U blokovskim naseljima često možemo naletjeti na neobičnu figuru bosanske mame. Naoko neodredive starosti, ni odveć debela ni mršava, na licu ima bore ali i, recimo, mladalački sjaj, obučena je kao da je tek ustala iz kreveta ili se samo na trenutak maknula od kućanskih poslova, a životnu dob joj je moguće odrediti samo u odnosu na to da upravo doziva svoje malo dijete, koje se predugo zadržalo na blokovskom igralištu. Ona je nekakav transgeneracijski lik, takve mame viđam cijeloga života, jer one nadilaze trendove i historijske okolnosti.
Recimo: ako su ove majke isprva bile došljakinje u doba bratstva i jedinstva i socijalizma, danas su došljakinje u doba nemira, nacionalizma i neoliberalnog konsenzusa.
*
Miris blokovskih podruma nezaustavljivo me privlači. U tome je nekakvo oduševljenje, strast, fetiš koji me prati još od djetinjstva. Smjesta ga osjetiš kad se u prizemlju približiš stepenicama za podrum, primjerice dok čekaš lift. Oštar je, a ne nalikuje ničemu drugom i ne možeš mu odrediti izvor: najvjerojatnije je to mješavina vlage, natrulog češnjaka, krumpira, raspadajućeg drveta rešetkastih podrumskih ograda… U svakom je bloku isti, socijalističkim blokovskim naseljima daje identitet kojeg većina njihovih stanovnika možda nije ni svjesna. Kad ga osjetim u meni se probudi neka iskvarena žudnja, želja da otkrijem njegovo porijeklo, objekt iz kojeg izbija. Nekad bih se satima mogao zadržati nad njim, a sad se prepustim sanjarijama dok traje čekanje lifta – i znajući da se tog objekta nikad neću dokopati, u trenutku kad lift stigne stuštim se unutra.
Posebnu čar, pored oštrine, daje mu i osjećaj hladnoće koji sinestetički vije kroz njega. Više sam puta pitao otkuda moja strast. Proizilazi li ona iz kakve zaboravljene uspomene, možda iz vremena prebrisanog, napola odsanjanog prizora u kojem me otac pod uzbunom zbog zračnog napada nosi u podrum? Ili je to možda ona strast o kojoj je Freud govorio, strast za raspadom i propašću? Pod ruku s tim išla bi i moja teza da bi jedini način da barem približno zadovoljim svoju strast bio taj da se uselim u blokovski podrum. I smjesta, naravno, pokupim raznorazne bolesti, navučem si vodu u pluća i gorućim kašljem izbacujem bolješljivu sluz.
Ljubav spram mirisa sažima bit onih fantazija koje voliš njegovati, a nikad ih ne bi želio ostvariti, koje se u kasnom djetinjstvu iskazuju u poigravanju kukcima, kojima zatvaraš put i podbadaš ih, misleći da time ugrožavaš njihovu djecu, koja u tom trenutku kod kuće plaču zato što im nema roditelja.
*
Naselja imaju svoju akustiku. Pored neponovljivog mirisa, koji blokovima daje identitet, u njima postoji i poseban zvuk. Čini se da dolazi iz dalekih sjećanja koja se prelijevaju u snove; kad god ga čuješ, možda čak i onda dok si još sasvim malen, čini ti se da dolazi iz davnina. On nije odjek iz povijesti, nego iz nadhistorijskog obnavljanja čovječanstva kroz nove i nove generacije. To je zvuk djeteta koje zavapi u zajedničkoj igri. Ne znaš što, moglo bi biti na ma kojem jeziku. Da se sad probudiš u blokovskom naselju Sarajeva, Beograda, Skoplja, Ljubljane i čuješ ga, moglo bi ti se učiniti da si u bilo kojem od tih gradova; ili da nisi ni u jednom od njih, nego u kakvom fiktivnom naselju, u pra-bloku, ur-četvrti. Uvijek isti dječji glas. Kad pogledaš kroz prozor, ponekad, ljeti, za vrijeme raspusta, vidiš jasno sunčano nebo – a glas odozdo, u polusnu (koji je stvaran ili ga sam glas priziva), na čudan se način povezuje s njim.
