Ljeti se mali socijalistički grad raširi. Nalik je na fantazijsko naselje iz videoigara: betonske gromade blokova postavljene su na površine i raspoređene po poljima otvorenog pejzaža. Tu i tamo među površinama zjape nenaseljena polja, u kojima se zgušnjava ruralna prošlost. U tome prepoznajemo silovitost socijalističkog obrata koji je munjevito izveo prijelaz u modernost, brzinom epohe kakva priliči drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Betonski zametci monumentalnosti i toplina koja smiruje tijelo i daje mu osjećaj snage u noćnom šetaču praznim ulicama pobuđuju dojam kontinuiteta i mogućnosti nezaustavljivog širenja. Na isti se način i zimi, u velikoj mjeri zbog vremenskih prilika, razotkriva propast velikog projekta i distopičnost sadašnjeg života. Šetač ne može pobjeći – uhvaćen je u gradić, u njegovu nekoherentnu smjesu ruralnog i urbanog, jednako tako kao i u svoje tijelo: noć se čini dugom a za njom uvijek dolazi nova.
Dok sam jedne zimske noći šetao gradom, želio sam, tako, preći dvije površine. To je bilo moguće učiniti uskom utrtom stazom koja je vodila kroz mrzlo polje. Nalijetao je prvi snijeg. Na kraju polja, koje je od blokova dijelilo tipično područje wastelanda, rana urbanoga, pokazatelj nemogućnosti prelaska granice između urbanog i ruralnog, posuto tvrdoglavom prisutnošću prašine i staroga željeza (u tipičnom slučaju karoserijama napuštenih vozila), netko je prtljao oko svog kombija. Prvi sam ga opazio, a kad sam prošao u mene je prestrašeno blenulo lice muškarca u naponu snage. Eto nas – dvojnika bez imena, čije su se zrcalne slike sudarile u ledenoj stvarnosti, stvorivši malu napuklinu kroz koju je bljesnulo nešto međuljudsko. Neobično je kako ta nedorečena naselja, izgrađena u žurbi i zanosu modernističkog planiranja, nespremna na suočenje s prošlošću i budućnošću, otuđuju čovjeka koji u njima boravi, i ujedno ga suočavaju s neukrotivim tajnama prirode i odnosa među ljudima, premda bi te tajne trebala prevladavati.
*
Blokovska su naselja ujedno distopija i utopija. Njihova kondenzacija stanovništva najrazličitijih nazora i generacija u mirnim razdobljima, u vremenima bez političkih potresa, vremenima konjunktura, odaje dojam multikulturne zajednice koju po želji prožimaju proizvoljni odnosi ili tihi ne-odnosi: obični “dobar dan” na hodniku ili u liftu potvrda je pripadnosti, dovoljno snažna da joj druga ne treba. Dakako, neki odnosi prežive i krize.
Grbavica – sarajevski skup nebodera koji se protežu između austro-ugarskog jezgra i izletničke Ilidže, a čine ga betonske petnaesto-i-višekatnice, pune trgovinica, pekara, jeftinih, žadom optočenih restorana i slastičarni, napirlitanih postsocijalističkim kičem, izgubljenih u silnome naporu da se da legitimnost etniji, kako onoj posve partikularnoj tako i onoj većoj, južnoslavenskoj, u naporu koji je klaonica uzdrmala, zadala mu nokaut a on se još nije prostro po tlu, nego se u vrtoglavici svojih blokovskih vrhova opremljenih oglasima svjetskih korporacija još njiše, nitko ne zna dokad – zauzeta je u prvim danima prodora okupatora u grad. Vojnička čizma mogla je u svakom trenutku rinuti u vrata stana i prisvojiti bilo što. Kakav je pritom bio status susjeda koji su pripadali okupatorovoj etniji? Neki su pomagali, iskazivali solidarnost, drugi su prihvatili ritam kola, vladajuće ideologije, i postali okrutno hladni, možda čak izdajnici.
