Ako ćemo jednoga dana tražiti dokument koji sažima intelektualnu reakciju kulturnog i političkog establišmenta liberalnih demokracija na dvije paralelne tragedije – rat u Ukrajini i rat u Gazi – tekst profesora Jurija Levinga, objavljen prije nekoliko dana na portalu Kritika HDP, poslužit će kao primjer vrijedan pažnje. U središtu njegova pisma upućenog uredništvu, uokviren patosom etičke superiornosti, stoji ovaj ulomak:

„.Antisemitizam nije sporedno pitanje, niti regionalna devijacija. Kako je napisao Christopher Hitchens, on je „kum rasizma, ulaz u tiraniju, fašizam i rat”, te stoga zajednički neprijatelj čovječanstva. Govoriti olako – ili retorički – o „izraelskim zločinima” u kontekstu koji briše masovno ubojstvo, silovanja, spaljivanja i otmice židovskih civila 7. listopada 2023. nije moralna kritika. To je moralno vandaliziranje.“

Sve ono što taj tekst čini simptomom intelektualne krize nalazi se i u samom citatu i ukupnoj logici pisma: moralna uzvišenost umjesto argumenta; profesorski autoritet koji ne poziva na dijalog, nego polaže pravo na konačno tumačenje; uvjerenje da objavljeno djelo ostaje trajno vlasništvo urednika, a ne dio javne sfere. Tu su i druge značajke: afekt etičke povrijeđenosti koji potiskuje svaku raspravu; retorika prijetnje zaklonjena načelnim frazama; prizivanje povijesnih trauma kao alata diskreditacije sugovornika; proglašavanje jedne usporedbe „moralnim vandalizmom“ čime se moguća rasprava zamjenjuje anatemom. Sve to istodobno je komično i tragično: intelektualac koji u svojoj antologiji piše o slobodi od cenzure, ali reagira cenzorski; urednik antiratne antologije koji brani pravo na književno svjedočenje protiv nasilja, ali osporava legitimnost da se ista pitanja otvore u drugom kontekstu.

Kronologija slučaja

No krenimo ispočetka. Krajem studenog objavio sam tekst Dok smo spavali, bombardirali smo Harkov na književnom i kritičkom portalu Kritika HDP. Ideju za članak sugerirao mi je jedan od urednika, istaknuvši da bi bilo korisno otvoriti pitanje antiratne lirike u suvremenoj ruskoj književnosti. Prijedlog sam prihvatio jer mi je tema već bila djelomično poznata; prethodno sam u Novostima objavio tekst Putinove crne trake o ruskoj antirežimskoj književnosti. Tijekom istraživanja suvremene ruske antiratne poezije naišao sam na antologiju Poezija posljednjeg vremena, koju je priredio profesor s Princetona Jurij Leving. Upoznavši se s knjigom, obratio sam se izdavaču s molbom da mi dostavi kontakte nekoliko autora i autorica čije sam pjesme želio prevesti. U kratkom roku dobio sam njihove email-adrese, stupio u kontakt i zatražio dopuštenje za objavu prijevoda u hrvatskom mediju. Svi autori, njih trinaestoro, čije su pjesme uvrštene u članak odgovorili su potvrdno i dali izričitu suglasnost za objavu prijevoda.

Pjesme sam popratio kratkim kritičkim osvrtom u kojem sam objasnio kontekst nastanka antologije: njezin početak datira uoči ruske invazije na Ukrajinu, a sastavljena je od stotina pjesama nastalih u prvih šest mjeseci rata, u okolnostima pojačane cenzure i represije u Rusiji. U tekstu sam naglasio da je riječ o iznimnom svjedočanstvu – zbirci koja prikazuje kako se dio ruske književne scene jasno suprotstavio agresiji, unatoč političkim rizicima i kaznenim posljedicama. Također sam nastojao ukazati na važnost te poezije za čitatelje izvan Rusije, jer pokazuje da ruska kultura nije homogena, nego da unutar nje postoji artikulirani otpor. Usto sam pri kraju teksta, uzimajući u obzir stravične događaje na Levantu, dodao i jednu rečenicu o odgovornosti Zapada za izraelske zločine u Gazi. Iznesena je tako da je u tekstu jasno naznačeno da taj stav izražavam isključivo ja, a ne priređivač antologije niti zastupljeni pjesnici. Rečenica glasi:

„Usto, zapadni književni festivali i mediji najčešće promoviraju upravo one ruske disidentske autore koji glasno kritiziraju Putina, ali rijetko pokazuju istu odlučnost kad je riječ o odgovornosti Zapada za izraelske vojne zločine u Gazi.“

Zabrana i pritisak

Točno dva tjedna nakon objave članka javio mi se i sam urednik antologije, profesor Jurij Leving. U prvom emailu izrazio je nezadovoljstvo reprodukcijom pjesama i korištenjem sadržaja njegovih uredničkih komentara, bilo citatom ili parafrazom, te zatražio uklanjanje svih referenci na svoj predgovor i svoje ime, ukoliko ne povučem rečenicu o izraelskim vojnim zločinima u Gazi. U istoj poruci postavio je i ultimatum: ili se ta rečenica uklanja, ili se uklanja njegovo ime i sve reference na antologiju, uz napomenu da će – ne odgovorim li u roku od 48 sati – razmotriti „sva dostupna pravna sredstva“. Na njegovu tvrdnju da nisam tražio dopuštenje za objavu pjesama podsjetio sam ga da jesam, da sam od izdavača dobio kontakte autora, da sam s njima izravno stupio u vezu i da su mi svi dali izričitu suglasnost za objavu prijevoda. Također sam naveo da se kritičko korištenje izvora i kontekstualizacija nalaze u okviru legitimnog i legalnog novinskog i analitičkog pisanja. Dakle, nisam izbrisao svoju „spornu“ rečenicu. U sljedećem emailu profesor Leving ponovio je zahtjev za uklanjanjem svojeg imena te izričito zabranio korištenje njegovih uredničkih bilješki. Postupio sam u skladu s tim zahtjevom: pisao sam uredništvu da ukloni sve izravne citate i bilješke iz teksta, a dijelove važ­ne za razumijevanje konteksta preradio u parafraze.

Zatim su uslijedili emailovi pjesnika. Njih šestero tražilo je ili uklanjanje vlastitih pjesama ili brisanje „sporne“ rečenice, a kao razlog su navodili različite motive. Jedna autorica obrazlagala je svoj zahtjev time da „živi u Izraelu“. U drugim emailovima ponavljale su se tri temeljne zamjerke: prigovor da uvodni tekst sadrži „antisemitske“ reference; tvrdnja da je „potpuno neopravdano i nemotivirano stavljati znak jednakosti između reakcije na izopačeno i okrutno ubojstvo tisuću dvjesto Izraelaca (uključujući žene, djecu i starce), uz otmicu dvjesto pedeset i jedne osobe, koje su počinili teroristi 7. listopada 2023., i podmukli i totalni osvajački rat Putinove Rusije u Ukrajini“; te upozorenje da moj usputni komentar o Gazi može sugerirati političku suglasnost autora pjesama s mojim stavom što je „daleko od istine“. Uredništvo je, čim su ti zahtjevi stigli, odmah uklonilo njihove pjesme. Jedna je autorica bila blaga, pohvalila je prijevod i projekt, ali je i rekla da ponekad treba biti provodnik tuđeg mišljenja, a ne nametati svoje – drugim riječima, ne uvoditi Palestinu u razgovor o ruskoj agresiji i antiratnoj poeziji, već držati te dvije teme odvojenima.

Doista, treba li te dvije teme držati odvojenima? Treba li biti „provodnik tuđeg mišljenja“ i ne spomenuti Palestinu u antiratnom tekstu? Zašto sam ostavio tu jednu rečenicu i time, kako mi je napisala ta pjesnikinja, žrtvovao svoj rad na pjesmama „velikih i dragocjenih autora u izuzetno složenim političkim situacijama“? Njeno uklanjanje bilo bi, bez sumnje, jednostavnije i lišilo bi me nepotrebnog posla objašnjavanja, ali bi isto tako prikrilo zbog čega je ta rečenica uopće postala sporna – a to je odbijanje da se o genocidu nad palestinskim narodom govori u istom etičkom okviru kao o ruskoj invaziji na Ukrajinu.

Jedne žrtve dobre, druge žrtve zle

U reakcijama profesora Levinga i pojedinih pjesnikinja i pjesnika ponavlja se jedna te ista tvrdnja: rat u Ukrajini ne smije se uspoređivati s ratom u Gazi. Leving to ovako formulira u svojem tekstu:

„Moja antologija govori o drugom ratu: o Putinovoj zločinačkoj invaziji na Ukrajinu. Ona postoji kako bi dokumentirala pjesnički otpor tom nasilju. Uvući je u polemiku o Gazi – protiv volje njezina urednika i autora koje predstavlja – znači povrijediti povjerenje na kojem počiva književna razmjena.“

O kakvoj je polemici, profesore, tu riječ? Dva tjedna proveo sam prevodeći dvadeset i jednu pjesmu: razbijao glavu nad šovinističkim i mizoginim frazama iz ruskog folklora, premetao kalambur „пушки – Пушкина“, rimovao i brojao slogove, preslagivao proširene latinične znakove i staroslavenske grafeme s različitih internetskih stranica, nastojeći pritom očuvati subverzivnu jezičnu igru jedne pjesnikinje sa standardnim ruskim jezikom – i usput zagnjavio izvršnu urednicu portala da se ta arhaička slova ispravno prenesu na portal. Sav taj posao radio sam isključivo s ciljem da približim suvremenu rusku književnost jednoj kulturi koja o njoj danas jako malo zna, koja je ne tako davno cenzurirala Simfoniju Petra Iljiča Čajkovskog i istiskivala ruske toponime ukrajinskih gradova, ali koja je i prije Putinove invazije na Ukrajinu gajila negativne predrasude prema Rusiji. Sve to radio sam da pobijem ili makar relativiziram mit da je za rat kriv jedan jezik i jedna kultura te da se prevođenjem, dakle književnošću, suprotstavim kontinuiranom demoniziranju Rusije (čiji su ratni zločini, naravno, stvarni, dokumentirani i svakodnevno prisutni u zapadnim medijima) – da bih na kraju, paradoksalno, bio optužen zbog demoniziranja Izraela, zbog „antisemitskih referenci“, „moralnog vandalizma“, čak instrumentalizacije pjesnika te „regrutiranja“ njihove antiratne lirike u navodnu polemiku o Gazi. A što je bila ta „polemika“? Jedna jedina rečenica o Izraelu i Palestini.

Pitam se, može li se danas, krajem 2025., nakon više od dvije godine sukoba na Bliskom istoku – sukoba koji prije podsjeća na masakr nego na rat, u kojem je pobijeno više od 67 000 Palestinki i Palestinaca, raseljeno oko 90 % stanovništva Pojasa Gaze i sravnjeni sa zemljom kuće, bolnice i škole, nakon brojnih tekstova i izvještaja na tu temu – napisati tekst o antiratnoj književnosti, a ne spomenuti Gazu? Što vrijedi tekst o ratu, cenzuri i strategijama otpora ako se iz njega mora izbrisati jedna jedina rečenica o Gazi? Zbog čega sam uopće brojao koliko su puta pjesnikinje i pjesnici u Rusiji hrabro upotrijebili zabranjenu i kažnjivu riječ „rat“, ako se sada od mene očekuje da šutim o izraelskim zločinima u Gazi, o kojima svjedoče i izvještavaju Ujedinjeni narodi i druge međunarodne organizacije, pa i pojedine u samom Izraelu? Kakav je to govor o slobodi riječi ako se moja tvrdnja o dvostrukim standardima proglašava „vandalizmom“? I da sam izbrisao tu rečenicu, koji bi čitatelj vjerovao takvom tekstu?

Dvostruki standardi

Često se u raspravama o Izraelu i Palestini izgovaraju otrcane fraze o „iznimno složenim političkim situacijama“. Dok sam pisao tekst o antologiji ruske poezije, stvari su bile itekako jednostavne: „podmukli i totalni osvajački rat Putinove Rusije u Ukrajini“. Nikako „specijalna operacija“. U knjizi Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga Omar el Akkad tvrdi da postoje dva različita jezika kojima se opisuju nastradali i ubijeni: prvi za žrtve imperija, a drugi za one iz imperija. „Žrtve iz imperija, one koje pripadaju, one koje oplakujemo, bivaju ubijene, podvrgnute strahotama, dok su njihovi ubojice koljači i teroristi i divljaci […] Žrtve imperija ne bivaju ubijene. Njihovi ubojice nisu koljači, njihovi ubojici nisu ama baš ništa. Žrtve imperija ne umiru, one naprosto prestaju postojati. One ishlape poput magle.“[1] Zapadne političke i kulturne elite proizvode takav diskurs – jezik koji ne imenuje nasilje, nego ga rastače i sterilizira – te ga „provode“ po medijima i javnoj komunikaciji. Književnost, nasuprot tome, gleda direktno u oči, naziva stvari njihovim imenom, odbija eufemizme i opire se cenzuri i zastrašivanju. To je prostor slobode – za razliku od birokratskog, beskičmenog jezika koji proizvodi šutnju.

