Ova žena
zna baš sve
o krletkama
i izbama za mučenje.
Katyayani  „Žene se ove boj”

U potrazi za domaćom književnošću naslonjenom na teme i promišljanja o indijskom potkontinentu, prije desetak godina čitala sam sve (staro i novo) na što sam tada naišla i što sam povezivala s Indijom, od putopisa do filozofskih hrestomatija. U istom valu upoznavala sam eseje Rade Iveković iz knjige Benares, poeziju Vesne Krmpotić, putopise Dinka Telećana iz knjige Lotos, prah i mak. Bilo je tu i knjiga o yogi i romansiranih publikacija namijenjenih turističkoj promociji i putovanjima. Posebno vrijedno otkriće bile su mi dvije antologije poezije i proze koje su priredile prevoditeljice Lora Tomaš i Marijana Janjić. Prva je bila Popodnevni pljuskovi – izbor iz suvremenoga ženskog pisanja (VBZ, 2011.) s pozamašnim brojem proznih i pjesničkih tekstova suvremenih indijskih autorica. Paralelno s čitanjem „pljuskova“, taman sam sabirala dojmove nakon putovanja u Indiju i teme „pljuskova“ bile su mi bliske i svježe: položaj žene u društvu u kojem istovremeno egzistiraju modernost, mitološki ustrojena stvarnost, tradicionalne uloge, ritualnost i započeta, no nedovršena emancipacija. Nakon „pljuskova“, Lora Tomaš i Marijana Janjić objavile su drugu antologiju Lotosi od neona – indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM i Udruga Lotos, 2017.) čiju os čini pisanje s motivikom gradova i urbanoga. Tada sam Loru Tomaš zapazila kao antologičarku i prevoditeljicu u čijem je središtu interesa artikulacija feminine perspektive, a kada se pojavila kao spisateljica nekoliko godina kasnije s romanom prvijencem Slani mrak (Hena com, 2020.) za kojeg je dobila književnu nagradu „Slavić“, opet mi je njezino pisanje natopljeno otokom i otočkim bilo zanimljivo i blisko.

U novom, drugom romanu Papir tvoje kože autorica se vraća u književni prostor Indije vjerodostojno prikazujući čitav niz ljudskih praksi. Tematski, u prvom planu bavi se odnosima i traumom nasilja nad ženom, te pozicijom žene i njezinom internaliziranom podčinjenosti koja u konačnici postaje emocionalni kavez bez ključa i zlokoban usud.

Loru Tomaš zapazila kao antologičarku i prevoditeljicu u čijem je središtu interesa artikulacija feminine perspektive

Opsesija, trauma, napetost

Kada sam se prije skoro jednog desetljeća prvi put uputila u Indiju, govorili su mi: ne idi, tamo ubijaju i siluju žene. Nije me to zaustavilo jer čovjek ima neke svoje putove i težnje, pa se ne obazire na komadiće stvarnosti koji ipak ne predstavljaju čitavu sliku. Strah se posebno bio proširio nakon zločina koji je potresao svijet u prosincu 2012. godine kada je banda šestorice muškaraca u večernjem autobusu u južnom Delhiju silovala i zvjerski mučila 22-godišnju studenticu fizioterapije i njeno tijelo izbacila na ulicu. Djevojka je nedugo nakon toga preminula od ozljeda. Iako su počinitelji kažnjeni smrtnom kaznom i država je uložila veliki napor da se poveća nadzor nad zlostavljanjem žena, potrebno je puno više od mjera i gesti institucija za demontiranje patrijarhalne strukture društva. Potreban je duboki zahvat na onom nevidljivom, najvažnijem ljudskom „organu“ zaduženom za temeljitu promjenu – na svijesti! Književnost svoje djelovanje upućuje upravo u predjele svijesti. Zato vrijedi pisati o najtežim temama. Događaj koji sam spomenula autorica dotiče na jednom mjestu u romanu. Ne stavlja ga u središte, no spominje ga s razlogom.

