O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Slijedi esej Marka Stričevića o sprezi politike i kulture u putinovoj Rusiji.

Ne vjerujem u patetičnu ideju, očekivanje malih kulturnih krugova da će trajne odgovore na zlo u svijetu istočnih Slavena koje nas zaskače u virtualnom skrolanju između sporta, erotike, biblijskih stradanja Palestinaca u Gazi i nečijeg ponosno snimljenog ručka, jednog dana dati umjetnost. To je zeitgeist prošlog stoljeća; ona to ne može, kao što rock and roll ne može povesti pobunu, a seoski vračevi i vještice ne mogu rješavati probleme ljudi u gradovima današnjice.

Pogotovo ne vjerujem u to da će književnost, pogotovo kultna ruska književnost – ta oceanski nedogledna maglica u koju obožavam zalaziti, ali je ono u što se potom vraćam od nje sve dalje i dalje – iznjedriti nekakvog kanonskog Tolstoja, Remarquea, Krležu ili barem Boba Dylana, idola čitanju sklone kriške planeta, za kojeg će onda mnogi teoretičar pretjerivati, kao što su pretjerivali za Dostojevskog, da je kroz svoju književnost odgovorio na ključna psihološka i filozofska pitanja svog vremena.

Utvara kulture

Peterburški mislilac u bijegu, legendarni izvjestitelj iz oko pola tuceta ratova i vojnih sukoba, Aleksandar Njevzorov, čitav taj pojam „ruske kulture“, shvaćene kao nasljeđe beletristike s dekorom baletno-simfonijskih remek-djela, pokojim filmom i šansonom, smatra utvarom isprepletenih laprdanja od koje čak i čestiti, daroviti dobronamjernici zapadaju u slabost tzv. vjere u Rusiju. Sada, kada se zlo vratilo u tu zemlju podavivši svaku mogućnost govora i neslaganja s domovinskom istinom, više se ne može uživati u blagodatima glasovite unutarnje emigracije u  „rusku kulturu“ – ne može, pa ne može, jer se i tu uzvišenu, mističnu kulturu mobilizira za masakriranje susjedne rodne zemlje, još donedavno zvane slavenskom sestricom. Pokazat će se da je sestrica žrtva obiteljskog monstruma.

Obračunavajući se s utvarom „ruske kulture“ dobrano prije totalne agresije na Ukrajinu, Njevzorov poručuje domovinskom auditoriju da se ozbiljan ljudski um za čitanje treba angažirati mnogo snažnije – ne kako bi se pročitalo sve što je napisao Aleksandar Sergejevič Puškin, nego Ivan Petrovič Pavlov, ruski i sovjetski eksperimentalni fiziolog i neurolog. Njevzorov poziva da se čitalac zamisli nad Pavlovljevom ostavštinom, ne samo na razini znanstvenog sadržaja, nego i jezika, načina na koji se ruski jezik koristi. U radijskoj emisiji Njevzorovske srijede mnogo je puta provocirao kulturtregere ističući kako nije kapitalno dostignuće ljudskog znanja i obrazovanja poznavati Tolstojev roman Rat i mir, čije falsifikate o Borodinskoj bici smatra doprinosom stvaranju čudovišnog kulta velike, mistične Rusije, sazdanog na kanonizaciji izmišljotina i kulturi laganja. Sljedbenici i baštinici tog tipa misticizma sada slave pokušaj proždiranja Ukrajine, ne postavljajući pitanje žrtava ni na jednoj strani – ne postavljajući pitanje činjenica. Štoviše, stupajući i s njima u sve totalniji rat.

Njevzorov, pak, u posljednjim godinama koje će prethoditi provali jedne, u suštini, nove inkarnacije horde preko ukrajinske granice, postavlja pitanje koliko je „načitanih“ ruskih intelektualnih autoriteta koji javno promišljaju svijet oko sebe pročitalo Atomsku fiziku Maxa Borna, Epilepsiju i funkcionalnu anatomiju ljudskog mozga Penfielda i Jaspera, Newtonova Matematička načela prirodne filozofije ili Sintezu DNK Arthura Kornberga… U širem smislu, djela koja kroz stoljeća proizvode civilizacijske znanstvene revolucije i progres bez kojeg bi – da te radove makneš iz historije – ondje ostali ljudi koji žive bezubi u ušljivim izbama naselja koja ne znaju za struju ni kanalizaciju, pothranjeni i desetkovani virusnim bolestima radi čijeg bi se odvraćanja razmišljalo o podnošenju žrtvi bogovima, a poljoprivredni bi se urod pospješivalo magijskim ritualima. Ruska beletristika, poezija u 21. stoljeću? Za Njevzorova to su sporedne društvene relaksacije, opusi njihovih prvaka potpuno su mu irelevantni u formuliranju stvarnosti i oblikovanju društvene ideje, a kad se radi o razgovoru o svijetu i pitanjima napretka, jedino što uzima u obzir jest ono što se zasniva na činjenicama i djelovanju koje može predvidjeti točne rezultate – dakle, na znanosti. Zvuči radikalno, stemovski – možda rusofobno?

Ruski treći put

Taj kontroverzni Aleksandar Glebovič Njevzorov donedavno je živio u rodnom Sankt Peterburgu, kulturnoj metropoli zemlje u kojoj od ove godine čelnici javnih ustanova otvoreno zagovaraju eliminaciju dostignuća „zapadne znanosti“ iz domovinskog obrazovanja – počev od Galileja i Newtona, pa do suvremenih „bogoubojica“. Sve utjecajniji ideolog ruskog „trećeg puta“, do danas već svjetski poznati Aleksandar Dugin, postao je direktor Visoke političke škole Ivana Iljina pri Ruskom državnom humanističkom sveučilištu. Na službenoj stranici tog znanstveno-obrazovnog centra u Moskvi navodi se zadaća „razrade i realizacije novog pristupa (nove sociohumanitarne paradigme) za domovinsko predavanje humanističkih i društvenih disciplina, usmjereno na formiranje svjetonazora studenata uz oslonac u ruskom civilizacijskom identitetu i tradicionalnim duhovno-ćudorednim vrijednostima.“

