Portal za književnost i kritiku

Zoran Predin, foto: Iz privatne arhive
Drugi roman Zorana Predina

Bezgrešna

Donosimo ulomak iz romana Zorana Predina „Bezgrešna“ koji je sa slovenskoga prevela Jagna Pogačnik, a roman uskoro izlazi u nakladi Frakture
Čitatelja namjerno navodim na pomisao da se majmunica u romanu preobrazila u suprotnom smjeru od Kafkinog žohara.

 

Tri kratka: Zoran Predin o novom romanu

Naslovnica: BezgrešnaMolim vas da nam predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?

Moj urednik, Seid Serdarević, rukopis je prepoznao kao političku satiru s elementima krimića, s čime se potpuno slažem. Svoju priču ispričao sam na način filmske naracije. Mala republika, negdje u srednjoj Europi, poslije državnog udara postaje rimokatolička, veganska Kneževina. Glavni moto Velikog kneza, generala Zime, je pomaknuti svjetonazor svojih podanika slijeva nadesno, što uzrokuje tragične posljedice. Karnivorske izbeglice koje iz zapadne Europe masovno bježe na Istok, otkrivaju nam svoje tragične sudbine. Kako svaka prava priča mora biti i ljubavna, Bezgrešna govori i o različitim ljubavnim situacijama koje čitatelji ne očekuju. Moji omiljeni alati su crni humor i apsurd  kojima držim čitatelje budnima. Knjiga je u tisku, znam i točan datum izlaska: 04.03.2024.

Kako se tekst odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?

Kontinuitet vidim u stvaranju vlastitog, prepoznatljivog stila. Neočekivani izbor teme je prvi odmak od dosad objavljenog. Sve moje knjige su vrlo različite po sadržaju. Prvi je roman, Mongolske pjege, genetska saga o ljudima i njihovim osjećajima, koji se kroz povijest ne mijenjaju. Voli se na isti način, mrzi se na isti način, zavidi se na isti način. Bezgrešna je ideološka satira, koje opisuje tragiku upletanja političke ideologije u intimni život pojedinca. U Mongolskim pjegama se smijemo iznenađenju koje čeka jednog od glavnih junaka, dok se u Bezgrešnoj zapravo smijemo sami sebi. Upravo završavam treći roman, koji je ponovo, namjerno, potpuno različit od prva dva.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I još, oslanjajući se na metafore?

Možda ga mogu najbolje najaviti izborom svojih omiljenih priča i romana: Preobražaj, Ferdydurke, Majstor i Margarita, Doručak prvaka.

Metafore? Čitatelja namjerno navodim na pomisao da se majmunica u romanu preobrazila u suprotnom smjeru od Kafkinog žohara.

Sat istine

(godina 20. n. e.)

Vrhunac ovogodišnjih višednevnih svečanosti povodom godišnjice smrti Generala Gregora Zime, osnivača Kneževine, dogodio se u Muzeju osamostaljenja, gdje se u Dvorani obožavanja i zahvalnosti nepregledna masa ljudi mimohodom klanjala najvećem sinu svoga naroda. Organizacijski odbor mimohoda dao je kod pomične metalne pregrade, kojom su oblikovali dugu vijugavu zmiju onih koji su čekali na trgu ispred muzeja, postaviti velike zaslone sa zvučnicima kako bi puštali dokumentarne snimke amaterskih pjevačkih zborova s pjesmama posvećenim Osnivaču.

Između pjesama vrtjeli su se Generalovi fotoportreti: kako se s punom košarom gljiva vraća iz šume, kako pomaže bređoj kravi da se oteli jednom rukom duboko u njoj, kako mu prsten, priljubljenih glava, istovremeno ljube biskup i nadbiskup, kako s grane bere jabuku, kako sabljom para umjetničku sliku, kako gardiste na zimskim vojnim vježbama hrani velikom žlicom meda – što bi čak moglo biti sporno jer je pčelinja povraćotina životinjski produkt koji je u to vrijeme bio zabranjen – kako zatvorenih očiju svira klavir i kako odlikovanjima nagrađuje najuspješnije uzgajivače repe i krumpira. Kratki filmovi prikazuju ga među nasmijanim sretnicama koje su dobrovoljno prihvatile jedro sjeme kneževih gardista za umjetnu oplodnju; kako s kardinalskim biretom i svećeničkim ovratnikom, odjeven u vojnu uniformu i s revolverom u ruci, preobraćuje klečeće Karnivore u katoličke vegane; kako sa sloganom Nikad više! u TV reklami vlastoručno gura jaje natrag u prestrašenu bijelu kokoš i time ostvaruje svoju odluku o zabrani konzumiranja svih životinjskih produkata.

