Tri kratka: Nada Gašić o novom romanu

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Četiri plamena, led zimski je roman, podijeljen na Dva snivanja, Četiri dječje igre i Četiri boga. Utemeljen je na istinitom dokumentu, računu kojim je gradski poreznik iskazao troškove što ih je 1704. grad Zagreb imao kod mučenja i spaljivanja žena optuženih za vještičarenje. U Prvom snivanju, u predbožićno vrijeme 1704., pratimo obitelj gradskog poreznika, gradsku vlast i Gradskog sudca. Koje su žene i zašto proglašene vješticama, kako se „copernice“ sele u Drugo snivanje, u današnji Zagreb, tko im pravi društvo, a kome one, kako izgleda grad koji leti, čitatelji će morati otkriti sami.

Roman je gotov, na njemu se rade nužne korekture, a očekujemo ga u izlozima knjižara sredinom travnja u nakladi Sandorf.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga? 

Roman je dio tetralogije o Zagrebu u četiri godišnja doba. Objedinio je tri prethodna romana, naslijedio neke likove, atmosferu i završio krug. Ne robuje nijednom žanru, ali ne bježi ni od jednog, a u svemu slijedi moje autorsko čitanje grada.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore? 

Vrlo ravnopravno: P. Bruegel st./ M. Shagal/ Majstor i Margarita M. Bulgakova/ Leptirica M. Glišića/ Bergmanov Sedmi pečat/ Clairov Oženih se vješticom, a nad svima lebdi Šostakovičev Valcer br. 2. koji se gubi dok glavnu temu mog zamišljenog trailera preuzima Freddie Mercury i njegova Bohemian Rhapsody s početnim stihovima Is this the real life? Is this just fantasy?

Umjesto metafore predlažem moto romana kao preporuku: Sanjajte jezive snove, to je jedini način da se probudite u boljoj i ljepšoj stvarnosti.

Četiri plamena, led

Odavno je gradski sluga zapalio četiri baklje koje nisu osvijetlile Markov trg, već mu samo označile granice prostiranja. Bacajući plamen koliko je bilo u njihovoj moći, nestrpljive zublje donekle su kidale mrak u nervoznom iščekivanju da zvono s katedrale udari kasnu noćnu uru kojom obznanjuje svekolikom pučanstvu da se zbog opasnosti od sumnjivih došljaka imaju na gradskim bedemima zaključati i zakračunati sva četvora vrata Kraljevskoga i slobodnoga grada na brdu Gradecu zagrebačkome.

Premda je nakon poslijepodnevnoga okrepljujućeg sna osjećao da mu je i s plućima i s rogom u desnici sve u redu, stojeći raširenih nogu pred Gradskom vijećnicom, noćobdija je duboko disao i pogledavao u mračno ždrijelo roga, pa podizao pogled i pratio žurne purgare koje će uskoro opomenuti kako je krajnji čas da požure u zaštitu svojih kuća.

Iako je znao da će se uskoro začuti turoban zvuk noći, gradski poreznik gospodin Martin Eberle hodao je odmjerenim korakom dajući tako do znanja i sebi i drugima da zna što čini, te da su koraci kojima je mjerio put od Gradske vijećnice do svoje kuće izračunati u stopu i usklađeni s vremenom koje odbija crkveno zvono. Bio je umoran, ali to se po njegovu hodu nije moglo primijetiti. U gradu nije bilo gužve ni posla kao za vrijeme proljetnoga, Markovskega sejma, ali blizina Prosinečkega sejma na dan Bezgrešne Dievice Marije, te skorašnjih božićnih blagdana, punila je i praznila štacune takvom brzinom da je gospodin Eberle toga dana jedva dospio naplatiti sve što je morao i što nije morao.

Zimsko je doba radilo u korist mraka, ali je Martin Eberle kročio bez luči. Bio je siguran u koracima do svoga doma; da, bilo je mračno, no ozbiljnog leda još nigdje nije bilo pa stoga ni mjesta oprezu, ni usporavanju, ali ni ubrzavanju hoda. Gradski poreznik uvijek je stizao na vrijeme.

Rijetki mimoprolazeći, spuštenih baklji kojima su osvjetljavali put do svojih kuća i ujedno obrise osoba koje su im prilazile iz mraka, čim bi ga spazili prvi su se klanjali, ali je kimanjem glave odgovarao samo onima koji su to po svome statusu u društvu zaslužili. Duboku, poširoku kapu tvrda oboda nabio je do obrva, bradu i obraze uvukao u ovratnik pustenog ogrtača, tako da ga prolaznici nisu prepoznavali po licu, već po hodu; to ga je nerviralo i nagnalo da se požali samomu sebi:

– Vse, vse buš Martin nekak prikril, al to kak hodiš, bormeš ne. Morti se neki kmet otdaleč gega v tebi?

Kad je procijenio da do svoje kuće neće sresti više nikoga kome bi se morao nakloniti i s kime bi morao prozboriti koju riječ, spustio je glavu, pa u sebi zbrajao i oduzimao brojke koje je znao napamet; pazio je da mu ne promakne nijedan groš koji bi u bilo koga od onih koji će zasigurno provjeravati njegove račune mogao izazvati sumnju u kakva nečista posla. Na samu pomisao na nečista posla gospodin Eberle se stresao i za svaki slučaj hitro prekrižio. Znak većega križa što ga je s četiri prsta napravio na srcu, te onih manjih, s palcem po čelu i ustima, unijeli su mu toliko samopouzdanja da je mogao trijezno odagnati zebnju.

Piše se 1704. godina; tarife u njegovoj djelatnosti strogo su uspostavljene u najprofitnijoj 1699. godini, pa je odlučio biti krajnje oprezan u iskazivanju troškova kako ni u jednoj stavci ne bi pretjerao. Brojke utrošena novca prikupljenog porezom od građana Gradeca za prvi kvartal tekuće 1704. godine morale su biti pomno predočene da bi se i za sljedeća tri kvartala, koja su već gotovo u cijelosti minula, sve dalo lijepo uštimati. Svakom zainteresiranom, tko će okom i uhom pratiti ove brojke, moralo je biti vidljivo da je kašnjenje u iznošenju podataka bilo nužno, te svima jasno da se na poslovima grabanata-mučitelja, examinatora-isljednika, dijaka-pisara, porkulaba-uzničara, perceptora-poreznika i promatrača, officiala svih vrsta, te henkara-krvnika, pri mučenju i spaljivanju viešticah trošilo s marom dobroga gospodara.

Bilo mu je teško pri pomisli da bi itko mogao posumnjati u njegovo časno obnašanje dužnosti gradskoga poreznika, što mu je donosilo stalan prihod, osiguravalo mjesto u boljem društvu, te dopuštalo da sa strane pribavi koji groš potreban za sve veće i veće troškove u održavanju prilično rasipnoga domaćinstva.

Život je te, 1704. godine bio skup, pa gospodin Martin Eberle ne bi nikomu, a kamoli samomu sebi zamjerio da je i dublje posegnuo u gradsku blagajnu. Ovako, s ovih nekoliko bijednih groša, denara i forinti koje je jedva namaknuo iskazivanjem troškova koje grad kod sveukupnih djelatnosti oko spaljivanja vještica nije imao, teško bi se moglo reći da se okoristio.

– Jad i beda, se skup niš… Skorom da se ni splatilo. Kaj mi je bilo da sem svigdi nekaj sitnoga zel, a sad je to teško naštimati… Martin, Martin – rezignirano je šmrknuo nad svojim postupkom – a kaj češ, čovek se navikne nekaj zeti, pa to tak ispadne.

