U razdoblju potrebnom za pisanje ove knjige, američka stanica za atmosfersko mjerenje smještena na vulkanu Mauna Loa, na Havajima, pokazala je da je koncentracija ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi prešla razinu od 400, a zatim i 410 čestica po milijunu (parts per million, ppm).[1] Ovo mjerenje, koje bilježi klimatske promjene izazvane ljudskim djelovanjem, dokazuje da se na razini tako neznatne aktivnosti kao što je pisanje jedne filozofske knjige, ekološka stvarnost u tišini pogoršava do spektakularnih razmjera. Napomenimo samo da je ta vrijednost ostajala ispod razine od 300 ppm kroz cjelokupnu ljudsku predindustrijsku povijest, a da je autor ovih redaka rođen u trenutku kada je bila na razini od 340 ppm. Medijski vrlo propraćena njemačka studija pokazala je da je biomasa letećih kukaca u dvadeset i sedam godina smanjena za 76 posto:[2] unatoč mjerama zaštite i stvaranju prirodnih zona, u nekoliko desetljeća nestalo je tri četvrtine kukaca na planetu. A to je tek još jedan od pokazatelja iz ogromnog broja istraživanja o degradaciji tla, vode, funkcije oprašivanja i održavanja ekosustava,[3] koji ukazuju na to da se transformacija Zemlje sada odvija brzinom sumjerljivom trajanju života, pa čak i pukog projekta pisanja jedne knjige.

U istom tom petogodišnjem razdoblju, globalni politički pejzaž pretrpio je jednako zapanjujuće transformacije. Dolazak na vlast Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama 2017., Jaira Bolsonara u Brazilu 2019., ali i pobjeda zagovornika Brexita u lipnju 2016. najjasniji su znaci u nizu događaja koji se često tumače kao rasap liberalnog poretka. Gotovo posvuda u svijetu, pokret utvrđivanja granica i društvenog konzervativizma okuplja neke od gubitnika globalizma koji očajnički traže nove zaštitnike i ekonomske elite koje su odlučne uvući narode u igru suparništva među nacijama kako bi očuvale akumulaciju kapitala. Nešto ranije, međutim, Pariški sporazumi potpisani s općim entuzijazmom u prosincu 2015., bili su nagovijestili pojavu nove vrste diplomacije, koja si je dala u zadaću da koncert nacija uvede u novu klimatsku eru. Unatoč manjkavostima ugrađenima u taj sporazum, već i sam pokušaj artikulacije diplomatske suradnje s klimatskom politikom bio je meta napada novih gospodara kaosa: za njih nije bilo ni govora o uspostavljanju svjetskog poretka koji bi se temeljio na ograničavanju ekonomije.

U istom razdoblju mogli smo svjedočiti i otvaranju mnogih novih frontova društvenih mobilizacija koji izravno ili neizravno dovode u pitanje stanje Zemlje. Posljednje korekcije u ovoj knjizi napravljene su kao odgovor na prosvjede Žutih prsluka [Gilets jaunes] u Francuskoj, za koje ne smijemo zaboraviti da su uzrokovani predloženim uvođenjem poreza na gorivo. U trenutku kada sam na svojim seminarima počeo uspostavljati veze između povijesti moderne političke misli i pitanja resursa, staništa i u širem smislu materijalnih uvjeta egzistencije, otpočeli su procesi invencije novih odnosa s teritorijem u okviru ZAD-a i Notre-Dame-des-Landes, ili u sukobima između indijanskog rezervata u Standing Rocku i projekta naftovoda u Dakoti. Ukratko, aktualni događaji neprestano potvrđuju i potkrepljuju ideju o preorijentaciji društvenih sukoba na pitanja ljudske subzistencije. Ali uza sve to, uz klimatske marševe, govore Grete Thunberg i činove građanskog neposluha koje provodi grupa Extinction Rebellion u Londonu, dogodili su se Haiti, Portoriko, Houston: intenziviranje tropskih uragana i neadekvatnost vladinih odgovora pokazali su nam da klimatska ranjivost otkriva društvene nejednakosti koje se ubrzano politiziraju. Raspodjela bogatstava, rizika i mjera zaštite obvezuje nas da sudbinu stvari, ljudi, zakona i strojeva koji ih spajaju sagledamo kao dio iste cjeline.

