Globalna i lokalna kriza

Te 2007. književni svijet i njegov akademski odvojak bavili su se najviše temom svjetske književnosti, dominacije engleskog jezika, ali i svojevrsne inzularnosti ili izoliranosti najveće anglofone kulture i književnosti od ostatka svijeta što najzornije pokazuje indiferentnost angloameričkog izdavaštva i kulturne industrije prema prijevodima s drugih jezika (samo oko tri posto ukupno izdanih naslova). Tu kulturnu izoliranosti je, paradoksalno, pratio politički i ekonomski ekspanzionizam. Taman je tada omraženi ratni predsjednik George W. Bush završavao svoj drugi mandat, a nad SAD i svijet su se polako nadvijali crni oblaci pucanja volstritovskog financijskog balona koji će označiti početak najveće ekonomske krize od 1929. Ta kriza, osim što je dovela do recesije, masovnih otpuštanja, mjera štednje i smanjenja kvalitete života, bila je i cezura od koje se onda primjećuje i bilježi aktivnije promišljanja rada u svim njegovim formama. Naime, jedna od najvidljivijih posljedica te krize bila je daljnja fleksibilizacija i prekarizacija rada kroz legislativne tsunamije i zakone o radu koji su nastojali novim mjerama i radnim politikama povećati zaposlenost (odnosno stvoriti takav dojam), a zapravo radnike još više izložiti hirovima poslodavaca i tržišta.

Kulturu i kulturne politike nije zaobišao taj trend. Naravno, dogodio se drastičan pad u javnom financiranju kulture, ali i primjetan rast interesa, entuzijazma i inata. Umjetnici, sociolozi, novinari i antropolozi, mahom mlađe generacije, u različitim formama i izričajima bavili su temom rada u kulturnom sektoru: skupljali podatke, artikulirali probleme, izvodili performanse i, u konačnici, organizirali se. Ili bar to pokušali. Naime, krizni kontekst je pokazao do koje mjere je sektor bio zapušten po pitanju rada i problematizacije uvjeta rada, a onda i atomiziran na individualne struke i njihove specifične probleme. Književno prevođenje tu nije bilo iznimka. Pritom je izdavaštvo, onda posredno i književno prevodilaštvo zahvatila još jedna interna kriza i slom najvećeg knjižara u državi, Algoritma, 2017. godine. Nažalost, mnogi književni prevoditelji su izvisili nakon tog kraha, ostavši bez cjelokupnih ili većih dijelova svoga honorara. Na kraju je ispalo da su zahtjevi prevoditelja za naplatom od stečajne mase Algoritma bili niži od zahtjeva većih vjerovnika. Činjenica da prevoditelji nisu bili udruženi u svojim zahtjevima za kolektivnom naplatom potraživanja dijelom je odgovorna i za krajnji ishod te neslavne epizode u hrvatskom izdavaštvu, što potvrđuje i prevoditelj Mišo Grundler.

Krizni kontekst je pokazao do koje mjere je sektor bio zapušten po pitanju rada i problematizacije uvjeta rada, a onda i atomiziran na individualne struke i njihove specifične probleme. Književno prevođenje tu nije bilo iznimka

Uloga strukovnih udruga

Poučene raznim tipovima kriza posljednjih nekoliko godina, a onda i poslovičnom neuređenošću kulturnog sektora i neusklađenošću kulturnih politika s potrebama radnika u kulturi, mnoge strukovne udruge su počele djelovati na način koji je sve više nalik sindikalnom aktivizmu. U ranijim tekstovima smo spomenuli primjere i pokušaje iz audiovizualnog sektora na planu određivanja cjenika i svojevrsnog strukovnog kodeksa (Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela, SPID) ili pregovaranja prava freelancera prilikom izrade novog kolektivnog ugovora na HRT-u (podružnica audiovizualnih prevoditelja u sklopu Sindikata novinara i medijskih djelatnika Hrvatske, SNH). I strukovno-umjetnička udruga književnih prevoditelja, Društvo hrvatskih književnih prevoditelja (DHKP), prati ovaj trend. U skladu s praksom svoje središnjice na europskoj razini CEATL-a, DHKP je donio svoj heksalog, odnosno šest smjernica uzornog i poštenog poslovanja u književnom prevođenju, kao i razrađene smjernice o autorskim pravima, pregovaranju honorara, ali i cjenik minimalnih, poštenih i pravednih iznosa honorara (po žanrovima i zahtjevnosti prijevoda). Iako je cjenik donesen još 2006., u postojećem kulturnom sustavu ne postoji mehanizam koji bi garantirao poštivanje samog cjenika prilikom pregovaranja cijene rada između prevoditelja i izdavača.

DHKP je svakako jedna od aktivnijih strukovnih organizacija u našem kulturnom sektoru s kontinuitetom organiziranje edukacija, a po novom i skupljanja podataka o radnim uvjetima, pravima i potrebama književnih prevoditelja. No strukovne organizacije u našem kulturnom sektoru, uza sve pozitivne pomake koje čine pogotovo posljednjih nekoliko godina, imaju svoje limite koji postaju bjelodani u kontekstu rasprava o radnim pravima i uvjetima rada kulturnih radnika ili, u ovom slučaju, književnih prevoditelja. Bilo bi nepravedno reći da su strukovne udruge u Hrvatskoj isključivo i samo profesionalni cehovi. Naime, zbog činjenice da u Hrvatskoj sindikati (uz određene iznimke) u pravilu štite samo prava radnika koji su zaposleni, odnosno koji imaju potpisan ugovor o radu i da najveći i reprezentativni sindikat u kulturi (Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi, HSDK) de facto skrbi isključivo o kulturnim radnicima u institucionalnom sektoru (iako, nominalno, samostalni umjetnici se mogu učlaniti u ovaj sindikat), strukovne udruge su primorane, uz to što su cehovi, biti i sindikati. Odnosno moraju popuniti postojeći vakuum i baviti se zaštitom i pravima svojih članova u različitim pravnim statusima ili bez ikakvog pravnog statusa – drugim riječima, prekarnim radnicima u sektoru prevođenja. Međutim to bivanje sindikatom je tek igranje uloge jer strukovne organizacije ne posjeduju ni zakonski status ni stvarno i korisno oruđe koje ima radnički sindikat s ciljem poboljšanja statusa svoga članstva.