Nakon nekoliko koraka opet se požalio na svoje odluke:

– I tek sad, skorom pret Božič, ja njima idem z prvim kvartalom? Skros sem ponorel. Kak budu to primili? – vajkao se dok se čeznutljivo prisjećao bogate i obilate 1699. godine u kojoj je zaradio lijep imutak. Istina, naradio se; vodio je obračunske poslove kod svih uhićenja, istražnih radnji, mučenja i spaljivanja 45 žena koje su te godine u Zagrebu žive spaljene, ili su prije spaljivanja skončale na zakonski predviđenoj torturi za osobe optužene za vještičarenje. Nešto se zaradilo i na jedinom muškom, zažganom mesaru copernjaku.

(…)

Dugo u noć na trgu je ostao usamljeni mladić i spretno odapinjao šarenu, svijetleću badmintonsku lopticu, nekakvu majušnu preteču drona, koja je visoko letjela kao čudnovati bumbar, a vraćala se kao minijaturni leteći tanjur; negdje na polovici putanje taj prizor bube-letjelice stapao se u objedinjenu predodžbu uzdizanja i propasti iluzije i nade, te stvarao tanak, razočaravajući zvuk dok je zamirao. Jasno se čuo tek kad se na trgu sve stišalo.

Sve dok hladnoća nije potjerala mladog početnika u trgovanju, svijetleću iluziju i njen let pratile su četiri mlade vještice.

Prije lažnog zimskog svitanja ostale su same na Trgu i pridržavajući se borovog vijenca, njihale se između umjetnih svijeća. Sve su bile podjednakih godina, možda dvadesetogodišnjakinje, možda mlađe, podjednako dugokose, podjednako svjetlokose, odjevene u uobičajenu odjeću današnjih mladih žena, traperice i gore nešto, ali nijedna nije imala kapu, nijedna rukavice i nijedna nije bila obuvena. Čak nisu imale ni čarapice. Povremeno bi neka od njih, zanjihavši se na girlandi, bosim stopalom dohvatila i uzbibala glatku površinu vode u zdencu provjeravajući hoće li se voda, pred jutro, zalediti na rubovima. Dora je dlanom otirala mokro stopalo:

– Slijepac nas je vidio.

– Dora, kaj je tebi? Kak bi nas videl? Bose smo, niko nas nemre videt. Bose, bose, boseee! Znači ne-vid-lji-ve.

– Jaga, sama znaš da nas je vidio. I ona gospođa u crnini se predugo motala oko nas, a ona mala, u zelenoj trenirki, uporno je gledala prema nama.

Jaga nije odgovorila.

– Šutiš jer znaš da sam u pravu. Vide nas slijepi, al oni koji bi trebali, ne.

– Dora, dosadna si. Istu glupost ponavljaš već tristo godina.

– Točnije, gospodična! Ponavljam već tristo sedam godina. Draga Jaga, mogla si kroz to vrijeme nešto shvatiti, ili bar naučiti brojati i čitati kako spada. A i vi dvije.

Nisu odgovorile i to ju je ražestilo:

– Pa ako je glupost zašto smo uopće došle slušati ovaj cirkus? I da su rekli ono što čekamo, bilo bi besmisleno, skoro da nije ni bilo publike.

Jaga nije odtrpjela:

– Došle smo zato jer je to bila, kak ti veliš, tvoja ideja, a vredila je ko i sve drugo čeg se dosjetiš.

Ljubici je prepiranje dojadilo, vršcima nožnih prstiju zaigrala je po vodi, kapi su poletjele, djevojke su zagrajale:

– Ljubica, budalo blesava! Nisi normalna, mrzlo je!

– A ni vam mrzlo noge namakat u zdencu?

Dora se otresla:

– Hladno mi je kad ja hoću, a kad neću, nije.

Ljubica je zapjevala:

– Zato kaj si copernica, zato jer si vještica!

Jaga joj se nije pridružila, ali je postala zlobna:

– Pa, kojoj je mrzlo, gospodične, nek se ta ogrije na svijeće! Kaj je, puce? Bojimo se vatrice ? Pec-pec, pec-pec…

Tri su se pogledale, šakama zagrabile vodu i dobro je polile. Odskočila je, udaljila se nekoliko koraka i uvrijeđeno otresala kapi s kose i odjeće:

– Baš ste glupače. Pošpricale ste mi kosu, kak bum takva doma?

Smiješile su joj se; na plavom božićnom osvjetljenju, caklili su im se mali, lijepi sjekutići. Jaga se vratila i namjestila na bockavu girlandu. Primirile su se.

Tišina pred svitanje ima svoje vrijeme trajanja i one su ga dobro poznavale. Ništa se kroz nju nije probijalo, ništa nije skraćivalo omeđeno vrijeme tišine, pa tek kad je zvono s katedrale, nakon četiri opominjuća udara otkucalo još pet puta, Marija je zijevnula:

– Idemo?

U nečemu su se konačno složile:

– Idemo!

Silazeći, šuškale su glomaznim, bijelim mašnama na vijencu. Dora je zastala i kažiprstom dala znak da se utišaju. Kroz tišinu trga provukao se daleki zvuk teških kotača, za njim šum metle koju je netko povlačio po granitnim pločama i kroz ritmično metenje muški glasovi.

– Ništa, pomoćni smetlari. Oni s čistilicama dolaze kasnije.

Začavrljale su o hladnoći, snijegu kojeg nema… Protresale su kose, pomagale jedna drugoj očistiti traperice.

Lako probivši prazni trg, muški je glas odzvonio:

– Vid ovo! Budale, vucibatine jedne! Bitange bezobrazne! Vid ovo, brate mili!

Dora je djevojkama opet priprijetila prstom, pa otapkala do mjesta gdje je završavao šator. Prihvatila se za rub šatora, nagnula se, okrenula i pokazala im da ništa ne vidi. Smetale su joj visoke tegle s niskim, okićenim smrekama. Odvažila se, napustila zaklon, zatrčala se prema tramvajskim tračnicama i odande gestikulacijom objašnjavala što se događa. Tri su joj mahale da ne razumiju, pa su pošle prema mjestu s kojega su i one mogle pratiti uznemirene muške glasove. Dora je pokazala prema spomeniku i tad su ugledale dvojicu smetlara kako gledaju uvis, prema glavi konjanika na granitnom postolju. Ondje je, obješena o uši konja Emira, visjela nekakva crvena vreća. Nevidljive djevojke prišle su bliže smetlarima i spomeniku, s pravom zaboravivši na oprez. Sad su već jasno vidjele da to nije nikakva vreća, već krpeni Djed Božićnjak čija se vrećasta lutka prije nekoliko godina pojavila kao sumnjiv božićni ukras smišljen da bude zabavan prizor dobroga djedice što se s darovima, preko prozora i balkona uvlači u stanove, a zapravo je u konačnici ispalo tako da je izazivao jezu kod odraslih i histeriju kod djevojčica. Dječaci su se dobro držali.

– A jesu magarci, kako ćemo mi ovo skinit, a? – čovjek je zabrinuto gledao u vis.

– Ma ne znam… Možda bolje da odma zovnemo vatrogasce? Policiju?

– Jes, nemaju drugog posla nego da se bakću s nama i skidaju džakove. Dječje igračke… Jesil ti pri sebi?

– Ma ne znam…

– Nema tu ne znam. Ja bi da mi sami ovo skinemo. Valjat će mi da ga djeci ponesem, nek se poigraju.

Odlučniji muškarac metlom je zalamatao prema krpenom Djedu Mrazu, ali je i s metlom bio prekratak:

– Deder, pridrži me!

Onaj neodlučni nije se ni snašao, ali je, kao ne htijući, podmetnuo rame da se onaj poduzetniji, s njegovih ramena domogne postolja, pa da mlateći metlom dohvati vrećastog darodavca. Čulo se kad ga je udario.

Dora je odskočila, poput slijepca uzdigla lice prema noćnom nebu, pomirisala zrak i stresla kosom:

– Idemo! Odmah!

Jaga ju je uznemireno pogledala:

– Kaj ti je pak sad?

– Namirisala sam palež, nekakvo zgarište. Nešto je izgorjelo. Idemo!

