Portal za književnost i kritiku

Put i pisanje

Bruce Chatwin, zaštitnik nemirnih

Bruce Chatwin je prije svega flamboajantan pripovjedač. O književnosti je razmišljao vizualno, znao je postaviti kadar, krenuti iz središta scene a potom je, u kratkim poglavljima koja često završavaju svojevrsnim cliffhangerom ili poentom, rasplitati ekonomičnim jezikom. Chatwinove su metafore i poredbe bile probrane iz njegove fotografske memorije koja se punila prizorima iz čitavog svijeta; bio je internet prije interneta
Bruce Chatwin, izvor: Wikimedia Commons
Hodanje je za Chatwina bilo književna metoda, i davao je sve od sebe da se nigdje predugo ne zaustavlja. Svojevrsna iznimka bila je Elizabeth, koja mu je do kraja života ostala najbliža ideji doma, njoj se uvijek vraćao, na nju je gotovo uvijek mogao računati iako je imao brojne afere, uglavnom s muškarcima, iako je i Elizabeth dosta putovala

Dugo sam odlagala ovaj tekst. Zbog drugih obveza, govorila sam uredništvu Kritike h,d,p, i to je dobrim dijelom bila istina. U međuvremenu sam godinu i pol, otkako sam ga obećala, po pisaćem stolu preslagivala Chatwinove knjige i sekundarnu literaturu, posuđivala na hrvatskom dostupna tri naslova i vraćala ih u knjižnice (U Patagoniji, prev. Tomica Bajsić; Pjevane staze i Utz, prev. Marko Kovačić), zatim ih opet posuđivala, na što bi mi knjižničari dobronamjerno skretali pažnju, aranžirala ih na stolu na drugi način, pokušala ponovo. Listala sam Chatwinova pisma raznim adresatima, poslana s adresa diljem svijeta (ur. Elizabeth Chatwin i Nicholas Shakespeare), i sve me to, osim opsežne biografije koju također potpisuje N. Shakespeare, začudo ostavljalo prilično ravnodušnom.

Nije mi Chatwin bio ništa novo. Naprotiv, bilo je to vraćanje na njegove putopise/romane (uvijek je inzistirao na tome da su ovo potonje), koje sam čitala i ranije, i voljela. Chatwin je prije svega flamboajantan pripovjedač. O književnosti je razmišljao vizualno, znao je postaviti kadar, krenuti iz središta scene a potom je, u kratkim poglavljima koja često završavaju svojevrsnim cliffhangerom ili poentom, rasplitati ekonomičnim jezikom. Chatwinove su metafore i poredbe bile probrane iz njegove fotografske memorije koja se punila prizorima iz čitavog svijeta; bio je internet prije interneta (N. Shakespeare). Sintetizirao je različite discipline među kojima je prilično nedisciplinirano lutao, „povezivao je točkice“ (paleontolog Bob Brian).

Bruce Chatwin: “U Patagoniji”, prev. Tomica Bajsić, SysPrint, Zagreb, 2006.

Chatwina bih uvijek izdvojila kao jednog od onih autora koji vrtoglavo visoko kotiraju u mome književnom panteonu (jer je plavooka figura u safari košulji i gojzericama, sa stalnim postavom bilježnica u rukama, za mene najbliža književno-očinskoj). Chatwin je jedan od onih s kojim bih rado sjela na kavu i pustila ga da priča, uz povremeni “aha” i “ma daj”, kao što su to radili svi njegovi prijatelji i poznanici, pa i velika pričalica Salman Rushdie, dok su jednom u džipu prelazili središnju Australiju. I ne bi mi smetalo što nisam došla do riječi, kao što nije ni njima, jer nisu mogli vjerovati što slušaju.

Ali ovaj put nešto je bilo drugačije. Nisam se mogla otresti dojma da ne mogu doći do daha ili središta tih tehnički besprijekornih i intelektualno intrigantnih, izdašnih, genijalnih tekstova. Imala sam osjećaj da mi nešto promiče ili izmiče, ili da toga nečeg uopće ni nema. Nisam bila sigurna želim li se konačno frojdovski obračunati s Chatwinom, ili bi omaž bila bolja riječ. Možda je hagiografija ono što slijedi.

