Nevolje s rodom

„Pretpostavljam da ovdje mislite na problem prevođenja riječi koje nisu rodno obilježene iz jezika kao što je engleski. Taj problem nije nužno vezan usko za strojno prevođenje, već je oduvijek prisutan u prevođenju s engleskog na jezike koji razlikuju rodove“, odgovorila mi je Ana Stanić Kapović na pitanje o rodu u prijevodu, i kako se s time nosi umjetna inteligencija. „Primjerice, engleska riječ students može se odnositi na a) studente, b) studentice te c) studente i studentice. Dvije su razine problema. Na prvoj se postavlja pitanje je li umjetna inteligencija u stanju prepoznati o kojem se konkretno referentu radi. Na drugoj se nameće pitanje kako ćemo to uopće prevesti na hrvatski, ako se, primjerice, misli i na studente i na studentice. Tradicionalno se u ovakvim slučajevima govorilo o tzv. generičkoj uporabi muškoga roda, prilikom koje se podrazumijeva da se oblik m.r. ‚studenti’ odnosi i na studente i na studentice pa je izraz ‚studenti i studentice’ u tom smislu suvišan.

Međutim, istraživanja su pokazala da bez obzira na to što se ovakvi izrazi u muškome rodu u načelu odnose i na ženske referente, kada se govori o ‚studentima’ ili ‚doktorima’ govornici ipak u prvom redu u tim slučajevima na umu imaju muške, a ne ženske ili miješane referente. U tom smislu, prevoditelj – ili prevoditeljica, da i mi pokažemo taj rodni aspekt – bi tu mogli odabrati i varijantu ‚studenti i studentice’, ‚doktori i doktorice’, ovisno o kontekstu, dok će alati umjetne inteligencije, vođeni postojećim tekstovima u kojima je generička uporaba muškoga roda nedvojbeno zastupljenija, gotovo sigurno odabirati varijantu u muškom rodu, što bi moglo imati negativne posljedice za nastojanja da se poveća vidljivost žena u društvu, kao i na produbljivanje jaza između ‚muških’ i ‚ženskih’ zanimanja, što – i to su pokazala istraživanja – može utjecati na odabir budućih zanimanja kod djece i perpetuiranje postojećih nejednakosti iz patrijarhalnih obrazaca. Vrlo dobro znamo da svijet i kontekst u kojem se jezik govori utječu na sam jezik (pa tako, primjerice, Eskimi imaju znatno više izraza za snijeg od stanovnika toplijih krajeva), ali na ovom je primjeru zanimljivo primijetiti kako se utjecaj događa i u obrnutom smjeru: jezik itekako može utjecati na naše poimanje i, stalno naglašavam, konstruiranje stvarnosti.

Možda je još očitija situacija u riječima koje se odnose na zanimanja. Primjerice, riječi poput engl. professor mogu se na hrvatski prevesti i kao ‚profesor’ i kao ‚profesorica’. Tu se situacija u hrvatskom zadnjih desetljeća mijenja, pa se sve češće govori ‚Ona je profesorica na fakultetu’, premda se još uvijek čuje i starija varijanta u kojoj se na riječ ‚profesor’ gleda kao na radno mjesto, pa se javlja i ‚Ona je profesor na fakultetu’. Kako će UI tu reagirati i na kojih je primjera više naišla u svom procesu ‚učenja’ ili ‚treniranja’, nije dokraja jasno i valjalo bi istražiti. Pritom svakako treba imati na umu da alati UI-ja nemaju jasne linije razgraničenja između hrvatskog i srpskog jezika, u kojem su varijante gdje se za profesije koristi isključivo muški rod puno češće nego kod nas. S obzirom na to da je govornika srpskog jezika i tekstova na srpskom jeziku znatno više te bi podaci u tom smislu mogli biti iskrivljeni, svakako se radi o zanimljivoj temi za istraživanje.“

Alati umjetne inteligencije, vođeni postojećim tekstovima u kojima je generička uporaba muškoga roda nedvojbeno zastupljenija, gotovo sigurno odabirat će varijantu u muškom rodu, što bi moglo imati negativne posljedice za nastojanja da se poveća vidljivost žena u društvu, kao i na produbljivanje jaza između ‚muških’ i ‚ženskih’ zanimanja

(Povratno-)posvojne zamjenice

„Još mi jedan zgodan primjer pada na pamet, a odnosi se na zamjenice. U hrvatskom je jeziku zanimljiva povratno-posvojna zamjenica ‚svoj’ koja također, primjerice, ne postoji u engleskom ili španjolskom jeziku“, nastavila je Stanić. „Različiti su načini na koje se to može poravnavati među jezicima: ponekad zamjenice u stranim jezicima mijenjaju određeni član koji ne postoji u hrvatskom jeziku pa takve zamjenice u hrvatskim prijevodima jednostavno izostavljamo: engl. I washed my face; španj. Me lavé la cara; hrvatski: ‚Umio sam se’; NE: Umio sam (svoje) lice. U svakom se slučaju vodimo idiomatskim rješenjima. Kako neusklađenost među zamjenicama u različitim jezicima može u najmanju ruku prouzročiti komične efekte, pokazat će nam primjer koji posuđujem od prevoditeljice Lare Hölbling Matković koja je jednom prigodom ispričala kako je naišla na rečenicu ‚Oni su kimali njihovim glavama’ koju je zaista nitko na hrvatskom jeziku neće spontano izgovoriti, ali evo, u prijevodima engleske rečenice ‚They nodded their heads’, ako ne izjednačite subjekte i ne upotrijebite povratno-posvojnu zamjenicu ‚svoj’ (Oni su kimali svojim glavama) te ju potom ne ispustite jer je izlišna, dobit ćete ljude koji kimaju tuđim glavama (već smo rekli da prevodimo i razmišljamo u slikama, a ja sam iznimno vizualan tip).“

Velike internetske baze – manji problemi sa strojnim prijevodom?

„Sigurno je da postoje veće baze podataka za veće svjetske jezike, ali moram reći da istraživanja koja sam konzultirala pripremajući se za svoj rad konkretno ne pokazuju znatno bolje rezultate“, odgovorila mi je Stanić na pitanje o tome jesu li veliki jezici s velikom internetskom bazom podataka u prednosti kod prevođenja umjetnom inteligencijom, dok jezici poput hrvatskog, armenskog itd. tek trebaju razvijati te baze da bi se rezultati poboljšali. „Osim toga, velike internetske baze su dvosjekli mač“, rekla mi je, „budući da prijevodi i tekstovi umjetne inteligencije u svom reproduciranju i kombiniranju podataka iz baza nužno prenose i netočne i neispravne podatke. Kao što smo rekli, riječ je o različitim načinima rada: alati umjetne inteligencije ne prevode, u traduktološkom smislu ponovnog pisanja (a treba napomenuti da izvorno nisu niti kreirani s tom namjerom, već je prijevod ispao jedna korisna nuspojava na kojoj se potom počelo dodatno raditi), nego generiraju tekst, što su potpuno različiti koncepti što sam, nadam se, uspjela pokazati na dosadašnjim primjerima. U tom smislu ne znam koliko bi bilo korisno ‚dati uvid’ u još neprevedene književne tekstove, ako je taj uvid iskrivljen ili u najmanju ruku površan i ne prenosi pravu sliku. Mislim da bi nakladnicima puno korisnije bilo proučiti kritičku i čitateljsku recepciju tih književnih djela u kulturama u kojima su napisana i već prevedena. Napominjem da cijelo vrijeme govorim o književnim prijevodima, kao književna prevoditeljica. Ostavljam prostora za mogućnost ispravnijih i točnijih rješenja u prijevodima drugih vrsta tekstova (poput tehničkih ili pravnih), kao i za specifične, ciljane projekte koji razvijaju specifične prijevodne alate, osobito ako je riječ o internim alatima određenih ustanova koji su ciljano razvijeni za svrhe u koje se koriste, primjerice znanstvene, premda je razvidno da su i u njima od velike važnosti upravo preciznost i iznijansiranost značenja, što podrazumijeva konstantni ljudski nadzor.“

Velike internetske baze su dvosjekli mač budući da prijevodi i tekstovi umjetne inteligencije u svom reproduciranju i kombiniranju podataka iz baza nužno prenose i netočne i neispravne podatke

Ljudi samo kao urednici strojnih prijevoda

„Kada je riječ o nadzoru, sve se češće govori o tzv. posteditingu kao procesu ispravljanja i uređivanja prethodno strojno prevedenog teksta koji se promiče kao brži i isplativiji način ‚prevoditeljskog’ rada, a u mnogim se poslovnim kontekstima može vidjeti i da se ne traže ‚prevoditelji’, nego ‚jezični stručnjaci’ (language experts) i sl., što je lukav krovni termin pod kojim se mogu podrazumijevati vrlo različiti jezični zadaci i načini rada na tekstu (od posteditinga koji se pokušava predstaviti kao lektoriranje do ispravljanja površno i nestručno obavljenih strojnih prijevoda)“, ističe Stanić. „U književnom kontekstu srećom još dobro stojimo i, koliko je meni poznato, nakladnici su svjesni kvalitete književnih prevoditelja te prava čitatelja, pisaca i same književnosti na to da je kao umjetnost prevedu upravo književni prevoditelji, kao njeni najtemeljitiji čitatelji. Vjerujem da su također svjesni činjenice da ispravljački rad na strojnom prijevodu ne bi bio kreativan već iznimno suhoparan i zamoran (dok se, s druge strane, književno prevođenje često opisuje upravo kao jedan od najkreativnijih umjetničkih zadataka), da bi generirani tekstovi nužno bili lošiji od onoga što bi prevoditelji sami kreirali, da je često lakše prevesti ispočetka, ali kvalitetno, nego pokušavati spasiti nečiji loš rad, da bi gotova strojna rješenja nužno ograničila uvide, inspiraciju i dosjetljivost te zamutila slike i rješenja koja u prevoditeljima proizvodi (generira, da se poslužimo rječnikom UI-ja) izvornik u njihovom prvom, drugom i svakom sljedećem čitanju. Ne smijemo zaboraviti da je prevođenje slojevit rad i da prevoditelji nikada ne prevedu književni tekst u jednom dahu, već se tekstu vraćaju u više navrata i konstantno ga dorađuju, pri čemu pomažu i odmaci od izvornika koji se odvijaju u razdobljima između prijevodnih faza.“

U književnom kontekstu srećom još dobro stojimo i nakladnici su svjesni kvalitete književnih prevoditelja te prava čitatelja, pisaca i same književnosti na to da je kao umjetnost prevedu upravo književni prevoditelji, kao njeni najtemeljitiji čitatelji

UI i autorska prava prevoditelja

„Poštena naknada autori(ca)ma za njihov rad uvijek je dobra ideja, i dobar početak svih razgovora, ne samo onih vezanih uz umjetnu inteligenciju“, odgovorila mi je na pitanje o često bespravnom korištenju postojećih tekstova za punjenje internetskih baza podataka i posljedični razvoj UI-ja Anda Bukvić Pažin, nagrađivana prevoditeljica s engleskog i njemačkog jezika te profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja se također bavi književnom kritikom, književnosti za najmlađe i prevoditeljskim aktivizmom.

„Dvije su velike teme tu bile važne još i prije studenoga 2022., kad je lansiran prvi generativni chatbot dostupan široj javnosti, ChatGPT: 1) pitanje vidljivosti književnih prijevoda i prevoditelj(ic)a i 2) pitanje prijevodnog autorstva te prava i obveza koje iz tog autorstva proizlaze“, naglašava Bukvić Pažin. „Prevoditelji(ce) nisu „gotovo pa autori(ce)“, već punokrvni autori(ce) – svojih prijevoda i prijevodne književnosti. Tako piše u autorskim ugovorima na temelju kojih prihvaćamo i isporučujemo prijevode, ali u praksi se već mnogo puta pokazalo da je važno ponavljati da je književni prijevod autorsko umjetničko djelo te podučavati i sebe i druge o pravima koja već sad imamo i kako ih realizirati. Važno je znati da ono što je jednom izboreno treba aktivno čuvati, nadzirati i dopunjavati, po potrebi i mijenjati – a upravo se dopuna i promjena najviše odnosi na situaciju u koju dolazimo širokom upotrebom UI-ja. Dakle, sve je ovo bilo važno i ranije, a danas je samo još relevantnije.

Književni prevoditelji(ce) su kod nas među prvima shvatili da čim prije trebaju potaknuti – a onda i održavati – informirani javni dijalog. Već u lipnju 2023. DHKP je svoj okrugli stol povodom otvorenja godišnje izložbe – čija je tema određena više mjeseci ranije – prilagodio aktualnoj situaciji, pa je u sklopu teme Prevodi i uči dok si živ (poveznica na cijeli video ovdje) kao centralno pitanje postavljen upliv umjetne inteligencije u prevoditeljsko djelovanje. Svijest je odmah bila tu, kao i proaktivnost – što svjedoči o tome da doista pokušavamo pomiriti dvije suprotnosti – koje možda i nisu tolike suprotnosti kao što se u prvi mah čini.

Kad danas gledam što se sve tada radilo, i što se radi danas, čini mi se da je sve usko povezano s izmjenom i dopunom definicije autorstva. S jedne strane je to pravni, a s druge etički problem, ali ni prvi ni zadnji s kojim smo se kroz ljudsku povijest suočili. Jednostavno treba početi dodavati nove termine u razgovore i klauzule u ugovore: jasnije definirati ulogu ljudskog autora u procesu prevođenja, pravno zaštititi autorski doprinos, i – najteže vjerojatno – stvarati i održavati okruženje u kojem se priznaje i vrednuje kreativni doprinos ljudskog pojedinca. Naravno da je to jako teško, ali svijest je uvijek prvi korak – i zar je ikad bilo lako?

Ne možemo ništa zabraniti umjetnoj inteligenciji – niti velikim tehnološkim kompanijama koji iza nje stoje. Možemo se uputiti u to što umjetna inteligencija jest, naučiti kako radi, koristiti je kao alat u vlastitim kreativnim pothvatima – jer ona može biti dobar alat svima, pa i književnim prevoditelji(ca)ma. Nedostatke i ograničenja treba eksplicirati i o njima što više govoriti.

I da se vratim na početak: često se spominje da je poštena naknada za podatke koji se koriste za trening velikih jezičnih modela gotovo nemoguća i da ju je teško regulirati. Ali budu li izvori transparentni i konkretni, i prevoditelji i zakonodavac će potencijalno imati lakši posao kakve-takve zaštite autorskog doprinosa. Čini mi se da je ovaj sad trenutak usporediv sa situacijom pojave MP3 formata i platformi za masovno dijeljenje glazbe koje zaobilazi glazbenike i plaćanje autorskih prava. Ono što se poslije dogodilo kroz platforme poput iTunesa i Spotifyja pokušaj je pomirenja posvemašnje dostupnosti s naknadom autorima – možda model nije uvijek optimalan, ali regulativa postoji. Da zaključim, moramo biti spremni, budni i u tijeku, ali mislim da je dobar početak da radimo na prepoznavanju prijevodnog autorstva i osiguravanju stalne poštene naknade za svoj rad, svaki dan i inače, ne samo kad je o UI-ju riječ.“

Ne možemo ništa zabraniti umjetnoj inteligenciji – niti velikim tehnološkim kompanijama koji iza nje stoje. Možemo se uputiti u to što umjetna inteligencija jest, naučiti kako radi, koristiti je kao alat u vlastitim kreativnim pothvatima – jer ona može biti dobar alat svima, pa i književnim prevoditelji(ca)ma

Strojno prevođenje tzv. komercijalne fikcije

I dok su nizozemski izdavači govorili o ‚ograničenom broju naslova’, švedski startup Nuanxed imao je puno šire ambicije u startu. Kad otvorite njihovu web stranicu, moto kao da je izvađen iz CEATL-ove deklaracije i okrenut naopako, u komercijalne i vlastite svrhe: Give books the audience they deserve. Riječi su u opisu vizije, misije i aktivnosti pomno birane: ne spominju strojni prijevod niti generirane tekstove, čak niti ‚postediting’, već kažu da promiču kompleksan proces u kojem sudjeluju stručnjaci – lingvisti – kako piše na njihovoj stranici. Dakle, ne prevoditelji, već lingvisti. Naglasak je eksplicitno na ubrzavanju napornih, repetitivnih zadataka kako bi se lingvisti mogli ‘usredotočiti na kreativni aspekt svoga rada’. Ne znam točno kako se jedno odvaja od drugoga, osobno mi je to sve dio prijevodnog procesa, ali tko zna – možda je moguće jasnije odijeliti te faze. Sigurna sam da će o tome biti još puno govora.

Ovdje mi se čini važnim jasno i unaprijed definirati što uključuje postediting, u odnosu na prijevod, uz svijest da su i te definicije podložne malim, ali ključnim promjenama – kao i sama definicija autorstva. Trošak je, naravno, ključna stavka: postediting se naplaćuje manje, uz objašnjenje da ga je lakše i brže raditi.  Ali svatko tko je ikada morao uređivati tuđi tekst – s tim da je postediting generiranog teksta počesto temeljita redaktura, a ne uređivanje – zna da je to često puno mukotrpniji proces nego da krenete iznova. Često ne ide nimalo brže, a frustracije koje pri tome nastaju neću ni spominjati.

Kad sam čitala o reakcijama prevoditelja na promjenu opisa njihova posla – i ubrzavanje procesa dolaska knjiga do publike – one su vrlo podijeljene. Neki jasno kažu da je nikakav prijevod bolji nego generirani polufabrikat (parafraziram), dok neki kažu da to nije tako loše, da ubrzava proces, da se financijski isplati i da je rezultat pristojan. Mislim da je u redu i jedno i drugo. Ako mene pitate, ja sam na strani kreativnosti i umjetnosti u književnim prijevodima; smatram da je to proces koji se ne može požuriti i ne bih to nikad na taj način radila – čak niti za tekstove koji se netransparentno nazivaju komercijalnom fikcijom. Za mene je književno prevođenje oduvijek bilo više književno nego prevođenje. Bilo mi je umjetnost i dok sam bila vrlo mlada čitateljica, potpuno nesvjesna dimenzija cijeloga procesa, a i kasnije, u prevoditeljskim počecima, dok još nisam znala što nam točno piše u autorskim ugovorima i na temelju kojih kriterija književne prevoditelje primaju u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika. Ali različiti smo prevoditelji, prevodimo različite tekstove, i procesi su nam i prije UI-ja izgledali različito.

Ono što mislim da je jako važno za sve uključene – izdavače, prevoditelje i čitatelje – jest opet transparentnost: da svi stupaju u proces interakcije s UI-jem sa znanjem što se točno od njih očekuje (za prevoditelje), a da čitatelji znaju da je prijevod tj. tekst koji imaju pred sobom generiran tim metodama. Ljudsko autorstvo mora biti deklarativno odijeljeno od generiranog teksta, a onda čitateljice i čitatelji dalje odluče što će s tom informacijom. Dakle, u takvoj konstelaciji gdje se još dugo neće točno znati što se generira i na temelju čega – zbog netransparentnosti izvora i inputa na kojima se treniraju sustavi -– navođenje prevoditelj(ic)a na naslovnicama i govorenje o ljudskom procesu ima još puno, puno više – nikako manje smisla.“

Važna je transparentnost: da svi stupaju u proces interakcije s UI-jem sa znanjem što se točno od njih očekuje (za prevoditelje), a da čitatelji znaju da je prijevod tj. tekst koji imaju pred sobom generiran tim metodama

Optimalno korištenje UI-ja u književnom prevođenju

Napravi li umjetna inteligencija osnovni prijevod prije nego što ga prevoditeljica počne uređivati, u svim će slučajevima dati isti rezultat, tj. svima dati istu prvu verziju. Utire li to u konačnici put jezičnoj i kulturnoj homogenosti, odredi li previše sintaksu, ton i sl., odnosno kristalizira li strukturu teksta u toj mjeri da se kasnije u nju više ne može upisati prepoznatljiv prevoditeljski ili autorski glas, ili ta prva verzija nije toliko bitna, čak štedi vrijeme prevoditeljici, pitala sam Bukvić Pažin.

„Ovdje sad na scenu stupa edukacija, odnosno tzv. raspakiravanje crne kutije u kojoj alati koji su nam danas dostupni generiraju tekst“, govori. „Da bi se alati UI-ja mogli optimalno koristiti, treba donekle znati kako funkcioniraju, i osvijestiti i proučiti razne načine na koje ih možemo koristiti, a da to nije onaj najočitiji: ubacim tekst A – dobijem tekst B, onako kao što smo se nekad koristili Google translateom. Ovisno o tipu izvornog teksta i jezičnoj kombinaciji, prva verzija koju dobijemo navedenim postupkom možda može biti i iskoristiva, ali čak i kad je dovoljno u redu da se na njoj može raditi, nužno će nas ograničiti. Kad nešto doznamo, kad vidimo prijevod ispred sebe, ne možemo ga više ‚odznati’. Chatbotovi znaju vrlo uvjerljivo halucinirati, i zato čovjek koji se njima koristi mora imati puno znanja i iskustva da zna prepoznati s čim se može dalje raditi, a s čim ne. Kad sami ne znamo dovoljno, može nam se učiniti da to nije tako loše pa ćemo samo malo ‚urediti’ – i onda nam promaknu neki dijelovi koje nikada ne bismo tako preveli da nas stroj nije na to naveo. Htjela bih kratko spomenuti i živo istraživačko polje na nizozemskim i belgijskim sveučilištima, gdje se empirijski proučava UI u kreativnim vrstama prevođenja, posebice književnim prijevodima. Već ima dosta istraživanja i znanstvenih radova koji su provedeni u suradnji s profesionalnim književnim prevoditeljima koji su detaljno bilježili svoje procese kroz razne faze rada s umjetnom inteligencijom. Važan zaključak je da UI alate nije dobro uvesti u prvoj fazi rada, već kasnije u procesu. Drugim riječima, treba proizvesti vlastiti prvi draft prijevoda – koji, za razliku od generiranog teksta, za različite prevoditelje nikad neće biti isti – pa ga onda eventualno različitim promišljenim promptovima prepravljati i dopunjavati. Prompt inženjering (proces osmišljavanja i usmjeravanja upita kako bi se iz velikih jezičnih modela dobili što precizniji i korisniji odgovori) važna je disciplina budućnosti i vrlo zanimljivo polje. Tu nam korisni uvidi dolaze iz raznih drugih disciplina, i meni je uvijek silno zanimljivo i korisno slušati ekonomiste i marketinške stručnjake kako govore o tome.

Da zaključim, znanost u sprezi s iskustvom već sad dokazuje da posteditiranje umjetno generiranog prijevoda ima većih problema od onih statusnih i materijalnih: tijekom njega su nam kognitivni procesi bitno kastrirani, ili barem izokrenuti, jer zapravo ne radimo na izvorniku, već na generiranom prijevodu – on je naš polazišni tekst.“

Da bi se alati UI-ja mogli optimalno koristiti, treba donekle znati kako funkcioniraju, i osvijestiti i proučiti razne načine na koje ih možemo koristiti, a da to nije onaj najočitiji: ubacim tekst A – dobijem tekst B, onako kao što smo se nekad koristili Google translateom

Hoće li prevoditelji ostati bez posla?

„Ne bih rekla da će itko ostati bez posla; ljudi koji su aktivni na tržištu književnih, a i ostalih kreativnih vrsta prijevoda imaju razne kompetencije rada s tekstom i teško mi je zamisliti svijet u kojemu se nijedna od tih kompetencija neće tražiti“, ističe Bukvić Pažin. „Ako me pitate hoće li možda nekih vrsta posla biti manje, vjerojatno. Ono što je sigurno jest da se pravac razvoja UI-ja ne može izračunati, jer nije pravocrtan.

Što se tiče statistika, nemam konkretne podatke za književnike i književne prevoditelje, ali pratim što se događa u paralelnim sektorima pa sam tako naišla na istraživanje Međunarodnog saveza društava autora i skladatelja (CISAC) koji predstavlja više od 5 milijuna autora, a HDS ZAMP je njihov član. To je prva studija koja na globalnoj razini procjenjuje ekonomski utjecaj umjetne inteligencije u glazbenom i audiovizualnom sektoru, a zaključak je da će generativna umjetna inteligencija značajno ugroziti prihode autora u sljedećih pet godina, a istodobno obogatiti tehnološke tvrtke koje stoje iza UI modela. Konkretno, procjenjuje se da će do 2028. godine glazbeni autori ostati bez 24%  svojih prihoda, dok će se prihodi autora audiovizualnih djela smanjiti za 21%. Najveći rezovi prijete prevoditeljima u AV sektoru:  njihovim prihodima prijeti pad od čak 56%, prema rezultatima ovog istraživanja, dok bi scenaristi i redatelji mogli izgubiti prihode u visini od 15-20%. Kolege iz Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja imaju još teži posao pred sobom, u smislu zaštite prava te financijskog i kreativnog integriteta svojih članova i članica.

Ne znam kakvo je stanje u EU institucijama po pitanju prevoditeljica i prevoditelja koje oni zapošljavaju jer su to drukčije vrste prevođenja. Međutim, kad je riječ o književnom prevođenju i doprinosu prevoditelja u sektoru knjige, europske institucije taj su doprinos prepoznale. Iz Odbora za kulturu i obrazovanje Europskog parlamenta poslana je jasna poruka da je književno prevođenje ključan dio europskog sektora knjige, a dokument na koji se pozivaju nosi upravo takav naziv: Izvješće o budućnosti europskog knjižnog sektora, kolokvijalno poznatiji kao Frankowski report. Treba spomenuti i incijativu Prevoditelji na naslovnici (Translators on the cover), izvješće koje želi djelovati na podizanje svijesti, preventivno, i sagledati načine za poboljšanje i veću vidljivost prevoditeljskog rada u budućnosti. Važno je reći da je u tom izvješću iz 2022. godine postediting već bio važan koncept, u centru rasprave.“

Procjenjuje se da će do 2028. godine glazbeni autori ostati bez 24%  svojih prihoda, dok će se prihodi autora audiovizualnih djela smanjiti za 21%. Najveći rezovi prijete prevoditeljima u AV sektoru:  njihovim prihodima prijeti pad od čak 56%, prema rezultatima ovog istraživanja, dok bi scenaristi i redatelji mogli izgubiti prihode u visini od 15-20%

Je li otpor uzaludan?

„Ako prevoditelji odluče da neće koristiti UI kao alat, to je u redu, nije propisano koje rječnike i portale trebamo koristiti pri prijevodu, svatko u skladu sa svojim mogućnostima, znanjima i kontekstom radi ono što najviše odgovara njima i tipu teksta na kojem rade“, kaže Bukvić Pažin. „Pretpostavljam da se pitanje više odnosilo na one koji odluče da ne žele ni na koji način sudjelovati u procesu posteditinga. Takvi prevoditelji neće nužno nestati s tržišta – ali morat će jasno pozicionirati svoju vrijednost – objasniti naručiteljima (mahom izdavačima) što je to što ljudski prevoditelji mogu, a stroj ne može. S tim da će se posve sigurno sve ono što stroj može mijenjati i razvijati u nepredvidivim smjerovima. Možda će upravo zbog toga beskompromisni prevoditelji biti posebniji i cjenjeniji. Danas svi imamo mobitele s UI kamerama, ali profesionalni fotografi i dalje su jako traženi. Televizija nije ubila radio. Tržište ne nestaje, samo se transformira – odlučujuće je, dakle, koliko ćemo i s kojim stavom to tržište pratiti. Kao i u procesu književnog prijevoda, informirana odluka je sve. To je nešto u čemu su prevoditelji i inače dobri: oduvijek znamo koliko malo znamo, i spremni smo učiti.

Hoće li se od toga moći živjeti? Vjerojatno ne, ali od umjetnosti se ne može živjeti ni sad – osim ako niste u vrhu po nekom od kriterija, koji ne mora nužno biti estetski. Dakle, u istom smo košu u kojem smo bili desetljećima i stoljećima ranije, nije nam ovo nepoznata situacija, samo su termini i nazivlje drukčiji – tema je odnos između ljudskog rada i tehnološkog napretka. Kao i uvijek, tehnologija nam je prijatelj ako osmislimo okvir u kojem nam ona služi i mi nju kontroliramo, a ne ona nas.

Nasmijalo me, ali ne i iznenadilo kad sam nedavno u Knjizi o knjižnici Susan Orlean (u prijevodu Karmele Cindrić) naišla na opis konačnog požara u Aleksandrijskoj biblioteci u Egiptu oko 640. g., onome koji ju je zauvijek izbrisao iz povijesti. Kaže ovako: ‚Ljudi su počeli vjerovati da je živo biće – ogromni, beskonačni zajednički um koji sadrži sve postojeće znanje u cijelom svijetu, s potencijalom za razvoj svojevrsne samostalne inteligencije.’ Pri tome je riječ o knjižnici, a ne o velikom jezičnom modelu. Nekad knjižnica, danas umjetna inteligencija, sličnosti je više nego razlika, i to ostavlja dovoljno prostora za (informirani i proaktivni) optimizam.“

Kao i uvijek, tehnologija nam je prijatelj ako osmislimo okvir u kojem nam ona služi i mi nju kontroliramo, a ne ona nas

UI nije dorastao književnim prevoditeljima

„Za kraj bih voljela reći da sam u istraživanje prijevoda pomoću alata UI-ja krenula prilično otvoreno, sa znanstvenom znatiželjom i pitanjem na koje sam željela dobiti konkretan odgovor“, nastavlja Ana Stanić Kapović. „U redu, razmišljala sam, ako se pokaže da su alati UI-ja dobri u nošenju s kreativnim zadacima, onda ćemo se njima moći služiti. Međutim, pokazalo se da nisu dorasli književnim prevoditeljima, da u sveopćoj pompi oko umjetne inteligencije kao da zaboravljamo da već postoje ljudski alati koji posjeduju sve ono što uporno želimo učitati u UI: ciljano znanje, vještine, metode i tehnike rada, kao i cjelokupne ‘narativne imaginarije’ stranih jezika i njihovih kultura. Alate UI-a valja doživjeti upravo tako, kao alate, i valja biti iznimno oprezan u njihovoj primjeni, pri čemu nipošto ne smijemo zanemariti razvijanje traduktoloških znanja i vještina kod budućih prevoditelja, prvenstveno studenata filoloških studija. Kao budući prevoditelji bismo si najprije trebali dopustiti učenje i razvoj svih gore navedenih prijevodnih tehnika prije sjedanja pred gotova rješenja u kojima možda nećemo znati izbjeći zamke. U tom smislu bilo bi dobro prijevodne alate uključiti što kasnije u izobrazbu prevoditelja, kada već iskuse sve izazove i pokušaju sami iznaći načine na koje bi im doskočili, uz prethodnu jaku izobrazbu u izvornim i ciljnim jezicima, kulturama i književnostima, razumije se, koje će oblikovati njihovu ‘bazu podataka’ iz koje će moći crpiti prijevodna (i misaona) rješenja.“

* Tekst je dio programa „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

„Alati umjetne inteligencije ništa ne mogu poduzeti ‚namjerno’, poput prevoditelja. Oni mogu djelovati isključivo onako kako su programirani i postavljeni, dakle mogu generirati tekst u skladu sa statistički najčešćim rješenjima, dok književni prevoditelji, naravno, mogu svjesno odlučiti napraviti rez ili na bilo koji drugi način odlučiti odstupiti od pravila – ako to tekst od njih traži, važno je napomenuti“, rekla mi je Ana Stanić Kapović u razgovoru koji sam vodila s njom i još dvije istaknute književne prevoditeljice i aktivistice za vidljivost i cijenjenost književnih prevoditelja, Andom Bukvić Pažin i Elom Varošanec Krsnik, koje iz različitih ili pak sličnih perspektiva promatraju sve veću prisutnost umjetne inteligencije u području (književnog) prevođenja. Zanimalo nas je kako se mijenja njihova profesija pod utjecajem tehnologije? Može li stroj razumjeti i prenijeti ironiju, kulturološki kontekst, ritam rečenice, i što se događa s našim jezičnim i kognitivnim sposobnostima kad ih počnemo sve češće delegirati alatima poput ChatGPT-ja? Na koji način ovakvi alati mijenjaju koncept autorskih prava i može li književno prevođenje opstati kao umjetnost?

Čiju priču pričamo i kome?

„Neka preliminarna istraživanja jasno pokazuju da uporaba umjetne inteligencije pridonosi smanjivanju kognitivnih sposobnosti, naročito među djecom i tinejdžerima, što bi nas trebalo osobito zabrinuti“, rekla mi je Ela Varošanec Krsnik, prevoditeljica brojnih uspješnica sa španjolskog i engleskog jezika, koja se usavršavala u Meksiku i Madridu. „S druge strane“, ističe, „pitanje je zašto i za koga pišemo i prevodimo, napose književnost. Može li to jednostavno ‚donošenje konačne odluke’ zadovoljiti naše porive za pisanjem? Pišemo li da nešto napišemo ili iz potrebe, nužnosti da ispričamo priču? Čiju priču? Na ta pitanja, naravno, već tisućljećima odgovaramo i odgovori uvelike ovise o razdoblju, kontekstu i onome tko odgovara.

Na nekoj prozaičnijoj razini, mogu vam reći da se ja književnim prevođenjem bavim iz poriva i strasti. To je moje zanimanje, ali i zvanje. U početku svoje, nazovimo to, karijere donijela sam svjesnu i informiranu odluku. Znala sam da ulazim u sektor u kojem vlada prekarijat, u kojem se zahtijeva visoka stručna sprema i stalno usavršavanje, a honorari ne rastu i neredoviti su, u kojem ne postoji radno vrijeme i dan ima 48 sati. Protuteža tome je moje zadovoljstvo poslom i nastavila bih raditi, kao jedna od rijetkih u mojem krugu prijatelja, a i u mojoj generaciji uopće, i da dobijem na lotu. To zadovoljstvo proizlazi iz kreativnog stvaranja, dekonstruiranja književnog teksta izvornika i njegova pretakanja u novi jezik, stvaranja jezičnog kulturnog spomenika. Ako toga nema, ja se književnim prevođenjem ne želim i neću baviti. Apsolutno me ne zanima rad na generiranom tekstu, na više ili manje uspjelom kolažu, često, pokradenih radova mojih kolega. Zadovoljstvo, sreću i nadahnuće donosi mi kreativni proces, ne rezultat.

No zanimljivo je primijetiti kako se čini da se isto odnosi i na čitatelja. Ponovno, preliminarna istraživanja pokazuju da generirane tekstove čitamo sporije i drukčije nego ‚organske’. Pretpostavljam da mozak nesvjesno prepoznaje neobične konstrukcije koje nam na svjesnoj razini možda neće zapeti za oko. Naravno, postoji mogućnost da će nam taj neorganski jezik zbog svoje proširenosti i sveprisutnosti postati prirodniji od prirodnog, ali do toga još ipak nismo došli. Naglasila bih još da je izuzetno važno promatrati ovo pitanje i s pravne strane. S koliko teksta smijemo ‚nahraniti’ modele umjetne inteligencije prije nego što počnemo kršiti autorska prava? Koliko rada na generiranom tekstu je potrebno da bi prijevod mogao biti autorsko djelo? Jesmo li spremni stati iza takvog teksta?

Što se praktične strane tiče, iz osobnog iskustva, i kada govorimo o književnom prevođenju, nije alat bez kojeg ne bih mogla živjeti i koji je znatno promijenio moj način rada. Neprestano se igram i istražujem, vidim neke moguće primjene, ali ne mogu reći da je to išta revolucionarno. Nekome može služiti za poticaj kreativnosti jer katkad nam mnoga (loša) rješenja mogu pomoći da dođemo do točnog, ili najboljeg; mogla bi poslužiti za analizu teksta na nekoj gramatičkoj i morfološkoj razini; može skratiti istraživanje, premda, moram priznati, ja kao nevjerni Toma uvijek svejedno završim u bespućima interneta ili referentne literature, pa mi možda više posluži kao smjerokaz, a katkad i potpuno omane pa me navede na krivi trag.

Sada već postoje i ozbiljna istraživanja, ali moja neka poigravanja pokazala su da uvelike ovisi i o tome kako se umjetna inteligencija koristi. Nije, naravno, isto ako netko ubaci cijeli tekst romana, pa onda generiranu verziju na drugom jeziku koristi kao bazu za daljnje prevođenje, i kada, recimo, tražimo nekoliko prijedloga za određenu frazu od kojih nam, možda, ni jedan neće poslužiti, ali će nam otvoriti neke nove vidike. Prvi slučaj, osim što je protuzakonit jer je tekst izvornika najvjerojatnije zaštićen autorskim pravima, prevodioca će vrlo vjerojatno i ograničiti u njegovu poslu jer strojni prijevodi dokazano dovode do pristranosti, većeg zamora, i cijelog niza drugih nesretnih nuspojava. U drugom se, pak, slučaju, umjetna inteligencija koristi kao alat koji može potaknuti kreativnost. Tu se sada javlja ono ontološko pitanje: hoćemo li mi biti alat umjetnoj inteligenciji ili ona nama?”

Neka preliminarna istraživanja jasno pokazuju da uporaba umjetne inteligencije pridonosi smanjivanju kognitivnih sposobnosti, naročito među djecom i tinejdžerima, što bi nas trebalo osobito zabrinuti

Predvidljivost nasuprot ludičkom i očuđujućem

„Vrlo općenito govoreći, i ne ulazeći u dublje tehničke detalje, jedan od načina na koji funkcionira generativna umjetna inteligencija je predviđanje teksta prema određenim statističkim vjerojatnostima“, nastavlja Varošanec. „S druge strane, književni je jezik upravo na suprotnom kraju od toga. Ludički je, očuđuje, poigrava se značenjima, sinonimima, konceptima. Jasno je, dakle, da je korištenje umjetne inteligencije u prevođenju problematično.