DHKP je svakako jedna od aktivnijih strukovnih organizacija u našem kulturnom sektoru s kontinuitetom organiziranje edukacija, a po novom i skupljanja podataka o radnim uvjetima, pravima i potrebama književnih prevoditelja

Prevoditelji na naslovnici

Ono što donekle ohrabruje jeste činjenica da ta polagana sindikalizacija strukovnih udruga u kulturi, ili kroz njihovo samostalno djelovanje prema tijelima javne vlasti i poslodavcima ili kroz suradnju sa “pravim” sindikatima, nije samo očiti izraz potreba kulturnih radnika i prevoditelja, nego polako postaje i dio javnih politika promoviranih na razini Europske unije. Taj dojam proizlazi i iz čitanja recentno izdane publikacije Prevoditelji na naslovnici što je, zapravo, izvješće Radne skupine stručnjaka iz država članica za otvorenu metodu koordinacije (tzv. OMC) pri Vijeću za kulturu EU-a. Riječ je, inače, o tijelima koja čine stručnjaci u određenim poljima, a koji onda predlažu javne politike i reforme na razini EU. One u konačnici ne moraju zaživjeti, ali svakako pokazuju određene trendove i interese, kako među istraživačima, policy makerima, civilnim sektorom (što uključuje i sindikate i strukovne udruge) i vladama, tako i među akterima određenog polja, u ovom slučaju među književnim prevoditeljima. Daleko od toga da slijepo vjerujem u efikasnost Europske unije i njenih mehanizama u poboljšanju statusa i radnih uvjeta prevoditelja. No sama činjenica da se ovakav dokument recentno pojavio u opticaju pokazuje da ova tema ne mori samo naše prevoditelje, nego je pitanje prekarizacije i derogacije radnih prava prevoditelja očito univerzalno ili, u ovom slučaju, bar europsko.

Ukratko, ovo izvješće, na tragu onoga što su nam rekli i naši prevoditelji u nedavno objavljenom intervjuu, konstatira da je “prevoditeljska profesija izgubila privlačnost u kulturnom i kreativnom sektoru, uglavnom zbog malih naknada i loših radnih uvjeta”. A to iz perspektive političkih vrijednosti i pravne stečevine EU-a znači ugrožavanje jezične raznolikosti, što je jedna od temeljnih odrednica nepisane kulturne politike Unije, ali i dio svojevrsnog branda EU-a (“Ujedinjena u raznolikosti”). U tako, poprilično dramatično opisanoj situaciji, okupljeni stručnjaci iz većine zemalja EU-a i EEA-a (Europski gospodarski prostor, u ovom slučaju Švicarska i Norveška) sastavljaju dokument koji otvoreno govori o “poteškoćama u uvođenju pravednijih i boljih radnih uvjeta za prevoditelje”, procjenjuju te kritiziraju postojeće mehanizme potpore za prevođenje i u konačnici osmišljavaju konkretne preporuke o pitanjima poboljšanja sektora književnog prevođenja, ali i javnog financiranja izdavaštva.

Ono što prvo upada u oči i ističe se u, inače, suhoparnom kulturnobirokratskom jeziku, jeste vrlo otvoreno svrstavanje književnih prevoditelja među prekarijat, odnosno među “radnike koji nisu plaćeni dovoljno da bi mogli preživjeti i koji rade previše sati bez sigurnog zaposlenja i socijalne sigurnosti (u većini zemalja prevoditelji nemaju pristup naknadama za nezaposlenost, mirovinskom sustavu, plaćenom bolovanju, rodiljnom dopustu itd.)”. Kao prvi korak ka rješavanju te situacije izvješće predlaže “hitnu raspravu” na ovu temu “pravednijih radnih uvjeta za prevoditelje”, a u “raspravi bi trebali sudjelovati pisci, izdavačke kuće i javna tijela, a trebalo bi uzeti u obzir tržište i financijska ograničenja izdavačkih kuća te interese pisaca”. Koliko je meni poznato ovakav tip rasprave se u Hrvatskoj (bar javno) nikada nije dogodio.

Polagana sindikalizacija strukovnih udruga u kulturi, ili kroz njihovo samostalno djelovanje prema tijelima javne vlasti i poslodavcima ili kroz suradnju sa “pravim” sindikatima, nije samo očiti izraz potreba kulturnih radnika i prevoditelja, nego polako postaje i dio javnih politika promoviranih na razini Europske unije

Ujedinjena fronta

Kako je Hrvatska, odnosno Ministarstvo kulture i medija, imalo svoju predstavnicu u spomenutoj radnoj skupini, najmanje što možemo očekivati jeste da se ova rasprava dogodi i kod nas i da u konačnici rezultira konkretnim mjerama za poboljšanje statusa književnih prevoditelja. Inače, trenutno mi padaju na pamet najmanje tri recentno objavljena dokumenta (uz ovo izvješće tu su i Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika te Utjecaj pandemije COVID‑19 i potresa na kulturni sektor) iza kojih dijelom ili u cijelosti stoji Ministarstvo kulture i medija i koji jasno upozoravaju na problem atipičnih, nestandardnih i prekarnih oblika rada u kulturnom sektoru, a onda i književnom prevodilaštvu. To znači da ovog puta nije riječ samo o aktivistički proizvedenoj halabuci, nego o konkretnim kulturnopolitičkim dokumentima koji bi trebali, u idealnom scenariju, rezultirati određenim promjenama u sektoru ili bar okupljanjem sektora u deliberaciji o problemima s kojima se suočavaju njegovi radnici.

Iskreno, teško mi je povjerovati da će se to dogoditi na inicijativu Ministarstva kulture i medija RH, a još manje izdavačkog sektora. Međutim, za razliku od nekih ranijih vremena, sada prevodilačka zajednica, a i ostali kulturni radnici, imaju pisane materijale iza kojih stoji Ministarstvo kulture i medija, a koji upiru prstom u svima očiti problem te predlažu mjere za poboljšanje statusa kulturnih radnika i književnih prevoditelja u Hrvatskoj. Nakon dugogodišnjeg zanemarivanja ovog problema i sporadičnih prosvjeda i inicijativa, možda je napokon sazrelo vrijeme za neku konkretnu sindikalnu akciju koja bi ujedinila aktere u kulturnom polju i nagnala Ministarstvo kao nadležno tijelo na promjene u sustavu. Jer tek je tako, u ujedinjenoj fronti, moguće izvojevati i konkretne pobjede.

Prethodne tekstove Marija Kikaša iz iste serije možete naći na sljedećim poveznicama: Svjetsko tržište prevođenja, Komocija hrvatske provincije, Rad književnih prevoditelja, Niske cijene, tezgaroški odnosi.

Tekstovi Marija Kikaša iz serije “Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici”napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

IT umjesto prevođenja

A oni koji se njime bave ili pokušavaju naći izlaz iz te struke ili pak prevode u više formi. Iako se ponekad ne osjećaju najugodnije u žongliranju između književnog i, primjerice, konsekutivnog prevođenja jer za potonje jednostavno nemaju dovoljno utakmica u nogama. Poput prevoditelja s ruskog Ive Alebića za kojeg bi idealno bilo da se može posvetiti isključivo književnosti i studioznijem prevođenju „svojih pisaca”, odnosno onih autora koje iščitava, u čiji je opus upućen i koje bi prevodio s određenom posvećenosti. U tom idealnom scenariju poslanja književnog prevoditelja, krajnji rezultat bio bi kvalitetan književni prijevodi koji, u konačnici, bogati naš književni jezik. Ovako je prepušten, uz par izuzetaka, selekcijama izdavača koje nisu nužno u skladu s njegovim afinitetima. Istovremeno, ne može odbijati prijevode jer mu osiguravaju dio egzistencije. Alebić danas predaje hrvatski Ukrajincima u sklopu programa pomoći ukrajinskim izbjeglicama Srpske pravoslavne crkve i Isusovačke službe za izbjeglice. Uz to je odnedavno i u statusu samostalnog umjetnika koji, unatoč činjenici da osigurava tek minimalna socijalna davanja i porezne olakšice, ipak jeste pravni status u kojem egzistira većina naših sugovornika. U razgovoru se dotičemo i ruske agresije na Ukrajinu i njenih geopolitičkih, ali i kulturnih posljedica koje očito utječu na vaš rad ako ste prevoditelj s ruskog. Kaže da rat u Ukrajini i izoliranje Rusije sankcijama jesu utjecali na prevođenje s ruskog jezika kod nas, ali ne toliko na književno prevođenje, a očekuje da će i Europska unija i privatni financijeri poticati prevođenje ruske disidentske književnosti u kontekstu aktualnih geopolitičkih događaja.