Čelnik fakulteta, rečeni Dugin, tri je godine ranije zborio ovako: „Sunce su stavljali u centar još pitagorejci u antičkoj Grčkoj. Ali kakvo je to bilo sunce… Bilo je to Sunce duha, razuma, glas Gospodnji, a ne materijalno, usijano, mrtvo tijelo što bljuje magmu. A ako je sunce bilo duh, onda je duh bila čak i zemlja. Nije znanost Novog doba stavila u centar tek zemlju, nego upravo besmisleni ugrušak slučajne materije. Koja nema plana, cilja ni smisla. Ni Tvorca. U tome je zločin Galilea Galileja, Isaaca Newtona, Francisa Bacona i njima sličnih. Iskreno žalim što svu tu gamad nisu navrijeme spalili na blagoslovljenim lomačama inkvizicije.“

Državni fakultet kojem je na čelu citirano stvorenje svečano je otvoren prošlog ljeta – gdje drugdje, nego u Hramu Krista Spasitelja, centralnoj nekretnini Ruske pravoslavne crkve. Nosi taj fakultet ime Ivana Iljina, filozofa iz prve polovice 20. stoljeća. Slučajnosti ne postoje,  kaže lokalna narodna izreka: bilo je to najmanje što se može učiniti za poglavara Vladimira Vladimiroviča Putina, koji je izjavio da Iljinova djela drži kraj uzglavlja te ga je često citirao u svojim obraćanjima uz epitete „veliki mislilac“, „istinski domoljub“…  Riječ je o nepokolebljivom protivniku boljševizma, koji je nakon izgnanstva iz sovjetske Rusije 1922. s oduševljenjem prihvatio politički uzlet Adolfa Hitlera (oduševljenje je, doduše, bilo kratkog vijeka), dok se Benitom Mussolinijem ushićivao trajnije, te je čak i nakon 2. svjetskog rata tražio u fenomenu fašizma „zdrave“ elemente, ističući Franca i Salazara kao poželjne modele. Pojava državnog fakulteta s Iljinovim imenom i direktorom koji želi obrisati osnove fizike, a tehnološke zaostatke Rusije doslovno predlaže nadomjestiti okupacijom Europe… Sve ovo djeluje kao zlonamjerna rusofobna izmišljotina, pretjerana orvelovska parodija, ali je ipak lako provjerljivo na službenim izvorima i pretendira postati normom mišljenja i djelovanja u Rusiji. Iz svega što posljednjih godina bez ustezanja zagovara Dugin, logično je i da se radi o dugogodišnjem zagovorniku agresije na Ukrajinu.

Tektonska revizija

„Ali kakve veze s tom prokletom agresijom imaju Čajkovski, Puškin i Dostojevski?!“, povikali su s pravednom razdraženošću mnogi, čitajući informacije o nagloj nepodobnosti dvjesto godina starih klasika u sumnjivim mitteleuropskim kulturicama i šire, izbacivanjima s programa sveučilišnih predavanja, repertoara kazališta i pijedestala ukrajinskih trgova, kao da su generali američkog juga ili predsjednici robovlasnici. Može se razumjeti to negodovanje, mada je Slađana Bukovac odavno upozorila na to da iskrenu zabrinutost za opstanak ovih velikana pred kensl-kulturom Zapada zdušno razglašava i vođa masakra nad 45-milijunskom Ukrajinom, Vladimir Vladimirovič Putin, spokojno ubijajući na tisuće civila, raketirajući škole, rodilišta, infrastrukturu za grijanje ljudi zimi. Posebno mu dobro ide i u medijskom ubijanju u pojam, jer je, kako je primijetila Bukovac, „unutar malograđanske udobnosti, na koju Putin apelira, jednostavnije izazvati reakciju da neće biti Orašara za Božić, nego da je ruska vojska prije tjedan dana u Kersonu ubila Jurija Kerpatenka, dirigenta koji je odbio dirigirati na koncertu u okupiranom gradu“.

Dok usporedno s lijenim i sujetnim moraliziranjima traju istinska humanistička nastojanja da se društva suprotstave antiruskom šovinizmu u vlastitim sredinama, tako što će biti zaštićeni živi, pridošli nam ljudi koji trpe diskriminaciju zbog pasoša ili jezika kojim govore, a ne zbog onog što eventualno čine, najhrabriji ruski intelektualci koji su umjesto šutnje, smrti ili zločinačke inkorporacije u Putinovu neofašističku mašinu izabrali emigraciju, shvaćaju da je njome stvoreni potres takve prirode da i prošlost doživljava tektonsku reviziju.

Skupa s Wagnerovim kažnjenicima, čečenskim pljačkašima, projektilima Sarmat, Šahid i Satana, sovjetskim tenkovima i sjevernokorejskim granatama te drugim manje ili više moderniziranim jedinicama, Moskva je na sela i gradove Ukrajine poslala svoju veliku, mističnu i nepobjedivu rusku kulturu.

„Zašto, o čemu brujite, svetski bukači? /Zašto prokletstvom pretite Rusiji?/ Šta vas ljuti? U Litvaniji nemiri?/ Кad Sloveni se spore nije to vaša briga/ Nije to vaša sudbinom pisana knjiga!“, režeći se i pjeneći, crven u licu sa suzama bijesa u očima recitira Sergej Bezrukov, legendarni Saša Bijeli iz TV serije Brigada, kod nas prevedene kao Sašina ekipa. Taj nekoć fascinantan glumac, odavno član Putinove stranke Jedinstvena Rusija, bije boj protiv Ukrajine i zapada najjačim oružjem, car-puškom ruske kulture – Aleksandrom Puškinom (puška – rus. top).

Buržoaska obrazloženja

„Naša su pitanja – naši i odgovori. / Pustite nas: nismo vam jasni, /
Naše krvne veze i sve što nam se događa; / Niste nas čitali, vama smo strani, / I ova naša porodična svađa…“

Tako u odi „Klevetnicima Rusije“, za svoje  političko doba ne osobito ekscesni romantičar Aleksandar Sergejevič (1799. – 1837.) prijeti nuklearnim potencijalom svoga poetskog nadahnuća parlamentarcima Francuske, koji u javnosti zagovaraju pružanje pomoći poljskim pobunjenicima (takva stvar kao što je parlament u Rusiji neće postojati još 74 godine). „Mala porodična svađa“, naime, ruska je opsada Varšave.