*
Dječak, tinejdžer pa i mladić umišlja da stvari stare brže nego što je to zapravo slučaj. U nekoliko desetljeća svijet izmijeni sve svoje stvari. Od užasa, ubojstava, genocida štiti ga siguran jaz nekoliko generacija, od njih ga štite boje. On je povijest, sve je ostalo prapovijest.
Kad desetljeće kasnije priđeš blokovskoj klupi da bi opet sjedio na njoj u decembarskom mraku, promatrao svjetla nebodera i, paradoksalno, sigurno skriven usred panoptikona, pod prozorima, a u tami, prisluškivao život u svojim slušalicama, a ujedno i život naselja-mravinjaka (zahvaljujući nekome tajanstvenom obratu, da bi prisluškivao blokovsko naselje u takvoj večeri nema potrebe za doslovnim prisluškivanjem; više pipkaš nevidljivim ticalima, da uloviš inače neprimjetna podrhtavanja), ustanoviš da je to baš ona ista klupa. I pomisliš: možda je ta klupa bila ovdje već desetljeće prije nego što si ti na njoj sjedio, i tko zna, možda će tu biti i još jedno ili čak dva desetljeća.
Kad prođe društvo dvojice mladića i djevojke u odjeći koja je možda mijenjala kroj, ali ne i tip, u pernatim jaknama, tenisicama, uskim kaubojkama, društvo doseljenika – koje generacije, sad postaje tajna – jasno ti je da je svijet možda ipak sporiji, bez obzira na hiperrazvoj tehnologije, možda čak i bez obzira na izmjene država i federalnih političkih udruženja. I tako, iznenađujuće, mlad, a već naklonjen starome, značajno gledaš u noć. Možda se tvojim starenjem starenje svijeta unekoliko uspori i sve se nekako uravnoteži. I znaš da nema smisla od toga praviti veliku priču, da je situacija takva da ti se ne nudi užitak sastavljanja velike životne pripovijesti, jer takvo što bilo bi usiljeno.
*
Panoptikon. Znamo – naselja su građena s ciljem da u njima živi zajednica koja je ujedno i samoodrživa te ima vrtiće, škole i igrališta oko kojih se odvija život. Prozori gledaju na njih, a blokovi su često postavljeni u kvadratni ili pravokutni oblik. Ujedno je vjerojatno predviđeno da se naselje tako povezuje s drugim naseljima u sve veće zajednice. U tome ima nekog prikrivenog anarhosindikalizma, što možda i nije iznenađujuće imamo li u vidu to da je samoupravljanje bitna komponenta političke ideje u ime koje su se gradila spomenuta naselja.
Stanovnici bloka, dakako – tim prije ako žive na višim katovima – u privilegiranom su promatračkom položaju. Danju. Noću se situacija drastično preokrene; upaljena svjetla zaslijepe ljude u stanovima, a ljudima izvana ujedno otvore pogled prema unutra. Jedina zaštita od besramnog ulaženja u intimnost jest spuštanje roletna.
Tamo dolje, na toj novoj vrsti promatračkog trga, okupljali su se, barem nekoć, očevi, i nadugo i naširoko raspravljali o politici (a možda se činilo da je tako dugo zato što kao djeca nismo razumjeli razgovore ili pak zato što djeci vrijeme drugačije prolazi). Kao klinci smo predano raspravljali o tome čiji je otac najjači. Ponekad pak nije bilo drugih dječaka i morao si stajati u krugu stričeka i uz to još možda i držati oca za dlan, koji je ujedno toliko mekan da je u njega moguće do u nedogled propadati, kao u krevet iz snova, i jak i hrapave kože. Trokutasti prostori, slični Eiffelovom tornju, koji su se otvarali među nogama muškaraca, bili su strašni, u njima su se širili horizonti.
Brbljanje od kojega bi jedva uhvatio poneku riječ, kao gromadu koju obgrliš u brzacu. Tamo za njihovim nogama, još golemiji, strašniji i zanosniji, prizori automobilskih podvozja. Stojadini, jugići i među njima carski hyundaiji ili nijemci, ti uzori naših jugoslavenskih očeva, ideali velikog duha, koji bez mane – tehnološke ili moralne – teče, proizvodi kao stroj. Trebalo je hrabrosti da se zavučeš pod podvozje. Učiniti to po prvi put bilo je kao prvi put pokušati voziti bicikl ili sam skočiti u vodu. Mirisati nestvarni kraljevski miris ulja i čađi. Riskirati da netko sjedne u auto i poveze se preko tebe, iako su okolo djeca, po kojoj bi vozač, jedan od tih stričeka, znao da si ispod – ili možda ne bi, slijedom nekih tajanstvenih, mutnih puteva ljudske komunikacije i procjena. Otpuzati po zaglavljenu loptu uvijek je iznova značilo pustolovinu.
