Portal za književnost i kritiku

Slika: Brodovi i more
Novi roman Roberta Perišića

Brod za Issu

Donosimo ulomak iz novog romana Roberta Perišića, koji će se ovih dana pojaviti u izdanju Sandorfa
Meni se čini da sam zabasao tamo gdje nema previše prethodnika. Čitao sam neke romane smještene u davnu prošlost, u grčko doba i tome slično, no nisam našao nešto što bi bilo baš blisko ovome, jer mene u stvari nije zanimao povijesni roman. Na koncu se Brod za Issu kreće u nekom eko-historijskom okviru što je bitno drukčije i sličnu knjigu, možda propustom, dosad nisam čitao

Tri kratka: Robert Perišić o novoj knjizi 

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?

Riječ je o romanu Brod za Issu. Trebao bi stići za Interliber, ako nisam zakasnio, eh.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?

Mislim da će onima koji od mene „očekuju“ određeni tip pisanja – ovo biti iznenađenje, da ne spomenem i nevjericu. Meni, naravno, ne izgleda baš tako. Stil je, mislim, bitno drukčiji, uglavnom lirskiji, recimo to tako, no to je nužan proizvod odnosa prema vremenu koje je, na neki način, „mjesto radnje“ romana. A i stoga što se dijelom upliće dječja perspektiva. Kontinuitet spram Područja bez signala je valjda u razgranatosti priče, u tome što čitatelj vremenom razvije osjećaj za likove koji mu u startu nisu bliski, pa čak ni zamislivi. Kontinuitet je valjda i u fokusu na one na rubu ili izvan polisa, a ovdje su to i životinje.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

Jedva da mogu… Meni se svakako činilo da sam zabasao tamo gdje nema previše prethodnika. Čitao sam neke romane smještene u davnu prošlost, u grčko doba i tome slično, no nisam našao nešto što bi bilo baš blisko ovome, jer mene u stvari nije zanimao povijesni roman. Na koncu se Brod za Issu kreće u nekom eko-historijskom okviru što je bitno drukčije i sličnu knjigu, možda propustom, dosad nisam čitao. Ako bi se našlo nešto, nije baš općepoznato koliko mi se čini, a istražujući za roman sam čitao znanstvene i nefikcionalne knjige, to mi je bilo važnije za orijentaciju… Oslanjajući se na metaforu – to je sam naslov, Brod za Issu, s njim se putuje na mjesto za koje smo možda čuli, ali ne znamo o njemu ništa.

 

S drugog kraja

Kako je išao prema kraju, to bolje je pamtio početak.

Pričao je o otrovu, blagom, i danu koji je odredio.

Natočio je vodu u vino pa reče: Ne znam zašto, Kalija, sad sam se sjetio toga kad sam ostavio Ela. Jesam ti to pričao?

Ne, reče Kalija.

Arion je ponavljao priče, a i unutar samih priča bi ponavljao ono što je već rekao. Kaliji to nije smetalo jer i sam je oduvijek radio isto.

Sjedili su uz more po sredini uvale, okrenuti prema izlazu iz zaljeva; njima slijeva, na obronku, nicao je grad.

Da, jednom sam bio ostavio Ela, reče Arion. To je bilo na početku, kad sam vidio da se navikavam na njega. A nisam se želio naviknuti.

To je bilo kad sam završio svoj rat.

Tada sam vidio da ne znam gdje se trebam vratiti. Dugo mi se to pitanje nije ni pojavljivalo, ali tada, pojavilo se: gdje mi je dom?

Bilo je nešto u tome što sam zavolio Ela, što me zbunjivalo. Bilo je nešto u tome što nisam predvidio. Kao da sam se mijenjao. Ali ja nisam htio biti drukčiji.

To nije bila moja volja. To što sam zavolio Ela, to me živciralo – htio sam se otrgnuti od toga. Što mi to treba, imati nekoga na brizi? Je li gladan, gdje je, brinuo sam se, a nisam se želio brinuti. Nije to za mene, to je bila ljubav za neku staru ženu, mislio sam. I ne bih tada nikad rekao da sam Ela zavolio, nego bih rekao – gle ove beštije kako me zeza. Baš kao da me natjerao da ga zavolim, kao da me preveslao.