– Tebi je danas bilo preveč svega, kakav palež…

Jaga nije dovršila rečenicu: vidjela je Dorino ukočeno lice. I ostale dvije zagledale su se u Dorino lice…

I vidjele njene mrtve oči zahvaćene dimom i plamenom.

Odmah su se približile jedna drugoj, dotaknule se prstima, pa držeći korak, dvije po dvije, kao četvorka lijepih ždrebica, hitrim se koracima uputile prema Bakačevoj put katedrale.

Na trgu, oko konja Emira, trajali su muški napori.

Dok su se djevojke penjale strmom ulicom, metla smetlara dobro je odmjerila uzicu na kojoj je visjela vesela, crvena vreća s kapuljačom bijela oboda. Razveseljena što ne mete smeće, već korisno mlati po Djedu Božićnjaku, metla je udarila ondje gdje je bilo potrebno i vrećasta se, crvena krpa sručila pred sam spomenik.

Crvena vreća pala je brže no što se to od nje očekivalo i izazvala zvuk koji joj nije bio primjeren.

Začuvši zvuk koji je padom proizveo povelik, crven džak, neodlučni je čovjek stajao spuštene glave. Spretno se pridržavajući postolja, onaj vještiji spustio se sa spomenika i prišao vreći razveseljen. Sagnuo se, ruku pripremio na podizanje nečeg laganog, dohvatio krpenog Božićnjaka i tako ostao. Vreća se nije pomaknula. Ruka čovjeka shvatila je prije njega samoga da je pokušala podići nešto lagano što se pokazalo teškim; čovjek se ražestio, čvrsto zgrabio vreću, potegnuo je, zatresao i ostao s ispražnjenom, crvenom krpetinom u ruci.

Iz nje je ispala hrpa nagorjelih kostiju.

– A… mater im njiovu, čim se zabavljaju… S ražnja, pa u Dedamraza… Ajd, da ovo pometemo.

Ispražnjenog Djeda Božićnjaka spretno je ubacio u kantu na kolicima.

Neodlučni smetlar nije se micao, tupo je gledao u hrpu kostiju. Kad je podignuo glavu prijatelj mu nije prepoznao ni lice ni glas:

– Nije ovo s roštilja, ovo su ljudske kosti.

Odrješiti smetlar o hlače je protrljao dlanove koji su mu se naglo oznojili:

– Vrijeme je da zovnemo policiju.

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljivat ćemo svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.

Prije dvanaest godina sarajevski književnik i sveučilišni profesor Nenad Veličković pozvao me da budem gošća jednog od zanimljivijih i uspješnijih kulturnih projekata na, kako se to eufemistički i bez posljedica kaže, ovim prostorima. Riječ je o projektu koji je Veličković osmislio i ostvario u suradnji s gimnazijskom profesoricom Ružicom Marjanović koja predaje srpski jezik i književnost u užičkoj gimnaziji. Da ne dođe do zabune, radi se o gimnaziji u gradu Užice koji je povijesno obilježen događajima iz Drugog svjetskog rata, a geografski se nalazi na pola puta između Sarajeva i Beograda.

Po ovoj je geografskoj činjenici, ali i po frazemu „naći se na pola puta“ nakon svega što se desilo između sada dvije, ali i treće, susjedne države, nazvan i projekt Na pola puta u kojem ravnopravno sudjeluju učenici gimnazije i pisci koje na druženje s njima pozovu organizatori. Uvjet da vas pozovu na festival je taj da ste sposobni održati predavanje iz književnosti na dogovorenu temu, a koje će moći pratiti učenici trećih i četvrtih razreda, te još jedan, koji nema veze s predavanjem već s pilonom na kojemu se ova mala suradnja književnika i srednjoškolaca temelji: za sve pozvane vrijedi conditiosine quanon da se niste ni riječju ni djelom osramotili u vezi temeljnih ljudskih prava: liberte, fraternite, egalite.

Veličković mi je predložio temu Švejka i ja sam se bespogovorno, štreberski stala pripremati za „školski čas“ koji će trajati 90 minuta, a odvijat će se u prostoru dovoljno prostranom da primi sve učenike trećih i četvrtih razreda. Naglasio je da „oni obrađuju to razdoblje, pa će se i Švejk uklopiti“. Zabuna? Zar Srbi ne „obrađuju“ i Švejka u četvrtom gimnazije? Pa imaju briljantan Vinaverov prijevod, što im je? Nemoguće, ne znam, ne znam… Internet zna.

Provjereno, te, 2009. godine, nijedan popis obavezne lektire, ni za jedan razred srednjih škola, ni u jednoj državi nastaloj na prostoru zaista bivše Jugoslavije u svoj program nije uvrstio jedno od najvećih djela svjetske književnosti Doživljaji dobrog vojnika Švejka za svjetskog rata. (Kako ne bih zamarala fusnotama, ovdje upozoravam da sam se kao prevoditeljica odlučila za ovakav naslov romana Dobri vojnik Švejk odabravši ovu, u hrvatskom jeziku posve neutralnu riječ vojnik, pri punoj svijesti da će velika većina onih koji poznaju i vole ovo djelo biti protiv takve izmjene u odnosu na uvriježenu riječ vojak koju, danas, uglavnom vezujemo samo uz Švejka. Na to sam se odlučila nakon svojih dugotrajnih dvojbi, pa i prijepora s izdavačem i glavnim urednikom izdavačkog poduzeća koje je moj prijevod tiskalo. Jer, riječ vojak, kako se najčešće prevodi i u razgovorima njegovih poklonika u nas naziva Švejka, u češkom jeziku ima posve neutralnu poziciju i ničim ne sluti da se radi o nekakvom drugačijem, a ne o običnom vojniku. Premda je, povijesno opravdano i u hrvatskom upotrijebiti riječ vojak ona je, nakon stoljetnog izbivanja iz našeg leksika, vezana uglavnom uz Švejka i njegovo glupiranje, pa je postala riječ s konotacijom podrugljivosti čime nikako nisam željela opteretiti njegov lik. Švejk je vojnik po svojoj mjeri i mjeri Hašeka, a vojak je u češkom jeziku zato što je to jedini oblik koji taj jezik poznaje i u njemu, u tom nazivu i naslovu na izvorniku, nema ničeg podsmješljivog. Ali, naravno, nikada nikoga ne ispravljam ako kaže vojak Švejk.)

Gospodin i dezerter

U Užice sam otišla pripremljena. Pred punom dvoranom, na samom početku izlaganja, ispričala sam se i đacima i prisutnim nastavnicima što ću im „držati predavanje“, jer mislim da se o Švejku ne smije docirati, već se o njemu može samo razgovarati prepuštajući se zdravom, zajedničkom smijehu dok se ponavljaju fraze koje su danas ušle u komunikaciju načitanih, kulturnih ljudi. Završila sam rečenicom od koje sam strepila, ali koju sam morala izreći: „Hašek je u rat, na regrutaciju, otišao kao gospodin pojavivši se pred regrutnom komisijom u fraku, čizmama i s cilindrom, a i iz rata je, isto tako, izišao kao gospodin, jer je gospodski dezertirati i odbiti da ubiješ nepoznatog čovjeka.“ Predavači nisu glumci koji izravno, nakon nastupa, mogu duljinom aplauza provjeriti kako su od publike prihvaćeni. Ali… U užičkoj gimnaziji nisam dobila aplauz, dobila sam ovacije.