U slučaju „Leving“ razotkriva se karakterističan mehanizam funkcioniranja liberalnog establišmenta. Prihvaćanje dvostrukih standarda u govoru o nasilju ne pojavljuje se ovdje kao eksces, nego kao institucionalizirana praksa ušutkivanja i zastrašivanja. Takav obrazac vidjeli smo nedavno i u Hrvatskoj kada su sudionice mirnih propalestinskih prosvjeda povodom premijere predstave „Venezuela“ u riječkom HNK-u u javnom diskursu bile etiketirane kao antisemitkinje. Leving u tekstu spominje Jasenovac i ustaške zločine. Pozivanje na povijesne činjenice samo po sebi nije ni sporno ni suvišno; naprotiv, ono je nužno u ozbiljnom suočavanju s antisemitizmom. No u ovom se kontekstu ta povijest ne koristi radi razumijevanja, nego kao oblik moralne ucjene i političke podvale. Zločini ustaša krivnja su jednog dijela hrvatskog društva, dok se znatno veći dio borio protiv njih zajedno s drugim narodima i u toj borbi pobijedio. Instrumentalizirati Jasenovac kako bi se delegitimirala suvremena kritika izraelskog genocida znači svesti „Nikad više“ na etnički ekskluzivno pravo i pretvoriti ga u alat ucjene – što je politički reakcionarno i moralno neprihvatljivo. Taj profesorski autoritet koji drži prodike i polaže pravo na posljednju riječ, a ne podnosi ni elementarnu kontekstualizaciju vlastitog rada, najpouzdaniji žandar je poretka u kojem se kritika dopušta samo ako ne dira u granice politički dopuštenog. Ne radi se ovdje o „obrani pjesnikinja i pjesnika čiji je rad iskorišten kao mamac, a potom odbačen“, niti o „povredi povjerenja na kojem počiva književna razmjena“, već o pokušaju kontrole mišljenja. Tu nema razgovora o književnosti – to je njezina negacija. To je i negacija empatije: profesor koji jedne žrtve prepoznaje kao relevantne, dok druge, iako neusporedivo brojnije, sustavno prešućuje, te koji pred činjenicama ubijanja, izgladnjivanja i uništavanja gleda u stranu ili spušta pogled.

Ipak, primjer s profesorom Levingom zaslužuje da bude upamćen kao dokument vremena. Tekst o književnosti u uvjetima cenzure završio je time da je sam postao predmet cenzure. Sporna rečenica vratila se kao bumerang. Nama za primjer i pouku.

Na sljedećim poveznicama možete naći:

Reakciju Jurija Levinga

Tekst Ive Alebića

[1] Omar El Akkad, Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga, Hena com, preveli Srđan i Hana Dvornik, Zagreb, 2025., 82-83.

Bijes i bespomoćnost.
Glasujte za svoj omiljeni program lojalnosti!
Cestama Rostovske oblasti vojna se tehnika i dalje kreće u velikom broju…

Ovim gotovo reportažnim stilom započinje pjesma ruske pjesnikinje Sofje Andžaparidze, datirana 23. veljače 2022. Tog istog dana u zapadnim medijima objavljene su slike kako se ruska oklopna vozila utovaruju na teretne vlakove na kolodvorima u Rostovskoj oblasti.

Ruske su postrojbe već bile nadomak ukrajinske granice, ali se vjerovalo da je riječ o još jednom „pokazivanju mišića“. U Rusiji se slavio Dan branitelja domovine – državni praznik naslijeđen iz sovjetskog vremena, kada predsjednik Ruske Federacije polaže vijenac na Grob Neznanog junaka uz kremaljske zidine. U gradovima su se priređivale počasne paljbe, a žene su, kako i priliči „muškom danu“, čestitale svojim supruzima, očevima, sinovima i kolegama, poklanjajući im parfeme, čarape i pjene za brijanje. Malo je tko tad vjerovao da će Rusija napasti Ukrajinu. No već sljedećeg jutra ruski je predsjednik Vladimir Putin održao televizijski govor u kojem je ustvrdio da Ukrajina nije povijesno samostalna država, nego „sovjetska pogreška“, te najavio početak „specijalne vojne operacije“.

Stihovima Sofje Andžaparidze započinje i knjiga Poezija posljednjeg vremena – kolektivni pjesnički dokument nastao u smutno doba suvremene ruske povijesti. Ako bismo u svjetskoj književnosti tražili približni pandan ovoj knjizi, možda bi to bila antologija Poetry of Witness: The Tradition in English, 1500–2001, koja pokazuje kako su pjesnici engleskog jezika stoljećima svjedočili nasilju, ratu i represiji. No za razliku od te antologije, koja retrospektivno sabire iskustvo žrtava i svjedoka nasilja, te najčešće progovara iz pozicije onih koji trpe posljedice povijesti, ova zbirka poezije nastaje in medias res, dok rat još bjesni u Ukrajini, a ruski jezik i kultura nalaze se pod velikim udarima cenzure. Autori u njoj istupaju kao građani zemlje koja proizvodi nasilje, iz perspektive onih koji preuzimaju potpunu odgovornost za rat u Ukrajini.

Prvih šest mjeseci

Prema predgovoru priređivača Jurija Ljevinga, profesora slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu Princeton, antologija nema ambiciju političkog manifesta, nego funkcionira kao dijagnostički prikaz stanja suvremene ruske književnosti, pogođene gubitkom orijentacije i traumatskim iskustvom rata. Pri odabiru pjesama, pritom, nije se vodilo kriterijima estetske vrijednosti, nego svjedočanstvom. U knjizi je sabrano oko petsto pjesama 126 autora, napisanih između 23. veljače i 25. srpnja 2022., većinom najprije stihijski objavljenih na Facebooku ili Telegramu. Taj je vremenski okvir obuhvatio točno šest mjeseci od početka invazije – razdoblje u kojem se još vjerovalo da će rat uskoro završiti.

Da se takva knjiga uopće mogla tiskati u Sankt Peterburgu u rujnu 2022., u nezavisnoj izdavačkoj kući „Ivan Limbah“, i to u nakladi od dvije tisuće primjeraka, djeluje gotovo nevjerojatno. Nakon što su u ožujku te iste godine vlasti donijele „zakon o lažnim informacijama“, kojim se kazneno gonila upotreba riječi „rat“ i „invazija“, javni prostor postao je strogo nadziran. Novinari Marija Ponomarjenko i Roman Ivanov u veljači 2023., odnosno u ožujku 2024., osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne zbog širenja „lažnih informacija“ o zločinima ruskih snaga u Ukrajini. Slična sudbina zadesila je i književnika Borisa Akunjina, koji je u prosincu 2023. proglašen „stranim agentom“, a protiv njega je pokrenuta kaznena istraga zbog „diskreditiranja ruske vojske“ i „širenja lažnih vijesti“. Time je i simbolički potvrđeno da se cenzura, uvedena ratnim zakonima, više ne odnosi samo na novinare nego i na književnost, umjetnost i jezik općenito.

U tom smislu, Poezija posljednjeg vremena predstavlja čin poprilične građanske i umjetničke hrabrosti. Riječ rat („война“) u toj se knjizi pojavljuje više od dvjesto šezdeset puta, bez eufemizama i prikrivanja. Pjesnici govore otvoreno: „Rusi bombardiraju majčicu ruskih gradova“, odnosno Kijev; opisuju se ruševine i razoreno rodilište u Mariupolju, spominju ozloglašene mobilne krematorije kojima su, prema svjedočanstvima, uništavani tragovi zločina i tijela onih koji nikada nisu smjeli biti evidentirani. Pišu o pljačkama u Buči i društvu koje se pretvara u golemi koncentracijski logor. Putin je izravno prozvan. U „Tbiliskom dnevniku“ Konstantina Šavlovskog, fragmentarnoj pjesmi o emigrantskom iskustvu, prijateljica predlaže protagonistu da na ulazu u klub otisnu pečat na podlakticu s riječima „Putin je kurčina“, poznatim antiratnim sloganom u Ukrajini i drugim postsovjetskim državama. No za prognanika to nema smisla: ruski je predsjednik ionako već pod njegovom kožom, i on razmišlja kako da ga odande „iščeprka ukosnicom, iglom i nožićem“. Pjesma završava potpunim odbacivanjem imperijalističke ideje Rusije („o, ruska velika nekropola, odi u kurac“). U „Psalmu“ Vladimira Gandeljsmana, napisanom u tonu starozavjetne molitve u čijem je središtu motiv „lijevog srca“ koje pulsira nasuprot „pravoj“, službenoj istini, daje se jezovit prizor kako crne udovice pletu mrežu, pripremajući se za „putinu“. Ta riječ, koja u ruskom označava sezonu ribolova, ovdje dobiva obrnuto značenje: „ne lov na ribe, nego lov na ljude“.

Pa kako to da Poezija posljednjeg vremena nije procesuirana? To se može objasniti, među ostalim, inertnošću cenzorskog aparata. Da bi se knjiga zabranila, netko je mora najprije pročitati, a suvremena poezija, aluzivna i često hermetična, jednostavno ne dopire do onih koji o zabrani odlučuju. Velik dio suvremene ruske književnosti i dalje prolazi kroz „sito“ cenzure upravo zato što je aparat vlasti za nju slijep i gluh. S druge strane, kako Jurij Ljeving primjećuje, ruska poezija još od Puškina opstaje razvijajući načine izbjegavanja cenzure i represije, što potvrđuje i primjer „Psalma“. Ipak, nisu svi autori iz zbirke ostali pošteđeni. Neki su zbog svojih stihova snosili profesionalne i političke sankcije, a pojedini i kaznene posljedice. U ovom tekstu prenosimo pjesme nedavno preminulog Vadima Žuka, autora stihova popularnog crtića Maša i medvjed, koji je zbog svoje antiratne poezije razriješen vođenja književne nagrade koju je godinama organizirao, te Poljine Barskove koja je prošli mjesec proglašena „stranom agenticom“ zbog javnog protivljenja ratu. Jedna od autorica danas se nalazi u zatvoru jer je na ruskom Facebooku objavila antiratnu pjesmu, koju smo željeli uvrstiti u ovaj izbor. Budući da se s njom ne može stupiti u kontakt, za dopuštenje objave obratili smo se njenoj majci. Ljubazno nam je zahvalila, ali je zamolila da pjesmu ipak ne objavimo, rekavši da ne želi dodatno izlagati svoje dijete opasnosti.

Spektakl militarizma i propagande

Čitanje ovih pjesama važno nam je iz više razloga. Prije svega, zato što svjedoči o društvu koje, baš poput našeg danas, prolazi militarizaciju i rađanje fašizma. Ruski pjesnici često se vraćaju temi Dana pobjede, praznika koji je od dana sjećanja na veterane Drugog svjetskog rata i proslave trijumfa nad nacizmom postao spektakl militarizma i Putinove propagande.

Opis devetomajske parade evocira prizore naših vojnih povorki, s razlikom jedino u masivnosti scenografije. „Svaki komadić zraka želi imati vlast nada mnom“, piše Aleksandra Cibulja u dnevničkoj pjesmi o svojem rodnom Sankt-Peterburgu za vrijeme Dana pobjede, dozivajući u sjećanje sprej-sintagmu o „hrvatskom čistom zraku“ Dubravke Ugrešić. U pjesmi „Predoziran vijestima“ Evgenije Berkovič djed, bivši vojnik Crvene armije, moli svoga unuka da o njemu ne piše na društvenim mrežama u kontekstu rata u Ukrajini niti da ga dovodi u bilo kakvu vezu s aktualnim „pobjedama“. „Pusti me na miru“, inzistira veteran čije riječi sadrže apel pjesme da se prošlost oslobodi manipulacije i prestane koristiti kao opravdanje za današnje zločine. Drugo, antiratna poezija otvara pitanje odgovornosti i krivnje ruske kulture u ratu u Ukrajini. German Lukomnjikov piše kratke, ironične pjesme oblikovane po uzoru na častuške, narodne pjesme u četiri stiha. U jednoj od njegovih pjesama, Puškin se pojavljuje kao pjesnik čiji je glas nadjačan gruvanjem topova: simbol poezije i kulture “zbori” nešto svoje, ali ga više nitko ne čuje. Tatjana Voljtskaja u pjesmi „Rusiju će otkazati“ ide korak dalje – tvrdi da su Tolstoj i Pasternak nerazdvojni dio kulture koja danas razara ukrajinske gradove te rezignirano zaključuje da ih se nema smisla sjećati na „ruševinama bolnica i škola“.

U stihovima ruskih pjesnika pronalazimo odgovore na ono čuveno Adornovo pitanje o mogućnosti pisanja poezije nakon Auschwitza. No ono nije samo moralno, nego i jezično: kako uopće govoriti u svijetu u kojem jezik gubi smisao? U predgovoru antologije Jurij Ljeving primjećuje da suvremena ruska poezija više ne raspolaže izražajnim sredstvima kojima bi mogla opisati društveni i kulturni raspad. Režim ne samo da propisuje leksik, zabranjuje riječi i stvara „novogovor“ – iskustvo nama itekako poznato iz ratnih devedesetih – nego iz jezika istiskuje i sama slova, zamjenjujući ih prorežimskim „Z“ i „V“. Prvo je u početku označavalo postrojbe koje dolaze sa zapada, a drugo one s istoka, no ubrzo su postala propagandni simboli ruske invazije („Za pobedu“ i „Sila v pravde“).