Ljudi su strpljivo i dostojanstveno čekali nekoliko sati da uđu u Dvoranu obožavanja i zahvalnosti. Cijelu stražnju stranu dvorane bez prozora pokrivalo je ogromno Generalovo lice iz vremena osamostaljenja. Jedinstvena kombinacija strogosti i blagosti u crtama njegova lica svakog je podanika podsjetila da zauvijek u srce utisne sliku čovjeka koji se svih dana svoga života borio za njegovo blagostanje. Na bočnim, posve crnim zidovima u staklenim su vitrinama visjele Generalove medalje, sablje, kacige i uniforme, osvijetljene žarom bijele svjetlosti. Najveće zanimanje među njima pobuđivale su Generalova admiralska uniforma, vatrogasna uniforma, kardinalska bojna uniforma, uniforma za slobodno vrijeme i vojničke kupaće gaće u kojima je još kao regrut postavio državni rekord u ronjenju na dah s dvostrukim perajama.

Kip s Generalovim balzamiranim truplom bio je pokriven velikom staklenom kockom od poluprozirna stakla. Stajao je točno nasred dvorane. Kroz mutne staklene zidove u dvoranu je sjala crvenožuta svjetlost vječne vatre koja je gorjela u čast mrtvom, ali u srcu naroda zauvijek živom Generalu Zimi. Ulaz u staklenu kriptu krasili su bijeli mramorni kipovi jarčeva podignutih na stražnje noge koji su se okrenuti i nagnuti jedan prema drugome dodirivali rogovima. U polumraku staklene kripte okruglo ognjište vječne vatre, izgrađeno od granitnih kocaka, donesenih iz svih pokrajina Kneževine, posjetitelje je podijelilo u dva reda. Svaki je na svojoj strani obišao moćnu spomen-instalaciju, nakon čega su se mimohodi opet spojili pred izlazom iz staklene kocke.

Državna je komisija, prema umjetničkoj ideji Generalova sina Ognjena Zime, balzamirano Generalovo truplo odjenula u narodnu nošnju i na velikoj stijeni – simbolizirala je najviši vrh Kneževine – obrasloj mahovinom i posutoj malim plastičnim gljivama, postavila ga u pobjedničku pozu planinara koji u trenutku kad je dosegnuo vrh, lijevom rukom štiti oči od sunca dok, naslonjen na zlatni kardinalski pastirski štap u desnoj ruci, zadovoljno gleda u dolinu i svijetlu budućnost.

Narodna nošnja bila je izrađena od dopuštenih veganskih materijala i u domaćoj tekstilnoj tvornici, što je dokazivao ljupko dizajniran logo O. Z., d.o.o. na peti crnih drvenih klompi, na manšeti bijelih pamučnih čarapa i na rukavu široke bijele platnene košulje koja se iz crnih platnenih hlača, opasanih užetom od konoplje, napinjala preko balzamiranih prsa u zakopčan ovratnik.

Šešir široka oboda bacao je na Generalovo lice tamnu sjenu, iz koje su sjale njegove modre staklene oči, koje su mnoge nagnale da se pred njima prekriže i spuste pogled. S obje su strane instalacije odozdo osvjetljavale baklje, električne replike vječne vatre, koje su naglašavale tajanstveni polumrak i bacale treperave sjene po cijeloj prostoriji. Ispod plastične su mahovine skriveni osvježivači zraka namirisali unutrašnjost staklene kocke mirisom upravo pokošene trave. Zvučnici ispod stropa puštali su zvuk vjetra – snimili su ga na najvišem vrhu Kneževine – koji je prekidalo povremeno udaljeno jodlanje. Izvorno Generalovo jodlanje donirao je sam Veliki knez Ognjen, koji je jednom mobitelom snimio oca dok se tuširao.

Na vanjskoj strani izlaza iz staklene kocke djevojke u narodnim nošnjama dijelile su posjetiteljima suvenir, brošuru u kojoj su se uz umjetničke fotografije svečanog komemoracijskog ozračja nalazili vrijednosni bon i poziv za posjet velikoj trgovini sa suvenirima koja je istovremeno bila i izlaz iz Dvorane obožavanja i zahvalnosti.