Vrhunaravno pravo Rusije koje artikuliraju Puškin u feudalnoj fazi bez struje i njegov tužni epigon Bezrukov u globalnom internetskom selu dvjesto godina kasnije varijanta je buržoaskog laprdanja koje, u principu, opet ništa ne znači onom kontingentu u rovovima i užarenim oklopnim vozilima na jugoistoku Ukrajine, zvanom narod. Kao što su prije sto godina Galiciju i Bukovinu napadali milijuni mobiliziranih seljaka iz propalih carstava koji većinom nisu znali ni čitati, a kamoli da su mogli razumjeti koncept nacije i školovana građanska obrazloženja geopolitičkih interesa, tako i danas, prilično sam siguran, „boli kurac“ za Puškina i Bezrukova one „kontraktnike“ iz Burjatije ili Adigeje koji, ipak u bitno drukčijim okolnostima, za 2000 eura mjesečno i 10 000 avansa odlaze ubijati Ukrajince puškama i ostati bez ruku.

Ovih dana Zavod za proizvodnju automobilskih komponenti „Srp i čekić“ u Saratovu traži vodoinstalatera za 30 tisuća rubalja mjesečno. To je 310 eura. Serviser automatskih i poluautomatskih strojeva dobit će 40 tisuća rubalja. Nešto više nudi Saratovski agregatni zavod voditelju službe za zaštitu na radu: do 48 tisuća. Filijala Ruske poljoprivredne banke u Čeljabinsku traži „glavnog menadžera za rad s klijentima u mikrobiznisu“. Četrdeset dvije tisuće rubalja. U potonjem gradu od preko milijun stanovnika 25 škola traži profesora matematike. Plaće su između 20 i 55 tisuća, u prosjeku 34.

A za potpisivanje ugovora s Oružanim snagama Ruske Federacije i odlazak pod Harkiv ili Zaporižja, Saratovska oblast nudi svojim stanovnicima 210 tisuća rubalja plus jednokratne bonuse i brojne olakšice. Čeljabincima njihova lokalna administracija daje i više, o Krasnojarskom kraju da se i ne govori… Kremlj je, zasad, riješio problem prijetnje socijalnih nemira, možda i državnog prevrata koji bi mogla donijeti opća mobilizacija: nova, ratna ekonomija suptilnije destilira iz stanovništva drevni resurs agresije. Usredotočuje se na deprivirane muževe što trule po dvorištima propalih predgrađa i nudi im, u osnovi, isto što i u doba Batu kana: ratni pohod. Ovdje venemo – vodi nas, veliki kane! Preraspodjela je to sredstava na dnu ruske ekonomske piramide koja besperspektivnima nudi prijelaz u viši klasni razred, rješavanje financijskih kriza u obitelji i pronalazak davno izgubljenog samopoštovanja. Otvorila se mogućnost prekonoćne konverzije u povlašteni društveni status za dojučerašnje ulične i obiteljske nasilnike, regrutirane u davno otupjelim, milijunskim masama koje se u Rusiji danas pejorativno naziva proletarijatom, i kojima heroj jest bio bandit iz 90-ih Saša Bijeli kojeg je utjelovio Bezrukov, ali se nikada nisu zanimale za Puškina ni njegove plamene rime o Kolhidi i Napoleonu, a pogotovo, kako se pokazuje, ne vide problem u konačnom rješenju za sebe same: monetizaciji brutalnog nasilništva i životnog stila karakterističnog  za provincijsko međuzemlje zakona i banditizma. To su Putinovi patrioti za opsadu Avdijivke, Vovčanska ili Bahmuta, a ne Bezrukov i moskovski jutjuberi. Kao što su to prije sto godina bili seljaci bez pisma i zemlje za obrađivanje, a ne buržujski nacionalisti iz Petrograda.

Na čekanju

„Nikada nisam volio Puškina, jednostavno je tako ispalo. Volio sam Ljermontova. Nisam volio Dostojevskog i Tolstoja, ali zato jesam Bulgakova, jako. Za mene je to dio života koji je ostao iza mene, i možda jednom opet dođe. Shvaćate li, ako nas iz Kremlja uvjeravaju da tamo postoji velika ruska kultura, onda ja u to ne vjerujem. Ne može velika ruska kultura dovesti ovamo 200 tisuća ubojica i nasilnika! Ne mogu ljudi, masovno odgojeni na takvoj kulturi, navodno velikoj, silovati žene pred očima njihove djece! Ne mogu sjeći na komade svezane zarobljene vojnike! Znači da nešto nije u redu s tom kulturom“, rekao mi je u intervjuu Jurij Lucenko, bivši ukrajinski ministar unutarnjih poslova i javni tužitelj, unuk dvojice boraca Crvene armije, koji se nakon invazije, s 57 godina, dobrovoljno prijavio i četiri i pol mjeseca ratovao u Bahmutu. Nekoliko puta tijekom razgovora videovezom činilo mi se da plače, zakriven naočalama i odbljeskom ekrana u njima.

Ne tako davno bio sam uvjeren da bi onog lidera u Moskvi koji bi proglasio vojni napad ni na kog drugog, nego na Ukrajinu – zemlju kao nijedna organski povezanu s Rusijom osobnim vezama, porijeklom, poslovima, jezikom, poviješću, koja je podnijela najveće žrtve u obrani od Hitlerove agresije, u kojoj se sluša ista glazba i gledaju isti filmovi i serije, čitaju naravno, isti autori, u koju se ide ljetovati, u kojoj se dijeli isto djetinjstvo – da bi tipa koji bi, poslije svega što je ta zemlja kroz prošlost trpjela od vlasti iz Moskve, naredio ispaljivanje raketa u kijevske nebodere, poslao amfibije na Odesu, tenkove i avione na sela i gradove pod obrazloženjem da je to nacistička paradržava… u najmanju ruku instantno razvlastili, ako već ne i ritualno spalili na lomači ispred zidina Crvenog trga.