Na ovom mjestu duboka isprika svima kojima je uvod bio predug, a prije svega ljubiteljima Švejka kojima, ionako, nije jasno zašto i komu uopće objašnjavati nužnost da se ovaj roman uvrsti u obaveznu srednjoškolsku lektiru. Zapravo, isprika svima koji će imati strpljenja ovo čitati, jer za pretpostaviti je da ne postoji nijedan član nijednog društva pisaca, nitko tko prati ove stranice i nitko tko odlučuje o popisu lektire za gimnazije i srednje škole u Hrvatskoj, a da nije, bar jednom, na bilo kojem od dostupnih prijevoda pročitao Dobrog vojnika Švejka. Stoga, vrlo oprezno i skrupulozno, samo podsjećam:

Švejk je danas, baš ove 2021. stogodišnjak. Autor mu je Jaroslav Hašek, čije se grandiozno djelo toliko ispreplelo s njegovom biografijom, a nije autobiografsko, da se ne zna gdje počinje Švejk, a gdje završava Hašek. O Švejku je pisao i prije unovačenja u austrougarsku vojsku, pa je 1921. godine, nakon povratka iz rata, i svojih nikad točno utvrđenih bjegova iz raznih vojski, počeo objavljivati svoje cjelovito djelo izgrađeno na liku koji je već bio formiran i čvrsto osovljen na svoj razgovorni jezik, onaj kojim je jedino mogao govoriti „trgovac ukradenim psima“.

Hašek je u rat, na regrutaciju, otišao kao gospodin pojavivši se pred regrutnom komisijom u fraku, čizmama i s cilindrom, a i iz rata je, isto tako, izišao kao gospodin, jer je gospodski dezertirati i odbiti da ubiješ nepoznatog čovjeka

Hašek je Švejka i prije nego što ga je uobličio u roman, proveo kroz niz zgoda pišući humoreske od kojih je, kad bi ih uspio naplatiti, živio. Na što vas ovo podsjeća? Hašek je cizelirao lik Švejka prateći njegovo, a zapravo svoje kretanje i druženje s probisvijetima, običnim ljudima, malim građanima, te nužno spoticanje o sitne i krupne korumpirane opslužitelje vojnog i svekolikog državnog aparata. Itekako je iz vlastitog iskustva upamtio i u Švejka prenio bešćutne, vrlo, vrlo korumpirane medicinsko-vojne uslužnike i korumpirane, amoralne predstavnike klera. Napominjem, o Švejku, napisanom prije stotinu godina je riječ, a ne o onima na koje vas ova taksativna podjela društvene hijerarhije, možda, asocira.

Proveo je svoj besmrtni lik dobrog vojnika kroz Prvi svjetski rat, koji je odnio najmanje dvadeset milijuna ljudskih života, a ostatak od nekoliko milijuna odradila je pandemija Španjolske groznice. Danas je neupitno da je Švejk pisan na način krajnje modernosti: jezik mu je stvaran, podijeljen po kastinskom načelu društvenih slojeva među kojima je Hašek živio i s kojima su živjeli likovi kakve je susretao. Struktura romana je, za ono vrijeme, bila itekakav novum, osovljena je na niz pripovjedno odvojenih događaja koje autor spaja mikro zahvatima kako bi dobio savršenu strukturu romana; one koji doživotno zavole Švejka ovo uopće ne ometa da pronađu svoju najmiliju priču/dio/odlomak iz romana.

Kritičarske mržnje je bilo toliko da je danas teško odabrati najgluplju među njima. Čini se da, ipak, vodi ona koja mu spočitava način na koji govore njegovi junaci, te „pomanjkanje odgojnih i obrazovnih funkcija“. Od ovih kritičara danas ne prepoznajemo ničije ime ni prezime

Danas je ovakav način strukturiranja romana posve uobičajen, ali tada je, u češkoj književnosti, bio toliko nov, da je posve normalno da bude smjesta napadnut. Napali su ga isti oni koji su Hašeka, dok se na izdisaju koprcala Austrougarska, optužili za veleizdaju jer je dezertirao iz tada regularne vojske u koju je bio unovačen, isti oni koji su za autora zazivali smrtnu kaznu zbog pristajanja uz ideje anarhizma, pa nešto kasnije komunizma, ideja od kojih se, nošen svojim burnim karakterom, posve udaljio; optužili su ga oni koji su za Hašeka tražili zatvorsku kaznu zbog bigamije, jer se ne ostvarivši (crkveni) razvod od prve supruge, vratio iz Rusije sa ženom s kojom je sklopio (samo) građanski brak. Napali su ga da izborom jezičnog izričaja vrijeđa sveti češki jezik, da mu literatura vrvi prostotama, da to nije nikakav roman već obična hrpetina banalnih, nepovezanih i neuspješnih humoreski koje je vrlo labavo spojio u nešto čemu se ne vidi ni kraja ni konca. A ni razloga. Napali su ga da vrijeđa crkvene velikodostojnike, a Hašek se branio tako što im je samo jednom rečenicom objasnio da je upravo takve pijane kurviše u svećeničkoj odori sretao i da mu uopće nisu bili antipatični. Napali su ga da je izvukao na površinu najniži društveni sloj i dao mu značenje koje u češkom društvu ne zaslužuje; odgovorio im je da te ljude i oni, a ne samo on, itekako dobro poznaju. Kritičarske mržnje je bilo toliko da je danas teško odabrati najgluplju među njima. Čini se da, ipak, vodi ona koja mu spočitava način na koji govore njegovi junaci, te „pomanjkanje odgojnih i obrazovnih funkcija“. Od ovih kritičara danas ne prepoznajemo ničije ime ni prezime.

Bucmasti nasmiješeni čovjek u zelenoj odori

Ubrzo, nakon Hašekove smrti, oni koji nisu pripadali službenoj kritici stali su pisati „o najvećem češkom ikad napisanom djelu“. Od ovih autora sigurno poznajemo mnoge, a zauvijek pamtimo Čapeka, Maxa Broda, Ladislava Vančuru, Tinjanova, I. Erenburga, E. F. Buriana, kasnije A. Malrauxa, Šolohova, Bohumila Hrabala… Od naših pisaca Baretić javno priznaje da mu je Švejk najdraži roman, Jergović ga smatra formativnim za vlastito djelo, a popis poklonika među piscima i umjetnicima je predug za kompletno nabrajanje.

Švejk je preveden na 60 jezika. Nama su dostupna i posve razumljiva čak četiri prijevoda: Jonkeov, štokavski, odličan prijevod, kojim se prevoditelj nije suprotstavio uvriježenoj praksi prevođenja na standardni jezik, Vračarevićev, objavljen prije Drugog svjetskog rata zagubljen u nejasnoćama i prevoditeljevim reinterpretacijama, i treći, objavljen 1996. koji je, kako to prevoditeljica često kaže, koristio elemente konstruiranog zagrebačkog govora i slijedio jezičnu podjelu po društvenim slojevima, onako kako ju je postavio Hašek. Sladokusci u svojim bibliotekama čuvaju i čitaju sjajan prijevod Stanislava Vinavera.

Dvanaest godina nakon moga prvog iznenađenja činjenicom da nijedan školski program ne predviđa čitanje Švejka valja opet otvoriti internet i ne iznenaditi se. Na samu, stotu godišnjicu Švejka, nijedan školski program, nijedne države na području bivše Jugoslavije nije uvrstio ovaj roman u obaveznu literaturu iako svi znaju da se Dobri vojnik Švejk kanonizirao kao jedno od najvećih djela svjetske književnosti.

Po njegovu predlošku snimljeno je desetak filmova, napisana je opera, stvoreno na desetke kazališnih predstava, snimljen je sjajan lutkarski film Jiřija Trnke… Literarno ostvarenje povuklo je još jedno kanonizirano umjetničko djelo: blistave ilustracije Jozefa Lade koje su posve srasle s romanom, pa po njima stvaramo predodžbu samog lika Švejka. Na ovom mjestu valja zastati, pa upitati srednjoškolske profesore koji u vrijeme bez pandemije korona virusa rado odvode svoje učenike u Prag: „Što odgovarate svojim đacima na njihovo pitanje tko je ovo?, dok zbunjeno pokazuju na bucmasti lik oniskog, dobroćudno nasmiješenog, u zelenu odoru odjevenog čovjeka?“ Jer, ondje u Pragu, na svakom koraku, na svakom uličnom stalku, u svakom knjižarskom izlogu, na ulazima bezbrojnih restorana i pivnica, na razglednicama i posterima, na svakoj krigli piva stoji Ladin Švejk, po našim školskim programima obavezne lektire anoniman, bolje rečeno, posve bezimen lik. Ako im profesori odgovore da je to književni lik koji je toliko životan i povijesno opravdan da je srastao s kolektivnom memorijom svoga naroda, možda će se susresti i s pitanjem kakvog štrebera: „A, zašto mi tog Švejka nemamo u lektiri?“ Vjerujem da je na ovo teško odgovoriti, osim ako netko od profesora ne dijeli ono mišljenje zaboravljenog Hašekovog kritičara da ovo djelo pati od „pomanjkanja odgojnih i obrazovnih funkcija“.

