Andrej je Bjelorus iz Minska, a Navid Kermani iranski Nijemac ili njemački Iračanin iz Kölna. Oboje je, naime, jednako točno i jednako neprecizno. Sreli su se blizu Zabranjene zone, kako glasi jedno od imena Černobila i okolice kontaminirane davno i zauvijek upisane u kolektivnu memoriju prvih svjedoka mirnodopske nuklearne katastrofe. Andrej je napustio Minsk i obitelj da bi živio u zabiti svojih predaka i pisao knjige. Navid je na put od Njemačke do Irana krenuo da bi, također, napisao knjigu. Zove se Uzduž rovova: Putovanje Istočnom Europom sve do Isfahana; prvo, njemačko izdanje je objavio ugledni C. H. Beck, a hrvatsko i u prijevodu Ane Nemec, nakladnička kuća Ljevak u jesen 2021. godine.
Europa je samo ime koje im ništa ne govori
Izvanredna pandemijska situacija i redovita hrvatska ignorancija združenim su snagama ostavile i ovo veliko – kako obujmom od gotovo 500 strana, tako, pa još puno više, veliko sadržajem – djelo ispod, kako se to već kaže, radara šire čitateljske publike koja je, uzgred kazano i vezano za knjige ovoga tipa i sadržaja, toliko brojna da je teško reći može li se okupiti u trafici ili je, ipak, dovoljna i telefonska govornica. Kao što znamo, a trebalo bi da znamo, kvantiteta ne rađa nego guši kvalitetu, dok broj zainteresiranih za neko autorsko djelo o djelu ne govori ništa. Da je nekim užasnim slučajem suprotno, Marko Perković Thompson uživao bi status Arsena Dedića, a Arsen Dedić gotovo nikakav.
„Mislim da je to starije od komunizma, ta mješavina kršćanske vjere i poganstva, ali ona je još dublja nego što je to slučaj u Rusa. A takav je i odnos prema predsjedniku, svećeniku, voditelju kolhoza – kao prema bogovima. Nekad ih se psuje, ali ih se sluša“, govori Andrej.
„Znači li njima Europa išta?“, pita Kermani.
Odgovor koji dobiva je tako prokleto − kako pogrešno mislimo − balkanski, a suštinski istočnoeuropski: „Ne, baš ništa. Europa je samo ime koje čuju na televiziji, ali ništa im ne govori, uopće je ne doživljavaju“.
Upravo o tome, o Europi kao doživljaju, a ne geografskom pojmu, piše Kermani u putopisu započetom u Njemačkoj i okončanom u Iranu, u knjizi koja, uz puno toga ostaloga, govori i o onome što je identitet i što se kao identitet nameće.
„Auschwitz obvezuje svakog čovjeka, iz koje god on zemlje bio, primjećuje jedan mladić. Stvarno je iznenađen kada mu spomenem da moji roditelji čak nisu ni Nijemci. A u Auschwitzu se ubijalo na njemačkom, tumačim mu – sve zapovijedi napisane na zidu, svi rasporedi zaduženja izloženi u vitrinama, čak i upute za rukovanje kemikalijama postavljene ispred plinskih komora, sve je na njemačkom. Svatko tko taj jezik govori, objašnjavam, tko kao pisac od njega, s njima i zahvaljujući njemu živi, instinktivno zanijemi kad pročita natpise koje je izvjesila tadašnja logorska uprava – ‚Nalazite se u njemačkom koncentracijskom logoru’. Jasno mu je zašto nijedna od suvremenih oznaka i natpisa nije na njemačkom. Nijemac u Auschwitzu nikada neće biti samo nepristrani promatrač, zaključujem. U mislima dodajem i da Adornova misao o tome da se nakon Auschwitza više neće moći pisati poeziju drukčije, posebno značenje ima upravo za književnost pisanu na jeziku počinitelja. U Prima Levija pročitao sam da je čak i za zatočenike od presudne važnosti bilo poznavati njemački kako bi u trenutku mogli razumjeti propise, urlicima izvikivane naredbe, osebujne naloge: ‚Nije pretjerano tvrditi da je vrlo visoka smrtnost među Grcima, Francuzima i Talijanima u koncentracijskim logorima povezana s nepoznavanjem jezika’, piše Levi. ‚Tako, primjerice, ljudi nikako nisu mogli pojmiti da iznenadnu kišu udaraca šakama i nogama, koja bi ih bacila na pod, duguju činjenici da su na kaputu imali četiri ili šest dugmadi umjesto pet ili da su usred zime uhvaćeni u krevetu s kapom na glavi’“, piše Kermani.
Cinik bi rekao: tako je to kada se zatvaraju govornici nerazumljivih jezika – a ne kao kod nas, gdje se moglo klati bez prevoditelja – ili se nije imalo strpljenja za čekanje na Google Translate. No on nam, taj cinik, nije važan pored pisca Kermanijevog dara, stila i znanja.