Umjesto toga, ekstremistom je proglašen Aleksej Navaljni. Puškin se drži dobro, dok je vjerojatno istim preparatom kao i Navaljni, od strane iste jedinice FSB-a, otrovan Dmitrij Bikov, čija je poezija u Novoj gazeti podsjećala na ono što je u Hrvatskoj 90-ih radio Predrag Lucić. Aleksandar Njevzorov i supruga mu Lidija također su proglašeni „ekstremističkim udruženjem“. Ekstremistom je proglašen i jedan od najprevođenijih suvremenih ruskih pisaca u Hrvatskoj, Boris Akunjin. Lista zatvorenih, protjeranih i onih kojima vlasti oduzimaju imovinu odavno je preduga za ovakav tekst, dok se istovremeno, s liste ekstremističkih organizacija miču talibani, čiji izaslanici postaju uvaženi gosti na međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu. Puškin se, rekosmo, drži dobro, a Dostojevski, lojalni velikoruski monarhist i antisemit… kako-tako. Ruska trgovačka platforma Megamarket iz prodaje je povukla 250 naslova zbog zakona o suzbijanju LGBT propagande, među njima i Njetočku Njezvanovu – nedovršeni, po meni senzacionalan književni dragulj Fjodora Mihajloviča.

A ljudi iz susjedstva za to vrijeme opet počinju pisati prijave protiv nepodobnih sugrađana, koji potom završavaju u zatvorima. Moji prijatelji najopreznije biraju nekoliko ljudi izvan kruga svog kućanstva s kojima će slobodno razgovarati o onome što se događa. Zašto je toliki postotak ljudi, u vremenu ovakve komunikacijske povezanosti s jedne i nepovjerenja u vlasti s druge strane, tako oduševljeno prihvatio pucanj u svog bližnjega, te sada s toliko pakosti, inata i govora mržnje brani napadački rat pokrenut s potpuno izmišljenim povodima i nejasnim ciljevima, jednu gebelsovsku laž? Ključne odgovore ovdje ne treba očekivati od književnosti, nego od psihijatrije, psihologije, eventualno sociologije i politologije.

Na ono temeljno etičko pitanje 20. stoljeća, proizašlo iz traume holokausta – „nisu znali ili nisu željeli znati?“ – odgovor u 21. stoljeću glasi: znali su i nisu željeli znati.

U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire i Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona Lore Tomaš.

*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

Glavno obilježje prostora u kojem se Josip Broz izgubio iz vidika bjelogardijskim eskadronima i historiografiji jest – ravnina. Takvih razmjera, kakve evropski čovjek ne poznaje. Na koju god stranu svijeta da kreneš, Zapadno-sibirska ravnica izgleda kao površina vode, a ne kopna, bez ijedne reljefne uzvisine u vidokrugu. Na ušću Omi u Irtiš postoji jedno brdo – tamo je u 18. stoljeću podignuta tvrđava Omsk, oko koje se razvio grad. Dakle, Slavonija ili Vojvodina su Alpe za ovaj svijet. Ako njegovi stanovnici žele vidjeti planine, moraju putovati 800 kilometara na istok do Altaja, ili preko granice 600 kilometara na jug, do najbližih gora u Kazahstanu.

Odozgo, krajolik je vjerojatno nalik maskirnom uzorku koji se sastoji od polja i čekinjastih šumica breza. U toplim mjesecima one donekle štite rijetka naselja od prašinastih oluja. Lokalci svoj okoliš zovu лесостепь – lesostepa, šumska stepa. Kud god da kreneš, u kojem god pravcu, djeluje toliko beskonačno isto, da se orijentacija čini nemogućom. Pogotovo zimi, kad su snijeg i brezovi šumarci gotovo jedine pojave na površini Zemlje.

Tako to može izgledati došljaku. Lokalni čobanin s crvenim dalekoistočnim licem, mongolskom krznenom kapom, dok jašući po dubokom snijegu u pratnji lovačkih pasa obilazi krdo svojih konja u toj, takvoj lesostepi, uvjerava nas da nepogrešivo razlikuje svaki lug u vrlo širokom promjeru, te da bi se bez problema znao vratiti kući sve i da ga noću padobranom spustiš na bilo koju točku ovog bijelo-zelenkastog kraja bez kraja. Skrivati se ovdje ne znači pronaći nepristupačno mjesto kao u planinama, gdje se možeš skloniti u kakvo skrovito selo, pećinu ili veliku gustu šumu: ovdje skrivati se znači otići još dalje u isto, jer vizualno, koliko god se kretao – kao da stojiš u mjestu, ili se na čudan način vrtiš u krug. Čini se da je bit bijega biti što dalje od tokova koje bijela kultura naziva poviješću, pritajen negdje na dnu Sibira uz stanoviti stupanj mimikrije.

„Za čovjeka koji je odrastao u brdovitom području, stepa će u određenoj mjeri biti zastrašujuće prostranstvo, pogotovo u okolnostima kada se u njoj događa građanski rat“, smatra omski povjesničar Aleksandar Losunov. „Za razliku od planinskih krajeva, u stepi si vidljiv izdaleka. Gdje ćeš se sakriti?“

Nemilosrdna otvorenost stepe onemogućava prikrivanje tragova. U takvom svijetu besmisleno je čak i krasti; autohtoni Kazasi znali su da se glas brzo širi rijetkim naseljima, kao i da novi predmet koji si je prisvojio lopov neće proći neopažen u njegovu vlastitom selu. Imali su poslovicu: „Onaj tko pronađe, raduje se. Onaj tko prepozna – uzme.“ U takvom svijetu, Brozu je život nekoliko godina ovisio o tome da ne bude prepoznat.

Potraga za tragovima jedne davne priče započela je u Marjanovki, mjestu rasprostrtom oko željezničke stanice 50 kilometara zapadno od Omska. Bio je kraj ožujka, temperatura čvrsto ispod ništice, a snježni poplun debeo, svjetlucav i još uvijek naoko vječan. Kao što na zemlji nije bilo ni malene prirodne uzvisine, tako na nebu nije bilo ni naznake oblačka – samo nesputana sunčeva zvijezda u ožujskoj ekstazi. Ukrcao sam se u staru maršrutku – međugradski kombi za petnaestak putnika, naslonio glavu na musavi prozor zataknuvši zavjesu iza ramena i, nakon što se vozilo probilo kroz industrijsku orbitu Omska, zadrijemao zagledan u bijelu pučinu.