Pet godina bilo je, dakle, dovoljno da zabilježimo ogromne promjene. Pet godina je dovoljno da ipak nedavnu prošlost danas promatramo kao posve drugačiji univerzum od onoga u kojem se razvijamo danas, univerzum u koji se više nikada nećemo vratiti. Brzina kojom se ti procesi razvijaju postavlja nas pred još mračnije pitanje: gdje ćemo biti kada prođe još pet godina?

Aktualni događaji neprestano potvrđuju i potkrepljuju ideju o preorijentaciji društvenih sukoba na pitanja ljudske subzistencije. Intenziviranje tropskih uragana i neadekvatnost vladinih odgovora pokazali su nam da klimatska ranjivost otkriva društvene nejednakosti koje se ubrzano politiziraju. Raspodjela bogatstava, rizika i mjera zaštite obvezuje nas da sudbinu stvari, ljudi, zakona i strojeva koji ih spajaju sagledamo kao dio iste cjeline

Ova knjiga ujedno je istraživanje porijekla i značenja tih događaja kao i jedna od mnogih njihovih manifestacija – doduše na mikroskopskoj razini. Zadobiva značenje u tom neobičnom kontekstu globalnih ekoloških, političkih i društvenih mutacija, čiju važnost nerazgovijetno opažamo no ipak je ne možemo točno opisati, a još manje pretočiti u teorijski jezik. Taj se rad, na određeni način, sastoji od ugrađivanja filozofske prakse u tu povijest, od ponovnog podešavanja njezinih metoda kao i vrste pozornosti koju, u odnosu na ova pitanja, usmjerava prema svijetu.

Knjiga se predstavlja kao duga povijesna i konceptualna obilaznica, koja pokriva nekoliko stoljeća i međusobno vrlo različite oblike znanja. Baš kao u onim igrama u dječjim crtankama, u kojima povezivanjem numeriranih točaka dajemo raspoznatljiv oblik onome što je isprva bilo oblak disparatnih elemenata, ovdje ćemo u teoriji, polemikama i prijeporima, raspršenim znanjima o granicama, oceanima, žitu, željeznicama, nafti i atmosferi nalaziti tragove jednog problema koji je ujedno ekološki i politički. Samo što, u ovome slučaju, da bi zadatak bio još teži, točke nisu bile numerirane pa mi nije bilo druge nego graditi vlastiti kompas u hodu.

Ta povijesna i konceptualna obilaznica može se sažeti na sljedeći način: kako bismo razumjeli ono što se događa s planetom, kao i političke posljedice te evolucije, moramo se vratiti na oblike zauzimanja prostora i korištenja zemlje kakvi su bili na snazi u ranim modernim društvima na Zapadu. Širenje teritorijalnog suvereniteta države, instrumenti osvajanja i poboljšanja tla, ali i društvene borbe koje su se odvijale u tim okolnostima – sve to čini osnovu kolektivnog odnosa prema stvarima, odnosa čije posljednje trenutke upravo proživljavamo. Čak i prije nego što je utrka za resursima koja je spojila pojmove napretka i materijalnog razvoja istinski otpočela, dakle prije devetnaestog stoljeća, neke od pravnih, moralnih i znanstvenih koordinata modernog odnosa sa zemljom već su bile uspostavljene. Drugim riječima, da bismo razumjeli imperije izgrađene na nafti, borbe za okolišnu pravdu i uznemirujuće trendove u klimatologiji, moramo se vratiti na agronomiju, pravo i ekonomsku misao sedamnaestog i osamnaestog stoljeća; na Grotiusa, na Lockea, na fiziokrate. Da bismo razumjeli zbog čega nismo u stanju nametnuti ograničenja ekonomiji u ime zaštite naše subzistencije i naših ideala jednakosti, moramo se vratiti na socijalno pitanje[4] iz devetnaestog stoljeća i način na koji je industrija utjecala na kolektivne predodžbe o emancipaciji. Aktualne rasprave o bioraznolikosti, rastu i statusu divlje prirode tek su posljednja etapa duge povijesti kroz koju su se zajedno konstruirale i naše društvene koncepcije i materijalna struktura svijeta. Sâm ekološki imperativ, ako ga prepoznajemo takvim, zadobiva svoje značenje u toj povijesti.

