Portal za književnost i kritiku

I književnost i fraternité

„Bismo li znali biti drugi kad bismo to odlučili?“

Mićanović i Čegec su davno prije ove zbirke odlučili da će kompas namjestiti prema stranosti, drugosti, razlici, negaciji, izmještenosti. I još uvijek ih taj Sever/Sjever (igra riječima oko uzora Josipa Severa je Mićanovićeva) nije iznevjerio. Poezija koju zbirka donosi ima svoju dvostruko britku autonomiju i žestinu, ali ima i sluha za ono što u kontakt ne donosimo sami
Branko Čegec i Miroslav Mićanović: „52 dana. Interkontinental“, MeandarMedia, Zagreb, 2023.
Sama činjenica da dva pjesnika nastavljaju razgovarati (radi se o dekadama), nastavljaju slušati jedan drugoga, nastavljaju se dopisivati različitim literarnim formama, nikako nije samo fenomen dijeljenja jutarnje kavice ili večernjeg pijančevanja, da spomenemo dva najčešća oblika družbe na ovdašnjim prostorima. Jer Čegec i Mićanović ne dijele ćakulu. Dijele znanje o unutarnjem kamenolomu

 

Pitanje iz naslova ove kritike postavlja Branko Čegec u svojoj pjesmi „Godot“, objavljenoj u dvopjesničkoj zbirci 52 dana: interkontinental, dvoautorskom djelu Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića, nastaloj tijekom njihove dvomjesečne razdvojenosti ili Mićanovićeva puta u Australiju. „Godot“ također razrađuje težinu zahtjeva za iskorakom iz sebe, što u tipičnom Čegecovu radikalnom skepticizmu ima nastavak: „Ponekad zamijenimo uloge/ a malo se toga stvarno promijeni.“ Na samom kraju pjesme, da bude jasno koliko eksperiment ovisi o timskom radu, stih: „Opet ću malo u tvoje vrijeme:/ u njemu mi se lakše pronaći.“ Čitajući zbirku poezije 52 dana, činilo mi se da obojica pjesnika vrlo posvećeno i bespoštedno razmišljaju o tome mogu li, makar u periodu dvomjesečnog dopisivanja stihovima pomoću WhatsApp aplikacije i kroz iskustvo pojačane budnosti zbog fizičke razdvojenosti, postići da čitava njihova unutarnja radna prizma stvaranja prođe ne samo kroz zaigranu rekombinaciju, nego i bitno rizičniju reviziju i reinvenciju – i to pred kritičkim očima najbližeg suradnika, u svojevrsnom prijateljskom rivalstvu (omiljeni japanski kulturalni koncept: natjecanje s vlastitim dvojnikom, s najbližim i najstrožim profesionalnim takmacem). Stvara se za pogled nekoga tko je znalac, a ne samo znanac stvaranja. Jer, kako veli Lauren Brernant u knjizi Gnjavaža s drugima (2022.): pakao su svakako drugi, ali samo ako imate puno sreće da još uvijek postoje u vašem životu.

Introspekcija

Još preciznije rečeno: pjesnički fokus 52 dana nije tek dugotrajno i nadahnjujuće vitalno međusobno prijateljstvo Mićanovića i Čegeca (koje već poznajemo iz epistolarne zbirke Nesvrstana pisma, 2020.), niti kolonijalna romantika razlike u kontinentima, niti razmatranje što je to epistolarnost poezije i poezija epistolarnosti (premda naravno o svemu tome povodom ove knjige možemo izdašno razgovarati). Naprotiv, moj je dojam da se obojica pjesnika bave pitanjem gdje je ulaz unutra, a ne kako izgledaju avionske orbite. Da, bave se prelaskom granica, ali prema zoni introspekcije. Zanima ih gusta „vlastita paučina“ i stvaralačka disciplina samosagledavanja. Obojica se, nadalje, dragovoljno suočavaju i s problemom koliko otkrića (inventio u klasičnoj retorici) – topičkih, leksičkih, sintaktičkih i najintimnije emocionalnih – može donijeti jedno veliko, zajedničko povećalo dvo(s)mislice, usmjereno na sučitanja i supisanja. Jer ako već tramvaj bez vozača nikada ne mijenja svoje kružno putovanje prostorom, kao u Mićanovićevoj pjesmi „Tramvaj neće stati“, znači li to da onda i pjesnik može pjevati samo o „kao da“ slobodi i „kao da“ bliskosti? Ili pjesnik može ono što tramvaj ne može? Čegec:

Hodao sam kontra večeras, u već opustjelu dijelu Ilice susreo sam
čarobnjaka Mora iz moje mladosti: – Bit će sve dobro, provjerio sam
u zvijezdama – rekao je sigurnim glasom i produžio prema halabuci.
Ja sam nastavio kontra i nestao u polumraku sporedne ulice.

I dalje u suprotnom smjeru.
Ne mogu se zaustaviti.

Obojica autora svjesni su koliko su duboko uronjeni u epohu istosti – dapače eksplicitno bilježe njen lanac za vratom (osobito Čegec, literarni diktafon svih mogućih citatnosti, kulturnih i socijalnih frazema, uvijek navedenih sa svojevrsnom pjenom na ustima). Mislim na epohu istosti koju južnokorejski filozof Byung-Chul Han u svojoj knjizi Protjerana drugost (2018.) zove i „smrću svake razlike“; smrću čak i samog erosa negacije; metastaziranjem stalnog digitalnog samougađanja i faktički istih globalnih programa, istih konzumerističkih luksuza, istih citata, istih razvikanih turističkih destinacija, istih oblika zabave. Ova opresivna i sveprisutna tiranija homogenizacije, „poželjne“, „dopadljive“, „zavodljive“ istosti, prema analizi Byung-Chul Hana, stvara i osobitu vrstu depresivnog subjekta, koji samome sebi može posvetiti toliku pozornost i toliko si izaći u susret oko sadržaja s kojima dolazi u kontakt, da se posljedično guši u depresiji svog komfora i svojih sitnih, ali svemoćnih anksioznosti. U povijesno najutvrđenijoj tvrđavi izolacije jastva ikada.

Ali Čegec i Mićanović nisu depresivni, odnosno nisu narcistički samoobuzeti subjekti. Već u njihovu nešto ranijem proznom dopisivanju Nesvrstana pisma, Mićanović će izjaviti: „Iako, opstali smo jedan pored drugog, i s drugima, kao različiti u mnogo čemu, i nismo, valjda i zbog toga, doživljavali jedan drugoga kao pretjeranu sličnost, dakle kao grešku“. Dapače, obojica produktivno proizvode i proučavaju antitijela razlike, u novoj zbirci dvopjesništva služeći se uvidima i metodologijama dijaloške paljbe: temom na temu, najjačim motivom (jet-lega, bankarenja, broja jedanaest itd.) na deklarativno isti, ali zapravo transformiran motiv. Nikada se ne dovode u instancu međusobnog stapanja. Nema toksične empatije. Afektivno, za razliku od dosljedno žestoke prevrednovalačke ljutnje kao otkrivalačke metode Čegeca, njegovog nepomirljivog i pasioniranog „ne pristajem“ ni na koji oblik licemjerja i obmanjivaštva, Mićanović je pjesnik nenaivnog, velikodušnog, obvezujućeg, gotovo sam u iskušenju da kažem primarnog i neotuđivog povjerenja. Pri tom i buntovnik (Čegec) i šaman (Mićanović) itekako osjećaju poplavu melankolije kao dominantne socijalne panemocije našeg vremena. Mićanovićevim riječima: „Oni ne spašavaju svijet,/ ne spašava se ono/ čega nema.//“. Ali i dalje ih zanima glavno pitanje poezije: možeš li makar za sebe, makar u utrobi kita/stiha, svjedočiti o kuljanju otpora, otpornosti na katastrofu. I možeš li govoriti tim odmetnutim jezikom slovne ž/garavice, prevesti ga iz mesa u mjesto stiha. Riječima Krešimira Bagića u recenziji iste knjige za portal najboljeknjige.com:

Obojica su deziluzionirani žitelji ovoga svijeta, povremeno su melankolični, često se okreću prošlosti, viđenim slikama, proživljenim događajima, vremenu kada se intenzivnije živjelo. Unatoč svemu, njihov je govor nerijetko ludičan, oni kao da se zaboravljaju pišući, kao da prkose svakodnevici, kao da se obnavljaju ulazeći u nepredvidive labirinte lirike.