Mnoga mjestašca koja se ukazuju kad otvoriš oči djeluju kao da su nastala slučajno. Nekoliko ulica pod pravim kutom, nad njima plinski „slavoluci“ – cjevovodi što kao orijaške zmije iz Bulgakovljeve novele pužu dalje kroz mjesto, uz redove skromnih kuća i sivih sovjetskih zgrada koje, još uvijek stamenije od svega što je nastalo poslije njih, u prostor emitiraju elan sve udaljenije, utopijske civilizacije.

Nismo ga vidjeli, al’ smo čuli glase…

Željeznička postaja Marjanovka odmah daje do znanja da ste na pravom mjestu – još uvijek izgleda kao stranica iz stripa Corto Maltese u Sibiru. Mjestašce dijeli, poput rijeke, sedam kolosijeka preko kojih vodi dugačak betonski nathodnik, čiju konstrukciju svako malo protrese teretni vlak pun ugljena što protutnji ispod bez zaustavljanja, pravocrtno prema zelenkastoj liniji horizonta, k nedokučivim, omamljivim daljinama u kojima ga čeka njegov cilj… Iskitim..? Čita..? Dušanbe…? Samarkand?

Nad tračnicama se uzdiže dvadesetak metara visok vodotoranj s kraja 19. vijeka, napola od cigle, napola od drveta ofarbanog izblijedjelom tirkiznom bojom. Pod njim je parna lokomotiva s dva drvena vagona iz vremena kada je vodotoranj sagrađen. Uokolo još nekoliko manjih građevina iz doba predsovjetskog ancien regimea. U drvenoj kućici smjestio se kiosk, a u nešto većoj, od opeke, etnografsko-povijesni minimuzej posvećen Marjanovskim bitkama, najpoznatijem događaju u povijesti tog kraja, u kojem je navodno sudjelovao – a vjerojatnijim se čini da je trebao sudjelovati, ali nije – svježe regrutirani pripadnik internacionalnih odreda Crvene armije, u lokalnim arhivima zapisan kao Josif Brozovič.

Muzej je bio zatvoren. Na ulici gotovo nikog. Nije valjalo tratiti vrijeme, nego na kolodvoru ispred kojeg stoje maršrutke i autobusići za kotarska sela potražiti put do jednog od dva legendarna toponima:

– slavenskog sela Mihajlovka, u kojem je Broz upoznao četrnaestogodišnju djevojčicu koja će mu za manje od godinu dana postati supruga, ili:

– kirgiskog aula Kojčubaj, mjesta „svakako najegzotičnijeg dijela Brozove biografije“ u kojem se zadržao čitavih godinu dana, a za koji znanstvenici pretpostavljaju da odavno ne postoji.

Nepoznat pejzaž

Na kolodvorskim kartama s voznim linijama postoji samo Mihajlovka i ispostavlja se da je nekoliko puta udaljenija nego što sam procijenio u pripremi, proučavajući internetske karte. Nikakav pješački aranžman ne dolazi u obzir, pogotovo ne po ovakvom vremenu. Bili bi to sati tumaranja kroz zastrašujuće jednoličan i pust, a nepoznat pejzaž na drugom kontinentu. U međuvremenu se i ono sunčano jutarnje nebo s početka puta ovdje spojilo sa zemljom u sivu, zasićenu sferu kojom lepršaju pahulje, podsjećajući da mrak zimi dolazi brže nego što se to može činiti.

Promrzao, ulazim na kolodvor da se raspitam. Svjetlokosa gospođa na šalteru za karte upozorava da maršrutke voze rijetko, a zadnja se vraća već u 15 sati: „A što ćete u Mihajlovki, ako nije tajna?“ pita po starom ruskom običaju, kad se činilo da je razgovor već gotov. „Ja sam rodom iz Mihajlovke, tamo nema više skoro nikog.“

Dok objašnjavam tko sam, odakle, kako sam i zašto banuo na njihovu stanicu, sad me već sluša i njezina kolegica za susjednim stolom. Gospođa nikad nije čula za priču da je „BrozTita“ (ovdje to izgovaraju spojeno, kao Maradona ili Batistuta) živio u Mihajlovki. Zove rodbinu da se raspita. Selo je, kaže, spalo na nekoliko starica koje žive same i možda još poneku obitelj. Nikada nije čula ni za Kojčubaj, kirgiski aul koji se trebao nalaziti u relativnoj blizini Mihajlovke, ali naš je razgovor čula i treća kolodvorska radnica. Okruglog azijskog lica – uočio sam ga malo prije, dok je još bila u plavoj radnoj kuti. Sada je na sebi već imala kaput, šubaru i torbicu o ramenu. Spremala se kući. Ali prije nego što pođe, sjest će da nazove neku svoju rodbinu i raspita se za traženu naseobinu. Govori u mobitel na kazaškom. Završava i diže pogled:

„Kojčubaja više nema. Svi su odavno pomrli. Nema kuća, ruševina, ničeg. Sve je sravnjeno sa zemljom. Tamo je samo groblje“, kaže ona.

Prve povratne informacije lokalnog stanovništva vrlo su obeshrabrujuće, kao i općeniti dojam o mogućnostima kretanja terenom u usporedbi s planiranjem izdaleka, kao i snažna meteorološka promjena na relaciji Omsk – Marjanovka. Zadnja mi je nada neka ruska satelitska karta na koju se sada pozivam, sačuvana u pamćenju iz dugih noćnih pretraživanja; dok na Googleovoj nije bilo ničeg, na ruskoj sam vidio obrise naselja. „Na toj je web-stranici ispod karte bio ukazan i poštanski broj“, prisnažujem. Čini mi se da ni kolodvorske radnice nisu sasvim sigurne u ono što govore, pa nisu sasvim odustale od namjere da mi pomognu. Kazahinja još jednom zove mobitelom. Ovog puta razgovor traje dulje. Iz mraka ništavila pojavilo se malo svjetalce, kao upaljena šibica u ambisu – rečenica koja je razveselila čak i njezine kolegice: „Есть Койчубай.“ Ima Kojčubaj. Postoji Kojčubaj.

Do njega ne vozi nikakav javni prijevoz. Sjedni u mikroautobus, idi 45 minuta do Šerbakulja, to je centar drugog rajona. Malo je mjesto, ali na stanici obično stoji taksi. Mora stajati. Probaj se dogovoriti s njim da potražite Kojčubaj. Neka vozač pita po putu. Imaj na umu da je moguće da do Kojčubaja nema ceste, ili da se zbog snijega ne može do njega sasvim. I požuri. Autobus za Šerbakulj polazi za 15 minuta.