U strože filozofskom smislu, to znači da su oblici legitimacije političke vlasti, definiranje ekonomskih ciljeva i narodne mobilizacije za pravdu uvijek bili tijesno povezani s načinom na koji koristimo svijet. Značenje koje pridajemo slobodi, sredstva koja koristimo kako bismo je uspostavili i očuvali, nisu apstraktne ili čisto diskurzivne konstrukcije, već proizvodi materijalne povijesti u kojoj su nam tlo i geološko podzemlje, strojevi i svojstva živih bića pružili presudne poluge za djelovanje. Aktualna klimatska kriza na dramatičan način otkriva tu vezu između materijalnog obilja i procesa emancipacije. Američko Ministarstvo za energetiku nedavno je, primjerice, prirodni plin, koji je fosilno gorivo, nazvalo „molekulama slobode SAD-a“,[5] zazivajući time brutalno koliko i naivno maštanje o emancipaciji kroz proizvodnju, neovisno o prirodnim ograničenjima: sloboda je, prema tome, doslovno sadržana u fosilnom materijalu. Ova doista nevjerojatna izjava u opreci je sa svim nalazima klimatoloških istraživanja kao i s načinima na koji se oni prevode u politiku: ne samo da atmosferska akumulacija CO2 ugrožava nastanjivost Zemlje, već iziskuje i novo poimanje naših političkih odnosa prema resursima. Drugim riječima, iste te molekule sadrže opreku slobodi, one su ekološki zatvor iz kojeg nema bijega. No, upravo tu ni s čim u prošlosti usporedivu mutaciju u našem partnerstvu s fizičkim i biološkim karakteristikama svijeta moramo povezati s našom povijesnom putanjom.

Kako bismo razumjeli ono što se događa s planetom, kao i političke posljedice te evolucije, moramo se vratiti na oblike zauzimanja prostora i korištenja zemlje kakvi su bili na snazi u ranim modernim društvima na Zapadu. Širenje teritorijalnog suvereniteta države, instrumenti osvajanja i poboljšanja tla, ali i društvene borbe koje su se odvijale u tim okolnostima – sve to čini osnovu kolektivnog odnosa prema stvarima, odnosa čije posljednje trenutke upravo proživljavamo

Ovdje je, dakle, riječ o sastavljanju povijesti i identificiranju političkih problema nove vrste pri čemu geološko i ekološko iskustvo kojem svjedočimo služe kao svojevrsni pokazatelj i orijentir, kao vidljivi dio slagalice koju moramo sagledati kao cjelinu. Osnovna nit vodilja te povijesti naznačena je u naslovu knjige: kako je pravna i tehnološka izgradnja društva zasnovanog na rastu prožela i usmjerila značenje koje pridajemo slobodi? Kako su se, s druge strane, borbe za emancipaciju i političku autonomiju u svojem razvoju oslanjale na intenzivno korištenje resursa? Ukratko, što nam materijalna povijest slobode može reći o aktualnim političkim transformacijama?

*

Konstruirao sam ovaj narativ i analizu oko tri velika povijesna bloka razdvojena dvama ekološkim i političkim transformacijama od revolucionarnog značaja.