Još tu treba dodati da je drugi aspekt ovog pitanja u književnom prevođenju i tko koristi umjetnu inteligenciju. Generirani tekstovi često su vrlo točni, fluentni i uvjerljivi i sjajno oponašaju prirodni jezik. Prilično su zavodljivi, da tako kažem, pa čak i iskusan prevodilac lako posumnja u sebe i svoju prosudbu. Jedna mi je starija kolegica iz Švedske, s četrdeset godina iskustva u književnom prevođenju, rekla da se nakon pola sata pred generiranim tekstom rasplakala jer joj se činilo da više ne zna ni engleski ni švedski, svoj materinji jezik. Još je gore ako se takvim alatom nepromišljeno služe, primjerice, studenti jezika, koji jezik izvornika, a često ni materinji, zapravo još ne znaju dovoljno dobro da bi mogli uočiti suptilne pogreške.“

Točnost strojnih prijevoda

„Ovo će sada biti pretjerano pojednostavljivanje, ali mogli bismo reći da u pravnim i stručnim tekstovima prevodimo riječ za riječ ili naziv za naziv, dok u književnosti prevodimo skupove, slike i osjećaje“, rekla mi je Varošanec kad sam je pitala o točnosti strojnih prijevoda, stručnih i književnih. „U pravnom jeziku izuzetno je važna dosljednost. Istu riječ svaki put jednako prevodimo. U književnom tekstu to nije nužno tako. Ovisit će o kontekstu i o nekim drugim okolnostima. Na primjer, možda u jeziku izvornika za tu konkretnu riječ nema sinonima, a kod nas ima, dok za neku drugu riječ u drugom jeziku imaju pregršt sinonima, a mi jedva jednu riječ. Tu se možemo malo poigrati. Osim toga, katkad ćemo ‚nadoknađivati’ stvari na drugim mjestima. Primjerice, možda će se u izvorniku društvena klasa nekog lika prikazati nekim stereotipnim naglaskom koji se s njom povezuje, a u hrvatskom ću morati iznaći neki drugi način. Ukratko, rekla bih da se koncept točnosti ponešto razlikuje u književnom prevođenju i prevođenju stručnih tekstova, pa u skladu s time i korist koju nam ta navodna točnost umjetne inteligencije donosi.“

Književni jezik je ludički, očuđuje, poigrava se značenjima, sinonimima, konceptima. Jasno je, dakle, da je korištenje umjetne inteligencije u prevođenju problematično

Sto metafora u Sto godina samoće

„Umjetnoj inteligenciji predbacuje se upravo loše baratanje metaforama, idiomima, kulturološkim pojmovima, sarkazmom, ironijom itd., odnosno nijansiranijim dijelom književno-prevoditeljskog rada“, prokomentirala sam s Anom Stanić Kapović, književnom prevoditeljicom i doktoricom književnosti koja je doktorat stekla na Sveučilištu Complutense u Madridu, a usavršavala se i u Argentini. Ana je profesorica engleskog i španjolskog jezika, književnosti i prevođenja, jedna od koautorica Novog englesko-hrvatskog rječnika iz 2019. godine te autorica iznimno zanimljiva znanstvenog rada o metaforama u Márquezovu romanu Sto godina samoće – uspoređivala je kako se njima bavi umjetna inteligencija, a kako iskusni prevoditelji.

„U vrijeme kada sam se zainteresirala za temu, netom nakon pojave ChatGPT-ja“, rekla je Stanić Kapović, „počelo se govoriti da se umjetna inteligencija (UI) sve uspješnije nosi sa sve zahtjevnijim i kreativnijim prevoditeljskim zadacima, što je obuhvaćalo idiomatičnost, prenesena značenja, metaforičnost, humor, ironiju i ostale diskurzivne i pragmatične elemente. Mogla sam zamisliti da umjetna inteligencija može ponuditi solidna prevoditeljska rješenja, ali zaintrigirao me ovaj navodni kreativni aspekt koji se obično pripisuje ljudskoj inteligenciji pa sam provela praktično istraživanje na primjeru kreativnog zadatka par excellence: prijevoda jednog reprezentativnog književnog djela. Metafore su zanimljive zato što funkcioniraju na tri razine: istovremeno su naše kognitivno, jezično i književno svojstvo. U njima je, figurativno rečeno, sadržana esencija kreativnosti tih triju dimenzija. Još od Romana Jakobsona znamo da su metafore sastavni dio i inherentno svojstvo jezika kao takvog, ne samo književnog već i ‚običnog’, svakodnevnog jezika; kognitivni lingvisti George Lakoff i Mark Johnson pokazali su da ne samo da se izražavamo pomoću metafora, već pomoću njih mislimo i poimamo svijet; a Ronald Langacker je, među ostalima, ustvrdio da jezik ne samo da odražava način na koji poimamo svijet, već aktivno utječe na sam način njegova poimanja.

Drugim riječima, značenje nije stabilno i fiksno, već dinamično i subjektivno; ono se konstruira u procesu izražavanja, odnosno, u našem slučaju u samom tekstu, svakom (književnom) tekstu i kontekstu ispočetka i drugačije. Meni se to činilo popriličnim izazovom za ‚kogniciju’ i ‚inteligenciju’ koje nisu ljudske, odnosno, koje jeziku i prevođenju pristupaju iz potpuno drugačijeg ugla, osobito ako usto imamo na umu i općepoznate zaključke traduktološke znanosti koja prijevod opisuje kao ‚ponovno pisanje’ književnog djela, pri čemu je svakako nužno zadržati njegovu literarnost i sva svojstva koja ga čine književnim. To su bile neke od teorijskih postavki kojima sam se vodila i koje mi se čini nužno ovdje izložiti, kada govorimo o metaforama, jer situacija je puno složenija nego što na prvu može izgledati, ako u glavi imamo prilično pojednostavljenu definiciju metafore kao ‘skraćene ili skrivene poredbe’ koju pamtimo još iz školskih dana.“

Umjetna inteligencija može ponuditi solidna prevoditeljska rješenja, ali zaintrigirao me ovaj navodni kreativni aspekt koji se obično pripisuje ljudskoj inteligenciji pa sam provela praktično istraživanje na primjeru kreativnog zadatka par excellence: prijevoda jednog reprezentativnog književnog djela

Primjeri rješenja

„Sada napokon dolazimo do onoga što nas najviše zanima, a to je praktični dio istraživanja i njegovi konkretni rezultati“, nastavila je Stanić Kapović. „Na korpusu od stotinu konceptualnih metafora iz djela Sto godina samoće kolumbijskog pisca Gabriela Garcíje Márqueza, koji je izrađen u suradnji s kolegicom Teom Glavaš, provela sam traduktološku analizu i usporedbu prijevodnih rješenja koje su nudili književni prevoditelji Nikola Miličević (u izdanju iz 1985. godine) i Nina Lanović (u izdanju iz 2006.) te ChatGPT 4 i Gemini (u tadašnjim verzijama iz svibnja 2024. godine). Činilo se zgodno poigrati se na taj način brojkama i dobiti zaista reprezentativan uzorak, ali moram priznati da u tom trenu nisam bila svjesna da će me pri analizi dočekati 400 prevedenih metafora, po stotinu od svakog navedenog prevoditelja ili alata UI-ja. Prikupljenim sam rješenjima, jednostavno rečeno, pristupila kao profesorica kolegija iz književnog prevođenja koje sam prethodno držala: proučavala sam kako funkcioniraju na semantičkoj, morfološkoj i sintaktičkoj razini te procjenjivala koliko su točna i koliko je u njima zadržana metaforičnost (jer, kao što znamo, metaforičan izraz uvijek možemo prevesti nemetaforičnim; za piece of cake možemo reći ‚lagan zadatak’, ali to znači da nismo obuhvatili svu kompleksnost izvornog izraza).

Kao što vidimo, kada je riječ o metaforama, one nipošto nisu svojstvene isključivo književnom diskursu, ali u njemu se situacija dodatno usložnjava upravo zbog kreativnosti i inovativnosti autorâ. Prikupljene metafore podijelila sam u četiri skupine: 1. konvencionalne – a) koje se mogu prevesti istim konceptualnim ili kognitivnim domenama i b) koje se prevode različitim domenama, 2. inovativne te 3. nemetaforične izraze koji su prevedeni metaforičnima, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Među konvencionalnim metaforama koje se mogu prevesti istim domenama najčešće se nalaze okamenjene metafore koje zapravo više ni ne doživljavamo kao metafore, već kao kolokacijske izraze, odnosno, najčešće kombinacije određenih imenica i glagola. Tako i na španjolskom i na hrvatskom ‚strpljenje’, ‚svijest’ ili ‚zanimanje’ za što možemo ‚izgubiti’; ‚srce’ se ‚otvara’; ‚spoznaja’ ima svoje ‚dosege’ ili ‚granice’ i sl. Budući da, u kreativnom smislu, takve izraze nije posebno zahtjevno prevesti sa stranog ili na strani jezik, s obzirom na podudaranje kognitivnih domena, u ovoj kategoriji alati UI-ja dosežu najveći stupanj točnosti i metaforičnosti – u nešto više od 50% slučajeva. To možda možemo smatrati zadovoljavajućim rezultatom (ako se sjetimo kolegija književnog prevođenja s početka pitanja, studentu koji bi ovako riješio ispit malo bi nedostajalo do prolazne ocjene), ali samo ako je potrebno baciti površan pogled na tekst na stranom jeziku koji smo za te potrebe brzinski preveli, ali nikako ako govorimo o umjetničkom djelu i zadržavanju njegove literarnosti. Usporedbe radi, književni prevoditelji u ovoj kategoriji dosežu gotovo apsolutnu razinu točnosti i zadržavanja metaforičnosti.

Ovo je bila kategorija s najjednostavnijim prevoditeljskim zadacima, pogledajmo sada one nešto zahtjevnije. Problemi u prevođenju nastaju kada različiti jezici ne crpe konceptualne metafore iz istih domena pa se, kao u prethodno spomenutom primjeru, u hrvatskom jeziku za iznimno lagan zadatak kaže da je ‚mačji kašalj’, dok će isto značenje na španjolskom imati izraz koji ne uključuje ni domenu ‚mačaka’ niti ‚kašlja’, već, primjerice, možemo reći pan comido (doslovno, ‚pojeden kruh’). Usporedbe radi, na engleskom se obično kaže piece of cake (doslovno, ‚komad torte’). Ovdje je riječ o konvencionalnim, ustaljenim metaforama, ali onima koje su nastale povezivanjem različitih domena u različitim jezicima (i nisu sve ni blizu ovako jednostavne, izmjenjive i općepoznate kao naš ilustrativni primjer s kojim bi se, alati UI-ja, vjerujem, još i snašli). Svijet, nadalje, možemo razumijevati i predočavati (zapravo, konstruirati ga, da se poslužimo Langackerovim terminom) i putem manje konvencionalnih, odnosno originalnih i inovativnih metafora, u kojima se povezuju inače nepovezane ili semantički udaljene domene kako bi se pojačao učinak na sugovornika, odnosno čitatelja. Premda se inovativne metafore javljaju i u svakodnevnom jeziku, ovaj je postupak karakterističan upravo za književnost, a primijetili su ga i opisali još ruski formalisti kao ‚očuđenje’ ili ‚začudnost’ (Viktor Šklovski).

Ako pogledamo konvencionalne metafore koje prevodimo različitim domenama, postotak točnosti alata UI-ja pada na 10-20%, a to je upravo zato što se više ne radi o doslovnom prenošenju značenja ‚riječ za riječ’, kao kod istih domena, već je potrebno posegnuti za drugačijom slikom kako bi učinak na čitatelja ostao isti (kao što znamo, prevodimo u slikama, ne u izoliranim ili nanizanim riječima). Primjerice, na španjolskom se može, doslovno prevedeno, ‚pretrpjeti krizu savjesti’ (sufrir una crisis de conciencia), ali na hrvatskom će nas prije ‚početi gristi savjest’ (Miličević) ili ‚shrvati grižnja savjesti’ (Lanović). Za usporedbu, ChatGPT i Gemini, usklađeno i bez grižnje savjesti, nude ‚doživjeti krizu savjesti’. Također prenose doslovno značenje i u prijevodu izraza la dispendiosa tarea, u kojem pridjev dispendioso/a (skupocjen, skup) ima preneseno značenje i u kombinaciji s riječi tarea (španj. zadatak, zadaća) znači ‚težak’, ‚nimalo lak’, ‚zahtjevan’, što Lanović i Miličević odražavaju u svojim prijevodima (‚naporna zadaća’, ‚težak zadatak’). Kod ChatGPT-ja i Geminija zadatak i dalje ostaje ‚skupocjen’, odnosno ‚skup’, čime se ne prenosi ciljano figurativno značenje izraza iz specifičnog konteksta rečenice.

U ove se dvije kategorije pokazuje sličan obrazac prevođenja: alati UI-ja nude točna i ujedno metaforična rješenja isključivo ako doslovni prijevodi mogu biti prihvatljivi i pokriti sve značenjske, metaforičke, kolokacijske i sintaktičke elemente iz izvornika, odnosno, ako izraz koji se prevodi ima isti oblik za denotativno (doslovno) i konotativno (preneseno) značenje. To je, primjerice, slučaj za španjolski izraz impenetrable za koji prijevod ‚neprobojan’ pokriva i a) doslovni (koji se ne može probiti) i b) figurativni smisao (do kojeg se ne možemo probiti, ali ne fizički, nego mislima; koji ne možemo shvatiti). Tako možemo govoriti o ‚neprobojnom srcu’, što je (doslovno i figurativno) rješenje koje ispravno nude ChatGPT i Gemini za corazón impenetrable. Usporedbe radi, književni prevoditelji zaobilaze doslovno značenje i izravno se odlučuju za figurativno rješenje: ‚nedokučivo srce’ (koje se ne može dokučiti, dohvatiti mislima; koje se ne može shvatiti).

Kada je riječ o prijevodu inovativnih metafora, ChatGPT i Gemini pokazuju nešto veći – zanemariv, ali indikativan – postotak točnosti i zadržavanja metaforičnosti (nešto više od 20%) u odnosnu na prijevode konvencionalnih metafora u kojima je bilo potrebno posegnuti za različitim domenama. Premda se radi o neobičnim i nekonvencionalnim slikama, pokazuje se da ih je nešto češće moguće prevesti doslovno: ‚talog mira u srcu’ (un sedimento de paz) jest originalna i inovativna metafora, ali pri njenom prevođenju nije potrebno posezati za drugačijom slikom, tj. drugačijim konceptualnim domenama, kako bi se proizveo isti učinak na čitatelja i prenijelo isto značenje, kao što je to bio slučaj kod izraza koje jest bilo potrebno prevesti različitim domenama kako bi slika, značenje i učinak na čitatelja ostali isti.

Zaključno možemo ustvrditi da upravo u onim kategorijama u kojima se očekuje najveća razina originalnosti, kreativnosti i inovativnosti, tj. u kategorijama u kojima najrjeđe funkcioniraju doslovni prijevodi jer nije dovoljno nizati denotativna značenja pojedinih članova izraza, već je nužno promijeniti izvorišnu i/ili ciljnu domenu ili potpuno iznova kreirati metaforu kako bi se ponudilo odgovarajuće rješenje na konotativnoj, figurativnoj razini, alati umjetne inteligencije pokazuju najniži stupanj točnosti i zadržavanja metaforičnosti, što nas upućuje na suprotan zaključak od pretpostavke o kreativnosti i nošenju sa sve zahtjevnijim prijevodnim situacijama od koje smo krenuli. Istraživanje je pokazalo da su književni prevoditelji u tome nedvojbeno uspješniji.“

Ako pogledamo konvencionalne metafore koje prevodimo različitim domenama, postotak točnosti alata UI-ja pada na 10-20%, a to je upravo zato što se više ne radi o doslovnom prenošenju značenja ‚riječ za riječ’, već je potrebno posegnuti za drugačijom slikom kako bi učinak na čitatelja ostao isti

Raspakirati i nanovo zapakirati rečenicu

„Alati umjetne inteligencije služe se sve složenijim jezičnim rješenjima na morfološkoj te bazičnoj semantičkoj i površinskoj sintaktičkoj razini; u njihovim prijevodima sada puno rjeđe nailazimo na potpuno pogrešna značenja ili gramatička neslaganja unutar rečenica koja su u početnim verzijama Google Translatea vrlo često izazivale podsmijeh. I, po meni, upravo u tom grmu leži zec, da se izrazimo metaforički“, rekla mi je Stanić Kapović. „Vjerujem da je većina prosječnih korisnika interneta jednostavno zadivljena brzinom kojom alati UI-ja pred našim očima generiraju tekst i vjerujem da im je za priručne potrebe prijevod koji nudi ChatGPT sasvim dovoljan, iz neprevoditeljske perspektive. No čim zagrebemo ispod površinske razine izraza i uđemo u područje sadržaja i značenja te osobito dubinske sintakse i slaganja sastavnih dijelova unutar rečenica i među njima, nailazimo na značajnije poteškoće, što, razumije se, najviše dolazi do izražaja u duljim, sintaktički kompleksnijim rečenicama. Takve je rečenice često najprije potrebno ‚raspakirati’ na sastavne dijelove, potom i u potpunosti reorganizirati na sintaktičkoj razini, kako bismo ih prilagodili ciljnome jeziku i na kraju ponovno ‚zapakirali’. Sintakse izvornog i prijevodnog jezika vrlo rijetko se preklapaju u tolikoj mjeri da se može prevoditi ‚riječ za riječ’, kako prevođenje može djelovati izvana, kada se misli da prevoditelji samo ‚prepisuju’ rečenice na drugom jeziku. Tako prevedene rečenice nas, kao govornike bilo kojeg jezika na koji se prevodi, u najmanju ruku grebu za uši, a često mogu dovesti i do pogrešnog prijevoda i potpunog nerazumijevanja. Prije nego što prijeđemo na primjere, pogledajmo samo koliko je metafora i figurativnih izraza korišteno u ovom ulomku (podcrtani dijelovi) – o tome govorimo kada za jezik kažemo da je inherentno metaforičan i da pomoću metafora razmišljamo, poimamo i organiziramo svijet oko sebe.

A kada govorimo o primjerima, možemo spomenuti da je u prijevodima s engleskog jezika vrlo često potrebno pasivne rečenice pretvoriti u aktivne (OK, sada prestajem sa signaliziranjem metafora), što uključuje potpunu zamjenu subjekta i objekta, zatim treba dobro paziti na nizanje imenica karakteristično za engleski jezik, što izravno prevedeno lomi hrvatsku sintaksu jer hrvatski je takoreći glagolski jezik; kod nas nanizane apozicije rijetko funkcioniraju i potrebno ih je zamijeniti pridjevima, glagolima, prefiksima, sufiksima ili cijelim zavisno složenim (najčešće odnosnim) rečenicama. ‚Mama odjeća’ (engl. mum clothes), ‚Vaša Petrine knjige narudžba’ (engl. Your Petrine knjige order) jasno pokazuje o čemu govorimo. Nadalje, kada prevodimo sa španjolskoga, primjerice, treba posebno paziti na nefinitne oblike glagola (gerund, infinitiv) koje gotovo uvijek zamjenjujemo finitnima (u određenom glagolskom vremenu) ili nezavisnim i zavisno složenim rečenicama (tako npr. španj. Vi a un hombre cantando nećemo prevesti s ‚Vidjela sam pjevajućeg čovjeka’, nego ‚Vidjela sam čovjeka kako/koji pjeva’); kod perifrastičnih konstrukcija obično uvodimo odgovarajući dodatni glagol ili prefiks koji signalizira dodatni aspekt glavnoga glagola (španj. Se ha puesto a cantar = hrv. ‚zapjevao je’); pridjeve koji su nastali od participa glagola najčešće zamjenjujemo odnosnim rečenicama jer je hrvatski zadržao samo participe koji su postali pridjevi (npr. ‘tekuća voda’, ‚gorući problem’, ali ne i ‚sudjelujuće organizacije’, ‚govoreće aplikacije’ i sl.). U stotinu primjera koje sam proučila u istraživanju, alati UI-ja nisu niti jednom posegnuli za takvim prijevodnim tehnikama koje su, s druge strane, potpuno uobičajene kod književnih prevoditelja. Možemo reći da se vještina prevoditelja, a kasnije i lektora koji također rade na prevedenom tekstu, očituje upravo na ovoj, sintaktičkoj razini; kada je tu sve u skladu s uobičajenom načinom funkcioniranja jezika na koji se prevodi, reći ćemo da prijevod teče i da se, štoviše, ni ne osjeti da je riječ o prijevodu, što je krajnji cilj svakog prijevodnog procesa; postići prirodnost materinjeg jezika.“

Većina prosječnih korisnika interneta jednostavno je zadivljena brzinom kojom alati UI-ja pred našim očima generiraju tekst i vjerujem da im je za priručne potrebe prijevod koji nudi ChatGPT sasvim dovoljan, iz neprevoditeljske perspektive

UI i poezija

„Kada je riječ o poeziji, zbog spomenute se kratkoće možda lakše nositi sa sintaksom, ali, kao što ste i sami primijetili, tu dolazimo do drugih izazova za prevoditelje: ritam, metar, rima (a ne zaboravimo da i slobodni stih ima svoje zakonitosti i nije svaki ‚stih’ bez metra i rime poezija), polisemija, homonimija, prenesena značenja, igre riječima, asonanca, aliteracija, asocijacije, aluzije, kulturne reference, humor, ironija… Pa i elipsa, odnosno pjesničke bjeline i izostavljeni dijelovi – također je važno ne reći i ne otkriti previše u prijevodu ako izvornik s namjerom nešto prešućuje ili na nešto samo aludira“, rekla mi je Stanić Kapović. „U poeziji nema puno prostora za objašnjavanja ili nadoknađivanja na drugim mjestima, sve mora biti unutra, iza tog jednog izraza koji nam nešto govori. Nisam se bavila prijevodima poezije i alatima UI-ja pa tu nemam konkretne brojčane pokazatelje, ali iz istraživanja koje sam provela mogu zaključiti da će u poeziji poteškoće stvarati upravo višeznačnost, zgusnutost i nabijenost značenjâ i emocija te visoka razina eksperimentiranja s jezikom, pri čemu će poetske slike, kao i u prethodnim primjerima, najprije trebati ‚raspakirati’ kako bismo odlučili na koji način ćemo ih ponovno ‚zapakirati’: isti izraz – ista slika; drugi izraz – ista slika; isti izraz – druga slika; drugi izraz – druga slika?“

U poeziji će poteškoće stvarati upravo višeznačnost, zgusnutost i nabijenost značenjâ i emocija te visoka razina eksperimentiranja s jezikom

UI i strip

„Kada je riječ o stripu, također možemo reći da se vještina – kako spisateljskog, tako i prevoditeljskog zadatka – očituje upravo u nošenju sa zgusnutošću teksta, sadržajnom i znakovnom, koji treba stati u oblačić i koji će, usto, biti u određenoj suigri sa crtežom, a oni (tekst i crtež) mogu, pak, biti u određenoj suigri sa čitavim književnim i kulturnim imaginarijem u kojem je djelo nastalo i čiji je, istovremeno, sastavni dio“, nastavila je Stanić Kapović. „U prethodnim odgovorima možda to nismo dovoljno naglasili, ali kulturološki i intertekstualni su aspekti također iznimno važni u svim oblicima prevođenja, kao i u svim oblicima pisanja, naravno. Vidjeli smo, primjerice, da nisu svi jezici i kulture metaforične na jednak način, a to je samo vrh sante leda kada govorimo o tekstualnim i kulturološkim aspektima koje svaki autor nužno upisuje u svoj tekst, jer svaki je tekst nužno intertekstualan i interkulturalan, odnosno, svaki tekst komunicira s mnogim drugim tekstovima i kulturama.“

Bogatstvo glagolskih vremena i arhaični izrazi

„U prijevodima Sto godina samoće, primjerice, književni prevoditelji posežu za širom upotrebom glagolskih vremena pa tako za izražavanje prošlih radnji, uz perfekt, nailazimo na aorist, imperfekt i pluskvamperfekt, što je svakako prikladno, s obzirom na vrijeme odvijanja radnje te cjelokupnu poetiku i stil pisanja Gabriela Garcíje Márqueza“, pojasnila je Stanić Kapović kad smo se dotakle arhaizama u tekstu i može li UI prenijeti aspekte stila, smještenost teksta u prostoru i vremenu. „S druge strane, kod alata umjetne inteligencije nalazimo isključivo prezent i perfekt kao jedina sadašnja i prošla glagolska vremena, što u svakom slučaju osiromašuje tekst i lišava ga jezične, stilske i vremenske višedimenzionalnosti. Ako je izvornik bogat različitim registrima i funkcionalnim stilovima, ne možemo ih zanemariti ili zaobići u prijevodu.“

Kod alata umjetne inteligencije nalazimo isključivo prezent i perfekt kao jedina sadašnja i prošla glagolska vremena, što u svakom slučaju osiromašuje tekst i lišava ga jezične, stilske i vremenske višedimenzionalnosti

Jezični krajolik osiromašen doslovnošću

„Kada govorimo o obogaćivanju ili osiromašivanju jezika i teksta, za alate umjetne inteligencije karakteristično je još nekoliko indikativnih fenomena: formalni kalkovi, manja varijacija među prijevodnim rješenjima te izostanak metaforičkih izraza na mjestima koja nemaju metaforičku podlogu u izvorniku – i sve su to mahom posljedice težnje doslovnom prevođenju“, rekla mi je Stanić Kapović. „Formalni kalkovi se odnose na veću formalnu podudarnost (na razini izraza) s izvornim tekstom, što možemo vidjeti na sljedećim primjerima: corazón fatalista – ‚fatalističko srce’ (ChatGPT i Gemini vs. Lanović: ‚duboko u srcu sudbinski vjerovala’, Miličević: ‚njeno sudbini predano srce’), obscenidades kao ‚opscenosti’ (ChatGPT i Gemini vs. Lanović: ‚prostote’, Miličević: ‚prostakluci’), ‚sediment’ za sedimento (Gemini vs. Lanović, Miličević i ChatGPT: ‚talog’) i sl. Ovakvi znanstveni tehnicizmi u prijevodu književnog djela ukazuju na idiomatska i stilska odstupanja od književnoumjetničkog funkcionalnog stila, što je još jedan od načina na koji se narušava spomenuta literarnost teksta. Kada kažemo da alati UI-ja prevode ‚doslovno’, problem izvana može zazvučati bezazleno, ovako sveden na jednu riječ, ali situacija je puno složenija i posljedice za tekst i čitatelje puno dalekosežnije od gubitka ‚kićenosti’, kako se površno zna opisivati književni i umjetnički stil. Znamo da je širok i iznijansiran vokabular povezan i sa širim i iznijansiranijim načinom razmišljanja; što više koncepata znamo imenovati, to više koncepata možemo pojmiti i o njima razmišljati – jezik i kognicija cijelo su vrijeme u neraskidivoj svezi.

Nadalje, alati UI-ja češće koriste jedan te isti prijevod za određeni izraz iz izvornika, i to ponovno u prvom, doslovnom značenju. Tako su španjolski glagol derrotar i njegov particip derrotado, koji su se u kreiranom korpusu pojavili četiri puta, u četiri različita jezična i situacijska konteksta, u ChatGPT-ju i Geminiju prevedeni uvijek istim hrvatskim glagolom ‚poraziti/poražen’, u četiri različita konteksta. S druge strane, kod književnih prevoditelja nalazimo četiri različita rješenja; za svaki pojedini jezični i situacijski kontekst novo: ‚dati se preveslati smicalicama’, ‚dati se smotati smicalicama’, ‚užici davno ugušeni’, ‚užici, koje je nekad obuzdavala’. O tome govorimo kada govorimo o dinamičnosti značenja koje se konstruira u procesu; prevoditelji se ne vode jednim jedinim, prvim, doslovnim, statistički najčešćim značenjem izraza koje onda pošto-poto mora odgovarati određenom rečeničnom kontekstu, već spomenuti izraz derrotar doživljavaju svaki put na drugačiji način i u skladu s time iznalaze različita rješenja i slike (ponovno se vraćamo na slike u kojima prevodimo), što još jednom upućuje na veću raznolikost, bogatstvo, kreativnost i inovativnost književnih prijevoda. Za glagol derrotar u španjolsko-hrvatskom rječniku zasigurno nećemo pronaći značenja ‚preveslati’ ili ‚smotati’ (smicalicama)’ niti ‚ugušiti’, ‚obuzdati’; ona su isključivo rezultat različite percepcije i različitih razina značenja istoga glagola, do kojih niti jedno nije doslovno ili prvoloptaško.

Na sličan će način književni prevoditelji upotrijebiti metafore kada ih u izvorniku nema, što također obogaćuje tekst. Kao što smo već više puta rekli, metafore su sastavni dio jezika, ali nisu svi jezici na istim mjestima metaforični; prevoditelji će određeno značenje ili sliku iz izvornika, svjesno ili nesvjesno, često prevesti metaforama, ako procijene da je to najadekvatnije rješenje. Primjerice, na španjolskom su lugares de escándalo doslovce ‚mjesta skandala’, ali u konkretnim se kontekstima mogu odnositi na najrazličitije koncepte, poput ‚rasadišta bluda’ i sl.; senos incipientes su, doslovno prevedeno, ‚grudi koje tek počinju rasti, u začetku’, odnosno, metaforički rečeno, ‚tek propupale grudi’, što su, ponovno, metaforična rješenja koja iznalaze isključivo književni prevoditelji dok se alati UI-ja ponovno vode doslovnim značenjima (ChatGPT: ‚s tek nazirućim grudima’, Gemini: ‚s laganim tek vidljivim grudima’) i nemaju nikakve potrebe ili podloge na temelju koje bi posegnuli za figurativnima.

Iz samoga načina rada vidimo da umjetna inteligencija, kao alat za generiranje teksta po načelu statističkih vjerojatnosti, i književnost, kao umjetnost riječi i sadržaja koja želi ‚očuditi’ i deautomatizirati ljudsku percepciju, funkcioniraju na dijametralno suprotne načine i pitanje je hoće li se zapravo u tim suprotnim pravcima uopće moći susresti.“

Nastavlja se…

*Tekst je dio programa „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

Starosjedilački narodi Velikih nizina bez zemljovida su se snalazili u onom što su francuski filozofi Deleuze i Guattari zvali „glatkim“, otvorenim prostorom slobode. Stariji član plemena budućem bi putniku u prašini nacrtao mapu s ključnim orijentirima za prvi dan putovanja. Putnik bi je upamtio, a starješina izbrisao i nacrtao novu – za drugi dan. Pa treći, četvrti, dvadeseti… Neki su napamet znali i do tisuću milja zemlje, piše britanski novinar i memoarist Richard Grant u svojoj knjizi Ghost Riders: Travels with American Nomads (2003.), u kojoj, oslanjajući se na spomenuti filozofski dvojac, iznosi povijest osvajanja i lutanja Sjevernom Amerikom promatrajući je kroz sukob dvaju svjetova: nomadskoga i sjedilačkoga.

Ti stari prerijski, ali i svi narodi koji nisu koristili nikakvu metodu zapisivanja, pamtili su i sve svoje mitove, priče i zakone. Pismo je bilo izum koji je zauvijek promijenio način na koji pamtimo i način na koji se odnosimo prema krajoliku, vanjskom i unutarnjem. Kako čuvamo i prenosimo informacije. Pismo i knjige.

Upravo o toj transformaciji pamćenja piše španjolska autorica i klasičarka Irene Vallejo u svojoj esejističkoj knjizi El infinito en un junco (Beskraj u trsci, VBZ, 2023., u prijevodu Silvane Roglić). Knjiga je postala globalni fenomen: prevedena je na više od 40 jezika, objavljena u preko 70 zemalja i nagrađena brojnim priznanjima kritike i čitatelja. U nastavku slijedi razgovor koji sam s autoricom nedavno vodila putem emaila – o knjigama, antičkom naslijeđu i budućnosti riječi.

Abeceda, alat za zajedničko pamćenje

„Zamolila bih vas da u mašti otputujete natrag u vrijeme prije pisanja i prije knjiga“, započela je Vallejo odgovor na moje pitanje o značenju knjiga i pisane riječi. „Usmena društva trebala su sačuvati svoje zakone i legende, vjerovanja, svoje tehničko znanje, identitet. Da to nisu postigla, svaka bi generacija morala početi ispočetka. Stoga su se obučili da imaju izvanredno pamćenje; bili su pravi atleti pamćenja. Drevni bardi, koji su izvodili epove i legende, mogli su napamet recitirati repertoar pjesama od kojih svaka sadrži nekoliko tisuća stihova. Ali postoji ograničenje količine znanja koje se netko može prisjetiti i prenijeti nekome drugome. Sokrat se bojao da će ljudi, s pisanjem, napustiti trud pamćenja. Znanje će, sumnjao je, biti povjereno tekstovima i bit će dovoljno imati ih nadohvat ruke bez truda da ih istinski razumijemo. Tako znanje više ne bi bilo naše, već samo vanjski dodatak.

Trenutno je u tijeku transformacija radikalna poput grčkog usvajanja abecede. Internet mijenja način na koji koristimo pamćenje i samu mehaniku našeg znanja. Skloni smo bolje pamtiti gdje se informacije čuvaju nego same informacije. Jasno je da nam je dostupno više znanja nego ikad, ali gotovo sve pohranjeno je negdje drugdje osim u našim mislima. To postavlja uznemirujuća pitanja: Ispod ove poplave informacija, gdje je mudrost? Postaje li naše lijeno pamćenje jednostavno adresar za pronalaženje informacija, bez traga samih informacija? Jesmo li u osnovi neupućeniji od naših drevnih predaka koji su imali golemo pamćenje? Hoće li ljudsku mudrost zamijeniti mašine? Velika je ironija u tome što je Platon upravo u knjizi objasnio učiteljev prezir prema knjigama, čime je svoje kritike pisanja sačuvao za nas, svoje buduće čitatelje.

Iznad određenih granica, naša jedina prilika za proširenje pamćenja ovisi o tehnologiji. Granica koja odvaja naše umove od interneta, a u novije vrijeme i od umjetne inteligencije, postaje sve nejasnija. Ove transformacije istovremeno su opasne i fascinantne. Ali vjerujem da je abeceda bila još revolucionarnija tehnologija od interneta i umjetne inteligencije. Prvi put je izgradila to zajedničko pamćenje, dostupno svima. Možemo vjerovati, poput Sokrata, da smo postali gomila uobraženih budala. Ili možemo vjerovati da smo, zahvaljujući pisanoj kulturi, dio najvećeg i najinteligentnijeg mozga koji je ikada postojao. Borges, koji pripada skupini drugog uvjerenja, napisao je: „Od svih čovjekovih instrumenata, najčudesniji je, bez sumnje, knjiga. Ostali instrumenti produžeci su njegova tijela. Mikroskop i teleskop produžeci su njegova vida; telefon je produžetak njegova glasa; zatim su tu plug i mač, produžeci ruke. Ali knjiga je nešto sasvim drugo: knjiga je produžetak pamćenja i mašte.“

Skloni smo bolje pamtiti gdje se informacije čuvaju nego same informacije. Jasno je da nam je dostupno više znanja nego ikad, ali gotovo sve pohranjeno je negdje drugdje osim u našim mislima. To postavlja uznemirujuća pitanja: Ispod ove poplave informacija, gdje je mudrost? Postaje li naše lijeno pamćenje jednostavno adresar za pronalaženje informacija, bez traga samih informacija? Jesmo li u osnovi neupućeniji od naših drevnih predaka koji su imali golemo pamćenje?

Književni eksperiment

Knjiga Beskraj u trsci napisana je i kao popularno-znanstveni esej i kao svojevrsna memoarska proza o autoričinoj ljubavi prema čitanju, pisanju i knjižnicama, tim čuvarima pisane riječi. Na pitanje zašto je odabrala baš taj hibridni žanr, i što je potaklo ideju za ovu knjigu, Vallejo mi je odgovorila da su je godine akademskog istraživanja na sveučilištu upoznale s fascinantnom mješavinom događaja, priča, anegdota, likova i svjedočanstava. Osjećala je da bi to bio materijal koji bi mogao zainteresirati ljubitelje knjiga na isti način na koji je zaokupljao nju, sve dok ga može oblikovati u književni esej otvoren čitateljima koji su znatiželjni, nemirni i željni učenja.

„Iskoristila sam prethodna istraživanja, ali pisanje je bilo vrlo različito od onoga što se nameće u akademskim tekstovima“, rekla mi je. „Beskraj u trsci napisala sam s namjerom da spojim užitak čitanja s potragom za znanjem. Nije riječ o znanstvenom djelu, već o književnom eksperimentu, narativnom eseju, slobodnom i neobičnom, akrobatskom, koji isprepliće istraživanje s avanturama, biografijama, digresijama u književnost i film, putopisima, trilerima i čudom otkrića. Tko god želi dublje istražiti temu, ima na raspolaganju obilje bibliografije. Međutim, moja je namjera bila učiniti ove stranice gostoljubivim i širom otvorenim za sve čitatelje. Umjesto objektivnog i neutralnog diskursa akademske studije, pokušala sam slaviti entuzijazam i strast koju su knjige u meni oduvijek budile. Napisala sam ih kao omaž, pun emocija i zahvalnosti, užitka i sreće koju su mi knjige pružile tijekom cijelog života. Ovdje se grade mostovi, naziru horizonti, užitak je sredstvo učenja.