Stigao sam otrčati do dućančića i kupiti im bombonijeru. Potraga i putovanje od 4000 kilometara po površini Zemlje neće završiti u ovom zametenom toponimu, ići će se preko ruba recepcije Googleovih satelita. Mikroskop koji fokusira tajnu još dublje u Sibiru, došavši do granica vidljivog, pronašao je traženu česticu.

Godine građanskog rata i bezakonja

Bogu daleko iza nogu, stepa uz granicu s Kazahstanom mnogo je pitomije mjesto negoli je bila prije stotinu godina. Ljudi u prolazu, dnevnom i noćnom, u ophođenju službenom i neslužbenom – za pultom, šankom ili volanom, djeluju mirno i dobroćudno. Pa i ta izvanzemaljski ravna, šumarcima posuta nizina u kojoj žive ne djeluje prijeteće ako zanemarimo zimske ekstreme i pješčane oluje u toplijim mjesecima… Premda će poneki seljak uz osmijeh odmahnuti rukom na čudno pitanje i inzistirati da u ovdašnjim šumama nikada nije bilo krupnih zvijeri, ne pregledavaju svi oni internetske vijesti iz kojih je jasno da su odstreli vukova i medvjeda što dolaze do ljudskih naselja u Omskoj oblasti aktualni i danas, samo kojih stotinjak kilometara dalje od njihovih sela, u sličnim prostranstvima što se protežu od tarskih šuma na sjeveru do slanih jezera Kazahstana. Od dojmova današnjih žitelja Marjanovskog i Šerbakuljskog rajona sasvim su drukčije uspomene negdašnjeg stanovnika, migranta soldatske sudbine Josipa Broza.

„Uvijek sam nosio pušku, jer vukova je tamo mnogo. Recimo, idem tako podvečer na svojim kolima, i gledam ih dolje kako sjede, kao lastavice. Samo gledaju. Vukovi ne kidišu na ljude, jer bilo je uokolo dosta raznih strvina, pa i konja što slobodno pasu uokolo. Zimi su bili nasrtljiviji. Znao sam ubiti.“

Zapravo se i sam, poput životinje u divljini skrivao od smrti koja je bila posvuda. Vrebala je iz šume, od grabežljivih zvijeri, i na drumu, od bića na dvije noge koje je moglo biti neopisivo opasnije od zvijeri – vrebala je na koncu i iz njega samog; u staračkim TV memoarima, gdje ga fleševi iz mladosti nose od jedne do druge situacije i nazad na način koji je prosječno upućenom slušatelju teško povezati, ističu se rijetke, sporedno izgovorene, kratke rečenice koje podsjećaju na teška ranjavanja i još svježe preboljene epidemije, sugerirajući silno mnogo o Brozovu psihofizičkom stanju u toj fazi života. Iz opisa nekih njemu važnih anegdota odjednom izleti nešto poput: “… tako da sam ja u to vreme bio veoma slab (…) Ja sam naprimjer, krv pljuvao“, ili malo dalje u istom intervjuu, dok priča o lokalnoj ishrani kojom je pokušavao vratiti zdravlje: „Ja sam svaki dan čekao da ću otići.

Aleksej Sorokin jedan je od vodećih autoriteta za društveno-povijesna pitanja omskog kraja, ali biografije jugoslavenskih povjesničara i Titove TV memoare nije imao prilike vidjeti ni proanalizirati. U moru teorija koje se o životu kontroverznog maršala u Sibiru i Rusiji kuju i kovale su se, u rasponu od revolucionarno-hagiografskih, preko staljinističko-informbiroovskih u kojima je odmetnuti tovariš prikazivan kao belzebub u južnoslavenskom obličju, pa do novo-revizionističkih, u kojima se spekulira o Brozu kao specijalcu angažiranom za prljave poslove i postavlja pitanje na čijoj je strani uopće ratovao, Sorokinu se najbližom stvarnosti čini jedna, umnogome univerzalna verzija:

„U periodu od 1918. do 1919. godine pred Josipom Brozom stajala je legitimna zadaća, kao i pred bilo kojim sudionikom građanskog rata: preživjeti! A da bi se preživjelo, trebalo je biti tiši od vode i niži od trave. I po mogućnosti što dalje od štaba, a što bliže kuhinji! Takva se jedna kuhinja i našla za njega u seoskom kraju. U njoj se moglo presjediti najteža vremena.“

Sorokin cilja na kuhinju doma Bjelousovih, po kojoj se u njegovoj metafori kretala grešno mlada Pelagija Denisovna, djevojka koju će Broz, znatno prije zakonom određene minimalne dobi, (doista to želeći, ili možda morajući) uzeti za ženu.

No svjedočanstva budućeg pronositelja autentične revolucionarne luči iz Rusije daju naslutiti da je najopasnije godine građanskog rata i bezakonja proveo još dalje od dotad mu poznate civilizacije, u kojoj postoje nekakve slavenske kuhinje: spas je potražio u polunomadskom plemenu Kazaha čije se naselje zvalo Kajčubaj, Kojšibaj ili Kojčubaj. Tamo se skrivao sam, ili možda s Pelagijom, koja je na neki način napustila rodnu kuću – tim ću se detaljima pokušati baviti nešto kasnije. Radi se o najmanje godini dana života, u kojoj će zagorski bjegunac početi nositi kazašku odjeću, živjeti sa stepskim domorocima, naučiti ponešto od njihovog jezika i konačno zaliječiti teške tjelesne rane. Godini dana u kojoj se biografija druga Tita možda najviše približava ekstravagantnoj legendi, smještenoj u mjesto kojem domaća historiografija – sa svim onim teškim tomovima, sabranim djelima i monografijama – ne zna ni ime.

Prolog knjige možete naći na sljedećoj poveznici: Tito u Rusiji.