Prvi od tih blokova predindustrijska je modernost: to je društveni univerzum u kojem obrađivanje zemlje čini osnovu subzistencije i podlogu za glavne društvene sukobe, odnosno nezaobilaznu referentnu točku za mišljenje o vlasništvu, bogatstvu i pravdi. Zemlja je tada ujedno resurs oko kojeg se vode sporovi, temelj simboličkog legitimiteta vlasti te objekt osvajanja i prisvajanja. Ona zapravo nikad nije prestala biti i sve to istovremeno, ali kroz devetnaesto stoljeće, materijalnom i mentalnom univerzumu ljudi postupno se pridružuje još jedna koordinata: ugljen, a potom i nafta, odnosno fosilna goriva.

Drugi povijesni blok stoga započinje u času kada se društva rekonfiguriraju oko upotrebe tih koncentriranih energija koje, naime, zauzimanju znatno manje prostora, lako se razmjenjuju i kadre su dubinski preoblikovati proizvodne funkcije te izmijeniti društvene sudbine milijuna žena i muškaraca. Fosilna goriva neće samo utjecati na rad i na njegovu tehnološku podlogu, već će tim ogromnim materijalnim preustrojem biti stavljeni na ispit i modusi organizacije i kolektivni ideali.

Konačno, već sasvim recentno, započela je druga ekološko-politička mutacija, čiji su razmjeri barem jednako ogromni i krucijalni kao razmjeri one prethodne. Ona će inaugurirati treći univerzum, u čijoj početnoj fazi sada živimo, i koji bismo mogli definirati kao katastrofalnu i nepovratnu promjenu globalnih ekoloških uvjeta. Tempo proizvodnih aktivnosti poremetio je sve biogeokemijske cikluse koji strukturiraju planetarnu ekonomiju izbacivši ih iz okvira njihovih regenerativnih kapaciteta; mijenja se priroda našeg tla, zraka i vode te time postavlja ljudske kolektive i njihove borbe u posve nove koordinate.

Nakon prvog poglavlja, uvodnog i općenitog, naredna dva poglavlja su posvećena prvoj povijesnoj sekvenci. Četvrto poglavlje nastoji opisati karakteristike prve velike transformacije; poglavlja od petog do desetog koja čine najveći dio knjige odnose se na središnju sekvencu; posljednje poglavlje skicira izazove koji se postavljaju u osvit klimatske ere. Moderna politička misao se, dakle, povijesno razvijala u tri međusobno vrlo različita svijeta. Zemljišni, agrarni i izrazito teritorijalan svijet; industrijski i mehanički svijet koji je iznjedrio nove oblike solidarnosti i konfliktnosti; te svijet koji se razglobljuje, o kojemu ne znamo pretjerano mnogo, osim da će nastavak stremljenja prema idealima slobode i jednakosti poprimiti sasvim novi oblik. Kolektivne težnje i odnosi dominacije svaki put su bili duboko obilježeni specifičnim karakteristikama tih svjetova, a glavnina mojih analiza bit će posvećena prikazivanju kako se to dogodilo – kada je u pitanju posljednja faza, koja je tek započela, taj će prikaz dijelom poprimiti oblik anticipacije.

Tempo proizvodnih aktivnosti poremetio je sve biogeokemijske cikluse koji strukturiraju planetarnu ekonomiju izbacivši ih iz okvira njihovih regenerativnih kapaciteta; mijenja se priroda našeg tla, zraka i vode te time postavlja ljudske kolektive i njihove borbe u posve nove koordinate

Filozofija i povijest ideja obično ne tragaju u samoj političkoj misli za tragovima ekoloških prinuda i mogućnosti koje su ih pratile. Razlog tome je što se općenito pretpostavlja da te sile mogu biti samo izvanjske političkoj misli. Što znači da se uglavnom ili usvaja pristup u kojem dominira materijalni determinizam, prema kojemu su slijepi i bezlični ekološki, energetski i demografski faktori sami po sebi dovoljni za objašnjenje oblika društvenog života, ili se pak proizvodnja filozofskih, moralnih i pravnih ideja shvaća ozbiljno, te se manje ili više svjesno pronosi zamisao prema kojoj te ideje tvore zaseban svijet koji u povijest utiskuje svoj smjer i značenje. Svojom argumentacijom djelomično nastojim pokazati da nismo osuđeni na tu naturalističku alternativu: materijalne koordinate društvenog suživota ostavljaju traga u teorijskim i normativnim raspravama, a te se rasprave češće nego što se obično misli bave upravo tim koordinatama, njihovom utemeljenošću, njihovom orijentacijom.

