Portal za književnost i kritiku

Portret Zoran Roško
Pomrčina romana

Bogart i Seranoga

Ulomak iz novog, još neobjavljenoga romana "Bogart i Seranoga" Zorana Roška, autora u hrvatskom kontekstu poetički i jezično inovativnih romana "Ljepota jede ljude" i "Minus sapiens"

Tri kratka: Zoran Roško o novom rukopisu

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
Rukopis je dovršen, početkom studenoga mogao bi se naći na papiru koji dobro gori. Ima i deset ilustracija koje je napravio Dalibor Barić. Uglavnom, futurizam bez budućnosti, jedino što se mijenja je prošlost, krimić u kojem se ubojstva tek trebaju dogoditi, grčka tragedija kao priča o algoritmima, likovi koji izgledaju kao Bogart, Bacall, Warhol, Ingrid Bergman, ali to nisu, besmrtni pjesnici koji tragaju za idealnim neprijateljem čovječanstva, mogućnost da su ljudi božja grobnica, grobnica ljubavi, nadmoć anorganske inteligencije, hotel ljubavi u kojem dobivaš čistu ljubav. I najvažnije: što se događa ako spajanje ljudi (organske inteligencije) i algoritama (anorganske inteligencije) ne uspije? Zabavna distopija, distopijska zabava, s mnoštvom sudbinskih odgovora na loša pitanja.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Baš sam programatski htio napisati jednostavan tekst, tj. najjednostavniji što ja uopće mogu. Htio sam da ima veze s Raymondom Chandlerom, da se isplete narativna mreža s mnoštvom obrata i iznenađenja, da ima puno dijaloga. To je novost. No, ima i blagog futurizma (utjecaj algoritama na ljudsko društvo), spekuliranja o položaju čovjeka u božjim i svemirskim kutijama, homeopatskog nadrealizma, čudnih rečenica, stilskog ludila, satire, što nije novost.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
2001.: Odiseja u svemiru meets Stockhausen meets Raymond Chandler meets Nick Land meets Flann O’Brien meets Euripid meets Alan Ford. Kraće, pomrčina romana po kojoj će se pamtiti 23. prosinca 2020.

.Gramofonska ploča najprije je pucketala poput ugarka u kaminu .Onda sam začuo poznati, polupijani glas koji kao da je čitao nešto s glinenih pločica, trgovački ugovor ili popis imovine .Bilo mi je ugodno slušati kako Chandler žubori, poput načitanog potoka .Kada sam ga zazvao, zazvučao je kao da se trgnuo iz velikog sna, i nakon nekoliko dugih trenutaka tišine, obratio mi se pomalo uvrijeđenim glasom .Zašto ga prekidam, zašto mu ne dam mira, ali nisam se dao smesti, želio sam čuti kako mi pripovijeda o mojem drugom susretu sa Seranogom, no, naglasio sam mu, htio sam da mi ovaj put pripovijeda u prvom licu, trebao mi je osjećaj da nešto moje barem ponekad pripada meni
– Uvijek se pitam, zašto vjeruješ meni, običnoj aplikaciji, a ne sebi, ipak si ti svojevrsna kompleksnost
– Kada otvorim vrata, kucanje se nastavlja
– A to bi značilo
– Ne znam, mislio sam da ćeš ti znati
– Znaš da neki mudraci pričaju da treba živjeti samo u sadašnjosti .Ne znam ima li veće podvale jer samo u snu živiš u sadašnjosti, u snu se ne sjećaš sebe, zapravo se ne sjećaš gotovo ničega, san je Alzheimerovo carstvo, nema ni prošlosti
ni budućnosti, samo jedan događaj smjenjuje prethodni, Lao Tzu je potpuno promašio, taoizam je moguć samo u snu
– Misliš da želim sanjati, a ne sjećati se
– Ne, ti želiš svoja sjećanja, ali samo ako se ne događaju tebi, zato ti treba netko drugi da se sjeća umjesto tebe .Želiš sanjati, ali tako da ne izgubiš prošlost
– Blizu si, ali, reci, imam li drugog izbora, pa svi pričaju da se prošlost stalno mijenja, ono što sam prvi put doživio sa Seranogom vjerojatno više i ne postoji, ti sada bolje od mene znaš što mi se dogodilo u aktualnoj prošlosti, koja se i sama možda upravo mijenja .Nekada se proricala budućnost, sada se proriče prošlost, da čujem onda tvoje proročanstvo .Stara prošlost je u školjci, daj mi novo proročanstvo, povuci vodu i počni
– Jednog prozračnog popodneva – prožuborio je Chandler – banuo je u moj ured za kišna ubojstva .Bilo je točno pet .Promijenio se .Nekako i mlađi i stariji od sebe, ali potpuno realističan, obrijan od brade do pete, ozbiljan i fantastično trijezan .Izgledao je kao čovjek koji je naučio izbjegavati ludilo i češljati depresiju nalijevo .Bio je u sivkastom ogrtaču, bez šešira, što je bio dobar znak jer već stotinu godina nitko nije nosio šešir, a bijela mu je kosa bila jednako svilenkasta i sjajna

