ne propušta izraziti i svoje divljenje – „Selin proizlazi iz one duhovne zakržljalosti koja manje ili više pogađa sve one koji u vrh svog bića ne postavljaju razum i volju”. Za Howea, koji nema visoko mišljenje o njegovim kasnijim djelima, Célineov rad u osnovi je intelektualno ograničen, jer pisac nije u stanju kontrolirati izlijevanje svoje briljantne monomanije. On je genij čija je karijera „poput one Ezre Pounda, klasičan primjer kako pisac stradava u svom čisto književnom radu kad je moć njegova uma nejednaka moći njegove imaginacije”. Po njemu, Céline nije dovoljno inteligentan ni da bude pravi satiričar, nego ostaje na razini divlje burleske, dok emocionalno hendikepiranom Bardamuu ta komična mučnina služi kao obrana od stvarnosti i više od tog egzorcizma on nije u stanju postići. Bestidnost je njegova posljednja crta obrane, a unižavanje sebe i drugih jedini izlaz za čovjeka u kojem se krije ponor.
Ipak, budući da je jasno da, ističe Gajo Peleš, u romanu „likovi ne postoje odvojeni jedni od drugih”, valja uočiti kako u Putovanju postoje i likovi koji omogućuju i drugačiju interpretaciju. Recimo prostitutka Molly, ili narednik Alcide koji iskazuje gotovo nadljudski altruizam žrtvujući se za druge. Njihova nesebična ljubav potpuno razoružava Bardamuov cinizam, a nježnost susreta s njima tvori snažan kontrapunkt čitavom ostatku romana. Osim toga, junak uporno i požrtvovno pokušava izliječiti dječaka Béberta. Konačno, Sturrock ističe i ključnu činjenicu, onu da je Bardamu prilikom Robinsonove smrti potpuno svjestan svoje gotovo neljudskosti, pa će za sebe reći da mu „nedostaje upravo ono što bi čovjeka izdiglo iznad vlastita prostog života, ljubavi spram života drugih ljudi. Baš toga nisam imao, ili doista tako malo da nije ni zavrijedilo da se pokaže. Nisam bio velik kao smrt. Bio sam mnogo manji. Nije u meni počivala velika čovjekoljubiva ideja. Čak bih lakše, vjerujem, osjetio žaljenje za nekim psom što crkava nego za njim, Robinsonom, jer pas nije zao, a taj je nesretni Léon bio ipak pomalo zao. Ja sam također bio zao, svi smo bili zli…” Stoga Sturrock dolazi do sličnog, ali ipak pozitivnijeg zaključka nego Howe: „Ako u Putovanju ima tuge, ona je u tome što bandoglavo unižavanje svijeta, i sebe samog, proizlazi iz nesposobnosti protagonista da ostvari svoju vlastitu žudnju da suosjeća.”
Kao što je izložio u Mea Culpi, za Célinea je čovjek „human otprilike isto onoliko koliko i kokoš ume da leti. Kad je iz sve snage šutneš u guzicu, kad je zvizneš limuzinom, može da se vine čak do krova, ali se odmah vraća na bunjište da pokljuca šta ima. To joj je priroda, ambicija. Isto važi i za nas, u društvu. Prestajemo da budemo najcrnja govna samo kad nas snađe katastrofa“
Bardamuova verzija egzistencijalizma je, moglo bi se reći, (anti)egzistencijalizam poraženih, štoviše, riječ je o radikalnoj negaciji fundamentalnih postavki egzistencijalizma, barem onog književnog čije su glavne crte utvrdili Sartre i Camus. Za razliku od klasika egzistencijalizma koji imaju izraženu humanističku crtu te su njihove pobune zasnovane na umu i teže slobodi, Céline je, ističe Zerapha, jedan od velikih pjesnika propasti i ljudskog kukavičluka. Dok je kod Camusa u Pobunjenom čovjeku negacija tek prvi stupanj pobune, u Putovanju, ističe Thiher, pobunu ne slijedi nikakva afirmacija, nikakvo „da”, prema Camusu nužno za dovršetak dijalektike uspješnog revolta. Iskusan prevratnik Trocki već 1935. izvanredno uočava: „Céline nije revolucionar, i ne želi to biti. On se ne zamara ciljem rekonstrukcije društva, koji je po njemu himera. Jedino želi strgnuti prestiž sa svega što ga plaši i ugnjetava”. Ili, Bardamuovim riječima: „Imaju poseban način govora ti otmjeni ljudi, što čovjeka plaši, a mene naprosto zastrašuje […] To razdražuje, ali te istodobno potiče da zadigneš suknju njihovim ženama samo zato da vidiš kako se topi to njihovo dostojanstvo, štono kažu…”