Kod Vere Pavlove motiv poznate zagonetke – „A i Б sjedili su na dimnjaku, A je palo, Б nestalo, što je na njemu ostalo?“ – poprima jezovit karakter, jer dimnjak iz dječje brojalice sada postaje cijev „poljskog krematorija“. U pjesmi „Grad (1)“ Poljine Barskove iznad pješačkog prijelaza „zjapi novo slovo i širi vonj poput crknutog štakora“. Ono je prodrlo u „nježan i skladan alfabet“ kao ruski tenkovi u Donjecku oblast. Najbolji primjer za to novo miješanje jezika – koje se, kako precizno opaža književni kritičar Andrej Vojtovski u eseju „Buđenje slova (eksperimentalna poezija i poratni raspad jezika)“, poklapa s „padom kontrolnih točaka na granici s Ukrajinom“[1] – jest poezija Varvare Njedeoglo. Vojtovski primjećuje da se „slova u njenoj poetici ne toliko raspadaju koliko preobražavaju u svoje daleke tipografske rođake, dok stihovi izgledaju kao da su napisani na ‚slomljenom’ ruskom jeziku.“ U njezinim se pjesmama pojavljuju grafemi pozajmljeni iz manjinskih jezika Ruske Federacije – čukotskog, gagauskog i komijskog – te iz staroslavenske grafijske tradicije, uz ukrajinska slova koja iritiraju svakog ruskog purista. Njedeoglo tako svjesno podriva jedinstvo ruskog službenog jezika, pretvarajući njegovo pismo u polje jezične sabotaže.

No te su nam pjesme važne i iz još jednog razloga. U zapadnim medijima već dulje prevladava pojednostavljen narativ o ruskoj agresiji i autoritarizmu, koji često previđa snažan i raznolik otpor unutar same Rusije – od građanskih inicijativa do kulturne scene. Umjesto da se ozbiljno bavimo autoritarnim tendencijama u Rusiji, drugim europskim državama i u kulturi koja ih proizvodi, često upadamo u zapadni kulturni šovinizam. Time se stvara slika homogenizirane mase ruskih građana koji navodno svi misle isto, te svaki Rus u našim očima postaje unaprijed označen kao krivac za rat u Ukrajini. Usto, zapadni književni festivali i mediji najčešće promoviraju upravo one ruske disidentske autore koji glasno kritiziraju Putina, ali rijetko pokazuju istu odlučnost kad je riječ o odgovornosti Zapada za izraelske vojne zločine u Gazi. Izvan Rusije je lako kritizirati Putina, a često i lukrativno. Možda nam je Poezija posljednjeg vremena zato dragocjena – kao svjedočanstvo ljudi koji su, unatoč prevladavajućoj javnoj šutnji, progovarali o ruskoj agresiji u Ukrajini.

U ovom smo pregledu odabrali dvanaest pjesama – deset iz antologije Poezija posljednjeg vremena te tri pjesme Marije Stjepanove, autorice već poznate hrvatskoj publici. Pri izboru nismo slijedili kronološki raspored iz antologije, nego smo se odlučili za autorski pristup – pjesme smo grupirali prema autorima, ne prema vremenu njihova nastanka. Stih iz jedne pjesme Marije Stjepanove poslužio nam je kao naslov članka. Treba napomenuti da je jedna od njezinih pjesma napisana još 2008. godine, dakle mnogo prije ruskog napada na Ukrajinu. Unatoč tome, tematski se savršeno uklapa u kontekst današnje antiratne lirike. Grafemsku hibridnost pjesme Varvare Njedeoglo pokušali smo prenijeti kombinacijom proširenih latiničnih znakova, staroslavenskih grafema i povremenih prijelaza na ekavicu, kao hrvatskim pandanom autoričinu posezanju za ukrajinskim slovima i manjinskim jezicima.

Sve pjesme objavljujemo uz dopuštenje njihovih autora. Nažalost, format ovog priloga ne omogućuje objavu izvornika, što bi pri prijevodu poezije svakako bilo poželjno.

Aleksandar Skidan

*

rusi bombardiraju majčicu ruskih gradova
to oni zovu “htjela – ne htjela”, i tako dalje u tekstu
takva je da ti mater jebem geopolitika
geomater arhivi zemlje u sarkomu černobila
to nije njihovo to je naše
i tako dalje u tekstu

25. veljače

*

Konclogor se gradi kao stadion ili Grand Hotel. S geodetskim mjerenjima,
podizvođačima, troškovnicima, tenderima i, dakako, mitom.

Nitko ne nameće stil, sve ovisi o vašoj mašti: alpska kućica,
garaža, japanski stil, metamodernistička nulta razina nulte razine
kinematičnosti, intergalaktička kapsula na vrhu

Corbusiera, Ground Zero Velikog stila za gudače državne
Filharmonije na turneji po rudnicima urana.

Arhitektonski ured zove se Noć i magla, gospodine Klein. Noć i magla, gospodine
Fritz von Klein.

21. ožujka

*

prekasno je skrolati vijesti i facebook
prekasno je pisati o osobnoj i kolektivnoj krivnji

prekasno je čitati hannu arendt i carla schmitta, koji su oboje zaljubljeni u schwarzwald
prekasno je postati rektor izvanrednog stanja

prekasno je stajati na troickom mostu i gledati najljepši grad na svijetu
prekasno je gledati led najljepše rijeke na svijetu

prekasno je izlaziti na led najljepše rijeke na svijetu i pisati na njemu jebo rat
prekasno je podizati i spuštati mostove

prekasno je oplakivati mostove prekasno je graditi mostove prekasno je govoriti da je prekasno onima koje voliš

prekasno ih je zagrliti

prekasno je preimenovati troicki most u most trockog prekasno je govoriti ni mir ni rat

prekasno je govoriti moja baka se rodila u poltavi 1909. godine prekasno je govoriti da se
prezivala trepke von trepke

prekasno je govoriti da smo se usrali

prekasno se prisjećati 2001., filozofa valerija podoroge nakon uručenja nagrade Andreja Belog u kafiću na Litejnom i njegovih riječi koga smo mi to izabrali, i to ne samo izabrali, nego, evo, još i svojim rukama pomogli glebu pavlovskom i njegovim medijima

prekasno je govoriti blokada drugi svjetski rat lidija ginzburg

prekasno je govoriti upozoravao sam 2003. godine oprez religija oprez[2]

prekasno je govoriti genocid prvi svjetski rat okrenimo bajunete protiv imperijalizma kako su učili bakunjin kropotkin i bruno schulz, koji je maštao o ličinkama dok je hodao ulicama vinnice da popije s arkadijem

prekasno je govoriti dehumanizacija

mobilni krematoriji

specoperacija

ostaje samo reći pročitaj antigonu vrati nam mrtvace naše

želim ih oplakati

to je prije polisa prije njegovog nasilja i zakona zakona–kao–nasilja
to je sestra to je brat koji su postali grobnica bez dna i obećanje ljubavi

možda još nije prekasno zaustaviti mobilne krematorije
sahraniti našu djecu

1. ožujka

Lida Jusupova

*

video: ruski vojnik na snijegu
umjesto lica masna rupa
to je rusija
umjesto lica rupa
umjesto rusije rupa
sve što je bilo rusijom – rupa
nova stvarnost
rupa

1. ožujka

Aleksej Oljejnikov

*

Tata pakira kofere
kauč, kovčeg, nesesere,
dva njemačka borera, pajsere
i kuhinjske lanene zastore.

Novu veš mašinu bijelu Bosch
takve više nema – pitaj kog ‘oš.
Krunice, iPhone, punjače punu kesu
složeno u kutije sve po pe esu.

Za kćer, milu Oljicu
prsten sa cvjetićem, naušnicu
Vanji i Olegu, nećacima
figurice u Lego setovima.

I grudnjak pomalo krvavi,
kao dar dragocjene ljubavi
namijenio za ženu svoju.
Tata nam je sad u boju.

-Baš smo imali sreće – piše.

-Pozdrav iz Buče.

5. travnja

Vera Pavlova

*

A je palo, nestalo Б,
i povijest ne želi znati
što je ostalo na dimnjaku
poljskog krematorija.
Topnički kordebalet,
corps de balle[3], masovka kronike,
što će vam V, čemu Z,
dvojkaši, ponavljači?

10. travnja

*

Ne govori: pucam ustranu.
Metak nije glup – leti do kraja. Ako pucaš u nebo – ubit ćeš kerubina.
Ako pucaš u zemlju – ubit ćeš mrtvaca. Pticu. Krticu. Vilina konjica. Voluharicu.
Metak nije glup – naći će svoj cilj.
Ne slušaj komandira bataljona – baci pušku.
Polušaj mamu – zavuci se u brlog.

26. ožujka

Varvara Njedeoglo

Rodilå sam se nad pōdꙁemnõm rūśkom flajšmašinom

spuštala sam se pod ꙁemlju vidjela sam ponad provalijom posto
ji kako
u mojoj lutajućoj sudbini
poдꙁȇmna o:tvorena ruɕk̟a flajšmašina
spuštala sam se pod ꙁemlju
sedila u bunarų
iz kojeg su rusī grabili µrtv̥u v̥odu
sjedila sam na njegovom dnu
jebala očima dne vne zve zde
spoznavala sam pojedinosti plaviḧ ḩõlodniḧ nagiḧ tela
promatrala sam u tami svoje dječje ruke
kojima je bilo suđeno da porastu samo veličinom
a nebo je isto
kao da nije ni bilo čitavog tog ɕranja
državom se zove najḩladnije od svih hladnih
čudovišta
razaranje ğradova u plamenu Ƶle mržnje
čečenskih i ukrajinskih
(čečensku sam prosjedila na plastičnoj kakici
boje tiffany blue)
tako sam žeлela žiṿu ṿodu
razrušenim kućama
ratom u čečeniji
nord–ostom
terorističkim činom u beslanu
mučenjima u zatvoriµa
dobro dòšli u pakao ja ne

iscijedit ću iz zemlje
is ci je dit ću izzemlje
ruskog polja eksperimenata
živu vodu
u utrobi polja
dat će mi
iskopati taj bunar svojim rukama
u svakom bunaru – po jedan brảt
predstojeća mrtva meteorska kiša
zapravo vi svi znate što da se radii

sjetīte se sjētite se sveg
prisetite se d
a vi dasa čitate na ruskom jeziku BAŠ
baš sad
baš ovo jestъ ruski
se bo jest jebruski jezik.

jezik jestъ bog
kod tebe u ustima

ruskʲı йezi̵k to je pjena na usnaµå
čak sapuŋasta čas krvava
ja zik to je pje na na usn AMA
pjena u ustima – to je nerođena riječ сintaгme
i za svakog će se naći metak.
pokušavam ulóviti svoju ustima već četvrt stoljeća
vrijeme bjesni
drago voljac od riječi voljeni
no hrabro srce
neprijatelja se ne boji
a čovjeka s ribljim očima
još manje
sa da

22. travnja

Vadim Žuk

*

Gledam u ogledalo. Na ženu. Na mačku.
U omiljeno slikarstvo. Slušam kri–kri i gu–gu. Rekli su ti da će ljepota spasiti svijet[4].
Prevarili su te.
Sva ljepota postavljena je uza zid. S gologlavim potiljkom za metak.
A mržnja se izvija u meni,
Kao zmija ugurana u bocu.

30. svibnja

Marija Stjepanova

*

… Dok smo spavali, bombardirali smo Harkov.
Zatim, malo kasnije, pišteći čajnik,
I cjevaste grane blistave suncem.
I ljeto što škure širi, poljupci i suze,
I zora, oh, ta zora.
A Harkov se gušio u crnom dimu.
Dok smo jeli, bombardirali smo Lavov.
Zatim smo, slijedeći starije,
Ulazili u namreškanu vodu.
U dimu od ražnjića zveckala su vretenca.
Zatim u zboru zapjevasmo o tome
Kako je obala zatrpana
Stotinama poubijanih ljudi.
Tako prođe, gegajući se poput patke,
Jedno srpanjsko jutro.

9. srpnja

*

Plavetnilo, a u njemu zastava – ne zna se čija.
Živi ljudi, dvoje, naganjaju loptu. Živi
U kuharskoj pregači, zategnutoj preko trbuha,
Drži bijelu cigaretu kraj izlaza iz kafića.

Žena nosi naočale na živom nosu.
Živi psi natežu povodce.
Lagane košulje, ljetni sakoi,
Kako i priliči živima, nadimaju se na vjetru.

Ništa ne odaje mjesto u kojem se sve to događa.
Tu nitko ne leži licem u vodi, nitko
Ne pokazuje onaj neobjašnjivi inat,
Koji narušava sva pravila ponašanja,
Da ustane, oživi i krene dalje zemljom živih.

Čak ni lopta, gle, ni ona ne leži, već poskakuje.

24. svibnja

Pjesma

Na mjestu mirnom
Na zvoniku pustom
Za deveti maj
Lijepo je – odlično.
Vide se parcele ladanja,
Neboderi Staljina,
Sve se vidi,
Samo sebe ne vidiš.

Kaže baba vojniku:
Tko smo to nekoć bili,
Za deveti maj
Ni sama ne razumijem.
Rupice kao na ribežu,
Na tvojoj uniformi,
Na mojoj vunenoj jakni
Ruke oprljene.

Kako lete avioni,
Kako plove parobrodi,
Dočekujemo u luci
Svaku novu etapu,
A u svakoj luci
Dočekuju nas Gubici
I gubica Gubitaka –
kao roditeljski regal.

…On joj ne odgovara,
Umjesto odgovora šuti,
Rukavima njiše
Ključevima zvecka,
I liježe bez boli
Na ubijeno polje
Sjena pobjede, zaostala
Od Đurđevdana.

2008.

[1] https://syg.ma/@voytovsky/probuzhdieniie-bukvy-ekspierimientalnaia-poeziia-i-poslievoiennyi-raspad-iazyka

[2] „Oprez, religija!“ bila je umjetnička izložba otvorena 14. siječnja 2003. u centru Saharov. Nekoliko dana poslije nasilno je uništena zbog navodno “provokativnog sadržaja”. Dana 18. siječnja, četvrtog dana trajanja izložbe, šest muškaraca upalo je u galerijski prostor: razbili su stakla, uništili instalacije i posuli slike bojom iz sprejeva. (op. prev.)

[3] Tijela metka. (op. prev.)