Milena Ostojić, prevoditeljica s francuskog, u šali govori da je Nobelova nagrada za književnost Annie Ernaux i njoj donijela Nobel oblige jer je sad mediji zovu da komentira Ernauxin opus i uspjeh. No činjenica da je prevela recentnu nobelovku neće je odgovoriti od nakane da ipak promijeni struku i prepusti se učenju novih jezika – ali ovog puta programskih. Nije ona jedini primjer. IT sektor polako postaje pribježište sve više ljudi iz humanistike i društvenih znanosti, pa i prevodilaštva. Bez obzira u kojoj pravnoj i poreznoj formi bili, od književnog prevođenja ćete teško živjeti, kaže Ostojić. Ona je prije koju godinu otvorila paušalni prevoditeljski obrt uz poticaje za samozapošljavanje koje je tada nudila država. Međutim, ubrzo se pokazalo da nema puno koristi od svog novog statusa. Naime, javna medijska kuća HRT, za koju je Ostojić redovno prevodila, odbila je izdavati račune svojim vanjskim suradnicima u statusu obrta jer se to tobože kosi s autorskim pravima. Posljedično je to značilo da ju je HRT manje plaćao jer svoj honorar nije dobivala u bruto (preko računa svog obrta), nego neto iznosu (preko autorskog ugovora). Nitko drugi nije tako tumačio autorska prava, osim HRT-a, važnog poslodavca i za prevoditelje, ali i sijaset drugih kulturnih radnika: dramskih umjetnika, filmaša, konferencijskih prevoditelja, audiovizualnih prevoditelja. Na primjeru koji Ostojić opisuje, pokazalo se koliko su politike ministarstava rada i gospodarstva, a onda i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje neusklađene s potrebama radnika u kulturnom sektoru i konačno, resorom Ministarstva kulture. Nije joj svejedno što napušta struku za koju se školovala, ali i napominje da je ne misli zauvijek i potpuno napustiti. Nada se da će imati vremena za poneki birani projekt za dušu i zaključuje u ironičnom tonu: „Nisam dovoljno bogata ni dovoljno siromašna da se bavim isključivo književnim prevođenjem.“

Oni koji se prevođenjem bave ili pokušavaju naći izlaz iz te struke ili pak prevode u više formi. Iako se ponekad ne osjećaju najugodnije u žongliranju između književnog i, primjerice, konsekutivnog prevođenja

37 kuna po kartici

O tome koliko je jedna nerazumna i neshvatljiva odluka HRT-a indikativna za razumijevanje problema radnika u kulturi govori nam i Sandra Mlađenović, audiovizualna i književna prevoditeljica te predsjednica Društva audiovizualnih prevoditelja Hrvatske. Na kraju je trebalo skoro tri godine da HRT zaustavi svoje, prema Mlađenović, „nedopustivo ponašanje“ i vrati se na stanje prije 2020. kad je počela ova restriktivna praksa. Do te promjene HRT-ove politike došlo je međusektorskim i zajedničkim pritiskom različitih aktera u polju koji su bili pogođeni raritetnim pravnim tumačenjem javnog medijskog servisa, tvrdi Mlađenović. Ovaj primjer, uz to što pokazuje inertnost i manjak svijesti HRT-a za probleme svojih vanjskih suradnika, dokaz je sporosti i zatvorenosti naše kulturne administracije u čijoj su ingerenciji i kultura i mediji. Ta činjenica i osjećaj da o prevoditeljima i njihovim pravima nitko ne brine nagnali su Sandru Mlađenović da se sindikalno aktivira u sklopu Sindikata novinara i medijskih djelatnika Hrvatske (SNH) s kojim trenutno radi na osnivanju podružnice (audiovizualnih) prevoditelja, ali i nacrtu poglavlja posvećenog freelencerima u kolektivnom pregovaranju koje SNH uskoro pokreće s HRT-om. Prema njenim riječima, to je veliki korak naprijed jer freelanceri su do sada bili potpuno nezaštićeni na javnoj radioteleviziji, ali i općenito u kulturnom polju i na medijskom i izdavačkom tržištu.

Uz javne kulturne institucije poput HRT-a i Ministarstva kulture, za književne prevoditelje najvažniji akteri u polju su izdavači koji su ipak njihovi primarni poslodavci. Alebić je imao različita iskustva, ali ipak dominira osjećaj i iskustvo potplaćenosti. Navodi primjer kada mu je poznati i priznati izdavač ponudio 37 kuna po kartici za prijevod književnog djela s ruskog, što je bilo ponižavajuće. Grundler se slaže da je odnos prevoditelja i izdavača kod nas dosta „heterogen i ovisi od slučaja do slučaja“ te uvjetovan različitim faktorima, ali u konačnici uvelike ovisi o financijskim mogućnostima izdavača. U tom kontekstu, pristojne i pravedne cijene rada uvelike su rezultat javnog financiranja izdavaštva kroz programe Ministarstva kulture, stranih institucija (državnih, ali i privatnih) ili, u nešto manjem obimu, jedinica lokalne samouprave. Ali i u tom slučaju znaju se dogoditi situacije da vama kao prevoditelju ide tek manji dio od, primjerice, prevoditeljskih stipendija stranih instituta, prisjeća se Alebić jednog takvog slučaja. On se ne može riješiti dojma da poljem često vladaju „tezgaroški odnosi i osjećaji“ koji se najbolje pokazuju kroz pregovaranje cijene honorara ili njegovu isplatu koja zna kasniti ili je rascjepkana na rate pa kapa mjesecima, a nekad i godinama. Grundler nije imao ovakva iskustva, ali je također svjestan da to može zahvaliti činjenici da najviše prevodi s norveškog i danskog, za koje „prevoditelje možemo nabrojiti na prste jedne ruke, pa to, sasvim izgledno, utječe i na odnos izdavača prema prevoditelju, kojega će vjerojatno opet trebati za neki sljedeći naslov“. Iako se prisjeća situacije kada mu se javio izdavač s kojim nikad ranije nije surađivao, a koji je htio izdati prijevod s danskog: „Ponuđena cijena bila je toliko niska da sam isprva mislio da je riječ o šali, no onda mi je sinulo da taj izdavač vjerojatno inače pronalazi prevoditelje koji, nažalost, pristaju raditi za kikiriki. Uvijek na to kažem: kikiriki je za slonove, ne dajmo da netko od nas pravi slona.“