O Europi kao doživljaju, a ne geografskom pojmu, piše Kermani u putopisu započetom u Njemačkoj i okončanom u Iranu, u knjizi koja, uz puno toga ostaloga, govori i o onome što je identitet i što se kao identitet nameće
Dekonstruiranje europskih mitova o sebi
Sve je kod tog iranskog Nijemca i njemačkog Iranca raskošno, pa i životopis. Kermani je – kaže službena biografija vidljiva na stranicama (tiskanim i elektronskim) njegovog hrvatskog nakladnika – rođen 1967. u nekakvom Siegenu, gradu koji ima manje stanovnika od Splita. Doktor je orijentalnih znanosti, a studirao je filozofiju, orijentalistiku i dramu u Kölnu, Kairu i Bonnu. Doktorirao je s temom „Bog je prekrasan: Estetsko iskustvo Kur’ana“, koju je potom objavio u engleskom prijevodu. Bio je suradnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga… Autor je nekoliko romana i esejističkih knjiga o islamu, Bliskom istoku i kršćansko-muslimanskom dijalogu. U predgovoru svoje knjige Između Kurana i Kafke: Zapadno-istočna istraživanja ističe da su njegov svjetonazor oblikovali utjecaji iz djetinjstva i život u njemačkom društvu. Dobitnik je brojnih prestižnih nagrada i priznanja za svoj književni i akademski rad, a mi ćemo ovom zgodom preskočiti nabrajanje, jer za pola tih nagrada gotovo nitko ovdje nije čuo, a o drugoj polovici ni upućeni ne mogu sastaviti tweet i pol.
Iako svoje putovanje započinje u Njemačkoj, dakle zemlji članici ekskluzivnog kluba bogatih i moćnih, Kermani zapravo piše o onoj Europi koja, bez obzira na granice Unije, s političkom i ekonomskom Europom ne dijeli ništa osim geografske širine i duljine. Bilježeći kretanje i susrete dnevnički, ovaj autor perzijske darovitosti i germanske posvećenosti, uza sve ostalo, pokazuje kako su famozne europske vrijednosti nešto što lijepo zvuči sve dok se ne pokuša otkriti koje su to stvarne vrijednosti kontinenta što sve više funkcionira kao ocvala imperija nesvjesna svoje nevažnosti i čvrsto uvjerena da je sve isto kao nekada i da će tako biti zauvijek. A nije i neće.
Na puno strana on dekonstruira ne jedan, nego valjda sve i jedan mit Europe o samoj sebi. Ili, kako je to jednom prilikom rekao filozof Boris Buden, mit o vrijednostima koje čine: ljudska prava, građanske slobode, mogućnost neograničenog protoka ljudi – osim ako su s Bliskog istoka ili muslimani tamnije puti – roba i ideja, ali i koncentracijski logori, plinske komore, masovna smaknuća i antisemitizam koji je, da parafraziramo jednog nacističkog časnika iznenađenog viđenim u pribaltičkim državama u vrijeme Drugog svjetskog rata – stanje svijesti.
Kombinirajući reportersku pronicljivost, neupitan književni dar i raskošnu erudiciju, Navid Kermani opisuje, istražuje i propituje svako od društava kroz koje prolazi, razgovarajući s ubogim seljacima i prognanim znanstvenicima, dobitnicima i dobitnicama Nobelove nagrade za književnost, bivšim disidentima koji se nisu zadovoljili prelaskom iz jednoumlja u maloumlje, neizlječivo naivnim aktivistima i, nazovimo ih, uličnim realistima koji su svoje iluzije davno spalili na lomači na kojoj je izgorio svijet građen od 1945. do 1989. godine.
Da ne bi putovao kao površni turist kojeg oduševljava to što je, recimo, u centru Krakova sve kao u Kölnu osim jezika, Navid Kermani je morao pročitati „garažu knjiga“ (Almin Kaplan) i, kako bi rekao glumac Goran Bogdan, „internet do kraja“, računajući i povijesne dokumente, iste takve knjige, ali i, uz puno toga drugog, gruzijske epove.
Književnost koja boli, premda je publicistika
Puna pedeset i četiri dana trebala su Navidu Kermaniju da pređe put od njemačkog Schwerina, preko Poljske, Ukrajine, Rusije, Čečenije, Gorskog Karabaha, Bakua… pa do Teherana odakle je poletio za grad svojih roditelja, ali i mjesto u kojem su se naselili Poljaci bježeći od nacističko-boljševičke suradnje u kojoj su i oni i njihova zemlja, ma koliko velika bila, služili kao kusur. On, Kermani, u Isfahan je doveo i mlađu kćerku s kojom je otkrio kako europski kič ima daleko veći domet od pozitivnih propisa Unije.
„Kako rekoh, ljudi svijetle puti sami po sebi nemaju dobro mišljenje o vladajućem režimu. A tek imena djevojčica, Bože dragi: Elvira, Diana, Tamara, Janine. Mi koji živimo u inozemstvu svim se silama trudimo svojoj djeci dati lijepa perzijska imena, listamo Firdusijevu Knjigu kraljeva, tražimo u perzijskom prijevodu Biblije nećemo li možda pronaći neko ime koje povezuje oba naroda, konzultiramo knjige imena kako djetetu ne bismo dali ime koje nosi pola svijeta, dok u Iranu djevojčice imaju imena kao na RTL-u“, piše na samom kraju ovog impresivnog djela u kojem nekadašnji disident, povjesničar i neizlječivi novinar, Adam Michnik, na jednom mjestu izgovara rečenicu koju bi vrijedilo izdiktirati kamenoklesaru: „Ali, znate, budale se u čitavom svijetu samo množe“.
Da ne bi putovao kao površni turist kojeg oduševljava to što je u, recimo, centru Krakova sve kao u Kölnu osim jezika, Navid Kermani je morao pročitati „garažu knjigu“ (Almin Kaplan) i, kako bi rekao glumac Goran Bogdan, „internet do kraja“, računajući i povijesne dokumente, iste takve knjige, ali i, uz puno toga drugog, gruzijske epove.
Čitati Navida Kermanija je čisti užitak. Razmišljati o pročitanom, e to već može malo i da zaboli. Književnost, kada je velika, tome i služi, a Kermani piše upravo takvu, bez obzira što je knjiga Uzduž rovova: Putovanje Istočnom Europom sve do Isfahana – publicistika.