Blokovi formiraju zajednice, no koje su sve vrijeme prekarne, one su prostori u neprekidnoj protočnosti, koje napuštaju i u koje se useljavaju, sve u skladu s potrebama tokova kapitala, ništa manje u realnom socijalizmu nego u postsocijalizmu. Štoviše, postoji opravdana tvrdnja da je realni socijalizam zapravo bio čisti kapitalizam, jer je težio podređivanju radništva, koje je stvaralo višak vrijednosti kojim nije raspolagalo.
Što zacijelo više vrijedi za Istočnu Europu nego za Jugoslaviju, koja je poznavala samoupravljanje i u kojoj je radnička klasa živjela pod znatno manjom represijom partije. Ipak, i za jugoslavenska i za istočnoeuropska naselja vrijedi to da su plod nagle industrijalizacije i urbanizacije, koji su pripremili podlogu za prodor klasičnih kapitalističkih institucija.
Naselja su sve vrijeme utopija i distopija u jednome, a od okolnosti zavisi što će prevagnuti.
*
Njihov se autizam manifestira s promjenom godišnjih doba; tko ima sluha za suptilne promjene u okolini, tko ih ima vremena promatrati, među blokovima će naći pravo bogatstvo. Blokovi, organizirani u naseobine karakterističnim urbanističkim, arhitekturalnim i simboličkim potezima, gotovo cinično podrivaju dojmove prvobitne, izolirane zajednice, tijesno povezane s prirodom, okupljaju u sebi drveće i vežu ga uz ljudski život, raznose lišće po dnevnim stazama, bacaju sjene na klupe ili ih ostavljaju bez zaštite pred slabašnim suncem; snijeg prekriva igrališta po kojima generacije tjeraju loptu; noću se o njega odbija svjetlost i prozori stanova u susjednim zgradama ukazuju se u novome svjetlu.
Sve se to udružuje i sa stalnom protočnošću života, ljudi žive i umiru, crne zastave označavaju odlaske i uspostavljaju nova istaknuta znamenja stalne zajednice, upadljiva upravo zbog svoje prividnosti.
Protočnost, neprestano napuštanje i obnavljanje blokovske zajednice, povezana je i s prirodom, njena urbanost utoliko je varljiva i, ponovo, dvosmislena, a ljudsko je intimno povezano s prirodnim, što od svijesti neprestano krije otuđenje življenja.
*
U životu sam promijenio više blokovskih naselja i čini mi se da su ona obično već napuštena, ali i dvosmislena: njihova fizička čvrstina i gusta naseljenost udružuju se s njihovom krhkošću i prolaznošću, a u tom proturječju otuđenje živi još jače. A i pored svih užitaka koje nudi socijalistički urbanizam, pored sveg tog zelenila, dječjeg smijeha, igre, rekreacije i komfora, ovu pojavu u životu nije moguće izbrisati, pri čemu baš ugodni sadržaji dodatno naglašavaju tjeskobnu tendenciju.
*
Preselio sam se u garsonijeru. Nalazi se u rubnome blokovskom naselju moga maloga grada: šačica nebodera, nekoliko nižih blokova, trgovina i bar, u kojem se okupljaju najveći cugeri, oni kojima nije neugodno piti pred susjedima, i dosta zelenila. Moj blok ima novu izolaciju, što znači da je zimi toplo, a ljeti prevruće. Kad mi je prozor otvoren nastane vrelo ozračje, kao u sauni. Ravno kroz veliki stari prozor s okvirima od crvenoga drveta naviru glasovi muškaraca koji dolje, na betonskim stolčićima, igraju stolni tenis.
Jedan od njih, okruglast, dječjeg lica, psuje u valovima. Zavija. Riječima rešeta sve svetinje. Priznajem da tu ljutnju poznajem i sam, i zato me još više živcira. Suočava me s mojom vlastitom glupošću. Kad lopta, stvarna ili virtualna, neće u koš, kad se iznova zaledi programska oprema – kad upotrebljivost iščezne i alat se usprotivi tome da bude produžetak ruke – tada, obično nakon više ponavljanja, nastane višak očaja, koji preraste u zavijajuću dječju jadikovku.