[4] Krilatica „Ljepota će spasiti svijet“ potječe iz romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskog Idiot. (op. prev.)

Rezidencijalna pastorala

Pred polazak za Zagreb otišao sam u lokalnu fromažeriju kako bih kupio sireve koje sam nosio na poklon svojim prijateljima. Sjeo sam na crveni električni bicikl i pritisnuo gumb ON. Uz lagano zujanje motora, spuštao sam se cestom koja je vodila do sela. Oko mene pružale su se zelene doline prošarane žutim cvijećem, vidjeli su se crveni krovovi i vodotoranj, a u daljini – vrhovi planina, skriveni iza niskih oblaka. Kraj ceste, na pašnjaku koji se pružao uz jednu od seoskih farmi, izležavale su se tri krave i bik. Smeđe–bijele krave i bik sa slamastim šiškama prebačenim preko očiju stajali su nepomično, tek povremeno mašući repom da otjeraju muhe. Doimali su se poput spomenika.

Često sam remetio njihov mir praveći fotografije za Instagram. Ovaj put sam ih ostavio da uživaju u svojem spokoju, gordo ne mareći za prolaznike. Petak je pa bleje, pomislio sam, i nastavio prema selu.

Selo nadomak rezidencije izgledalo je kao da je iz crtića ili slikovnice. Bila je tu jedna crkvica, jedna škola, jedan dućan i jedan restoran koji su radili dvokratno. U dućanu su se prodavale smrznute pizze, upakirane u najlon, nalik na sprešane suncokrete. Vrijeme je tu drugačije teklo, nikome se nije žurilo. Možda je taj dojam spokoja i mekote bio pojačan time što sam dolazio iz svijeta meteža i nervoze.

Blejao sam i ja za vrijeme jednomjesečnog boravka na rezidenciji. Živio sam u kolibi koja kao da je ispala iz futurističkog Waldena. Čak je na pročelju Morseovim kodom pisalo:

„The very simplicity and nakedness of man’s life.“ Na stolu sam u biblioteci držao rječnik ruskog jezika, kao fol da nešto prevodim. Ali zapravo sam čitao Andreja Platonova. Priče pune pasa, krava, ptica i mušica. Danju bih vozio bicikl, a noću prije spavanja gledao zvijezde kroz stakleni krov kabine. Pred zoru budio me zvuk kravljih klepetuša, koje su odzvanjale u gluhoj noći.

Bio je početak svibnja. Krave su još uvijek pasle po dolinama, pripremajući se za uspon na planinske pašnjake. Pastiri su polagano čistili njihove papke, uklanjajući veće komade blata, stajnjaka i kamenčića. Provjeravali su zvona oko njihovih vratova kao što pregledač vagona procjenjuje zvuk kotača prije polaska vlaka. A onda bi mirnim glasom ili tapkanjem štapa pokretali stado. Krave su išle u kraću šetnju kako bi ojačale noge i upoznale se s novim mirisima, životinjama i pokojim zalutalim rezidentom.

Jednom sam svjedočio takvom kondicijskom treningu. Sjedio sam na zidiću seoskog groblja i sunčao se. S obližnjeg brijega pojavila se kompozicija od desetak krava za kojima je išao čovjek sa štapom. Kada me je ugledao, približio se mekim korakom. Nosio je vunenu pompom kapu i kariranu košulju. Veliku bradu poput Tolstoja. Vi ste pisac, upitao me, ne, rekao sam, prevoditelj sam. Mora da je usamljen taj život, među knjigama. Ovdje sunce, trava, svježi zrak, rekao je pokazujući štapom oko sebe. Složio sam se. I samom mi se sad činilo da je posve neprirodno raditi u zatvorenoj prostoriji. Pa ipak, dodao je, čini mi se da se bavimo sličnim stvarima. Kako to mislite, upitao sam. Pa ti vučeš riječi s jednog mjesta na drugo, a ja krave! A zalutaju li vama krave kao meni riječi, nastavio sam. Prečesto, reče.

Što ako su riječi, pomislio sam, zaista poput krava. Neke poslušno idu stazom kojom ih goniš, a druge ti pobjegnu za nečim što ni sam ne primjećuješ, za mirisom travčice ili pucketanjem grančice. Onda ih tražiš i dozivaš, pokušavajući da ih na silu strpaš u tor, a zapravo trebaš da sjedneš na panj i pustiš ih da same dođu.

I sam sam želio zalutati u ovoj prekrasnoj prirodi. Ravnao sam se prema ideji koju sam našao u onoj slavnoj knjizi o šumi: “Izgubi se u svijetu i pronađi svoju dušu”. Otići u mrkli mrak šume, među sve one beštije koje vrebaju iz svakog kutka, među podivljale pčele, daleko od sela, i promatrati vrste stabala o kojima blage veze nemam. Krčiti sebi put kroz grane i šiblje, sve dok se ne izgubim i izađem skroz na drugu stranu šume – na mirišljavi proplanak. No tada sam se sjetio pijanog Venjičke iz one druge, meni mnogo milije knjige. Koliko god se taj šašavko gubio, koliko god ga noge nosile ulicama i podzemnim prolazima, uvijek bi na kraju stigao na isto mjesto – Kurski kolodvor, gdje su vlakovi stajali i odakle se vraćao u svoje Petuške. Koliko god izgledalo da odlazi u nepoznato, zapravo se nikada nije ni gubio. Možda je u ljudskoj prirodi da ne umije zalutati, pomislio sam.

I ja sam uvijek završavao na istom mjestu. Nakon što bih se provozao cestama kroz polja, zaključao bih bicikl na stalak pokraj restorana. Čovjek u bijeloj kecelji brisao bi krigle i buljio u televizor okačen o zid. Naručio bih tri deci piva i sjeo za stol. U ćošku, pokraj šanka, izdizala se zelena vještačka jelka. Iza konobarovih leđa na zidu visjeli su ogromni rogovi.

Tih dana bio je referendum o kravljim rogovima. Jedni su tvrdili da su oni funkcionalni dio tijela, a drugi da smetaju u štali. Predlagali su da svaki farmer koji ih zadrži dobije novčanu potporu od države. Na referendumu je, međutim, prijedlog odbijen – i rogovi su se nastavili sjeći. Inicijator je bio jedan lokalni farmer, kojeg su u narodu prozvali “čovjek koji razgovara s kravama”.

Tvrdio je da su kravama rogovi antena, češalj i ventilator u jednom. Upirao je štapom u plavo nebo i ponavljao da se ovaj svijet pokazao nedostojnim kravljeg mlijeka i svih drugih kravljih dobročinstava. Da nije dostojan ni mlijeka u prahu!

Gledao sam rogove na zidu i mislio kolika je ljudska glupost. Taj sisavac koji piše knjige, koji je izmislio električni bicikl, željeznicu, internet, muziku i film, taj dvonožni sisavac nema ni trunčice milosti za kravu i organizira referendume o njenim rogovima kao da su njegova svojina. A onda ih sječe, drobi i pretvara u gnojivo ili razne praške, izrađuje od njih držače za kišobrane, pepeljare i dugmad – samo da bi sve to ljudsko smeće na kraju nagomilao pa istresao nazad kravama pred nos.

Čitao sam tad Platonovljevu priču o kravi–samoubojici. O jednoj vrijednoj kravici koju je mazio i pazio dječak Vasja. Nazivao ju je jednostavno – kravom. Jer je tako pisalo u početnici. Volio je sve na njoj, njene dobre i tople oči uokvirene tamnim krugovima, rogove, njenu zamišljenu narav i mršavo tijelo koje se nesebično davalo ljudima u mlijeku i radu. Ali, njeno tele odveo je Vasjin tata i prodao ga na klanje. Za “nježno meso” dobio je novac da prehrani i održi obitelj. Krava je stajala u šupi i mukanjem dozivala svojeg bikčića. Dječak ju je tješio, ali se njena bol nije dala utješiti riječima, maženjem, društvom. Ništa nije moglo zamijeniti bikčića – ni trava, ni sunce. I tako je jedne večeri, kad su dani okraćali, u svojoj tuzi i apatiji, ona odlutala sa svoje ispaše i zašla na željezničku prugu. Tiho je i žalosno koračala po pragovima tračnice. Na nju je naletio teretni vlak.

Ispričao sam tu priču pastiru s vodopadnom bradom. Sjetio sam se da sam davno, dok sam živio u Moskvi, izašao iz podzemne željeznice i vidio goluba ovješenog na konopcu. Nit se spuštala sa stropa do kojeg nije mogla doprijeti ljudska ruka. Ništa čudno, rekao je odmahujući štapom, kod Rusa svi na kraju završe pod vlakom – pa čak i krava.

Kupio sam sireve u fromažeriji i sjeo na bicikl. Vrtio sam pedale, a motor je pojačavao svaki moj zamah ubrzavajući vožnju. Kako se bližio kraj rezidencije i povratak kući, poželio sam još malo vremena provesti s kravama. Kravicama koje su se baškarile na pašnjacima i žvakale svoju travu. Želio sam ih pogladiti po glavi i počeškati zametke njihovih rogova. Negdje daleko, iza planinskih snježnih vrhova, gruvali su topovi i gmizale “teške kornjače tenkova”, a ovdje, u tišini, pasli su konji i šepirile se crne i bijele alpake. Imao sam utisak da ta dva svijeta razdvaja nedjeljiv zid, kao onaj iz apokaliptične knjige Marlen Haushofer – o ženi koja se, ne znajući kako, našla odsječena od svijeta, iza nevidljive prepreke. Ondje je ostala sama s kravom, psom i mačkom, ali ne kao s bićima nad kojima se vlada, nego kao s ravnopravnim cimerima o kojima se brine. U društvu životinja, okružena biljkama i šumama, njena se apokalipsa polagano preobrazila u utopiju: počela je razumijevati ne samo krave, pse i mačke, već i ljude koji su ostali s druge strane zida. Pomislila je da bi možda i njih mogla voljeti, samo da je imala dovoljno vremena i strpljenja da ih upozna onako kako je sada poznavala svoju kravu.

Mislio sam na dječaka Vasju. Kako je sanjao o tome da će upoznati čitav svijet, s one strane “zida” – Nil, Egipat, Španjolsku i Daleki istok, ploviti Mississipijem, Jenisejem, tihim Donom i Amazonom, vidjeti Moskvu, Ararat, Usamljeni otok u Arktičkom oceanu… Sve ga je to vuklo; vjerovao je da udaljene zemlje i ljudi već odavno čekaju njega da odraste i dođe k njima. Odlazio je na malenu željezničku postaju s gredicama geranija na peronu, nalik na one koje sam viđao u ovdašnjim selima, i sa čežnjom promatrao lica na prozorima jurećeg vlaka.

Pedalirao sam uz kanal, do kojeg su vodile kamene stepenice prekrivene zelenim baršunastim muljem. Po njemu su plivale patke, a s obale su neumorno kreketale gatalinke. Prelijetali su me guske i orlovi. Ulazio sam u beskrajna žuta polja uljane repice, a iz daljine bi tu i tamo dopro pisak električnog vlaka. Gdje god da sam pogledao, sve je prekrivao spokoj poput plišanog pokrivača. Na raskrižju između sela i šume ponovno sam ugledao pastira s vodopadnom bradom. Njegovo stado paslo je na livadi skupljajući u sebe toplinu i blagodati zemlje za uspon u planinu. Pratio ga je bijeli, snažni pas. Kako idu pripreme, upitao sam. Danas idemo gore, rekao je, a u rujnu se vraćamo. Pas mu se vrtio oko noge, a on ga je umiljato češkao iza uha.

Imam li psa, upitao me. Imam, rekao sam, zove se Beki, i užasno je volim. Ali nije tako bilo oduvijek, dodao sam. Kako to, upitao je. Ispričao sam mu priču da sam u mladosti imao crnu terijerku koju nam je poklonio djed Đuro. Djed je bio šumar koji je radio u šumarskom poduzeću u Kopačkom ritu. Vodio me često u šumu i pričao svoje anegdote s posla. Jednom, prilikom posjeta Jugoslaviji, Hruščov je poklonio Titu šest sobova. Tito nije mogao odbiti poklon sovjetskog državnika i poslao ih je u djedovo poduzeće. Klima u Baranji bila je, naime, najsličnija sibirskoj. Zimu su izdržali, no čim je nastupilo proljeće, počeli su hroptati, kao da im se sa svakim novim daškom toplog zraka stezao obruč oko vrata. Ležali su bezvoljno dok nisu pocrkali sredinom svibnja. Crnu terijerku pronašao je djed u poduzeću i donio je meni i mojim roditeljima. Lovila je štakore i miševe po našem dvorištu. Mama joj je dala ime Katja, ali da je bila mužjak, zvala bi se Pečorin. Čitav dan skakala je oko mene, a ja sam bio hladan i neljubazan. Kao i prema ljudima, uostalom. Nisam je izvodio u šetnju, nisam je gladio po sjajnoj crnoj dlaci, niti sam joj ikad davao hranu. Ona je bila tu za mene, vesela i živa, a ja često nisam bio dorastao njenoj živahnosti. Kad je uginula, roditelji su je pokopali ispod hrasta u našem dvorištu.

A što je s Beki, upitao je stari pastir. Ništa, rekao sam, skakuće.

Krave su polagano odlazile u šumu kao što vlak napušta peron. Za njima je išao pastir s vodopadnom bradom…

Stao sam kako bih napravio fotografiju za Instagram. Krave i bik još su uvijek bili na svojim mjestima. Odložio sam bicikl kraj puta, s košaricom punom sireva. Zvono na volanu zvecnulo je. Bik sa slamastim šiškama prebačenima preko očiju potpuno me ignorirao. Oprezno sam prišao naelektriziranoj žici, tankoj poput konca. Čučnuo sam i pružio ruke s mobitelom. Želio sam snimiti njegove razapete rogove. U tom trenu – pukla mi je traka svijesti. Svjetlost je bljesnula poput žarača za govedo. U ustima sam osjetio nešto metalno. Ležao sam na travi dok su pčele divljale i zujale oko moje glave. Pridigao sam se sa zemlje, klecavih koljena, a krave su i dalje blejale.

Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.

Bunjin jе gust kao neprocijeđeni bujon.

A. P. Čehov

Jedna od najrjeđe zastupljenih tematskih orijentacija u klasičnoj ruskoj prozi jest erotska. U realističnoj književnosti erotika je bila tabuizirana. Ruski romansijeri dvadesetog stoljeća nastojali su proturivati temu seksa, ali država je sve te pokušaje nasilno obustavljala. Nakon što je objavljen „Oktobarski manifest“ (17. listopada 1905.), kojim su priznata politička prava i slobode govora, okupljanja, udruživanja itd., pisci su potaknuti slobodom riječi počeli pisati erotsku prozu ili tiskati romane, pripovijesti i priče s elementima erotike (Sologubov Mali zloduh, Kuzminova Krila, Arcibašev Sanjin itd.). Međutim, početak Prvog svjetskog rata značio je i povratak cenzure, a pisci i čitatelji bili su zaokupljeni socijalnim i političkim temama. Oktobarska revolucija 1917. godine, kad je „u Rusiji svrgnuto pravoslavlje kao državna religija zbog čega je došlo do naglog oslobođenja tjelesnog principa“[1], dala je novi poticaj književnicima da javno progovore o erotici. Tad je objavljeno nekoliko romana i priča u kojima je iznenađujuće mnogo pozornosti posvećeno razgovorima o seksu i erotičnim scenama. No ubrzo se pojavljuju kritički članci usmjereni protiv prevlasti „pornografije“ u umjetničkim djelima sovjetskih autora[2]. „Pod pritiskom zabrana“, ističe povjesničarka književnosti Marietta Čudakova, „ruska književnost krajem 1920-ih napušta erotsku tematiku, a iznimke su bile krajnja rijetkost“[3].

Jedna od takvih iznimaka svakako je bio ruski pisac u emigraciji Ivan Aleksejevič Bunjin (1870-1953), koji je po dolasku boljševika na vlast 1920. pobjegao u Francusku. Bunjin je sa svojom ženom provodio zimske mjesece u Parizu, a ostatak godine u različitim selima na francuskoj rivijeri. Honorari od prijevoda i objavljenih tekstova u ruskim emigrantskim novinama (Posljednje novosti, Preporod i Rusija i Slavenstvo) omogućili su mu ne samo da vodi neovisan život, nego i da poziva mlade ruske autore koji su privremeno utočište nalazili kod Bunjinovih. Nakon godina snažne kampanje koja se vodila iza kulisa, Bunjin 1933. dobiva Nobelovu nagradu za književnost za svoj magnum opus Život Arsenjeva u kojem, prema riječima komiteta, „majstorski nastavlja tradiciju klasične ruske proze“. Šestinu novčane nagrade podijelio je u različite dobrotvorne svrhe ruskim emigrantskim krugovima, a preostali dio novca uložio u vrijednosnice i restoran koji su zatim propali.

Međunarodni uspjeh

Na valu međunarodnog uspjeha prvi ruski književni Nobelovac posjećuje mnogobrojne europske države, između ostalih, i Kraljevinu Jugoslaviju gdje se „prekrasno osjećao“ i održao javna čitanja. Uoči odlaska iz Kraljevine, ljubljanske novine Jutro (31. kolovoza 1937.) objavile su razgovor s ruskim piscem i njegov doživljaj naših krajeva: „Ljetos me zaveo vaš Jadran, doputovao sam u Dubrovnik, odakle me je, osim krcatih hotela, protjeralo loše vrijeme. Putom sam razgledao Dalmaciju, koja mi je prvi put otkrila svoje čari: ona je lijepa i autentična, iako nije nimalo slična francuskoj ili talijanskoj rivijeri; zahvaljujući svojoj posebnoj crti pred njome je budućnost. Zanimala su me takva mjesta na istoku i jugu vaše države gdje se dodiruju Istok i Zapad. Podsjetila su me na Konstantinopol, gdje sam bio trinaest puta… Slavonska ravnica me nije mogla ne podsjetiti na Rusiju, točnije Ukrajinu. Ovdje, u Ljubljani, opet nešto drugačije: grad ostavlja ugodan utisak, planine, šume, sva ta alpska poezija osvaja stranca i pobuđuje u njemu poseban osjećaj prirode i života…“ S večere s beogradskim piscima u Pen-klubu ruski pisac je izdvojio „izvanrednu juhu i bijelo šumadijsko vino u kojem se nalazi čitav genij te zelene države“.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bunjin se, bježeći iz Pariza od nacista, stalno nastanjuje u provansalskom gradiću Grasseu. U jednom od pisama ruski pisac sljedećim riječima opisuje to teško razdoblje: „Naš život u Grasseu je loš, vrlo loš. Jedemo smrznuti krumpir. Ili vodu u kojoj pluta nešto odvratno, mrkva, što li. To se zove juha… Živimo u komuni. Šestero ljudi. I nitko nema ni prebijene pare… Jedan čovjek došao je kod nas na dva dana… To je bilo prije tri godine. Otad i dalje živi u našoj kući. Ruku na srce, on nema kamo: riječ je o Židovu. Ne mogu ga izbaciti…“ U tim godinama izolacije i očaja Bunjin piše svoje priče koje su potom uvrštene u zbirku Tamne aleje. Piščeva žena Vera Muromceva-Bunjina pisala je da je knjiga nastala „donekle zbog toga što smo u ratno vrijeme željeli pobjeći u neki drugi svijet, gdje se krv ne prolijeva, gdje ne spaljuju žive ljude itd. Svi smo bili zauzeti pisanjem i to nam je pomoglo da podnesemo ono nesnosno“. Ruski autor će svoju knjigu usporediti sa slavnom zbirkom Giovannija Boccaccia: „Dekameron je napisan za vrijeme kuge. Tamne aleje u doba Hitlera i Staljina – kad su jedan drugog pokušali proždrijeti.“

Za razliku od Života Arsenjeva u kojem se ruski pisac oslanjao na Proustovu i Flaubertovu modernističku poetiku, sa svojom idejom umjetnosti kao izgradnje života, stvaranja idealne verzije vlastite biografije te „uskrsnuća“ izgubljenog vremena i Rusije, u Tamnim alejama Bunjin eksperimentira s pripovjednom formom. Kombinirajući klasičnu tradiciju i parodirajući poznate sižee u svojoj knjizi, zbirka sadrži čitav niz različitih proznih formi – od priča, novela i čak “malenog romana”, kako je autor odredio svoju „Natalie“, do kratkih krokija, anegdota i svojevrsnih „pjesama u prozi“. Istraživači Bunjinovog stvaralaštva često ističu tu vezu između poezije i proze. Autor je smatrao da je ova knjiga “majstorski najsavršenija” te da je svaka priča “napisana u svojem ritmu, u svojem ključu”. Da bi shvatio strukturu i tajne ruskog jezika, Bunjin je ispisivao pjesme ruskih pjesnika. „Prepisujem Batjuškova“ – piše u jednom od svojih pisama – „sve što mi dođe pod ruku, kako bih prikupio izraze, otkrio ton“. „Otkriti ton“ – maksima je koje se Bunjin držao čitav život.

„Ljetos me zaveo vaš Jadran, doputovao sam u Dubrovnik, odakle me je, osim krcatih hotela, protjeralo loše vrijeme. Putom sam razgledao Dalmaciju, koja mi je prvi put otkrila svoje čari: ona je lijepa i autentična, iako nije nimalo slična francuskoj ili talijanskoj rivijeri; zahvaljujući svojoj posebnoj crti pred njome je budućnost.“

Erotski misterij

U dnevničkom zapisu od 3. veljače 1941., dakle u jeku najintenzivnijeg rada na pričama, Bunjin je jasno formulirao svoju zadaću kao autor erotske proze: „Ono božanstveno, neizrecivo prekrasno, nešto sasvim posebno u svemu ovozemaljskom, što jest žensko tijelo, nitko nikad nije napisao. Ma i ne samo tijelo. Treba, treba pokušati. Probao sam – ispalo je odvratno, vulgarno. Potrebno je naći neke druge riječi.“ Bunjin, kao jedan od pionira erotske proze u ruskom jezičnom kontekstu koji se nije bojao udijeliti posebnu pažnju onim dijelovima ženskog tijela čiji se opis dotad smatrao „nepriličnim“, pokušao je pronaći jezik koji bi izbjegao zamke banalnosti i razvratnosti. Njega uopće ne zanima sam seksualni čin, u zbirci nema nijednog opisa seksa, već bilježi ono što mu je prethodilo i što je uslijedilo nakon njega. Opis fizičke intime izostavljen je stilskim postupkom elipse. Karakteristična crta Bunjinovog stila neočekivane su metafore („malena djevojka, nabijena kao riba“, „čavke nalik na monahinje“), sintagme sastavljene od logički nespojivih riječi („pikirajuće munje“, „crvenkasto se crnjela“), dinamičnost u opisima („njena lijepa koža na gležnjevima bila je zategnuta, stiskala je polutke svoje prćaste guze, sjajila preplanulošću bedara“, „pokazujući čitavu sebe sprijeda, u svoj svojoj ženskoj sili“), pojačana upotreba glagola, glagolskih pridjeva i priloga („tamnjelo je“, „pocrnjevši“, „sve je bilo crno“).

Zbirka Tamne aleje sadrži četrdeset priča raspoređenih u tri cjeline. Iako nijedna priča nije nazvana po muškom junaku (izuzev nadimka Gavran), a dobar dio priča nosi u nazivu ime ili nadimak ženskog lika, u njima je gotovo uvijek u središtu glavni muški protagonist čija je sudbina ispripovijedana u prvom ili trećem licu. Riječ je uglavnom o umirovljenim vojnicima, bivšim generalima Dobrovoljačke armije, uzbuđenim studentima koji traže „ljubav bez romantike“, nedavno proslavljenim piscima i slikarima, sakupljačima drevnih ruskih ikona, nasilnim sinovima bogatih trgovaca. Ženama pak u tim pričama pripadaju tri karakteristična profila: a) profil sluškinje, medicinske sestre, slikarskog modela, koju junaci često brutalno izigraju ili siluju; b) profil ljubavnice, prostitutke koja na kraju priče nerijetko završi ubijenom; c) profil „svetice“ nadnaravne ljepote koja na kraju odlazi u manastir dok se junaci odaju porocima i gube glavu.

Jedna od Bunjinovih preokupacija jest otvoreno prikazivanje obnaženih žena, odnosno ženskog tijela. Ruski pisac obožava crnke, rjeđe susrećemo riđokose, a samo jednom plavušu. Pogled autora Tamnih aleja je radikalno muški i objektivirajući. Oko glavnih junaka vrte se usamljene protagonistice o kojima uglavnom ništa ne znamo i na koje se projiciraju seksualne fantazije. Žene su uglavnom pasivni likovi i žrtve muškarčeve raspojasanosti, a ne ravnopravne sudionice uživanja. U čitavoj zbirci ima samo jedna priča – „Hladna jesen“ – napisana u prvom ženskom licu i u kojoj nema, što je zanimljivo, ni najmanje aluzije na erotiku. Bunjin kao da boluje od crurophilie, on je fetišist nogu i to pogotovo koljena („plavkasta i gola“, „dječje nježna i obla“, „boje cikle“), gležnjeva („tanki i gotovo isklesani“, „puni žilica“, „aristokratski“, „profinjeni“), opsjednut je trepavicama („natopljene suzama“, „streličaste“, „nalik na rajske leptire“), noktima („sjajni i rozi“, „dugački i oštri“), zadnjicama („krupna i punašna“, „široka“, „meka“, „prćasta“), bradavicama („nalik na suhe kruškice“, „nabubrjele, šumskim jagodama nalikujuće točkice“).

Patrijarhalni svjetonazor

Ta vrsta male gazea, pristupa ženskim likovima kao seksualnim objektima, koji će sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u teoriju uvesti i analizirati Laura Mulvey u svojem eseju Visual Pleasure and Narrative Cinema, spočitnut će mu i ruska emigrantska kritika smatrajući da je knjiga nedostojna Bunjinovog talenta te izraz „staračke pohotljivosti“. Šaljivu pjesmicu o „bezvrijednosti“ Tamnih aleja napisat će emigrantski pisac Ivan Šmeljov:

Instinkt je tu kobni
Rodni i spolni…
Čuvajmo se takvog “ispada”:
Čitajmo o tome kod Freuda…
Imaj na pameti: “ne sudi…”
Izbljuj – i ne bludi.
U redu, gospodine… a izdavač…?
Neš’ ti izdavač!… Magle prodavač!…
To – novac donosi.
To – pare proizvodi.
No, što će nam tu… nakladnik,
Ako postoji takav književnik!…
I to ne bilo kakav, već Nobel-dobitnik!
A otad također… razvratnik.

Bunjin će se braniti time da su Tamne aleje najbolje što je ikad napisao, a da „farizeji“ ne razumiju da je to „nova riječ u umjetnosti, novi pristup životu“. U pismu rusko-njemačkom filozofu i književnom kritičaru Fjodoru Stepunu opisat će svoj izrazito patrijarhalni svjetonazor: „Vi ste, na žalost, napisali da u Tamnim alejama ima previše proučavanja ženskih čari… Što je tu ‚previše’! Dao sam samo tisućiti dio onoga kako muškarci svih plemena i naroda, svuda i uvijek, ‚proučavaju’ žene od svoje desete do devedesete godine“.