Uz javne kulturne institucije poput HRT-a i Ministarstva kulture, za književne prevoditelje najvažniji akteri u polju su izdavači koji su ipak njihovi primarni poslodavci

Rad na sindikalizaciji

Unatoč različitim osobnim iskustvima, među našim sugovornicima i sugovornicama prevladava osjećaj da situacija s radnim uvjetima i pravima prevoditelja u izdavaštvu nije dobra i da su nužne promjene. Prvi korak prema tim promjenama bi trebalo biti proaktivnije djelovanje Ministarstva kulture i medija koje bi trebalo uspostaviti okvir za „međusobni dijalog prevoditelja (prvenstveno kroz zastupanje DHKP-a), ministarstva i udruge izdavača kako bi se postigao dogovor o minimalnim prihvatljivim cijenama književnog prijevoda“, tvrdi Grundler. To je doista minimum minimuma koji se može ostvariti s ciljem zaštite ne samo radničkih prava prevoditelja nego i dostojanstva same struke. Ono što ostaje kao svojevrsna nada, ali i potreba daljnje je djelovanje strukovnih organizacija i prevoditelja na sindikalizaciji članstva i struke, što svi naši sugovornici vide kao nužni preduvjet za poboljšanje radnog i socijalnog statusa prevoditelja u društvu.

Prethodne tekstove Marija Kikaša iz iste serije možete naći na sljedećim poveznicama: Svjetsko tržište prevođenja, Komocija hrvatske provincije, Rad književnih prevoditelja,

Tekstovi Marija Kikaša iz serije “Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici”napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Nedostatak podataka

Moj drugi dojam je da su socijalna, egzistencijalna pitanja ili pitanja prava radnika u sektoru izrazito sklonom nestandardnim oblicima rada, odnosno famoznoj prekarizaciji, bila nonšalantno ignorirana u dosadašnjoj povijesti naših kulturnih politika ili pak prepuštena inerciji, odnosno statusu quo. A taj se princip u ovom slučaju čini pogubnim, jer se u tih trideset godina nacionalnih kulturnih politika dogodila potpuna transformacija rada u sektoru, ali i u ekonomiji općenito. Javne institucije u kulturi više nisu jedini i dominantni oblik organizacije rada u kulturi. Civilni sektor je u međuvremenu postao dovoljno glasan i bitan da ima i svoj institucionalni okvir po kojem funkcionira, a privatizacija je, primjerice, od izdavaštva napravila industriju u kojoj je dominantan oblik rada, zapravo, vanjska suradnja, odnosno honorarni angažman, primjerice, prevoditelja. U tom i takvom kontekstu i u sektoru koji je izrazito fragmentiran i heterogen, pa samim tim ga je teško staviti pod jednu kapu, Ministarstvo kulture je još 2004, odlučilo ukinuti svoj Zavod za kulturu čija je jedina funkcija bila da kontinuirano prikuplja i analizira podatke vezane za kulturno polje u Hrvatskoj. Upravo zato je dojam dominantan osjećaj kojim se morate voditi kad pišete o kulturi, a posebno o temi socijalnog statusa i radnih prava kulturnih radnika ili, u ovom slučaju, prevoditelja.

Unatoč manjkavoj i sporadičnoj empiriji, postoje trendovi što europski što globalni, a i teorijski radovi koji nam daju konceptualni aparat s kojim se pokušavamo kretati kroz taj polumrak manjkave empirije, a postoje i sektori (organizacije civilnog društva u kulturi ili filmska industrija) koji su preko svojih “institucija nadohvat ruke” (arm’s length bodies) radili na istraživanjima i sustavnom skupljanju podataka s kojima onda vučemo paralele ili upozoravamo na razlike ne bismo li došli do bilo kakvih obrisa stanja specifičnih struka i sektora koji nas zanimaju. Osvještavanju i zagovaranju socijalnog statusa umjetnica i kulturnih radnica, ali i skupljanju podataka i izradi analiza, posebno su doprinijele aktivističke inicijative prisutne u našem kulturnom sektoru zadnjih nekoliko godina. Obično su nastajale kao reakcija na vidnu stagnaciju u javnom financiranju kulturne i umjetničke proizvodnje, ali i zbog izostanka adresiranja socijalnih i radnih prava radnika u kulturi od strane nadležnog ministarstva. Promišljanje rada u kulturi, njegovih uvjeta, a onda i monetarne vrijednosti rezultiralo je i dokumentima koji bi trebali poslužiti kao važan materijal u budućim raspravama o socijalnom statusu i radnim uvjetima kulturnih radnika poput kodeksa ”Za pošteno plaćen rad u kulturi” koji je izradila platforma Za K.R.U.H., ili pak strukovnog cjenika koji je za svoje članstvo, ali i poslodavce, izradio Savez scenarista i izvedbenih djela (SPID). Istovremeno, ovakvi dokumenti koji su recentno proizveli sami kulturni radnici služe i kao poticaj da se slične inicijative i kodeksi donesu i u drugim strukama u kulturnom sektoru.

Socijalna, egzistencijalna pitanja ili pitanja prava radnika u sektoru izrazito sklonom nestandardnim oblicima rada, odnosno famoznoj prekarizaciji, bila su nonšalantno ignorirana u dosadašnjoj povijesti naših kulturnih politika ili pak prepuštena inerciji, odnosno statusu quo

Vanjski suradnici

U skladu s tim, naše bavljenje socijalnom dimenzijom prevođenja, odnosno radnim uvjetima i pravima prevoditelja, moralo je krenuti zaobilaznim putem, upravo zbog spomenutog nedostatka podataka o statusu prevođenja i prevoditelja na nacionalnoj razini. Tako da o radu prevoditelja i izazovima s kojima se suočavaju u svojim radnima odnosima i angažmanima, posebice u izdavaštvu, možemo vrlo ograničeno govoriti iščitavanjem postojećih općih podataka, ali istovremeno i pretpostaviti da se prevoditelji suočavaju s jednakim ili bar sličnim problemima kao i ostali prekarni radnici u kulturi. Drugim riječima, prevođenje je upravo taj nestandardni oblik rada koji je izrazito prisutan u kulturnom sektoru. Cijeli izdavački pogon ovisi o radu vanjskih suradnika, odnosno prevoditelja, koji pak svoj radno-pravni status “rješavaju” na razne načine što opet svjedoči o već spomenutoj fragmentiranosti i heterogenosti polja koju je gotovo nemoguće empirijski zahvatiti, odnosno analitički unificirati. Tako da danas književni prevoditelji rade kao samostalni umjetnici (opet u dvostrukom statusu, odnosno internoj hijerarhiji: kao članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika kojima onda uz porezne olakšice država uplaćuje doprinose za mirovinsko, zdravstveno i invalidsko osiguranje te kao samostalni umjetnici bez članstva u HZSU-u koji ostvaruju samo porezne olakšice preko članstva u strukovnim udrugama), samozaposleni (i to najčešće kroz obrtne forme privređivanja koje su uzele maha u zadnje vrijeme dijelom zbog poticaja države i EU-a da se time smanji nezaposlenost) te kao zaposleni na drugim poslovima koji se bave književnim prevođenjem kroz honorarni angažman, odnosno drugi dohodak.

