Novi Sad, kao Europska prijestolnica kulture, objavio je eksperimentalni roman Katalin Ladik Mogu li da živim na tvom licu? (2007.) u prijevodu Arpada Vicka na srpski jezik, u izdanju Rekonekcije. Status ove Vojvođanke kao najpoznatijeg imena istočnoeuropskog performansa potvrđen je 2016. godine u atmosferi dodjele joj međunarodne stipendije „The LennonOno Grant For Peace“, koju pored nje dobivaju i Ai Weiwei, Anish Kapoor i Olafur Eliasson, redom mlađi umjetnici. U to je vrijeme uslijedila i ponovna recepcija njezinog rada u nas, iako je Ladik ovdje cijelo vrijeme prisutna, kao izvođačica performansa koji su probijali opnu između mogućeg i izvedbenog. No autorica devetnaest zbirki pjesama na mađarskom jeziku, odnosno kroz svoje kazališne i radijske role, kao i diskografiju, tijesno je povezana uz vojvođansku emigraciju u Budimpešti, u kružoku konkretnih pjesnika, noisera, performera i dadaista.
Rekonekcija je, inače, biblioteka Saveza feminističkih organizacija među čijim izdanjima nalazimo djela Nine Živančević te inih autorica. Žanrovska polifonija ove romansirane biografije za jedne, a memoarskog patchworka za druge, reprezentirana je heteronimima Umetnice, Staklorezačice i Madone, koja je za svoju invokaciju odabrala geslo Oscara Wildea, „onaj ko živi više života, umire u više smrti“. Tako i knjiga započinje konkretnom pjesmom koja oponaša okomito padanje kiše, a praelement vode prelijeva se u flešbek na jedno hvarsko ljetovanje i uređenje vikendice te prerasta u prvo poglavlje. Memoarski prozni pretekst, nadograđen analitičkim čitanjem podteksta iščitava pozicioniranje i identifikaciju žene nasuprot etabliranim muškim pozicijama. Nabrajajući plejadu autora koja povezuje apartne dalmatinsko-ugarske kulturne veze autorica prošiva tekst hamvasovskim razumijevanjem prirode, što poentira egzistencija „na ostrvu koja postaje purgatorijum“.
Žanrovska polifonija ove romansirane biografije za jedne, a memoarskog patchworka za druge, reprezentirana je heteronimima Umetnice, Staklorezačice i Madone
Transgresija kao kontekst
No tko je Ladik ovog teksta, zapravo? U višeslojnom narativu upoznajemo autoricu koja cijelu avangardnu punk-scenu lako može poslati po šibice. Uz čitanja s Nickom Caveom, Lydijom Lunch i Henryjem Rollinsom, nastupala je na međunarodnim festivalima vokalnog performansa, prisustvujući često i konfliktnom kontekstu transgresije. Svojeg prvog supruga, skladatelja Ernöa Királyja (svojevrsne premosnice od tradicije Bartoka u korpusu mađarske klasične glazbe na novu glazbu) mapira s odmakom, kao „advokata, sudiju i dželata“, poslužimo li se parabolom Mome Kapora o razvodu braka, iako je s njime nastupala na nizu festivala sve do njegove smrti. Drugog supruga, također skladatelja, Dubravka Detonija, s čijim je ansamblom ACEZANTEZ sudjelovala u domaćim okvirima, prvenstveno Bijenala suvremene glazbe, međutim, u potpunosti izostavlja, tako da u ovom romanu ipak nema dosljednosti autobiografskog pisma.
Kolaž-roman Katalin Ladik medijska je nadogradnja višeglasnog života umjetnice, glumice, pjesnikinje i performerice u kojem se razne razine izmjenjuju u službi apstrakcije pripovjednog toka. Jednom je to retardacija slikom, a drugi put dinamizacija implementacijom lirske pjesme ili kakve ine književne vrste. Eksperimentiranje na „banalnoj“ razini teksta izvodi se prijelazom iz Ich u Er formu, a registar često poprima čak i shizoidan ton. Primjerice, autorica ga otvara eksplicitno govoreći o autogenoj seksualnoj praksi ili pak citiravši izjavu Charlesa Bukowskog koji je rekao da je djevojka koja je do 35 godine držala stisnuta koljena propustila i ljubav i poeziju.
Kolaž-roman Katalin Ladik medijska je nadogradnja višeglasnog života umjetnice, glumice, pjesnikinje i performerice u kojem se razne razine izmjenjuju u službi apstrakcije pripovjednog toka. Jednom je to retardacija slikom, a drugi put dinamizacija implementacijom lirske pjesme
Izostanak katarze
Fotografija kao refleksija svijesti autorice pomaže pri uzimanju u obzir diskursa tjelesnog izraza, budući da format knjige ograničava doživljaj vokalne izvedbe. Medij fotografije u knjizi obuhvaća ponegdje tekstove performansa i jedno Fluxus-pismo, no mahom se odnosi na brojnu dokumentaciju performerske prakse koju je Ladik izvodila gotovo aktivistički, bez ikakvih ograda spram malograđanskog morala, beskompromisno prenijevši angažman i na područje samog jezika.
Stoga je, s obzirom na rahlu strukturu knjige, strategija autorice, ukoliko je takva uopće bila prisutna, polako skliznula u ćorsokak. Uvodno utjecanje autobiografskim motivima iz djetinjstva odmijeniti će prikaz odnosa s roditeljima, prije nego li tekst usvoji registar (jednosmjernog) epistolarnog romana, ali i to u fragmentu. Poanta je kodirana polugom provjerenog branda, dokumentacijom poetskog performansa posvećenog Tesli izvedenog uz instrument teremin, po kojem je i nazvan. Povod za potonji izrastao je iz biografskog motiva, naime, činjenice da u učenjačko-isposničkom životu ovog velikog čovjeka nije bilo žena. (Iako, nitko nam ne odgovara je li bilo, na primjer, muškaraca, niti se slično pitanje uopće postavlja.)
Pravo katarzično iskupljenje ovaj tekst zapravo ne nudi, a ne nalazimo ga niti u kontekstu, tako da ova romansirana autobiografija ostaje pod impresijom impulzivne dokumentaristike koja svoju zanimljivost legitimira začudnošću. Tako da je čitav diskurs teksta u konačnici „nedovršen“ – potpuno otvoren za raznolike interpretacije, što ostaje njegovom ključnom strategijom i dometom. Kamenčić u cipeli recepcije jedne unikatne autorske ličnosti, na čiji se izraz ne ostaje ravnodušnim.