Odlučio sam zamoliti za tišinu. Posve pacifistički. Kad sam to učinio najprije me je dočekao buran defanzivni refleks muškaraca, po mojoj procjeni starih između trideset i četrdeset i pet godina. Isti kao da im je deset. Skup riječi koji svi dječaci znaju, a koji počinje sa “do deset je dopušteno”. Ista mimika. Zbunjeno sam ih pokušao smiriti, tako da sam pažnju preusmjerio na jednog od njih, zapravo jedinog koji je šutio, onog strastvenog psovača.
Biciklom, svojim plavim one trick ponyjem, koji sam otkrio na mrežnom oglasniku i kupio ga od penzionera Steve, kroničnog pušača iz susjedne ulice, otisnuo sam se dalje i rekao liku da se, naime, dere. Počeo se derati za mnom. Da ne bi djelovalo kao da bježim, zaustavio sam se i pričekao ga. Dok mi je sipao prijetnje u lice, pogledao sam u njegove raširene ruke, od kojih je jedna držala reket, a potom u njegovo okruženje sačinjeno od trojice odraslih muškarca koji očigledno nisu sposobni primiti ni najmanju kritiku. Razmišljao sam: ipak se neću potući pred blokom kao dvanaestogodišnjak, barem ne pred blokom u koji jedva da sam se i doselio, i ne s četvoricom tipova. Progutao sam ponos i odvezao se dalje.
I to su blokovi. Mentalitet bande, koji se oblikuje među dječacima, zgradama omeđena zajednica ljudi koji se druže kroz desetljeća, urbana tvrđava postsocijalizma, zapravo poseban infantilizam onih ljudi koji su na društvenom putu do skoka u odrasli život – što nerijetko znači i selidbu – zapeli i ostali nezaposleni na socijalnoj pomoći. Imaju samo još svoje pivo, džoint, stare betonske stolove za ping-pong i jedan drugoga. Sve ostalo je opasnost: opasnost od podsmijeha, od prigovora, od prevlasti.
Ljutnja na njih uskoro me je prošla. Nisam mogao pretjerano žaliti zbog toga što sam progutao svoj ponos. Pa radi se samo o najočiglednijem izrazu ljudske teritorijalnosti, koji se izražava živim granicama uljuđenih srednjih klasa, spontanim otporom pravednika spram prosjaka koji priđe njihovom stolu, susjeda koji bi zbog krađe bicikala linčovali skupine doseljenika. Ovi muškarci-dječaci samo su iskreni i stoga i manje opasni. Njihov bijes živi izvan velikog mehanizma civilizacije koji bez puno pitanja, uz manje izljeva vulgarnosti, izražava istu težnju, a nad daleko većim teritorijima nego što su to stolovi za ping-pong pred blokovima. Lagao bih i bilo bi klišejski kad bih rekao da ih zbog toga simpatiziram. Također bih lagao i bilo bi klišejski kad bih rekao da zbog toga osjećam mržnju spram čovječanstva. Čovjek je i dobar i loš. I jedno i drugo može poprimiti nezamislive razmjere. Čovjeku treba milost.
*
Kad se preseliš u novo blokovsko naselje, opaziš čefurske očeve, na kojima su nerijetko tragovi teškoga života, koji se pokazuju u ostarjelosti ili u čestim obilascima jeftinoga blokovskog bara, koji te počnu, kad se sretnete u trgovini, u dvorištu, pred poštom ili naprosto na ulici, radoznalo odmjeravati. Najprije sramežljivo izmičeš pogled, a nakon što se buljenje nastavi postaješ ljutit i najradije bi ih poslao u neku stvar.
Ova je faza najteža, tu je na kušnji ego. Da ovo možda nije njihovo naselje, da ne trebaš njihovo prepoznavanje kako bi u njemu mogao živjeti? Kakav je to blesavi zakon? Tko su ti stričeki da bi im ti morao dokazivati bilo što? Suočen si s granicama vlastite trpeljivosti, sve dok prvi ne kažeš “dobar dan”. Tada se njihovom pogledu pridruži i glas. Ugodan glas. Od toga trenutka pravi ste susjedi, pripisana vam je neka pripadnost.
