Je li to pjesma? Crtež? Partitura? Poezija utjelovljuje neizvjesnost bacanja kocke. Ona je žanr svih žanrova. Un coup de dés koji kombinira i generira sve žanrove.
Octavio Armand
Posljednji put kada je neki autor u našoj književnoteorijskoj tradiciji otvorio problem poetike kao „kritičke sistematizacije” književnosti, bio je to Milivoj Solar u svojim Pitanjima poetike (1971.), raspravljajući do koje mjere nijedna postojeća diferencijacija književnih vrsta i stilova ne može uspostaviti jedinstven, zajednički, stabilan i sveobuhvatan (k tome i povijesno rezistentan na nadopune) sustav kategorizacije književnih djela. Kasnija Flakerova Poetika osporavanja (1984.) više nema ambicija misliti čitavu književnost, nego se zauzeti isključivo za „divlju gradnju” avangardističkih eksperimenata. I Bitijeva sistematizacija različitih književnoteorijskih pravaca koju provodi Pojmovnikom suvremene književne i kulturne teorije (2000.) ne želi biti „poetika” kao disciplina; njezina je misija izdržati pomnu deskripciju vrlo različitih analitičkih pravaca. Čuti eksploziju književne episteme i točno snimiti „žargonogram” njezine detonacije. Djelo Krešimira Bagića, međutim, vraća se aristotelijanskom shvaćanju poetike ili onome što Solar ovako formulira: „Poetika je tradicionalno težište svog interesa okrenula prema materijalu kojim se književnost služi, ona je utvrđivala zakone književne produkcije u smislu uopćenog iskustva koje možemo dobiti analizom priznatih književnih djela; ona je bila prije svega uputa književniku zainteresiranom za poznavanje sredstava izraza” (Pitanje poetike, str. 20.). Nijedno političko čitanje, nijedna dimenzija dekonstrukcijskog, neomarksističkog, postkolonijalnog, posthumanističkog i poststrukturalističkog pomnog slušanja jezika zato da stignemo do zaključka kako je „nemoguće” definicijom stabilizirati pucanje tekstualnih opni književnoga teksta (posebno poezije), ne umanjuju činjenicu da književnost i dalje operira iznutra kao postupak, dakle da samim time neprekidno stvara i svoje nove jezgrene poetike. Knjiga Figure i stilovi Krešimira Bagića govori upravo o tome: kako zajednička poetika jezičnih umjetničkih praksi uvijek na neki način prokrči svoj put, oblikuje samu sebe, služeći se uhom teoretičara kao medijem.
Sličnosti, a ne samo razlike
Iako je upravo Aristotel odgovoran za uspostavljanje zapadnog analitičkog kanona i njihovih stabilnih kategorija, svaka Aristotelova razrada određenog problema, a ovdje posebno mislim na književne i izvedbene probleme, relevantna je do danas jer uvažava i promišlja unutarnje kontradikcije. Recimo, ovaj klasični citat iz Retorike (1406b 20) pokazuje da Aristotel vidi i duboke sličnosti, a ne samo razlike između metafore i usporedbe, koje istom gestom približava i diferencira. Aristotel:
Poredba (eikon) je također i metafora (metaphora); razlika je u stvari neznatna. Kad pjesnik kaže da je Ahilej „skočio na noge poput lava” govorimo naime o poredbi, a kad pričamo o Ahileju i dodamo „lav je skočio”, to je metafora.
I knjiga Figure i stilovi Krešimira Bagića također kreće upravo od Aristotelova supostavljanja historijskoga i fikcionalnoga, da bi zatim pokazala, citiram Bagića (2023: 13):
kako jedan klasični iskazivački postupak jednako može biti sastavnim dijelom fikcionalnih i nefikcionalnih diskurzivnih praksi. Riječ je o parafrazi (…).
I zatim nastavlja:
Umjesto parafraze mogao sam posegnuti za bilo kojim drugim postupkom, figurom ili jezičnim obratom i pokazati da se ista jezična rješenja, iste ili slične jezične veze i realizacije, mogu jednako javljati u sasvim različitim kontekstima i ulogama.