Nakon što je završila studij anglistike i indologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i magistrirala rodne studije na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, Lora Tomaš (1981.) je u Indiji i drugim zemljama južne Azije boravila u više navrata gdje je radila kao novinarka i prevoditeljica. Dio proživljenog iskustva pretočila je u roman smještajući svoju priču u okvire geografski joj poznatog prostora, prostora intimnog, sjećanja, društvene i političke stvarnosti, istraživanja i fikcije. Protagonistica romana, ujedno pripovjedačica, novinarka i indologinja iz Zagreba odlazi u Indiju sakupljati građu za književnu antologiju. Upoznaje fotografa K. s kojim ulazi u ljubavnu vezu, započinje suživot, povremeno putujući s njime. No, postaje opsjednuta životom preminule Priye, žene blisko povezane s K.

 „Strankinja sam okružena tvojim predmetima. Uljez. Druga žena, iako znam da ti ne bi mala ništa protiv toga da ga dijeliš sa mnom.”

Pripovijedanje u prvom licu izmjenjuje se s pismima, tj. dijelovima teksta u kojima se junakinja obraća Priyi. Pisma (obraćanja) čine integralni dio teksta, te nisu izdvojena u smislu naslovljenosti, drugačijeg fonta (osim uvodnog pisma) ili datiranosti pa se pripovijedanje iz „ja“ bez vidljive granice pretapa s pismima. Junakinja prema Priyi (na hindskom „dragoj“) pokazuje poštovanje i divljenje zbog poznavanja biljaka, njegovanja vrta i pristupa ženskoj ljepoti, upoznaje ju preko detalje, preko recepata za ljepotu koje nalazi u njezinoj bilježnici. Slaže priču od krhotina. Priya joj postaje glavna prijateljica, glas iz zrcala, sugovornica koje nema, no stalno je tu. Postaje druga polovica junakinje same, aspekt u kojem leži odgovor izvan racionalnog i vidljivog prostora. Putem pisama kao da se između žive i znatiželjne žene i one koje više nema stvaraju neobična bliskost i povezanost. Gotovo do samog kraja romana ne možemo sa sigurnošću znati u kakvom je točno odnosu Priya bila s junakinjinim partnerom K., kao ni zašto profinjena, obrazovana i ekonomski poduzetna žena, vlasnica uhodanog posla, klinike za uljepšavanje (Priyina biljna klinika ljepote), nije mogla izići iz kruga nasilja?

 „Sjetila bi se kako ti je uvijek zamjerao to oprašivanje sa svijetom. Kurvo, vikao bi, ljubavi.”

U tom smislu autorica kreira atmosferu napetosti (suspense), odgađajući otkriti pravu prirodu odnosa muškarca K. i Priye kao i uzrok Priyine smrti, usmjeravajući Papir tvoje kože prema žanru psihotrilera. Odnos s fotografom K. leži u odsutnosti. U refleksijama junakinje. Da bi razumjela vlastitu ljubavnu vezu, nesvjesno se kreće prema Priyi. Priyina proživljena trauma postaje opsesija, mjesto u kojem junakinja traži i očekuje odgovor, živeći u višestrukim strepnjama – hoće li K. doći, kada će doći, i hoće li ga opet nazivati utjerivači dugova. Živi i u strepnji od „usputnog“ nasilja na koje kao da se navikla, bilo da je to muško stiskanje u vlaku, noćni posjet starijeg pjesnika u njezinoj gostinskoj sobi koju joj je ponudio zbog večernjeg pljuska kada je došla po „pjesničkom poslu“, ponuda vozača biciklrikše koji joj ne propušta pokazati „lijevo bedro“ (penis u erekciji), bilo naprosto svakodnevno muško zurenje u žensko tijelo.

Proživjeti, pa pisati, očito je postupak koji autorica koristi u oba romana. Pišući roman Slani mrak kreće na otočka putovanja s kojih donosi priče i dijaloge otočkih ljudi. Papir tvoje kože pak piše nakon života u indijskim gradovima. Opisi gradskih četvrti Delhija, Bangalorea, Bombaya, uličnih detalja i običaja, hrane, odjeće, biljaka i načina komunikacije, precizno dokumentiraju podneblje u kojem se junakinja kreće.