Drugim riječima, pokušao sam ispisati priču čija je glavna teza – uklopljenost težnji ka slobodi i borbi za slobodu u materijalnu povijest – u isto vrijeme i načelo kompozicije, metoda.

*

Ovom knjigom želio bih dati doprinos politizaciji ekološkog problema te, u širem smislu, pridonijeti izgradnji kolektivnog promišljanja o promjenama koje trpi moderna paradigma napretka. O stanju u kojem se nalazi ta rasprava možemo steći neku predodžbu i jednostavnim podsjećanjem na dva oprečna stajališta koja je strukturiraju.

S jedne strane, izvjestan broj globalnih statističkih podataka svjedoči o smanjenju siromaštva, bolesti i neznanja: globalni medijan dohotka gotovo se udvostručio između 2003. i 2013. godine, sve manji udio stanovništva nalazi se ispod granice ekstremnog siromaštva,[6] očekivani životni vijek raste i pismenost se širi, opada stopa smrtnosti dojenčadi i pothranjenosti. Neki intelektualci, poput kanadsko-američkog filozofa Stevena Pinkera, proslavili su se tumačeći takve podatke kao dokaz vrline liberalne utopije. Sklop kapitala, tehnologije i moralnih vrijednosti usredotočenih na pojedinca, koji Pinker donekle monolitno prati unatrag sve do prosvjetiteljstva, prema njemu predstavlja iskušanu formulu za izvlačenje čovječanstva iz njegova teškog stanja, kako na moralnom tako i na materijalnom planu. Takva interpretacija djelomičnih uspjeha koje je postigao dominantni obrazac razvoja služi postavljanju prepreke nastojanjima za društvenom i političkom preorijentacijom te kako bi obeshrabrila one koji i koje bi, zahtijevajući više ili bolje, nepromišljeno sputavali tu mašineriju napretka.[7]

S druge strane, naravno, nalazimo sve one koji i koje su zabrinuti i zabrinute zbog pada bioraznolikosti, zbog šeste fazom izumiranja koja je u tijeku, globalnog zatopljenja, iscrpljivanja resursa, sve učestalijih prirodnih katastrofa, te koji i koje ponekad idu tako daleko da anticipiraju skori kraj ljudske civilizacije, ili čak samoga svijeta. Iako same ne usvajaju retoriku apokalipse, glavne znanstvene institucije zadužene za bilježenje promjena u Zemljinom sustavu, posebno Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) i IPBES, stimuliraju legitiman osjećaj gubitka. No, baš kao što moramo napraviti razliku između, s jedne strane, poboljšanja određenih ekonomskih i ljudskih pokazatelja te, s druge strane, potvrde valjanosti teorije razvoja nastale u osamnaestom stoljeću, jednako je važno prepoznati da užasna šteta počinjena planetu nipošto ne znači da cijelu modernost možemo poistovjetiti s pukom i nedvosmislenom katastrofom. Trenutno pomodna ideja o potpunom kolapsu otkriva da već naširoko raste svijest o ekološkoj ranjivosti, a uvjerenje da je za spašavanje svijeta već prekasno samo je njezina točka usijanja.