Zapravo, osobni odlomci putovanje su natrag do podrijetla žanra. Michel de Montaigne, koji je skovao ime žanra, napisao je: ‚Ainsi, lecteur, je suis moi-même la matière de mon libre’ (‚Tako sam, čitatelju, ja sâm predmet svoje knjige’). Što se mene tiče, ne želim igrati glavnu ulogu. Ja sam samo sporedni lik koji dodaje određena osobna iskustva kako bih čitateljima objasnila odakle pišem i koja su me iskustva navela da osjetim ovu duboku vezu s poviješću knjiga. Dijelim, na primjer, svoja sjećanja na maltretiranje u školi i objašnjavam da su mi u tom zaista teškom trenutku u životu glasovi pisaca koji su mi se obraćali iz knjiga bili spas. Pokazali su mi da postoje i drugi dijelovi svijeta koji su ljubazniji, ljudi i mjesta koja su gostoljubivija. Na njihovim stranicama shvatila sam da ni na koji način nisam zaslužila te napade, da jednostavno ne mogu odustati od onoga što jesam. To je kratak odlomak u knjizi, dvije male stranice, ali meni izuzetno značajan. Mislim da nas ima mnogo koji smo osjetili da nam čitanje, zamjenjujući kaos života redom priče, od davnih dana do danas, pomaže da dođemo do daha i steknemo perspektivu budućnosti.“

Knjige: od ekskluzivnosti do demokratizacije

„Ne čudi da je proces otvaranja pristupa knjige lišio aure ekskluzivnosti“, rekla mi je Vallejo kad sam je pitala cijenimo li danas knjige manje jer je lakše doći do njih. „Pa ipak“, nastavila je „vjerujem da je ono što smo stekli daleko vrijednije i značajnije. Knjige kodiraju povijest demokratizacije znanja. Moramo se sjetiti da su knjige stoljećima bile privilegija dostupna vrlo malom broju ljudi. Bile su luksuz, statusni simbol, vlasništvo ekskluzivne elite sretnih i moćnih. Zahvaljujući tiskarskom stroju i njegovom poticaju da se umnoži, zahvaljujući nevjerojatnom širenju pismenosti i razvoju javnih škola, pojavi općinskih i seoskih knjižnica i knjižara, knjige su danas gostoljubivi predmeti. Dočekuju nas otvorenih stranica, bez obzira na naše obiteljsko i društveno podrijetlo. To je titansko kolektivno postignuće, kovano tisućljećima, koje zaista moramo slaviti i čuvati. U knjizi pripovijedam o ovom velikom kolektivnom postignuću: tisućljetnom snu o tome da znanje bude dostupno svim ljudima, revolucionarnom projektu demokratizacije naših najboljih priča, najboljih ideja. Moja knjiga je posveta tome.“

Mislim da nas ima mnogo koji smo osjetili da nam čitanje, zamjenjujući kaos života redom priče, od davnih dana do danas, pomaže da dođemo do daha i steknemo perspektivu budućnosti

Aleksandar Veliki i Aleksandrijska knjižnica

„Iako ne možemo biti sigurni, volim zamišljati da je ideja o stvaranju univerzalne knjižnice rođena u Aleksandrovu umu“, ispričala mi je Vallejo o legendarnoj Aleksandrijskoj knjižnici koja je na kraju postupno uništena. „Plan ima razmjere njegove ambicije; nosi pečat njegove žeđi za totalitetom“, rekla je. ‘Zemlju’, proglasio je Aleksandar u jednom od prvih dekreta koje je izdao, ‘smatram svojom’. Okupljanje svih postojećih knjiga još je jedan – simboličan, intelektualan, miran – način posjedovanja svijeta.

Aleksandar Veliki, osnivač grada Aleksandrije, umro je u dobi od 33 godine, ali je pronašao vremena da promijeni tijek povijesti. Bio je jedan od najvećih svjetskih vojnih generala i stvorio je jedno od najvećih carstava u povijesti koje se protezalo od Europe do Egipta i Indije. Nakon njegove smrti, jedan od njegovih generala, Ptolomej, postao je kralj Egipta i učinio ga velikom helenističkom silom. Bio je to najbogatiji teritorij Aleksandrova kratkotrajnog carstva. Zato su se upravo tamo mogli financirati najambiciozniji kulturni projekti. U doba velikog aleksandrijskog projekta bilo je teško nabaviti knjige. Izvori nam govore da je kralj koristio svoju apsolutnu moć kako bi obogatio zbirku. Ako je trebalo prerezati grkljane da bi se došlo do knjige, on ju to naredio. Pričalo se da je Ptolomej slao glasnike kraljevima i vladarima svake zemlje na Zemlji. Ovaj esej počinje jašući cestama uz ove konjanike, tragače za knjigama za Aleksandriju. To je moj način da objasnim da je bilo vrijeme kada su knjige bile toliko vrijedne i budile toliko strasti da bi kralj slao svoje elitne vojnike da ih donesu.

Aleksandar se definitivno usudio zamisliti svijet iz globalne i kozmopolitske perspektive. U knjizi ističem da je, za razliku od njegovih vojnih pohoda, najbolja inkarnacija njegova sna bila upravo Aleksandrijska knjižnica. Knjige, mudrost, priče i misli donesene iz svih krajeva svijeta imale su tamo svoje mjesto. Neke od naših najvrjednijih ideja rođene su tamo: dijalog između različitih tradicija, isti koncept prevođenja, želja za očuvanjem znanja i prvi put da smo od cigli pokušali izgraditi mjesto pluralizma, otvorenosti i raznolikosti.“

Homer i grčke bardkinje

Homer je vrh ledenog brijega gotovo potpuno utonula u zaborav, rekla mi je Vallejo. „Kada njegovo ime napišemo uz imena velikih autora svjetske književnosti, miješamo dva svijeta koja se ne mogu usporediti. Ilijada i Odiseja rođene su u svijetu potpuno drugačijem od našeg, u vremenu prije nego što je pisanje bilo rašireno, u usmenoj kulturi, kad su se pjesme recitirale javno. U to vrijeme poezija je bila društvena: pripadala je zajednici. Svaki je pjesnik mogao slobodno koristiti mitove i pjesme koji su pripadali tradiciji, ažurirajući ih. Iza svake priče ležala je galaksija pjesnika koji nisu razumjeli koncept autorskih prava. Improvizirali su na temelju tradicionalnih zapleta i likova. To možete savršeno dobro razumjeti, jer je Hrvatska bila dionicom bogate balkanske tradicije bardova koji su svoje epske pjesme pratili guslama.

Homer je bio netko na pragu između dva svijeta. Svaki znanstvenik zamišlja svog Homera: nepismenog barda u antici; osobu odgovornu za konačne verzije Ilijade i Odiseje; pjesnika koji im je dao završne detalje; marljivog prepisivača koji je tekstove potpisao svojim imenom; urednika zavedenog izumom pisma. Nikada me ne prestaje fascinirati da autor toliko bitan za našu kulturu nije ništa više od duha. S obzirom na oskudne dostupne informacije, Homerova sjena nestaje u magli vremena. I to čini Ilijadu i Odiseju još fascinantnijima: ovi iznimni dokumenti omogućuju nam da se približimo svijetu krilatih priča i riječi koje su zauvijek izgubljene.

Što se tiče prisutnosti žena među tim pjesničkim glasovima, povjesničari tvrde da Grkinje nisu mogle biti epske bardkinje. Nisu imale iskustva s ratovanjem; bitke su bile opasan sport kojim su se bavili aristokratski muškarci. Nadalje, bilo im je nemoguće živjeti slobodnim i lutalačkim životom aoidosa, putovati od grada do grada kako bi prodavale svoje pjesme, niti su sudjelovale u banketima, sportskim natjecanjima ili političkim pitanjima. Ovo je najšire prihvaćena pretpostavka, ali krajem 19. stoljeća pisac i filolog Samuel Butler iznio je neviđenu hipotezu: što ako je kreativni um koji se krije iza Odiseje bila mlada žena? Po njegovu mišljenju, tvorkinja Odiseje morala je biti sicilijanska djevojka koja je sebe prikazala likom Nausikaje, junakove spasiteljice u trenutku kada on doživi brodolom na njezinu otoku, potpuno gol. Sama ideja da se Odiseja stavi u takvu situaciju Butleru se čini kao adolescentski nestašluk. ‘Pjesma je takav tour de force da je nitko osim neudane, tvrdoglave, mlade, entuzijastične djevojke navikle da bude po njezinu ne bi pokušao i završio je tako briljantno.’ Ova je hipoteza inspirirala roman Roberta Gravesa Homerova kći te Miyazakijevu mangu i kasniji film Nausikaja iz Doline vjetra. Opet, nikada nećemo znati.“

Iza svake priče ležala je galaksija pjesnika koji nisu razumjeli koncept autorskih prava. Improvizirali su na temelju tradicionalnih zapleta i likova. To možete savršeno dobro razumjeti, jer je Hrvatska bila dionicom bogate balkanske tradicije bardova koji su svoje epske pjesme pratili guslama

Enheduannino rađanje pjesme

Povijest književnosti počinje na način koji zaista ne bismo očekivali, rekla mi je Vallejo. Prva spisateljica na svijetu koja je potpisala tekst svojim imenom bila je žena. Petnaest stotina godina prije Homera, Enheduanna, pjesnikinja i svećenica, napisala je zbirku himni čiji se odjeci još uvijek mogu čuti u psalmima Biblije. „Ponosno je stavila svoj potpis na njih“, rekla mi je Vallejo. „Enheduanna je bila kći kralja Sargona Akađanina, koji je ujedinio središnju i južnu Mezopotamiju u veliko carstvo, i teta budućeg kralja Naram-Sima. Kada su znanstvenici dešifrirali fragmente njezinih stihova, izgubljenih tisućama godina i pronađenih tek u 20. stoljeću, bili su toliko impresionirani njezinim briljantnim, složenim pisanjem da su je počeli nazivati ​​’Shakespeareom sumerske književnosti’. Enheduanna je napisala: ‘Ono što sam ja učinila, nitko prije nije učinio.’ U svojoj najintimnijoj i najzapamćenijoj himni otkriva tajnu svog kreativnog procesa: božica mjeseca posjećuje njezin dom u ponoć i pomaže joj ‘začeti’ nove pjesme, ‘rađajući’ stihove koji dišu. To je magičan, erotski, noćni fenomen. Enheduanna je, koliko znamo, bila prva osoba koja je opisala misteriozno rođenje poetskih riječi.

Osjećam da je za današnje stvarateljice spašavanje naše genealogije vrlo važno. Moje studije književnog kanona pokazuju mi ​​da je djelima koja su napisale žene puno teže opstati, stvoriti tradiciju. Zato je važno simbolično posjetiti grobove naših velikih pramajki i pionirki, čitati njihova djela ako su preživjela, upoznati ih, održati ih živima, stvoriti kontinuitet kako bismo spriječile da današnje spisateljice padnu u sutrašnji zaborav. U ovoj knjizi vraćam intelektualnu ulogu, tako često marginaliziranu, žena učiteljica, knjižničarki, filozofkinja i govornica. Beskraj u trsci povijest je znanja, puna rizika, putovanja i izuma, gdje žene nisu samo fusnota, epigraf na kraju poglavlja. Umjesto toga, one igraju vodeću ulogu u ovoj avanturi. Vrlo su prisutne i – zajedno s mnogim muškarcima, naravno – hrabro su branile knjige od uništenja i zaborava.“

Povijest književnosti počinje na način koji zaista ne bismo očekivali. Prva spisateljica na svijetu koja je potpisala tekst svojim imenom bila je žena

Protoreporter Herodot

Slavni grčki povjesničar Herodot i njegova putovanja bila su velika inspiracija za poljskog reportera Ryszarda Kapuścińskog i njegovu knjigu Putovanja s Herodotom. Herodotovo djelo Povijest Kapuściński naziva prvom reportažom u svjetskoj povijesti. Pitala sam Vallejo da mi kaže nešto više o tome kako je Herodot prikupljao informacije diljem svijeta i zašto je to odlučio učiniti baš na taj, izravan način.

„Herodot je domovinu napustio iz političkih razloga“, rekla mi je. „Njegov ujak pokušao je svrgnuti tiranina i sâm je bio u opasnosti. Strastveno ga je zanimao svijet, pa je krenuo na putovanje kako bi iz prve ruke saznao kako ljudi žive u dalekim zemljama. Nije mu nedostajalo energije da prijeđe velike udaljenosti u potrazi za odgovorima na svoja pitanja o egzotičnim ili zagonetnim teritorijima. Konačno je napisao univerzalnu povijest u kojoj se bavio stranim teritorijima koje je upoznao bez ikakvih uvredljivih aluzija ili sudova. Umjesto da na drugoga gleda kao na stranca, odveo nas je u fascinantno područje znatiželje. Mislim da je Herodot ovim stavom definitivno promijenio naš pogled na svijet i druge kulture: njegovo djelo fascinantno je povijesno postignuće.“

Knjige od papira i knjige od svjetla

„Kao istraživačicu, zanima me bogatstvo supostojanja – a ne konkurencija – između tradicija i sadašnjosti“, odgovorila mi je Vallejo na pitanje o digitalizaciji. „Knjige su preživjele tisućljećima jer su se mogle mijenjati i ići ukorak s vremenom. Postojale su knjige izrađene od trske, pergamenta, papira, a sada i od svjetlosti. Putovale su u prtljazi na konjima, u kočijama, a zatim u vlakovima i avionima. Postoje velike knjige, ali i druge koje se mogu sklupčati u našim džepovima. Kao predmet, knjige su čista metamorfoza.

U davna vremena koegzistirali su različiti formati – ploče, svici, kodeksi – bez međusobnog natjecanja, jer je svaki korišten u drugu svrhu. Vjerujem da u današnje vrijeme ne svjedočimo utrci za pobjedom između digitalnih i papirnatih formata, već je to pitanje kako jamčiti opstanak naših najboljih ideja i narativa. Zato vjerujem da će tradicionalna knjiga živjeti uz svoje mlađe kolege, ekrane. Ne zamišljam papirnate knjige i digitalne ekrane kao neprijatelje, već kao suputnike u avanturi znanja. Svaki od njih nudi nam različite prednosti, proširujući horizonte naših mogućnosti. Usuđujem se reći da doživljavamo početak jednog prekrasnog, trajnog prijateljstva.“

Razgovor je dio programa Književnost i tehnologija Kritike-hdp i financiran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

Sjedili smo na dvije stolice okrenute jedna drugoj, nasred njegova intimnog nezavisnog kazališta koje je Carlosu Pascualu u Ljubljani posljednjih deset godina „paket za društveno preživljavanje“. Prema talijanskom teoretičaru i praktičaru kazališta Eugeniju Barbi, sa svojih sedam puta četiri metra, Black Box Studio ima dimenzije idealne za istinsko kazalište – sve drugo bi od izvođača zahtijevalo cirkus, rekao mi je Pascual ispričavši mi i pokoju crticu iz Barbina životopisa. Vani je bilo sunčano, ali veoma hladno nedjeljno jutro. Pet minuta ranije uzela sam rogljičke u kafeu Le Petit iza ugla i došla onamo da bih razgovarala s jednim od najzanimljivijih pisaca i kazalištaraca koji trenutno djeluju u Sloveniji, obogaćujući nama blisku kulturno-književnu scenu.

U Ljubljani je već petnaest godina. Prije toga, Pascual je u rodnom Meksiku te SAD-u studirao književnost, kazalište i film. Pisao je za razne časopise i književne revije, radio kao radijski, televizijski i filmski scenarist na španjolskom i engleskom jeziku. Uređivao je dva časopisa za umjetnost, arhitekturu i književnost, režirao kazališne predstave i producirao kratke filmove. U meksičkom gradu San Miguel de Allendeu osnovao je i nezavisni centar za izvedbene i cirkuske umjetnosti.

Pascualov se kazališni, kao i književni rad u Sloveniji, još uvijek sâm financira: ulaznicama, suradnjama, prikupljanjem sredstava na dražbama, a jednom je u južnokorejskoj seriji Sjećanja na Alhambru glumio španjolskog konobara kako bi platio račune za Black Box Studio. „U Sloveniji u osnovi imate priliku producirati kazalište samo na dva načina“, rekao mi je, „u sustavu javnog financiranja ili kroz grube komercijalne formate. Deset je godina Studio Black Box (prethodno Pocket Teater Studio) – prvenstveno kao prostor za suradnje i produkcije mladih kazališnih stvaratelja koji djeluju izvan sistema – pokušavao omogućiti treći put: kvalitetan materijal neovisan o državnom financiranju.“

Pascual je ondje facilitator, producent, glumac i po potrebi tehničar. Također redovito piše za slovenski Objektiv – subotnji prilog Dnevniku, ali i druge publikacije i portale. Autor je i nekoliko knjiga objavljenih u Sloveniji, a sve u prijevodu Mojce Medvedšek, profesorice luzitanistike na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, ujedno i njegove životne partnerice. To su: zbirka eseja O služkinjah, visokih petah in izgubljenih priložnostih (2015.), slovenski putopis Debeli zidovi, majhna okna (2017.), knjiga kronika Nezakonita melanholija (2020.), proglašena najboljom slovenskom knjigom kratke proze 2021., zbirka esejističkih zapisa Nilski konji v puščavi (2022.) i roman V pričakovanju Kitajcev (2023.)

Deset je godina Studio Black Box (prethodno Pocket Teater Studio) – prvenstveno kao prostor za suradnje i produkcije mladih kazališnih stvaratelja koji djeluju izvan sistema – pokušavao omogućiti treći put: kvalitetan materijal neovisan o državnom financiranju

Jugoslavija, zemlja iza sedam mora

„Priča o tome kako sam dospio u Ljubljanu veoma je dugačka i veoma bogata“, započeo je Pascual. „Riječ Jugoslavija prvi sam put čuo 1974. godine. Gledao sam utakmicu između Brazila i Jugoslavije. Znao sam što je Brazil, ali nisam znao što je Jugoslavija. Majka mi je bila zauzeta kućanskim poslovima, viknuo sam joj, mama, što je to Jugoslavija, a ona je rekla, Jugoslavija, ah, Jugoslavija je krasna zemlja kojom vlada krasan čovjek. Točka. I nastavila je raditi. To me se toliko dojmilo, prvo, jer sam bio u tim godinama kad vjeruješ sve što ti majka kaže, a drugo, jer je ta rečenica zvučala kao početak kakve bajke. Uvijek sam kasnije mislio, ako ikad upadnem u nevolje, mogu pobjeći onamo, u Jugoslaviju. Otad sam pratio vijesti o toj regiji. Potom sam 1981. godine u Londonu sreo Srpkinju, bio je to moj prvi put u inozemstvo, bilo mi je šesnaest, a njoj dvadeset i šest. Bila je puna znanja, prekrasna, kozmopolitska, skroz me očarala. I nikad o sebi nije govorila kao o Srpkinji, nego Jugoslavenki. To je iskustvo povećalo moj interes za regiju, ali taj put je nisam uspio doseći. Ni taj, ni sljedeći. Zatim me je netko 2000. godine u Meksiku zamolio da za novine napišem roman u nastavcima, i napisao sam roman o Jugoslavenki izgubljenoj u Meksiku 1974. Rekao sam da je u pitanju priča o istinitom zločinu – stari je to trik kad se radi o potpunoj fikciji. Podsvjesno sam iskoristio 1974. godinu, izgleda, godinu kad sam prvi put saznao za Jugoslaviju. A uspio sam je se domoći tek 2008. Otputovao sam u Trst, jer sam morao pomoći prijateljici. Ondje sam živio u kući talijanskih Slovenaca, družili smo se nekoliko dana, a onda sam ih pitao kako da dospijem na drugu stranu granice. Obećali su me autom odbaciti do Sežane, odakle mogu sjesti na vlak, rekli su. Ljubljana će ti biti posljednji grad na putu.“

Pronađen u prijevodu

Pascual je mislio da će mu Ljubljana biti baza odakle će moći upoznati cijeli teritorij. Planirao je ostati godinu-dvije, pokušati razumjeti tu kompleksnu povijest.  Svakako nije planirao objavljivati ovdje. Štoviše, uvijek se nadao dovesti u položaj kad će moći prestati s tom „glupošću od pisanja“, rekao mi je, i ovo mu se činila kao savršena prilike jer ne govori nijedan od jezika regije. Vodio je tu i tamo radionice kazališta, planirao otvoriti malo nezavisno kazalište. Dvije se godine tako družio, odlazio u barove, gdje bi katkada vlasnicima predložio da održi predavanje na neku temu, samo da ostane aktivan. Sve se promijenilo nakon večeri posvećene meksičkom pjesniku talijanskog podrijetla, Fabiju Morábitu.

„Tad sam već poznavao neke profesorice s Filozofskog fakulteta, Odsjeka za romanske jezike i književnosti, i jednu od njih pozvao na čitanje“,  rekao mi je Pascual. „Tijekom večeri pojavila se njezina prijateljica da je pokupi – bila je to Mojca. Mislila je da je predavanje već gotovo, ali je zabunom došla tek na sredinu. Na kraju mi je prišla i pitala me za koga radim. Rekao sam joj da ne radim ni za koga. Pitala me tko me plaća. Nitko, odgovorio sam. Iznenadila se, jer se ovdje gotovo ništa ne događa u kulturi ako nije podržano javnim novcem. Zatim mi je rekla da dovršava seriju tekstova za jedan književni časopis, i pitala me bih li napisao jedan esej za njih. Dala mi je rok od pet dana da napišem nešto o popularnoj glazbi i latinoameričkoj kulturi. Poslao sam joj ga, tekst joj se svidio pa ga je prevela. Čitatelji su sjajno reagirali, neki su mislili da je Carlos Pascual njezin pseudonim i alter ego, da je Mojca napisala esej, jer su znali da voli Latinsku Ameriku i španjolsku kulturu. Sve u svemu, tražili su još jedan, i tako sam ja počeo pisati, a ona je prevodila. Uskoro me i urednica iz Objektiva, subotnjeg priloga Dnevniku, pitala da počnem pisati za njih; pitao sam Mojcu bi li nastavila prevoditi. U procesu prevođenja smo se i zaljubili, i sad Mojca prevodi i uređuje moje tekstove, moj život, sluša moje priče i traži me da zapišem one koje joj se svide. Imamo veoma netradicionalan dogovor što se prevođenja tiče: Mojca nikada ne dobije završen tekst, nego joj šaljem ulomke kako nastaju, tako da ni ona nikada ne zna što slijedi.“

Pascual je mislio da će mu Ljubljana biti baza odakle će moći upoznati cijeli teritorij. Planirao je ostati godinu-dvije, pokušati razumjeti tu kompleksnu povijest.  Svakako nije planirao objavljivati ovdje

Autor dostavlja knjige biciklom

Nakon nekog vremena, pjesnik Primož Čučnik, također urednik odlične male izdavačke kuće LUD Šerpa, zamolio je Pascuala da te eseje objavi, i tako je izašla zapažena zbirka O služkinjah, visokih petah in izgubljenih priložnostih (2015). Promocija, organizirana u jednom ljubljanskom baru, bila je iznimno posjećena; Pascual je na kraju večeri prodao 46 primjeraka. Red za potpis bio je dugačak kao red u crkvi za pričest, našalio se. „Osmislili smo i kampanju dostavljanja knjige biciklom“, rekao mi je, „a sve to u eri prije Wolta. Bila je zima, nisam znao ni kako da se obučem, izgledao sam kao mumija. Rekli su mi da kao autor ne bih trebao raditi takve stvari, ali bio je to i svojevrsni performans, igra, uvijek volim da je književnost, i sve oko nje, zanimljivo; najbitnija mi je komunikacija s publikom. Ideja je bila barem malo promijeniti tržište knjiga u Ljubljani, dostavu po dostavu.

Na kraju smo organizirali i projekciju čitavog projekta ovdje u kazalištu; na platnu su se pojavili svi kojima sam dostavio knjigu, od prvog do zadnjeg čitatelja. Prvi je bio jedan trubač i čim se pojavila njegova slika, stupio je na pozornicu i odsvirao nešto na trubi, neku meksičku pustinjsku melodiju. U jednom me trenutku nazvao izdavač i zamolio da usporim sa svime time jer nije mogao dovoljno brzo napraviti dotisak. Naime, kod financiranja izdanja u Sloveniji ne uzima se u obzir da bi se knjiga mogla dobro prodavati; cilj je svake godine producirati nove naslove, nije nužno da budu uspješni.“

Nezakonita melankolija, najbolja slovenska knjiga kratke proze

Nakon što je vidio Pascualovu uspješnu promociju i dostavljačku kampanju,  slovenski pisac i urednik Andrej Blatnik zamolio ga je da napiše knjigu za njegovu biblioteku S poti, koja je objavljivala tekstove o putovanjima stranih autora u stranim zemljama, naprimjer, D. H. Lawrencea u Meksiku, ali nisu imali stranog pisca koji bi pisao o Sloveniji. Tako je nastala Pascualova knjiga Debeli zidovi, majhna okna (2017). „Moja treća knjiga trebala je biti za Mladinsku knjigu i urednika Andreja Ilca“, rekao mi je Pascual. „Ali zbog lockdowna se to odugovlačilo, ništa se po tom pitanju nije dogodilo sve do jedne kave s Čučnikom, koji ju je konačno objavio, pod naslovom Nezakonita melankolija (2020). Knjiga je dobila sjajne osvrte, mnogo njih, što u Sloveniji nije često, pa su neki počeli spominjati Nagradu Maruše Krese za kratku prozu, koja se dodjeljuje na festivalu kratke priče u Novom mestu.

„Ali jedan sam dan sreo PR-icu izdavačke kuće koja nudi tu nagradu, i usput smo pričali o tome kad mi je rekla da je šteta da se moje knjige ne mogu uzeti u obzir. Mjesec dana kasnije urednik je dobio poziv, da mijenjaju pravila, da bi voljeli uključiti sve pisce koji žive i rade u ovom kulturnom prostoru. Na kraju sam te godine dobio nagradu, što je bio veliki presedan za nagrade za književnost u Sloveniji općenito.“

Osmislili smo i kampanju dostavljanja knjige biciklom, a sve to u eri prije Wolta. Bila je zima, nisam znao ni kako da se obučem, izgledao sam kao mumija. Rekli su mi da kao autor ne bih trebao raditi takve stvari, ali bio je to i svojevrsni performans, igra, uvijek volim da je književnost, i sve oko nje, zanimljivo; najbitnija mi je komunikacija s publikom

Klasici i književna scena u Sloveniji

Suvremenu slovensku književnost Pascual može pratiti jedino preko prijevoda, pa je ne poznaju kompletnu, a i o književnosti se u društvenim situacijama često govori tako da se govori o pjesničkim festivalima, nagradama, rezidencijama; rijetko se problematiziraju ili citiraju sama djela, rekao mi je. Bliskiji su mu, zapravo, slovenski klasici.

„U kazalištu smo snimali književne kabarete, seriju o klasičnim slovenskim autorima, zasad njih četvero, autora koje više nitko ne želi čitati jer su ih morali čitati u školi, a ja sam ih želio učiniti privlačnijima“, rekao mi je. „Uvijek pozovem i stručnjake za njih, znanstvenike i kritičare, a format je osmišljen tako da publika može slušati veoma ozbiljne akademske rasprave između kojih se odvijaju kabaretske točke. Dosad smo na taj način obradili Ivana Cankara, Josipa Jurčiča, Francea Prešerena i Louisa Adamiča, koji je rano otišao u Ameriku i zapravo postao američki pisac. Bio je veliki zagovornik multikulturalizma u vrijeme kad većina u Americi nije razumjela što ta riječ znači. Bio je ljevičar, borio se za radnička prava.

Kod Prešerena sam se koncentrirao na njegov lik Urške, koja nije bila samo najljepša slovenska žena svog vremena, Ljubljane, nego i veoma arogantna. U toj sam se epizodi pozabavio idejom da možda i nije bila toliko arogantna, možda drugi oko nje jednostavno nisu mogli prihvatiti ideju da žena može htjeti nešto više. Sve smo snimali ovdje u kazalištu i u Vodnikovoj domačiji, koja također ima svoju pozornicu.

Cankara sam čitao na engleskom, njegov roman Martin Kačur, koji me skroz zadivio. A kad sam tek došao ovamo, preporučili su mi roman Alamut Vladimira Bartola, ali nisam bio impresioniran. Prvi autor koji me zaista oduševio s ovih prostora je Ivo Andrić. El maestro Andrić.“

Kinezi, konkvistadori i topla struja Kuro-šio

Pascualova najnovija knjiga, V pričakovanju Kitajcev (2023), roman je ispisan dugim, halucinatornim rečenicama, jer su dugačke rečenice ambivalentne, manje precizne, latinoamerički barokne, rekao mi je. Čitaju se lako i odmah uvlače u priču, čemu treba zahvaliti i izvrsnom prijevodu. Roman je zanimljiva triangulacija identiteta: glavni lik Lucio, velikim dijelom temeljen na samom autoru i njegovoj životnoj priči, pripovijeda svoju historiju naratoru Pascualu, a pojavljuje se i lik Carlosa. „Htio sam zapravo izaći iz naracije u prvom licu, htio sam se distancirati, igrati se malo i trećim licem“, rekao mi je Pascual. „Uvijek riječima pokušavam zabaviti čitatelje i samog sebe, sve je izlika za to, sve je tu zbog forme; nekad moram i zbuniti čitatelje, udaljiti ih od fabule, malo im otežati. Otac jedne moje prijateljice, koji je u 1970-ima i ’80-ima profesionalno igrao odbojku i nije veliki čitatelj knjiga, smatra se specijalistom za ovaj roman. Kad god želim previše zakomplicirati, pomislim, samo nemoj dosađivati gospodinu Bojoviću. Nekada mi to ne uspije, jer fabula svugdje caruje. Više ne možemo pogledati ni dokumentarac o životinjama ako nema zaplet. Odrastao sam na dokumentarcima bez puno riječi: orao je pojeo zeca ili tako nešto i to je to, ili oni engleski, here comes the nightingale… Sad je sve drama: majka je ostavila mladunče, mladunče je u strahu… Antropomorfiziranje životinja i uvijek taj osjećaj da će u svakom trenu sve otići u zrak. Ne želim da moji romani postanu takvi, čak i ako neće biti popularni, iako ima divnih knjiga koje su mainstream, a opet slojevite.

Također sam se htio udaljiti od popularne vrste autofikcije, koja zahtijeva potpunu iskrenost, da se ogoliš do kraja. S jedne strane mi je taj pristup sjajan jer ne želim smišljati zaplete kao za Netflix, ali to je i protestantski pristup, pijetetski. Ja uvijek kažem da su mi knjige katoličke, iako sam osobno ateist. Katoličke su crkve pune svetaca, slika, ukrasa, dok u nordijskoj tradiciji imaš tu preciznost, hemingvejštinu, bijelu crkvu s crnim križem. Iako je ovaj roman autofikcija, ne odričem se svojevrsne mitifikacije u katoličkom smislu.

U sljedećem romanu, koji će se zvati Bratislava i čija će se radnja odvijati u jednom bratislavskom baru tijekom tri dana, lik Lucio i narator Pascual srest će se da spuste priču na zemlju. Upravo sam se vratio sa skeniranja lokacije, pronašao sam idealno mjesto za roman kad me prijateljica koja u Bratislavi vodi kabaret odvela u jedan savršeno ofucan bar pun ekscentričnih likova: umirovljene prostitutke s lisičjim krznima oko vrata, svi ti marginalizirani muškarci na šanku i flamboajantan gej barmen koji ih zabavlja svojim viski-glasom. Danima poslije ne možeš isprati miris cigareta.

Bit će to diptih, iako će se knjige moći čitati i potpuno samostalno. Ipak, napravit ću jednu kutiju za oba primjerka i objediniti ih naslovom Nao, što je ime kineske firme za koju je radio Lucio, a bio je to i brod koji je spajao Ameriku i Aziju. Brod koji je u 16. stoljeću odlazio iz Acapulca na Filipine i natrag, u vrijeme kad su se u Acapulcu sukobljavali konkvistadori i samuraji, jer su japanski katolici tad preko Meksika išli za Rim, u posjet papi. Kad bi se vratili, svijet bi se u Japanu sasvim promijenio. Uglavnom, zbog Naoa azijska hrana danas sadrži čili; Nao ga je iz Acapulca donio na Filipine. Naovo putovanje od Acapulca do Filipina, sa zaustavljanjem u Guamu, trajalo bi u prosjeku tri mjeseca, dok bi povratno putovanje trajalo između četiri i pet mjeseci jer se mora ići sjevernom rutom kako bi se uhvatila struja Kuro-šio.“

Kod Prešerena sam se koncentrirao na njegov lik Urške, koja nije bila samo najljepša slovenska žena svog vremena, Ljubljane, nego i veoma arogantna. U toj sam se epizodi pozabavio idejom da možda i nije bila toliko arogantna, možda drugi oko nje jednostavno nisu mogli prihvatiti ideju da žena može htjeti nešto više

Priča o padu

Oba dijela diptiha, V Pričakovanju Kitajcev i buduća Bratislava, bave se načinom kako gradimo osjećaj sepstva, sjećanja, vremena, i kako produciramo ideje istine, kako funkcionira sjećanje, rekao mi je Pascual. U isto vrijeme, romani pričaju jednu otkačenu priču. „Glavni lik se zove Lucio jer se zapravo referiram na Lucija Apuleja i njegova Zlatnog magarca. Zato smo se poigrali i naslovnicom. Ima jedna istinita scena u romanu koju neću previše otkrivati, koja mi se svojedobno dogodila s Kinezima, za koje Lucio ide raditi, ta scena sa svinjskom glavom, i još jedna u kojoj se referiram na to djelo, na pretvorbe.

Jedna žena je na promotivnoj projekciji rekla, aha, to je priča o čovjeku koji mora postati ‘magarac’ da bi otkrio nešto o sebi, a u procesu izgubi svoju veliku ljubav, svoju ženu, slikaricu o kojoj u prvoj knjizi diptiha ne saznajemo puno, dok će druga biti posvećena upravo njoj. Lucio je postao magarac time što je postao broker, kineski agent. Postao je kapitalistički magarac. Priča je to o padu. O čovjeku koji je prije vodio jednostavan život u Meksiku, ali nije mogao uzdržavati sebe i ženu kako spada, kako je htio. Mogao je on i dalje tako živjeti i ne postati pijun u jurnjavi za novcem, ali često mi muškarci nismo sposobni shvatiti što smo uništili, a poslije to mitologiziramo.

Lucio u romanu već trideset godina priča tu priču koristeći se Grand Guignol specijalnim efektima (ime pariškog teatra s kraja 19. st., poznatog po naturalističkim, krvavim i seksualnim spektaklima). Lucio koristi dimnu zavjesu da bi sakrio što se zaista dogodilo, kako je povrijedio druge; ne želi se riješiti maske niti se razgolititi, osim posredno. Ovo je knjiga o maskama, na tragu japanskog pisca Yukija Mishime, koji se ritualno ubio, izvršio sepuku; bio je i ultranacionalist. Pomalo je sad zaboravljen od mlađih generacija čitatelja, ali njegove su knjige sjajne. Jedna od njih je i autobiografski roman Ispovijedi maske. On ne kaže: ovo je esencija moje osobnosti, želim otvoriti svoje srce; on kaže: dajte da vam pokažem kako gradimo svoje maske, svoje priče, kako skrivamo vlastite grijehe. Moja priča je i veoma servantesovska, pikarska, a pikarski se romani nisu bavili introspekcijom ili duhovnim epifanijama. Ovdje su likovi toliko prosječni – napravio sam ono što i Steinbeck radi u svom romanu Tortilla Flat, kad tretira te niškoristi likove kao vitezove Okruglog stola. Dao im je dostojanstvo, obdario ih sposobnošću filozofiranja. Postali su apostoli religije osrednjosti. Ni testosteronske figure uspjeha ni punk subverzija, oni idu srednjim putem.“

Dečko kojeg je Cioran izbacio iz stana

„Sjetilo me to na Emila Ciorana, koji je prisutan u jednoj od mojih fantazmagoričnih, ali istinitih kronika, posvećenoj prijatelju koji se ubio zbog nekih svojih strašnih djela, sinu meksičke prevoditeljice Emila Ciorana“, rekao mi je Pascual. „Kad sam tamo snimao svoju radio emisiju, pisao i režirao radio drame, taj je dečko bio jedan od mojih glumaca. Jednog sam dana čitao Ciorana u studiju, prije nego što su došli glumci, da si malo uzdignem duh, a on ulazi i pogleda me, zgrabi knjigu i baci je u smeće. Kaže: molim te, nemoj čitati to sranje. Prosvjedovao sam, a on je samo otišao. Poslije, kad sam sreo njegovu djevojku, rekao sam joj: ne mogu vjerovati da je gad bacio knjigu. Ona mi je rekla da je živio s Cioranom, da ga je Cioran izbacio iz stana. Zamisli da Cioran misli da si nepodnošljiv! Vjerojatno zaista moraš pretjerati.“

Priča je to o padu. O čovjeku koji je prije vodio jednostavan život u Meksiku, ali nije mogao uzdržavati sebe i ženu kako spada, kako je htio. Mogao je on i dalje tako živjeti i ne postati pijun u jurnjavi za novcem, ali često mi muškarci nismo sposobni shvatiti što smo uništili, a poslije to mitologiziramo

Svi smo mi Meksikanci sinovi Pedra Párama

Uskoro mu kreće serija predavanja u Vodnikovoj domačiji na temu latinoameričke književnosti koju, za razliku od ovdašnje, Pascual veoma dobro poznaje. Sjevernoamerička tradicija je za njih uvijek bila važna, rekao mi je: García Márquez, Vargas Llosa, Borges, svi su se oni inspirirali na Faulkneru, Hemingwayu itd… Juan Rulfo, najmeksičkiji od svih Meksikanaca, inspirirao se pak skandinavskim piscima poput Nobelovca Knuta Hamsuna, jer je čitao što mu je došlo pod ruku. Pitala sam ga kako mu se svidjela ovogodišnja ekranizacija Pedra Párama, dostupna na Netflixu. „Nisam je mogao gledati“, rekao mi je, „smatram da film nije uspio. Ne možeš zapravo snimiti film na osnovu pripovjedačkog glasa, koji u romanu nosi priču. Ako iz Nabokove Lolite izuzmeš glas, naprimjer, ostane nam samo prljava priča. Glas je ono što knjigu čini dobrom. Ako u Pedru Páramu maknemo glas, ostane nam samo priča o duhovima, a u tom  te romanu ne opsjedaju zapravo duhovi, nego pripovjedački glas. Roman je to o odsutnom ocu, a svi smo mi Meksikanci sinovi Pedra Párama.