Trgovina u vlasništvu O. Z., d.o.o. nudila je doista širok izbor najrazličitijih suvenira. Majice, šalice, kape, marame i privjeske za ključeve s Generalovom siluetom iz staklene kripte. I među podanicima izuzetno omiljenu snježnu kocku u kojoj je bila plastična minijatura sa stijenom i Generalom u narodnoj nošnji. Najtraženije su bile Generalove vrtne statue od lakirane pečene gline različitih veličina, kojima su ljudi ukrašavali balkone, terase i vrtove. Smatralo ih se srećonošama, zbog čega je proizvođač svake godine izrađivao novi kipić. Preklani Generala na divovskoj tikvi, lani Generala u pobjedničkim kupaćim gaćama s medaljom oko vrata i ove godine Generala s kosom na ramenima i jednom nogom na glavi izbjeglice Karnivora.

Vrlo popularna bila je i kopija ulja na platnu, slike koja je jako veristički prikazivala Generalovu majku kako istovremeno doji petogodišnjeg Generala i njegova prijatelja iz vrtića dok se preostali mališani gladni drže za želučiće čekajući da dođu na red. Izvorno platno visjelo je u auli Kneževa sveučilišta, a kopije najčešće po dnevnim sobama iznad televizora ili u spavaćoj sobi iznad kreveta. Pred blagajnama je stajao veliki stalak pun knjiga. Na donjim policama bile su dječje bojanke s prizorima iz Generalova djetinjstva. Malo iznad njih stajale su bogato ilustrirane biografije. Na gornjim policama albumi autorskih fotografija svestranoga Generala Zime i nekoliko njegovih pjesničkih zbirki. Bogatu ponudu zaokruživao je komplet odjeće za krizmu za dječake: crne klompice, bijele čarapice, crne hlače, uže od konoplje, bijela košuljica i ljupki šeširić široka oboda.

S obje strane izlaza iz trgovine stajala su dva platnena fotografska paravana za fotografiju za uspomenu s Generalovom slikom. Na lijevoj General u potpunoj ratnoj opremi gleda ravno u posjetitelje – na obje strane slike vidimo krave, lavove, hobotnice, nojeve, patke i praščiće kako panično bježe preko obzora – i oko ramena grli dva vojnika. Vojnici ispod kacige nemaju lice. To je mjesto za lice posjetitelja ili posjetiteljice. Na desnom paravanu General sjedi na kneževskom kamenu i na koljenima ljuljuška djevojčicu u bijeloj haljinici i dječaka u odjeći za krizmu s rupama umjesto lica, u pozadini dozrijevaju voćnjaci, kose kosci i stavljaju sijeno na hrpice, ženice beru krumpir.

Geza i Ilonka Frank nisu nikad posjetili Dvoranu obožavanja i zahvalnosti. I ove su godine na dan Generalove smrti ostali kod kuće i večer proveli pred TV ekranom.

(…)

Zoran Predin slovenski je novovalni kantautor i pisac. U svojoj bogatoj umjetničkoj karijeri objavio je četrdeset i pet autorskih albuma, četiri zbirke uglazbljenih tekstova ("Praslovan", "Sonček je", "Brez kravate in vezalk" i "Poljub, ki riše ustnice"), zbirku anegdota "Druga žena u haremu", zbirku kratkih priča "Glavom kroz zid" i romane "Mongolske pjege" i "Bezgrešna". Skladao je glazbu za filmove i kazalište, iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka do gypsy swinga, i nastupao po cijelom svijetu.

Danas

Poziv na Književnu rezidenciju Kamov 2024. s temom treće životne dobi

Rijeka

Tematski ovogodišnja rezidencija je usmjerena prema temama treće životne dobi - što znači starenje, demografska kriza, posljedice produživanja života, život u trećoj životnoj dobi s ograničenim sredstvima (...) dio su tema koje će se posebno pozitivno valorizirati, a očekivano od autora je da ih kvalitetno tematiziraju i čine dijelom svog promišljanja i kreativnog rada. Pravo na rezidenciju imaju umjetnici koji nemaju mjesto prebivališta u Rijeci, a rezidencijalni program svakom rezidentu osigurava honorar te po potrebi dodatna produkcijska sredstva (rok 17. travanj)

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
Skip to content