Muškarci pak u Tamnim alejama nisu razgolićeni. Jedini opis uvjetno rečeno obnaženog junaka pronalazimo u priči „Antigona“. Student Pavlik dolazi na imanje svojeg strica i strine. Njegov stric je bivši general i invalid o kojem se brine i kojeg vozika u kolicima mlada sestra Katarina Nikolajevna, “naočita ljepotica u sivoj platnenoj haljini, bijeloj pregači i bijeloj marami, velikih sivih očiju, koja je sva sijala mladošću, krepošću, čistoćom, mekoćom njegovanih ruku, mliječnom bjelinom lica”. Pavlik se isprva preda maštarijama o njoj („imati intimne odnose… izazvati njenu ljubav“), a kad sazna da je njena soba kraj njegove, njena „noćna blizina“ – da je tu, onkraj zida – učini ga doslovno bolesnim. Ujutro, dok razmišlja o tome da napusti kući i otputuje, pije kavu i „sjedi u stričevoj širokoj noćnoj košulji, u njegovom svilenom razgrnutom ogrtaču te, s tugom zbog vlastite jalovosti, proučava sebe“.

Od ove sramežljive slike „razgrnutog ogrtača“, kastriranog junaka koji sa samosažaljenjem narcisoidno promatra samog sebe u naslonjaču, do zumirane scene gay felacija na plaži u ruskoj književnosti proći će, kako ukazuje teoretičar književnosti Oleg Ljekmanov u knjizi Seks u ruskoj prozi 20. stoljeća[4], punih trideset godina. Ozloglašeni Eduard Limonov, Arkanov i Karadžićev poznanik u devedesetima i jedan od rodonačelnika maskuline književnosti u Rusiji, napisao je 1976. To sam ja, Edička, autobiografski roman o životu jednog emigranta u New Yorku. Limonov je prvi ili jedan od prvih ruskih prozaika koji je pokušao osloboditi rusku beletristiku od balasta kitnjastih eufemizama ili metafora za genitalije („žezla ljubavi“, „špilje strasti“, „žalac“, „strašna oružja“) kojima su bile krcate knjige. Ruski pisac naturalistički, reklo bi se danas „tvrdo“, bez suzdržavanja, gotovo pornografskom kamerom prikazuje seks: „Postupno je prilagodio ritam i već me pratio bedrima, nabijajući mi svoj kurac što dublje u grlo. Ležao je gotovo bočno na pijesku podlaktivši se desnom rukom dok je lijevom pomalo milovao moj vrat i kosu. Jezikom i usnama klizio sam po njegovom udu, spretno izvodeći neobične šare, izmjenjujući lake dodire i gutajući ga gotovo do kraja. Jednom sam se umalo ugušio. Ali i to mi je bilo drago“.

„Vi ste, na žalost, napisali da u Tamnim alejama ima previše proučavanja ženskih čari… Što je tu ‚previše’! Dao sam samo tisućiti dio onoga kako muškarci svih plemena i naroda, svuda i uvijek, ‚proučavaju’ žene od svoje desete do devedesete godine“

Mjesečine i sjene

U naslovu Bunjinove zbirke priča također nalazimo eufemizam. Tamne aleje odnose se na popularne drvorede na tadašnjim ruskim imanjima – mjesto radnje mnogih od priča – ali svakako aludiraju i na ženske genitalije. Kad Bunjin opisuje pubične dlake, neće izbjeći sramežljive metafore poput „ispupčenog trokuta tamnih lijepih dlaka“ i „tamnog trokutića“. U priči „Zojka i Valerija“ ruski pisac se aktivno poigrava sa sintagmom „tamne aleje“ na doslovnom i metaforičnom planu. Junak priče Žorži Levicki, student medicine koji na dači liječnika Danilovskog provodi raspust, zaljubljuje se u Valeriju Ostrogradsku, „jedru“, s „punim usnama boje višnje“ i „teškim grudima od kojih puca prozirna bluza“, koja se pak, istovremeno flertujući s Žoržijem, zaljubljuje u doktorova prijatelja Titova. Nakon što joj Titov da košaricu, Valerija se, očajna porazom i iskaljujući svoj bijes zbog odbijenosti, u tamnom ponoćnom drvoredu poda nesretnom studentu:

„Ona odbaci njegovu ruku, pogleda ulijevo, jelu – njena se široka trokutasta mantija crnila na kraju aleje:
– Sjećaš se ovog mjesta? Ovdje sam te prvi put poljubila. Poljubi i ti mene ovdje, zadnji put…
I ona otrči pod grane jele i zbaci šal na zemlju.
– Dođi k meni!

Odmah nakon svršetka, ona ga odgurne grubo i zgroženo, ostane ležati u istom položaju kao i prije, samo spusti podignuta i raširena koljena te pruži ruke uz tijelo. On je svom dužinom ležao pokraj nje, priljubivši lice uz borove iglice na koje su tekle njegove vruće suze. U ledenoj tišini noći i šume, nisko nad maglovitim poljem, rumenio se u daljini kasni mjesec, nalik na nepomičnu krišku dinje.“

U svojoj recenziji Bunjinove priče „Mićina ljubav“ (1925) ruski filolog i formalist Viktor Šklovski piše koliko je Ivan Sergejevič Turgenjev utjecao na ruskog pisca: „Turgenjevu paše krajolik koji je prikazan jako monotono. Njegova je shema ovakva. Nebo, zemlja, raspoloženje. To je trojstvo prisutno na svakoj stranici. Nebo je sve tamnije“.

Premda se dobar dio priča odvija ljeti (18), sunce koje požuti pusta polja potkraj prve priče kao da nas već u sljedećoj zauvijek napusti („ljeto je već prošlo i neće se vratiti“). Mi ostajemo u totalitetu mjesečine i sjena. Sjedimo u polumraku na valovima zibajuće kabine sa spuštenim žaluzinama, u drndajućoj polumračnoj droški, na klupici pod jabukama u sjenovitoj aleji, u šarenoj polutami vrta, u blagovaonici gdje na lusteru turobno svijetli samo jedna lampica, šetkamo se bulevarom u sumraku stvorenom od gustih krošnji. Dok se iza prozora spušta tamnoplava zimska noć, od pijanina, kao u Čehovljevoj noveli, dopire somnabulična uvertira Beethovenove Mjesečeve sonate. Bunjin piše spavajući s mjesecom. Mjesec se nad nama – poput divnog bića, nepomične kriške dinje, žira, blijedog ljudskog lica u profilu, ogromnog zrcala (te se usporedbe pojavljuju u zbirci) – kotrlja i probija kroz crne krošnje, prati nas u stopu i voajeristički promatra.

Mjesečina i sjenčanje tamnim bojama manirizam je u ljubavnoj i erotskoj književnosti. Prema riječima samog autora, „sve priče u ovoj knjizi posvećene su isključivo ljubavi, njenim ‚tamnim’ i najčešće vrlo mračnim i surovim alejama“. Fizičke karakteristike junaka nerijetko su dinamički prikazane u tamnim tonovima („crnjele su njegove ptičje oči“, „crnjela malena, na kratko ošišana glava“, „crni sjaj očiju sijevnuo je“, „oči crne krvi“). Ljubavna strast je u Tamnim alejama isprepletena s patnjom i smrću (seks kao „blažena i smrtonosna intimnost“ u „Tanji“), što znači da gotovo svaka druga priča ima tragičan završetak. Junaci, svatko na svoj način, hrle u pogibiju – ponekad je to samoubojstvo („Kavkaz“, „Zojka i Valerija“, „Galja Ganska“, „Željezno krzno“), ubojstvo iz ljubomore („Heinrich“, „Hrasno“, „Parobrod Saratov“), ubojstvo iz nehata („Gospođica Klara“), ponekad ginu u Prvom svjetskom ratu („Hladna jesen“) ili ih razdvaja revolucija i emigracija („Tanja“).

Mjesečina i sjenčanje tamnim bojama manirizam je u ljubavnoj i erotskoj književnosti. Prema riječima samog autora, „sve priče u ovoj knjizi posvećene su isključivo ljubavi, njenim ‚tamnim’ i najčešće vrlo mračnim i surovim alejama“

Narativne strategije

Klasična ljubavna priča živi od želje, a umire od njenog ispunjenja. Rečenica „živjeli su sretno do kraja života…“ nemoguća je u književnosti gdje ljubav u pravilu mora nailaziti na prepreke i završavati tragično. U erotskoj literaturi ne traži se toliko užitak, koliko narativne strategije kojima se zadovoljstvo odlaže i sprečava[5]. U knjizi Eros the Bittersweet Anne Carson lijepo pokazuje kako nas ljubav prisiljava da težimo cilju koji zapravo ne možemo postići. Sapfa, koja je prva nazvala ljubavnu strast „gorko-slatkom“[6], smatrala je da je ljubav iskustvo koje istovremeno pruža užitak i bol. Ljubav se ne može u potpunosti konzumirati jer bi na taj način iscrpila samu sebe. Eros se pojavljuje u povijesti književnosti kao paradoks mržnje i ljubavi (čuveni Katulov stih: „Odi et amo“). Stoga nije iznenađujuće da u Bunjinovoj priči „Vizitkarte“ nailazimo na skriveni citat rimskog pjesnika Katula koji se kao osnovna misao proteže čitavom zbirkom. Na parobrodu Gončarov nesretno udana putnica iz trećeg razreda, „milog lica“ i „nehajno skupljene crne kose“, upoznaje tridesetogodišnjeg „nedavno proslavljenog pisca“ iz prvog razreda. Opijen votkom, on je pred vratima brodske kabine zagrli i „s mržnjom strasti i ljubavi malne ugrize za obraz“. Smrt kao završetak ljubavi poželjnija je u Tamnim alejama od banalnosti braka, obitelji i monotonije svakodnevnog života.

No iza svih tih staračkih erotskih maštarija, ljetnih romansi, one-night standova i slučajnih snošaja pokraj kaljavih drumova krije se zapravo njegova stara tema ponovnog povratka Rusiji i žal za vremenom koje je otišlo u nepovrat. Emigracija je bila zaista tragičan događaj u njegovom životu protiv kojeg se borio književnošću. U autobiografskoj knjizi Druge obale slavni emigrantski književnik Vladimir Nabokov prisjeća se restoranskog susreta s Nobelovcem i njegove „bolesne opsjednutosti vremenskom prolaznošću, starošću i smrću“. Bunjin se više nikad nije vratio u Rusiju, ali ju je zato u svojim djelima krajnje konkretno i detaljno opisao.

Svaka pojava u prirodi, bilo da se radi o zvuku, mirisu ili boji, točno je imenovana. Ruski pisac čuje jednoličan pjev kosca nalik na zvuk struganja, ljetni šušur vrta, triler čegrtaljke usred usnulog provincijskog grada, zveketanje žabi gatalinki u toplim kavkaskim noćima, tutnjanje moskovskih konjskih tramvaja, promuklo zviždanje drozdova na dačama, pucketanje vilinskih konjica nad ljeskajućom ponoćnom vodom. Tamne aleje prožete su mirisima: svježih krastavaca i fosfora nakon proljetnih potopa, gari od pale svijeće, kamenog ugljena lokomotive i vlažne svježine šume, rosnih obalnih trava, kasno jesenje magle i mokrog polja, orošenih pločnika te cvjetova kruške i lipe. Miris „zimskog zraka koji u sobu uneseš izvana“ – to je jedna sitnica, ali nas upravo taj okrijepljen mrazom izgled podsjeća na iščezle jake zime našeg djetinjstva. Slike iz prošlosti koje Bunjin opisuje nose karakter istinitog i proživljenog te ne pripadaju sentimentalnim stereotipima jedne prohujale epohe.

U tim je detaljima i snaga Bunjinovog pripovjednog talenta. Iako piše o erotici, on čitateljevu pozornost ne plijeni ljubavnim intrigama ili „guzicama i sisama“, već je „prikuje uz ono što nam se čini da je sasvim obično, dostupno svakodnevnom iskustvu našeg života, mimo čega smo toliko puta prolazili ne zaustavivši se i ne začudivši se, koje čak ne bismo sami nikada ni primijetili da nam nije on, umjetnik, došapnuo. I to došaptavanje nimalo nas ne ponižava, kao na ispitu – ono se javlja kao naše vlastito otkriće, koje smo učinili zajedno s umjetnikom“[7]. Tamne aleje svjedoče o neospornom majstorstvu Ivana Bunjina da pričom uspostavi kontakt između čitatelja i pisca, što i jest odlika pravih umjetničkih djela.

[1] M. O. Čudakova, Sublimacija seksa kao pokretač sižea, Novi radovi, Moskva, 2007.
[2] Gregory Carleton, Seksualna revolucija u boljševičkoj Rusiji, Sandorf, Zagreb, 2017.
[3] Ibid., str. 46.
[4] https://www.colta.ru/articles/literature/26250-oleg-lekmanov-lektsiya-seks-russkaya-proza-xx-vek?ysclid=m5bb3upvzc165649255
[5] Ivan Čolović, Erotizam i književnost, Ogledi o Markizu de Sadu i francuskoj erotskoj književnosti, Narodna knjiga, Beograd, 1990., str. 87.
[6] Anne Carson, Eros the Bittersweet, Dalkey Archive Press, Dublin, 2022., str. 3.
[7] Aleksandar Trifonovič Tvardovski, O Bunjinu: http://bunin-lit.ru/bunin/kritika/tvardovskij-o-bunine.htm

U legendarnom intervjuu britanskog komičara i novinara Jonathana Rossa s Akijem Kaurismäkijem iz 1991., finski redatelj je rekao znakovite riječi o romanu Zločin i kazna. Dva mlada čovjeka, koji kao da su ispali iz nekakvog Harmsovog komada, vozikaju se na svojim biciklima po Laponiji, a zatim stanu da predahnu negdje uz obalu rijeke Kitinen. Kaurismäki sjedi ispod breze, jednog od simbola ruske poezije, u džins hlačama i kožnoj jakni, sa satom na desnoj ruci i cigaretom u lijevoj. Sučelice njemu sjedi novinar na biciklu.