Sotheby’s

Tekst je čekao dok Chatwina više nisam mogla ignorirati, dok se nizom sretnih slučajnosti nedavno nisam našla na mjestu s kojega je on pobjegao, u polumračnom i ohlađenom galerijskom prostoru aukcijske kuće Sotheby’s, listova zategnutih od višesatnog pješačenja londonskim kanalima dan ranije s K., bivšim fotoreporterom Sunday Timesa (jedno vrijeme i Chatwinova poslodavca), koji mi je rekao da je umoran od Londona. Mogli bismo nekamo otputovati. Burundi? Bergamo?

Ondje, među bistama od bijelog mramora, starim majstorima i odabranim novijim fotografijama koje su se istovremeno nudile na online aukciji, sa zvučnom kulisom nečijeg koncerta za violinu i orkestar (kad se činilo da je lipanjska vrelina New Bond Streeta prebrisana), razmišljala sam o Chatwinovoj nemogućnosti da ostane na mjestu. Zašto mu, kao Pessoi / Soaresu u njegovoj Knjizi nemira (1982.), nije bila dovoljna ulaznica u lisabonsku Ulicu Douradores (nadomjestiti toponimom po izboru), već se htio otisnuti na južna mora (____)?

Nije me previše čudilo što Chatwin nije htio ostati baš u Sotheby’su, iako je, porijeklom iz srednjoklasne obitelji iz Birminghama, ali rođen u Sheffieldu 1940., u veoma kratkom roku daleko dogurao: otac ga je s njegovih osamnaest preko veze ondje zaposlio kao vratara, a on je za nekoliko godina napredovao do njihova najmlađeg stručnjaka za antikvitete te impresionističku i modernu umjetnost. Otvorila su mu se vrata visokog društva (koja se više nikada neće zatvoriti), putovao je, učio: razlikovati kopije od originala te katalogizirati, sažeto i zanimljivo opisivati predmete – vještina koja će doći do izražaja u njegovim knjigama. Ali to je jedan od onih muzejsko-mauzolejskih prostora čije su me međusobno povezane sobe podsjetile na kripte, Foucaultova heterotopija gdje je sve izvrnuto i dovedeno u pitanje. Adorno i drugi filozofi dvadesetog stoljeća, baš kao i Chatwin, smatrali su muzeje (a ovdje možemo slobodno dodati i aukcijske kuće) nekropolama mrtvih, dekontekstualiziranih predmeta. Chatwinu je, između ostalog, smetalo što su to često bili predmeti krađom iščupani iz konteksta, što su takva mjesta (bila) tržnice Carstva. Pa iako neki smatraju da bi Chatwin bio kolonijalna figura da je rođen nešto ranije, Englez izvan Engleske koju je prezirao (što je tek povijesna neminovnost), njegova su razmišljanja prethodila suvremenim kontroverzama u vezi repatrijacije artefakata (najblistaviji primjer svakako je indijski dijamant Kohinor, upadljivo zbog njih izostao u nedavnoj krunidbi Charlesa i Camille).

Chatwina bih uvijek izdvojila kao jednog od onih autora koji vrtoglavo visoko kotiraju u mom književnom panteonu (jer je plavooka figura u safari košulji i gojzericama, sa stalnim postavom bilježnica u rukama, za mene najbliža književno-očinskoj). Chatwin je jedan od onih s kojim bih rado sjela na kavu i pustila ga da priča, uz povremeni “aha” i “ma daj”, kao što su to radili svi njegovi prijatelji i poznanici

U Sotheby’su, Chatwin je 1961. upoznao i Elizabeth Chanler, Amerikanku s pedigreom, kad je onamo prebačena iz njihova ureda u New Yorku. Vjenčali su se četiri godine kasnije. Veoma brzo nakon toga napustio je Sotheby’s da bi studirao arheologiju i sanskrt u Edinburghu, pothvat koji nikada nije priveo kraju, rekao je, jer nije želio uznemiravati mrtve. Ostatak njegove karijere bilo je svojevrsno uznemiravanje živih, ako uzmemo u obzir da se njegovim subjektima često nije sviđalo kako ih je prezentirao u svojim tekstovima. Optuživali su ga za izmišljanje, ali to je talent koji Chatwin nije posjedovao. Mogao je preuveličati, neznatno izmijeniti, teatralno prepričati, ali ne i izmisliti.