Célineova pobuna započeta u Putovanju nema niti jednu pozitivnu točku kojom bi se nadvladao apsurd postojanja, osim kasnijeg bezumnog pokušaja da se uporište pronađe u fašizmu. O piščevom odbijanju i najminimalnije vjere u napredak i mogućnost boljeg svijeta rječito govori pamflet Mea Culpa, napisan 1936. odnosno četiri godine nakon Putovanja, čiji se sam naziv, po svemu sudeći, odnosno na Célineovo isticanje vlastite krivice što je dopustio da ga povezuju s ljevicom: „Komunizam, materijalizam, znači materija pre svega ostalog, a kad je ona u igri, nikad ne pobjeđuje najbolji, već najbezočniji, najpodmukliji, najsuroviji. (…) Težnja ka sreći je velika obmana koja komplikuje čitav život! (…) Za dva veka, ohol do ludila, uz pomoć mašina, postao je (čovjek) nepodnošljiv. I danas je takav: divalj, sit i presit, pijan od rakije, pijan od benzina, slep i nerazuman, nepopravljiv, mešanac ovčice i bika, ali i hijene. Baš je sladak! I poslednja sprčena guzica u ogledalu vidi Jupitera. (…) Praktična prednost hrišćanstva bila je u tome što ono nije sladilo pilulu. Nije stišavalo, nije tražilo birače, nije htelo da im se dopadne, nije ljuškalo kolevku. Ščepa čoveka još u pelenama i smesta mu sve kaže u lice, skreše mu u brk: ‘Ti sićušni, ti nakazni smrade! Doveka ćeš ostati đubrište…’”
U suštini, da se vratimo na početak, radi se o nemilosrdnoj osudi i preziru samog čovječanstva. Ne čudi da je Rabi pisca nazvao „neprijateljem čovjeka”. Jer, kao što je izložio u Mea Culpi, za Célinea je čovjek „human otprilike isto onoliko koliko i kokoš ume da leti. Kad je iz sve snage šutneš u guzicu, kad je zvizneš limuzinom, može da se vine čak do krova, ali se odmah vraća na bunjište da pokljuca šta ima. To joj je priroda, ambicija. Isto važi i za nas, u društvu. Prestajemo da budemo najcrnja govna samo kad nas snađe katastrofa“.
Odnosno, „čovek je sama greška… Promašen je!… […] neka vrst štetnog majmuna […] ‘Ecce homo’… Ma nemoj mi reći!… nihil homo… eto!”
Koda
Opsesija Putovanjem nakraj noći rođena je iz spoja slučajne i usputne intervencije pariškog bukinista, negdje na desnoj obali Seine u visini otoka Île Saint–Louis, koja me nagnala da istog dana u knjižari Shakespeare and Company kupim englesko izdanje romana u prijevodu Ralpha Manheima, i višemjesečne more kojom sam putovao te jeseni 2004. godine i koja se velikim dijelom odigrala u jednoj montmartrskoj mansardi nedaleko bazilike Sacré-Cœur. Nekoliko mučnih dana preživio sam gotovo isključivo zahvaljujući glasu Ferdinanda Bardamua i jeftinim konzervama raviola u odurnom umaku, podgrijavanim na malom kuhalu. Potom sam 2011. godine obranio diplomski rad, iz kojeg je desetljeće kasnije Tomislav Brlek odabrao ove ulomke. Zamišljeno je da posluže kao skica buduće studije, koja će obuhvatiti daleko veći broj elemenata, kao što su rat, ludilo i strah; tijelo, eros i otpor, mašta i znanje, vrijeme i noć; Robinson i putovanje, priča, smijeh i smrt.
Prvi dio teksta Cuclavi junak možete pročitati na ovoj poveznici