„Prilično je ambiciozno da ste za svoj debi odabrali ekranizaciju romana Dostojevskog. Što vas je na to natjeralo?“ pita ozbiljnim glasom.

„Htio sam pasti s visine…“, kaže Kaurismäki i pokaže prema nebu, „to je više kul“. 

*

Zločin i kazna je jedna od onih knjiga koje se nekoliko puta čitaju u životu. U istraživanju „Što pamte čitatelji?“[1], koje je provedeno prije desetak godina u Hrvatskoj među „običnim“ svijetom (izuzeti su pisci, kritičari, urednici, lektori itd.), Dostojevski je na samom vrhu popisa s 24 navoda, od kojih više od trećine (9) otpada na gore navedeni roman. Velike se knjige poznaju i po tome jer zbog njih pamtimo dane i okolnosti u kojima smo ih čitali. Otprilike se sjećam kad sam je prvi put uzeo u ruke: bilo je ljeto kao iz Zločina i kazne, nigdje ni daška vjetrića. U sobici dubrovačkog hotela na Lapadu, čekajući da jara popusti pa da siđem na plažu, kratio sam vrijeme uz Crnkovićev prijevod. Imao sam šesnaest godina i radio u kuhinji kao perač malog i velikog suđa. Držao sam u ruci tuš-pištolj nalik na onaj kakvim Rahikainen u Kaurismäkijevom filmu uklanja krv s poda klaonice.

Na omotnici tog izdanja iz 1994. je jedno opće mjesto: crno-bijela matrjoška, s povezom preko očiju i s iscrtanim prstenčićem umjesto rumenih obraza, stoji u abdomenu odšarafljene figurice “babuške”. Iza nje je kolaž znamenitosti Sankt-Peterburga. Novo pak izdanje iz 2022., koje sam nedavno uzeo ponukan radom na predstavi Zločin i kazna redatelja Jerneja Lorencija, debelo je ukoričeno i opremljeno ilustracijama anđela. Urednička odluka sugerira čitatelju da ideološku raznorodnost ruskog pisca ipak protumači u religioznom ključu. „Grozničav“ i „histeričan“[2] jezik Dostojevskog, koji je nastajao u njegovom manijakalnom pisanju kako bi se riješio dugova, znalački je prevela Tanja Radmilo.

Velike se knjige poznaju i po tome jer zbog njih pamtimo dane i okolnosti u kojima smo ih čitali. Otprilike se sjećam kad sam je prvi put uzeo u ruke: bilo je ljeto kao iz Zločina i kazne, nigdje ni daška vjetrića. U sobici dubrovačkog hotela na Lapadu, čekajući da jara popusti pa da siđem na plažu, kratio sam vrijeme uz Crnkovićev prijevod

„Ruska autentičnost“

Mnogo godina nakon moje „ljetne“ epizode na Lapadu, došavši preko Baltika vlakom iz Zagreba, prvi put sam se obreo u Sankt-Peterburgu i upoznao sve one toponime koje susrećemo u romanu. Osjećao sam se kao da sam dospio u „grad-muzej“ divovskih razmjera. Jedan metastazirani turistički Dubrovnik na dalekom sjeveru Europe. Dok sam još nekako izlazio na kraj s grandioznošću grada, užasno mi je išao na živce njegov artificijelni karakter. Na Dumskoj kuli, vidikovcu s kojeg je pucao pogled na crvene i zelene krovove Sankt-Peterburga, treštao je sa zvučnika Chopin ili Beethoven. Nekadašnja carska prijestolnica bježala je od svoje „ruske autentičnosti“ i pokušavala biti zapadnija od samog Zapada.

Tako je i Dostojevski „razapet“ između Istoka i Zapada. Autor ideje „da će Europu i njenu misiju završiti Rusija“ uživa na Zapadu reputaciju „najruskijeg pisca“. Zbog tog svojeg ruskog mesijanizma, Dostojevski je prije tri godine, u vrijeme europskih sankcija Rusiji i mode kenslanja ruskih autora, bio uklonjen iz nastavnog programa na milanskom sveučilištu. S druge strane, u Rusiji gledaju na njega kao na „najzapadnijeg“ klasika. Pisac i veliki poznavatelj ruske književnosti Dmitrij Bikov tvrdi da su njegovi romani nasljednici dviju velikih europskih linija: engleske (Dickens) i francuske (Balzac). Time objašnjava i njegovu nevjerojatnu popularnost na Zapadu.

Na Dumskoj kuli, vidikovcu s kojeg je pucao pogled na crvene i zelene krovove Sankt-Peterburga, treštao je sa zvučnika Chopin ili Beethoven. Nekadašnja carska prijestolnica bježala je od svoje „ruske autentičnosti“ i pokušavala biti zapadnija od samog Zapada

Zanimljivo je vidjeti što su sve ispitanici u gore navedenom istraživanju naveli da su zapamtili iz slavnog romana. Netko je istaknuo estetiku ružnoće („ružno ubojstvo koje je Dostojevski znao lijepo opisati“), drugi pak karakteristike glavnog junaka („savjest čovjeka koji nije mogao podnijeti da je nekoga ubio“), a treći žanrovsku osobitost („najnapetiji krimić ikada“) ili doba godine u kojemu je čitao („Dostojevski mi je super za zimu“). No možda je najinteresantnije kako je Raskoljnikova opisao građanin A. K.: „Pa riječ je o jednom momku, vrlo poštenom i karakternom, koji je stjecajem okolnosti počinio taj zločin da bi došao do novca.“

U tom iskazu nalazimo onu dobro nam poznatu tvrdnju da u svakome od nas čuči ubojica. Koliko često pročitamo vijest na portalima o tome da su ljudi u šoku jer je njihov dotad miran, normalan i pristojan susjed počinio stravičan zločin. U prosincu prošle godine 19-godišnji mladić je u osnovnoj školi u zagrebačkom Prečkom nožem krvoločno ubio sedmogodišnje dijete i ozlijedio šestero djece. Filip Zavadlav, kojeg su prozvali „splitskim Raskoljnikovom“, ubio je prije pet godina trojicu jer su ga navodno „pritisnuli“ zbog bratovih dugova. Takvi zločini događaju se posvuda. Nasilje se podrazumijeva – odrasli zlostavljaju vlastitu djecu u obitelji, u porastu je vršnjačko maltretiranje u školama, osobe u poodmakloj dobi sve su češće žrtve agresije, tinejdžeri se šalju u rat u Ukrajini – to je dio naše svakidašnjice. U moralno izopačenom društvu, piše Šklovski u svojoj knjizi Za i protiv: Bilješke o Dostojevskom, „zahtjev da se bude čovjek – vodi u zločin“.

Društveni kontekst

Svijet Peterburga druge polovine devetnaestog stoljeća u Zločinu i kazni podsjeća na katastrofičnost današnjeg vremena. Grad je napučen drvenim kolibicama, ali i aristokratskim stambenim trokatnicama i četverokatnicama, krčme u kojima se poslužuju kiseli krastavci, dvopek i narezani komadići ribe iz kojih neizdrživo zaudara, zeleni parkovi i raskošne palače, na trgovima gomile raznovrsnih sitnih obrtnika i odrpanaca, slastičarne u kojima se prodaju pereci i punčevi, kočije tajkuna-ubojica koje melju prolaznike poput Horvatinčićevih glisera, raznovrsne liberalističke teorije „čitavog kaftana“ (što bi se danas nazvalo „trickledown ekonomija“) i „sponzoruša“, laganoprcajući detektivski jezik pun deminutiva u kancelarijama carske policije, skorojevići i najgori probisvijeti koji misle da sve mogu kupiti novcem, prekrasni mostovi nad zastrašujuće širokom Nevom s kojih se Raskoljnikov nema hrabrosti baciti, „prljave rupčage“ nedaleko od Senskog trga u kojima razni svidrigajlovi i puff daddyji organiziraju razvratne orgije s djevojčicama – to je slika prijestolnice iz Zločina i kazne.

Grad je napučen drvenim kolibicama, ali i aristokratskim stambenim trokatnicama i četverokatnicama, krčme u kojima se poslužuju kiseli krastavci, dvopek i narezani komadići ribe iz kojih neizdrživo zaudara, zeleni parkovi i raskošne palače, na trgovima gomile raznovrsnih sitnih obrtnika i odrpanaca, slastičarne u kojima se prodaju pereci i punčevi, kočije tajkuna-ubojica koje melju prolaznike poput Horvatinčićevih glisera

Sve to kuha i kipi u Raskoljnikovljevoj glavi poput pištavog čajnika. (A čaj je, osim što je stalni rekvizit u predstavama postavljenim prema ruskim djelima, i „ruska stvar bez koje se ne može ni u jednoj katastrofi i nedaći“.) I pištat će u nama sve dok je ovakva svijeta. Neurotičku konstituciju glavnog lika ne možemo shvatiti ako je izoliramo od društvenog konteksta 19. stoljeća. Mihail Bahtin u svojoj knjizi Problemi poetike Dostojevskog tvrdi da je svijet ruskog klasika najčišći i najesencijalniji izraz kapitalističkog duha: „…najpogodnije tlo za nj bilo je upravo u Rusiji, gdje je kapitalizam nastupio gotovo katastrofički i zatekao netaknutu raznolikost socijalnih svjetova i grupa koje nisu, kao na Zapadu, oslabile svoju individualnu zatvorenost u procesu postupnog nastajanja kapitalizma“[3]. Seljak se padom feudalnog sustava oslobodio kmetstva, ali se istovremeno našao u vlasti novca te postao ovisan o kapitalu. Kapitalizam u Rusiji razvijao se takvom brzinom da su se u nekoliko desetljeća dogodile transformacije koje su u nekim drugim europskim zemljama trajale čitava stoljeća.

U svojem Predavanju o Dostojevskom pisac, književni kritičar i narodni komesar za prosvjetu Anatolij Lunačarski opisuje trenutak kad je Fjodor Mihajlovič postao književnikom: „koračao je ulicama u nekakvom grozničavom raspoloženju i tad je, kaže on, osjetio da je pisac, odnosno masa utisaka o tom životu poniženih, izgladnjelih neurastenika koji su ga okruživali i kakav je i on sam bio, ta ga je masa utisaka preplavila, počela se prelijevati i ujedno skupljati u dragocjene kristale. Punoća dojmova, koja je pala na njegovu nevjerojatnu osjetljivost, bolećivu osjetljivost jednog umjetnika, našla je svoj prirodni izraz.“[4] Ostavivši službu oficira i posvetivši se potplaćenoj književnoj karijeri, Dostojevski postaje pisac dotad neopisane sitne buržoazije i patnji običnog čovjeka u novim kapitalističkim prilikama.

Roman o usamljenosti

Ali Zločin i kazna nije samo roman o jednom zločinu do kojeg su dovele društvene neprilike, već i o usamljenosti. Likovi se Dostojevskog otuđuju od svijeta po peterburškim sobičcima, mansardama, pregrađenim stančićima i, uz pucketanje svijeće, sjede sami u svojim ćumezima. Raskoljnikov se povlači u sobicu kao „kornjača u svoj oklop“, dok se anonimni junak Bijelih noći „poput puža zavlači u svoj zakutak“. Izgubivši svaki orijentir u realnosti, ti sumašedši smišljaju vlastite fiktivne teorije o tome kako su iznimniji od drugih baš kao što su ljudi danas opsesivno zagledani u romantizirane verzije sebe na Instagramu. Otud ne čudi da su upravo Bijele noći izazvale među mladom generacijom Fyodor fever. Kako piše The Guardian[5], rano djelo Dostojevskog nedavno je postalo medijska senzacija među TikTok i Instagram korisnicima. Novela o slučajnom ljubavnom susretu usamljenog protagonista i Nastjenke bila je u 2024. četvrto najprodavanije prevedeno književno djelo u Velikoj Britaniji. „Mislim da knjiga dobro prikazuje sanjare, one koji misle da su bolji od drugih, ali zapravo žive u nekom vlastitom svijetu“, kaže 22-godišnji Bookstagrammer Mausami Avira, „a to je nešto u što su nas društveni mediji natjerali da vjerujemo.“

Ali Zločin i kazna nije samo roman o jednom zločinu do kojeg su dovele društvene neprilike, već i o usamljenosti. Likovi se Dostojevskog otuđuju od svijeta po peterburškim sobičcima, mansardama, pregrađenim stančićima i, uz pucketanje svijeće, sjede sami u svojim ćumezima

Kaurismäki, koji je radnju romana Zločina i kazne prenio u suvremenu epohu, naglašava apsolutnu usamljenost čovjeka u današnjem vremenu. U završnoj sceni finska Sonja, Eeva Lakso, posjećuje glavnog junaka u zatvor da mu priopći da će ga čekati. Izritiran njenim posjetom, Rahikainen joj osorno odgovara: „Zatvor mi uopće ne predstavlja problem, znaš li zašto? Jer sam oduvijek bio sam. Zato ne želim da me čekaš. Odlazi i živi svoj život. Svi ćemo ionako prije ili kasnije umrijeti.“ Dostojevski pak svojim junacima pruža milost u ljubavi, Sonja prati Raskoljnikova u Sibir na robiju, ali autor čitavu priču ostavlja otvorenom, bez nekog naročitog happy enda. Ovako završava pretposljednji odlomak romana, u prijevodu Tanje Radmilo: „On čak nije ni znao da mu novi život nije poklonjen, da će ga još skupo koštati i da će za njega morati platiti velikim budućim pothvatom…“[6]

*

U odgovoru finskog redatelja britanskom novinaru nešto je tipično ruski. Junaci Dostojevskog ne samo da često padaju, već i mazohistički uživaju u vlastitom padu.