Možda i nije imao izbora, po pitanju nemira. Već kao mali lutao je Engleskom, s majkom se selio od prijatelja do rođaka, jer mu je otac, odvjetnik i pomorski kapetan, bio na moru. Chatwinu je dom bio u kovčegu. U kovčegu je bila i plinska maska s likom Miki Mausa, rekvizit poznat djeci čije je odrastanje, kao Chatwinovo, obilježio Drugi svjetski rat i slike američkih nuklearnih napada na Hirošimu i Nagasaki: odjednom je tu bila mogućnost, danas izvjesnija nego ikada, da svijet postane nenastanjiv u sekundi.

Chatwina je otkako zna za sebe zanimalo kamo se još može otići, gdje će biti sigurno. Kao lijepo zabrinutu ženu na fotografiji Davida Lachapellea pred kojom sam zastala, When the World is Through (procijenjenoj na 10 do 15 tisuća britanskih funti). Prije svega žrtva mode, u bijeloj haljini/vjenčanici, s potrganim bijelim kišobranom/suncobranom iznad glave, ona vuče odgovarajući bijeli kovčeg dok se udaljava od krša ratom ili elementarnom nepogodom razorene kuće (nisam ulazila u konkretan kontekst ove fotografije, znam samo da je iz serije The House at the End of the World).

Kad je počeo samostalno putovati, Chatwin je fina odijela i svilene kravate stručnjaka za umjetnost zamijenio za look profesionalnog putnika: mornarske majice, kaki-safari košulje i po narudžbi u Cirencesteru izrađen ruksak od teleće kože, svaki od njegovih pretinaca namijenjen točno određenom predmetu, posebice „pariškim bilježnicama“, onima kupljenima u papirnici u Rue de l’Ancienne, s koricama od moleskina, koje je Chatwin popularizirao. Ruksak na kojemu je Herzog, Chatwinov prijatelj, kao na kakvu fetišu prosjedio oluju na patagonijskoj planini Cerro Torre dok je snimao Cerro Torre: Schrei aus Stein (1991.) i kojega će kasnije nositi uokolo u svom dokumentarcu Nomad: Stopama Brucea Chatwina (2019.).

Već kao mali lutao je Engleskom, s majkom selio od prijatelja do rođaka, jer mu je otac, odvjetnik i pomorski kapetan, bio na moru. Chatwinu je dom bio u kovčegu. U kovčegu je bila i plinska maska s likom Miki Mausa, rekvizit poznat djeci čije je odrastanje, kao Chatwinovo, obilježio Drugi svjetski rat i slike američkih nuklearnih napada na Hirošimu i Nagasaki

 

Bog hodača

Nekad nakon prekinutog studija, Chatwin je počeo organizirati materijale za knjigu pod radnim naslovom The Nomadic Alternative, koja bi pokušala odgovoriti na pitanje, kako je u veljači

“Under the Sun: The Lettters of Bruce Chatwin”