A odozgo… Sjećam se jedne zime. Bio je napadao visok snijeg, svjetlost se dizala, odbijala o njega. Prizor stoga pamtim ponešto jasnije, ustvari veoma bistro, s obzirom na to da iz tog razdoblja imam tako malo sjećanja, a još manje onih smislenih i pouzdanih. Bjelina je isparavala, prodirala u zrak kao što voda prodire u odjeću; sve od zemlje do neba bilo je iste boje i ako bi, niži od prozorske daske, kroz prozor pogledao odozdo nagore, u atmosferi bi vidio duh snježnog pejzaža. Malo ranije smo otac i ja bili napravili velikog snjegovića, koji je samovao dolje, na zatrpanom polju, gotovo kao čovjek. S prozora, stojeći na prislonjenom stolu, mogao si promatrati kako živi i polagati nade u njega. Živio je u svojoj nepomičnosti, živio je utoliko više što je bio nepokretan, jer su njegov stoicizam i uspravnost davali smisao zapuštenosti i bezvoljnosti krajolika koji se jednostavno prepuštao svom prirodnom životu.
A zatim ona nepobjediva, neprolazna figura dvojice dječaka koji dolaze i polako, s uživanjem, ruše skulpturu. Ne sjećam se kako je otac reagirao – kako god da jest, nije imalo utjecaja. Praslika destrukcije, želje za negiranjem stvaranja, slijepog nagona za uništenjem. Svejedno jesu li dječaci bili došljaci ili ne, nikakva sociologija ne može iscrpiti ljudsku želju za razbijanjem i kvarenjem. Svejedno je da li se radilo samo o snjegoviću, značenje je isto – slijepi otpor spram samoga značenja.
*
Košarkaška igrališta – uz prodavaonice – središta su blokovskih naselja. U jednoj od šetnji po Celju ustanovio sam da se broj igrališta kod nas očito može mjeriti s brojem crkava ili ga čak nadilazi. Možda to i nije slučajnost: i religija, u onoj mjeri u kojoj ostaje autentična, i košarkaška igra otvorene su za nepojamno, s time i svaka za svoju krišku onoga što nas prevazilazi, pri čemu se te kriške ne isključuju. Košarka je možda i najtajanstveniji od svih ekipnih sportova: uski obruč koji se uzdiže nad nama sa svakim fijukom lopte kroz njega, kroz mrežicu, ispuni nas djetinjim oduševljenjem. Zbog toga se usamljeničko gađanje koša po uzbudljivosti ponekad može mjeriti s igrom u više. Ili, kako je to u svojem uvidu artikulirao Zlatko: “Ena na ena, dva na dva al’ pa sam, mi lohka špilamo ta basket cel dan”. (“Jedan na jedan, dva na dva ili sam, mi bi taj basket mogli bacat’ cio dan”). Kako li je našim rukama i moždanim vijugama uspjelo pospremiti komad kružno omeđenog zraka, komad ovoga etera, kroz nešto tako usko i visoko, i to s nekoliko metara udaljenosti? I zakucavanje i pogodak za tri poena imaju svoju logiku užitka, svoju simboličku pozadinu; zakucati ne mogu, trojke mi ponekad još donekle i idu, zato prava usporedba baš nije moguća, no ako bih zaista morao birati rekao bih da trojka po ljepoti zbog spomenute činjenice i prevazilazi zakucavanje. Zakucavanje je izraz moći nad daljinom, njezino uništenje – trojka je izraz trijumfa nad daljinom kroz nju samu. Naborani beton košarkaškog igrališta može prerasti u fetiš, on je istodobno i arheološka pozornica u koju se urezuju sjećanja, neprimjetni potezi, težina tijelā sad već nekoliko generacija.
