grlo ti je mrtvo, pojele su ga gusjenice
na putu do rascvjetalih voćki, ali ti se ne buniš,
šutnja je tvoje oružje, ceriš se mojim riječima,
mekanima, savitljivima, tekućima,
mojem gromoglasnom oružju
Prvi korak. Jedino što se uspijeva prepoznati su posljedice travanjskih kiša; žubor i blato, meka, raskvašena smjesa „sjećanja na nečije ruke koje su gurale prste / u ovu zemlju“. Josip Čekolj, prvostupnik kroatistike, etnologije i kulturne antropologije, autor romana za mlade Hahari na dnu mulja (2022.), slikovnice Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (2020.), te pjesničke zbirke Junaci i zmajevi u zalasku (2022.), svojim drugim poetskim naslovom Dječak pred žetvu upire prstom u ambijent, sasvim nalik izvanknjiževnom, već toliko puta viđenom, opipanom i omirisanom. Zbirka-dobitnica pjesničkih nagrada „Na vrh jezika“ i „Zvonko Milković“, ukoričuje „črlene pesme“, pušta da u sebe pohrane „vijesti o pakosnoj politici, sušnoj zemlji, harajućim / bolestima i nepoznatoj novorođenčadi“.
Mrvice na mrvičice
Zbirka sadrži trideset i šest pjesama raspoređenih u tri ciklusa-pisma („Piši mi kad ti zemlja bude tvrda, tvoj Josip“, „Piši mi kad se zaželiš priče, tvoj Jožek“, „Piši mi kad čuješ da napokon dolaze kose, tvoj Joško“) koji su protočni i na razini zasebnih fragmenata, ali i čitavog tkanja knjige. Kao što i sami naslovi ciklusa sugeriraju, topografski apstraktni konteksti koje cjelina okuplja u svakom se od dijelova umnažaju i raslojavaju na tri različite subjektne pozicije, vizure iz koje se pjesma artikulira i obraća svome recipijentu. Njihova se razlika očituje primarno u upotrebi jezika, pa Josip koristi standard, tek ga netremice ispreplićući s proplamsajima kajkavice. Najbolji je primjer uklapanje brojalice u pjesmu „Kratak sadržaj“, čime se ujedno i upušta u igru s različitim registrima i fonostilističkim podatnostima jezika. Tek u samoj završnici prvog ciklusa, nakon autopoetičkog kolebanja („od čega si sačinjen / ti koji strepiš od riječi pripadnost, / od papira koji te ukratko pita čiji je tvoj jezik“), pojavljuje se pjesma „Vse kaj smo šteli“, koja je u potpunosti napisana na kajkavici. Jožek puno radikalnije i dosljednije prelazi u dijalekt.
Čekolj se, doduše, ne upušta u eksperiment s epistolom i na formalnoj razini, već ju zadaje kao okvir; rekvizit kojim ocrtava dijaloški princip izgradnje pjesama. Temeljni postupak izravnog obraćanja (imaginarnom) adresatu najizraženiji je u zadnjem ciklusu, dok u prethodna dva pjesme najvećim dijelom imaju funkciju zadržavanja na ocrtavanju atmosfere i prizora (npr. „Trag trešanja“) ili pak potpuno uranjaju u prenošenje bljeska događaja (npr. „Crvena večera“). Drugi ciklus, u tom smislu, donosi zaokret baveći se pripovijedanjem i opjevavanjem fikcionalno-biografskih ispovijesti (Ljubica, Katica, Rudek, Marica, Francek, Lojzek, Jalžica, Imbrek, Barica, Slavica, Jagica) koje bi zasigurno mogle funkcionirati i kao potpuno samosvojna cjelina, koja se bavi razrađivanjem kulturalnog i povijesnog konteksta kajkavskog imaginarija.
Pjesme su pisane dugim, ritmiziranim slobodnim stihom, koji se često lomi prebacivanjem ili opkoračenjem. Odlična su rješenja za rimu unutar stiha („moj si mali krt, ti si moja mala slatka smrt“), zvučno-jezične igre („prepunu bregovitih briga“) i izmjene asonanci i aliteracija („naš nemilostivi Straše, zašto strašno stršiš / kao guša iz naših duša“, „trgala je mrvice na mrvičice / za sebe i mravuljce ispod stola“), koje su uglavnom vezane uz infantilizaciju lirskog govora, imaju ritmotvornu funkciju, ali i bitno pridonose njegovoj metaforizaciji, rekontekstualizaciji ustaljenih motiva i mjesta usmenoknjiževnih žanrova.
Zbirka sadrži trideset i šest pjesama raspoređenih u tri ciklusa-pisma koji su protočni i na razini zasebnih fragmenata, ali i čitavog tkanja knjige
Postupak bojenja
U skladu s time, Dječak pred žetvu uspostavlja se kao mikrokozmos ispleten od pramenova betežnih, ali upornih riječi, onih koje „udaraju o blato kao o bubanj“ u preznojenoj želji da materijaliziraju „izbrisane zemlje, izbrisane povijesti, izbrisane obitelji“. Iako Čekolj ne ganja gustu hermetičnost, nego klizi prema prohodnosti i otvorenosti u svojem izričaju, izuzetna atmosferičnost i tematsko-motivski sklop pjesama nisu lako providni ili svrha samima sebi. Percepcija pjesama posredovana je uvođenjem i dosljednim ponavljanjem ključnih pojmova, čime se učvršćuje njihova funkcionalnost i uvjerljivost. Riječi kojima se izmaštava komunikacijska shema zbirke najavljuju se pri samom početku: „travanjske kiše / (…) odnose površinski pepeljasti sloj, samotno sjemenje / i kapljice našeg znoja“, pa su tako prisutne „pepeljaste kosti odraslih“, a iz kapi znoja obraća se i najavljuje lirski subjekt, „noćas će se roditi naše nejako dijete“. Dodatno se razrađuju drugim ciklusom, kojim Čekolj ispisuje obrazac prenošenja traume s koljena na koljeno, dojmljivo se igrajući s konceptom predodređenosti pomoću mitološkog motiva rojenica: „tri su rojenice padale kroz dimnjak, / (…) i zacoprale moju kožu brezinom korom, / plavim naručjem i agacijinim očima, / ljubičastom tintom i lisičjim šapama“. Stoga, na primjer, Barica ima „noge prekrivene bukvinom korom“, a Ljubica „pripovijeda ljubičastim glasom“.