I onda sam presjekao. Otišao sam i ostavio ga. Ostavio sam ga na brizi jednoj staroj ženi u Sirakuzi. Dao sam joj bio nešto novaca da ga hrani.

Znao sam, dok sam joj davao novce, da će time kupiti sebi hranu, možda i neke dugove platiti jer bila je siromašna. Ali računao sam da će mu uvijek nešto dati jer bila je dobra.

Želio sam, Kalias, samo ići svojim putem.

Bio sam otišao tada u svoj rodni polis; u Taranto. To je kolonija davno podignuta kao i Sirakuza. Čuo si za Taranto, Kaliase? Jesam ti o tome već pričao?

Nisam, a?

Taranto je kolonija Sparte, jedina koju su ikad osnovali.

Posebna je bila naša kolonija. Tamo su Spartanci poslali djecu svojih plaćenih vojnika, djecu koju su Spartanke imale sa strancima. Ti su stranci u Sparti živjeli i za Spartu ratovali, ali Spartanci im nisu davali građanstvo, kao ni njihovoj djeci.

Bilo je tih stranaca puno, a njihove djece dovoljno da se osnuje Taranto. Sparta nije nikad prije, a ni poslije, osnovala nijednu koloniju osim naše. Nije njima bilo do kolonija nego da nas se riješe. A opet, osnovali su nam koloniju, apoikiu, kuću daleko od kuće, da sve to bude lakše. Tu se vidi što je kolonija, Kalias.

Nije ni ovdje na Issi puno drukčije, svi smo bili višak u Sirakuzi. Kao i oni koje su poslali u Ankonu. Poneki je smetao Dioniziju, poneki bio demokrat, ili vojnik isluženi koji romori, ili pitagorejac, ili šutljiva obitelj izdajnika, ili grintava sestra mrtvog vojnika. Ili bilo tko koga nisi stigao kupiti – a zašto ga onda ne bi prodao?

I još onda oni nejasni, poput tebe, Kalias.

Bilo je tako i ovdje, ako dobro gledaš. Samo je u Tarantu sve bilo jasno. Spartanci nisu ništa krili jer oni su poput atletičara: nemaju ni vremena niti strpljenja za izmišljanje.

Kad sam se rodio, Taranto je već postao moćan, premda se nije točno znalo tko smo, nego samo da nismo oni koji smo trebali biti. To je čudan osjećaj stvaralo, to da smo svi mi grčki nepriznati sinovi i kćeri. A tamo gdje smo došli, bili smo isto stranci; tamo smo bili Grci.

Stranci od stranaca na stranoj zemlji. To bio moj rodni polis. Nije ni čudo što se poneki bavio filozofijom, čak i takvi poput mene, mada dugo nisam znao da se time bavim.

I morao sam se, kažem, vratiti tamo i nešto provjeriti u Tarantu, tako mi se činilo. Imao sam uspomene od tamo, ali mi nisu bile jasne.

Meni je majka umrla kad sam bio mali, nisam je upamtio. Nisam je upamtio, barem ne u sjećanju koje sam mogao dozvati, premda je pitanje je li to sve, jer sam nekad u snovima imao jasan osjećaj da je se sjećam, i premda su ti snovi bili više lijepi nego ružni, nisam ih volio jer bi me nakon buđenja obuzela zima.

A otac je uzeo drugu ženu, koja možda nije bila baš dobra. Kažem možda, uvijek kažem možda – jer nisam siguran.

Je li žena mojeg oca bila dobra? To su me pitali. Govorio sam da je dobra mada uopće nisam znao zašto to govorim. Možda samo zato da me više ne pitaju. Odakle bih ja znao kakva žena treba biti? Kakva treba biti ona koju je oženio moj otac, s kojom ima drugu djecu, moje sestre i braću? Kako bih ja znao kakva ona treba biti? Bila je takva kakva je, druge nisam poznavao. Možda je bila i dobra – ona je tako tvrdila. Govorila je da je predobra. Možda je to zvučalo kao upozorenje.

Nekad je znala reći da bih ja tek vidio kakve bi bile druge da su na njenom mjestu.

Zvučalo je to kao upozorenje da bi ona možda mogla i otići. Ali nije odlazila. I ja nisam vidio kakve bi bile druge, pa nisam znao je li ona stvarno dobra kao što govori, i jesu li druge bolje.