Moj je dojam da se obojica pjesnika bave pitanjem gdje je ulaz unutra, a ne kako izgledaju avionske orbite. Da, bave se prelaskom granica, ali prema zoni introspekcije. Zanima ih gusta „vlastita paučina“ i stvaralačka disciplina samosagledavanja

Izlasci iz jezika

Razlika je, dakako, unutra. Teško dostupna, zakopana i veoma zaposlena. Ona se zapravo i počinje događati isključivo radom na antistrukturama percepcije, zatim i na njihovoj gradnji u jeziku. Zbog toga je cijeli režim pisanja i nametnut. Mićanović:

Opasan san. Odsutnost u kljunu ptice,
u repu zeca, u gubici podivljala psa.

Očeva maska, nesigurna udaljenost.
San kao jedina pouzdana stvarnost.
Poezija kao bingo-gubitak.
Užitak, spas.

Javljam, konačno.

Čegec:

Borac za slobodu potlačenih interesa
Nosilac spomenice pučke kuhinje za onemoćale tajkune
Uzgajivač bratstva i jedinstva među nogama
Čuvar državnog pečata u hladnjaku između ocvale piletine
i smežuranih rajčica (…)
Mačak u čizmama od olova i radioaktivne prašine (…)
Bijesni Orlando koji pocupkuje i pjeva, žilav i otporan na
škakljanje po tabanima.

Bijesni Orlando.

Za jednog od njih svijet je živ samo kao san i hodanje kroz mogućnosti propadanja kroz nove Alisine rupe (Mićanović). Za drugog je svijet živ samo kao krajnje deziluzionirana budnost i neprekidna, neumorna straža da se korov laži nigdje slučajno ne ulovi (Čegec). Istost je definitivno za obojicu krajnje opresivna, poput ratnog stanja. Bolje se od toga maknuti, makar skočili iz općeg mjesta goli golcati. Mićanović, iz pjesme „Doktor Wu“:

i nema nam druge, ni prve,
nastavimo sad s neskrivenom radošću
(postoji li skrivena) do jezika koji će se
probuditi gol na ulici, u  tuđem krevetu
zaboravu, koji će sebično pjevati
poznate himne o nesigurnom,
neuhvatljivom, nepoznatom
i odsutnom životu.

Mićanović ukida istost čak i u ljubavnom diskurzu, potpuno svjestan da emocionalne granice služe većem razumijevanju, a ne udaljavanju. Navodim pjesmu u cijelosti:

Ne znam jesam li ikada znao
(Dodatak o nepoznatom) 

Ona ga voli, ali kad njegova ljubav prijeđe granicu, ona se zaključa
i čeka da oluja ruku, očiju i glave prođe. Ionako, sutradan, on se
ničega ne sjeća.

Uzima joj volan u vožnji, zatvara oči dok ga vozi, hvata za grlo i is-
padne na semaforu. Povjeruje udarcima na lim automobila, olupini
kamiona da je to bio on.

Njegovi misle da ih je iznevjerila zbog toga što im više ne dolazi,
ne jede njihovu hranu, ne poziva ih u kuću s fontanom, crvenom
ciglom, u dvorište s podšišanim i urednim maslinama.

Kažu joj u savjetovalištu da su na rubu zakona. Ne smije raditi izvan

kuće. Prilaze joj muškarci na aerodromu, njuše njenu usamljenost,
želju da nestane, da pobjegne u nepostojeću zemlju u kojoj će netko
napisati roman o njezinu životu. Ljubavni roman u kojem se ona
sreće s njim u Grčkoj, ili putuju po vječnoj Italiji.

Ona ga voli. On se ne voli. Još se ne zna, ne čuje i ne vidi. Zabrinuti
susjedi, familija, policija. Ono što će se dogoditi u drugoj knjizi,
u drugom životu. Ono što joj nitko ne može oduzeti, ono što uzima
njezino tijelo, ono što je odvede onamo kamo nikad nije bila.

I to je bilo prije spavanja gotovo sve.