To je vrlo uzbudljiv i dalekosežan uvid. Bez velike pompe, Bagić matoševski destabilizira ideju literarnih klasifikacija i podjela, upućujući na kliznost parafraze kao metode doslovce svakog korištenja jezika. Zatim izravno proširuje i kategorijalno promišljanje parafraze. Primjećuje da ona može biti stilska figura, ali i lingvistički trusno tlo tobožnjih „inačica”, prepričavanja, ponavljanja s malim odmakom. Može biti komentatorska (kao neizbježni dio kritike i drugih oblika interpretiranja teksta), a može biti i uželiterarna, baš kao i ludička. Parafraza doslovce operira kao stalni regulator svakog jezičnog razumijevanja, ali i kao ismijavač istog tog razumijevanja (vrlo slično postupku mimeze). Bagić tako stiže do iznimno relevantnog zaključka da je svaki jezik fikcionalan, odnosno da ne postoji posebni literarni jezik fikcionalnosti, jer jezik književnosti dakako parazitira na svim ostalim jezičnim praksama, na heterogenosti govornih činova, što ponovno ima duboke implikacije. Recimo, čitajući Bagića možemo doći do zaključka da je takozvana „stvarnostna proza” najfikcionalnja od svih vrsta proze, ponajprije zato što je svojim uskim fokusom najudaljenija od stvarnog jezičnog bogatstva i ukupne jezikovnosti kako same književnosti, tako i izvanknjiževnih konteksta, a zatim i da je pojačano fikcionalna zato što bezuspješno forsira i sekundarnu redukciju jezika na opća govorna mjesta i kolokvijalizme. Kao i kad čitamo Aristotela, čitanje Bagića vodi nas do dijalektičkog zaključivanja koje stvara novo znanje i novo otkrivanje, produbljuje procesnost mišljenja, potiče daljnju heuristiku. „Claritas” ovdje ne znači pojednostavljivanje radi veće jasnoće, redukciju radi lakšeg razumijevanja, nego puno svjetla na novu slojevitost i transparentnost parafraze kao postupka.
Bagić stiže do iznimno relevantnog zaključka da je svaki jezik fikcionalan, odnosno da ne postoji posebni literarni jezik fikcionalnosti, jer jezik književnosti parazitira na svim ostalim jezičnim praksama, na heterogenosti govornih činova
Tvorbene gustoće i stapanja
U drugom tekstu Bagićeve knjige Figure i stilovi, naslovljenom „Kriptogram: prva vokacija pisma”, autor se suprotstavlja stavu (trajno važećem u lingvistici) da je glavna funkcija jezika jasnoća i neposredna komunikacija. Naprotiv, Bagić vispreno pokazuje da je cilj jezika stvaranje „alternativnih pisama”, podjezika, kriptograma, baš kao i kriptičnosti. To je posve u skladu s uvidima Davidea Castiglionea iz njegove knjige Težina poetske riječi: stilistički model (2019: 54), koju Bagić ne citira, ali vrijedi je uvesti u razgovor jer je srodna upravo problematici Figura i stilova. Castiglione tako pokazuje da je „težina” nekog teksta uvijek istovremeno i vrlina i mana. Čitatelj je smatra „preprekom” pristupima poeziji, jer ona „usporava kretanje kroz tekst”, s druge strane cijeneći upravo opskurnost pojedinih stihova, jer baš opskurnost donosi „svjetlo novog razumijevanja”. Je li onda claritas huserlijanska sposobnost intuiranja, uviđanja i osvjetljavanja skrivenih dimenzija teksta?
Vratimo li se na Bagićevo razmatranje, vidimo da postupak namjerne kriptičnosti (i kao težine i kao opskurnosti) u umjetnosti doista pojačava našu zainteresiranost za tekst, dok nas bjelodanost i manjak potrage za značenjem ostavlja relativno ravnodušnima. I anagram, kao sljedeća Bagićeva tema, također je figura koja ulazi u svojevrsnu tvorbenost samog jezika, čime je bio opsjednut i tzv. „otac lingvistike”, Ferdinand de Saussure, u svome korpusu – kako to sumira Bagić – citiram:
tražeći i nalazeći anagramirana imena bogova i heroja, što ga je navelo na ideju o postojanju dodatnoga znakovnog sustava. Anagram Saussureu nije doslovna manipulacija grafemima (on bi rekao fonemima) jedne riječi, nego postupak kojim se ispod pojavnog teksta pojavljuje mikrotekst (najčešće vlastito ime) koji ga sažima i podupire.
Opet: pojavljuje se dodatni znakovni sustav, signalizacija koja namjerno stvara zagonetnu strukturu. Još jednom: namjerna enigmatičnost knjiženosti. Udaljavanje od ekonomičnosti komunikacije. Ne samo začudnost, nego hotimična zakritost.