Trenutno pomodna ideja o potpunom kolapsu otkriva da već naširoko raste svijest o ekološkoj ranjivosti, a uvjerenje da je za spašavanje svijeta već prekasno samo je njezina točka usijanja

Ostaje činjenica da je, ovisno o pokazateljima koje odaberemo i načinima na koje im odredimo prioritete, moguće zaključiti da živimo i u najboljem i u najgorem od svih mogućih svjetova. Filozofija povijesti odavno je uspostavila kanonsku i, dakako, vrlo pojednostavljenu opreku između narativa o univerzalnoj civilizatorskoj misiji razuma i protunarativa o ludilu koje je svojstveno volji za kontrolom. No taj teorijski topos nije samo reduktivan iz perspektive povijesti ideja, već nas prije svega onesposobljuje da shvatimo problem s kojim se suočavamo: pokazuje se da je moguće da, barem neki, bolje žive u svijetu koji propada. Proturječje koje se postavlja pred nas nije stvar percepcije, pa čak ni stava, već se nalazi u samoj stvarnosti, točnije u diferenciranoj društvenoj stvarnosti. Ekonomist Branko Milanović pokazao je, primjerice, da su plodovi ekonomskog rasta u posljednjih dvadeset godina uvelike išli na korist globalnoj srednjoj klasi – tipično ogromnoj kineskoj srednjoj klasi, nastaloj industrijskim procvatom te zemlje.[8] Međutim, ne treba smetnuti s uma da upravo stanovništvo te zemlje najviše trpi zbog zagađenja, prenapučenog urbanog okoliša, kao i oštre radne discipline u okviru represivne države.[9]

Mjerljiv rast ekonomije kao i rast prihoda varljiv je pokazatelj. Jer, premda za mnoge i dalje predstavlja izmaštanu predodžbu materijalnog i moralnog poboljšanja, taj rast je istodobno ujedno neodvojiv od procesa planetarnog poremećaja koji nas vodi u nepoznato. Adekvatna politizacija ekologije nalazi se dakle u procjepu koji se otvara između te dvije dimenzije povijesne stvarnosti. Anđeoski entuzijazam i mračna proročanstva o kraju svijeta samo su dva karikaturalno pojednostavljena tumačenja jedne te iste inače vrlo složene stvarnosti, koja nas tjera da preispitamo značenje koje pridajemo slobodi u trenutku kada njezine ekološke i ekonomske ovisnosti dovode u pitanje njezino trajanje.

[1] Vidi web stranicu Nacionalne uprave za oceane i atmosferu, <www.esrl.noaa.gov/gmd/ccgg/trends>

[2] Caspar A. Hallmann et al., „More than 75 percent decline over 27 years in total flying insect biomass in protected areas“, PLoS ONE, sv. 12, br. 10, 2017.

[3] Posebno vidi rad Međuvladine znanstveno-političke platforme o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES): <www. ipbes. net>.

[4] Francuski pojam „question sociale“, koji prevodimo kao socijalno pitanje, obuhvaća pitanja koja se odnose na socijalne nejednakosti, životne uvjete radničke klase i pauperizaciju uzrokovane radikalnom transformacijom rada u industrijskom društvu devetnaestog stoljeća (nap. prev.).

[5] „Department of Energy Authorizes Additional LNG Exports from Freeport LNG“, <https://www.energy.gov/articles/department-energy-authorizes-additional-lng-exports-freeport-lng> .

[6] Max Roser, „No matter what extreme poverty line you choose, the share of people below that poverty line has declined globally“: <https://ourworldindata.org/no-matter-what-global-poverty-

line>; i općenito podaci prikupljeni na <www.ourworldindata.org>.

[7] Steven Pinker, Prosvjetiteljstvo našeg doba, Zagreb: Mozaik knjiga, 2018. (prevela Alica Bjeli Duduković), kao i kritika Samuela Moyna, „Hype for the Best. Why does Steven Pinker insist that human life is on the up?“,

<https://newrepublic.com/article/147391/hype-best>.

[8] Branko Milanović, Global Inequality: A New Approach for the Age of Globalization, Harvard: Harvard University Press, 2016.

[9] Vidi npr.: Matthew E. Kahn et Siqi Zheng, Blue Skies Over Beijing. Economic Growth and the Environment in China, Princeton: Princeton University Press, 2016.