Čegec uopće ne piše o ljubavi, romansa kao literarna forma previše mu sliči na nešto patološki zaustavljeno, neživo jezičarenje, dok čitava njegova autorska osobnost treba stalno jezikotvorstvo. I njegovu pjesmu navodim u cijelosti:

 Filozofja oblaka
(Imperativno)

-Iznevjeriti fotografa!
-Zavarati jato divljih gusaka!
-Prepustiti se vjetru!
-Iskrcati teret!

U tekstu ima mnogo izlazaka iz jezika, ima čak kumpanjerstva s trećim pjesnikom iz ekipe, Senkom Karuzom, s kojim su već objavili troglasnu knjigu kratkih priča Tri krokodila. Senko se pojavljuje na hrptu knjige 52 dana, vlastitom pjesmom o Čegecu i Mićanoviću, u kojoj veli:

Čemu pisati i čemu se nadati
čemu živjeti ako je šutnja
jedino dijete koje smo porodili?

I Karuza bježi s njima iz nijemog jezika, dapače Čegec i Mićanović su zapravo cijelo vrijeme s njim na Visu (ma kakav Geelong, ma kakav Zagreb), tamo „kradu“ (nabavljaju, čitaju) knjige, kako veli Čegec, ili savjetuju Karuzu da „oprosti Marinkoviću“ kad se doseli u Komižu, jednostavnu mu oprosti, tako lobira iscjeliteljski Mićanović u svojim stihovima.

Obojica autora svjesni su koliko su duboko uronjeni u epohu istosti – dapače eksplicitno bilježe njen lanac za vratom (osobito Čegec, literarni diktafon svih mogućih citatnosti, kulturnih i socijalnih frazema, uvijek navedenih sa svojevrsnom pjenom na ustima). Mislim na epohu istosti koju južnokorejski filozof Byung-Chul Han zove i „smrću svake razlike“, smrću samog erosa negacije

Rudače u oknima

Sama činjenica da dva pjesnika nastavljaju razgovarati (radi se o dekadama), nastavljaju slušati jedan drugoga, nastavljaju se dopisivati različitim literarnim formama, nikako nije samo fenomen dijeljenja jutarnje kavice ili večernjeg pijančevanja, da spomenemo dva najčešća oblika družbe na ovdašnjim prostorima. Jer Čegec i Mićanović ne dijele ćakulu. Dijele znanje o unutarnjem kamenolomu. Tamo se krvavo radi, što, naravno, nema nikakve veze s time kako se postaje slavan na Facebooku ili na nekoj novijoj socijalnoj tračaonici/točionici.

I da se vratimo na naslovno pitanje ove kritike: Mićanović i Čegec su davno prije ove zbirke odlučili da će kompas namjestiti prema stranosti, drugosti, razlici, negaciji, izmještenosti. I još uvijek ih taj Sever/Sjever (igra riječima oko uzora Josipa Severa je Mićanovićeva) nije iznevjerio. Poezija koju zbirka donosi ima svoju dvostruko britku autonomiju i žestinu, ali ima i sluha za ono što u kontakt ne donosimo sami, a pri tom ne mislim na njihovu načitanost. Nije to zajednički pjesnički rad na način sonetnog zanata Paljetka i Maroevića. Možda smo bliže ekstremnoj samokritičnosti Elizabeth Bishop (Čegec) koju nastoji smiriti njezin staloženiji, produktivniji prijatelj Robert Lowell (Mićanović). Ali zapravo iz povijesti književnosti znamo mnogo primjera gdje je dvoje književnika (Montaigne i La Boétie, Ralph Waldo Emerson i Louisa May Alcott, D. H. Lawrence i Katherine Mansfield, Charlotte Brontë i Elizabeth Gaskell, Henry James i Edith Wharton, James Baldwin i Toni Morrison, J. R. R. Tolkien i C. S. Lewis, Denise Levertov i William Carlos Williams itd.) stasalo i kroz međusobno promišljanje literarne vokacije, a ne samo kroz razmjenu privatnih biografija. Pogotovo u malim sredinama, interes jednog autora za drugoga može stvoriti čitavu jednu kulturu. Ne treba nabrajati koliko punktova izdavaštva, književnosti i literarne refleksije već dugo u našem kontekstu uspostavljaju Čegec i Mićanović. Možda to ima veze s time koliko su jedan drugom podrška i koliko su u stanju podnijeti, izdržati kreativno zajedništvo. Mićanović:

Poezija je zajedničko poljoprivredno dobro, pjeva i šumi kao za-
drugarstvo, kao pšenica iz održivog razvoja, raduje i otkriva se na
neočekivanim mjestima, ali koga briga za vodu i zrak itd.