Na samu, stotu godišnjicu Švejka, nijedan školski program, nijedne države na području bivše Jugoslavije nije uvrstio ovaj roman u obaveznu literaturu iako svi znaju da se Dobri vojnik Švejk kanonizirao kao jedno od najvećih djela svjetske književnosti

Čovjek misli da je gigant, a zapravo je govno

No, prestanimo se švejkovski izmotavati i praviti se blesavijim nego što jesmo. Svi koji propisuju programe obavezne lektire dobro znaju tko je Hašek i tko je Švejk. Ne smeta njima ni narativ, ni struktura romana, ni jezik Švejka koji danas, u inflaciji literarnih, filmskih, televizijskih i općekomunikacijskih vulgarizama, djeluje posve nevino, ne smeta im slaba prohodnost nepoznatih toponima gdje su se vodile strašne bitke Prvog svjetskog rata, jer ih učenici moraju savladati učeći povijesno gradivo o ratu u kojem se broj hrvatskih žrtava procjenjuje na 190.000. (U odnosu na popis stanovništva iz 1910. i brojku od 2.600.000 stanovnika koji su tada živjeli na područjima današnje Hrvatske postaje jasan puni razmjer tragedije. Uostalom, o ovome, vjerojatno, maturanti već dosta znaju, posebno zato što već obrađuju Krležu).

„Svaki vojnik mora biti toliko inteligentan da bez gunđanja poždere sve što dobije, i mora u sebi imati toliko discipline da ne razmišlja nad kvalitetom onoga što treba požderati. Zamislite vojnici kad bi izbio rat. Onoj zemlji u kojoj će vas nakon bitke pokopati sasvim je svejedno kakvim ste se kruhom prije svoje smrti našopali. Majčica zemlja provarit će vas i požderati skupa s cokulama.“

Ništa što se samoga romana tiče njima ne smeta; svjesni su da je ovakva struktura danas uobičajena, svjesni su apsolutno svega, pa i prihvatljivosti švejkovskog humora za mlađu dob, a nadasve su svjesni da Švejku ne nedostaje odgojnih i obrazovnih funkcija. Problem je, zapravo, baš u tim odgojnim i obrazovnim funkcijama ovoga romana. Jer, svima je posve jasno da se Švejk, kao vrhunska literatura, ne uvrštava u školske programe samo zato što se radi o možda najvećem antiratnom, antimilitarističkom romanu svih vremena čiji je autor, vođen slobodarskim imperativom svoga vremena, zazivao panslavizam i solidarnost sa slavenskom braćom, svjedočio protiv mržnje, a ne u njenu korist. I samo zato Švejk ne može biti uvršten, jer se kosi sa svim odgojnim programima koji slave svetost krvi i tla, programima kojima se izlažu djeca i učenici od vrtićkog uzrasta pa nadalje, kroz svih dvanaest godina školovanja na svim prostorima, svih današnjih država nastalih na nečemu bivšem. Svi smo svjesni, pa i oni koji u odgojnom i obrazovnom sustavu preskaču Hašeka, da će nakon lektirske selekcije, a možda baš zbog nje, sada učenici, a uskoro građani koji kreiraju i tvore društvenu stvarnost, kad-tad shvatiti svetost Švejkove rečenice: „Čovjek misli da je gigant, a zapravo je govno“. A što je najgore, mogli bi se jednog dana, nedaj bože, zaustaviti i začuditi nad Švejkovim citatom nekog poručnika Holuba iz Karlinskih kasarni: „Svaki vojnik mora biti toliko inteligentan da bez gunđanja poždere sve što dobije, i mora u sebi imati toliko discipline da ne razmišlja nad kvalitetom onoga što treba požderati. Zamislite vojnici kad bi izbio rat. Onoj zemlji u kojoj će vas nakon bitke pokopati sasvim je svejedno kakvim ste se kruhom prije svoje smrti našopali. Majčica zemlja provarit će vas i požderati skupa s cokulama.“

Prihvaćam da je, ne samo ovo citirano, već cjelokupni Hašekov svjetonazor, cjelokupnu filozofiju Švejka, nakon mentalnih posljedica dvanaestogodišnjeg odgojnog procesa kakav već jest, teško objasniti i metodički prezentirati maturantima. A što tek učiniti s likom feldkurata Katza i što bi na njegovo uvrštenje u gimnazijski program rekli nuncijatura, biskupska konferencija, pa i mali, sveprisutni vjeroučitelj teško je, bez zluradog smijeha, i zamisliti. Stoga, da se ovo veliko antiratno djelo što bezbolnije ponudi srednjoškolcima na čitanje, možda bi trebalo, preko srodnih književničkih društava, pokrenuti akciju da se istovremeno, u svim državama nastalim na području nepostojeće države, velikog i dobrog Švejka uvrsti uobaveznu školsku lektiru. Zvuči švejkovski, zar ne?

(Napisano 3.5.2021., na dan kad su objavljeni rezultati ankete o političkoj pismenosti mladih u Hrvatskoj.)

Nada Gašić (Maribor, 1950.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavistiku i sociologiju. Radila je kao lektorica na univerzitetima u Lenjingradu/Sankt Peterburgu i Pragu gdje je i obranila doktorsku disertaciju o češko-hrvatskim kulturnim vezama s početka moderne. Surađivala na stvaranju prvog Anićevog Rječnika hrvatskoga jezika. Upotrijebivši specifični zagrebački žargon prevela je Hašekovog Dobrog vojnika Švejka i Mošinu dramu istoga naslova. Kao suradnica zagrebačkih izdavača uredila je pedesetak knjiga.

U pedeset i sedmoj godini objavila je svoj prvi roman Mirna ulica, drvored, za koji je nagrađena nagradom Slavić za najbolji debitantski roman, a 2010. objavila je roman Voda, paučina koji je nagrađen nagradom Grada Zagreba i nagradom Vladimir Nazor. Godine 2020. objavila je roman Devet života gospođe Adele.

Surađivala je s Trećim programom Hrvatskoga radija u emisiji Praskozor. Objavila je nekoliko priča od kojih je jedna uvrštena u zbirku Zagreb Noir. Romani su joj prevedeni na talijanski, ukrajinski i makedonski. Živi u Zagrebu u jednoj od potresom preplašenih ulica s drvoredom.

− Tomica, zlato, znaš zakaj te zovem? Vesna me je jako uvredila, odbila mi je organizirati frizerku, sve sam morala sama. Si tu? Jesi, onda dobro. A šalatu si ti kupil, ili ona? Ona? Zato je i bila tak žufka, njen malički ju je donesel, znala sam da bu nikakva, čim sam ga vidla na vratima. Osim toga, to se dete vozi okolo zbiciklom, bog zna kaj sve može pokupiti, pa nismo još sigurni od tog virusa. Jel tak? Si tu? Jesi, onda dobro. Čuj, nisam te zapravo zbog toga nazvala nego zato da mi napišeš i pošalješ prijavu za štetu od potresa. Si tu? Jesi, onda dobro. Kak to misliš, da nisam imala štete? Jesam, sve sam zapisala i to bum ti izdiktirala, a ti napiši prijavu, pošalji, ja to sama ne znam.