Postupak bojenja također preuzima važnu funkciju u oblikovanju semantičkih polja unutar zbirke, pa se frekventnošću osobito ističu crvena i već spomenuta ljubičasta, što se dodatno naglašava i dizajnom naslovnice Duške Bukvić. U paleti zbirke ljubičasto su obojani motivi vezani uz tijelo i njegove produžetke, poput glasa, kratera na grudima ili koljena. Crvena je usko vezana uz smrt (ili barem njezin nagovještaj) te motivski svijet flore i faune. Takvim titranjem na granici između jezovitog i idiličnog, nasilnog i nježnog, oblikuje se niz začudnih slika poput; „zajedno se trešnje i / babice crvene u klancu“, „divovske crvene krave jurile su / spuštajući se s bregova, / pogazile su djecu / dok su se igrala“, „razlijevali smo krv bijelim stolnjakom, umjetninama i / zažarenim licima / sve dok se nismo pobratimili i posestrimili“, „naše krasno crveno dijete, rastrgano koplje“. Čekolj, i općenito, ton melankolije i opće uzaludnosti ostvaruje oblikovanjem oksimoronskih slika korištenjem motiva neproživljenog ili nemogućeg djetinjstva (nepoznata novorođenčad, gladna, neutješna, nemoguća djeca), te suprotstavljanjem trivijalnog, bezazlenog ili svijetlog onom što je bizarno, opasno ili mračno (tijela u „bjeličastoj / crti srama“, „pluća su nam nabrekla / od tuge kao peciva napunjena marmeladom“).
Fauna često predstavlja čitava tematska središta; one dobroćudne, pitome životinje u semantičkoj su napetosti sa ženskim tijelima (strina Ana kao ranjena jarebica, uspoređivanje pogrbljenih žena i izgladnjelih pasa, kozonoge žene), a nakazne i ozlijeđene dovodi se u vezu sa stradanjem (lirski subjekt kolje gorućeg pijevca, spaljeni pijetlovi, umirući fazan). Odnos s prirodom zasniva se preko tijela, u snu se postaje lapor, dlanovi se polažu na zelenu travu na prsima, prsti se guraju u zemlju i pali se trulo sijeno na leđima. Mehanizmom povratne sprege, i priroda poprima tjelesna obilježja, pa Medvednica ima snažna prsa, sunce plazi jezik, a oči su potoci.
Iako Čekolj ne ganja gustu hermetičnost, nego klizi prema prohodnosti i otvorenosti u svojem izričaju, izuzetna atmosferičnost i tematsko-motivski sklop pjesama nisu lako providni ili svrha samima sebi
Sklizak poetski krajolik
Kopajući po Čekoljevu radu, čini mi se da se u većini raščlanjivanja i propitivanja njegove uspostave lirskog svijeta često nedovoljno trudi ići dalje od površnih upiranja u ruralni imaginarij i kajkavicu, što u konačnici bitno uskraćuje potencijal autorovog pjesničkog idiolekta, a specifičnost lirskog govora svodi na banalnu etiketu. Okršaj s Čekoljevom pjesmom, međutim, nalaže pažljivo i posvećeno osluškivanje. Njegov lirski subjekt zavodi na sklizak poetski krajolik i drži nas na oprezu svojom prevrtljivom naravi, u jednom trenutku sramežljivo šapćući „kušnul sam te kad nišči ni gledel“, a već u drugom gledajući nas ravno u oči i nezasitno grabeći „vse kaj smo šteli bil je celi svet i vsaki cvet“. Prelijeće iz perfekta u prezent, vijuga pozicijama objektivnog promatrača, prvog lica množine i drugog jednine, konstantno u razdoru, poziciji između gradskog i seoskog, suvremenog i tradicionalnog, uplašen, ali i prkosan u iskazivanju vlastite mekoće kada na samome kraju zaključuje „otkrivenje se zove oslobođenje od straha“.
Unatoč tome što, kao i u prvoj zbirci, nastavlja obitavati u istim toposima podrijetla, obitelji i sazrijevanja, oslanjajući se na poetiku „povratka prirodi“, Čekolj uspijeva složiti začudnu, pametnu i uzbudljivu zagonetku. Suvereno barata ispisivanjem dugačkih, gustih pjesmama, koje su i dosad bile karakteristične za njegov autorski potpis. Međutim, na nekim bi se mjestima moglo prigovoriti tekstualnoj ekonomiji. Češljanje pokojeg stršećeg stiha ili strofe doprinijelo bi većoj čvrstoći, ujednačenosti i interpretativnoj poticajnosti. U svakom slučaju, radi se o knjizi kojom je autor uvjerljivo izbjegao zapadanje u izlizano; zanimljivo ispreturao i uzdrmao pretince prepoznatljivog pjesničkog koda.