U Prvoj analitici, Aristotel također inzistira na tome da jezik nikada nije samorazumljiv, kao što to nije nijedna hipoteza, koja tek (nepouzdano) simulira neku vrstu stabilnog uvida. Zbog toga, rekli bismo danas, aristotelijanski se čitatelj bavi kritikom „hipoteziranja” i detekcijom njihove manipulativnosti, što je posebno otežano činjenicom da mišljenje za Aristotela, a vjerujem da to vrijedi i danas, nije samo diferencijacija (razlikovanje), nego i neprekidno sljubljivanje udaljenih koncepata. Zato je Aristotelov stil vezan upravo za provjeru hipoteza i iscrpljivanje valjanosti hipoteza iz različitih aspekata, iz čega u prirodnim znanostima nastaje koncept egzaktnosti, a u društvenim i humanističkim znanostima pojam rigoroznosti. To se iscrpljivanje argumenata još naziva i nijansiranost mišljenja. U Bagićevu slučaju, sposobnost jezika da dovodi do neočekivanog sljubljivanja i time obavlja bitan prevrednovateljski rad jako se precizno može očitati na tzv. „stopljenicama”. Bagić (str. 100):
Polazišne riječi u stopljenici prilagođavaju oblike jedna drugoj. Pritom istodobno čuvaju trag svog podrijetla i obrazuju novu riječ koja ih obično i semantički nadrasta I dovodi u pitanje.
Npr, u stopljenici „Hrbin” prepoznajemo riječi “Hrvat” i “Srbin”. Ponovno, stopljenica otežava i iluminira čitanje, te sadrži, kako veli Bagić (str. 105),
znatan figurativan potencijal. Ona je ekskluzivna tvorba, iznenađuje, poziva na tumačenje i domišljanje, važan je element strategija nagovaranja i uvjeravanja.
Stopljenica je stoga, po Bagiću, moment „protuleksika” (str. 112) koji nastaje unutar neke kulture, kao gesta duboke političke, socijalne i literarne kreacije, zbog čega Bagićeva knjiga sadrži i „Ogledni rječnik stopljenica”.
I hifen ili crtica (spojnica) prizvan je u Bagićevoj knjizi kao dokaz da jezik (sada na primjeru Guberine) upravo tim mostom među riječima (zvukovima i konceptima) stvara „mjesto budnosti i iznimnog susreta, znak nesvodive razlike, vidljivog šava, spojišta”. Hifen ne dopušta osamostaljenje, već “čuva puninu i živost mišljenja ne odustajući od njegove dinamičnosti i smisaone nedovršivosti”.
Postupak namjerne kriptičnosti (i kao težine i kao opskurnosti) u umjetnosti doista pojačava našu zainteresiranost za tekst, dok nas bjelodanost i manjak potrage za značenjem ostavlja relativno ravnodušnima
Kolebljivost žanrova
Drugi dio Bagićeve knjige nastavlja se baviti time koliko su „kolebljivost” žanrova i varijabilnost iskaza sastavni dio umjetničkog stvaranja. Primjerice, u četiri varijante pjesme „Smrt” Antuna Branka Šimića govorimo o osobitoj situaciji u kojoj pjesnik samog sebe parafrazira, ali rezultat toga nisu četiri slične varijante iste pjesme, nego četiri različite pjesme. Opravdano sumnjajući u prijepise Šimićevih rukopisa, Bagić čak inzistira da time dođe do Šimićeva originalnog autografa i tamo pronalazi dodatne (nezabilježene) stihove na osnovu kojih možemo raspravljati i o svojevrsnoj performativnosti rukopisnih inačica, pri čemu više nije potrebno donositi odluku koja je „najbolja” ili nekome urednički najuspjelija, nego pristati na pjesnički tekst na sličan način na koji bismo pristali na različite četiri verzije jazz-standarda.