1969. pojasnio u pismu Tomu Maschleru, direktoru izdavačke kuće Jonathan Cape: „Zašto ljudi lutaju a ne sjede na mjestu?“ Bolji smo kad se krećemo, argumentirao je, manje agresivni, manje samodopadni; potreba za lutanjem nam je urođena, kao i potreba za domom, iako istinski nomadi nemaju fiksni dom kao takav, već prate uvijek iste migracijske rute, kao ptice selice. Ako su zatočene, takve će ptice svim silama pokušati izaći iz kaveza kad dođe vrijeme; ako im se onesposobe krila, krenut će hodati u zadanom smjeru, rekao je Chatwin. Kad osjete da se količina svjetla u okolini smanjuje, ugrožene zlatovrane sjeverne Europe krenu prema područjima gdje ga ima više, naglašavao je narator parodičnim akademskim tonom u videu Searching for the European Roller, koji sam u ožujku gledala u sklopu izložbe Photo Kathmandu u Patanu, gdje sam, u kafiću Nutopia, upoznala i K. Zbog svjetla, dakle, ili su jednostavno izdosađene sjevernoeuropskim kulturnim krajobrazom, nastavio je narator.

Knjiga nikada nije objavljena, jer ju je Maschler smatrao beskrajno zamornom, preopsežnom. Ali Chatwin će se njome, na ovaj ili onaj način, baviti do kraja života, a neke od materijala koristiti drugdje, posebice u Pjevanim stazama (1987.), svojoj australskoj knjizi o starosjedilačkome mapiranju krajolika pjesmom. (Pjevane staze, koje počinju kao klasičan putopis/roman, povremeno se pretačući u vinjete, citate i epizode s drugih putovanja na temu nomadizma, kretanja i nemira, etablirale su Chatwinovu karijeru.)

Iste te godine kad ga je Maschler odbio, 1972., Sunday Times mu je ponudio posao savjetnika za umjetnost i arhitekturu. Chatwin je veoma brzo počeo i pisati za njih: intervjuirao je političke vođe i druge zanimljive ljude diljem svijeta, pisao putopisne reportaže i komentirao umjetnosti. Za dvije godine naglo je ostavio i taj posao i otišao u Patagoniju. „Patagonija je najdalja točka do koje je čovjek pješačio od svog ishodišta“, rekao je. Ona je „simbol njegova nemira“.

„Moj bog je bog hodača“, kaže protagonist knjige koja je Chatwina stavila na književnu mapu, putopisnog romana U Patagoniji. „Ako hodate dovoljno dugo, vjerojatno nećete imati potrebe za drugim bogom.“

 

Dom kao referentna točka

Nicholas Shakespeare: “Bruce Chatwin: A Biography”

Hodanje je za Chatwina bilo književna metoda, i davao je sve od sebe da se nigdje predugo ne zaustavlja. Svojevrsna iznimka bila je Elizabeth, koja mu je do kraja života ostala najbliža ideji doma, njoj se uvijek vraćao, na nju je gotovo uvijek mogao računati iako je imao brojne afere, uglavnom s muškarcima, iako je i Elizabeth dosta putovala. Za muškarce je Elizabeth znala otpočetka, za Chatwinovu biseksualnost/homoseksualnost (ovisno koga pitate); znala je i neke od njegovih ljubavnika.

„Bio je to brak koji ni po čemu nije trebao uspjeti, ali uspio je, kao u snu, živi dokaz, moglo bi se reći, snage uma nad materijom“, napisala je poznata velška povjesničarka i putospisateljica Jan Morris (nekada James Morris), pišući o vlastitoj ženi, kćeri cejlonskog uzgajivača čaja, Elizabeth Tuckniss, u svojoj memoarskoj prozi o rodnoj disforiji i tranziciji, Conundrum (1974.), i možda je to najpreciznija analiza i Chatwinova braka. Za Morris, koju su oduvijek zapravo fizički privlačili muškarci, taj je otvoreni brak s Elizabeth bio način da ostvari očinstvo/majčinstvo, čak pet puta. Chatwin je također htio djecu, ali njemu i Elizabeth to nije pošlo za rukom. (Chatwin i Morris nisu prijateljevali, ali u ljeto 1978., Chatwin piše britanskom umjetniku Keithu Milowu izražavajući „tajno zadovoljstvo“ zbog poruke koju je dan ranije primio od Morris, prepričava kako „ga/ju“ je njegov opis Velšana u Patagoniji „ganuo do suza“.)