I upravo tu, na posvećenom mjestu univerzalnosti koje uvezuje generacije i preznojena tijela, na kojem se ljudi sporazumijevaju, organiziraju i nadmeću onkraj jezika, ne želiš čuti prljave riječi. Neki besramni dječak dvojici još manjih, debeljuškastih dečkiju koji razgovaraju na ljuljačkama pokraj igrališta kaže da izvole govoriti slovenski. Naravno, umiješam se, i s nekoliko retoričkih i logičkih manevara maloga solidno zbunim. Dječacima, koji se sad s nelagodom smijulje i odlaze, kažem da govore kojim god jezikom žele. Moje uvjeravanje unatoč svemu nema nikakvu moć: mali nacionalist za njima drekne da budu poslušni, i to na slovenskom. Nacionalizam i djeci ucijepi osjećaj nadmoći nad odraslim čovjekom.
*
Multikulturalizam je u blokovskim naseljima izražen, ali i veoma krhak – spontan i nekoherentan, sve vrijeme u slijepoj izgradnji i razgradnji. Na pravoslavni Božić uđem u blokovsku kafanu. Za šankom sjedi nekoliko pijanih muškaraca različitih generacija i kroz razgovor razberem da su dvojica Srbi, a jedan Slovenac – četvrti, vjerojatno zbog karakterne crte, šuti na rubu šanka. Stare, stoljetne priče o etničkoj pripadnosti i političkim trzavicama, dok nad glavama vise jeftini sombrerosi u kvazimeksičkom interijeru. Jedan od njih kaže da ne voli Vojvođane, iako su Srbi. Uto krene polemika oko nacionalnog izjašnjavanja osamdesetih – biti Srbin ili Jugosloven. Kad najmlađi među njima, s kojim sam prije više od desetljeća igrao košarku na igralištu susjednog naselja i naivno, neuko i strogo identitetski nabadao o obimu ili neobimu osmanskih zločina na teritoriji kojom su ovi vladali, kaže da se još u Jugoslaviji na popisu izjasnio kao Srbin, drugi, koji usput dosta govori o pravoslavnim praznicima i druženju unutar srpske zajednice, a očito ipak više naginje jugoslavenstvu, duhovito doda: kad se netko tako izjasni kao Srbin, dođe mi da uzmem još jednu baklavu. I uzme je, baklavu, tursku slasticu, u lumpenproleterskom lokalu vesternovske unutrašnjosti koji se predstavlja kao meksički, a u kojem se slavi pravoslavni Božić. Uto pak Slovenac – kao u otrcanom filmu koji obrće nacionalne stereotipe – naliven do vrha izjavi da ne želi više ratovati, da ga zanimaju samo još ljubav i seks. Konobarica u ženskoj mudrosti generacijā Balkanki mudro šuti i mirno prekida muško baljezganje te s izoštrenim instinktom tu i tamo dâ do znanja da pripada u tu družinu, u kojoj je službenica i domaćin u jednome.
Tako protiče ideološki, simbolički, dakle suštinski, sržni dio ljudskih života – u pijanom baljezganju prepuštenome stoljetnim predrasudama i nasumičnim trzajima epohe. Blokovsko je naselje multikulturalna i višegeneracijska zajednica koja u dobrim vremenima – zamišljam da je to bilo u drugoj polovici sedamdesetih i prvoj polovici osamdesetih godina a, čini mi se, i u prvoj dekadi 21. stoljeća – može živjeti neopterećeni, mirni, učahureni i povremeno topli život, dok se u trenutku lokalnih ili globalnih kriza pretvara u moru, koja tim više spopada čovjeka bez izrazitog opredjeljenja.
Od komšiluka do upada u stanove, koje je dočekao pjesnik Ibrahim Hadžić, klasik suvremene srpske poezije, beogradskih devedesetih, nakon što je niz godina stvarao školski program na Televiziji Beograd. Dogodilo se, gotovo doslovno, preko noći. Otimačina stana… a kasnije i otkaz s mjesta urednika. Zamislimo omraženog pojedinca u bloku kad dođu mračni dani. Blokovsko naselje splet je veselja i paranoje: ono je ljudski mravinjak – usuđujem se upotrijebiti tu otrcanu metaforu zato što je i blokovska zajednica otrcana – u kojem organizam osim bioloških instinkata određuje i ideologija, pa se habitat zato sve vrijeme nalazi na granici između širenja i okrepljenja te unutarnjeg razdora.