Duboko u noći s 25. na 26. listopada 1917. po starom julijanskom kalendaru, u prijestolnici Ruskog imperija, Petrogradu, grupa naoružanih boljševika provalila je u Zimski dvorac. Našavši se po prvi put u unutrašnjosti tog carskog labirinta s više od tisuću prostorija, više od stotinu stubišta i više od tisuću i osamsto vrata, napadači su znali da u njemu neće naći svog Minotaura – on je već bio svrgnut. Njih nekoliko stotina jurilo je kroz dvorane i sobe krcate vjekovima nakupljanom raskoši tražeći članove prijelazne vlade koji su, shvativši što se događa, bježali iz jedne u drugu zamračenu prostoriju. Vrhunac drame imperija pod kojim je stenjalo 170 milijuna duša rasplitao se s elementima igara lovice i skrivača do nakon dva poslije ponoći, kada su posljednji članovi kabineta uhvaćeni i uhapšeni. Izvršen je državni udar za koji će se tek s vremenom pokazati da je bio mnogo, mnogo više od još jedne rutinske uzurpacije vlasti na kugli zemaljskoj.

Koju noć nakon tog događaja, dvije i pol tisuće kilometara istočnije u Aziji, u snijegom pokrivenoj stepi Akmolinske oblasti Sibira, na stanici Atamanski hutor kraj grada Omska iz vlaka je izbačen odbjegli austrougarski zarobljenik, u ruskom registru vojnih zarobljenika upisan kao Jozef Bros. Još uvijek pljujući krv (posljedica zdravstvenih problema nakon ranjavanja pod Karpatima), taj se dvadeset četverogodišnji anonimac zaputio mračnim drumom prema nepoznatom mu gradu na ušću rijeke Om, u Irtiš.

Porođajne muke

Te je noći čuo da se, dok je on bježao vlakom, u dalekom Petrogradu zbio gore opisani događaj, za koji tada nije mogao znati da će ga pamtiti kao Oktobarsku revoluciju, a još je manje mogao znati da će baš u mračnom sibirskom gradu prema kojem korača sam kroz smrznutu noć, bolestan i praznih džepova, nakon što ga je uragan povijesti izbacio na drugi kontinent, jednog dana ulica u samom centru nositi njegovo ime.

Na stanici Atamanski hutor vidio je „djecu revolucije“, patrole s crvenim obilježjima od kojih je saznao da u omskom logoru za ratne zarobljenike traje novačenje u Crvenu gardu: mladim Česima, Mađarima, Hrvatima, Srbima i drugima, hiljadama kilometara od rodne grude udaljenim podanicima austrougarske krune, nova je vlast objavila da ih ne smatra ratnim zarobljenicima, već slobodnim građanima nove, nikad u povijesti viđene proleterske države koja se rađa na istoku da kao Sunce prijeđe preko planeta rušeći silu i nepravdu starog svijeta. Svi su oni sada slobodni i ravnopravni, pod jednim uvjetom: ako pristanu pomoći novoj državi pri porođajnim mukama i pridruže se ruskim drugovima u borbi protiv snaga odanih starom poretku. A one nisu bile ni male ni slabe.
Do tog trenutka Jozef Bros je, kao i deseci tisuća njegovih, Euroazijom rasutih zemljaka, tražio način da preživi i vrati se kući u Zagorje. Nije bio komunist ni revolucionar. Bio je svjedok. Gledao je, slušao i na vlastitoj koži osjetio Veliku rusku revoluciju.
Ono što se zna o tih sudbonosnih pet godina života u Rusiji nekoć „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ na klizavoj je granici između činjenica i legende, s gotovo praznim dosjeom, vrlo oskudnim dokumentima i svjedočanstvima nikoga drugog doli samog Josipa Broza – doživotnog vlastodršca bivše države čija je biografija desetljećima interpretirana u okolnostima komunističkog kulta ličnosti. Iako su deseci, ako ne i stotine autora pisali Titove biografije, informacije o ruskom periodu – u mnogočemu formativnom za njega i sadržajno fascinantnom, ali tajanstvenom – u tim su djelima prepisivane uvijek iz nekoliko istih izvora, dominantno zasnovanih na Brozovim osobnim sjećanjima.

Tako je jedno od općih mjesta njegova životopisa podatak da je u zabačenom selu stepske orbite Omska u jeku Građanskog rata upoznao četrnaestogodišnju Pelagiju Bjelousovu, koja će mu tri godine kasnije postati prvom suprugom. No zna li itko gdje se uopće nalazi(lo) to selo, i je li ikada pokušao istražiti pamti li ono, ili možda lokalna povijesna znanost s centrom u milijunskom gradu kao što je Omsk, nešto što ne postoji u cjelokupnoj dosadašnjoj Titovoj bibliografiji – što bi pomoglo rasvijetliti kontekst i povezati sve one proturječnosti i rasijane fragmente iz dugih, digresivnih monologa uz cigaru koje je Tito za TV memoare izgovorio potkraj života?

Iako su deseci, ako ne i stotine autora pisali Titove biografije, informacije o ruskom periodu – u mnogočemu formativnom za njega i sadržajno fascinantnom, ali tajanstvenom – u tim su djelima prepisivane uvijek iz nekoliko istih izvora, dominantno zasnovanih na Brozovim osobnim sjećanjima

Činjenice i mitovi

Debele knjige o Josipu Brozu što sveudilj nastaju i ističu se u izlozima knjižara 21. stoljeća ne propuštaju sadržavati kratku, ali „najegzotičniju“ epizodu njegova, pustolovinama i krajnostima ispunjena života – čitavu godinu dana skrivanja u stepi pred svirepim bjelogardijskim eskadronima, u šatorima stanovitog nomadskog plemena iz naroda „Kirgiza“, kod uglednog starješine „Isaije Džaksenbajeva“. Generacije i generacije povjesničara, uključujući i one ugledne, prepisivale su i prepisivale tih nekoliko pustolovnih informacija i anegdota. Mnogi su ih predstavljali kao činjenice, bez navedenog izvora ili ograde u svom tekstu, jer ih nisu mogli provjeriti.
Čini se, također, da se, svih ovih desetljeća, nitko od pisaca brojnih monumentalnih biografija u kojima je ruski period rutinski dio uvodnih poglavlja, nije zaputio opskurnim postajama odiseje čovjeka čijim se životom bavi, u ukrajinsku regiju Bukovinu ili na manastirsku adu Svijažsk na Volgi, ili dalje na istok, u planine Urala i još dalje, u zaumne daljine Sibira. Obišao toponime Okno, Alatir, Kungur, Omsk ili Mihajlovka, istražio lokalne arhive i male povijesne muzeje, raspitao se o potomcima liječnika, seljaka i drugih osoba čija je imena Broz navodio, ne bi li pronašao bar jednu informaciju koja ne dolazi iz tankog režimskog fonda biografskih motiva; bilo kakav trag čija provjera ne vodi do Josipa Broza kao jednog jedinog izvora – alternativnu neku supstancu kroz koju će prostor iz legende o njegovim formativnim godinama možda dati neočekivanu povratnu informaciju, ili čak činjenicu o ovoj, toliko puta ponovljenoj a malo poznatoj i gotovo nevjerojatnoj ljudskoj sudbini.