Mene je briga. Osobno, volim ovu zbirku stihova. Trebaju mi njezine posvećenosti autorskom radu, njezina iskrenost oko vlastite nemoći, njeno dizanje šatora baš u slijepoj ulici, a ne tamo gdje je to profesionalno najoportunije. Važne su mi te kuće od papira, a ne cigle i betona. Kad zatvorite 52 dana, niste bili u Australiji, niti ste samo po Zagrebu šetali Čegecova psa po imenu Zen. Stvar je korjenitija: pratili ste ljuštenje dva vrlo različita režima straha od svega osim poezije, pa ste samim time i osnaženiji, obnaženiji. Čini se da se o zbirci vrlo malo pisalo – kao da se podrazumijeva da je dobra i kao da majstorima ne treba refleksija. Ali nije li tužno kad se bilo koga i bilo što uzima zdravo za gotovo? Srećom, Čegec i Mićanović nikad to ne rade jedno drugome. I zato je ono što stvaraju i književnost i fraternité. Pjesnik definitivno može tamo kamo tramvaj ne može, u čovjeka, kao i u nedogled samog prijateljstva.

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Nataša Govedić je teatrologinja, spisateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Danas

Mjesec hrvatske knjige 2024.

U ovogodišnjem izdanju Mjeseca hrvatske knjige kao tema je istaknuta vrijednost pripovijedanja i kazivanja, posebice onih književnih vrsta koje pripadaju usmenoj književnosti, kao što su bajka ili legenda. Polazište Programskog i organizacijskog odbora bila je 150. godišnjica rođenja velike hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić, objasnila je koordinatorica manifestacije Sara Džapo ističući da su njezino bogato književno stvaralaštvo i pripovjedna izvrsnost ostavili traga na brojne generacije.

Javni poziv za rezidencijalni program Udruge Kurs u Splitu za 2025. godinu (Rok: 16. 12. 2024.)

Pokretanjem rezidencijalnog programa 'Marko Marulić' i razvijanjem promotivnih aktivnosti vezanih za boravak stranih autora i prevoditelja, istraživača s područja književnosti, vizualnih i audiovizualnih umjetnosti, ostalih izvedbenih umjetnosti u Splitu, Udruga Kurs ima za cilj omogućiti upoznavanje literarnih, kulturoloških i socijalnih prilika u Hrvatskoj, a posebno u Splitu, dok se istodobno domaća publika upoznaje s odabranom europskom književnom i umjetničkom scenom

Raspisan natječaj za Nagradu IGK za najbolju pjesničku zbirku! (Rok: 9. prosinca)

Nagrada Ivan Goran Kovačić dodjeljuje se za najbolju izvornu pjesničku zbirku tiskanu u dvogodišnjem razdoblju čije je prvo izdanje objavljeno u Republici Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom. Za nagradu mogu konkurirati i pjesničke knjige izvorno napisane i tiskane na hrvatskom jeziku kod registriranih nakladnika, bez obzira na mjesto objavljivanja. Rok je 9. prosinca

Raspisan natječaj za boravak u DHKP-ovoj rezidenciji za prevodioce i pisce u 2025.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) raspisuje natječaj za boravak u DHKP-ovoj rezidenciji za prevodioce i pisce u 2025. godini. Ovaj DHKP-ov rezidencijalni program namijenjen je književnim prevodiocima koji žive izvan Hrvatske i prevode hrvatske autore na strane jezike te stranim piscima zainteresiranima za boravak u Zagrebu i objavljivanje na hrvatskom. Prijave za 2025. primaju se do kraja 2024. godine ili do popunjenja kapaciteta. Rezidencija će primiti između 8 i 15 rezidenata.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Proza
  • Razgovor
  • Glavne vijesti
Skip to content