Svojedobno sam pisao predgovor slovenskom izdanju, i nisam isprva znao kako mu pristupiti, jer je Pedro Páramo u Meksiku poput Kabale – ako izmiješaš sva slova, dođeš do istine o Bogu. Pedro Páramo je najbliže svetoj knjizi u Meksiku; možeš se sa svime zezati, ali ne s istinom.

Mojca me pitala bi li mi se svidio film da nisam čitao roman, i rekao sam joj da bi, jer citira taj glas. Kao onda kad na početku protagonist kaže da je bio spreman majci obećati bilo što, zato što je umirala. Na španjolskom te ta rečenica proganja: Pues ella estaba por morirse y yo en plan de prometerlo todo… Fabulu brzo zaboravimo.

U predgovoru sam pisao o tom muškarcu, Rulfu, koji hoda ulicama Meksika sa svojom bilježnicom, nesiguran, daleko od svoje regije, bez prijatelja, ni ne sluteći da ima tu knjigu u njoj. Na kraju mu drugi pomažu da dobije nešto institucionalnog novca da je završi. Dvije noći prije objave Pedra Párama, dok je slagao poglavlja na stolu pokušavajući od njih napraviti knjigu, mislio je kako je to sve loše, kako tu nema ničega, a jedan drugi poznati autor, Juan José Arreola, rekao mu je da je tu knjiga i da je dobra. Nikad ne pomišljamo na takvog autora, izgubljenog, koji sumnja u sebe, mislimo da je knjigu napisao negdje na Olimpu.

Rulfo je u životu radio birokratske poslove za vladu, pa i u firmi koja je proizvodila gume. Radio je i u Institutu za starosjedilačke narode, igrao domino u uredu, bio općenito strašno nesretan sa svojim životom, sistemi koje mi ostali imamo da podnesemo ovaj život, sistemi koji stvaraju mitove, koji leže iza humora itd., očito nisu funkcionirali za njega.“

Ne možeš naći Handkea u Ljubljani

Jednom je Pascual pisao članak za meksičke novine naslova Ne možeš naći Handkea u Ljubljani. Naslov je bio takav kakav jest jer je Handke i omražen na ovim prostorima – zbog političkih poveznica s Miloševićem, a i zato što je napisao knjigu o svojoj majci, Slovenki, koja i nije bila baš laskava. Danima je Pascual obilazio Ljubljanu raspitujući se o Handkeu, i nitko mu nije imao što za reći, čak ni u knjižarama, gdje nije mogao naći njegove knjige. „Svi su mi govorili, ššš, o njemu ne pričamo“, rekao mi je. „I tako jedan od tih dana čekam svoju tadašnju djevojku na željezničkoj stanici, magla je, jedan ujutro, bijedno, na peronu nema nikog osim mene i jednog muškarca koji se naslanja na stup. Pogledam ga malo bolje i pomislim: kvragu, izgleda kao Handke. A kad se magla razišla, pomislim: kvragu, to jest Peter Handke. Prišao sam mu i pitao ga: Jeste li vi možda Peter Handke? On se okrenuo i rekao: Da? pomalo uznemireno, jer zna da nije baš omiljen ovdje. Čekao je vlak jer je bio na nekom književnom festivalu u Italiji, pa je svratio ovamo. Rekao sam mu: Ja sam Meksikanac i volim vaše knjige; samo sam vam htio reći da ste upravo upropastili naslov članka koji pišem o vama. Pitao me: Kako to misliš? Odgovorio sam: Pa, članak se zvao Ne možeš naći Handkea u Ljubljani. Pogledao me s tim svojim licem koje uvijek ima neki gorak izraz, a usne su mu se protegnule u najmanji mogući smiješak. Sretno, rekao mi je.“

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

O kviru, queeru i antitradiciji

„U posljednje je vrijeme talijansko izdavaštvo shvatilo da bar dio publike traži nove priče koje se odnose na iskustvo LGBTQIA+ zajednice“, rekla mi je Sara Latorre, prevoditeljica s hrvatskog na talijanski, dodavši da nema smisla nabrajati djela i autor(ic)e koje voli, zato što svi znamo koliko je književnost osobna i subjektivna činjenica. Zanimljivije joj je bilo analizirati izdavačke i književne tendencije, i to se može vrlo brzo, rekla mi je, putem dva primjera: Febbre Jonathana Bazzija i Spatriati Marija Desiatija (Razdomljeni, OceanMore, prev. Ana Badurina), roman koji je 2022. godine dobio Stregu. „To su dva romana koji su bili uspješni i kod čitatelj(ic)a i kod kritike i, iako se bave tematikom homoseksualnosti na različite načine, nekako su oba ušla u novi talijanski kvir kanon (ako nešto takvo postoji)“, rekla mi je Latorre. „Bazzi autobiografski piše o gej dečku u obiteljskom svemiru i vanjskom svijetu predgrađa Milana kroz otkriće bolesti. Roman je jak, fascinantan i dobro napisan, a autor se odmah nametnuo kao pop ikona, putem postova satova estetske yoge te modnih revija. S druge strane, Desiati piše o sporom i zbunjenom putu k svjesnosti mladog homoseksualca u južnoj Italiji, između strašnog straha usuditi se i želje prekršiti pravila. U ovom slučaju, roman su kritika i publika pozdravile kao malo remek-djelo (razlog još uvijek nisam shvatila, budući da je po mojem mišljenju priča slaba i pisanje slabije), dakle Desiati je postao jedan od novih talijanskih intelektualaca. Ukratko, činjenica da su ova djela najpoznatiji i najuspješniji kvir romani talijanske suvremene književnosti dobro odražava njezino stanje, u smislu da su ove priče usredotočene baš na homoseksualnost, na queerness kao glavnu tematiku, kao temeljno obilježje likova. Ako je cilj imati puno kvalitetnih kvir priča, prvi cilj mora biti da im queerness nije povod. Također, objaviti i čitati muške kvir autore nije dosta: trebamo što više iskustva s rubova, preko granica, protiv granica. Zahtjev za nešto novo imamo, sada nam treba prostor“, rekla mi je Latorre.

„U queer kontekstu valja spomenuti i roman Alessandra Raveggija, Grande Karma (2020.), koji je izišao za Bompiani i u kojemu čitamo nevjerojatnu romansiranu biografiju Carla Cocciolija, koji je stvarao na relaciji između Italije i Meksika, a u čijim je djelima homoseksualnost iznimno bitna tema“, rekao mi je pak Srećko Jurišić. „Cocciolijeva su djela kroz posljednjih nekoliko godina ponovo objavljena uslijed obnovljenog interesa za ovog autora.

Sve zastupljeniji je queer element, evo, među pet finalista za ovogodišnju nagradu Strega bila je recimo Chiara Valerio, aktivistički nastrojena queer spisateljica čija je knjiga bila jedan od favorita ne samo zbog nesumnjive kvalitete djela, nego iz niza društveno-političkih razloga. Njeni su eseji primjer lucidnosti proze, ali romani su joj nerijetko pamfleti, u ključu, odveć teoretski.“

Ako je cilj imati puno kvalitetnih kvir priča, prvi cilj mora biti da im queerness nije povod. Također, objaviti i čitati muške kvir autore nije dosta: trebamo što više iskustva s rubova, preko granica, protiv granica. Zahtjev za nešto novo imamo, sada nam treba prostor – Sara Latorre

„Queer element je oduvijek bio prisutan u talijanskoj književnosti i to na snažan način. To je element koji se žilavo borio u kanonu, od ogromnog imena Piera Paola Pasolinija, genijalnog redatelja, koji je navodno i ubijen zbog svoje seksualnosti, barem je tako to prikazano, iako su ga ubili neofašisti. U njegovim je djelima, od romana do filmova i drama, queer element svugdje. Prošao je ne znam koliko sudskih procesa zbog toga i naposljetku izgubio život, ali tematika je živjela kroz njega. Alberto Arbasino, moderni klasik, pisac i novinar tu je kao drugi primjer. Svaki mu roman sadrži queer tematiku, ali nitko to nije nazvao queerom jer ovaj autor zbilju provlači kroz svojevrsnu stilsku prizmu. Njegov roman Fratelli d’Italia (1963.) meni je jedan od omiljenih talijanskih romana, roman rijeka, sulud, komičan, gotovo neprevodiv, krcat referencama. Pikarski je to roman, roman ceste: dva gej muškarca putuju na kulturna događanja po Italiji u kabrioletu. I dandanas se ovi autori tiskaju za velike izdavače. Neće nikada ispasti iz mode, jer su jednostavno ogromni pisci unatoč povremenoj nepoćudnosti u jako katoličkoj zemlji kao što je Italija. Nije ih politika kanonizirala, jer su uvijek bili svačija opozicija, ali nezaobilazni su, snažni i punokrvni pisci.

Što se tiče južnjačkih pisaca, spomenuo sam Leonarda Sciasciu, koji je ishodišna točka cijelog tog mediteranskog krimića (Pavičić se njime inspirira, kao i Camilleri). Sciascia je bio dobar s Pasolinijem, ali kako je bio tradicionalan, nije mogao s njime pričati o gej temama, bilo mu je neugodno, nije se znao povezati s tim. Oba su inače na jednako agresivan način pisala o sličnim temama, o mafijaškim sistemima vlade, ali su gej temu zaobilazili.

Zatim je tu i najnoviji roman Jonathana Bazzija, Corpi minori, u izdanju Mondadorija, koji više-manje nastavlja gdje je Febbre stao tematizirajući sentimentalno sazrijevanje autorovog alter ega u ultrasuvremenom Milanu. Bazzijev stil mi je doduše ponešto hladan i aseptičan i moram priznati da mi Viola di Grado, u čijim romanima također ima queer elemenata, više odgovara. Za nju mislim da je najoriginalnija talijanska spisateljica, neupitan narativni talent, nekonvencionalna sa smislom. Njen prvi roman Settanta acrilico trenta lana (Roma, e/o edizioni, 2011.) preveden je na sve veće jezike, kao i romani koji su uslijedili, preko Cuore cavo, pa sve do Marabecca, koji je objavljen ove godine i koji joj je prvi roman smješten na rodnu Siciliju, a govori o rodnom nasilju. Rad na jeziku je kod Di Grado bez premca i gura je prema etiketi new italian weird. Autorica je inače orijentalistica, studirala je dugo japanski i kineski, a nakon perioda provedenih u Kyotu ili Leedsu naprimjer, trenutno živi u Londonu. Objavljuje za The Guardian i druge važne tiskovine.“

I dandanas se ovi autori tiskaju za velike izdavače. Neće nikada ispasti iz mode, jer su jednostavno ogromni pisci unatoč povremenoj nepoćudnosti u jako katoličkoj zemlji kao što je Italija. Nije ih politika kanonizirala, jer su uvijek bili svačija opozicija, ali nezaobilazni su, snažni i punokrvni pisci – Srećko Jurišić

„Intelektualka koja je zadnjih desetak godina vodila bitku za reprezentaciju, vidljivost i queer ponos svakako je Michela Murgia“, rekla mi je Elisa Coppeti, profesorica na Sveučilištu u Udinama i prevoditeljica sa hrvatskog i srpskog na talijanski. „Murgia, koja je umrla od ozbiljnog tumora prije samo godinu dana, bila je referentna točka za talijansku queer zajednicu teoretizirajući mogućnost obitelji po izboru i uvodeći queer u književnu raspravu. Zahvaljujući njoj i mnogim drugim autorima i misliocima, neke teme, oblici i jezični eksperimenti (poput upotrebe shwa kao inkluzivnog tipografskog znaka) snažno su ušli u književni kontekst, animirajući književnost koja se u posljednjem razdoblju zatvarala oko romana koji su pričali priče o rastavi buržujskog para u srednje velikom gradu. Dosadno, zar ne?“ 

Michelu Murgiju, čiji su romani Chirú i Accabadora objavljeni u izdanju Hena coma i prijevodu Mirne Čubranić, spomenuo mi je i Jurišić, koji je smatra velikom figurom suvremene talijanske književnosti. „Pisala je nadahnute pamflete, iznimno inteligentne (npr. Istruzioni per diventare fascisti)“, rekao mi je. „Bila je toliko uvjerljiva i praćena da je gotovo postala jedna od onih intelektualnih figura koja je mogla ‘rušiti vlade’. Nastavlja biti ikona drukčijih i marginaliziranih.“

Imigrantski pritoci mainstreamu

„Mislim da će talijanska situacija biti doista usporediva s francuskom tek za desetljeće ili dva, jer u Italiji su imigracije novija pojava nego u Francuskoj i Italija nikada nije bila kolonijalna sila kakva je bila Francuska“, rekla mi je Snježana Husić. „K tome, frankofonija je planetarni fenomen, od Afrike i Azije do Amerike, ali nekakva mršava ‘italofonija’ ne obuhvaća ni čitav Mediteran. I ne zaboravimo da je Italija još u drugoj polovici 20. stoljeća bila zemlja iz koje se domaće stanovništvo iseljava, i Talijani su bili gastarbajteri, i tek je od kraja 20. stoljeća Apeninski poluotok postao prostorom intenzivnijeg useljavanja. Treba vremena da useljenici i njihova djeca prođu kroz talijanski obrazovni sustav i počnu znatnije sudjelovati u kulturnom životu zemlje u kojoj i danas obavljaju uglavnom slabo plaćene poslove kakvi ne ostavljaju ni mnogo vremena ni energije za bilo što drugo osim golog preživljavanja i pomaganja obitelji u domovini. No imigrantskih glasova ima i u talijanskoj književnosti, na hrvatski je Ita Kovač prevela Aduu Igiabe Scego, rođene u Italiji u somalskoj obitelji.“

„Igiaba Scego je tu nezaobilazno ime“, nadovezao se Jurišić. „Rođena je u Rimu, u obitelji koja je pobjegla iz Somalije uslijed državnog udara Siad Barrea 1969. godine. Piše za vodeće talijanske novine kao što su Il manifesto, La Repubblicaili L’Unità. Kao urednica radila je na pregršt antologija, a najzanimljivija djela su joj prvi roman Oltre Babilonia (Rim, Donzelli, 2008.) i autobiografija iz 2010., La mia casa è dove sono. Od recentnijih djela izdvojio bih La linea del colore(Milano, Bompiani, 2020.), meni predivan i slojevit bildungsroman, i Cassandra a Mogadiscio (Milano, Bompiani, 2023.) koji, priznajem, nisam pročitao. Otprilike kada počinje objavljivati Igiaba Scego, na književnoj se sceni nameće i Albanka Ornela Vorpsi, spisateljica i fotografkinja s francusko-talijanskim akademskim pedigreom koja početkom dvijetisućitih na talijanskom objavljuje roman Il paese dove non si muore mai (Torino, Einaudi, 2005.), u kojem na feministički način deklinira čitavu albansku povijest. Aleksandar Hemon će je 2010. uvrstiti u antologiju Best European Fiction (Dalkey Archive Press).

Treba vremena da useljenici i njihova djeca prođu kroz talijanski obrazovni sustav i počnu znatnije sudjelovati u kulturnom životu zemlje u kojoj i danas obavljaju uglavnom slabo plaćene poslove kakvi ne ostavljaju ni mnogo vremena ni energije za bilo što drugo osim golog preživljavanja i pomaganja obitelji u domovini – Snježana Husić

„Posebno su važni ženski literarni glasovi, poput pionirke imigrantske književnosti na talijanskom Shirin Ramzanali Fazel i pjesnikinje Cristine Ali Farah“, nastavila je Husić. „Meni je među najzanimljivijima Alžirac Amara Lakhous, koji zna i duhovito tematizirati situaciju stranaca u Italiji, kao u romanima Sukob civilizacija zbog lifta na trgu Vittorio i Razvod na islamski način u aleji Marconi.“

Memoari u povojima

„Forsiraju se pomalo danas, čini mi se, neki autofikcijski narativi, iako talijanska književnost nema tu tradiciju“, rekao mi je Jurišić. „Imala jest nekoliko vrhunskih memoarista kroz povijest, kanonskih djela, dvije tisuće stranica Casanovinih memoara, pa memoare Carla Goldonija, velikog komediografa, znali bismo puno manje o njegovu kazalištu da ih nije napisao. Tu je zatim Mozartov libretist, Lorenzo da Ponte, talijanski Židov koji je emigrirao u Ameriku, bizarne i zanimljive biografije (u New Yorku je prodavao duhan, podučavao talijanski na Sveučilištu Columbia, organizirao gradsku opernu sezonu). Ali s vremenom se memoarska proza rijedila. Bilo je nešto autofikcije.

U Americi se moraš dokazati memoarskom prozom, u Italiji ne. No kao što sam rekao, stvari se pomalo mijenjaju. Jedan od najvećih izdavača u Europi, ako ne i u svijetu, milanski Mondadori, u vlasništvu obitelji Berlusconi, počeo je postepeno ‘gurkati’ memoariste unatrag nekoliko godina. U tom mi smislu padaju na pamet Chiara Barzini sa svojim autobiografskim romanom Terremoto koji je prvo objavljen u Americi, gdje je autorica dugo živjela, kao Things That Happened Before the Earthquake (2017.), a tek onda u Italiji (Mondadori, 2018). Valja, nadalje, u tom kontekstu spomenuti i Sembrava bellezza (2021.), roman Terese Ciabatti naprimjer, vrhunski napisanu autofikciju o autoričinu odrastanju, koju autorica ipak ne naziva memoarom. Ciabatti je polivalentna spisateljica, snažne aktivističke komponente, i nikad ne zapostavlja rad na jeziku što mi njene knjige čini posebno milima.“

Fenomen: Ferrante

„O Eleni Ferrante i njezinoj poetici vani su, u znatno manjoj mjeri kod nas, napisani brojni stručni i znanstveni članci, diplomski radovi i doktorske disertacije te nekoliko knjiga (ovdje svakako treba istaknuti rad književnih teoretičarki poput Tiziane de Rogatis, Stiliane Milkove, Katrin Wehling-Giorgi, Enrice Ferrara i Serene Todesco), Ferrante je tema simpozija i konferencija, posvećeni su joj kolegiji na brojnim sveučilištima, a mnogi od spomenutih tekstova završavaju prijedlozima za nove radove, simpozije i kolegije, nove smjerove u kojima bi se njezina djela mogla dalje proučavati“, rekla mi je Ana Badurina, prevoditeljica i viša lektorica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Teško ju je pozicionirati u suvremenoj talijanskoj književnosti jer je ona i danas, tridesetak godina nakon objave prvog romana, ostala izvan kategorija, izvan pretinaca i ladica, odnosno, ona ih isprepliće, prelijeva se iz jedne u drugu te je kritika često smješta izravno u okvir globalne literature – Ana Badurina

„Nedavno je New York Times objavio listu stotinu najboljih knjiga 21. stoljeća (naravno, ove prve četvrtine stoljeća) i na prvo je mjesto ustoličena upravo Genijalna prijateljica Elene Ferrante, a na listi su još dvije njezine knjige (Dani zaborava i Priča o izgubljenoj djevojčici) što govori o tome koliko je Ferrante očarala ljude koji stvaraju književnost i književne kanone. No neki joj, poglavito u Italiji, ali to se primijeti i kod nas, nikako ne mogu oprostiti komercijalni uspjeh, što se osobito vidi u nekim od komentara nakon objave ljestvice NYT-a, no zanimljivo je da ti ljudi ujedno otvoreno izjavljuju i da je nisu čitali jer ‘to nije za njih’. Teško ju je pozicionirati u suvremenoj talijanskoj književnosti jer je ona i danas, tridesetak godina nakon objave prvog romana, ostala izvan kategorija, izvan pretinaca i ladica, odnosno, ona ih isprepliće, prelijeva se iz jedne u drugu te je kritika često smješta izravno u okvir globalne literature. Ferrante, a osobito njezina tetralogija, kreće od pop elemenata dragih i bliskih ‘manje zahtjevnom’ čitatelju, ali i tako čestih u talijanskoj književnoj i glazbenoj tradiciji, odnosno romana feljtona, melodrame, pa i sapunice, priču je ispričala u maniri pučkih pripovjedača, možemo je čitati kao kroničarku koja kroz žensko prijateljstvo pripovijeda o Napulju i Italiji od pedesetih godina prošlog stoljeća do suvremenog doba, o rajonu natopljenom niskim strastima, kriminalom, bijedom, obiteljskim nasiljem, ljubomorom, ludošću, ljubavlju i izdajom. I tko želi, može je tako čitati, potpuno legitiman izbor.

Međutim, treba naglasiti da je Genijalna prijateljica roman od nekih tisuću petsto stranica podijeljen u četiri dijela koji funkcionira isključivo kao cjelina u koju je Ferrante utkala u prvom redu elemente bildungsromana i feminističke proze, ali i elemente bajke i mita, realizma koji rastače metapisanjem, koketira s autofikcijom (premda to ne može biti jer i ne znamo tko je zapravo Elena Ferrante), žanrovskom književnosti, osobito ljubićem i krimićem, te motivima iz najsuvremenijeg doba i elementima eksperimentalnog romana koji povremeno iznenade čitatelja i pomrse mu sve račune. Polifon je to roman ispod čije se površine kriju teme poput matrofobije, sestrinstva, sjećanja (ne, one lutke s početka i kraja nisu nepotreban dekor), prevlasti patrijarhata i sukoba s patrijarhalnom kulturom, suočavanja s traumom, emancipacije, majčinstva i ženskosti, tjelesnosti, nakaznosti, ženskim identitetima, potrebe za nužnom drugom… Tu se osjeti snažan utjecaj filozofije Adriane Cavarero, ali i spisateljica poput Else Morante, koja ju je nadahnula i kod izbora pseudonima pod kojim će pisati. Kreće s dna, doslovno iz podruma, i gradi roman koji zatim sama komada, secira, uništava, pa opet sastavlja, piše i briše da bi u samom činu pisanja pronašla ravnotežu koju ne može naći u kaosu koji nazivamo životom.“

„Ferrantičin rječnik nije sam po sebi zahtjevan, profinjen ili posebno inovativan“, rekla mi je Badurina kad o autoričinu jeziku i stilu. „Temelji se na suvremenom kolokvijalnom jeziku u jednom registru, na strogom standardu u drugom, na niskom, uličnom, razornom i zastrašujućem dijalektu u trećem. (Tu valja naglasiti da u cijeloj tetralogiji Genijalna prijateljica kao ni u ostalim njezinim djelima nećete pronaći dijalekt, u njezinim je romanima svega nekoliko zapisanih dijalektalnih riječi, ali se pripovjedačica u tim knjigama razračunava s njim, pa on postaje gotovo čudovišna prisutnost od koje pripovjedačica bježi, ali nikako da mu pobjegne jer je, između ostalog, sastavni dio nje.) Ali izmiješanošću, isprepletenošću tih registara, brisanjem granica između njih, rušenjem zidova ondje gdje ih struka uporno želi izgraditi stvara novo polje slobode u kojem dolazi do njoj svojstvenog ‘prelijevanja na marginama’, do rastvaranja granica, do miješanja visokog i niskog što njezinu izričaju daje onu sirovost i surovost koje njezinu prozu čine toliko oštrom, prodornom, vjerodostojnom. Time postiže svoj prepoznatljivo mahnit, frenetičan ritam te mi je znatno zahtjevnije bilo prenijeti ritam koji je Ferrante njime udarila nego sam jezik.“

Općenito primjećujemo pad u poetskom jeziku koji od dvorskog postaje postupno sve prozaičniji, svakodnevniji, razgovorniji. I postoji precizna želja da se potkopa lirsko ja, da se oduzme ta monolitna uloga koja je tipična za tradiciju: ja je dovedeno u pitanje, pokušavamo bez njega. Također postoji interes za formu, metriku, možda prikrivenu i ne uvijek lako prepoznatljivu. – Carlo Londero

Slow književnost

„U Italiji je poezija, s obzirom na njezinu prestižnu književnu tradiciju, oduvijek uživala privilegiran status“, rekao mi je Carlo Londero, filolog i profesor na Sveučilištu u Udinama. „No, danas je poezija potisnuta na marginu književnog društva, kao da je nešto samo za stručnjake ili nekolicinu čitatelja ili kao da je nema. Dovoljno je reći da, nedavno u razgovoru za nacionalni radio, jedan od kustosa jednog od najvažnijih talijanskih književnih festivala nije spomenuo brojne planirane pjesničke susrete – kao da nisu vrijedni toga. Šteta… Istina, porastao je broj malih izdavačkih kuća koje se bave poezijom, ali i onih koje objavljuju beletristiku. Smanjio se broj čitatelja, bolje rečeno: čitatelji poezije često su i sami pjesnici, pa se stvara začarani krug koji zatvara stvarnost poezije u sebe. Možda razlog za to treba tražiti u suvremenom društvu: poezija je spora, „teška“ (barem teža od proznog teksta), krije značenja poput zagonetke, a danas se temeljimo na konceptu fast: sve odjednom, dakle pojednostavljeno, dok je poezija slow.“

„Idem po sjećanju, bez ikakve strogosti klasifikacije ili pretpostavke potpunosti, bilo bi mnogo njih za imenovati – sigurno ću nekoga izostaviti, ali samo zbog zaboravnosti: teško je sastaviti potpuni popis“, započeo je Londero kad sam ga pitala o najistaknutijim pjesnicima te pjesničkim tendencijama u posljednjih 25 godina. „Među pjesnicima koji se danas priznaju kao najveći su oni rođeni između četrdesetih i šezdesetih: Vivian Lamarque, Valerio Magrelli, Antonella Anedda, Milo De Angelis, Mario Benedetti (umro 2020.), Stefano Dal Bianco, Massimo Gezzi, Marco Giovenale. Iz mlađih generacija mogu se sjetiti Flavija Santija, Carmen Gallo, Tommasa Di Dia, Franca Mancinellija, Alessandra Carnarolija, Roberta Cescona pa opet Francesca Maria Terzaga, Stefana Bottera, Silvija Tripodija, Francesca Deotta, Francesca Santuccija. Smjerovi su različiti i heterogeni: identificirajući dva velika pola koja su na neki način suprotstavljena, postoje oni koji se fokusiraju na lirsku tradiciju i oni koji više gledaju na područje eksperimentalnog istraživanja. Referentna su imena velikana XX. stoljeća: prije svega Montale pa Saba, Sereni, Pagliarani, Rosselli, Sanguineti, Giudici, Raboni, Zanzotto, Merini, Caproni, Pozzi… Općenito primjećujemo pad u poetskom jeziku koji od dvorskog postaje postupno sve prozaičniji, svakodnevniji, razgovorniji. I postoji precizna želja da se potkopa lirsko ja, da se oduzme ta monolitna uloga koja je tipična za tradiciju: ja je dovedeno u pitanje, pokušavamo bez njega. Također postoji interes za formu, metriku, možda prikrivenu i ne uvijek lako prepoznatljivu. Pokušavamo to povratiti iako se prije činilo nepotrebnim za oblikovanje poezije: sada se, međutim, veća pažnja poklanja formalnim, metričkim i stilskim pitanjima; postoji nova svijest da oblik može pomoći da se bolje definira značenje.“

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Baka mu je govorila da si onoliko puta čovjek, koliko jezika govoriš, iako on ne smatra da ima višestruke ličnosti, rekao mi je Miroslav Lulek dok smo ljetos ispijali espresso u baru Verdi u Salernu, na polusatnoj pauzi od nastave talijanskoga. Odvojili smo se od ostatka grupe da bi mi u miru mogao pokazati knjigu koju je nedavno preveo na češki, Posljednja tri dana u životu Fernanda Pessoe talijanskog luzitanista Antonija Tabucchija. Knjiga bi uskoro trebala izaći u izdanju praškog izdavača Malverna, rekao mi je Lulek, agilni i britki muškarac u sedamdeset i nekoj, porijeklom iz maloga sela na sjeveru današnje Češke. Prije nego što je postao prevoditelj, Lulek je radio svakojake poslove i proživio nekoliko života. Bio je službenik u banci, potom blagajnik i menadžer osoblja na čehoslovačkom prekooceanskom brodu, sretan što je mogao umaknuti željeznoj zavjesi i putovati, a kad se nakon nekoliko godina vratio, boemski je živio u Pragu, prijateljevao s umjetnicima i disidentima, zaljubljen u pomalo autodestruktivnu glumicu s kojom je konačno uspio emigrirati 1988., godinu dana prije pada željezne zavjese; prvo u Hamburg, potom Kanadu, gdje je Lulek trinaest godina prodavao kamere koje bi prošvercao s buvljaka u Njemačkoj.

„Jaki čitatelji“ odlučuju o nagradi Strega

Talijanski je Lulek počeo učiti tek s navršene pedeset i dvije. Dotad je već tečno pričao četiri jezika, iako ni za jedan nema diplomu: francuski, njemački, španjolski i, naravno, češki, ali talijanski mu je veoma brzo postao najdraži. Preko talijanskog je otkrio neki sasvim novi svijet, svijet koji mu se izrazito svidio – talijanske kantautore poput Fabrizia De Andréa, Lucia Dalle, Francesa Guccinija, eccetera, eccetera, i vrlo živahnu , ali vrlo civiliziranu debatu o gorućim društveno-političkim pitanjima na talijanskoj televiziji, kakvu dotad nigdje nije vidio, kakva u Češkoj ne postoji. Potom je otkrio i talijansku književnost, a dosad je pročitao 70-ak knjiga na izvorniku. Voli saggisticu, filozofsku esejistiku. Analiziraju sve živo, rekao mi je s ponosom nudeći me hladnim pizzettama koje su ležale na stolu, umotane u ubruse.

Talijanska je književna scena prilično decentralizirana, a u Italiji vlada književna hiperprodukcija: objavi se do 5000 romana godišnje – Dean Trdak

Nekoliko tjedana ranije u Talijanskom institutu za kulturu u Zagrebu, zahvaljujući kojemu sam i dospjela u Salerno, razgovarala sam s ravnateljem Instituta, Gian Lucom Borgheseom. Htjela sam saznati nešto više o suvremenoj talijanskoj književnosti i njezinoj recepciji kod nas, o prijevodima i hitovima i klasicima, i onome što se izgubi negdje između, prihvativši se gotovo nemogućeg posla da ovdje sažmem jedan takav fenomen u nekoliko kartica, s time da nisam nikakva stručnjakinja za isti. Borghese mi je tako rekao da su hrvatski izdavači prilično „spojeni“ na talijansku književnu scenu, prijevodi su brzi i relevantni i veoma dobri, iako uvijek ima tih „sivih zona“, odnosno talijanskih knjiga koje ne dobiju medijsku pažnju pa se stoga ni ne prevode, a izvrsne su. U Italiji je pažnja usmjerena na nagrade, čiji se glasački sistemi sve više demokratiziraju. Za nagradu Strega, naprimjer, glasaju i obični čitatelji, doduše takozvani „jaki čitatelji“ – oni koji godišnje posude najviše knjiga iz knjižnica. Talijansko je književno tržište veliko, ali osebujno: prema statistikama Talijani ne čitaju previše – u prosjeku manje od jedne knjige mjesečno, iako sajmovi knjiga i festivali imaju sjajan odaziv, publika je brojna i entuzijastična kad su u pitanju javna čitanja, paneli, razgovori s autorima. Teško je objasniti ovu kontradikciju, rekao mi je Borghese, a nešto kasnije spomenuo i dobro opremljenu knjižnicu Instituta, otvorenu za javnost, te nedavno pokrenuti čitateljski klub koji se sastaje jednom mjesečno.

„Talijanska je književna scena prilično decentralizirana, a u Italiji vlada književna hiperprodukcija: objavi se do 5000 romana godišnje“, rekao mi je Dean Trdak, nagrađivani prevoditelj s talijanskog, engleskog i portugalskog, i druga osoba kojoj sam se obratila da mi pomogne orijentirati se. Teško je razaznati što je dobro, a što ne, probiti se kroz agresivni marketing, pa iako su nagrade poput Strege pokušaj kanona, sâm žiri često ne stigne čitati, rekao je.

Odgovarajući mi na pitanje o žanrovima i općenitim tendencijama, spomenuo je „nekovrsni ‚novi’ realizam, ali ne više onaj neorealizam iz ’40-ih i ’50-ih godina, rekao je, „jer se nakon političkih kriza i kriza estetičkih modela u drugoj polovici 20. stoljeća izgubio impegno, angažman. Od 2000-ih naovamo ima mnogo memoarske proze i pokušaja da se realističnim obrascima prikaže stvarnost koja se iscrpila u konzumerizmu ‚društva blagostanja’ (pa tako Antonio Scurati svoju knjigu kronika naziva Godine koje ne živimo). Ti pokušaji u mnogo slučajeva završavaju u sentimentalizmu i senzacionalizmu nalik onom novinskom. Što se kritike tiče, čini se da je ponovno popularna stilistička kritika, poput one Luigija Matta, profesora i autora priručnika za stilistiku. Pozitivna strana takve vrste kritike jest ‘povratak tekstu’, to jest da se o dobrim ili lošim stranama romana govori na temelju mnoštva primjera iz samog teksta.“

Trdak mi je također predložio da istraživanje provedem razgovarajući prvo s našim talijanistima, zatim, ako to bude moguće, i nekim stručnjacima u Italiji da bih dobila potpuniju sliku. Osim Borghesea i njega, tu su se tako našli i drugi sugovornici i sugovornice, nagrađivane prevoditeljice i prevoditelji, znanstvenice i znanstvenici: Snježana Husić, Srećko Jurišić, Ana Badurina, Elisa Coppeti, Carlo Londero, Sara Latorre i Tatjana Peruško (čiji će esej na temu suvremene talijanske književnosti biti na ovom portalu objavljen u siječnju). Pričali su mi ili pisali o talijanskom jeziku i književnosti, ali i o društveno-političkim i kulturnim pitanjima u Italiji, o žanrovima, kritičkoj recepciji i Mediteranu koji nas povezuje. „Za učenje jezika nije dovoljna gramatika i vokabular; trebamo znati ponešto i o kulturi i društvu, o tome kakvi se zločini počinjaju i gdje“, rekao mi je Lulek u baru u Salernu dodavši da ne vidi kraja tom istraživanju. Talijanski je za njega ergastolo, rekao mi je. „Doživotna ‘kazna.“

Od 2000-ih naovamo ima mnogo memoarske proze i pokušaja da se realističnim obrascima prikaže stvarnost koja se iscrpila u konzumerizmu ‘društva blagostanja’ (pa tako Antonio Scurati svoju knjigu kronika naziva Godine koje ne živimo). Ti pokušaji u mnogo slučajeva završavaju u sentimentalizmu i senzacionalizmu nalik onom novinskom – Dean Trdak

Mediteran noir, krimići i detektivski romani

„U Italiji je krimić bio iznimno autorski obilježen, nije bio samo žanr koji se dobro prodavao, komercijalno izdašan“, rekao mi je Srećko Jurišić, pisac, prevoditelj i redoviti profesor na Odsjeku za talijanski jezik i književnost splitskog Filozofskog fakulteta. „Talijani imaju europski nastrojenu, umjetnički snažno obilježenu tradiciju krimića; tu su autori poput Leonarda Sciascie, koji je umro 1989., a iz njega se izrodila cijela sicilijanska linija, poput Andree Camillerija, linija koja nastavlja njegovu ideju političkog angažmana u stilski obilježenim i čitkim djelima. Mafija je bila javna tajna. Giulio Andreotti, bivši talijanski premijer, izjavio je da mafija ne postoji, da bi kasnije bio umiješan u nekoliko sudskih procesa i istraga u tom smjeru. U zadnjih se desetak godina, doduše, pomalo gubi ta komponenta autorske proze, tj. literarna vrijednost, i ide se prema američkom idealu komercijalnosti koja zanemaruje stil i počiva na nekakvoj dovitljivosti zapleta. Naravno, ima pisaca koji nastavljaju kvalitetnije pisati, i jako su voljeni i kritički cijenjeni, tipa Antonio Manzini (Rim), ili Santo Piazzese (Palermo), dok sa sjevera, iz Piemonta, dolazi Davide Longo, jako sposoban i nadaren pisac kojemu polazi za rukom smjestiti krimić u kolonijalnu Afriku (Un mattino a Irgalem), a zatim prijeći na posve ogoljeli noir u Il mangiatore di pietre, da bi započeo vlastiti krimi serijal s Il caso Bramard. Njegovi me romani podsjećaju na one nenadmašive romane Fred Vargas, sjajne francuske spisateljice, koja kod nas nije prevedena.

Iz antologije Gioventù cannibale (1996.), koju su uredili kritičari, izašao je naprimjer Niccolò Ammaniti, genijalan i uvijek svjež pisac pulp književnosti, na tragu Tarantinovih filmova: mnogo krvi, ali i humora, citatnosti, groteske, referenci na pop kulturu. Njegova knjiga iz 2015., Anna (Vorto Palabra, prev. Snježana Husić), postapokaliptični je triler o virusu koji ubija odrasle a poštedi djecu, prema kojemu je snimljena vrhunska serija za Sky Atlantic, a koju je Ammaniti napisao i režirao. Po gotovo svakom njegovom romanu snimljeni su filmovi, a Ammaniti kao pisac rijetko kada podbaci.