„Bila sam marljiva sakupljačica prizora, zvukova i mirisa, moje poslanice tebi iz svijeta živih“, piše u jednom od pisama Priyi. U drugom dijelu romana, junakinja obolijeva od hemorogijske denge, virusne tropske bolesti koju prenose komarci. Opisom strašne bolesti u kojoj se oboljeli doslovno raspada od boli i „vampirskih“ simptoma, podcrtava u kojem se geografskom prostoru nalazimo u tekstu.

Priya postaje glavna prijateljica, glas iz zrcala, sugovornica koje nema, no stalno je tu. Postaje druga polovica junakinje same, aspekt u kojem leži odgovor izvan racionalnog i vidljivog prostora

Vrijeme kao lik

Roman Papir tvoje kože podijeljen je na dva velika poglavlja naslovljena „Prije“ i „Poslije“, dok je niz manjih poglavlja razdijeljen citatima, parafrazama i kraćim tekstovima koje autorica piše i oblikuje posuđujući motive ženskih putopisa starijih putnica, pustolovki, botaničarki i lovkinja na leptire. Popis svih tekstova naveden je u bibliografiji na kraju knjige, što govori o višestrukosti istraživanja koja je autorica obavila pišući roman.

Kako roman nije pisan linearno, već se vrludavo pletivo fabule rasipa u različitim rukavcima koji se potom sreću u glavnome toku – vremenu, samo vrijeme predstavlja nevidljivog lika čije se ispresijecano pamćenje gubi i neprestano vraća. Sama je autorica naglasila da je roman pisala oslanjajući se na teoriju francuskog filozofa Henrija Bergsona da nikada ne opažamo čistu sadašnjost, jer je ona uvijek nadiranje prošlosti koja progriza budućnost.

„Moje sjećanje koje je hlapilo na ovim temperaturama, kondenziralo se na stijenkama moje lubanje i polagano kapalo na jezik. Iskustvo provučeno kroz tijelo kao udica kroz nepce. „Ali onog trena kad uđeš u sjećanje, ono postaje fikcija, zar ne?“.

Roman nije pisan linearno, već se vrludavo pletivo fabule rasipa u različitim rukavcima koji se potom sreću u glavnome toku – vremenu

Bijela madam ide po vodu

Roman sam čitajući povezivala s knjigom Ženski svijet Britanske Indije (Mala zvona, 2021.) Biljane Romić, izvanrednom književnom studijom nastalom na temelju višegodišnjeg proučavanja dnevnika i pisama Engleskinja koje su boravile u Indiji. Težina podneblja i zahtjevna „drugost“ nisu bile jednostavne Engleskinjama koje su pod posebnim uvjetima dolazile u Indiju kada je Istočnoindijska kompanija započela svoju ekonomsku kolonizaciju. Nekoliko stoljeća nakon toga, i dalje Indijci bijelu ženu zovu madame, otkriva i protagonistkinja romana Papir tvoje kože, zato što je bijela, zato što samostalnost nije dokinula autokolonijalnost, zato što kolonijalno nasljeđe još uvijek živi posebno među kastama „nevidljivih“ i običnih ljudi, naviklih služiti i raditi za druge. Pripovjedačica pokazuje visoku svijest o onima s najniže društvene ljestvice. Jedan od najbolnijih takvih momenata svakako je opis susreta s  etničkom zajednicom Rohindža, bengalskim muslimanima naseljenim u Kašmiru koji su desetljećima izbjeglice zbog genocidne propagande budističkog svećenstva.

Papir tvoje kože višestruko je angažiran i vjerodostojan roman atmosfere koji nas vodi u nepoznata područja psihe i nepoznata područja indijskih gradova i načina življenja. Iako temeljen na mnogim uporištima u stvarnosti i proživljenosti, poetičan stil i paučinasto pretapanje potpuno raznovrsnih slojeva, obavijaju ga oniričnošću i otvaraju vrata za blag i dubok zaron u tekst. Natopljen utjecajima i referencama koje upućuju na druge umjetnosti, na prostore koje protagonistkinja osvaja i mijenja, ovaj tekst otkriva da je autorica putnica, eruditkinja i sama đangama (lutalica) što pripisuje svojim likovima, a i sama svoj lik –  lutalica.