− Teta Adela, kao prvo, nisi imala štete, a kao drugo, rok za prijavu je prošao 6. svibnja. Teta Adela, si tu? − nećak Tomica se uzalud ponadao da se teta Adela već uvrijedila i prekinula vezu.

− Jesam, ali sam ostala bez riječi.

− To je nekaj novoga.

− Oprosti, nisam te čula.

− Ponavljam, nisi imala štete, a i da jesi, rok za prijave je prošao. Teta, nemoj se srditi, ali ja još delam, za kompjuterom sam.

− Pa kaj nisi doma?

− Jesam i delam od doma.

− Jeee? Jako lepi posel. To nekad, bome, ni tak bilo. Čuj, ja bum ti izdiktirala sve kaj mi se oštetilo u stanu, ti napiši, pošalji, a oni nek odlučiju kaj budu s tom odštetom. Kak svima, tak i meni.

− Dobro, teta, slobodno diktiraj, pišem – nećaku Tomici bilo je lakše pristati nego se svađati.

− Joj, kak si ljubazan, zlato tetino. Vesna to ne bi napravila. Nekakva je postala gorda, jako uobražena. Nije mi štela ni dogovoriti da se testiram na virus, a znaš da sam ugrožena − za svaki slučaj se nakašljala.

− Piši. Ovak: Pod broj 1, otpale pločice u kupaoni.

− Teta, jesu to one koje sam ja prošle godine zaljepil kad su ti mjenjali pipu iznad umivaonika?

− Je, to su te, a i druge budu, to niš više ne vredi.

− Teta, ljudi su izgubili sve, krov nad glavom, daj se priberi, pola centra nam je oštećeno. Ne možeš prijavljivati tri pločice i one koje tek budu otpale.

− Pa ne znaju oni kolko je meni pločica otpalo, a bome ni kolko ih tek bude. Sve je to od potresa. Tak se streslo i zdrmalo, užas!

− A otkud ti znaš kad si prespavala potres?

− Tomica, nemoj biti neugodan. Piši dalje. Pod broj 2: Razbijeni servisni tanjurčeki za kolače firme Meissen, iz prve polovice 20. stoljeća. Ovo nekak istakni. To je još od moje mame.

− Teta, kolko ja znam, to je bil servis od mame mog pokojnog strica Milivoja, a koji je bil rođeni brat moga tate, znači da je to bil servis od moje bake, a ne od tvoje mame − Tomica se stao uzrujavati.

− Pa kaj onda, bil je kod nas, kod mene i kod pokojnog Milivoja, moga supruga, a tvoga strica.

− Teta, tanjurići su se razbili još prošle godine, za tvoj prošli rođendan, ja to prijavljival ne budem, budu nas metnuli u novine, cirkus bu iz toga. Molim te.

− Tomica, samo ti napiši. A sad pod 3: boca najfinijeg francuskog konjaka marke Martell. Napiši kak spada, s dva L.

− Teta Adela, boca je bila pokraj tebe kad smo te našli kak spavaš, bila je na podu, čitava, niš joj ni bilo, bila je za-čep-lje-na, a u njoj prst konjaka. Hoćeš da to napišem, pa da nas skup otpelaju u Vrapče? − Tomica se potpuno izgubio, više nije znao zašto se svađa i zašto objašnjava nešto što se normalnima ne treba, a bolesnima ne može objasniti.

− Tomica, zlato, to su jako kvalitetne flaše, kao i konjak, ne velim da se razbila, ali oni to ne znaju.

− Teta, urazumi se, prošel je rok prijave štete − Tomica je zastao, a zatim mudrije predložio:

− Čuj, ak baš hoćeš, sve to svojom rukom napiši, adresiraj na Skupštinu grada, napiši kolko imaš godina, nas nikoga, ali ni-ko-ga od familije ne spominji ni imenom ni prezimenom. Najbolje napiši da nemaš nikoga, onda budu, valjda, reagirali. Oprosti, šef me zove na drugi telefon.

− A tko ti je šef?

Pitanje je ostalo bez odgovora, nećak Tomica, posve sluđen i oznojen, prekinuo je razgovor i Adela se osjetila napuštenom. Tako je to dok gledaš u ekrančić mobilnog telefona koji je sekundu ranije bio pun razigranog razgovora.

− No, dobro. Ak hočete tak, tak i bude. Samo da vam posle ne bude žal.

Roman Devet života gospođe Adele bit će objavljen u listopadu ove godine u izdavačkoj kući Sandorf

Adela je ustala, malo je prohodala, a zatim se vratila za salonski stolić. Nataknula je naočale jače dioptrije, uzela svoj pult za pisanje koji je opet bio na svom mjestu, na stoliću u salonu, umetnula posve čist papir, posegnula za kemijskom, otkašljala kao pred nastup, pa stala sastavljati koncept pisma.

− Kakva vražja skupština, to niš ne znači. Pismo ide direktno na ruke gradonačelniku. Tak budem i adresirala.

− Sad, prvo sastavljam pismo:

Poštovani gospodin gradonačelnik grada Zagreba

Mičući usnama, pročitala je nekoliko puta. Nije joj se svidjelo. Nije bilo dovoljno osobno; na ovo ne bi nitko reagirao. Ili bi svi, ali nekom uobičajenom frazom.

Ispočetka:

Poštovani i cijenjeni gospodin gradonačelnik grada Zagreba, dragi gospodin Bandić,

Opet je čitala mičući ustima. Bilo je dobro, bolje, ali ne najbolje.

Ispočetka:

Poštovani i cijenjeni gospodin gradonačelnik grada Zagreba, uvaženi gospodin Bandić i k tomu dragi Milan,

Ta joj se rečenica tako dopala da je veselo ustala i čilo prošla i kroz hol, forcimer i kuhinju, ušla u ostavu gdje je na srednjoj, lako dohvatljivoj polici, čuvala griotte. Morala se nagraditi. Kutija je već bila otvorena, pa je gospođa Adela mogla tek nezadovoljno zaključiti da su pakiranja uvijek prevelika za premalo slatkog zadovoljstva. Izvadila je onih šest koje su još ostale, a praznu kutiju ostavila je na polici. Nikad ne znaš čime se može napuniti ono što je ispražnjeno.

Nada Gašić rođena je 27. 10. 1950. u Mariboru. Od 1952. živi u Zagrebu, gdje je diplomirala sociologiju i jugoslavistiku. Na Filozofskom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu radila je kao lektorica hrvatskoga jezika, tu je i doktorirala s temom češko-hrvatskih književnih veza u vrijeme hrvatske moderne. Radila je i kao istraživačica u Zavodu za kulturu Hrvatske, zatim (1980-1982) kao lektorica hrvatskoga jezika na Slavističkoj katedri Filološkog fakulteta u Sankt Peterburgu, pa ponovno u Pragu i u Brnu. Upotrijebivši elemente zagrebačkog žargona, prevela je Hašekove Doživljaje dobrog vojnika Švejka i Mošinu dramatizaciju istoga djela. Uredila je pedesetak knjiga. Objavila je romane: Mirna ulica, drvored (2007.) i Voda, paučina (2010.) Dobila je nagrade: Slavić (2007.), Nagradu Vladimir Nazor i Nagradu Grada Zagreba (2011.)

Vratila se u sobu, odložila na stol bombone, sjela, odvojila dva i stala polako odmatati prvi da mu ne ošteti sadržaj. Bombon je ležao u ostatku nepocijepane zaštitne folije. Adela ga je okrenula, pažljivo prinijela ustima i spretno, poput vjeverice, otkinula mu tvrdo čokoladno dno, malo ga liznula, zatim gadljivo odložila, a alkoholom natopljenu višnju strpala u usta i stala mljackati. Tako je učinila i s drugim bombonom. Pošla je rukom i za trećim, ali je u zadnji čas uspjela spriječiti zločeste prste:

− No, no Adela! − samu sebe je ukorila.