Cijeli izdavački pogon ovisi o radu vanjskih suradnika, odnosno prevoditelja, koji pak svoj radno pravni status “rješavaju” na razne načine što opet svjedoči o već spomenutoj fragmentiranosti i heterogenosti polja koju je gotovo nemoguće empirijski zahvatiti

Pandemija kao prekretnica

Već ova sama činjenica, o različitim radnim, pravnim i poreznim statusima u kojima se danas nalaze književni prevoditelji predstavlja na prvi pogled ogromnu prepreku adresiranju zajedničkih problema književnih prevoditelja, a onda i zajedničkih polazišnih točaka s ostalim radnicima u kulturi. Međutim, nemojmo dopustiti da nas ta birokratska dimna zavjesa odvede u klasičnu letargiju kojoj smo skloni i mi koji se bavimo kulturnim politikama, a i oni koji žele poboljšati svoj radni i socijalni status u okvirima tih kulturnih politika, odnosno u okvirima njihove transformacije. Mnogi problemi koji se tiču radnog i socijalnog statusa (književnih) prevoditelja nisu baš toliko specifični, nego ih dijele sa svim ostalim strukama u polju kulture koje su sklonije prekarizaciji. A ta sklonost prekarizaciji ne proizlazi toliko iz neke esencije specifičnog (umjetničkog) poziva, koliko iz neuređenosti našeg kulturnog polja i neusklađenosti kulturnih politika s egzistencijalnim potrebama i problemima s kojima se radnici u kulturi suočavaju.

To je u velikoj mjeri pokazala i pandemijska kriza koja je izrazito pogodila kulturni sektor, ali i iznjedrila neke ad hoc mjere nesvojstvene poslovičnoj tromosti naše kulturne administracije. Naime, pandemija u hrvatskoj kulturnoj politici je dovela do svojevrsnog kratkotrajnog prosvjećenja, većeg angažmana države i na planu pružanja financijske podrške kulturnim radnicima pogođenima pandemijom, ali i istraživanjima i prikupljanima podataka koji su u tom kratkom periodu zapravo potvrdili onaj naš dojam s početka priče. A to je da su radnici u kulturi zaposleni u nestandardnim oblicima rada (samozaposleni, privremeno i povremeno zaposleni) i oni čiji rad pa onda i egzistencija ovise o ugovaranju vanjskih (honorarnih) suradnji bili najpogođeniji pandemijskom krizom. To jasno pokazuje i istraživanje, odnosno izvješće Utjecaj pandemije COVID‑19 i potresa na kulturni sektor u Republici Hrvatskoj u svojim nalazima i zaključcima. U kriznoj situaciji su jasnije na površinu izašli strukturnih problemi i neuređenost hrvatskog kulturnog sektora, kao i neadekvatnost njegovog ekonomskog modela i modela socijalne sigurnosti što se najjasnije očituje kroz niske i nestabilne dohotke; kulturni akteri koji nisu zaposleni u javnim institucijama i koji primarno ovise o vanjskim suradnjama (što svakako uključuje i prevoditelje) bili su egzistencijalno najugroženiji tijekom pandemijske krize; sve to zajedno je utjecalo i na mentalno zdravlje radnika u kulturi i na povećanje stresa, depresije, ali i gubitak motivacije i elana za rad i bavljenje svojim primarnim poslom što je u “samotnjačkim” pozivima, kakvo je prevođenje, onda i dodatno naglašeno.

Pandemija u hrvatskoj kulturnoj politici je dovela do svojevrsnog kratkotrajnog prosvjećenja, većeg angažmana države i na planu pružanja financijske podrške kulturnim radnicima pogođenima pandemijom, ali i istraživanjima i prikupljanima podataka

Natrag na status quo

Paradoksalno, kroz pandemiju smo više nego ikad trošili kulturne proizvode koje smo mogli konzumirati doma, što znači primarno književnost i streaming servise. Time smo neizravno konzumirali i rad prevoditelja, i onih književnih i onih u audiovizualnoj industriji, nesvjesni činjenice da su i za vrijeme pandemije, a i prije nje, njihova radnička prava i cijena njihovog rada vrlo niski i skloni stalnom dumpingu i daljnjem smanjenju. Istovremeno, nadležno ministarstvo je svojim ad hoc mjerama financijske pomoći kulturnim radnicima pokazalo da se može aktivnije uključiti u rješavanje socijalnih problema s kojima se kulturni radnici suočavaju, skupiti relevantne podatke o svojem polju i njegovim akterima, a onda i izgraditi jednokratne mjere pomoći onima najpogođenijima u sektoru. Sljedeći očekivani korak je da to krizno iskustvo dovede do nekih dugoročnijih promjena i transformacija u polju koje se čine nužnima iz perspektive njegovih radnika. No nažalost, to nas opet vraća dojmu kao primarnom analitičkom aparatu u našim kulturnim politikama. A dojam je da se nije bogzna što naučilo iz krizne situacije i da smo se nažalost vratili statusu quo bar što se tiče poboljšanja radnih i socijalnih prava radnika u kulturi, a onda i književnih prevoditelja.

Tekstovi Marija Kikaša iz serije “Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici”napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Prethodne tekstove Marija Kikaša iz iste serije možete naći na sljedećim poveznicama: Svjetsko tržište prevođenja, Komocija hrvatske provincije.

Mange u Poljskoj

Moja prva reakcija na nove šengenske carinske restrikcije bila je: A šta je s knjigama s Beogradskog sajma knjiga? Smijemo li njih prenijeti? Nemam ništa ni protiv popularnijih proizvoda široke potrošnje koji će u novom šengenskom režimu ostati s onu stranu granice ili će vam ih hrvatski carinik drsko oteti uz novčanu kaznu u Vinjanima Donjim, Brodu ili na Bajakovu. Ali ipak te knjige s Beogradskog sajma su mi veća tuga i sjeta od kajmaka i pršuta jer je u njima i simbolički i fizički upisan jedan privatni tranzicijski period, onaj studentskog životnog i svakog drugog entuzijazma koji je uključivao i vikend odlaske u Beograd krajem listopada, spavanje po hostelima i onda za kraj cjelodnevno tumaranje po halama sajma u narodnim masama aktera kulturnog konzumerizma i turizma, a kojem sam u tolikim i još većim brojkama kasnije svjedočio jedino na lajpciškom Buchmesseu. On je bio još zanimljiviji jer, osim šta je bio najmanje četiri puta veći od onog beogradskog (svjedočeći time o veličini njemačke medijsko-izdavačke industrije), uključivao je i gen Z mase obučene u omiljene junake manga stripova. Japanskih manga stripova o kojima sam znao, a i dalje znam jako malo, osim da me potpuno fascinira njihova popularnost, prevodilački i izdavački pogon i materijalizacija fanova u raznim kostimima (tzv. cosplay) koji su prepravili i staklene hale i travnjake između njih i vlakove koji su vodili do Leipzig Messea. Koji mjesec dana nakon toga, hodajući ulicama Gdanska s kolegom prevoditeljem s japanskog u potrazi za restoranom s pierogama, zastali smo pored neobične knjižare. Odnosno, zastao je on jer je prepoznao naslove u izlogu. Ubrzo smo se našli u maloj knjižari u kojoj su police bile gusto ispunjene prijevodima japanskih mangi na poljski, i to prema riječima kolege japanologa, vrlo aktualnih i popularnih izdanja. Par godina nakon te epizode, na koju sam u međuvremenu bio i zaboravio, saznao sam da je u onoj masi kostimiranih gen Z vjerojatno bio značajan broj Poljaka jer Poljska ima jednu od razvijenih manga i cosplay (jap. otaku) supkultura u Europi i izdavačku i prevodilačku industriju koja ne samo što prevodi najnovija izdanja japanskih stripova, nego producira predstave i mjuzikle po tim istim stripovima.