Zoran Roško rođen je 1960. u Šibeniku. Od 1986. zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba kao knjižničar-informator. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je na odsjecima filozofije i komparativne književnosti. Piše eseje, kritike i prozu, bio je urednik u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Pet godina bio je glavni urednik dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez. Objavio je knjigu teorijskih tekstova Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla: reklame postojanja i halucinogene istine: rekreacijska teorija za unutarnja tijela (Naklada MD, 2002.) te romane Ljepota jede ljude (Oceanmore, 2011.) i Minus sapiens (Oceanmore, 2017.). Priredio je zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet (Oceanmore, 2010.). Održava blogove Roškofrenija (http://roskofrenija.blogspot.com) i Zoran Rosko Vacuum Player (http://zorosko.blogspot.com)

.Ajmo u neki potpuno podzemni bar malo gledati u prazninu, rekao je, kao da se upravo vratio s pišanja, ako nemaš nekog glupljeg posla, naravno
.Nismo se rukovali, samo smo si, reklo bi se, pokazali pimpeke
.Otišli smo k Ricku .Odjahali smo na rasnim konjima koje je negdje nabavio .To su posljednja dva primjerka svojega naroda, rekao mi je .Nisam znao jahati, ali rekao mi je da s ovim Mohikancima to i nije potrebno, oni rade sve
.Stanovita zaručnica opet se isprsila
.Njezin otac, ona ima premale sise za ovakav grudnjak
.Lijepo, rekoh, najprije te nogirala, a sada si opet u gnijezdu
.Život bogatih i slavnih je kvantni neorealizam
.Pogledao me tužno, ali više zato što se to očekuje, a onda svrnuo pogled na mokru cestu
.Možda misliš da nisam sretan
.Samo lupetam, održavam razgovor na respiratoru
.Ako si bogat, zašto bi se htio dosađivati srećom, to treba običnim ljudima, što si drugo mogu priuštiti
.A kako je s pićem, ne računajući alkohol
.Sve je u najboljem redu, stari moj, zbog nekog neobičnog razloga mogu se suzdržati, i vodu uvijek prolijem kada mi je ponude
.Možda su teške droge čovjeku zaista dovoljne
.Misliš na boga, naciju i nogomet, nije ti to za mene
.Što je bilo s tvojim prijateljem, pomogao ti je, on je od onih koje u mojoj struci nazivaju koljačima, iako u mojoj struci, priznajem, nemaju bogat rječnik
.Mislim da on to i jest, i mislim da su to svi, ali kada s njim pričaš viceve to se ne zamjećuje, potraži ga ponekad, mogli biste kliknuti
.Ne sviđaju mi se koljači
.To je snobizam, Bogarte, takav je ovaj svijet, gurnuli su nam ga u ruke poput ostavljene bebe, nakon svih tih ratova, i moramo ga nekako othraniti do sljedećeg rata, ima to, vjeruj mi, i svojih prednosti, samo te veliko sranje može zbližiti s drugim čovjekom, ljubav ne može, što god svi pričali, ljubav je selfie
.Nisam rekao da imam nešto protiv onoga što rade, naravno da netko mora obaviti prljavi posao, ali ne sviđa mi se sve ono što ide uz to klanje, ukus u muzici i filmovima, kako govore, kako se odnose prema ženama, kako žderu sve to meso i čačkaju zube, kako brbljaju, naguravaju se, podsmjehuju i nadjebavaju
.Od tada, nikada više nije dolazio u pet, nego nekoliko dana ranije, kao da je postao nestrpljiv .Nismo išli uvijek u isti bar, ponekad je isti bar bio na drugoj adresi .Prazan, ali uvijek zadimljen, pucketao bi poput stare gramofonske ploče .Možda nas je obojicu nešto privlačilo u takvim pepeljarama duša
.Stari, ne razumijem zašto se momak koji je na lutriji dobio bogatašicu želi družiti s privatnim pravednikom kojeg je pregazilo vrijeme
.Hej, stari, jesi li ti to meni malo skroman, znam ja čime se ti baviš, macane
.Da
.Pored toga, što je uopće obiteljski život, zar nije upravo ovo, zajedno se dosađujemo, pijuckamo Dostojevskog s ledom i limetom
.Bar je lagano brujao, kao da očitava neku radijaciju, samo bi ponekad otvorio oči, da provjeri je li negdje požar, i opet zaspao
.Što ti to znači, da znaš čime se bavim
.Velika produkcija, besmrtni pjesnici u gradu, a nigdje glavnog glumca, nisi li ti glavni igrač, stari moj, s tom zelenom kosom, vjerojatno ti beskrajno dosađujem, jednom takvom akademiku
.Ne dosađuješ mi, zašto bi mi dosađivao, ja sam profesionalni jastuk, prije ili poslije shvatit ću zašto ležim na tvom krevetu
.Prstom je lagano dodirnuo svoj ožiljak .Namignuo je odsutno, kao da to i nisam morao vidjeti
.Stari, ako je nešto čudno, okej, reci ti meni ovo, zar nije čudno da me ona uopće želi u blizini, a ne što ja strpljivo čekam da me ponekad, samo na trenutak pogladi po mom umjetnom kurčiću
.Tu moram zastupati čvrsto partijsko mišljenje, rekao sam, ti voliš gole vampirice u krevetu, zvonce i sluge koji se kao iz ničega pojavljuju potpuno odjeveni i uspravno stoje na parketu
.Može biti, odrastao sam u sirotištu
.Izašli smo u tmurnu večer i on reče da se želi prošetati .Gledao sam kako samo lijepo zna odlaziti .Nestajao je u izmaglici bračne svađe koja se odvijala ispred izloga .Svjetlo nekog mobitela na trenutak je obasjalo njegovu gotovo nevidljivu, bijelu kosu
.Da smo imali volje zaista slušati jedan drugog, ispovjedili bismo si još poneku laž .I Seranogin je život bio dužničko ropstvo, kao i moj .Kada se rodiš, čini ti se da si dobio dar, toliko velik da mu nikada nećeš moći uzvratiti, no zapravo, kao što bi rekao moj dvojnik, preuzeo si dug koji nikada nećeš moći otplatiti .Cijeli tvoj život je kredit .Ja sam prihvaćao njegovu priču o bogatoj zaručnici, on moju o privatnom pravedniku koji aristokratski odbija ucjene .Vjerovao je, ili se nadao, da sam vođa besmrtnih pjesnika, najtajanstveniji čitač, veliki zelenokosi, i smišljao je nešto u vezi s time, nešto je smjerao, osjećao sam, a ja sam, pak, samo želio biti poput njega, pjesnik koji je stvorio sve pjesme ovoga svijeta .Odbacio sam sve, napustio svoje najdraže, da bih postao laž, ali uz Seranogu sve je imalo smisla, kao da je sin samo želio zauzeti očevo mjesto