Još je nekoliko puta pročitala napisano, a onda se osmjelila:

Kao prvo, želim Vam se predstaviti. Ja sam Adela Premec umirovljenica i udovica iz Bauerove ulice u Zagrebu. Kao što vam je poznato naš je kvart, pa tako i Bauerova, doživjeli su teška oštećenja od potresa. Naš dragi grad Zagreb, kojemu ste vi gradonačelnik, je jako nastradao, na žalost, kako javlja televizija koju pratim, nastradale su mnoge kuće, u njima stanovi, a kod nekih i sve u stanovima. Zatim, nastradale su i mnoge crkve, kao i naša draga Katedrala, koju ja pohodim kao i Vi poštovani gospodin gradonačelnik. Ja živim sama, izgubila sam supruga te nemam nikoga tko bi se brinuo o meni, pa tako nisam znala da ima rok za prijavu štete. Kompjuter nemam. Samo mobilni telefon i televiziju, ali kako slabije čujem zbog svoje poodmakle dobi, tako nisam čula kad je rok. Ne želim vam oduzimati dragocjeno vrijeme, pa Vas samo želim zamoliti da svojim podčinjenima naložite da i meni dodijele odštetu.

Nabrajam:

1. otpale pločice u kupaoni.

2. razbijen skupocjeni servis Meissen iz prve polovice 20. stoljeća koji je bio draga uspomena od moje pokojne mame.

3. razbila se i prolila boca francuskog konjaka marke Martell kojim sam namjeravala počastiti svoje drage nećake za svoj 80. rođendan koji nisam mogla proslaviti zbog korona virusa.

Hvala Vam unaprijed, a Vaši neka odrede kolika me odšteta pripada.

Napominjem da uvijek glasam za Vas i da se sa susjedima ne slažem najbolje upravo zato jel znam da oni za Vas ne glasaju, kao što nisu glasali ni za našu dragu susjedu iz ulice, sad već bivšu predsjednicu gospođu Kolindu.

P.S. Jako volim pese i napominjem da se i moj pokojni suprug također zvao Rudi kao i Vaš kućni ljubimac pes Rudi.

Najsrdačnije Vas pozdravljam, Adela Premec.

Adela je nekoliko puta pročitala što je napisala. Svidjelo joj se. Uzela je kovertu, koju je, kao i blok maraka, uvijek imala pri ruci. Odcijepila je marku za koju je znala da će biti dovoljna, zalijepila je na kovertu, a adresirala je onako kako je mislila da će biti najsigurnije da pismo zaista dođe do gospodina gradonačelnika. Na ruke. Pogledala je na zidni sat, zatim na stolni, na kraju je provjerila i vrijeme na mobilnom telefonu. Devet sati ujutro.

− Idem ja u Jurišićevu na velku poštu, nikom drugom ja ne verujem.

Tako je rekla, pa poštujući nepisani zakon grada stala se opremati mrvicu pristojnije i mrvicu svečanije no što bi se odjenula da je krenula tek do kvartovske pošte ili placa. Oduvijek se poštivala malo bolja garderoba za grad, premda je Bauerova itekako pripadala užem centru grada. I potres je to znao.

Nakon što je obukla laganiju jaknu provjerila je džepove, torbicu u koju je metnula pismo, papirić sa slovima P, V, S, M, O, K i izašla iz stana. Još uvijek je izbjegavala kabinu dizala.

− Vrak zna ko se sve vozil, virus je tu.…

Izišla je na ulicu noseći slatku, pisanu tajnu u torbici. Toliko ju je veselio sadržaj pisma i njegove možebitne još veselije posljedice da je iznenadila susjedu pozdravivši je prva.

Zatim je, bez žurbe, jednim okom motreći ulicu da joj ne naleti nekakav, prešla Martićevu.

− Pa da, ne treba se više bojati; samo mala, mala šetnjica Vlaškom. Bude mi pasalo. Sva sam se ukočila od te njihove izolacije. Više je štetila nego kaj je koristila. Fino do Branjugove, okrenem se i spustim Kurelčevom do velke pošte, pa na Trg bana Jelačića, na tramvaj, na sedamnajsticu, pa doma. Maskicu si budem metnula u pošti, i rukavice, sad bi se samo zaznojila − tako je govorila i te svoje savjete i poslušala.

Sve je bilo razumno.

Razveselio ju je otvoren vidik prema Vlaškoj i pogled na prastaru zgradu austrougarske kasarne, kasnije vojne bolnice. Onako lijepo, zeleno obojana, na čijoj fasadi nije bilo ni traga postpotresnim napuklinama, djelovala je umirujuće. Kasarna, umirujuće? Svašta je potres poremetio.

Došavši do ugla Bauerove i Vlaške skrenula je odmah lijevo i laganim, ali čvrstim korakom uputila se ka Draškovićevoj. Više je gledala pod noge nego oko sebe, ali tu i tamo vidjela je da se pojavljuju žute oznake za koje je već znala da su oznake neuporabljivosti kuća za život u njima.

− Možda je gradonačelnik Milan imal pravo? Možda im je dobro odbrusil kad im je rekel to kaj im je rekel da su se trebali bolje skrbiti za svoju kuću, pa ne bi tak prošli. A, kaj ćeš…

Do ugla Draškovićeve umorila se više no što se obično umarala.

− Je, to su njihove mjere opreza. Jedva hodam, a skorom sam mu sve oporučno ostavila, tom ministru zdravstva. Adela, Adela...

Na raskrižju Draškovićeve i stare Vlaške zastala je i oprezno pratila prolazeće automobile. Nije vidjela ni odvaljene komade fasada, ni srušene zidove, ni načete krovove, ništa. Samo je podigla glavu i iz te pozicije jasno ugledala katedralu i na njoj okrnjene tornjeve.

− Majko Božja Bistrička, majko Božja! Pa na televiziji to ne zgleda tak ko u živo. Ne zgleda tak… nesretno.

Prešla je raskrižje i ušla u Staru Vlašku.

Tiha je to ulica. A sad je bila ne samo tiha, već nekakva gluha, tako joj se učinilo.

Pogledala je hrabro kroz dvorište niske zgrade na samom početku ulice i ondje, kroz dvorišni prolaz, vidjela srušen zid unutarnje kuće. Zagledala se u krovove, bilo je oštećenih, ali ne tako da bi se Adela uplašila i prekinula svoj pohod ka pošti.

Polako, sve polakše približavala se mjestu s kojega se najbolje vidi istočni dio katedrale i tornjevi koji su, kao okrnjeni očnjaci, zijevali u nebo.

Došavši do raskrižja Branjugove i Stare Vlaške sad već jako, jako umorna pogledala je na otočić na kojem je rezignirano, oslonjen na stilizirani oglasni stup, stajao, umoran kao i ona, August Šenoa.

Prešla je ulicu ispred Svetog Martinčeka, došla do spomenika, pa se naslonila s druge strane crnoga stupa. Šenoin kip ipak je vidjela iz profila i vrlo nježno mu rekla:

− Dragi gospon Šenoa, kak sam ja vas volila čitati. Sve o vama se sećam, kaj god smo učili.

Odmorila se, promijenila položaj i stala uza sam Šenoin kip. Zatim je usmjerila pogled prema katedrali i jasno vidjela i krnjatke tornjeva i kako na istočnom dijelu katedrale visi odlomljen tornjić; samo što nije pao. I kaptolski krovovi, premda novi, bili su načeti.

− Joj, dragi moj gospon Šenoa, svega tu ima, svega. Nesretno to zgleda, nesretno… A kolko se ja sećam, vi ste bil gradonačelnik baš kad je onaj davni, prvi potres zrušil prvu katedralu. A hodali ste po hladnoći okolo i tješili unesrećene. Jel tak? Tak su nas učili. Ne verujem da ste nekog špotali i rekli siromaku da je trebal pazit kakvu kuću gradi. Pa ste se razbolil i dobil upalu pluća. Vi dobili upalu pluća, a kaj bu ovaj dobil? Nofce, nofce bu dobil. Umrli ste mladi od te upale pluća, poštovani i cijenjeni gospodine gradonačelnik grada Zagreba, uvaženi gospodine i dragi književnik Šenoa − pogladila ga je, tužna, tako tužna, po hladnoj ruci.