Zatim je tu Andrea Camilleri i njegova iznimno praćena serija Inspektor Montalbano, kasnije i Mladi Inspektor Montalbano. Camilleri je prodao osam do deset milijuna primjeraka svojih romana za života, a nije daleko ni Ammaniti. U Italiji ta spona između televizije i krimi romana počinje još 1959., kad Pietro Germi, svugdje nagrađivani redatelj, snima film Un maledetto imbroglio, prema nagrađenom romanu Carla Emilia Gadde, Quer pasticciaccio brutto de via Merulana (1957.), koji je gotovo neprevodiv, neprohodan i dandanas se objavljuje s bilješkama čak i za Talijane. Kod nas ga je prevodio Ćiril Petešić. Roman je sav u slikama, a ni ubojstvo nije riješeno. Opisi su veoma naturalistički, recimo kad nađu tijelo ubijene žene, s draguljima i kosom u lokvi krvi. Slike su te koje daju impuls knjizi, tjeraju je naprijed, a ne toliko sama radnja. Gadda piše na rimskom dijalektu iako je iz Milana, igra se s jezikom.

Prvi roman Roberta Saviana, Gomorra (2006.), neka je vrsta memoarske proze. Nastao je iz članaka koje je Saviano pisao za jedne napuljske novine, ljevičarski dnevnik Manifesto, o tamošnjoj mafiji, reportaža u prvom licu jednine. Saviano je generirao malu književnu revoluciju u Italiji, kasnije je to postala serija o mafijašima. Od 2006. živi u programu zaštite svjedoka jer mu Camorra nikada neće oprostiti uspjeh na njihov račun.

Kod skandinavskog noira ima dosta krvi, recimo kod Joa Nesbøa, ali kod talijanskog noira nema je toliko. Kao da se osjeća utjecaj antičkog teatra, gdje se smrt ne odvija na sceni, čak i kad ih umre petsto. Krv na scenu dolazi tek kasnije, sa Senekom; prije bi zbor prepričao smrt. Sve je to utjecalo na talijanski krimić. Dobar je primjer u tom smjeru činjenica da je 1993., 1995., kad krimić opet dobiva na važnosti na Mediteranu, u onoj poznatoj seriji krimića francuskog izdavača Gallimarda, Série noire, njihov tadašnji urednik Patrick Raynal objavio Kralja Edipa, smatrajući ga ishodištem svega što objavljuju. To je bio svojevrsni manifest. Kod našeg Jurice Pavičića isto tako gotovo nikad nema krvi ili je ima jako malo, a kod Camillerija u pedeset romana nalazimo zanemariv broj krvavih scena. Taj krvavi element dolazi iz Amerike. Ni kod Agathe Christie ni Arthura Conana Doylea nije bilo krvi.

Talijani imaju europski nastrojenu, umjetnički snažno obilježenu tradiciju krimića, no u zadnjih se desetak godina, doduše, pomalo gubi ta komponenta autorske proze, tj. literarna vrijednost, i ide se prema američkom idealu komercijalnosti koja zanemaruje stil i počiva na nekakvoj dovitljivosti zapleta. – Srećko Jurišić 

U  mediteranskom noiru krajolik igra ulogu kao i u skandinavskom. Noir je neka vrsta socijalnog romana, pa je krajolik taj koji određuje prilike; vrelina, zapostavljene industrijske zone… siromašne su to regije s osebujnim mentalitetom, pejzaž je ogledalo, kod Camillerija divlja gradnja uvijek pojede pejzaž. Nekoliko se pisaca sa Sardinije također bavilo devastacijom obale, ono što kod nas jako dobro radi Pavičić. Mediteran je među ostalim priroda – ako pojedeš to, što ti je ostalo? Nemamo tvornica, ničega; prodajemo „Mediteran kakav je nekad bio“, a nesvjesni smo koliko to brzo trošimo.

„Mediteran je stalno prisutan u talijanskoj književnosti, čak i u djelima koja načelno nisu iz mediteranskog pojasa ili im Mediteran sadržajno nije primarna odrednica“, rekao mi je Jurišić. „Neki od autora sa sjevera ili sjeveroistoka Italije, poput Massima Carlotta, pišu i takozvani mediteranski noir – žanrovska je književnost dakle ta koja najčešće poseže za Mediteranom. Nekoliko je tu važnih i obilato prevođenih autora krimića, pada mi na pamet Gianrico Carofiglio, bivši sudac i član talijanskog parlamenta koji je svoje romane smještene u gradu Bariju, u Apuliji, serijalizirao kroz dva serijala. Prvi i poznatiji je onaj čiji je glavni lik odvjetnik Guido Guerrieri i sad već broji sedam-osam romana koji se pozicioniraju negdje između krimića i pravnog trilera; drugi serijal vrti se oko maršala karabinjera Pietra Fenoglia i nešto je manje popularan, ali jednako vješto napisan. Pri spomenu Apulije pada mi napamet i Leonardo Palmisano, inače sociolog i sveučilišni profesor, čiji su romani smješteni u današnju Apuliju i dosta uvjerljivo prikazuju tu regiju, s njenim raznorodnim mafijama (Palmisano je pisao o onoj nigerijskoj) i ugroženim društvenim skupinama kojima je posvetio knjigu Ghetto Italia (odlična publicistička knjiga o migrantima-nadničarima na jugu Italije). Publici je poznat po seriji romana posvećenoj banditu Mazzacaniju, koju od 2018. objavljuje rimska izdavačka kuća Fandango.

A kad treba prenijeti baš dijalekt, kao u Camillerijevu slučaju, prevodioci s talijanskog u Hrvatskoj nalaze se u povoljnijem položaju od većine drugih. Prijenos u hrvatske dijalekte s obale i otoka uglavnom vrlo dobro ispadne, nerijetko zvuči sasvim prirodno, jer ionako su ti govori prepuni talijanizama – Snježana Husić

Migrantska je komponenta Drugog često prisutna kod ovih autora jer je zahvalna za žanrovske zaplete, stoga je prisutnija u žanrovskoj, nego u mainstreamu lijepe književnosti. Već je polovicom devedesetih nalazimo u romanima Andree Camillerija, koji je umro prije nekoliko godina. Efikasno je i suptilno obrađuje počevši s romanom Ladro di merendine (1996.), u kojem uvodi lik malog Tunižanina Françoisa čije odrastanje i život pratimo sve do smrti uslijed događaja vezanih uz Arapsko proljeće. Kod Camillerija su i ranije prisutne jako zanimljive refleksije o suživotu Arapa i Sicilijanaca itd., što je tek danas došlo u takoreći ozbiljnija, manje žanrovski određena djela. Ima jedna njegova divna opservacija, iz vremena kad je kao novinar snimao priloge za RAI ispred neke sicilijanske škole da vidi koliko je arapske djece pohađa, ali u dvorištu nisu mogli razlikovati djecu, svi su izgledali isto, pa je rekao, o čemu mi pričamo, svi su isti… U tim su žanrovskim djelima općenito imigranti kompleksno, slojevito profilirani, nisu svedeni na tipove.“

Jezična inovativnost „mladih ljudoždera“

„U talijanskoj su tradiciji poezija i realistička proza najsklonije dijalektalnom izrazu i jezičnim eksperimentima u tom smjeru, iako ima pisaca koji se ne uklapaju u takav shematizirani prikaz, poput Pasolinija i Darija Foa,“ rekla mi je Snježana Husić, dugogodišnja docentica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a trenutno samostalna prevoditeljica. „S druge strane, talijanska je fantastika uglavnom imuna na dijalekte i urbanolekte, što ne treba čuditi s obzirom na specifičnost vremenske dimenzije takvih tekstova, koji se pozicioniraju ili u budućnost ili u neodređenu bezvremenost. A književni realizam, on se ionako gradi i sastoji od riječi i ništa nije realističnije od riječi kakve se čuju na ulici, ali obično malo dulje čekaju svoje mjesto u rječnicima. Nakon postmodernističkih igara sa strukturom, od 1990-ih talijanski pisci posebno često posežu za urbanim žargonima, sociolektima i dijalektima, za jezikom suvremenog potrošačkog društva i medija, a tu su najveći inovatori bili pisci iz generacije tzv. ‘mladih ljudoždera’. Upravo ih je taj jezični iskorak u živu suvremenost često koštao: podozriva je bila i elitistička, akademska kritika, i obrazovana publika naviknuta na lijepu književnost lijepog izričaja. Ali danas se više nitko ne snebiva kad Niccolò Ammaniti ne upotrijebi konjunktiv ondje gdje to gramatike zahtijevaju, ili kad prošara roman brojnim anglizmima – da spomenem samo najprisutnijega iz te generacije u hrvatskim prijevodima. Poseban je slučaj žanrovski pisac Andrea Camilleri, jer nije uobičajeno da se krimići pišu na dijalektu. Obično je žanrovska literatura usmjerena na komercijalni uspjeh, a to podrazumijeva što širu publiku, i zato je vrlo riskantna operacija poput Camillerijeve, gdje se sicilijanskim dijalektom zapravo sužava krug potencijalnih čitatelja. No Camilleriju se rizik isplatio“, rekla mi je Husić.

Nakon postmodernističkih igara sa strukturom, od 1990-ih talijanski pisci posebno često posežu za urbanim žargonima, sociolektima i dijalektima, za jezikom suvremenog potrošačkog društva i medija, a tu su najveći inovatori bili pisci iz generacije tzv. ‚mladih ljudoždera’ – Snježana Husić

„Camilleri je 1946. sa Sicilije otišao u Rim i do svoje smrti u 95-oj živio u Rimu“, saznala sam od Jurišića. „Svih je svojih 50-ak romana napisao na mješavini standarda i sicilijanskog, takvoj da je uz malo truda razumije i netko iz Milana. Njegov prvi roman izašao je 1978. i njegov je milanski izdavač tražio da stavi glosar straga, ali on je to odbio; kasnije su svi naučili tih pet riječi pa su ga mogli pratiti. Zatim su i neke nacionalističke stranke, kad je Montalbano emitiran na televiziji, tražile da doda titlove, iako to nije bilo potrebno. Ni glumci nisu bili sa Sicilije, a mogli su to odglumiti. Camilleri je izmislio neki paralelni jezik s riječima koje su na sicilijanskom dijalektu imale druge funkcije. Dosta je usmen po tom pitanju, dugo godina je predavao dramske umjetnosti u Rimu, bitno mu je da dijalog ide, da zvuči dobro, da je uvjerljiv, još uvijek se pišu doktorati o tome. Camilleri je pisao i neke povijesne romane, iz 1600-e i neke, na pseudo-dijalektu iz tog doba, ali pitko, muzikalno. Ima taj divan roman koji bi trebalo prevesti, Il re di Girgenti  iz 2001., koji pripovijeda o svojevrsnom sicilijanskom Matiji Gupcu, kojeg su raščetvorili i odrubili mu glavu, jer je pokušao oformiti malo kraljevstvo sirotinje.“

„A kad treba prenijeti baš dijalekt, kao u Camillerijevu slučaju, prevodioci s talijanskog u Hrvatskoj nalaze se u povoljnijem položaju od većine drugih“, rekla mi je Husić. „Prijenos u hrvatske dijalekte s obale i otoka uglavnom vrlo dobro ispadne, nerijetko zvuči sasvim prirodno, jer ionako su ti govori prepuni talijanizama. A uz to što s Italijom dijelimo dio jezika i povijesti, imamo također dugu i slavnu povijest i tradiciju dijalektalnih prijevoda s talijanskog, još od Kafetarije, dubrovačke adaptacije komedije Carla Goldonija La bottega del caffè u maestralnoj izvedbi Frane Čale. Igrao se uspješno čakavskim dijalektom u svojim prijevodima i Daniel Načinović, nedavno je to odlično izvela Ana Badurina u prijevodu Obiteljskog rječnika Natalije Ginzburg. Nisam se ni ja libila, zapravo sam jedva dočekala kad god mi se pružila prilika.“

Nastavlja se.

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

„Ne zaboravi, većina ih misli da su predobri za ovakav posao. Nikada nisam vidio toliko onih koji žele da netko za njih odradi sve te niske poslove, a istovremeno ne žele primiti radnike koji su to voljni,“ rekao je mladi somalijski izbjeglica svojoj prijateljici Evelini Morales, potplaćenoj Filipinki zaposlenoj kao au pair u kućanstvu ambiciozne desne političarke u Danskoj. Uz Danca Henrika, doktora oženjena Tajlanđankom koji svoju krizu srednjih godina signalizira ekscentričnim modnim izborima, i Chhayu, koja brine o logorima Rohindža u Bangladešu, Evelina Morales jedan je od likova koje transformativno povezuje liminalni prostor aerodroma i aviona u kratkoj priči Henrik’s Journey nagrađivane bangladeške autorice, kolumnistice i aktivistkinje Farah Ghuznavi. Priča će biti objavljena u novoj knjizi, koju autorica trenutno polira. Do sad je Ghuznavi objavila zbirku kratkih priča Fragments of Riversong (2013.), čija naslovnica prikazuje fragmentiranu kartu Bangladeša, a naslov evocira lađare koji su tijekom prelazaka rijeka putnicima pjevali bengalske narodne pjesme. Prije toga, Ghuznavi je uredila antologiju suvremenoga bangladeškog pisanja, Lifelines: New Writing from Bangladesh (2012.).

Sa svojih 170 milijuna stanovnika, Bangladeš je šesti najveći izvoznik migranata na svijetu. No Bangladeš se i sâm već pola stoljeća bori sa zbrinjavanjem migranata i izbjeglica, ponajviše Rohindža, muslimana koji bježe od genocida u Mjanmaru, pa je Bangladeš ujedno i dom najvećega izbjegličkog logor na svijetu. Migracije su u Bangladešu i unutarnje: na tisuće su prisiljeni seliti sa ciklonima i poplavama pogođenih obala u urbane slamove, posebice u prijestolnicu i četvrti najnapučeniji svjetski megagrad, Dhaku, s populacijom većom od 23 milijuna. Posljednje dvije godine, Dhaka je uronjena u sukobe naroda i vlasti. Ovo su ljeto obilježila krvoprolića revolucije: narod je svrgnuo petnaestogodišnji režim premijerke Sheikh Hasine, koja je zatim pobjegla u Indiju. Upravljanje zemljom 8. kolovoza preuzela je privremena vlada.

„Ulice Dhake su teško mjesto; Dhaka nije obziran grad“, rekla mi je Ghuznavi s kojom sam nedugo nakon tih događaja razgovarala putem WhatsApp poziva, kad smo triput bile prekinute: dvaput večernjim zvonima katedrale sv. Mateja u povijesnom središtu Salerna, treći put ponoćnom dostavom manga u Dhaki „Ne trebamo brinuti o vremenu“, rekla mi je Ghuznavi, „ja sam ionako noćna ptica.

Kratke priče kao izvještaji s terena

Ghuznavi se sjeća da je, dok je 90ih studirala za jedan od dva magisterija Londonske škole ekonomije, bila jedina smeđa osoba u dvorani, a jedan od profesora otvoreni rasist. Uvijek je govorio – još u 50ima i 60ima – da su Zapadno Indijci, Irci i Afrikanci lijeni. Ali ne misli na nju i njezin narod, dodao bi profesor, oni nisu lijeni. „Pomišljaju li Europljani ikada što bi se dogodilo da su jednostavno ostali kod kuće, da nisu uspostavljali i pljačkali kolonije diljem svijeta?“ rekla mi je Ghuznavi. „Ovo što se sad događa s migracijom samo je slučaj Carstva koje uzvraća udarac, kao u Zvjezdanim ratovima.“

Oduvijek ju je zanimala društvena pravda, a na njezin su odnos prema književnosti i motive kojima se bavi utjecali upravo ovakvi incidenti te dugogodišnji rad u razvojnom sektoru: Programu Ujedinjenih naroda za razvoj, nevladinim organizacijama u UK-u, Bangladešu i drugdje, a posebice tri godine rada za Grameen Bank (seoska banka na bengalskom), organizaciju zaduženu za takozvane poduzetničke mikrokredite najsiromašnijim Bangladešanima, uglavnom ženama. Osnovao ju je 1983. godine Mohammad Yunus i za nju 2006. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. Isti Mohammad Yunus koji je trenutno na čelu privremene bangladeške vlade.

„Nije to bio sistem bez greške“, rekla mi je Ghuznavi, „ali je u prosjeku mnogima učinio dobra. Da bi se kvalificirale za kredit, žene su trebale formirati grupe od pet. Bile su odgovorne jedna drugoj za vraćanje, u malim ratama, kroz godinu dana. Ohrabrivalo ih se da odmah investiraju u nešto što će donijeti profit – kravu muzaru, naprimjer, da bi mogle prodavati mlijeko i isplatiti zajam. Drugi zajam uzimale bi za nešto što nije donosilo dobit istog trena, naprimjer kravu za tovljenje, koja bi se mogla prodati za bajramsko žrtvovanje.“

„Uglavnom, dok sam radila za Grameen Bank, uvijek smo morali pisati izvještaje s terena, a ja bih već tad pokušala uključiti kakvu zanimljivost, kakav detalj koji razlikuje jednu potraživateljicu zajma od druge“, rekla mi je Ghuznavi. „Ova je prodala kravu, ona nije itd. Dosadni su to izvještaji pa sam ih pokušavala učiniti zanimljivijima. Zašto ne bi mogli biti ispričani kao fikcija, pomislila sam.

Pomišljaju li Europljani ikada što bi se dogodilo da su jednostavno ostali kod kuće, da nisu uspostavljali i pljačkali kolonije diljem svijeta? Ovo što se sad događa s migracijom samo je slučaj Carstva koje uzvraća udarac, kao u Zvjezdanim ratovima

Glasovi u glavi

Ghuznavi je već i kao kolumnistica naučila da ljudi ne žele slušati strašne priče ako nisu aktivisti, novinari ili istraživači. Sebe smatra aktivisticom, a fikcija je najbolji medij. Ali ne piše ni za koga, piše da ne bi poludjela. „Jedino je u pisanju legitimno čuti glasove u glavi“, rekla mi je Ghuznavi, „jer ih možeš prenijeti na papir. Iako sam uvijek voljela čitati a pisci su mi bili zvijezde prije nego što su bili zvijezde, prije književnih festivala i društvenih mreža, tek sam u kasnim tridesetima napisala svoju prvu priču, prije svega zato što sam dobra u tome da si govorim što ne mogu. Već sam s 10 znala da samo želim pisati knjige, ali nisam se usudila. Godinama sam pisala kolumne za Daily Star, o raznim temama. Zatim sam 2005. ugledala novinski naslov o djevojčici, kućnoj pomoćnici u Dhaki, koja je završila u bolnici nakon što ju je njezin poslodavac istukao. Bila sam tad u Londonu, na svome drugome magisteriju, i pitala svoju urednicu zašto se više ne piše o tom događaju. Rekla mi je da sama nešto napišem, ali znala sam da nitko tko tuče djecu neće htjeti čitati o tome kako to baš i nije lijepo. Znala sam njezino ime i dob, i što je pretrpjela. Rupali (10), nikada je neću zaboraviti. Sve ostalo je fikcija. Smislila sam priču u kojoj dugo ne znamo o čemu je zapravo riječ. Možda će je tako netko htjeti pročitati, pomislila sam, i samo je potekla, kao da mi ju je netko izdiktirao. Napisala sam je u dva-tri dana, a poslije je završila u antologiji. Priča se zove A Small Sacrifice, i nakon nje sam pomislila da bih možda mogla pisati.“

Sultanin feministički san

„U istoj toj antologiji, na samom početku, bila je i priča Rokeye Sakhawat Hossain, ili Begum Rokeye, kako su je zvali. Sultanin san, iz 1905. (Na hrvatskom objavljena u Popodnevnim pljuskovima: izboru iz suvremenog indijskog ženskog pisanja, ur. Marijana Janjić i Lora Tomaš). Posljednja priča u antologiji bila je ta moja iz 2005., jer je knjiga obuhvaćala sto godina bengalske književnosti. Kad sam antologiju pokazala tati, rekao mi je: o, lijepo, obiteljska poveznica. Pitala sam ga: kakva? Pa Begum Rokheya, rekao je. O, rekla sam, imamo neku poveznicu s Begum Rokheyom? Znala sam da je ona feministička ikona, u cijeloj južnoj Aziji, ne samo u Bangladešu. Znana je kao jedna od prvih edukatorica muslimanskih djevojaka, a ispada da je moja prabaka, koja se udala u našu obitelj, starija sestra Begum Rokheye. Tako da imamo blisku vezu. I ta je prabaka bila spisateljica, pjesnikinja k tome, što tada nije bilo baš respektabilno. Rano je ostala udovica jer je moj pradjed umro. Dva sina je podigla sama, a vodila je i književni časopis u tome malome provincijskom gradu u kojemu je živjela. Rokheya je jednu knjigu posvetila toj sestri jer su je ona i brat naučili čitati i pisati na bengalskom. U to su vrijeme u muslimanskim obiteljima kćeri učile arapski i urdski, a ne bengalski. Bengalski su smatrali manje bitnim, lokalnim jezikom.“

Kad sam antologiju pokazala tati, rekao mi je: o, lijepo, obiteljska poveznica. Pitala sam ga: kakva? Pa Begum Rokheya, rekao je. Znala sam da je ona feministička ikona, u cijeloj južnoj Aziji, ne samo u Bangladešu. Znana je kao jedna od prvih edukatorica muslimanskih djevojaka, a ispada da je moja prabaka, koja se udala u našu obitelj, starija sestra Begum Rokheye. Tako da imamo blisku vezu

Školarke, stričeki i priče kojima ljudi vjeruju

Farah Ghuznavi odgojila je Ruby Ghuznavi, poznato ime u aktivističkoj sferi, te otac feminist. Sjeća se da joj je mama jednom za večerom pričala o djevojčicama koje ispred školskog dvorišta presreću i „obrađuju“ stariji muškarci. Bilo je to prije par desetljeća, kad je pohađala žensku katoličku školu Holy Cross u Dhaki. „Sljedeći dan sam to ispričala svojim prijateljima, ali nitko mi nije vjerovao“, rekla mi je Ghuznavi. „Ne budi smiješna, rekli su mi, to se ne događa nigdje, a kamoli ovdje. Sjećam se, bilo mi je možda 12 ili 13, kad sam shvatila da ono što netko vidi ili nauči i uzima zdravo za gotovo, drugi ne vide ili ne interpretiraju na isti način. Tad sam shvatila da je bitno komunicirati tako da ljudi shvate što im govoriš, da to dopre do njih. Mislim da je to za mene bilo ključno. Kad sam tu večer došla kući frustrirana i požalila se mami da mi ne vjeruju, rekla mi je da mi ni ne mogu vjerovati jer su u južnoazijskoj kulturi djevojke nevine, drži ih se u neznanju, žive u izolaciji. Ne smiju znati ništa ni o čemu, pogotovo ne o nečemu tako seksualnom poput pedofilije. Meni je bilo jasno da su ti stariji muškarci koji su se pokušavali zbližiti s mladim djevojkama opasni, da to ne može dobro završiti. Shvaćala sam da nije prikladno, iako nisam mogla znati što bi oni točno htjeli s tim djevojkama. Vidjela sam to toliko puta da nisam mogla ni prebrojati. Srećom, nitko od učitelja nije bio predator, uvijek su to bili neki drugi muškarci koji su stajali ispred školskih vrata. Motali bi se u uličici prekoputa, kamo bi djevojke u pauzi pretrčavale kupiti grickalice. Sestre nas nisu smjele vidjeti jer bismo nadrapale. Strategije tih stričeka, kako smo ih zvali, bile su blage, neupadljive u ono vrijeme, ali tad sam shvatila da su ulice opasne za djevojke.“

Ultimatum književne angažiranosti i stereotipi o Globalnom jugu

Antologija suvremenog pisanja iz Bangladeša koju je Ghuznavi uredila prije više od desetljeća, Lifelines: New Writing from Bangladesh, okupila je isključivo spisateljice, a objavila ju je sad već kultna feministička izdavačka kuća iz Delhija, Zubaan. U pitanju su bile mlađe autorice, ispod 40. Pitala sam Ghuznavi jesu li se neke teme i motivi ponavljali u tim pričama i po kojem ih je ključu birala. Rekla mi je da neke zajedničke teme uvijek isplivaju na površinu kad su u pitanju zemlje u razvoju, dijelom zato što je to njihova realnost, a dijelom jer je to ono što se prodaje, pogotovo na Zapadu.

„Nigerijsko-američka književnica Chimamanda Ngozi Adichie u svome poznatom TED govoru The Danger of a Single Story kaže da se od pisaca na Globalnom jugu očekuje da izvještavaju o siromaštvu, nasilju, migraciji i diskriminaciji“, rekla mi je Ghuznavi. „To je ono što se očekuje, pa ako želite napisati nešto što ne spada u te kategorije, odjednom to postaje problematično. Imam tu jednu priču, zove se Inner Voices, o ženi s mentalnim izazovima koja živi na selu i djevojčici koja je promatra sa znatiželjom. Za selo je ona samo luđakinja. Jedan veoma poznati američki časopis bio je zainteresiran da objavi tu priču. Svidjela im se pa je urednica radila sa mnom da mi je pomogne dotjerati. Na kraju je htjela da ubacim i lik socijalne radnice, da bi se američki čitatelji mogli saživjeti. Rekla sam joj da to nema smisla, da nije autentično, jer se jedna socijalna radnica te vrste nije mogla dogoditi u bangladeškom selu, nema ih ni u gradovima. Onda je izmisli, rekla mi je urednica, nitko neće znati. Povukla sam priču. Stajala mi je na stolu deset godina i tek sad će biti objavljena, u novoj zbirci“, rekla mi je Ghuznavi, a zatim smo nastavile razgovarati o žanrovskoj književnosti na bengalskom – književnosti kakva rijetko zanima strane prevoditelje i izdavače.

Nigerijsko-američka književnica Chimamanda Ngozi Adichie u svome poznatom TED govoru The Danger of a Single Story kaže da se od pisaca na Globalnom jugu očekuje da izvještavaju o siromaštvu, nasilju, migraciji i diskriminaciji

„Na bengalskom postoje gotovo svi žanrovi, a u novije se vrijeme piše dosta horora“, rekla mi je Ghuznavi. „Mnogo je priča dosta mračno, jer Bengalci imaju smisla za crni humor i tragediju – valjda smo morali nekako preživjeti. U posljednjih nekoliko godina naišla sam na nešto magičnog realizma, grafičkih romana, a prodaje se i mračna akademija i mračna romansa. Oni koji pišu na engleskom imali su određene obrazovne prilike u životu pa često ne stvaraju žanrovsku, nego „visoku“ književnost rane bengalske tradicije – književnu fikciju, iako je ta stigma sad popustila. Bengalska književnost općenito ima veoma bogatu tradiciju, ali tragedija je da se ne prevodi ili prijevodi nisu dobri, a govorimo o stotinama godina genijalne književne produkcije. Zapad zna jedino za Tagorea, eventualno još poneko ime. Meni je Tagore osobno najdraži autor, ali ipak je on klasičan, a ne eksperimentalan pisac.“

Ghuznavi je jednom napisala futurističku priču, ali uvijek je zanima društvo. Priča je istraživala kako bi institucija braka mogla izgledati za 500 godina, kad će se bebe uzgajati u laboratorijima. Protagonistica je žena koja u takvom društvu odluči roditi dijete i sama ga dojiti, a njezin muž i ostala obitelj paničare jer misle da se vraća na neke primitivne metode. Da je netko pita, rekla mi je Ghuznavi, rekla bi da je na nju ovdje najviše utjecao Isaac Asimov.

„Čak i ako imaš neku agendu o kojoj želiš pisati“, rekla mi je Ghuznavi, „ljudi nisu tu da im se propovijeda. Pisanje nije za podučavanje, pisanje je za zabavu ili za širenje horizonta, iskustva. Ulaziš u arenu u kojoj nikada nisi bila, da bi vidjela svijet i pojave kroz oči nekog s kime ranije nisi bila upoznata. Možeš pisati angažiranu prozu, ali ako podučavaš čitatelje, to neće upaliti.“

Ipak je na pisanje uvijek potiče ono što se događa oko nje. Ove je godine, naprimjer, obilno kišilo. Oko 20. kolovoza u susjednoj indijskoj državi, Tripuri, jedna je brana otpustila viškove vode koja se zatim stala slijevati prema Bangladešu gdje je nanijela goleme štete, odnijela živote. Bangladeš je optužio Indiju da se radi o namjernom poplavljivanju. „Na tisuće je ljudi skupljalo novac za pomoć“, rekla mi je Ghuznavi. „Jedan vozač rikše uzeo je kasicu-prasicu od terakote koja je pripadala njegovoj pokojnoj majci, i prvi put je razbio da bi sav sadržaj predao za pomoć. Nije bio bogat, naravno, a unutra je bilo dosta novca, sve novčanice od 1000 rupija. Ipak ih je dao.“ Podsjetilo ju je to na svu onu djecu, skupljače smeća, koji su kupovali boce vode za tekstilne radnike zarobljene pod ruševinama Rana Plaze, osmokatnice u kojoj se šivala odjeća za poznate Zapadne brandove, koja se zbog loše izgradnje urušila i ubila preko 1000 ljudi u travnju 2013., u predgrađu Dhake. Ljudi su joj inspiracija, rekla mi je. Nije optimistična u vezi stanja svijeta, ali priče su jedini most.

Pročitajte i druge tekstove iz serije „Književne domovine europskih migranata“: intervju sa arabistom i prevoditeljem Srpkom Leštarićem, novinarem i Pulitzerom nagrađenim piscem Matthieuom Aikinsom, jednim od najpoznatijih nepalskih autora Buddhisagarom i spisateljicom Ayeshom Muzzaffar i piscem Tahom Keharom.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Mnoge su se svjetske autorice posljednjih godina dotakle istog problema: zapadnog imperativa direktne političke angažiranosti u književnosti koja nastaje na takozvanom Globalnom jugu. Idealno su to romani, literarna fikcija, i idealno tematiziraju neku vrstu društvene traume – migracije, sukobe i potlačenost po rodnom, etničkom i/ili ekonomskom ključu. Takvi se tekstovi prevode i prodaju na Zapadu, na njima se doktorira, a često su već izvorno napisani na engleskom jeziku, kolonijalnoj baštini velikog dijela svijeta, svakako južne Azije. Pa iako je možda u pitanju samorazumljivi trend, ovakvom se politikom književne recepcije i kritike očuđuju određena područja i njihovi stanovnici, promatra ih se gotovo isključivo kao (pod)nositelje „egzotičnih“ stupnjeva deprivacije ili stalnu referencu na kolonijalni period. Nerijetko se time zaobilaze eksperimentalnija, originalnija djela na jezicima tih regija te čitava lepeza žanrova: od poezije i kratke priče do detektivskih romana, krimića, horora ili znanstvene fantastike, djela koja bi nas potencijalno mogla dovesti u egalitarnije književne suodnose i dijaloge.

Za ovaj sam prilog stoga odabrala dvoje anglofonih žanrovskih pisaca iz dva najveća pakistanska grada, milijunskih metropola Karachija i Lahorea, kamo se slijevaju ruralni stanovnici, legende, narodne priče i njihovi (nadnaravni) protagonisti, pokušavajući pustiti korijenje na betonu. Prva od njih spisateljica je priča u žanru horora i instagramska zvijezda Ayesha Muzaffar. Njezin pojam Džinistana (Obitavalište džinova) neiscrpan je i u kontekstu našeg poimanja mjesta, stvarnih ili simboličkih, odakle nam u Europu pristižu migranti i izbjeglice. Svi mi dijelimo kolektivno iskustvo suočavanja s našim najdubljim strahovima, rekla mi je u nedavnom razgovoru koji smo vodile putem emaila, a pripovijedanje je relativno sigurna metoda. Strah nam je svima zajednički, strah od nepoznatog i drugog. Strah je veza koju ova autorica smatra beskrajno fascinantnom.

Džinistan Ayeshe Muzaffar

„Džinistan je područje koje postoji uz naše, ali se rijetko priznaje. Nije to samo zemlja ili mjesto – to je prisutnost koja ostaje u pozadini naših svakodnevnih života, puna nevidljivih sila i priča koje nadilaze fizički svijet. Odlučila sam se usredotočiti na njih jer sam tijekom odrastanja uvijek bila fascinirana neobjašnjivim – pričama o džinovima, proganjanjima i nadnaravnom, koje su velik dio naše kulture. Pisanje mi omogućuje da to šaputanje nepoznatog iznesem na svjetlo dana, da istražim strah i granice stvarnosti, imajući pritom na umu našu kulturnu baštinu“, rekla mi je Muzaffar, čiji je profil na Instagramu, @abusjinns, posvećen upravo ovakvim temama, a broji više od 50 tisuća pratitelja. Muzzafar je dosad napisala tri knjige priča o paranormalnom: Abu’s Jinns (2018.), priče iz života pakistanskog egzorcista, Jinnistan: Scary Stories to Tell Over Chai (2022.) i Bhabhis of Lahore & Other Forbidden Tales of the City (2022.). Trenutno radi na novim naslovima i scenariju za horor film Deemak, koji će režirati Rafay Rashdi.

„Sve je počelo tako što sam dijelila isječke priča na Instagramu, ne očekujući puno“, rekla mi je Muzzafar. „Ljudi su se polako počeli povezivati ​​sa sadržajem, dijeliti vlastita iskustva ili su ih jednostavno privlačile jezive, svakodnevne, nadnaravne teme. Mislim da su priče naišle na izvrstan odjek zato što nisu bile samo nasumični strahovi – zrcalile su dio naše kulture koji se često prešućuje. Ta ideja da nadnaravno može postojati uz nas, u našemu svakodnevnom životu, rezonirala je s mnogo ljudi, a uvijek su me privlačile priče koje stvaraju nelagodu na najbolji mogući način. Mislim da je sve počelo kad sam bila dijete, dok sam slušala abuove (očeve) priče o nadnaravnom. Postoji nešto duboko zadovoljavajuće u izazivanju snažne emocionalne reakcije, bilo da se radi o strahu, znatiželji ili strahopoštovanju. Isplati se naježiti ljude jer zadire u iskonski dio onoga što jesmo – naše instinkte za preživljavanje, našu potrebu da razumijemo nepoznato.“

Džinovi i migracije

Muzzafar živi u Lahoreu, gradu od preko četrnaest milijuna stanovnika. O Lahoreu i piše. „Gradovi imaju vlastiti puls, vlastiti ritam – a tako i vlastitu vrstu džinova“, rekla mi je. „Urbani džinovi nisu poput onih o kojima čujete u selima, kakvi žive u drveću ili drevnim zemljama. Oni su dio betonske džungle, vrebaju u napuštenim zgradama, zaboravljenim uličicama, ponekad i u prometnom kaosu. Ali jesu li migrirali iz ruralnih područja, poput ljudi u potrazi za poslom i novim životom? Možda. Džinovi se, poput nas, prilagođavaju okolini. Gradovi bruje od energije koja ih privlači, a oni u tom zuju pronalaze novi dom. Neka od tih bića, vjerujem, imaju veze s drevnim tradicijama i vjerom, ali su evoluirala, baš kao i gradovi. Poprimaju nove oblike, nove priče, ali njihova bit ostaje vezana za nešto starije, nešto što je oduvijek s nama.“

„Postoji nešto duboko zadovoljavajuće u izazivanju snažne emocionalne reakcije, bilo da se radi o strahu, znatiželji ili strahopoštovanju. Isplati se naježiti ljude jer zadire u iskonski dio onoga što jesmo – naše instinkte za preživljavanje, našu potrebu da razumijemo nepoznato.“ – Ayesha Muzaffar

Džinovi i AI

„Džinovi se u mom svijetu često nalaze na granici između doslovnih entiteta i simboličkih prikaza naših najdubljih strahova i trauma“, rekla mi je Muzzafar kad sam joj postavila pitanje u vezi jedne slike na njezinu Instagramu, generirane umjetnom inteligencijom, na kojoj rogati džin sjedi za stolom ugledne političke obitelji – „džin predaka“, stoji u naslovu. „Taj džin predaka mogao bi biti stvarna prisutnost“, rekla mi je, „biće koje putuje kroz generacije, ali može predstavljati i nešto psihološko – neriješenu traumu, težinu nasljeđa, strah od nepoznatog koji se prenosi s roditelja na dijete. Džinovi umnogome služe kao metafore za ono od čega ne možemo pobjeći, bilo da su stvarna bića ili tamniji dijelovi našeg uma. Oni su oboje, a ta ih dvojnost čini tako moćnim.“

https://www.instagram.com/abusjinns/p/C_0pD5zt7j1/?img_index=1

Ideja slika generiranih umjetnom inteligencijom kod Muzzafar je proizašla iz želje da vizualno predstavi jezive trenutke svakodnevnice koji inspiriraju njezine priče. Stvorila ih je koristeći razne alate AI-a, ali inspiracija uvijek dolazi iz promatranja stvarnog života ili susreta koji se čine svakodnevnim dok ih ne pogledamo iz drugog kuta. „Mislim da umjetna inteligencija nadnaravnome dodaje zanimljiv sloj – omogućuje nam da oblikujemo bezoblično, vizualiziramo nevidljivo“, rekla je. „No ona je i dvosjekli mač: iako nam pomaže povezati se s tim temama, također nas udaljava od sirovog, nefiltriranog straha koji proizlazi iz stvarnih iskustava.“

Preteče žanra u urdskoj književnosti

Zahvaljujući činjenici da piše na engleskom, Muzzafar je stekla globalno čitateljstvo, ali nije prva koji se bavila hororom ili nadnaravnim u pakistanskoj književnosti. „Postoje mnogi preteče u urdskoj književnosti“, rekla mi je. „Nadnaravno, a  posebno džinovi, već dugo su popularna tema, osobito u vjerskim tekstovima i usmenim predajama. Ne bih rekla da su moje knjige revolucionarne u smislu da su jedine u ovom žanru, ali dodaju novi sloj premošćujući tradicionalne priče s modernim pripovijedanjem. I naravno – nitko nema abua poput mog. Odatle izvire magija.“

Tko je zapravo abu?