Chatwinov pokušaj doma neko je vrijeme bila i farma Holwell. Ova ružičasta kuća iz sedamnaestoga stoljeća blizu gradića Wotton-under-Edge u Gloucestershireu, koju su on i Elizabeth kupili u godini nakon vjenčanja, na putovanjima bi mu se, pogotovo u pustinjama, ukazivala kao miraž – vlažna, mračna kuća u koju zapravo nije trebalo ulaziti, rekao je, samo se vratiti svakih nekoliko godina i obnoviti ideju o njoj. Za Chatwina je dom bio „referentna točka“. Ni manje ni više od toga.

Početkom osamdesetih, kad je Elizabethino strpljenje konačno popustilo, pa ga je iz te točke izbacila, Chatwin si je priskrbio malen potkrovni pied-à-terre na broju 77 u ulici Eaton Place, prema Googleu otprilike 30-ak minuta pješice od Sotheby’sa, ovisno kojom se rutom uputite. Bilo je to „mjesto gdje može okačiti šešir“, rekao je u jednom eseju. Arhitekt i dizajner interijera kojega je angažirao da mu ga uredi, John Pawson, na svojoj internetskoj stranici kaže da je Chatwin htio da stan podsjeća na brodsku kabinu, bez viškova, veoma jednostavan. Malo namještaja, ali sa zanimljivom pričom i porijeklom: Freudov šal (?!) preko podjednako značenjima bremenita kreveta. Chatwin je mislio da će ondje moći pisati, ali uvijek je najbolje pisao po tuđim kućama i hotelima, izmješten.

Uvijek je htio biti negdje drugdje, zato ga je N. Shakespeare prozvao „svecem zaštitnikom nemirnih“. U kolovozu 1972., Chatwin se javio Elizabeth, iz kuće pod borovima u Oregonu. „Naravno, ono što bih zaista volio“, pisao je, „jest sjediti u malenoj kući na Yucatánu.“ Nigdje se nije mogao zamisliti na duže, rekao je jednom prilikom, osim možda u Varanasiju. Ali svi koji su ikada bili u Varansiju znaju da Varanasi i nije mjesto; Varanasi je delirij.

„Ako hodate dovoljno dugo, vjerojatno nećete imati potrebe za drugim bogom“

Savršeno dotjerani protagonist

Chatwinov je protagonist/narator, osim modno, generalno izbrušen u pristalog junaka, kaže N. Shakespeare. Obrazovan je, britak, velikodušan, neustrašiv, heteroseksualan. Pa iako ga ne možemo svesti na salonskog pametnjakovića (Chatwin je nesvodiv na sintagmu), i takav može biti jednako monokroman i predvidljiv kao što bi to bila njegova suprotnost: putnik koji je vječno „čuđenje u svijetu“, koji upada u nevolje i nesporazume radi komičnog efekta, kome se lako praštaju iščašene šale, jer su uglavnom na vlastiti račun. U prvom pristupu ima nekovrsnoga kolonijalnog odmaka, ali ni drugi nije odveć daleko: nedostatak upućenosti koji bi se trebao prevesti u simpatičnu inkompetentnost zapravo je lijena nezainteresiranost za Drugog. Oba kuta onemogućavaju značajnije osmotske procese između putnika i okoline.

Shvatila sam da je to razlog zašto sam odgađala ovaj tekst. Jer mi nije sasvim odgovarala ta pozicija koju Chatwin zauzima: pozicija sofisticiranog, lucidnog, ali bestjelesnog očišta koje gotovo nikada nije dovedeno u pitanje i koje se ne izlaže nikakvom riziku (pritom ne mislim na fizičke vratolomije). Posegnem li za metaforom iz arsenala današnjeg osviještenog putnika, bila bi to brendirana svilena čahura za spavanje prevučena preko prljavih plahti jeftinih hotela Globalnog juga ili Trećeg svijeta, kao sedativ preko rožnica. Perspektiva koja drži distancu.