Ipak te knjige s Beogradskog sajma su mi veća tuga i sjeta od kajmaka i pršuta jer je u njima i simbolički i fizički upisan jedan privatni tranzicijski period, onaj studentskog životnog i svakog drugog entuzijazma koji je uključivao i vikend odlaske u Beograd krajem listopada, spavanje po hostelima i onda za kraj cjelodnevno tumaranje po halama sajma

Afrika nije naš đir

Arapski i afrički Maroko, beogradski sajam knjiga i japanske mange u Poljskoj. Sve što povezuje ova tri fragmenta sjećanja iz različitih životnih perioda su prijevodi, odnosno nedostatak prijevoda, odnosno kulturne politike koje te prijevode o(ne)mogućuju. Pritom ne mislim samo na birokratsko-estetske selekcije onoga što će se prevoditi koje provode vijeća odabrana u Ministarstva kulture, nego na cijeli kulturno-politički kontekst koji u tim selekcijama na kraju sudjeluje. A on je nešto dužeg povijesnog trajanja i nešto širi i kompleksniji od kulturnih politika i statistika prevođenja o kojima smo nešto pisali u našem prethodnom tekstu. Primjerice, o afričkom i arapskom Maroku, našem protivniku u meču za svjetsku broncu, teško da išta možemo saznati pretražujući naše knjižnice. Odnosno, o afričkom i arapskom svijetu, književnosti, društvu i kulturi općenito. Čast izuzecima koji se daju pobrojati na prste jedne ruke, a koji onda ostaju u domeni osobnog i profesionalnog entuzijazma. Afrička književnost, pa čak i ona na europskim jezicima, minimalno se prevodi kod nas, a nekad su se na zagrebačkom sveučilištu pisali doktorati o afričkom romanu.

Ostanimo samo u domeni visoke i nagradama ovjenčane književnosti. Prošlogodišnji nobelovac, Zanzibarac Abdulrazak Gurnah svoj prvi prijevod na hrvatski je dobio ove godine u Profilu (prev. Dinko Telećan), iako piše na engleskom i živi i predaje u Velikoj Britaniji, a iza sebe ima zavidan književni i publicistički opus (profesor je postkolonijalne književnosti na Sveučilištu Kent). Ngũgĩ wa Thiong’o, vjerojatno najveći živući pisac afričkog kontinenta, kod nas je prvi put preveden tek 2018. u riječkoj izdavačkoj kući Lector (prev. Gioia-Ana Ulrich Knežević). Chinua Achebe, nigerijski romanopisac čiji je kanonski roman svjetske književnosti Svijet se raspada preveden na hrvatski čak pola stoljeća nakon njegove prve objave (2009. godine, izdavač Novela Media, prev. Marko Maras) možda i najbolje pokazuje našu ograničenu recepciju književnosti van uskog i eurocentričnog kruga. U usporedbi, prijevodi koji se još mogu naći u zaključanim arhivima naših knjižnica, jer su sa srpskog jezika, mahom su iz 1980-ih kada je Achebe inauguriran u svjetsku književnost kao jedan od prvih afričkih pisaca, zajedno sa nobelovcem Woleom Soyinkom koji je nešto bolje prošao jer ima dva prijevoda na hrvatski, jedan iz 1986. kada je dobio Nobela, a mi još bili dio svijeta, a drugi iz 2018. Roman Tumači (izdavač Mladost, prev. Nada Švob Đokić) objavljen je u, iz današnje perspektive, nevjerojatnoj nakladi od čak tri tisuće primjeraka. Soyinku je tada izdala sveučilišna izdavačka kuća koja je bila važan kotačić u izdavačkoj industriji, a čiji je zadatak bio, da među ostalim, pazi da afrički nobelovac bude objavljen u velikoj nakladi u državi koja je dugo vremena bila najjača sila Trećeg svijeta, odnosno Pokreta nesvrstanih. Kao što smo u ranijem tekstu konstatirali, u velikim kulturnim i obrazovnim industrijama, poput one američke, sveučilišne izdavačke kuće su i dalje najvažniji akter u prevođenju strane književnosti na engleski jezik. Odmah nakon njih su mali, ali bitni izdavači. Tako je kod nas drugi prijevod Soyinke došao trideset i dvije godine nakon Tumača i pripao upravo jednom takvom izdavaču. Njegov drugi roman Vrijeme rasapa izašao je u lijepom izdanju Sandorfa i prijevodu Mire Gregov.

Afrička književnost, pa čak i ona na europskim jezicima, minimalno se prevodi kod nas, a nekad su se na zagrebačkom sveučilištu pisali doktorati o afričkom romanu

442 do Beograda

Tu ćemo stati s nabrajanjem i konstatirati da ova rupa od trideset i dvije godine predstavlja upravo taj kulturno-politički kontekst u kojem se formiraju eksplicitne i implicitne politike prevođenja u suvremenoj Hrvatskoj. A one su nešto kompleksnije od spomenutih godišnjih selekcija koje biraju naslove za prevođenje i ovise o širim političkim, a onda i infrastrukturnim tektonikama. Od 1990-ih naovamo, hrvatska kulturna, obrazovna i znanstvena politika, pa onda i politika prevođenja jednostavno je prekinula veze s ostatkom svijeta s kojim je do tada aktivno komunicirala kroz razgranatu diplomatsku, ekonomsku, znanstvenu, ali i kulturnu mrežu. Tu počinje naša Šengenska era koja svoj vrhunac doživljava upravo ovih dana potpunom integracijom u ekonomski, politički, carinski i kulturni prostor Europe, odnosno Europske unije. Hrvatska je napokon postala Zapad. Paralelno, osim prekidanja veza s ostatkom svijeta, odnosno s Istokom i Jugom, jedna od primarnih misija hrvatske, čitaj HDZ-ove državotvorne kulturne politike, bio je i bijeg s Balkana, a to je imalo i ima nesagledive posljedice i na našu kulturnu politiku i politiku prevođenja, a onda i kulturnu i književnu recepciju svijeta.