− A kaj ćete, idem ja do pošte, pa doma.

Nije gledala ni dizalice, ni strojeve, ni radnike koji su, eto, radili i toga jutra, ništa nije vidjela. Bila je umorna, na smrt umorna, ali znala je da mora učiniti sve što je naumila i nekako doći do tramvaja i kuće.

− Masku imam, niš mi ne bude. Samo se ti priberi, Adela.

Gledajući pod noge dohvatila se Jurišićeve i stala pred vrlo čvrstom, metalnom ogradom kojom je bila okružena moćna zgrada Pošte.

− Pa kaj im je? – pogledala je ulazna vrata i shvatila da je Pošta zatvorena.

− Ovi nisu normalni… Velku Poštu zatvoriti, danas…?

Prekinula se usred rečenice i slobodnom rukom pošla prema srcu.

− Isuse Adela, pa ti si se skroz smotala, pa danas je nedelja! Jasno da ne delaju. Ah, dobro, budem pismo gurnula u kaslić, bude otišlo sutra, preksutra.

Uvukla je trbuh koliko je mogla i ondje gdje je ocijenila da se može provući to je i učinila. Ne spuštajući torbicu s ramena otvorila je bigl, izvukla pismo i ubacila ga u poštanski otvor. Napuštajući mjesto spretno se provukla, ali je morala zastati i odahnuti. Osmotrila je Jurišićevu, pa tek tada shvatila da ljudi slobodno hodaju po tračnicama.

− Majko Božja, pa ja sam mislila da sedamnajstica vozi! Kaj je meni? Skroz sam otišla…

Zbog nagle navale razočaranosti prouzročene svojim nepromišljenim odlukama posve je izgubila preostalu snagu.

Ali, do kuće je morala doći. Uputila se i ona tramvajskim tračnicama Jurišićeve. Polako, nogu pred nogu, pognute glave… nogu pred nogu. Ljudi su je zaobilazili, bila im je prespora. Neki nepoznat nemir ju je posve savladao, zaustavio, ukočio i gospođa Adela je osjetila naglo lupanje srca. Pripazila je na disanje, snažno udahnula, uspostavila normalan ritam srca i prekorila se:

− No, pa kaj ti je sad, Adela? Još malo i doma si.

Prije no što se pokrenula osvrnula se ka zgradi pošte, podigla pogled, pa tek tada vidjela unakažen krov iznad glavnog ulaza i kukuljice iz kojih su virile ogoljene drvene grede.

Još jednom je zazvala Majku Božju, pa pazeći kako staje na tračnice polako se kretala ka raskrižju Draškovićeve i Jurišićeve odakle je, Martićevom, imala zaista malo, vrlo malo do svoje Bauerove.

Gledala je u tračnice pod sobom, pa kao da su je baš te metalne šine dozvale pameti, onako ujednačene, ujednačene, ujednačene…

− Majko moja, pa ja sam, stara bedača, prvo napisala Bandiću da nemam nikoga, a onda sam napisala da sam štela sa svojim nećacima proslaviti svoj osamdeseti. Adeeelaaa! Joj meni!

Tako je jauknula i posve neočekivano za nju samu, skliznula na koljena. Zaplakala je strašnim suzama samog, starog čovjeka. Udarila je čelom o kocke među tračnicama, zatim je nekako podigla glavu, ali nije uspjela ustati, pa je stala objema rukama milovati tračnice.

Nekoliko prolaznika je zastalo, ali joj se nitko nije usudio prići. Nitko još ne zna kako sve ta nesretna korona djeluje; žena je, možda, zaražena korona ludilom?

Adela je jaukala i stala vikati:

− Joooj, decaa, joj ljudi dragi, počistite te tračnice, već su počele hrđati, ne dajte štreku, trava je počela nicati, gotov nam je Zagreb ak trava počne nicati tam gde joj nije mesto! Čistite to, čupajte korov, glancajte, ljudi draagiii! Čistite, ne dajteee!

Konačno je čovjek odjeven u zidarsko odijelo, očito radnik s obližnjeg gradilišta, prišao.

− Polako gospođo, polako.

Adela je prestala vikati, samo su joj curile suze.

Čula se već sirena hitne pomoći. Netko je bio hitar u zvanju.

Čovjek ju je pridržao:

− Polako, gospođo, sad će hitna. Ne bojte se − a onda više za sebe, nego za gospođu Adelu: − znam ja kako izgleda i kuća i selo kad ga pojede korov. Polako, glancat će se šine po Zagrebu, ne bojte se.

Odvezli su je na dežurnu neurologiju. Ondje je bila gužva u čekaonici, ali gospođu Adelu su, bez ikakvoga čekanja, odmah uveli k dežurnom liječniku. Valjda je djelovala kao vrlo, vrlo žuran slučaj. Čim su je posjeli pred liječnika posve je došla k sebi; samo malo se tresla. Liječniku je lice pokrivala zaštitna maska, ruke su mu, kao i dežurnoj sestri, bile u gumenim rukavicama. S nekoliko uobičajenih pitanja shvatio je da se gospođa nečega uplašila, da je precijenila snage kao i većina starijih koji će, nakon dvomjesečnog sjedenja pred televizorom, odjednom početi hodati svojim uhodanim trasama. Injekcija sredstva za umirenje bit će dovoljna, savjeti također… Adela se posve pribrala, pa je iz mobilnog adresara izdiktirala sestri broj svoga nećaka i broj svoje nećakinje kako bi došli po nju.

Liječnik ju je, dok je sestra nazivala, pitao o samom događaju. Počela je: − Ne znam kaj mi je bilo − zatim ga je kratko osmotrila, procijenila i brzo se ispravila: − Ne znam što mi je bilo.

Iskreno je priznala da je previše hodala nakon dva mjeseca mirovanja, da je pala na tramvajske tračnice, zapravo više se spustila nego pala, da su je rasplakale baš te tračnice koje su tako brzo obrasle u travu i tako brzo zahrđale.

Liječnik je nešto pisao, pa onako usput dodao:

− Što ćete gospođo, svima nam je žao Zagreba.

Adela mu je potražila oči; nije ih našla, ali su se njezine suzile i zasvjetlucale dok je mirno, na čistoj, školskoj i televizijski odgojenoj štokavici, odmjerivši svaku riječ, izgovarala:

− Gospodine doktore, nije meni toliko žao Zagreba koliko je meni žao moga života u Zagrebu. Nemam ja tih godina da bih pričekala da ga obnove. Zar ću hodati okolo po gradilištu? Gospodine doktore, meni je moga života žao.

Sestra je spustila ruke, doktor se odvezao na stolici od kompjutera prema prozoru. Gledao je raskošne ozelenjele grane koje su, prije dva mjeseca kad je krenula corona, bile tek osute opreznim pupoljcima.

Adelu su odveli u čekaonicu da ondje, primirena injekcijom, pričeka nekoga od svojih.

Liječnik je skinuo masku koju je nosio na licu više od dva sata, udahnuo, razgibao čeljust, a zatim skinuo i rukavice. Pogledao je u svoje smežurane ruke i odnekud mu se prikrala slika kad se znao sav smežurati od dugotrajnog kupanja u jezeru svoga djetinjstva.

Sestra se vratila i tiho oglasila:

− Bože, kakva sebična žena, kakva sebična žena… Kako je ono rekla? Čega joj je žao?

Liječnik je nataknuo novu masku, navukao nove rukavice i dok je čekao novog pacijenta sebi je, u već ovlaženu masku, rekao:

Žao je meni moga života.