Chatwin je ganjao uzbuđenja, rekao je Jeremy Swift, britanski stručnjak za nomade. Možda je tvrdio da je njegov način života nomadski, dodao je, ali istinski se nomadi kreću od mjesta do mjesta koja dobro poznaju, s kojima su povezani. Chatwin je bježao od sebe, od svoje seksualnosti, tvrdio je Werner Muensterberger, poznati psihoanalitičar koji ga je znao, što ne treba čuditi s obzirom da je homoseksualnost do 1967. bila prilično strogo kažnjiva u Engleskoj i Walesu. Htio je iskočiti iz vlastite kože, ali nije znao posve nastaniti tuđu – ni književno ni životno. Sram je bio faktor. Prema Muensterbergeru, Chatwina je seksualno privlačila pozicija voajera; njegova su putovanja bila tek „drugi oblik voajerizma“.

Chatwin je posjedovao golemi talent za česta i kratkotrajna intimiziranja. Znao je kako regrutirati nove ljubavnike, a iz sugovornika izvući ono najstrože čuvano. Podsjetio me na tajanstvenog Posjetioca iz Pasolinijeva remek-djela Teorem (1968.), koji se najednom pojavi u životima bogate milanske obitelji i sa svim članovima kućanstva poveže na seksualnoj razini, muškarcima i ženama. Sâm po sebi prazan ili u tu svrhu ispražnjen, postaje platno za projekcije i katalizator njihovih najdubljih želja i neuroza, s kojima će se, isto tako naglo ostavljeni, morati nositi sami.

Putopisac Colin Thubron pak smatra da Chatwinov queerness objašnjava njegovu „fascinaciju mahnitim, izmještenim ljudima, neodređenim, čudnim, osebujnim“. Chatwinov najdraži pridjev bio je “ludo”. Njegovi su likovi stoga ocrtani brzim potezima karikaturista, njihovi najupečatljiviji ili najbizarniji elementi naglašeni, a oni svedeni na svoje osebujnosti. Kao artefakti u kabinetima kurioziteta, kao eksponati viđeni okom stručnjaka za antikvitete. Chatwin je, Shakespeareovim riječima, prozu čistio do apstraktnosti kineskih slikara iz dinastije Song, do „lebdećih plošnih formi bez dubine“. To je zato što se nije htio postaviti kao „osjećajni putnik“, priznao je Chatwin. Želio je pisati o onom što je vidio, a ne onom što je osjetio.

U noći koju je, po nalogu urednice, provela zatočena u venecijanski muzej Punta della Dogana, u travnju 2019., Leïla Slimani samo se usputno osvrće na izloške; umjesto toga raspreda filozofiju pisanja i prisjeća se odrastanja u Maroku. Pisanje nije bilježenje onog što jesmo, već onog što nismo vidjeli, kaže. Pisanje je empatično nastanjivanje tuđih života, pretvaranje običnog u magično. Njezinu ovogodišnju knjigu, The Scent of Flowers at Night (prev. Sam Taylor), u kojoj autorica galerijski prostor koristi kao platformu, a ne smetnju za pisanje, pronašla sam istaknutu u knjižari Foyles, osamnaest minuta hoda od Sotheby’sa, preko Great Marlborough Streeta, dovoljno daleko i dovoljno blizu da u istom danu naiđem na Chatwinov književni antipod.

Chatwin je posjedovao golemi talent za česta i kratkotrajna intimiziranja. Znao je kako regrutirati nove ljubavnike, a iz sugovornika izvući ono najstrože čuvano

 

Oni koji (pre)ostaju

Bruce Chatwin: “On the Black Hill”