Ilustracija: Dalibor Barić

.Zalazeće sunce zapalilo je boje u najtužnijim dijelovima oleandera, krovova i drvenih ograda .Slikar Turner navodno je vjerovao da stvari nisu realne, da je realno samo svjetlo, no danas bi vjerovao da ni svjetlo nije realno, da je svjetlo samo derivat, novac, financijska transakcija
.Chandler je zašutio, kao da je zaspao, i nisam ga htio ometati, možda i aplikacijama trebaju snovi,
nekakvo neophodno svjetlo koje ne dolazi od sunca .Opet se čulo samo gramofonsko pucketanje tišine .Razmišljao sam o tome kako je jedan takav potpuno izgubljen lik istovremeno bio jedna od najvećih misterija našeg vremena .Najprije se naveliko pričalo da je Seranoga objavljivao svoje pjesme u zbirkama drugih pjesnika, da im je svima podvaljivao kukavičja jaja .Isprva nisam vjerovao u priču, no potom se saznalo da su se neki mladi znanstvenici primili posla i uz pomoć algoritma pomno istražili teoriju, kako bi dokazali da je riječ o urbanome mitu .Uspoređivali su mnoge detalje, obrasce pojedinih suglasnika, sintaksu, rječnik, ritam, i zaključili da je priča zapravo točna, čak su ustanovili precizno, da je Seranoga napisao 22 pjesme ovog pjesnika, 86 onog, čak 10 poglavlja Ovidijevih Metamorfoza, cijelu Odiseju i Pjesmu nad pjesmama i tako dalje .Istraživanje je obuhvatilo samo slavna djela svjetske književnosti, no tko zna što bi se moglo otkriti kada bi se analiza primijenila i na golem broj manje poznatih pjesnika diljem svijeta .Nikoga ne bi iznenadilo da je Seranoga autor gotovo čitavih opusa nekih u svijetu uglavnom nepoznatih autora, možda čak i ukupne pjesničke produkcije nekih naroda .Volio sam ga, divio mu se, čak su mi se i njegove haljine sviđale, i ruž na usnama s kojim se ponekad pojavljivao

Zoran Roško rođen je 1960. u Šibeniku. Radi kao knjižničar-informator u Knjižnicama grada Zagreba. Uređivao je ZarezLibru liberuQuorum i Tvrđu. Na blogu Roškofrenija (roskofrenija.blogspot.com) okuplja svoje tekstove napisane za razne prigode. Objavio je, između ostalog, teorijsku knjigu "Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla" (2002.) i romane „Ljepota jede ljude“ (2011.), „Minus sapiens“ (2017.) i „Bogart i Seranoga“ (2020.)

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Proza
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Iz radionice
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Glavne vijesti
  • Proza
  • Kritika
  • Glavne vijesti
  • Poezija
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • Tema
  • Tema
Skip to content