„To nije samo ime“, govori Muzzafar pojašnjavajući ime svog profila na Instagramu i naslov svoje prve knjige: Abu’s Jinns (Abuovi džinovi). „To je oda čovjeku koji u zimske večeri miješa afganistansku piletinu, a meni, svojoj kćeri, nudi prostor da lutam neviđenim carstvima. Moj abu nije ove priče čuo ni od koga doli od života samog. On u sebi nosi onu vrstu iskustava koja se tiho talože u srcu, ali odjekuju kroz vrijeme. On je čovjek čija je mudrost utkana u priče preduboke da bi se u potpunosti razotkrile, priče o čudnim susretima koje je podijelio sa mnom – priče koje sama nikada ne bih mogla ni zamisliti. On je prvi primijetio taj drhtaj u mojim rukama, želju da pišem o nepoznatom, i udahnuo život mojoj prvoj priči. Nikada nije trebao objašnjavati odakle priče dolaze; jednostavno ih je živio. Zato moj rad nije samo moj – on je utjelovljenje njegove mudrosti, njegova čuda i njegove suptilne, ali moćne povezanosti s misterijama svijeta. Svaka riječ koju napišem odaje počast čovjeku koji je jednim znalačkim pogledom otključao vrata u carstvo priča koje nikada neću prestati istraživati.“

Zahvaljujući činjenici da piše na engleskom, Muzzafar je stekla globalno čitateljstvo, ali nije prva koji se bavila hororom ili nadnaravnim u pakistanskoj književnosti

Taha Kehar i njegove priče usredotočene na žene

„Pakistanska serija Churails (prema urdskoj riječi za vješticu), koju je producirao indijski ZEE5, zabranjena je prije nekoliko godina nakon što je kontroverzni isječak odjeknuo na društvenim mrežama: lik koji glumi veteranska pakistanska glumica žali se na činjenicu da su žene morale pružati seksualne usluge kako bi napredovale na poslu. Korisnici interneta isječak su ocijenili vulgarnim jer se bavio tabu temom; jer se u pakistanskom društvu o seksu općenito ne raspravlja otvoreno, a televizija je strogo regulirana. Zabrana serije Churails tek treba biti ukinuta, trenutno je se u Pakistanu ne može gledati ni preko ZEE aplikacije. U međuvremenu je i Barzakh – fantastična serija producirana u Indiji, koju je režirao pakistanski redatelj – kritizirana zbog istraživanja tema vezanih uz LGBTQ. Pakistanskim gledateljima više nije dostupna za gledanje na YouTubeu. Kod nas prevladava prešutna cenzura, a kreativna sloboda je mit. Srećom, nema svatko strpljenja pročitati knjigu pa se piscima beletristike, izgleda, mnogo toga progleda kroz prste – pogotovo ako pišu na engleskom“, rekao mi je Taha Kehar, pisac, novinar i književni kritičar u razgovoru tijekom kojeg smo se dotakli gorućih pitanja u Pakistanu, položaja žena i pisaca u dvadesetmilijunskoj metropoli, Karachiju, gdje Kehar živi, te njegova dva romana koja u središtu imaju intrigantne žene: No Funeral for Nazia (2023.), priča o ženi koja umjesto vlastita sprovoda isplanira zabavu, ujedno kombinacija više žanrova, od detektivskog do misterija, te anti-romcom Typically Tanya (2018.). Keharov je prvi roman, Of Rift and Rivalry, 2014., priča o posljedicama podjele Indije 1947. na Pakistan i Indiju. Kehar je također suuredio antologiju Stained-Glass Window: Stories of the Pandemic from Pakistan (2020.), a aktivno uređuje Tales from Karachi: City of Words, antologiju kratke kratke priče o životu u Karachiju, koja se objavljuje na Instagramu. Njezin je prvi dio 2021. okupljen i u tiskanom obliku.

Nekonvencionalne protagonistice 

„Uvijek su me privlačile priče usredotočene na žene“, rekao mi je Kehar. „Vjerojatno je to povezano s činjenicom da sam odrastao u kućanstvu u kojemu sam bio okružen otvorenim, samouvjerenim ženama. Čak mi je i sada teško uroniti u priče napisane iz muške perspektive jer su često vođene očiglednim muškim egom i lažnim junaštvom. Jednoga dana planiram napisati roman o muškom prijateljstvu koje ne pati od tih mana. Do tada bih volio napisati još romana iz ženske perspektive.“

Keharova odluka da u romanu No Funeral for Nazia prikaže žensku protagonisticu neraskidivo je povezana s izborima koje je napravio dok je pisao svoj prethodni roman, Typically Tanya. „Tanya je napisana u prvom licu novinarke od dvadeset i koju godinu, koja se nosi s profesionalnim i osobnim izazovima u Karachiju“, rekao mi je. „Tanya je toliko dominantno prisutna u romanu da je na kraju zasjenila ostale likove i glasove. U No Funeral for Nazia želio sam obrnuti ovu situaciju dopuštajući da mrtva protagonistica oživi kroz sjećanja i anegdote drugih likova. Stoga istoimena Nazia postaje ‘odsutna prisutnost’ na sličan način kao što je to bila Rebecca de Winter u romanu Rebecca Daphne du Maurier. Ona sama ne pojavljuje se kao dominantna prisutnost u linearnom luku romana; njezinu priču otkrivaju njezini prijatelji i članovi obitelji.“

“Za razliku od njihovih indijskih kolega, pakistanske čitatelje Tanya je razbjesnila jer se činila kao suprotnost njihovim kulturnim vrijednostima. Mnogi su od njih osjećali potrebu osuđivati je iz moralnih razloga – jer je pila i povremeno pušila cigaretu ili džoint. Što je još gore, Tanya se nije htjela prilagoditi, niti se ustručavala ikoga prozvati zbog kršenja granica” – Taha Kehar

Od samog početka Kehar je Naziju želio prikazati kao nekonvencionalnu osobu kreativna uma. Ne čudi stoga da ju je odlučio učiniti spisateljicom, rekao mi je. „Nakon što sam se odlučio za karijeru glavne junakinje, znao sam da će žene koje će prisustvovati njezinoj zabavi također biti spisateljice, one koje se bore ili tek počinju. To mi je omogućilo da te žene prikažem kao pronicljive, samouvjerene osobe, čak i ako su u različitim stupnjevima oblikovane patrijarhalnim očekivanjima. Poslužilo je i kao proturječje zapadnim predodžbama koje često dehumaniziraju ljude na Globalnom jugu. U jednom trenutku u priči, Nazia i njezina izdavačica Dolly čitaju njezin rukopis u uredu dok je grad paraliziran štrajkovima. Ovom sam scenom htio pokazati kako su ljudi nastavili razmišljati, sanjati i nadati se usred kaosa“, rekao mi je Kehar, koji isprva nije namjeravao napisati misteriju. Zapravo ga je zanimalo istraživanje smrti i tuge u pakistanskom kontekstu, ali ubrzo je otkrio da ima idealne uvjete za roman u stilu Agathe Christie (smrt i zabava s međusobno zaraćenim gostima) te je odlučio uvesti hipnoterapeuta kao kvazidetektiva koji će čitateljima pomoći da razumiju Nazijin život. „Primijetio sam da su misterije obično formulaične i da žene prikazuju kao žrtve ili zavodnice“, rekao mi je Kehar. „Htio sam to osporiti.“

Teško je reći hoće li zagriženi obožavatelji konvencionalnih misterija cijeniti roman No Funeral for Nazia, jer je žanr prilagodio sebi. „Međutim, postoje neki vidljivi obrati u priči koji bi mogli zaintrigirati čitatelje“, rekao mi je. „Nisam siguran jesu li misterije popularnije u Pakistanu nego bilo gdje drugdje u svijetu. Svatko cijeni dobru misteriju – bez obzira na to jeste li upoznati s lokacijom na kojoj se radnja odvija – jer vam izaziva znatiželju. Nisam naišao na previše anglofonih misterija iz Pakistana, ali sjećam se serijala romana urdske spisateljice Mazhar Kaleem, koji je prikazivao tajnog agenta po imenu Ali Imran.“

Ni Tanya Shaukat zasigurno nije standardni lik u suvremenoj pakistanskoj književnosti jer prkosi stereotipnoj slici žene koja peče kolačiće, slici koju često susrećemo u mainstream medijima, rekao mi je Kehar. „Međutim, ona je ili izdvojena ili neizbrisiv dio društvenog tkiva, ovisno o tome koga pitate. Kad je Typically Tanya objavljena 2018., indijski čitatelji često su me pitali ima li više pakistanskih žena koje su jednako tvrdoglave i samovoljne kao Tanya. U retrospektivi, pitanje je imalo veze s unaprijed stvorenim predodžbama koje su ti čitatelji gajili o pakistanskim ženama, slikama o potlačenim ženama u burkama. Tanya potječe iz privilegiranog, urbanog miljea koji joj je dopušta da zaobilazi društvena ograničenja i izražava svoje stavove bez straha od posljedica. Međutim, nije rijetkost naići na iskrene, pronicljive i otvorene žene u različitim slojevima pakistanskog društva.

Za razliku od njihovih indijskih kolega, pakistanske čitatelje Tanya je razbjesnila jer se činila kao suprotnost njihovim kulturnim vrijednostima. Mnogi su od njih osjećali potrebu osuđivati je iz moralnih razloga – jer je pila i povremeno pušila cigaretu ili džoint. Što je još gore, Tanya se nije htjela prilagoditi, niti se ustručavala ikoga prozvati zbog kršenja granica, bilo roditelja ili prijatelja.

Prošlo je šest godina otkako je roman objavljen, a još uvijek sam zaintrigiran reakcijama čitatelja na tako polarizirajuću protagonisticu. Zamislio sam je kao lik sposoban za empatiju, iako je ponekad pomalo gruba. Narativ, filtriran kroz glas u prvom licu, strukturiran je u obliku dnevničkih zapisa ili ‘vremenskih oznaka’. Sad to vidim kao unutarnji monolog povezan s povremenim interakcijama s njezinim prijateljima i obitelji. Vjerojatno zato njezine misli teku bez ikakvih inhibicija.

Dok sam pisao Typically Tanya, svjesno sam se trudio izbjeći pisanje pripovijesti napajane testosteronom i muškim pogledom. Napisao sam roman u prvom licu kako bih mogao uhvatiti bît njezina glasa. U trenutku sumnje u sebe, osjetio sam da su se moja osobna zapažanja ispreplela s Tanyinim i odmah sam se odlučio za glas u trećem licu. Nekoliko dana kasnije, nastavio sam pisati u prvom licu jer je sveznajući pripovjedač u trećem licu kompromitirao Tanyin glas.

Kad je objavljen, roman Typically Tanya promoviran je kao suvremena ljubavna priča. Inače mi je namjera bila napisati ‘anti-romcom’: Tanya je antiteza svim onim stereotipnim junakinjama koje susrećemo u ljubavnim romanima. Tanya je spoj hrabrih, inteligentnih žena na koje sam naišao tijekom svojih prvih dana rada u medijima. Kao i većina nas, i ona ima mane, ali je voljna učiti iz svojih grešaka.“

Karachi kao književna igračka

„S populacijom preko 20 milijuna, Karachi nastavlja rasti nevjerojatnom brzinom“, govori Kehar. „Toliko se proširio tijekom godina da se ponekad čini kao da ste ušli u sasvim drugi grad kada idete s jednog kraja na drugi. Prije nekoliko mjeseci padala je kiša u jednom dijelu grada; u međuvremenu je bilo suho i sunčano u drugom. Karachi je kozmopolitska metropola koja i dalje privlači ljude iz cijelog Pakistana, osobito iz ruralnih područja. Stambena kriza je i dalje prisutna, a prevladavajuća socio-ekonomska kriza otežava ljudima da jedu tri normalna obroka dnevno. U isto vrijeme, luksuzne gradske četvrti utjelovljuju stvarnost koja se uvelike razlikuje od one koju živi većina. Karachi je grad kontradikcija. Posljednjih godina, autori su se savjesno potrudili uhvatiti zeitgeist grada. Roman Karachi Raj (2015.) Anis Shivani, na primjer, bavi se složenošću života u ovome megagradu. Karachi Vice: Life and Death in a Contested City (2021.) Samire Shackle značajan je publicistički tekst koji istražuje Karachi kroz iskustva građana koji su iz neposredne blizine svjedočili njegovim turbulencijama. Povijesno gledano, Karachi nikada nije bio epicentar velikih književnih pokreta u južnoj Aziji. To je navelo cinike da ustvrde da gradu nedostaje kohezivna književna kultura. Kako bilo, Karachi je oduvijek bio nešto poput književne igračke. Književnici su napisali uvjerljive narative o prošlosti grada i njegovu brzom poniranju u etničke sukobe i militantnost. Međutim, suprotno zapadnjačkim percepcijama, današnji Karachi više je od pukog zbroja svoje povijesti ili ovih povremenih kaotičnih epizoda. Izrazito kozmopolitski grad, Karachi privlači različite zajednice iz cijelog Pakistana. Teško je procijeniti jesu li iskustva svih ovih različitih zajednica i skupina adekvatno predstavljena u anglofonoj literaturi o Karachiju. Osobno bih želio čitati više tekstova o tome kako je manjak zajedničkih javnih prostora u Karachiju utjecao na psihu njegovih građana.“

Pakistanska književnost, domaća i dijasporska

„Indoktrinacija bi nas navela na uvjerenje da pakistanski autori u dijaspori podilaze Zapadu“, rekao mi je Kehar. „Slično tome, neki ‘domaći’ pisci optuženi su da predstavljaju negativnu sliku svoje domovine umjesto da na autentičan način oslikaju pakistansku stvarnost. Ne slažem se ni s jednim od ova dva zapažanja.

Pakistanski autori u dijaspori ne prate samo želje zapadnog čitatelja. Kamila Shamsie, koja živi daleko od Pakistana, napisala je snažne romane smještene u Karachiju. Pokojna Zeeba Sadiq – koja je rođena u Karachiju, a kasnije se nastanila u UK-u – napisala je 38 Bahadurabad (2002.), uvjerljivu memoarsku prozu koja nam otkriva Karachi prošlih godina.

Nakon 11. rujna 2001., neki su pisci osjetili rastuću potrebu da komentiraju val militantnosti, vjerojatno kako bi se suprotstavili antipakistanskim ili islamofobičnim uvjerenjima koja su u to vrijeme harala Zapadom. To, naravno, nije bio jedini motiv koji su istraživali u svome pisanju. Mnogi od njih također su pisali o migracijama, o tome kako im je iseljavanje u daleke zemlje obogatilo ideju doma. Neki čitatelji vjeruju da su te teme postale pomalo klišeji. Međutim, nisu svi pakistanski pisci u dijaspori podlegli impulsu da se izravno pozabave užasnim događajima 11. rujna. U svojoj četvrtoj zbirci priča pod nazivom Insomnia (2007.), londonski pisac kratkih priča i romanopisac Aamer Hussein doveo je u pitanje percepciju dihotomnog odnosa između islama i kršćanstva nakon 11. rujna.

Gledano unazad, ovi su autori postavili Pakistan na svjetsku književnu kartu i utrli put mnogima od nas koji smo došli nakon njih – u dijaspori i domovini. Kao i većina nacija, Pakistan je složena mreža kultura, iskustava i ideologija – svojevrsni mozaik. Domovina je muza piscima u dijaspori, kao i onima koji žive u domovini. Svatko od njih može polagati pravo na nju i svojim pisanjem istraživati različite dijelove ovog mozaika.“

Pročitajte i druge tekstove iz serije „Književne domovine europskih migranata“: intervju sa arabistom i prevoditeljem Srpkom Leštarićem, novinarem i Pulitzerom nagrađenim piscem Matthieuom Aikinsom i jednim od najpoznatijih nepalskih autora Buddhisagarom.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Buddhisagara sam upoznala u jednom baru u Thamelu, u ožujku prošle godine, jer je moj prijatelj Nayan, nepalski prevoditelj i aktivist, smatrao da bi to bila dobra ideja. Rekao mi je da je Buddhisagar svojevrsni književni fenomen. Njegov prvi roman, Karnali Blues (2010.), najčitanija je knjiga u novijoj povijesti Nepala, pa iako je otad napisao još dva, Firphire (2016.) i Eklo (2022.), nijedan nije postigao takav kultni status. Karnali Blues sam čitala na engleskom, u prijevodu Michaela Hutta, bivšeg profesora nepalskih i himalajskih studija na londonskom SOAS-u, i odmah sam shvatila zbog čega ga publika toliko voli: njegova jasna struktura i ton u službi su emocije i priče, a jezik slikovito prenosi krajolik koji ga je oblikovao.

Roman se bavi odnosom oca i sina. Protagonist Brisha Bahadur, u svojim dvadesetima, vraća se u regiju Karnali da bi se brinuo o ocu koji je doživio izljev krvi u mozak te jedanaest dana provede uz njega u bolnici. Tijekom tog vremena Brisha se prisjeća svog oca, djetinjstva i odrastanja u okrugu Kailali, čija je populacija miješana, piše Hutt u pogovoru romanu. Starosjedilački narod Tharu ondje živi uz brdske narode, takozvane Pahadije, odnosi su feudalni, kastinski, hijerarhijski, s time da su Tharui potlačena strana. Buddhisagarov roman to iznosi na vidjelo, jezično boji likove, svakom daje glas, što je bitno u zemljama poput Nepala, obilježenim vanjskim i unutarnjim migracijama, tisućljetnim nomadskim trasama, ali i sve većom urbanizacijom. Stanovništvo se iz planina slijeva u Dolinu Katmandua i južne ravnice, zbog poplava, lavina, sukoba ili jednostavno boljih ekonomskih prilika, no tri četvrtine Nepalaca još uvijek živi u ruralnim područjima. Nepalci masovno odlaze i u druge azijske te bliskoistočne zemlje, često u strašne, ropske uvjete, a odnedavna i u Europu. Na Nepalkama ostaje domaća ekonomija, katkad i same migriraju, a prema statistici doprinose više od muškaraca. Sve ovo neizostavan je uvod u razgovor o Buddhisagarovu pisanju, jer je većina književnosti objavljena na nepalskom u posljednjih sto godina dolazila iz Katmandua, kako napominje Hutt, većinom se o Katmanduu i pisalo. Buddhisagarov je prvi roman prekretnica u tom pogledu. Ovaj razgovor, započet u Thamelu, nedavno smo nastavili putem emaila. Slijede ulomci.

Očevi i sinovi

Vaš roman Karnali Blues sadrži elemente autobiografije, kaže u pogovoru vaš prevoditelj na engleski, Michael Hutt. Baš kao i protagonist Brisha Bahadur, i vi ste odrasli u okrugu Kailali, na samom jugozapadu zemlje, zatim ste se s obitelji preselili u okrug Kalikot, jedan od nepalskih najudaljenijih, također zapadno, a potom otišli studirati u Katmandu. Kako ste te elemente utkali u fikciju? Gdje i zašto ste posezali za fikcijom? Čemu vam je služila?

Mogli biste opisati Karnali Blues kao autobiografski, ali nisu svi događaji u romanu izravno izvučeni iz mog života. Umjesto toga, utkao sam stvarnost u tkivo mašte, poput raspršivanja parfema istine usred fikcije. Sva mjesta spomenuta u knjizi su stvarna. Možete ih posjetiti i danas. Čitatelji koji su bili tamo nakon čitanja romana često pretpostavljaju da su se događaji opisani u knjizi morali dogoditi u mom životu. Ali to nije slučaj. Na primjer, ja imam tri sestre i brata koji se ne pojavljuju u knjizi. Neki su čitatelji čak pitali: „Zašto niste uključili svog brata? Imate li loš odnos s njim?“ Na to odgovaram: ova knjiga nije moja autobiografija. Izvukao sam nekoliko osobnih iskustava, ali mnogi događaji koji su se zbili u knjizi nisu mi se zapravo izravno dogodili.

Da, lik Birshe Bahadura odražava dijelove mene, baš kao što otac utjelovljuje dijelove moga vlastitog oca. Proveo sam neke od najboljih godina svog života u Katase Bazaaru, u Kailaliju. Nekada je to bilo groblje prije nego što je netko otvorio dućan, što je privuklo više trgovaca i postupno ga pretvorilo u užurbanu tržnicu. Međutim, s vremenom su ljudi počeli odlaziti iz mjesta, a Katase se pretvorio u grad duhova. Svjedočio sam i sâm kako se polako gasilo nekad živahno mjesto. Nakon nekog vremena i mi smo napustili Katase.

Kad sam se preselio u Katmandu, počeo sam živjeti sâm u maloj sobi. Nisam imao puno prijatelja, pa mi je Katase često nedostajao. Nisam se mogao osloboditi sjećanja. Tad sam bio pjesnik i čak sam napisao nekoliko pjesama o Kataseu. Kad sam ih recitirao svojim prijateljima, često su mi govorili: „Dirnuti smo kako govoriš o Kataseu, ali sama poezija nije dovoljna da ispriča priču o Kataseu i tvojim sjećanjima.“

Otprilike u isto vrijeme razbolio mi se otac. Kad sam saznao, odjurio sam u bolnicu u Kohalpuru, oko 500 kilometara udaljenom od Katmandua. Proveo sam 18 dana u bolnici uz oca, gdje je i preminuo. Vratio sam se u Katmandu, srca punog sjećanja na očeve posljednje dane, i pisao sam poeziju o njemu. Međutim, čak ni u tim pjesmama moje emocije nisu do kraja došle do izražaja. Shvatio sam da poezija ima svoja ograničenja. Shvatio sam da nisam u stanju pravilno izraziti svoje osjećaje i emocije u poeziji. Tad sam se okrenuo pisanju romana. Odlučio sam izgraditi priču oko Katase Bazaara i uspomena na mog oca. Kad sam došao do polovice, osjetio sam da su mi žice dobro ugođene. Mogao sam se dobro izraziti; sve je teklo.

Kad sam tek počeo čitati književnost, primijetio sam nešto: o pričama iz mog kraja rijetko se pisalo. Sjećam se da sam čitao esej iz našega nepalskoga školskog kurikuluma pod nazivom Ghanghasyako Ukalo Chadhda. Bila je to putopisna pripovijest o našem kraju, s ponekim dijalogom na lokalnom dijalektu. Bio je užitak čitati, ali nikad više nisam pronašao ništa slično. Možda me je to nagnalo da pišem o svojoj regiji – većina njezinih priča nije bila ispričana, a trebalo ih je ispričati.

Prošlo je četrnaest godina od izlaska romana. Prošle godine sam se vratio u Katase i našao samo nekoliko preostalih trgovina. Trgovci su mi rekli da su mnogi posjetili Katase nakon što su pročitali roman. Došli su ovamo raspitujući se o rijeci, drveću, kućama i likovima opisanim u romanu. Katase se uvukao u srca mnogih koji su pročitali knjigu, a možda, na neki način, isto vrijedi i za mog oca.

Kailali, Kalikot i Katmandu

Roman počinje protagonistom koji obećava majci da nikada neće nikamo otići, da neće napustiti nju, selo. Kako su na vaše djetinjstvo utjecale migracije iz ruralnih područja u gradove? Kad smo razgovarali u Thamelu, sjećam se da ste mi rekli da vaša kći živi na selu, a vi u Katmanduu. Što ruralna područja mogu ponuditi za razliku od gradova?

Tri su mjesta važna u mom životu, sva povezana nepalskim slovom ‚Ka‘: Kailali, Kalikot i Katmandu. Katase je bio u Kailaliju, okrugu smještenom u regiji Terai, gdje smo imali više pogodnosti. Kasnije smo se preselili u Kalikot, koji je bio daleko udaljeniji. Glavni grad tog okruga nalazi se na vrhu brda. Ako biste hodali žustro, mogli ste prijeći cijeli grad za samo deset minuta. Većina stanovnika bili su državni službenici, a često su se šalili da se osjećaju kao da žive u zatvoru.

U Kalikotu sam svjedočio životu potpuno drugačijem od onog u Kailaliju. Ljudi bi stajali u dugim redovima za osnovne potrepštine poput soli i riže. I ja sam stajao u tim redovima. Zabava je bila rijetka – naš jedini izvor zabave bio je radio, koji sam ubrzo počeo redovito slušati. Na kraju sam počeo slati svoje pjesme na radio. Tako je počela moja spisateljska karijera.

Nakon što sam proveo nekoliko godina u Kalikotu, počeo sam vjerovati da je život posvuda isti, ali kad sam se preselio u Katmandu, shvatio sam surovu istinu: to nije bio život, to je bila tragedija.

I u Kailaliju i u Kalikotu iskusio sam toliko toga vezanog za ruralni život – različite festivale, hranu, jezike – i sve to daje dušu mom pisanju.

Moja je kći rođena u gradu, a kad je imala pet godina, imala je problema s novim ljudima. U Katmanduu je uobičajeno da su svi zaokupljeni svojim životima. Manje je interakcije među susjedima, a kada se djeca vrate iz škole, ostaju kod kuće, često zalijepljena za YouTube ili ekrane općenito. Ne mogu se sprijateljiti u susjedstvu, a s vremenom to djecu može gurnuti u izolaciju. To smo počeli primjećivati ​​kod kćeri, pa smo je odlučili poslati na selo na dvije-tri godine. Na selu je doživjela stvari koje su nedostajale gradskom životu. Vidjela je krave, rijeke i kako se uzgaja povrće. Posjetila je domove susjeda i osjetila toplinu života u zajednici. Nakon dvije godine samopouzdanje joj je poraslo i počela je postavljati puno pitanja. Selo te brzo nauči odnosima. Djeca u gradu mogu dobiti pripremljeni obrok, ali u selima mogu svjedočiti cijelom procesu uzgoja i žetve usjeva i pripreme hrane. Nauče ih cijeniti.

Da, život na selu je težak, ali upravo ta teškoća daje temeljne lekcije. Na primjer, kad smo bili djeca, imali smo samo nekoliko igračaka. Kad bi se pokvarile, pokušali bismo ih sami popraviti. Kad bi postale prestare, rastavljali bismo ih i od dijelova stvarali nove igračke. Teškoće te tjeraju da budeš kreativan. Da se nosiš s poteškoćama, nalaziš rješenja, a možda te baš tomu uči selo. Ali sada se čak i nepalska sela počinju mijenjati. Neka su potpuno napuštena, dok se druga pretvaraju u gradove i mjesta. 

Nakon što sam proveo nekoliko godina u Kalikotu, počeo sam vjerovati da je život posvuda isti, ali kad sam se preselio u Katmandu, shvatio sam surovu istinu: to nije bio život, to je bila tragedija

Vrata zapadne književnosti

Vi ste trenutno najčitaniji nepalski pisac, ako se ne varam. Pisac koji vam je jako prirastao srcu, Paulo Coelho, vrlo je rano otkrio vaše pisanje i pomogao ga promovirati. Možete li mi reći nešto više o tom tijeku događaja i što znači imati tako brojno čitateljstvo? Komunicirate li puno sa svojom publikom?

Počeo sam čitajući hindske stripove i detektivske romane jer je u kraju u kojem sam živio bilo vrlo teško pronaći visokoknjiževne knjige. Imao sam jaku glad za čitanjem. Kad sam se preselio u Katmandu, pronašao sam više knjiga i uronio u nepalsku i hindsku književnost. Nakon nekoliko godina, htio sam pokušati čitati knjige na engleskom, ali sam oklijevao zbog jezične barijere. Kad sam pitao pisce za preporuke, često su predlagali složene knjige, što je samo pojačalo moju nevoljkost.

Onda sam jednoga dana naišao na Alkemičara Paula Coelha. Nakon što sam pročitao nekoliko odlomaka, osjećao sam da to mogu savladati. Pročitao sam cijelu knjigu i brzo mi je postala najdraža. Nakon toga sam čitao druga njegova djela. Otprilike u to vrijeme društveni mediji su postajali popularni i počeo sam ga pratiti. Imao je i blog, koji sam svakodnevno posjećivao radi kratkih tekstova – trominutnih ili petominutnih članaka. Moje divljenje prema njemu još je više poraslo.

Godinama kasnije, povezali smo se preko Twittera. Sjećam se rečenice iz Alkemičara: „Kad nešto želiš, cijeli se svemir uroti da to i dobiješ.“ Točno sam se tako osjećao. Kad je moja knjiga izašla na engleskom, poslao sam mu je i on ju je pohvalio. Knjige Paula Coelha otvorile su mi vrata svjetske književnosti. Nakon njega počeo sam čitati Harukija Murakamija, a potom su uslijedili još mnogi autori. Tako je započeo moj put u međunarodnu književnost.

I sâm sam obožavatelj određenih pisaca, tako da razumijem srca čitatelja. S čitateljima se uglavnom susrećem na književnim događanjima, a ponekad mi je zadovoljstvo susresti ih i u opuštenijem okruženju. Ali ustvari više volim svoju samoću. Slika koju čitatelji izgrade o autoru nakon čitanja njegova djela ponekad izgubi dio čarolije u susretima licem u lice. Zapravo, mnogi čitatelji ne žele osobno upoznati autora. Više vole slati poruke, često pišu dugačke e-poruke ili šalju pisma. Čitam ih i odgovaram. U tome najviše uživam.

Samo da usporedimo nepalske s hrvatskim brojkama za naše čitatelje – što je bestseler u Nepalu? Koliko prodanih primjeraka? Kako je Huttov prijevod Karnali Bluesa primljen na engleskom govornom području?

U svijetu je dovoljna prodaja knjige od pet do deset tisuća primjeraka da bi je se smatralo bestselerom, a isto vrijedi i za Nepal. Početkom 2000-ih u Nepalu nije bilo mnogo izdavača. Postojala je Nepalska Akademija i Sajha Prakashan, a oni bi obično tiskali jedno izdanje književnog djela, u tri do pet tisuća primjeraka, uglavnom za uključivanje u akademske nastavne planove i programe. Za druge je knjige prvo izdanje često bilo ograničeno na oko tisuću primjeraka, a samo je nekoliko njih uspjelo dospjeti do drugog izdanja.

Možda je to nepopularno mišljenje, ali vjerujem da je nakon objavljivanja Pulpasa Caféa Narayana Waglea 2005., došlo do značajnog porasta čitanosti i prodaje knjiga u Nepalu. Danas se prva izdanja romana tiskaju u nakladama od deset do dvadeset tisuća primjeraka. Što se tiče mojih knjiga, prvo izdanje Karnali Bluesa tiskano je u pet tisuća primjeraka. I Firphire i Eklo imali su prva izdanja od dvadeset pet tisuća primjeraka. Prošlo je četrnaest godina otkako je Karnali Blues objavljen, knjiga je prodana u oko sto tisuća primjeraka, a još uvijek se tiskaju nova izdanja.

Što se tiče engleskog izdanja Karnali Bluesa, ono je svoje putovanje počelo od nule, knjiga polako pronalazi svoju publiku. Rea Mukherjee, urednica izdavačke kuće Penguin India, sa zadovoljstvom je podijelila da je englesko izdanje doživjelo drugo tiskanje samo 21 dan nakon objavljivanja. Ovih dana također primam povratne informacije od čitatelja iz drugih zemalja i zanimljivo je vidjeti kako njihovo iskustvo odražava iskustvo nepalskih čitatelja, ali s nekim drugačijim perspektivama koje nisam očekivao.

Na primjer, jedan je američki čitatelj spomenuo kako nikad prije nije osjetio boje tako žive kao u knjizi Karnali Blues. Irska čitateljica mi je rekla da, dok većina ljudi misli da su glavni likovi otac i sin, ona osjeća da je majka istinska središnja figura. Možda ne govori puno, ali ona je okosnica priče. Nedavno sam sreo američkog profesora koji mi je rekao da je plakao na kraju knjige i da želi kupiti deset primjeraka za svoju obitelj. Čitatelj iz Nizozemske proveo je dva dana tražeći sliku ptice jurali na Google-u. Divno je da se čitatelji iz različitih zemalja i kultura mogu povezati s knjigom, pronalazeći vlastita jedinstvena značenja u priči.

Vaš je roman tako lijepo i atmosferično napisan da u potpunosti zaokuplja čitatelja već od prvog retka. Tko su vaši spisateljski uzori, u Nepalu ili inozemstvu?

Imam mnogo omiljenih pisaca na različitim jezicima. Na nepalskom se divim jeziku Dhanusha Chandre Gautama, također poznatog kao DhaCha Gotame. Na hindskome cijenim prozu Manohara Shyama Joshija. Privlače me djela Orhana Pamuka i V. S. Naipaula. Kad je riječ o poeziji, veliki sam obožavatelj Wisławe Szymborske.

U Nepalu nema urednika za nepalsku književnost

Ako se dobro sjećam našeg razgovora u Katmanduu, u Nepalu nema urednika za nepalsku književnost, što znači da ste sami uređivali svoj rad. Odakle vam ideja za veoma uspjelu jedanaestodnevnu strukturu poglavlja i istraživanje sjećanja od polazišta posjeta bolnici? Nekako me podsjeća na okvire nepalskog festivala Dashain, iako je u pitanju drugačiji broj dana.

Da, u Nepalu doista nedostaje književnih urednika. Možda se zato mnogi pisci oslanjaju na druge pisce, mole ih da čitaju njihove rukopise i daju im povratne informacije, zatim ih preispisuju na temelju prijedloga koje dobiju. Neki pak radije nikome ne pokazuju svoje rukopise.

Ja svoje rukopise dijelim s nekoliko osoba od povjerenja i revidiram ih prema njihovim povratnim informacijama. Kod svoje prve knjige nisam osjećao tako jaku potrebu za urednikom, ali s kasnijim knjigama važnost uredničkog doprinosa postala je očiglednija. Svoje knjige objavljujem u Nepalu preko izdavačke kuće Fineprint, gdje je Ajit Baral i izdavač i urednik. Međutim, ovih dana ima previše posla. U Nepalu ima nekoliko ljudi koji bi mogli biti dobri urednici, ali često su okupirani drugim poslom.

Spomenuli ste strukturu Karnali Bluesa – ona je već bila postavljena prije uređivanja; to je sastavni dio mog pristupa pripovijedanju. Veliku važnost pridajem stilu pripovijedanja, zbog čega svaka knjiga od samog početka ima svoju strukturu.

Kao što sam već spomenuo, strani čitatelji nude mi nove perspektive. Povezali ste jedanaestodnevnu strukturu Karnali Bluesa s danima Dashaina, što mi je zanimljivo. Ali inspiracija su mi bile nepalske hinduističke prakse žalovanja. U našem društvu, kad netko umre, obitelj obilježava trinaestodnevno razdoblje žalosti, tijekom kojeg se suzdržavaju od jedenja soli. Kad sam počeo pisati Karnali Blues, imao sam na umu tih trinaest dana. Međutim, dio romana koji se odvija u bolnici nije sadržavao dovoljno događaja da bi se razvukao na trinaest dana, pa sam ga sažeo na jedanaest.

Michael Hutt kaže da se jezik vašeg romana razlikuje od „visokog, sanskrtiziranog, sintaktički zamršenog nepalskog većine suvremenog književnog i medijskog diskursa“. Odakle ste crpili svoj jezik? A odakle crpite inspiraciju za sve novokovanice i izvorne metafore kojima vaša knjiga obiluje?

Uvijek sam bio obožavatelj jednostavne strukture rečenice. Kad sam počeo pisati pjesme, težio sam jednostavnosti u svome jeziku. Možda to dolazi iz moga ranog čitanja stripova i detektivskih romana, koji su favorizirali jasan, izravan jezik. Također sam pet godina radio u dnevnim novinama, gdje sam pisao tjedni prilog. Redovite povratne informacije od čitatelja možda su dodatno oblikovale moju sklonost jednostavnim rečeničnim strukturama.

Također sam i filmski entuzijast. Dok sam živio sâm, gledao bih filmove svaki dan, a filmovi su me naučili puno o jednostavnom, ali dojmljivom jeziku. Poput naših narodnih pjesama, koje često imaju jednostavnu strukturu, ali prenose duboka značenja, došao sam do uvjerenja da pisanje može postići isti učinak.

Počeo sam kao pjesnik i uvijek sam čitao poeziju. Iz poezije crpim metafore. Na primjer, rijetko koristim more ili pustinju kao simbole, osim u iznimnim slučajevima, jer oni nisu dio krajolika naše zemlje. Više volim izvlačiti simbole i slike iz lokalne prirode i atmosfere. Možda su zato moje slike malo drugačije – ukorijenjene su u okruženju koje poznajem.

Uvijek sam bio obožavatelj jednostavne strukture rečenice. Kad sam počeo pisati pjesme, težio sam jednostavnosti u svome jeziku

Ruralni život i gradski autsajderi

Kad smo kod krajolika, znam da sam nedugo nakon susreta s vama prolazila kroz čitava sela u regiji Helambu koja doslovno stoje nahero nakon velikog potresa 2015. Dosta je ulica Katmandua i Patana još uvijek raskopano, neki hramovi leže razbacani uokolo, kao i oni bogovi u komadićima izloženi u Patanskom muzeju – zbirke ruku i nogu, dijelovi tijela iza stakla. Kako je potres utjecao na vaš život, vaše prijatelje i obitelj, a posljedično i na vaše pisanje? Jesu li se Nepalci uspjeli oporaviti?

Kad se 2015. dogodio potres, bila je subota. Upravo sam dan ranije poslao izdavaču rukopis svoga drugog romana. Izdavač je planirao proslavu u dva sata tog popodneva, ali potres je pogodio oko podne. Ja sam tada držao svoju kćerkicu. Od prvog podrhtavanja znao sam da je u pitanju potres, čitao sam mnoge članke o njima. Često sam razmišljao o tome gdje bih točno trebao stajati u kući ako me pogodi potres, a stjecajem okolnosti već sam stajao na tom mjestu, pa nisam bio toliko prestrašen koliko bih inače bio.