Raspadom Jugoslavije, Hrvatska nije samo prekinula veze s Trećim svijetom, nego i s kulturnim prostorom u kojem je nastala njena novija književnost, kultura i država. A taj kulturni prostor je funkcionirao i kao svojevrsna kompenzacija za neke naše nedostatke, odnosno kao veza s nekim dijelovima svijeta, književnostima i kulturama s kojima nismo imali toliko izravne kanale razmjene. Ili drugim riječima, razlog malom broju prijevoda afričke književnosti na hrvatski treba jednim dijelom tražiti i u činjenici da je metropola – politički, kulturni, a onda i izdavački centar – bio u Beogradu, koji je u tom periodu puno više prevodio spomenutu književnost, nego, primjerice, Zagreb. To je i danas ostao slučaj. Tako da su oni odlasci na Beogradski sajam često služili i kao svojevrsno popunjavanje praznina koje ne može popuniti jedna mala nacionalna kultura, prevodilačka zajednica i izdavačka industrija s europske poluperiferije.

Od 1990-ih na ovamo, hrvatska kulturna, obrazovna i znanstvena politika, pa onda i politika prevođenja jednostavno je prekinula veze s ostatkom svijeta s kojim je do tada aktivno komunicirala kroz razgranatu diplomatsku, ekonomsku, znanstvenu, ali i kulturnu mrežu

Šengenska erozija

Vratimo se na početak, na Maroko, arapski i afrički svijet, s kojim, ako ništa, dijelimo obale Mediterana. I nekad se čini – samo to. Na pitanje zašto nemamo skoro uopće prijevoda književnosti s arapskog jezika, odgovor je vrlo jednostavan. Fali ljudi koji bi prevodili s tog jezika. Ne postoje studiji arapskog i sve ostane na pojedinačnim iznimkama i inicijativama poput, primjerice, Booksine Revije malih književnosti koja je svojim programom onda zahvatila suvremenu književnost Levanta, Magreba i Egipta. To sve stoji. Međutim, mi dijelimo, odnosno dijelili smo, kulturni i jezični prostor zajedničke države u čijoj je podjeli posla i zaduženja u kulturnoj i obrazovnoj politici, Sarajevu i Bosni i Hercegovini pripala arapska i perzijska književnost, kultura i civilizacija, opet od iznimnog značenja za vanjskopolitičke i ekonomske strategije tadašnje države. To je značilo da BiH posjeduje kulturnu i obrazovnu infrastrukturu koja će, primjerice, naukovati i na tržište rada poslati prevoditeljicu s arapskog koja, ako već neće prevesti neki marokanski roman, onda bar hoće dobar dio opusa egipatskog nobelovca Nagiba Mahfuza, tog urbanog kroničara modernog Kaira, jednog od najvećih i najzanimljivijih gradova na onim obalama Mediterana. Mafhouz je preveden na bosansku varijantu našeg policentričnog i zajedničkog jezika čija se izdanja mogu, iako u ne baš velikom broju primjeraka, naći u Knjižnicama grada Zagreba u izdanju sarajevske izdavačke kuće Šahinpašić. Taj mini-primjer pokazuje da, unatoč trideset plus godina onoga što nazivam Šengenskom erom hrvatske (kulturne) politike, a čiji je bitan dio kulturno udaljavanje od zemalja s kojima smo nekad dijelili istu državu i kulturno tržište, i dalje je od presudne važnosti biti priključen na tokove kulturne proizvodnje i prevodilačke djelatnosti u Beogradu ili Sarajevu. Jer time ostajemo priključeni na dio svijeta koji nam je puno bliži nego nam se na prvi pogled čini. A to je u konačnici temeljna svrha prevođenja. Da nam ne dopusti da se uspavamo u komociji vlastite autoprovincijalizacije.

Tekstovi Marija Kikaša iz serije “Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici”napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Prethodni tekst Marija Kikaša iz iste serije možete naći na sljedećoj poveznici: Svjetsko tržište prevođenja.

Kriza prevođenja u SAD-u

Većina autora u potrazi za empirijskim uporištima svojih teza okreće se manjkavom, ali istovremeno jedinom dostupnom kvantitativnom pokazatelju globalne cirkulacije prevođenja: UNESCO-ovom Index Translationum koji bilježi količinu bibliografije te jezike s kojih i na koje se prevodi. Manjkavom u smislu da su podaci za neke književnosti i kulturne kontekste jako zastarjeli, a od 2010. se ni opći popis više ne ažurira. Također, metodologija između pojedinih država i kulturnih konteksta nije usklađena pa tako neki bilježe i u Index unose isključivo prevedena književna djela, dok drugi kao prevedenu literaturu tretiraju sav pisani materijal. Unatoč tome, pedeset posto unesenih prijevoda su književna djela (što popularni žanrovi, što kanonski autori), a na popisu prvih dvadeset najprevođenijih autora samo su dvojica neknjiževnika, Vladimir Iljič Lenjin na visokoj sedmoj poziciji i Ivan Pavao Drugi na devetnaestom mjestu. No bez obzira na te nedostatke, ovaj alat svjetske organizacije za kulturu, znanosti i obrazovanje ipak stvara određenu sliku “svjetskog sistema prevođenja”, kako to naziva nizozemski sociolog Johan Heilbron. Ukratko, podaci Index Translationum pokazuju očekivanu dominaciju prevođenja s engleskog jezika. Šezdeset posto svjetske literature je prijevod s dominantnog svjetskog jezika koji danas igra onu središnju ulogu medijatora među kulturama koju je Goethe u 19. stoljeću namijenio njemačkom jeziku. Njemački i francuski jezik dijele drugo i treće mjesto s oko 10 posto udjela u svjetskom prevođenju. A nakon njih s postotkom između jedan i tri posto su španjolski, talijanski, ruski, japanski i švedski. Ono što odmah primjećujemo i bez dublje analize podataka: neki od velikih jezika po broju govornika, poput kineskog, arapskog, hindskog i portugalskog, nisu našli mjesto u ovoj hijerarhiji, odnosno, prema riječima Johana Heilbrona, zauzimaju tek perifernu poziciju u svjetskom sistemu prevođenja.

Evidentna dominacija engleskog jezika u globalnog ekonomiji književnosti je tema o kojoj su se dosad napisale zasebne biblioteke. Istovremeno, izdavači na engleskom govornom području (američki primarno, ali i britanski) prevode relativno malo s drugih jezika što je samo bio dodatni argument u podebljavanju teze o inzularnosti američke kulture ili pak superiornosti i dominaciji američke kulturne industrije na što je još početkom novog tisućljeća upozoravala i Esther Allen, profesorica prevođenja na Sveučilištu Columbija i urednica izvještaja o globalnom stanju prevođenja koji je naručio međunarodni PEN. U tom izvještaju, logično, dominacija engleskog jezika i američke izdavačke industrije stavljena je pod lupu, a posljedice središnje pozicije engleskog jezika u svjetskoj ekonomiji prevođenja opisane su gotovo pa apokaliptičnim jezikom “krize”, “osiromašenja”, “intelektualne ekološke katastrofe”. No kad zagrebemo malo dublje ispod površine takvog jezika, njegovih konstatacija lošeg stanja i predviđanja još gore budućnosti, otvaraju nam se perspektive koje nam možda mogu pomoći u odgovoru na neka kompleksnija i važnija pitanja o stanju prevođenja i prevodilačke struke danas. Ne samo u SAD-u, nego i kod nas.