Naslov koji se prilično izdvaja iz ostatka Chatwinova opusa roman je On the Black Hill (1982.), njegova najdublja i najbolja knjiga, pisao je svojedobno The Independent, iako se ja ne bih složila s ovim potonjim: Chatwin je najbolji kad izvještava s puta; psihoanalitičku dubinu ne treba izjednačavati s općom kvalitetom teksta. Kako bilo, tim romanom o identičnim blizancima, Lewisu i Benjaminu Jonesu, Chatwin se htio baviti onima koji nikada nikamo nisu otišli, koji ne postoje izvan određenog locusa, u ovom slučaju mjesta u lancu Black Mountains na koje se i Chatwin uvijek vraćao, na granici između Engleske i Walesa. Njegov duhovni centar, reći će mnogi. On the Black Hill zapravo je roman o dvojnicima i doppelgängerima; obiluje autobiografskim elementima u najintimnijem smislu. Chatwin se ovdje suočava s vlastitom podijeljenom psihom; nije u prolazu, već ulazi u genealogiju likova, nastanjuje im svakodnevnicu.

Ostarjela braća posljednje četrdeset i dvije godine, pola svog života, spavaju jedan do drugoga u krevetu svojih roditelja, na farmi zvanoj Vizija, teče uvodna scena nabijena homoerotikom i lirikom, što nisu odlike Chatwinova pisanja inače. Dok u mračnoj sobi koja uvijek miriše na lavandu i naftalinske kuglice protiv moljaca, kao sobe na našim otocima, gledaju izblijedjelu sepija fotografiju s vjenčanja svojih roditelja, braća „znaju da njihovi životi nisu bili potraćeni i da je vrijeme, u svome ljekovitom krugu, zbrisalo bol i bijes, sram i sterilnost, da je prodrlo u budućnost s obećanjem novog“. Ovu rečenicu neki kritičari smatraju ključnom za razumijevanje Chatwinova odnosa spram vlastite seksualnosti, spram činjenice da nije imao djecu. Njegova se ruralna vizija može iščitati i kao opomena, kao upozorenje u vezi toga što znači predugo se zadržati.

 

AIDS i Atos

Kad se sredinom 1980-ih razbolio od AIDS-a, Chatwin nije priznao od čega boluje: izmišljao je razne dijagnoze, iznova mitologizirao i egzotizirao. Bio je pozicionirani autor s puno straight simboličkog kapitala; bio je, službeno, još uvijek u braku.

Suočen s vlastitom smrtnošću i tijelom koje ga je izdavalo, udaljio se od ljubavnikā i pomirio s Elizabeth. Otišli su u Nepal i dvadesetak dana pješačili Himalajom. Rushdie je rekao da bismo najbolje od Chatwina tek dočekali, tekstove koji bi proizašli iz njegove ljubavi prema ženi (i doista je počeo raditi na romanu koji se temeljio na Elizabeth i njezinoj obitelji). Da je živio dovoljno dugo, Chatwin bi postao straight? Ali nije, i ne bi. Umro je 1989. Nekoliko godina prije toga otputovao je na Atos, u isključivo mušku, redovničku enklavu u Grčkoj, i preobratio se na ortodoksno kršćanstvo.

Kad više nije mogao hodati, Chatwin je našao Boga.

 

Na sljedećim poveznicama pročitajte tekstove naše autorice Lore Tomaš iz serijala “Svjetske putospisateljice”: uvodni tekst “Izvještaji iz stvarnog svijeta” i intervjee s Charlotte Eriksson, Jamaicom Kincaid, Taran N. Khan i Jhumpom Lahiri.

Lora Tomaš (1981) je indologinja, prevoditeljica i urednica, autorica romana "Slani mrak".

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

ZAGREB BOOK FESTIVAL 2024.

Program Zagreb Book Festivala 2024. (od 13. do 17. svibnja) sastoji se od 20 književnih događanja na kojima će sudjelovati preko 40 domaćih i stranih književnika, znanstvenika, novinara, prevoditelja i publicista poput Lene Andersson, Boštjana Videmšeka, Johanne Frid, Nataše Govedić, Gorana Šimića, Mladenke Tkalčić, Drage Hedla, Dorte Jagić, Miljenka Jergovića, Nives Madunić Barišić, Ande Bukvić Pažin, Borisa Dežulovića, Tvrtka Jakovine, Ozrena Bitija, Luke Ostojića, Andrije Škare, Mladena Blaževića i mnogih drugih

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content