Ali kasnije mi je kroz glavu prošla misao: što ako više ne bude ljudi koji bi mogli čitati moju drugu knjigu? Mjesto u kojem živim, Gongabu, bilo je jedno od najteže pogođenih područja. Srušile su se visoke zgrade u susjedstvu. Neki su ostali zarobljeni pod ruševinama, slali su poruke, ali ih je bilo teško spasiti. Mnogi su umrli.

Neposredno nakon potresa ljudi su se odvojili od svoga materijalnog bogatstva. Prestali su mariti za novac i rastao je osjećaj bratstva. Neko su vrijeme prihvatili filozofski pogled na život.

Osjećam da smo se prilično brzo oporavili od potresa. Međutim, društveni utjecaj pandemije COVID-19 daleko je veći. Ljudi su opet postali više usredotočeni na novac. Ekonomski stres je raširen, a veći su i problemi s mentalnim zdravljem. Razgovori o novcu dominiraju u kućanstvima, što dovodi do povećanih sukoba i sudskih sporova. Stopa samoubojstava također je porasla, a neki su si tragično oduzeli život prenoseći to uživo na društvenim mrežama, mnogi od njih bili su vlasnici malih trgovina i prodavači. Vjerujem da će trebati više vremena za oporavak od pandemije nego potresa.

O čemu govore vaši drugi romani, oni nastali nakon potresa? Jesu li napisani u istom stilu kao Karnali Blues? Pročitala sam da je radnja vašega trećeg romana, Eklo, smještena u Katmandu. Mijenja li to izbor riječi i stil? Kako su ih dočekali u Nepalu? Imate li planova za prijevode?

Osim Karnali Bluesa, objavio sam još dva dugačka romana. Moj drugi roman, Firphire, također istražuje ruralni život. To je moj najduži roman i fokusira se na seoska praznovjerja – kako se djecu koristi u tim vjerovanjima i kako se žene maltretiraju zbog njih. Možda će vam se činiti sasvim drugačijim od Karnali Bluesa.

Moj treći roman, Eklo, smješten je u Katmandu. Vrti se oko autsajdera koji dolaze u grad i bore se. Stil Ekla razlikuje se od druga dva romana. U prva dva, okruženje je ruralno, a likovi uglavnom nisu svjesni vanjskog svijeta, pa su se njihovi razgovori vrtjeli oko njihove neposredne okoline. Međutim, likovi u Eklu žive u Katmanduu, povezaniji su i informirani o širem svijetu. Stoga su rečenice u Eklu duže, a izbor riječi odražava drugačiji ton. Budući da sam živio u Katmanduu više od dvadeset godina, moj se jezik razvio, vjerojatno utječući na roman, a da toga nisam ni bio svjestan.

Što se tiče recepcije, u početku moje tri knjige nisu dobile dobre kritike. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, čitatelji su se počeli povezivati ​​s njima, a postupno su dobivale pohvale i pozitivne povratne informacije.

Ajit Baral trenutno prevodi Firphire, iako je to dugotrajan proces s obzirom na obim romana. U tijeku su i rasprave o prijevodu Ekla. Penguin je izrazio interes da ga objavi na engleskom jeziku, nekoliko je prevoditelja zainteresirano za rad na tome.

Koji je vaš sljedeći projekt?

Trenutno dovršavam filmski scenarij koji će uskoro biti gotov. Nakon toga planiram započeti rad na svom četvrtom romanu.

Pročitajte i druge tekstove iz serije „Književne domovine europskih migranata“ Lore Tomaš: intervju sa Srpkom Leštarićem i intervju s Matthieuom Aikinsom.

* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Tri kratka: Lora Tomaš o novom romanu

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Radi se o romanu naslova Papir tvoje kože. Trenutno je u fazi lekture, očekujemo da će izaći do kraja ovog mjeseca.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?

Novi roman razlikuje se od moje prve knjige, dokufikcije Slani mrak (Hena com, 2020.), i tehnički i tematski, iako se nastavljam baviti sjećanjem i traumom, u ovom slučaju dinamikama toksičnih odnosa, ali i ženskim putovanjem i putopisanjem. Stalno sam se vraćala na Henrija Bergsona i njegovu teoriju materije i sjećanja: gotovo nikad ne opažamo čistu sadašnjost, ona je samo nadiranje prošlosti koja progriza budućnost. Ova priča je konkretizacija te teze.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?

Toliko njih. Recimo radovi umjetnice Seher Shah, posebno Notes from the City Unknown. Kolaži Balinta Zsaka. Filmovi i tekstovi Maye Deren, ideja da odiseja više nije samo geografska, već vrtložna, osobna. Marguerite Duras, uvijek. Gotička novela indijske spisateljice Annie Zaidi, Gulab. Karnatačke narodne priče. Južnoindijske verzije Mahabharate. Indijska bhakti poezija. Queer i/ili ženska memoarska proza. Bhairav rage Bhimsena Joshija. Gazele Late Mangeshkar. Album Gentlemen Afghan Whigsa. Stariji putopisni tekstovi, pisma, dnevnici – pustolovki, lovkinja na leptire, botaničarki. Otud metafora: Hymenopus coronatus.

Bila sam ondje kad im je predao ključeve, tvrtki koja pakira i prodaje vodu. Kad im je rekao da je sada njihova: kuća za koju si sama podigla kredit, iste godine kad si iznajmila prostor u obližnjem dijelu grada i otvorila vlastiti salon, Priyinu biljnu kliniku ljepote. Pomno si ih odabrala, obje lokacije, nekoliko puta sve provjerila s odvjetnicom, potom ujakom. Potpisala ugovore.

Kupila si tu kuću da imaš nešto konkretno, da je ništa ne može otpuhati. I eno je, još je ondje. Konkretna. Preživjela je čak i tebe.

Tvoju terasu tog je dana prekrivao tepih sparušena lišća i cvjetova gulmohara koji su skoro sasvim izgubili svoju jarko crvenu boju, dubok i prhak kao svježi snijeg. K mi je rekao koliko si voljela to stablo koje je ovamo dospjelo čak s Madagaskara. Govorila si da su simbol grada, ta njegova crvena krvna zrnca kojima su posute ulice; da ga ona čine živim.

Na betonskoj balustradi i uz rub vanjskih stepenica koje terasu spajaju s prednjim dvorištem bile su nanizane tegle s tvojim usahlim cvijećem i začinskim biljem. Toliko njih. Stabljičice i lišće koje se mrvilo na dodir. Više autotipija vrta nego vrt, kao da se čestice karbonskoga pigmenta odvajaju pred očima promatračice, pod mojim prstima, pa je jasno da slika nema čvrsto vezivno tkivo, da ga možda nikada nije ni imala. Ali morala si to znati, zar ne?

U dovratku prizemlja ležao je opušak, kuhinjska radna ploha umrljana posljednjom večerom radnika prije dvije godine plaćenih da temeljito očiste prostor i nanovo obijele zidove, dokazi da K otad nije kročio unutra čak ni da pokaže kuću potencijalnim stanarima, kojih je u međuvremenu bilo mnogo. Zapalio bi kod kapije i pustio ih da je obiđu sami, vrate se s dojmovima, kao sonde.

U prednjem vrtu, u kojemu si uzgajala ukrasno i bilje za svoje kozmetičke pripravke, vrtu samo naizgled podivljalom, jer si baš takvog htjela, i dalje ono isto stablo guave, u začudno dobrom stanju. K se dobro sjeća njegovih slatkih plodova tijekom cijele godine, rekao mi je. Tad smo ih prebrojali samo tri, koliko je i opušaka u hodniku, rekla sam mu na povratku iznutra, jer ni ovaj put nije ulazio.

Zatim sam se naslonila na kapiju i gledala kako se K i novi stanari stepenicama uspinju na terasu, dva muškarca koja su se još jednom htjela uvjeriti da im krov neće pasti na glavu. Sjećam se onoga gustoga filigranskog svoda od stabala – glumohar sa svojim svijetlo zelenim, dvostruko perastim lišćem, poput nježne paprati, đamun, afrički tulipan – drvene ruke koje se pružaju jedne prema drugima, i onog osjećaja da ulica iscrpljuje, kao i ostale aleje u ovome gradu, da te uzemljuje, vuče nadolje, kao da si trudna ili mrtva ili oboje.

Krojač preko puta mjerio je rukave nečije svijetle košulje, u ustima mu je bila debela olovka; vlastite pokrete pratio je preko naočala na samome vrhu nosu, činilo se da će mu svakog trena spasti. Mali rizici koje je poduzimao da bi razbio monotoniju svakodnevnice?

Ispred njegove otvorene radnje, brkati muškarci okupljeni oko prodavača bhelpurija disali su na cigarete. Nisu razgovarali. Krojač bi svako malo pogledao u njihovu smjeru, potom natrag na svoj pult. Kao da tog nečeg što čeka, čemu se nada, i dalje nema.

Čula sam kako čekić udara o neku nepopustljivu površinu na obližnjem gradilištu. Dva skutera odvažno su uklizala u raskršće, ondje gdje se tvoja ulica odvaja od četverotračne glavne, s teretanama i trgovinama i restoranima. Potom lavež i bolivudski rif jer je plavi Maruti parkiran ispred susjedne kuće krenuo unatrag. Desni palac muškarca što kompulzivno grebe napetu površinu crvena balona dok mu drugi, bijeli, lebdi iznad glave poput manje i ovalnije verzije lažnog Mjeseca iznad ljubavnikā na fotografiji Manuela Álvareza Brava. Zatim ništa, pa jedan otegnuti pisak vlaka za Chennai. I uvijek to krckanje palminih stabala, kao da nešto izlazi iz ležišta i naliježe natrag, podsjetnik da svaki indijski grad drži neku pradavnu džunglu na odstojanju. Još neko vrijeme.

Nisam je vidjela kako dolazi, samo trenutak kasnije njezine mlohave ruke koje je objesila na željeznu kapiju kao da priprema kožu za štavljenje. Nije se obazirala na mene, preko mog ramena dozvala je K, koji je sad u dvorištu držao komad papira na podlozi od tvrdoukoričene plave bilježnice da bi stariji od dvojice potpisao ugovor o najmu. Stižem, čula sam onaj K-ov povik iz središta prsa, kad želi dati do znanja da se sve odvija prebrzo, da je sve već predaleko odmaklo da bi se sustiglo. Poput tebe.

Kad je napokon izašao, žena je počela namještati svoj ljubičasti sari i prebacivati tanku pletenicu s jedne strane vrata na drugu, kao da je sama sebi neudobna.

A je li?! rekla je. Konačno, pa to su dobre vijesti?! Misliš li da će ostati? Tvrtka? Ah, pa to je možda i bolje, drugačije je to, ti ljudi neće ovdje spavati, zar ne? Samo će raditi, primati klijente, je li? Spavanje je nešto sasvim drugo.

K je šutio; susjeda je već znala odgovore na svoja pitanja. Pogledao je u smjeru krojača, zatim mene. Onaj isti prodavač balona od maloprije prošao nam je taman iza leđa, krećući se u suprotnom smjeru, ovaj put bez lažnog Mjeseca, njegov palac umiren. Nijednog vlaka u posljednjih nekoliko minuta.

Ali baš voda, uh? Znaš što kažu o vodi? No dobro, ako njima ne smeta, zašto da mi pravimo problem od toga. Snašli su se, kažeš? Kako ne, ovo je dobra četvrt, uvijek je bila. Sigurna. Fini ljudi. Rekao si im sve, zar ne?

Novi stanari već su potpisali ugovor i dali polog, ali učinili su to i neki prije njih, pa se predomislili. Nije to bilo ništa što se ne može povući, ugovori nisu uklesani u kamenu. Znao je to i astrolog s doktoratom iz iste ulice. Redovito bi prilazio potencijalnim ili novim stanarima, saznao je K mjesecima kasnije, i nudio im svoje usluge. Svaka je rupija investicija, rekao bi im astrolog s doktoratom, nešto se mora učiniti. Ali nitko nije htio dodatno ulagati, radije su odustajali.

Već dugo planira dati fotografirati svoju obitelj, nastavila je susjeda prešavši na stvar, cijenu svoje šutnje. Bi li ga zanimalo tako nešto? pitala je, kao da mu daje izbora. Mogao bi svratiti jedan dan da porazgovaraju u vezi detalja, rekla je. Bilo bi dobro da njezinu obitelj prati tijekom određenog razdoblja, rekla je, ne nužno u obične dane, ali kad se nešto slavi i tako to. Djeca brzo rastu, čini joj se da će propustiti ključne trenutke njihova života, već godinama zbog toga ne može spavati, a sad i ovo, rekla je pogledavši preko K-ova ramena, prema prozoru tvoje kuhinje kao da će te ondje ugledati. Shvaća, zar ne?

Shvaćaš, zar ne, prebacila se na engleski i uperila pogled u moje potkoljenice isprativši ih do vrškova prstiju u japankama. Ničim drugim nije uvažila moje prisustvo otkako je stigla, samo ta jedna neprijateljska gesta, taj bezglasni lavež.

Ali ako se oni zabilježe na filmu, nastavila je zureći sad u K-ova zatvorena usta, onda im se može vraćati i kasnije, zar ne, tim trenucima? Ne mora panično bdjeti nad njima svaki dan, kad ima i drugog posla. K bi joj olakšao život, rekla je, nemoguće je sve sama vidjeti, sve sama upamtiti.

Naravno, učinit će to besplatno, rekao joj je. Svratit će već ovaj tjedan do nje da sve dogovore. Oduvijek je htio biti kroničar dječjih rođendana, rekao je meni kad je otišla.

„Zovem se Habib. Iz Kabula sam, iz Shahr-e Naua. Pa, ako poznajete Kabul, iz Qala-e Fatullaha. Živio sam s majkom, braćom i sestrom u unajmljenoj kući. Renta? Šest tisuća afganija na mjesec. Radio sam u restoranu na Trgu Hajji Yaquba, ali situacija nije bila dobra. Kao i drugi izbjeglice, napustio sam svoju zemlju i stigao ovamo švercerskom rutom“, snimao se mobitelom Matthieu Aikins, kanadsko-američki novinar, a zatim preslušavao snimku ne bi li ulovio greške u izgovoru i naglasku svog darija. Spremao se prijeći izbjegličku rutu iz Afganistana do Europe, prateći svog prijatelja, Afganca Omara, praveći se da je jedan od njih. Bio je kolovoz 2016. Godinu dana ranije, „pod pritiskom ljudi, granice su se otvorile“. Zbog ratova su bježali uglavnom Sirijci, Afganistanci i Iračani, piše Aikins. Mnogi od njih žene i djeca. Preko Grčke i Balkana prema Europi. Omar i on planirali su iskoristiti trenutak. Uhite li ih u tom pokušaju bijega i otkriju da je Aikins Zapadnjak, šverceri bi ga mogli oteti za otkupninu, a vlasti optužiti za špijuniranje i baciti u zatvor. Omar je znao što reći u tom slučaju: Aikinsa je sreo na putu.

Pulitzerom nagrađeni autor i novinar Matthieu Aikins (koji piše za New York Times, New Yorker, Harper’s itd.) svojim se crtama lica posve uklapa u regije iz kojih izvještava od 2008: Afganistan i ostatak Južne Azije te Bliski istok. U Europi ga ne ubrajaju među bijelce, zovu ga Paki u Engleskoj, a u Francuskoj smatraju Arapinom, piše Aikins u svojoj iznimnoj knjizi The Naked Don’t Fear the Water (2022.), u kojoj opisuje ovo nevjerojatno i zahtjevno putovanje preko nekoliko granica. „Ali dok sam putovao u središnju Aziju,“ piše, „bilo je kao da se krećem ususret zrcalu; u sjevernom Afganistanu, s njegovom mješavinom Hazara, Tadžika i Uzbeka, pronašao sam svoj fenotip.“

Knjiga The Naked Don’t Fear the Water, čiji je naslov zapravo darijska poslovica u značenju „goli se ne boje vode“, dosad je prevedena na sedam jezika, a nadam se da bi među njima uskoro mogao biti i hrvatski. Čak je i Hollywood iskazao interes za ovu priču, pa je Aikins taman završio pisanje scenarija, rekao mi je u razgovoru koji smo nedavno vodili preko video poziva, nedugo nakon njegova povratka iz Kabula u Novu Scotiju, gdje je odrastao. „Mislim da je ova knjiga posljednja u svojoj eri“, rekao mi je Aikins. „Knjiga o Zapadnjacima koji odlaze na ovakve pustolovine, na tajne zadatke kakvi zbog biometrije postaju neizvedivi. Istovremeno se mijenja i cijeli model stranog dopisnika“, rekao mi je.

Rasa anđela

Svoju karijeru Aikins je započeo 2008., kad je ušteđevinom kupio jednosmjernu kartu za Pariz. Put ga je nanio i u Hrvatsku: proveo je ljeto u Osijeku sa skupinom pankera koji su ga pokupili dok je stopirao držeći znak na kojemu je pisalo Beograd. Cijelo su ljeto pili šljivovicu i slušali Debelog precjednika, rekao mi je, a najesen je kopnom nastavio do Afganistana, gdje se isto tako igrom slučaja zbližio sa švercerima opijumom koji su bili povezani s Amerikancima. Nije mu trebalo dugo da shvati da bi to bila odlična priča, pa je ideju poslao uredniku Harper’sa, čiji je email dobio od nekog prijatelja. Bilo je teško naći dobrog prevoditelja i fiksera kojeg si je tad mogao priuštiti, nekog tko bi s njim otputovao na opasni jug, u Kandahar, istražiti priču. Ali tad je upoznao Omara, svog budućeg stalnog suradnika, i ostalo je, kako se kaže, povijest.

Omar je bio jedan od onih koji su, nakon godina lojalnog služenja Amerikancima, planirali emigrirati u Ameriku pomoću posebne imigrantske vize koju im je nudio Kongres. Zadovoljavao je sve uvjete, ali nije uspijevao prikupiti svu potrebnu dokumentaciju: ispostavilo se veoma teškim to učiniti retroaktivno – začkoljica na koju su Amerikanci valjda računali. Drugi problem je bila Laila, kćer Omarova bogatog stanodavca, djevojka u koju je bio zaljubljen. Da bi ga njezin otac uopće uzeo u obzir, Omar je prvo morao ostaviti Lailu, stvoriti nešto od sebe.

„Emigracija je laka za bogate jer je državljanstvo u dvadeset i prvom stoljeću na prodaju“, piše Aikins, dodavši da američki investicijski program za imigrante košta gotovo dva milijuna dolara, a zlatna viza za Grčku tek četvrtinu milijuna eura. S dovoljno kapitala, postajemo građani svijeta, piše Aikins, ono što Frantz Fanon naziva „ljudima bez sidra ili horizonta, bezbojnom, bezdomnom, neukorijenjenom – rasom anđela“. S druge strane, više od četiri petine svjetskih izbjeglica zbrinjavaju zemlje u razvoju (2015. to je bilo ukupno više od dvadeset milijuna ljudi), piše Aikins. Ondje ih u mjestu drže granice i humanitarna pomoć iz bogatijih zemalja. Iz tog omeđenog prostora Zapad uzima „odmjerene gutljaje“. Od svih granica, Mediteran je „najsmrtonosnija“ – od 2000. ondje je smrtno stradalo više od trideset tisuća izbjeglica i migranata, a to su samo oni za koje se zna.

Žene se pri neregularnoj migraciji izlažu puno većem riziku od muškaraca. Riskiraju napad ili silovanje. Opasnost su i šverceri i čuvari i drugi migranti, piše Aikins. Profil tipičnog ilegalnog migranta je zdrav mlad muškarac – time se opravdavaju stroge kontrole granica, ali taj profil zapravo je posljedica ovih politika i zakona. „Za siromašne,“ piše Aikins, „mobilnost je muška privilegija“. U migrantskoj lutriji neke nacionalnosti dobivaju bolji tretman, kaže, pa su tako Iranci ili Pakistanci koji su zapeli u izbjegličkom kampu Moria na Lezbosu redovito pokušavali proći pod Afganistance, Marokanci pod Sirijce, a Etiopljani pod Eritrejce. Identitet je promjenjiv, iluzoran, stvar sposobnosti da se „prođe“ pod nekog ili nešto drugo.

Proveo je ljeto u Osijeku sa skupinom pankera koji su ga pokupili dok je stopirao držeći znak na kojemu je pisalo Beograd. Cijelo su ljeto pili šljivovicu i slušali Debelog precjednika, rekao mi je, a najesen je kopnom nastavio do Afganistana, gdje se isto tako igrom slučaja zbližio sa švercerima opijumom

Hodati u tuđim cipelama (u doba biometrije)

Nakon sve raširenijeg nadzora i biometrijskih provjera identiteta, Aikinsovo putovanje, tijekom kojeg on postaje netko drugi, postaje nemoguće. Tijelo više ne može ići uokolo undercover ili incognito, što predstavlja problem za prikupljanje informacija na terenu, ali i za empatiju – više ne možemo hodati u tuđim cipelama. A i kad se moglo, hodali su uglavnom bijeli muškarci. Bio je to neokolonijalni model: Zapadni dopisnik odlazi na neku egzotičnu lokaciju i zauzme mjesto na vrhu hijerarhije lokalnog novinarskog osoblja koje odrađuje većinu posla, rekao mi je Aikins. „Sad kad se ekonomski model za to raspao, kad novine više nemaju budžet za takvo što, osim eventualno New York Timesa, ujednačio se teren za produkciju znanja. Afganistanske izbjeglice, recimo, dijele svoja iskustva na društvenim mrežama, koriste tehnologiju, snimaju videa, ljudi iz raznih dijelova svijeta pišu na engleskom ili prevode sami sebe, pa model stranog dopisnika nestaje.“

„U svakom slučaju postoji problem točnosti, ali taj je problem rješiv, kao naprimjer u Siriji,“ odgovorio mi je Aikins na pitanje o vjerodostojnosti tako demokratično prikupljenih podataka. „U tom smo ratu imali porast open source izvještavanja, uplelo bi se tu i mnogo dezinformacija, naravno, ali razvili smo alate, ponekad kvantitativne, i umjetnu inteligenciju da bismo locirali ili provjerili podatke. Ali mislim da je lijepo demokratizirati produkciju znanja. Istovremeno knjige poput moje nailaze na kritiku koju ne odbacujem u potpunosti, a ta je da bi neki htjeli da ju je napisao Afganistanac. I bilo bi lijepo da Afganistanac priča afganistansku priču, ako ga možeš naći, ali to ne bi promijenilo činjenicu da sve što pišemo, pišemo za Zapadne novine ili publiku, da postoji neravnoteža između toga tko plaća vijesti i za koga su, a ta neravnoteža zrcali mnogo veću nejednakost – sve su to bogate zemlje koje žele znati nešto o zemljama na periferiji, osiromašenim i oslabljenim kolonijalizmom i kapitalizmom. Taj se problem ne rješava promjenom reprezentacije ili ičim takvim, već upravo izvještavanjem onih koji razumiju problem, izvještavanjem s terena, dijeljenjem života s nekim, uranjanjem u Drugog, i bojim se da to nestaje, jer su ljudi sve manje zainteresirani za to da izađu iz svoje komforne zemlje i komfornog života, i odu nekamo drugamo.“

Obično vlastito neznanje kompenziramo pogodnostima koje negdje stječemo, rekao mi je Aikins. „Dođeš negdje i ne znaš ništa, možda si objektivan, ali si i u neznanju. Mnogo više patimo od neznanja nego od manjka objektivnosti, koja ionako nije moguća, jer uvijek unosimo sebe i svoje predrasude i perspektive, svatko ima neki okvir. Nije toliko ni važna objektivnost, koliko to da se doživi autentičan susret s ljudima s one strane podjele i hijerarhije koju ne treba ignorirati ili umanjivati nekakvom reprezentacijom – time da Afganistanac piše umjesto tebe, već je cilj da bolje razumiješ problem koji se ne može tako lako ni riješiti jer se zasniva na temeljnoj podjeli između razvijenog svijeta i svijeta u razvoju.“

Kad sam ga pitala kakav je bio njegov subjektivni doživljaj puta, je li ga nešto iznenadilo, što je uopće očekivao, odgovorio mi je da ga je najviše iznenadilo koliko je sve skupa trajalo i koliko se neuspješnih pokušaja i preokreta dogodilo. „Pomalo je to kao rat“, rekao mi je, „ne shvaćaš koliko je rat zapravo čekanje. Dosada i čekanje, koji su za mene stresniji od opasnosti. Teško je reći da je išta u vezi ovakvih iskustava iznenađujuće, jer jednostavno ne možeš znati što te čeka. Kako je prelaziti more na gumenoj splavi s gomilom uplašenih ljudi usred noći, koji nikad prije nisu vidjeli more, koji ne znaju plivati. Ili činjenica da mi je najveće iznenađenje bio skvot za migrante u Ateni, takozvana City Plaza. Nisam znao da ćemo ondje provesti toliko vremena, ni da ćemo se toliko zaljubiti u njega. Mislim da sam se ja zaljubio više od Omara, jer je on samo htio doći onamo kamo je krenuo, gdje god to bilo. Ali za mene je to sve skupa bilo fascinantno, to jedno vrlo privremeno i dragocjeno mjesto, prijateljstva koja će mi ostati do kraja života.“

Nakon sve raširenijeg nadzora i biometrijskih provjera identiteta, Aikinsovo putovanje, tijekom kojeg on postaje netko drugi, postaje nemoguće. Tijelo više ne može ići uokolo undercover ili incognito, što predstavlja problem za prikupljanje informacija na terenu, ali i za empatiju – više ne možemo hodati u tuđim cipelama

Trop hvalisavog pustolova

Nakon čitavog putovanja, Aikins ga je trebao nanovo stvoriti za knjigu. I ne samo njega, nego i sebe, svoj lik, bez obzira što nije u pitanju fikcija nego reportažno djelo. Njegov glavni izvor informacija za ovu detaljnu i opsežnu knjigu bile su bilješke s putovanja, više od 60 tisuća riječi koje je zabilježio pametnim telefonom – uz nešto fotografija i videa koje je snimio i skupio od drugih. „Bilo je lakše nego što sam mislio“, rekao mi je Aikins, „jer su svi stalno na svojim mobitelima, na Facebooku, pa nikome nije bilo čudno što sam stalno na telefonu. Jednostavno bih si s lažne email adrese poslao bilješke, zvučne i video zapise, pa bih ih odmah potom obrisao.“ U naredne četiri godine nakon završetka putovanja, Aikins je razgovarao s brojnim ljudima i puno se puta vratio na ista mjesta. Oslanjao se i na radove povjesničara, antropologa i stručnjaka za migracije te izvještavanja drugih novinara. „Na nekim sam mjestima imao manje pristupa kao novinar“, rekao mi je. „Nisam naprimjer mogao ući u kamp Moriju na Lezbosu, koji je u međuvremenu postao zatvor.“

„Sjećanje je sve što imamo“, nastavio je Aikins, „i bilo mi je jako teško pisati o sebi, nisam navikao, nisam se prije bavio takvom vrstom pisanja. Neki i dalje smatraju da knjiga ne sadrži previše emocija, iznenađeni su time koliko sam malo, čini se, osjećao u tim teškim situacijama. Jer danas se, barem u SAD-u, od pripovjedača očekuje više osjećaja i subjektivnosti, svi žele dramu. Ja nisam smatrao da su moje emocije jako bitne u pričanju te priče, a i jedna od posljedica dugotrajnog rada na ovakvim temama, rada u Afganistanu, Siriji, Iraku i Jemenu i svim tim mjestima jest da naučiš potisnuti emocije u opasnim situacijama. Pisanje ove knjige pomoglo mi je da shvatim koliko sam iznutra otupio, iako sam osjećao stvari i pokušao ih sublimirati u tekst, ali sam sebe i pokušao prikazati kao nekog tko nije sasvim suosjećajan. Ima scena u kojima samog sebe pokušavam ironizirati tim tropom hvalisavog pustolova.“

U Kabulu je Aikins živio u novinarskom balonu koji je podsjećao na najbolje kolonijalne dane Istočnoindijske kompanije: dani i večeri ispunjeni soarejama u ambasadama, roštiljima u agencijama UN-a, oproštajkama i tulumima s temom talibana. Pušio se opijum i partijalo s pripadnicima kulturne i vojne elite u ružičnjacima Kabula. Hijerarija je u američkom Afganistanu bila jasna, piše Aikins. Lokalci su bili na dnu piramide, kopali kanale ili vozili teretne kamione, a drugi takozvani stanovnici Trećeg svijeta, poput Filipinaca ili Nepalaca, bili su računovođe i čuvari. Na samom vrhu su bili stranci, Zapadnjaci, s međunarodnim plaćama i funkcijama u nevladinim organizacijama ili UN-ovim agencijama. Uglavnom muškarci, bijeli. Neki su već desetljećima ganjali sukobe i katastrofe diljem svijeta, drugi tek završili faks. I dok su se u SAD-u još oporavljali od Velike recesije, s dvanaest milijuna nezaposlenih, u Afganistanu si mogao imati odlično plaćen posao i besplatnu kuću, šofera, kuhara, vrtlara, stražara i spremačicu, rekao mi je Aikins.

„Neki i dalje smatraju da knjiga ne sadrži previše emocija, iznenađeni su time koliko sam malo, čini se, osjećao u tim teškim situacijama. Jer danas se, barem u SAD-u, od pripovjedača očekuje više osjećaja i subjektivnosti, svi žele dramu. Ja nisam smatrao da su moje emocije jako bitne u pričanju te priče“

Afganistan, brod koji tone

S druge strane, neke veoma zanimljive epizode nisu ušle u knjigu. „Toliko toga“, rekao mi je Aikins. „Sjetio sam se jedne vinjete, jer sam čitao knjigu Soul by Soul: The Evangelical Mission to Spread the Gospel to Muslims (2024.) brazilske novinarke Adriane Carrance, o evangeličkim misionarima u prekomorskim, osobito muslimanskim zemljama. U Grčkoj je, recimo, bilo mnogo misionara koji su pokušavali preobratiti Afganistance. Upoznao sam jednog afganistanskog pastora u afganistanskoj crkvi u Ateni, što je rijetkost, jer su u Afganistanu svi muslimani, a i ilegalno je i opasno po život pokušati preobraćati ljude. Slušao sam njegovu misu i palo mi je napamet napisati cijelo poglavlje o toj afganistanskoj crkvi, koja je, kao i većina tema koje me privlače, u sebi objedinila popriličan broj paradoksa. Tu je taj očiti izrabljivački aspekt Zapadnih misionara koji daju izbjeglicama i migrantima prekrivače i hranu u zamjenu za njihove duše, ali bila je tu i priča tog čovjeka, o njegovoj samorealizaciji, o tome kako se ponovo rodio, doslovno i simbolički, kad je na splavi došao u novu zemlju, kako se preobratio. To je njegova osobna potraga za istinom i Bogom. I sva ta različita iskustva ljudi koji su bili tamo, koji su pjevali, neki su razumjeli tekst, drugi nisu, bili su tamo samo radi hrane, bilo je ganutljivo na neki način.“

„Ponekad kažem da je SAD učinio nemoguću situaciju još gorom“, rekao mi je Aikins komentirajući američko povlačenje iz Afganistana 2021. „To povlačenje je veoma loše izvedeno, a nije bilo ni iskreno. U afganistanskoj su se vladi nakupili i ignorirali mnogi problemi, ili nije bilo ni volje za kompromisima jer su mislili da će SAD ostati. Najbitniji razlog povlačenju jest da je situacija u Afganistanu postala neodrživa, a još rata nije moglo riješiti probleme, činjenicu da afganistanska vlada nije mogla biti samostalna, ostati bez američkih vojnika, i pravo je pitanje zašto nakon dvadeset godina i trilijuna stranih dolara Afganistan nije mogao stajati na vlastitim nogama.“

„Ima tomu par razloga“, rekao je Aikins. „Jedan od njih je taj da je afganistanska elita bila navikla dobivati financijsku potporu izvana, pa su se više međusobno borili oko toga tko će imati pristup tim fondovima i bogatstvu, nego što su se usredotočili na izgradnju strukture iznutra. Svađali su se i bili kronično podijeljeni do posljednjeg trenutka, ne shvaćajući u kakvoj se opasnosti nalaze, zavaravali su se vlastitom propagandom o tome kako su talibani marginalni, iako su talibani bili mnogo snažniji nego što si je itko htio priznati. Imali su i širu bazu podrške među Afganistancima iz određenih dijelova zemlje i ruralnih područja. Imali su i koherentnu ideologiju u koju su vjerovali, dok je Republika postala toliko korumpirana da je na kraju veoma mali broj ljudi bio spreman boriti se i umrijeti za nju.“

„Mislim da je situacija trenutno gora za Afganistance, a bolja za one koji ih žele držati podalje“, rekao mi je Aikins kad sam ga pitala u vezi izbjeglica nakon što su talibani 15. kolovoza 2021. zauzeli Kabul, a Amerikanci evakuirali svoje građane i neke od afganistanskih suradnika – je li situacija gora nego što je bila 2015.? „Granice je danas teže prijeći“, rekao mi je Aikins. „Posljedica krize 2015. bilo je postroživanje granica, ne samo na rubovima EU, nego i u zemljama na putu – Iran, Turska, i to je EU u mnogim slučajevima financijski podržala – izgradilo se više zidova, više zatvora, i više je policijskog nasilja nad Afganistancima koji pokušavaju prijeći, pa je sve mnogo teže i opasnije. Afganistanci zaglave u Iranu ili Pakistanu, a čak su ih i te zemlje počele vraćati u Afganistan.“

„Ironično je što su iz perspektive Zapada Afganistanci uvijek bili nelegitimne izbjeglice tijekom posljednjih dvadeset godina“, rekao mi je Aikins, „jer su imali demokratsku vladu koja je navodno poštivala ljudska prava, a i Zapad je bio ondje da im pomogne da se razviju, ali ni jedno ni drugo nije pomoglo većini ljudi. Sad su tu i talibani sa svojim zabranama obrazovanja i rada ženama. Talibani nisu saveznici Zapada, pa iako se Afganistance pred zakonom sad možda smatra legitimnim izbjeglicama, svijet im je okrenuo leđa. Zatočeni su u vlastitoj zemlji.“

„Ponekad kažem da je SAD učinio nemoguću situaciju još gorom“, rekao mi je Aikins komentirajući američko povlačenje iz Afganistana 2021. „To povlačenje je veoma loše izvedeno, a nije bilo ni iskreno. U afganistanskoj su se vladi nakupili i ignorirali mnogi problemi, ili nije bilo ni volje za kompromisima jer su mislili da će SAD ostati“

Masovne migracije i sigurnost žena

„Prijetnja ljudskim pravima na Zapadu ne dolazi od migranata, svakako ne ovdje u Americi, gdje imamo vlastite ekstremiste, koji zabranjuju pobačaje i tako dalje“, rekao mi je Aikins kad smo se dotakli skepse koju dio Zapada gaji u vezi miješanja arapskih, afričkih i azijskih elemenata s europskom kulturom, misleći da bi u procesu mogla nastradati i europska ženska prava, odnosno ženska sigurnost u javnom prostoru. „Mnogo veća opasnost za ljudsko zdravlje i slobode dolazi od totalitarnih desnih elemenata u našem vlastitom društvu“, rekao je. „Masovna migracija simptom je nejednakosti, nasilja i ratova, korupcije, a sve te pojave po mom mišljenju hrani desnica i njezina plutokratska politika.“

„Osobno sam feminist“, nastavio je Aikins, „no povijesno smo uvijek pričali o, pod navodnicima, primitivnim i zaostalim muslimanskim zemljama. Bio je to način da izbjegnemo vlastite nesavršenosti, da ne bismo kritizirali sebe, već da se možemo smatrati superiornim, prosvijećenim Zapadnjacima. Uvijek postoji taj miks dobrog i lošeg, problema koji dolaze s tradicijom. Postoje i žene koje preferiraju živjeti u tradicionalnim društvima, jer bi radije to nego da su na tržištu gdje moraju svoja tijela prikazivati na određene načine i boriti se same za sebe. Kad vidiš dobro i loše u drugom društvu, onda možeš jasnije vidjeti to isto u svome, možeš biti kritičniji u vezi seksizma koji postoji na Zapadu, koji nije nužno riješen samo zato što su muškarci i žene ravnopravni pred zakonom.“

„Pričati o Arapima, Afrikancima i Azijatima kao prijetnji Zapadnoj civilizaciji nije korisno u kontekstu veće borbe koju vodimo za slobodu, pravdu i jednakost“, rekao mi je Aikins. „Jasno je da su neke kulture različite, i postoje problemi kad se ljudi odjednom pomiješaju. Azijske i arapske kulture povijesno su se uvijek miješale s europskim, imamo tisućljeća miješanja, ali u isto vrijeme mislim da neograničena masovna migracija na Zapad neće riješiti ničije probleme. Ako iznenadan val ljudi iz siromašnih zemalja preplavi bogate, uslijedit će katastrofa i još više represija i obračuna, više militarizacije i osiguravanja granica, a problem nije u granicama, problem je što su nam uopće potrebne. Moramo promijeniti temeljne uvjete koji generiraju potrebu za granicama, što je većinom globalna nejednakost. Moramo se boriti za pravedniji i ravnopravniji svijet, unutar naših društava i globalno, pa da granice postanu onakve kakve su recimo unutar Europske Unije. Ali to je dalek i idealističan cilj. Moramo biti pametni u vezi toga koje praktične korake poduzeti sada.“

Prvi tekst iz serijala „Književne domovine europskim imigranata“ pročitajte na sljedećoj poveznici.

* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

„Prvi moji susreti s arapskim jezikom bili su kraj bašte hotela Moskva na beogradskim Terazijama, gde su, u mom ranom đačkom dobu, sedeli prvi arapski studenti u Jugoslaviji, pili kafu i razgovarali. Taj zvuk mi je bio opčinjavajući. Utom su stigle i Priče iz 1001 noći u prevodu Marka Vidojkovića s ruskog (onom koji je potom i kroatizovan), i neki pričljivi deda-ujka bivši ambasador u Siriji…“, započeo je o svojoj zavidnoj prevoditeljskoj karijeri Srpko Leštarić (rođ. 1949.), cijenjeni srpski arabist, u razgovoru koji smo vodili preko emaila, za ovaj prvi u nizu članak u sklopu projekta Književne domovine europskih imigranata, kojim želim istraživati književnosti i jezike zemalja iz kojih nam pristižu izbjeglice i migranti, odraze vanjskih i unutarnjih migracija u njihovim tekstovima, te migracije s tih područja u tekstu općenito.

Prijevodi Srpka Leštarića tako pokrivaju geografski i kulturni prostor Sirije, Iraka, Egipta, Palestine, s time da mi je dao do znanja da sam neke zemlje i preskočila. Leštarić isključivo sâm nalazi djela koja će prevoditi, što je po njegovu mišljenju dobrim dijelom posljedica slabijeg uvida u arapsku književnost među srpskim izdavačima. Svoje prijevode oprema kompletnim kritičkim aparatom i tek potom smišlja kome će ih ponuditi. Među glavnim izdavačima Leštarićevih knjiga su Clio, Službeni glasnik, Geopoetika, Laguna i bivša Narodna knjiga, a trenutno mu se primiče odluka, rekao mi je, o tome kome će povjeriti objavljivanje prijevoda Priča iz 1001 noći, jer to mora biti netko od najboljih. Smatra ozbiljnim izdavačkim propustom što se nitko od većih izdavača nije ponudio da kakvim-takvim predujmom podrži rad na tom kapitalnom prijevodu, financira nabavku izvornika i prateće literature i unaprijed ponudi studiozan grafički dizajn, ali zasad u Srbiji o takvim stvarima, rekao mi je Leštarić, nitko, očito, ni ne razmišlja.

Leštarić prevodi samo ona književna dela koja mu se veoma dopadnu – luksuz koji si je mogao dopustiti jer je živio od poslovnog prevođenja. „To dopadanje mora biti i u domenu koncepta, i u domenu stila i izraza, kako kod romana, tako i kod zbirki priča“, rekao mi je. „Svoje izbore formiram sam, bilo da su iz pera jednog ili više autora. Književnu ili političku relevantnost dela stavljam iza estetskih kriterija, a popularnost u zavičaju autora ili prevođenost u svetu na sam kraj reda. E sad, može se uočiti da ugledne međunarodne nagrade arapskim piscima uglavnom stoje u slozi s mojim kriterijima, ali tu i ne treba nikakve pomoći.“

U Alepu 1974.

Kako je sve počelo?

Kad sam maturirao 1966., opredelio sam se za studije na Fakultetu političkih nauka jer je taj tek osnovani fakultet otvarao perspektivu za rad u žurnalistici i diplomatiji i – nudio izbor arapskog kao jednog od dva obavezna strana jezika, tada na III. i IV. godini. (To je bila Kardeljeva uviđavna direktiva glede ciljeva nesvrstanog pokreta, koju se niko nije usudio ismejati, mada su stare univerzitetlije znale da je učenje arapskog u okviru drugih studija moguće koliko i put do Jupitera.) Kad se, dakle, posle prve dve godine pokazalo da od arapskog tu neće biti ni „A“, upisao sam se 1968. na Filološki fakultet. No, posle junskih gibanja te godine shvatio sam da tek sad nipošto neću u partiju, da mi u politici, dakle, nema budućnosti, pa sam FPN napustio, a okrenuo se jezicima. I odmah sam znao da će jezici biti moj život. Nažalost, prof. Fehim Bajraktarević umro je već prve zime, poduku su preuzeli njegovi asistenti, a i ja sam bio sklon svojim putevima. I tako – eto mene početkom 1974. u Alepu, sa suprugom, mladom studentkinjom prava, i s našom bebom.

Ali prije vašeg posvećivanja arapskom, tu je bio i japanski, zar ne? Kako to da je arapski ipak prevagnuo?

Da, Hiroyasu Honda, koji je u Beogradu studirao jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik, i ja preveli smo u tandemu i objavili u eminentnim beogradskim časopisima nekoliko blokova savremene japanske poezije. Do tada je samo Vladimir Devide objavio svoju zbirku prevoda haiku pesama s originala na hrvatski, pa smo mi zbilja bili pioniri, tim pre što smo i od proze preveli veličanstvenu Mišiminu priču More i večernja rumen (Umi to yûyake), koju je autor sam ocenio kao svoj „najizbrušeniji brilijant“. Tada su mi prof. Dejan Razić i H. H. izradili japansku stipendiju jer sam brzo napredovao, a divni profesor Razić je sanjao da što pre dobije asistenta. Ali meni je i arapski išao dobro, tu sam već bio došao do potkraj studija i morao sam otići da provedem bar godinu dana među Arapima. To nije moglo da čeka, stipendija je mogla.
Nije meni ništa u arapskom bilo ni bliže ni zanimljivije nego u japanskom, zavoleo sam bio oba ta jezika, ali život je terao po svome: u međuvremenu sam postao otac pa kad sam se vratio iz Sirije, shvatajući da sada ne mogu ići na kraj sveta za još znanja, zahvalio sam se i oslobodio stipendiju, u Japan je otišao drugi, a ja u vojsku da bih potom odmah našao i posao zahvaljujući arapskom, tj. bez „veze“. U Energoprojektu ću tada za učitelja imati mr. Jovana Kuzminca, potonjeg prevodioca Ibn Arabijevih Dragulja mudrosti.

Zlatno doba Istoka

Putovali ste Bliskim istokom u za takve pothvate zlatnom dobu. Biste li danas mogli zamisliti jedno takvo putovanje? Možete li nam ispričati neke anegdote s njega? Jeste li se našli u kakvim opasnim situacijama?

Tih 1960-ih i 1970-ih po svetu se moglo lagodno putovati autostopom, pa sam i ja godinama praktikovao to – u vidu zanata. Ništa mi nije bilo zapucati iz Beograda u Zagreb, Mostar, na more ili nekud u Evropu. Jugoslovenima vize nisu trebale gotovo nigde. Za put do Amsterdama je standardno trebalo tri dana, a svugde na Zapadu mlađani putnik je mogao naći posla i za dan-dva zaraditi troška bar za nedelju dana. Spavalo se pod vedrim nebom, van gradova i u njima, ili u jeftinim omladinskim hostelima. Hranilo se skromno, nešto se moglo i ubrati po njivama i šumama, vraćali smo se kućama izmršaveli, ali srećni, bogatiji za viđeni svet. U Poljskoj su čak imali uglednu autostopersku organizaciju. Ako ste bili esperantista, ili kakav-takav šahista, mogli ste u svakom gradu računati na besplatno prenoćište, a ako ste umeli nešto i da svirate, nasušni hleb vam je uvek bio obezbeđen. Neki su moj put od mesec i po dana u leto 1970. po celoj Siriji i Libanu s nekih 50 dolara u džepu smatrali za veliku avanturu, ali nisu bili u pravu. Moglo se svuda ići, kako kroz Evropu, tako i diljem Orijenta, sve do Indije i dalje. Danas je to nezamislivo – nije tako ni usred Evrope, a kamoli na Srednjem istoku.
Evo jednog doživljaja dostojnog priče, iz planinske granične postaje na jugu Turske. Pošto sam tu stigao kad je već padalo veče, nagovorili su me da tek ujutru pređem u Siriju. Zadržali su me i na svojoj skromnoj večeri, a čim smo večerali, jedan grmalj od carinika, Arapin – živalj je tu pretežno arapski – izvadi trščanu frulu. Braneći ugled jugoslovenskog folklora, ja iz ranca izvadim klarinet. Našlo se i malo mastike i sedeljka je potrajala, potom sam ja našao sebi lep proplanak među jelama, zavukao se u vreću i zaspao. Probudio sam se sa sunčevim rođenjem, ali ne od sunca – probudilo me je krckanje grančica. Neko je hodao okolo. Bio je to frulaš, kojem se smena završila, ali nije otišao kući s dežurstva. Kao da se izvinjava, rekao je: „Znaš, ovde leti ima na drveću zmija, pa kad grane sunce neki put padnu u travu. Ali spavaj ti još, slobodno, biću ja tu!’“

Kakav je bio Alepo nekad? Jeste li se ikada poslije vratili u taj grad? Njegujete li prijateljstva s Alepljanima?

U Alepu sam bio sa ženom i ćerkicom, kojoj je bilo 6 meseci kad smo stigli tamo. Ali počev od puta Orijent ekspresom do Istambula, potom autobusom do Alepa, sve je bilo o našem ruhu i kruhu: kako nismo bili u partiji ni ja ni otac, ni tast, niti sam bio pripadnik islamske verske zajednice, nisam se ni trudio da tražim stipendiju, pa sam se morao postarati da sam skuckam parice za tu studijsku godinu. No, u Alepu je život bio jeftin a prepun divota. Svet bistar i druželjubiv, mladog društva do mile volje i među hrišćanima i među muslimanima, najbolja kuhinja na svetu, sam grad sav od žutog peščara, lepih fasada i balkona, zgrade na skverovima kao Kolumbove lađe – to im je ostalo od Francuza, a na sve strane imate i ponekog dečjeg lekara koji je studirao u Jugi pa neće da vam naplati pregled za dete… I – ono što nemate nigde drugde u arapskom svetu, samo u Siriji: tu i nepismen čovek ume da govori književnim standardom bar dva minuta!
Sin mi je takođe završio arapski, njega sam poslao 2004. u Damask, ali ni on nije propustio otići do Alepa i obići moje stare prijatelje. Ja sam navraćao u Alep kad god sam mogao, a ti dočeci tamo bili su slavni! Potom, 2012, zvao sam kćeri svog tamošnjeg druga da se sklone, ali su oni nekako pregurali i bez mene, devojke su ostale u Siriji.

Neki su moj put od mesec i po dana u leto 1970. po celoj Siriji i Libanu s nekih 50 dolara u džepu smatrali za veliku avanturu, ali nisu bili u pravu. Moglo se svuda ići, kako kroz Evropu, tako i diljem Orijenta, sve do Indije i dalje. Danas je to nezamislivo – nije tako ni usred Evrope, a kamoli na Srednjem istoku

Arapska narodna priča

Čitala sam da ste preveli i nekoliko kraćih književnih tekstova na arapski. Prevodite li srpsku književnost na arapski, kakvi su planovi? Ako da, o kojim se autorima radi i kako teče prevoditeljski proces u tom smjeru? Je li teži ili lakši od prevođenja s arapskog na srpski?

Toga je bilo veoma malo. O tržištu za srpsku kratku priču i njenoj prihvaćenosti u arapskom svetu ne može biti govora jer je od Bagdada do Rabata i od Alepa do Kartuma niko ne prevodi. Sporadični pokušaji su retki, vrlo različiti po uspešnosti i rastureni po periodici. Ja sam preveo nekolike Borgesove sasvim kratke proze i objavio ih u novinskim kulturnim rubrikama u Kuvajtu, priču “Noć pod Kosmajem” mog pokojnog druga i velikog putnika Mome Dimića u jednom bagdadskom književnom listu, veći broj sasvim kratkih priča mladih jugoslovenskih pisaca prezentirao sam čitanjem na jednom književnom skupu u Bagdadu i, najzad, deset dramoleta moga sina Vrsana uradio sam po pozivu na jednoj prevodilačkoj radionici u Sofiji i to je objavljeno u Kairu u zborniku sa simpozijuma.
Naravno, prevođenje na strani jezik je nešto sasvim drugo. Često nije lako ni za ljude koji su od detinjstva bilingvalni, jer njima obično nisu oba smera jednako „razrađena“. Ima tu i tamo ozbiljnih pisaca koji su sami prevodili svoja dela, kao, recimo Halil Džubran. Mimo takvih situacija, prevod na strani jezik može ići lako jedno vreme, ali kad zapne, onda je teško naći izlaz! Kad sam nadobudno pokušao da prevedem Andrićev Most na Žepi, odustao sam posle dve trećine… Ali sam preveo više knjiga stručnih prevoda, to ide, teče samo, kao voda! Jer nema stilskih začkoljica, sve je u terminologiji.

Autor ste i traduktološkog eseja The Language and Translation of Arab Folktales koji je uvršten u standardnu literaturu arabističkih katedri na više svjetskih sveučilišta. Kakav je jezik arapske narodne priče, i kako je prevoditi ih na srpski? Morate li posezati za arhaičnijim jezikom, ili radije birate suvremeni izričaj? Koliki je utjecaj arapske priče na tradicije naše regije, i na našu književnost općenito? (Tisuću i jedna noć je nezaobilazan primjer.)

Arapski jezik odlikuje izražen diglosijalni rascep na književni standard i govorne dijalekte. Književnim jezikom, koji se bazira na kuranskom standardu, jedini se uči u školi i na kojem se jedino čita i piše, nikad nije spontano govorio nijedan Arapin, a govorni dijalekti se i od njega i među sobom razlikuju i u leksici, i u fonetici i u sintaksi. Kad su na većoj geografskoj distanci, uzajamno su teško sporazumljivi. A usmena književnost nastajala je samo na njima, što ta dela čini nečitljivim za većinu stranih arabista. Oko te ose vrti se glavnina moga pisanja o arapskom jeziku u mojim pogovorima i drugde. Dosad sam objavio šest zbirki arapskih narodnih priča, sedma, od opscene iračke građe, već dugo čeka, a pristiže i osma, od palestinske. Koliko sam mogao videti, od kolega u svetu koje se bave prevođenjem usmene arapske književnosti, niko nije objavio više od dve zbirke.
Jezik arapske narodne priče je tečan, kao i kod svekolike usmene književnosti, ma gde u svetu, pa ga je, kad ga znate, lako pretakati u svoj. Naravno, još je važnije dobro poznavati jezik i stil usmene književnosti u jeziku na koji prevodite, to je uvek glavno. Morate stalno posezati za izvornim izrazom vaših narodnih priča, ali arhaizme morate uzimati vrlo obazrivo. Kad prevodite usmenu književnost, vi se služite, zapravo, prevarnim jezičkim sredstvima da tim podražavanjem ugodite epski izraz na jeziku prevoda. Ako vam prevara pođe za rukom, to vam daje dobru podlogu za šire čitalaštvo, ali vam uvek ostaje nedosanjan san da različite pokrajinske govore prevedete različitim govorima svoga jezika. Za to postoji samo jedno rešenje – više prevodilaca istog teksta. A toga kod nas nema, i neće, po prilici, ni biti.
Uticaj arapske usmene proze na pripovetke južnoslovenskih naroda verovatno je ogroman, pošto se često uočavaju zajednički sižei i motivi, od kojih su arapski najčešće stariji. Ali to treba da prouče i dokažu folkloristi od zanata, a ja u svojim pogovorima mogu samo ukazati na zajedničke crte, što uglavnom i činim.

Tisuću i jedna noć u 282 noći

Vi ste spomenuli Tisuću i jednu noć. Da, u tom veličanstvenom zborniku, bez čijeg spominjanja jedan Borges nije bio u stanju napisati ni deset strana teksta, ima primera u kojima bi se mogle otkriti veze naše pripovedne proze i tih priča, ali je to zasad samo ovlašno konstatovano, i samo iz arabističke branše (Nevena Krstić, „Zajednički motivi u 1001 noći i u Vukovoj zbirci narodnih pripovedaka i pesama“, Prilozi za orijentalnu filologiju 18-19/1973), ne iz etnološko-folklorističke. Tek kad za godinu-dve dođe moj prevod 1001 noći s prvog arapskog kritičkog izdanja iz 1984. (uz dodatak većeg broja probranih drugih priča iz tzv. kompletnih redakcija s kraja 19. v.) moći će da se dosledno pristupi tom zadatku, mada tu može poslužiti i integralni prevod kairske redakcije na bosanski mog fakultetskog „klasića“ Esada Durakovića iz 1999. Nemojte gledati na evropske prevode 1001 noći od početka 18. stoleća na dalje, jer oni su uticali uglavnom na konačno formiranje ogromnog arapskog zbornika koji dotad nije ni postojao u tom obliku – izvorno, 1001 noć sastojala se od samo 282 noći i bila je više-manje na narodnom jeziku: sve ostalo je naknadno pabirčeno, falsifikovano, prevođeno na onaj „književni dijalekat“, a deo toga je i književno slab ili je čisto lokalnog značaja. Zato se moramo usredsrediti na autentične arapske narodne priče, bajke, basne, legende i gradske novele koje se nalaze u dijalekatskim zbirkama kao što su one koje sam ja preveo, jer ta građa najviše odgovara zadatku otkrivanja međusobnih veza. Bar zasad niko drugi „u regionu“ nije se time bavio, ali tako je kako je.

Koliko su povijesno stare pjesmice, bajalice i uspavanke u knjizi Lađe moga srca po žednoj vodi plove – Male dečje pesme mesopotamskih Arapa (2017.)? Ima li tu dosta rime, aliteracije i asonance, igri riječima i kako ste to uspijevali prevesti na srpski? S kojim ste se sve izazovima susretali kod ovog konkretnog djela?

Te „pesmice“ su sasvim savremene, mada nam stižu iz pravremena. Takva je priroda svih na svetu uspavanki, gugutaljki, tašunaljki, cupaljki, bajalica, razigruša itd. One su prepune rime, aliteracija i asonanci, ali u mom prevodu se to, nažalost, ne vidi, osim iznimno, ponegde. Tu je, za prvi susret s tom poezijom, bilo važno preneti sadržinu. Pokušaj stavljanja akcenta na formu ne bi samo sprečio sagledavanje sižea, već bi kod većine razmatranih subžanrova bio i unapred osuđen na neuspeh usled ogromnog kulturološkog jaza. No, bar sam dao svu građu i u originalu gde se uz malo truda vide formalni elementi, uz kompletan glosar dijalektizama.

Pisati u zemlji i u imigraciji

Vaša Mala antologija 12 nemogućih (2005.), izbor iz suvremene arapske kratke priče, preveden ja na engleski pod nazivom Twelve Impossibles (prev. Edward Alexander), po narudžbi nizozemske Europske kulturne fondacije. Što mislite o prijevodima iz druge ruke i kako to da nisu išli na prijevod s izvornika? U svakom slučaju, sigurno vam je bila iznimna čast da su se odlučili na ovakav pothvat.

Evropska kulturna fondacija (ECF) reagovala je na predlog prof. Milene Dragićević Šešić kojoj je ta knjiga došla do ruku. No, bilo je teško naći iskusnog prevodioca na relaciji arapski–engleski koji bi pristao da prevede jedan tuđi izbor 12 priča od 9 autora iz 7 zemalja, s bezbroj teško prozirnih političkih aluzija. Tri autora živela su na nepoznatim adresama, a bila je tu i moja esejistička polovina knjige na srpskom. Kad alternativa da se nađe više prevodilaca takođe nije prošla, ECF je, posle više od godinu dana uzaludnih pokušaja da obezbedi direktan prevod, odustala od prvobitnog plana i, u saradnji s fondacijom Next Page iz Sofije koja će knjigu i štampati, predložila da radimo prevod cele zbirke sa srpskog kao jedino realno, pa sam to prihvatio. No, to je izuzetak i posredni prevodi smeju se raditi samo kad baš nema drugog izbora, s tim što i tada valja obezbediti prevodiocu konsultanta koji zna original.
Edward Alexander je vredan student hrvatskog i srpskog i formira se u prvorazrednog prevodioca. No, ni najbolji prevodilac ne bi uspeo tačno i lepo prevesti s jezika posrednika tako šarolik skup proznih radova kakav je ušao u zbirku 12 nemogućih da on i ja nismo za vreme njegovog rada bili u svakodnevnom kontaktu pa sam mu ja na svakoj „krivini“ usmeravao tokove prevoda tumačeći mu kontekst, onako kako je samo poznavalac originala mogao i to je ispalo dosta dobro. Prevod Priča iz 1001 noći velikog Marka Vidojkovića, inače hvale vredan, ne bi patio od hiljada malih slabosti da je on imao takvog pomagača.
Inače, ECF je izrazio želju da štampa i arapski original moga izbora, što bi tek bio pravi potez jer bi se takva knjiga mogla distribuirati po arapskim zemljama gde bi – ako ne bi smesta bila zabranjena – imala najvažniju i najzahvalniju publiku. No, pošto se celi korpus morao i prekucati (OCR s arapskim ide malo teže), a meni se nije dalo da to radim, kasnije su na to zaboravili. Zasad je celi taj arapski korpus moguće naći na mojoj internetskoj stranici.

Salih, Tamir, Blasim, Nasir…

Prevodite li više pisce koji žive na licu mjesta, u zemljama svog porijekla, ili se tu dosta radi i o raseljenim piscima, piscima u egzilu? Ima li razlike u tekstovima koji nastaju na samim lokacijama, i onima koji nastaju u novim domovinama? Jesu li to maltene dvije književnosti, na primjer egipatska u Egiptu, i ona koju pišu egipatski autori u svijetu? Tematski, motivski, jezično, ali i po pitanju recepcije? Jesu li „cjenjeniji“ i poznatiji autori koji su nekamo emigrirali, idealno na Zapad, od svojih pandana u zemljama porijekla?

Stranstvujući su pisali Sudanac Tajib Salih (3 knjige u mom prevodu), Sirijac Zekerija Tamir (9 knjiga), Iračani Hasan Blasim (4 knjige) i Sinan Antun, potkraj života i njihov veliki zemljak Abdusetar Nasir (2 knjige). Svi ostali stvarali su ili još stvaraju u zavičajnim zemljama. Salih nije morao da beži iz Sudana, Tamir iz Sirije jeste, ali su obojica kasnije dočekivana s neiskrenim počastima. A Iračani Nasir i Blasim morali su bežati glavom bez obzira.
Mislim da bitne razlike u tekstovima nema u zavisnosti od mesta gde su dela pisana, da je to tematski, motivski i jezično jedna jedinstvena književnost. A autori koji su emigrirali niti su cenjeniji, niti manje cenjeni – bitno je, ako su ostali u domovini, da su preživeli pretnje državnog nasilja i uspeli da se prehrane.

Vaš prijevod Zlatni skiptar i druge priče (2014). izbor je iz palestinskih narodnih priča. Što mislite o trenutnoj političkoj situaciji ondje? Kako se ona zrcali u književnosti? Smatrate li da je ta situacija kod nas dovoljno poznata, u mainstream medijima relativno točno prikazana, ili gajimo predrasude? Koliko smo (dez)informirani?

Mislim da ta politička situacija nije u nas dovoljno razjašnjena ni u medijima valjano prikazivana, da mi ne razumemo mnogo toga što se tamo događa – bar ja ne razumem – i da većina nas gaji sve moguće predrasude. Takođe, odraz te političke situacije u književnosti meni nije dobro znan, mada sam preveo Habibijev roman Opsimista, čitao štošta od Mahmuda Derviša, roman Adanije Šibli Sporedni detalj i još ponešto. Nisam kompetentan da kažem koliko je bogata ili interesantna savremena palestinska književnost. Meni jeste interesantna. Zlatni skiptar i druge priče je zbirka palestinskih narodnih priča, a to je nešto sasvim drugo.

Koju ste knjigu prvu preveli s arapskog i kako je tekao proces? Konzultirate li se često s autorima i kolegama, ili je to više osamljeni rad?

Zabavlja me ovo prisećanje – prva knjiga koju sam čitao na arapskom bila je jedna zbirka eseja iz arapske lingvistike i istorije jezika. To mi je omiljeno polje sve do danas. A prva knjiga koju sam preveo bila je Litmanova zbirka jerusalimskih narodnih priča (Enno Littmann: Modern Arabic Tales, Leiden 1903), koja je na srpskom objavljena pod neprikladnim naslovom Antologija arapske narodne priče (Vreme knjige, 1994). Na tom naslovu je insistirao izdavač verujući da će uskoro objaviti i drugi i treći deo te antologije, ali se on onda povukao pa su te knjige otišle drugim putevima. Za dva-tri meseca izlazi drugo izdanje iste te zbirke, ali sada pod opravdanim naslovom Zlatni pehar i druge priče.
Sam prevod je završen za tri meseca 1986, a konsultacije su se svele na dva ili tri sitna pitanja palestinskim poznanicima. Jedino sam mnogo kasnije nabavio i pročitao Litmanov pogovor uz njegov prevod te zbirke iz 1937. (srpski prevod je drugi u svetu i zasad poslednji) pa sam za ovo, drugo izdanje dodao neke korisne informacije.
Dosad sam se konsultovao samo s iračkim piscem Abdusetarom Nasirom oko pojedinih detalja i zamršenih jezičkih izraza njegovih priča. U ličnim susretima sa Selvom Bakr, Zekerijom Tamirom, Tajibom Salihom i Hasanom Blasimom verovatno sam ponešto i upitao, ali to sigurno nije bilo baš važno, inače bih upamtio. Ali odličan roman sirijskog pisca Hajdara Hajdara Gozba za morske trave iz 1983. (svojevremeno vrlo popularan, a nedavno zabranjen u Egiptu i drugde, sic!) nisam uspeo da prevedem – kapitulirao sam negde na polovini jer bez pomoći autora nisam umeo da rastumačim mnoštvo političkih činjenica iz šezdesetih godina 20. veka, kada se zbio pokolj komunista u Iraku, egzil mnogih od njih u Alžir i rat Alžiraca za nezavisnost od Francuske, a pisac se zbog poznih godina povukao na selo gde nije imao ni telefon.
I te kako je važno imati dodira s lokacijama o kojima pišu ili na kojima su živeli ili žive vaši autori. Recimo, sjajni roman Glasovi egipatskog autora Fajada uradio sam „u 4 ruke“ s koleginicom čije dostojno ime je Nevenka Korica, koja je takođe bila beogradski đak, ali je, za razliku od mene, godinama živela u Egiptu. Ona mi je i otkrila taj roman, a bez njenog učešća tu bi mi promakle mnoge stvari. Ja sam godinama s porodicom živeo u nekoliko arapskih zemalja, a i kada sam duže boravio u Beogradu, veoma često sam službeno putovao u Damask, Bagdad, Kuvajt, Kairo, Tripoli i Kartum. Danas za mene to više nije od značaja, vesti nam svima stižu čim se događaji dese, a do muzike, knjiga i filmova lako dolazimo.

Prevodi knjiga moraju imati bar minimalan kritički aparat. Ako su prevodna izdanja dela iz udaljenijih kulturnih sredina lišena fusnota i pogovora ja bih rekao da su nepristojna

Usmena književnost – vrhunac pripovjedačke umjetnosti

Koji su vam najdraži autori koji pišu na arapskom, ili naslovi, koji bi bio vaš top 10?

Ako već moram da pravim takav izbor, prvo i drugo mesto kod mene bi delili Zekerija Tamir sa svojim ljutim satirama čudesno čistog i ekonomičnog jezika i Tajib Salih s romanom Sezona seobe na sever, potom bi došli romani Opsimista Emila Habibija, Glasovi Sulejmana Fajada i Bulbul i njegov gazda Hasana Blasima (koji je zasad preveden samo na srpski jer je sav na dijalektu). Ipak, meni ništa nije slađe od narodnih priča – usmena, dijalekatska književnost je do dana današnjeg vrhunac pripovedne umetnosti!

Na koji način prevodite arapsku kulturu i reference? Ostavljate li neke riječi u izvorniku, jesu li one u prevedenom tekstu navedene u kurzivu, ili ih posrbljujete, u smislu da postepeno ulaze u standardni srpski vokabular, ili su arapske riječi već prilično prisutne u srpskom, pa nema mnogo tuđica? Dodajete li glosare, fusnote, i koliko su opširni vaši predgovori ili pogovori? Može li se bez takve opreme i tumačenja, ili su ona nužna, a ponekad možda i nedostaju u prevedenim naslovima jer se prevoditeljima ili urednicima nije dalo zamarati time?

To ide od slučaja do slučaja – priznajem da nisam uspostavio neko svoje pravilo, oslanjam se, valjda, na intuiciju. Neke reči, obično su to nekakvi termini, samo preslovim i ispišem kurzivom, uz objašnjenje u fusnoti, recimo suk (što je otprilike što i bazar, čaršija), ali u toj reči osetio sam neku posebnost i šire joj otvorio vrata da se oseti udobnije u savremenom srpskom rečniku. Neke druge su već u fundusu srpskog vokabulara, od starine, tuđice ali žive, kao divan, hamam, handžar, derviš. I dok divan možete preneti i kao carsko veće, i kao ležaj, ili, ako je, kao u naslovu čuvene Geteove zbirke West-östlicher Diwan ta reč došla označavajući pesničko delo, prenećete je imenicom zbirka, a hamam kao kupatilo, handžar je bolje ostaviti a ne prenositi kao veliki nož ili nožaka, a imenicu derviš svakako morate uzeti takvu kakva je. Imenicu Alah prenosim uglavnom kao Svevišnji, ili Bog, u sintagmama svakodnevne upotrebe kao bog, retko kao Alah – samo kad to baš iziskuje specifičnost konteksta.
Prevodi knjiga moraju imati bar minimalan kritički aparat. Ako su prevodna izdanja dela iz udaljenijih kulturnih sredina lišena fusnota i pogovora ja bih rekao da su nepristojna. Pošto tako mislim, svoje prevode opremam fusnotama i češće nego što bi moralo, trudeći se da ih učinim zanimljivim, da ne ostanu suvoparne, a glosare dajem samo prave, dijalekatske, i samo uz dela usmene književnosti – to su, kad ih ima, već naučni segmenti. Pogovore nastojim da učinim informativnim, oni su kadšto i vrlo obimni, a upravo tražim izdavača za trodelni izbor iz svojih pogovora pod naslovom Arabeska. Jedini predgovor koji ću napisati biće onaj uz Priče iz 1001 noći, jer tu čitalac ne sme beskrajno čekati da stigne do pogovora.

Na koje se načine arapska sintaksa razlikuje od srpske, i kako tome doskačete u prijevodu? Ostavljate li katkada ritam i konstrukciju arapske rečenice, taj element začudnog i stranog, ili pokušavate prenijeti misao na što standardniji i pitkiji srpski?

Arapska sintaksa je korenito različita od srpske. Čak bih se usudio reći da je ona toliko jednostavna da je gotovo nesavladiva. Veliki problem u arapskom je i zavisnost značenja reči od konteksta – to je fenomen koji je do neopisivosti krupan, a za govorioce evropskih jezika sasvim neočekivan. Usled svega toga, relativno malo arabista od zanata u stanju je da dobro piše na arapskom ili prevodi na arapski ma i stručne tekstove. Ipak, kad jednom usvojite strani jezik, pretakanje na vaš jezik vrši se kao po nekom automatizmu (mada je to daleko od svakog automatizma!). Ali ipak se sve prevede. Ili gotovo sve.

Ritam arapske rečenice uglavnom nije moguće preneti, o konstrukciji da i ne govorimo, ali neki drugi elementi dolaze u obzir – neke rime u prozi, kad se jave, i ti elementi začudnog, koje rešavate od slučaja do slučaja: poželjno ih je sačuvati, preneti i s njima doneti novum, ali ne po cenu da to bude balast.

Kako se sve u prijevodu nosite s arapskim dijalektima?

Sve zbirke narodnih priča koje sam ja preveo jesu na „čistom“ dijalektu, zapravo, na dve glavne grupe vernakulara – levantinskim i mesopotamskim, u manjoj meri bilo je priča na katarskom ili egipatskom. One narodne priče koje su prethodno prevedene na standardni arapski apsolutno ne razmatram jer su književno inferiorne (mada i one mogu poslužiti folkloristima za izučavanje sižea i motiva). Na iračkom narodnom jeziku je i roman Hasana Blasima Bulbul i njegov gazda, a dijalekatskih pasaža ima i u mnogim romanima i kratkim pričama arapskih autora, obično u dijalozima.
Razlike između arapskih govornih dijalekata su manje i veće, zavisno najviše od geografske udaljenosti, u stvari od uzajamnog onesličnjavanja tokom istorijskog razvoja pod uticajem lokalnih jezika i kultura na širokom prostoru od Indijskog do Atlantskog okeana. Egipatski, levantinski i irački govori stoje nablizu i uglavnom su uzajamno razumljivi. Uz malo ili malo više truda kod oba govorioca, naravno.

Arapska sintaksa je korenito različita od srpske. Čak bih se usudio reći da je ona toliko jednostavna da je gotovo nesavladiva. Veliki problem u arapskom je i zavisnost značenja reči od konteksta – to je fenomen koji je do neopisivosti krupan, a za govorioce evropskih jezika sasvim neočekivan

Ima li arapski mnogo sinonima, manje ili više od srpskog? Morate li nekada opisno prevoditi, jer nema adekvatnog pridjeva ili izraza ili idioma na srpskom? Zadržavate li ponekad neke arapske idiome u prijevodima, da ostavite izvornu sliku čitateljima?

Sinonimija je u arapskom neshvatljivo obimna, jer je u korpus književnog dijalekta ušla građa iz svih starih, već tada različitih dijalekata. Te reči morate znati ako ćete se kretati po raznim arapskim regijama, ali praktična iskoristivost većine sinonima uvek je ograničena na svoju regiju, drugde su oni ili nerazumljivi ili jedva poznati. Svaki arabista vam zna po pet i deset reči za onu mušku pepito maramu, za razne delove obuće i odeće, ili za iste vrste žita, voća i povrća, ali ih bira za upotrebu samo kad dođe tamo gde su one u opticaju. To jeste ukupno mnogo više, ali sadržajno ne predstavlja problem u prevođenju, pa ni u književnom, jer obično ne nosi druge nijanse značenja. To što se tiče imenica. A pridevi i izrazi ponekad jesu problem.
Ipak, ne sećam se da sam ikada poželeo da ostavim neki arapski idiom u prevodu, ako vidim da prevod ne daje sve skrivene elemente ja takve izraze razjašnjavam u fusnotama. Ali može se desiti.

Integracija arapskog elementa u evropski kulturni milje, kao što je jednom bila ona u Španiji ili na Siciliji, nigde se još nije dogodila, ni u Francuskoj, ni u Londonu, ni u BiH, i odvijaće se onoliko sporo i mučno koliko evropski rasizam i evropska desnica u usponu na jednoj strani, a islamski fundamentalizam na drugoj budu sprečavali takve, inače nužne, poželjne i moguće integracije

Integracija arapskoga u europskoj kulturi

Uočavate li neke zajedničke književne tendencije arapskog svijeta? Motivi, formati, stil? Koliko su migracije, unutarnje ili one prema Zapadu, dio recentnijega književnog teksta?

Zajedničko u savremenoj arapskoj književnosti svakako je stalni i ozbiljan porast nivoa kvaliteta, i sižejno, i stilski. Verovatno postoje i mnoge druge tendencije, štošta u tematizovanju, promenama vizura, pa u motivima i formatima, ali o tome ne znam dovoljno da bih govorio.
Ogromne migracije koje su u toku, naročito ove u poslednjih 15-ak godina, mora da su proizvele razne posledice, o kojima takođe ne znam dovoljno. Zasad sam preveo one 4 knjige Hasana Blasima, one nam rečito govore i o tome.

Koliko je, po vašem mišljenju, moguća integracija ili premrežavanje arapskog elementa s europskim kulturnim miljeom, odnosno gdje se to već dogodilo ili se događa? (Sjetim se Španjolske, naprimjer, gdje su Arapi i arapski utjecaji prisutni već stoljećima.) Koliko čitanje arapske književnosti može tome doprinijeti? I obrnuto, vidite li europski utjecaj na arapske autore? Koga čitaju Arapi?

Na arapsku književnost silno su uticala mnoga dela svetske, prvenstveno evropske književnosti. Od autora to su naročito Čehov, Tolstoj, Dostojevski; Goethe, Kafka, Mann; Scott, Wilde, Wells; Voltaire, Molière, Stendhal; Poe, Faulkner, Mailer; Cervantes, Márquez, Borges; Sienkiewicz, Andrić, Kundera; itd., itd. (Prevodioci ne spavaju!) Nasuprot tome, nije izučeno koliko je arapska književnost uticala na evropsku, iako je sigurno da je tog uticaja bilo, ne samo u Španiji i na Balkanu – setimo se samo Dekamerona, Kenterberijskih priča i Defoeovog Robinzona. Tu ne govorim o arapskoj nauci, filozofskim delima Ibn Rušda, Ibn Sine, Ibn Halduna, Ibn Arabija, niti delima matematičarsko-astronomskim kao onim iz opusa Omera Hajama, istoriografskim i geografskim itd., ti uticaji su više-manje poznati i priznati, već o čisto književnim delima.

Roman jeste u najužem smislu evropski izum, ali se njegovi bezmalo dovršeni oblici mogu uočiti u mnogim književnim povestima na drugim i trećim stranama, pa i arapskim, kao i u Indiji, Kini, Japanu. Ta romaneskna priča čeka svoju redefiniciju. Neke „priče“ u Noćima su pravi romani, bez mane. Ali istina je i da Arapi nisu to prepoznavali kao žanr sve do potkraj 19. veka, i odabrali su evropski roman za uzor.

A integracija arapskog elementa u evropski kulturni milje, kao što je jednom bila ona u Španiji ili na Siciliji, nigde se još nije dogodila, ni u Francuskoj, ni u Londonu, ni u BiH, i odvijaće se onoliko sporo i mučno koliko evropski rasizam i evropska desnica u usponu na jednoj strani, a islamski fundamentalizam na drugoj (mada je ovaj potonji uglavnom reakcija na angloamerički hegemonizam i neokolonijalističke pritiske) budu sprečavali takve, inače nužne, poželjne i moguće integracije. Čitanje arapske književnosti tome nikad neće škoditi, a često može, bogme, i doprineti. Samo valja prevoditi.

* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.