Jednom je tako ponovila za večerom: Trebao bi ti vidjeti da ti je tu neka druga, a ne ja, koja sam predobra.

Tada sam pitao oca: A ima li neka druga?

Zašto?, upitao je nakon tišine.

Rekao sam: Samo da vidim kakva je.

On se počeo smijati, baš previše se smijao.

Ja se nisam smijao, kao ni žena mog oca.

Bilo je to dok još nisam shvaćao da se neke stvari govore tako da ih ne smiješ uzeti kao istinu.

To da bih trebao vidjeti kako bi mi bilo s nekom drugom – to, u stvari, nije značilo da bih trebao vidjeti kako bi bilo s nekom drugom. Tek tada sam shvatio da ono što ljudi govore može značiti i obratno od onoga što se govori. Posebno kad to kaže netko tko je dobar. Taj to, u stvari, ne mora čak ni biti. On je dobar čim govori. Recimo, kad ja pričam ovu priču, onda ti, Kalias, odmah misliš da sam ja u toj priči dobar.

Tko bi bio dobar u mojoj priči ako ne ja?

Vidiš, isplati se govoriti. Ali, znaš, neke ne možeš zaustaviti. Oni stalno govore jer misle da će time ispasti dobri. Samo im daj vremena.

Oni koji najviše govore, oni su najviše sumnjivi. Ipak, njih donekle upoznaš i bliža ti je njihova laž nego istina onih koji šute. Kod onih koji šute nije problem da bi nešto slagali, nego je problem u istini, i što s njom? Vidiš to po tome kako se mršte dok misle. Rijetko koji pokvarenjak poludi, dok onaj koji se bavi istinom, on može poludjeti. Zato mi u polisu radije biramo političare koji lažu, to je sigurnije.

Ja sam oduvijek razmatrao zašto netko šuti i bio sam ipak više na strani onih koji šute, možda zato jer sam i ja često šutio. Ipak, nemoj vjerovati meni dok govorim. Ja se, Kalias, u ovoj priči najviše bavim sobom i to je jako sumnjivo. Jer ja ovisi o priči. Znaš, otkad sam došao na Issu, mogao sam svaku svoju priču ispričati kako sam htio. Tu sam mogao to raditi jer nije bilo onih koji me znaju.

Ljudi koji te znaju, oni ti ne daju da se oslobodiš onog ja koji se namješta pred njima uvijek na isti način.

Ja sam se uvijek namještao tako da izgledam čvrst i nesalomljiv. Nisam pričao priče u kojima tako ne izgledam.

Pred onima koji te znaju možeš lagati kao i pred onima koji te ne znaju. Samo je laž pred onima koji te znaju dublja. Jedva se može izaći iz nje. Zapravo ćeš istinu lakše reći strancu u prolazu, čak i ako ćeš usput malo i lagati. Možeš slagati čak i svoje ime, a da sve drugo bude istina. Manje govoriš istinu onima koji te znaju. Oni te znaju i govore istinu o tebi. Onda i ti njima tako vraćaš. I postoji cijeli jedan svijet iznad istine. To je najnevjerojatniji svijet, i baš je taj onaj u kojem se živi.

(…)

Robert Perišić rođen je 1969. u Splitu. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Objavio je romane: Područje bez signala (2015.) i Naš čovjek na terenu (2007.; Nagrada Jutarnjeg lista za najbolju prozu 2007.; Literaturpreises der Steiermärkischen Sparkasse, Graz 2011.); knjige kratkih priča Užas i veliki troškovi (2002.) i Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas (1999.), knjigu autobiografske proze Uvod u smiješni ples (2011.) te knjige pjesama Siromašni čovjek kojeg boli glava (2020.), Jednom kasnije (2012.) i Dvorac Amerika (1995.). Autor je drame Kultura u predgrađu (2000.-2002. u Dramskom kazalištu Gavella, Zagreb) i scenarija za dugometražni igrani film 100 minuta Slave (2004., režija: Dalibor Matanić) po motivima iz biografije slikarice Slave Raškaj. Knjige su mu prevođene na brojne jezike, ponajviše romani Naš čovjek na terenu i Područje bez signala koji imaju i naročit odjek u SAD.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content