Je li ona bezvezna izmišljotina, kako tvrde neki noviji autori? Je li tek dekorativna epopeja u funkciji priloga za (i bez nje sasvim bogat) kult vrhovnog akcijskog heroja, koji će s gotovo pedeset na plećima doista otići u šumu i povesti gerilsku borbu protiv nacista, fašista i njihovih pomagača na čelu najvećeg partizanskog pokreta u Europi, da bi kasnije postao državnik svjetskog kova, ali i maršal u bijelom odijelu, doživotni predsjednik bez demokratske izborne legitimacije, objekt masovnih zaklinjanja na vjernost, štafeta i komunističkih sletova, figura za biste i naslovnice osnovnoškolskih čitanki?

Tko li je, recimo, bio taj „kirgiski nomad Isaija Džaksenbajev“, sibirska verzija dobrog indijanskog poglavice s Divljeg istoka koji u pogubnim vremenima skriva u šatoru junaka ove priče, inače stranca i boljševika? Što je moglo biti s tim indijancem koji je navodno bio bogat i ugledan u svom stepskom narodu – nakon što su boljševici pobijedili, a mladi mu Austrijac saopćio da se vraća kući u Europu? Epski narativ u Titovim biografijama tu uvijek brzo prelazi na iduću scenu, a egzotični domorodac „Isaija“ i njegovi Kirgizi ispunivši svoju funkciju izlaze iz fokusa kako propagande, tako i cijele ozbiljne povijesne znanosti, neprimjetno nestaju u ništavilu… Ima nešto u tom montažnom postupku na što je teško pristati.

Čini se također da se, svih ovih desetljeća, nitko od pisaca brojnih monumentalnih biografija u kojima je ruski period rutinski dio uvodnih poglavlja, nije zaputio opskurnim postajama odiseje čovjeka čijim se životom bavi, u ukrajinsku regiju Bukovinu ili na manastirsku adu Svijažsk na Volgi, ili dalje na istok, u planine Urala i još preko, u zaumne daljine Sibira

Prostor i vrijeme

Što ako doista povjerujemo u priču Titovih biografa i osvijestimo da se radilo o stvarnim ljudima? Ne bi li nam znanje o njihovim životima prije i poslije susreta s Brozom moglo reći nešto više o zagonetnom vremenu i prostoru koji su njega pretvorili u revolucionara, rasvijetliti kontekst u kojem se potonji zatekao, i što je to bilo jednom u Rusiji, što je definiralo stoljeće i zemlju u kojoj ćemo se roditi? Je li suviše pretenciozno pretpostaviti da bi se jedna stepska, konjička, rodovska kultura poput kirgiske – ne tako davno bez pismena – i danas mogla temeljiti na usmenoj predaji i štovanju predaka, te kao takva čuvati uspomenu na jednog od njih koji je u stepi navodno imao tisuće konja, koji je među prvima počeo donositi europski način života u šatorsko naselje i sagradio kraj njega mlin na kojem će svojedobno raditi i jedan mehaničar iz Kumrovca…
Razlog koji je istraživača mogao odvratiti od pokušaja takve terenske interdisciplinarne akcije u prošlim vremenima vjerojatno je bila komunistička diktatura i mlađim naraštajima teško prispodobiva nemogućnost da se kao stranac dospije u Sibir ili Povolžje te se tamo slobodno i bez nadzora kreće, kontaktira institucije, neovisno istražuje i razgovara s ljudima, a onda sve to još i slobodno objavi kod kuće… U postkomunističkim devedesetima, prometna i komunikacijska nepovezanost, skupoća tako dalekog puta u Aziju i razina nasilja od vlakova do gradova i sela također su mogli u startu obeshrabriti istraživača. Na kraju je ostao osjećaj gotovo stoljetne zakašnjelosti na vjetrometinu koju su poharale tolike kataklizme i na tolike je čudovišne načine stradalo toliko mnogo ljudi, da je – kako je primijetila politologinja Jekaterina Šuljman – čudo da je netko uopće ostao živ. Prvi svjetski rat, revolucija, građanski rat, epidemije, kolektivizacija, gladomori, prisilna masovna raseljavanja čitavih naroda, umjetni pokušaji pretvaranja seljačkih masa u radničke, strijeljanja stotina hiljada ljudi u Staljinovim čistkama, Drugi svjetski rat, progonstva i smrti u gulazima… Nekoliko desetaka milijuna nasilno ubijenih ili u smrt otjeranih ljudi. Sto godina kasnije, mora da od cijele one priče, nekakvog šatorskog sela tko zna gdje u stepi kamen na kamenu nije ostao. Uostalom, je li to selo uopće imalo ime?

Veliko vrijeme je prošlo, još veći prostor ostao. Je li i to iluzija, da je prostor – ostao? Ne ulazi se dvaput u istu rijeku. Je li iluzija u tome da je vrijeme prošlo? Heraklitova misao traje kroza sva vremena, i rijeka je ista u toj mjeri u kojoj joj protok vremena ne može oduzeti suštinu koja nas povezuje s grčkim misliocem, i kad stanemo u nju s tom mišlju – tu smo negdje, blizu. Postoji li mjesto u prostoru na kojem su vrijeme koje je teklo onda i ovo vrijeme koje teče danas bliže nego što mislimo? Živeći u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i lutajući po njima vidio sam takva mjesta. Najčešće kad sam putovao sâm i upoznavao ljude u zabačenim krajevima. Samome mi je bilo mnogo lakše izaći iz ovog vremena. Može li se, dakle, iz vremena koje teče sada posegnuti u vrijeme koje je teklo tako davno i približiti mu se toliko snažno da se čini da ćemo se dodirnuti?