Šezdeset posto svjetske literature je prijevod s dominatnog svjetskog jezika koji danas igra onu središnju ulogu medijatora među kulturama koju je Goethe u 19. stoljeću namijenio njemačkom jeziku. Njemački i francuski jezik dijele drugo i treće mjesto s oko 10 posto udjela u svjetskom prevođenju

Logika simboličkog kapitala

Krizi prevođenja u SAD-u ili, možda preciznije, krizi u novim prijevodima, pridonosi najviše ekonomska struktura izdavačkog polja, a onda i specifična ekonomija stjecanja simboličkog kapitala u književnosti (najviše nagradama). Logika je jednostavna, a nju potvrđuje i francuska sociologinja Gisèle Sapiro koja je za časopis Cultural Sociology 2015. analizirala ekonomiju prijevoda s francuskog jezika u američkom izdavačkom kontekstu. Veliki izdavači, danas mahom dijelovi još većih (originalno njemačkih, a danas globalnih) medijskih konglomerata poput Bertelsmanna (u čijem su portfelju primjerice Penguin Random House i Knopf), Holtzbrincka (koji je vlasnik renomiranog Farrar, Straus and Giroux, među ostalim) ne žele investirati u nove prijevode i ako će izdavati autore na ne-engleskom, to su mahom već prevedeni klasici, u ovom slučaju, francuskoga realizma i modernizma. Veliki izdavači se vode profitabilnošću i ne žele ulagati u prijevode autora čiji simbolički kapital još nije dokazan ili ovjenčan nekom od velikih nagrada ili kanonskim statusom u književnosti. To najbolje pokazuje trojac recentnih francuskih nobelovaca. Jean-Marie Gustave Le Clézio i Patrick Modiano su u SAD-u prvo prevedeni kod malog i neovisnog bostonskog izdavača Davida Godinea, da bi po dobivanju Nobelove nagrade i stjecanju simboličkog kapitala među većim američkim izdavačima ušli u njihove kataloge. Primjerice, Modiana danas prevode Yale University Press ili Houghton Mifflin Harcourt, svakako značajno veći izdavači od bostonskog Godine. Annie Ernaux, ovogodišnju dobitnicu Nobela na engleski prevodi mali izdavač Seven Stories, ali i Nebraska University Press, izdavač koji prema istraživanju Gisèle Sapiro objavljuje najviše prijevoda s francuskog jezika.

Što nam govore ovi podaci? Prvo i osnovno: veliki izdavači ne vide profit u objavljivanju novih prijevoda. Riječ je o skupom i dugotrajnom poslu koji im se u konačnici ne isplati. Oni u najviše slučajeva ponovno objavljuju stare prijevode klasika za koje ih ne vežu više ni autorska prava. Jako jeftina investicija. Pritom, u kadrovskoj politici velikih izdavača nema (više) mjesta za posebne odjele u kojima će sjediti diplomirani romanisti, germanisti, slavisti ili arabisti, čitati recentnu produkciju na tim jezicima i onda predlagati izdavačima koje naslove te godine prevesti. Takvo nešto si jedino mogu dopustiti sveučilišni izdavači koji u SAD-u igraju važnu ulogu u izdavačkom polju što i potvrđuje slučaj Nebraska University Pressa, najvećeg prevodioca francuske književnosti u SAD-u. Sveučilišta su obično jedina mjesta gdje spomenuti filolozi rade i gdje postoji ljudska i financijska infrastruktura koja može podržati spomenute prijevode, usprkos politici stalnog smanjenja financiranja i ukidanja humanističkih odsjeka kojoj svjedočimo još od (pred)zadnje ekonomske krize. Bez obzira na sve to, ipak je fascinantno da relativno malo sveučilište na američkom Midwestu ima biblioteku koja godišnje proizvede na desetke prijevoda s francuskog i drugih jezika bez neke profitne logike, osim “profita” njihovih syllabusa, profesora, studenata i kulture općenito.

Jean-Marie Gustave Le Clézio i Patrick Modiano su u SAD-u prvo prevedeni kod malog i neovisnog bostonskog izdavača Davida Godinea, da bi po dobivanju Nobelove nagrade i stjecanju simboličkog kapitala među većim američkim izdavačima ušli u njihove kataloge

Zanemarena tema

Na kraju su tu i mali i neovisni izdavači koji, kao što smo vidjeli u slučaju francuskih nobelovaca, igraju ključnu ulogu u njihovom predstavljanju američkoj publici. I ne samo američkoj publici, nego i svijetu koji koristi engleski jezik kao primarno sredstvo medijacije s ostalim kulturama. Takvi, mali izdavači, obično su ograničeni na one jezike koje čitaju pokretači samih izdavačkih kuća i mali broj zaposlenih u njima. Pritom, cijeli “biznis” takvih kuća počiva primarno na entuzijazmu njihovih vlasnika i eventualno grantovima koje nude strane vlade za prevođenje njihove književnosti na engleski jezik, što nije nebitna stavka u financiranju prevodilačkih poduhvata u takvim malim izdavačkim kućama, posebice u slučaju francuskog i, primjerice, njemačkog jezika.

Ovaj američki model, naravno, nije u potpunosti primjenjiv na naš kontekst, ali nam daje određeni analitički aparat kojim ćemo se služiti u nastavku temata i novinarskog projekta Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici, financiranog sredstvima Agencije za elektroničke medije. Naime, u analizi naše ekonomije prijevoda, pokušat ćemo prvo sagledati logiku selekcije jezika i naslova koja ovisi dominantno o kulturno-političkom, ali i o tržišnom kontekstu funkcioniranja izdavaštva, da bismo se onda u nastavku bavili specifičnom ulogom samih prevoditelja_ica u toj ekonomiji, njihovim materijalnim i drugim uvjetima rada, ali i potrebama s obzirom na već spomenute tendencije degradacije prevodilačkog rada koje su primjetne u globalnoj medijskoj i izdavačkoj industriji. Potreba za ovim tematom proizašla je iz mojih autorskih interesa i bavljenja temama iz kulturne politike i ekonomije kulturnih industrija, ali i iz privatne potrebe da se vratim svojoj prvoj ljubavi – književnosti, koju sam godinama zapostavio na račun nekih drugih medija. Također, tema ekonomije prevođenja i statusa prevoditelja_ica u našim kulturnim politikama, ali i izdavaštvu, čini mi se nepravedno zapostavljenom. Ovo je jedan pokušaj doprinosa promjeni te slike.

Tekstovi Marija Kikaša iz serije “Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici” napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.