U daljem razmatranju recepcijskog parafraziranja „legendarnosti” Tina Ujevića, Bagić se pita kako to da publika čita Ujevića na neki način „mimo” njegove kompleksnosti, parafrazirajući ga kroz brojna pojednostavljivanja i nerijetko sentimentaliziranja, pa nam za svojevrsnu utjehu ili dokaz rezistencije Ujevićeve slojevitosti Bagić podastire osobit „Ulomak iz Ujevićeva lirskog rječnika”. Tu je i studija polemike Jonke/Marinković, zanimljiva po tome koliko pisac (Marinković) manipulira vlastitim nepoznavanjem pravopisa, ali istodobno i vremenom prihvaćajući Jonkeovu lekciju, te ispravljajući gramatičke i pravopisne pogreške svog teksta (koje je prvotno „nepokolebljivo” branio). Bagić donosi i uvid u fantastično lucidne kolumne Josipa Severa, tiskane u časopisu Oko u razdoblju 1974.-1975. godine. Na primjeru Severa, Figure i stilovi ponovno istražuju ogroman potencijal kolebljivosti, ovaj put one najradikalnije, žanrovske i leksičke, prateći kako pjesnik istom dikcijskom gestom uspostavlja i osporava žanr kolumne. Posljednja studija u knjizi, naslovljena „Tekuće hrvatsko pjesništvo – na prvi pogled” donosi obilježja suvremene hrvatske poezije, imenovana kao angažiranost, hipermetaforičnost i konceptualna narativnost, prolazeći također vrlo pragmatično kroz konkretne pjesničke opuse, dakle, ponovno čitajući zakonomjernost poetike iz same književnosti, iz pjesničkih tekstova, a ne iz teorije.
Bagić se pita kako to da publika čita Ujevića na neki način „mimo” njegove kompleksnosti, parafrazirajući ga kroz brojna pojednostavljivanja i nerijetko sentimentaliziranja
Zrelost rukopisa
Po Aristotelu u Drugoj analitici, važno je da ni analitičke hipoteze ni pjesničke slike ne budu ni banalne ni potpuno idiosinkratične, jer ni u jednoj od ovih varijanti neće se pojaviti moćan autorski stil. I baš taj claritas Bagićeva stila (za koji imamo i grčki termin safeneía, te još dva latinska: explanatio i perspicuitas), koji nikako ne možemo prevesti pojmom „jasnoće”, eventualno „providnosti” ili transparencije, otkriva koliko je autor Figura i stilova sposoban u isti mah i raskrivati i očuđavati. Kvaliteta providnosti u retoričkoj se tradiciji vezuje za najveću autorsku zrelost rukopisa, u kojoj nije toliko bitno da „vidimo autora”, niti da pokušamo uspostaviti koliko je bitno da se kroz autora jasno razabire fenomen kojim se bavi. Tako bismo, uistinu, mogli definirati ovu Bagićevu knjigu, kao Poetiku suvremene hrvatske književnosti koja uspostavlja neobično mirnu prizmu, kroz koju je moguće pažljivo motriti teksture rečenice. Upravo zahvaljujući toj mirnoći, postoji i neobično snažna eruptivnost (rekla bih pjesnička, ne samo teorijska) svake rečenice ove poetike, vezana za respekt prema ravnopravno „zgusnutom” poslu citiranja stihova. Naravno da ne treba zaboraviti da je Krešimir Bagić ne samo čitatelj pjesnika, nego i u potpunosti realizirani pjesnik, na isti način na koji je to bio i Ivan Slamnig, Bagićev kolega u bavljenju versifikacijom (i stihotvorstvom).
Analiza poezije različita je od svih drugih analiza jer operira na razini retka, ne odlomka i ne uvijek narativa, zbog čega je i pisanje i tumačenje poezije trajno blisko proricanju, a ne samo izricanju. Gustoća jednog retka može obuhvatiti punoću i kontingenciju egzistencije, baš kao razgranatost književnosti. Redak nije gotov ni kad je dovršen: poezija radi s negativnim prostorom okvira retka, koji se u nama nastavlja i nadopisuje, odnosno kao da s nama razmjenjuje dah. Bagićeva knjiga je najgušća poetika koju trenutno imamo na hrvatskom jeziku i ujedno bogata refleksija retoričke „pročišćenosti” (prozirnosti) rafinirane analitičke forme, koja služi upravo tome da kroz nju vidimo – razabiremo, razaznajemo – transformativno grananje figura i stilova. Claritas se, dakle, u ovoj knjizi objavljuje kao tenzija prema bilo kakvoj površnosti i praznoj nacifranosti književne riječi, odnosno kao vrlo precizni instrument proučavanja tvorbenog rada književnosti. I naravno da poetika u 21. stoljeću jest moguća: jedino treba pristati da postoji i rad samog pjesničkog teksta, a ne samo bučnih mjerničkih aparata velikog teorijskog bojilišta koje ga okružuje.