Zločin i kazna kolosalni je roman o nasilju, ponižavanju i patnji te iscrpna studija o tome u što se čovjek pretvara nakon što počini zločin. No čitajući roman, mi prepoznajemo najgore varijante sebe i našeg društva te koliko je važno da se tad ne zavlačimo u svoje oklope. Mi zapravo učimo da se možemo mijenjati ako sebe otvaramo drugima. Koliko god to zvučalo paradoksalno, Zločin i kazna nas uči onomu životno bitnom: kako se podići nakon pada.

[1] Lovro Škopljanac, Književnost kao prisjećanje – Što pamte čitatelji, Zagreb, travanj 2014.

[2] Josip Brodski, Moć elemenata: o Dostojevskom, prijevod Ivana Peruško, Zagreb, Bodoni, str. 633.

[3] Mihail Bahtin, Problemi poetike Dostojevskoga, Sveučilište u Zadru, Zadar 2020., prijevod Zdenka Matek Šmit i Eugenija Ćuto, str. 23.

[4] http://lunacharsky.newgod.su/articles/lekciya-o-dostoevskom/?ysclid=m82pssmcjr930192031

[5] https://www.theguardian.com/books/2024/dec/17/white-nights-fyodor-dostoevsky-social-media-instagram-booktok-tiktok

[6] Fjodor Dostojevski, Zločin i kazna, Bodoni, Zagreb, 2022., str. 536.

Svima je ladovina, vozi se Lada Niva…

Moj dobri prijatelj iz Beograda nedavno mi je poslao pjesmu „Ruske pare“ srpskog repera Pabla Kenedija. To je nastavak velikog hita „Arapske pare“ iz 2019., u kojem se glavni grad kapitalom s Bliskog istoka pretvara u treš inačicu Marakeša ili Bangladeša. U novoj pjesmi govori se ovaj put o seobi Rusa u Srbiju i domaćinima koji preko noći postaju veliki rusofili. Pije se votka umjesto vode, igra se ruski rulet i sluša „Kaljinka“. Obitelj, sačinjena od ujka Vanje, stare maćuške i dvenadcat sestara, dolazi na ideju da Rusima izda stan u gradskom kvartu Mirijevo i ode živjeti na selo u vili.

Nedavno objavljenja knjiga Sve dobre barbike mlade srpske spisateljice Katarine Mitrović prikazuje mučan život junakinje Vanje u današnjoj Srbiji. Nakon što scenaristica probije sve rokove za slanje posljednje epizode i ostane bez posla, Vanju izbace iz iznajmljenog stana u Beogradu. Gazda po kiriju neočekivano dolazi s “debelim Rusom žute kose i mršavom, plahovitom ženom” te opisuje stan na “ruskom”, odnosno na svojem materinjem jeziku kojem, kao da je pijan kao letva (k’o Rus), dodaje neke čudne produžetke. Rusi razgledavaju stan i gnječe rukama protagonističin krevet da bi saznali koliko je mekan. Gazda na kraju iznajmi rupčagu od stana za hiljadu eura, a Vanja, prije nego što se vrati u rodni grad Obrenovac, razmatra sve moguće opcije života na dnu: spavanje u kolima, kupovinu šatora, kurvanje, dilanje droge i otvaranje naloga na Only fansu.

– Tako daaa, eto, možeš do prvog da se snađeš.
– Ovo nije u redu – uspela sam da progovorim.
– Znam, mala, zajeban je život.
– Mama ti je mala.
– Šta si rekla?!
– Ti si ratni profiter.
– A ti si opičena.[1]

Iz centra na periferiju

I zaista, Rusi su „okupirali“ Srbiju. Prema različitim procjenama, broj ruskih građana u susjednoj zemlji kreće se od tristo tisuća do pola milijuna. Za mojeg nedavnog desetodnevnog posjeta Beogradu ruski jezik se čuo na svakom koraku. Još po dolasku u Beograd, moj vozač s Bla bla cara pokazao mi je u Sarajevskoj ulici trgovinu isključivo s namirnicama iz Rusije. Ruska djeca s odgojiteljicama iz vrtića u grupama idu ulicom. Na Vračaru i Dorćolu otvaraju se njihovi kafići. U Okretnici, na pankerskom koncertu sve vrvi od Rusa.

Priča se da oni koji imaju para kupuju stanove po Beogradu i Novom Sadu, a oni koji nemaju i koji nisu riješili problem boravišne dozvole jednom mjesečno odlaze do Bijeljine da bi ispoštovali zakonsku normu prema kojoj svaki mjesec moraju napustiti Srbiju. Taksisti i srpski prijevoznici tako su razvili svojevrsni „turistički“ biznis – posebne ture za Ruse koji se na granične prijelaze s Bosnom i Hercegovinom odlaze odjaviti da bi za koji tren ponovno ušli u Srbiju. Rusi sve više dolaze i iz Izraela. Zbog dobrih rusko-izraelskih veza, najprije su završili u Izraelu. No kad je rat počeo u Gazi, spas su potražili u Srbiji. Baš kao i Ukrajinci koji su 2014., nakon ruske aneksije Krima, prebjegli u istočnu Ukrajinu, a zatim bježeći od rata 2022. pronašli utočište u Hrvatskoj.

Sve više Srba pak, zbog udvostručenih cijena najmova stanova u Beogradu i Novom Sadu, prisiljeno je „emigrirati“, poput Vanje iz Mitrovićinog romana, unutar vlastite države. Neki moji prijatelji preselili su se iz centra u beogradska predgrađa kao što su Borča ili Kotež. Onaj mit o srpsko-ruskom bratstvu sad je više nego ikad poljuljan. Kao da su konačno popucale vjekovne veze između Rusije i Srbije. Niti se Rus pokazao onakvim kakvim ga zamišlja patriotska svijest prosječnog Srbina – mačistički lik koji pod svaku cijenu gine za Putina – nit je Srbin takav veliki rusofil koji tečno govori ruski i poznaje bratsku mu kulturu. Da Rusi koji su pristigli nisu, barem u ogromnoj većini, simpatizeri Putina, moglo se vidjeti i po izbornim rezultatima za ruskog predsjednika koji su se održali na biračkom mjestu u Beogradu u ožujku ove godine. Putin je dobio samo tri posto glasova. Ti ljudi koji su pobjegli pred Putinovom mobilizacijom izgledaju više kao partijaneri iz berlinskih klubova. Oni su u Beogradu stvorili svoju zatvorenu zajednicu i ne pokušavaju se pretjerano integrirati u srpsko društvo; izlaze na svoja mjesta, pričaju ruski ili engleski, jedu u svojim restoranima, drže se na ulici skupa, ukratko, ponašaju se onako kako bi se, po svoj prilici, ponašalo dvjesto tisuća, recimo, „nebratskih“ Iranaca da je kojim slučajem došlo u Beograd.

Onaj mit o srpsko-ruskom bratstvu sad je više nego ikad poljuljan. Kao da su konačno popucale vjekovne veze između Rusije i Srbije. Niti se Rus pokazao onakvim kakvim ga zamišlja patriotska svijest prosječnog Srbina – mačistički lik koji pod svaku cijenu gine za Putina – nit je Srbin takav veliki rusofil koji tečno govori ruski i poznaje bratsku mu kulturu

Nekad i sad

Bora Ćosić u knjizi Priče o zanatima iz 1966. dotaknuo je temu ruskog utjecaja na beogradski život. U svojoj šašavoj skaski „Rusi u vidu zanata“, srpski je romansijer, iz vizure djeteta, pričao kako je „jedno vreme izgledalo da čitav naš život zavisi od Rusa koji stanuju u susedstvu i sve znaju“. Podsjetimo, nakon Oktobarske revolucije, preko Odese i Dubrovnika, na ove prostore dolazi oko četrdeset tisuća takozvanih bijelih Rusa lišenih sovjetske putovnice, među kojima su bili brojni intelektualci i umjetnici, što je i ekranizirano u srpskoj seriji Senke nad Balkanom. Tako se i Nikolaj Bulgakov, brat slavnog ruskog pisca Mihaila Bulgakova, obreo u Zagrebu gdje je studirao i doktorirao medicinu. Možda je tim istim brodom iz Odese, kojim je došao Nikolaj, plovio i „bradati stari Rus“ iz Dragojevićeve pjesme „Ritual“, koji je svakog dana, o podne, skakao naglavce u more, „u dubinu kao u daljinu“ s dubrovačkih Banja. Beograd je tridesetih godina, barem prema Ćosiću, bio pun nekakvih začudnih, apsurdnih Rusa koji su se razumjeli u sve, a ništa konkretno nisu znali napraviti: tu je bio nezaposleni inženjer Jaša Ševicki koji je konstruirao peć koja se zagrijava pomoću ništavne, nepotrebne stvari, odnosno govneta, Nikita Geljin sa ženskom bluzom na zakopčavanje sa strane, Lebedev koji je znao pomnožiti sve brojeve napamet, a nije znao riješiti najjednostavniji matematički zadatak, besposlena Jevdokija Krutinska, puna konaca i dlaka na kaputu, koja sjedi kod kuće i hrani devetnaest mačaka, Igor Čenjevski koji pije čaj iz tanjura i majka Lonje Bondarenka koja je pravila buter pomoću mućkanja pokvarenog mlijeka i vrlo jeftin abažur, čudesnu spravu za osvjetljavanje prostora… Za sve njih upotrebljavali su rusku riječ „kvaljifikovani“.

Bijeli Rusi su tad zaista promijenili sliku dotadašnjeg Beograda – podigli su više od tisuću stambenih i javnih objekata te je njihov doprinos izgradnji bio dragocjen. Ruski arhitekti sudjelovali su u projektiranju čitavog niza važnih mjesta: Generalštaba, Narodne skupštine, Parka kod Vukovog spomenika, Dvorskog kompleksa na Dedinju, Glavne pošte, Patrijaršije, desetina privatnih vila na Dorćolu, Vračaru i Senjaku. Uz njihovu prisutnost, srpski arhitekti su se „oslobađali“ i lokalna arhitektura doživjela je modernizaciju. Ipak, među ruskim i srpskim arhitektima nije uvijek bilo tako idilično te su ponekad vladali napeti odnosi. Po medijima su izlazili članci koji su tematizirali „štetno delovanje stranaca“ te kritizirali rusku školu zbog „glomaznih i nezgrapnih“ kompozicija kao i „pretrpavanja fasada“.

Današnji „kvaljifikovani“ Rusi, iliti kako bi ih ruski nacionalistički pisac Zahar Prilepin nazvao bjelosvjetski partijaneri (okolosvetskie tusovščiki), osnivaju uglavnom IT firme, zatim konzultantske, zanatske, trgovinske kompanije. Ako su Kalmici (bijeli Rusi) izgradili 1929. godine u Beogradu prvi budistički hram u Europi, odmah za onim u Sankt-Peterburgu, onda su ovi novi otvorili IT-hram, Yandex kancelariju ruske kompanije u oblasti informacijskih tehnologija. Prema podacima iz rujna prošle godine, Rusi iz srednje i više srednje klase osnovali su gotovo sedam tisuća firmi. Potom su počeli otvarati ugostiteljske objekte s ruskom tradicionalnom kuhinjom, ali i zapadnjačke klubove koji podsjećaju na moskovski i sankt-peterburški clubbing.

Šah i kvas

Subota je predvečer, moje društvo i ja pravimo tour po ruskim bircevima. Beograd titra u ljetnoj izmaglici. Na Zelenom vencu prolazimo među crvenim autobusima i spuštamo se prema Savamali. Paradajzradio je gotovo prazan, ali se ipak odlučujemo popiti jedno osvježavajuće piće. Kafić na dva kata otvoren je krajem prošle godine na mjestu nekadašnjeg Erotic shopa. Prostor kao da je uredila mama Lonje Bondarenka. Narančaste lampe, kauč i rasparene stolice, na stolovima, pod pepeljarama, postavljeni mirlići, čipkani podmetači ručne izrade. Na polici, iza šanka, izuzetno oskudan asortiman alkohola. Naručujemo kvas, pošto nema ledenog čaja, i koktele skinny bitch. Naš barmen, simpatični hipster tamne kose u dvadesetima, s ležernošću kao da ovaj posao radi čitav život, ne pokazuje ni najmanju uzrujanost što trenutno nema mineralne vode ni limuna. Skoro budet, kaže i šeretski se nasmije. Moj prijatelj se muči s toplim kvasom, vidim da mu ne prija, jer je okus kao kombinacija radlera i soja-sosa. Odlazimo u donji dio birca, službenog naziva Krastavac. Preko stražnjeg zida prevučena je zavjesa, na ostalima vise slike i plakati, na jednom piše: „Dok se mi ovdje zajebavamo, tamo negdje bukti rat!“ Na lampama s abažurom od vunenih resa vise lutke seljakinja u tradicionalnoj ruskoj nošnji. U klubu se puštaju hitovi, ali didžeji promijene svaku pjesmu nakon minutu i pol.

Čitava scena je čudna: ekipa sjedi na kauču uzajamno ne razgovarajući. Jedna djevojka, u vrućem šorcu i cipelama na potpeticu, zagledana u zaslon svojeg mobitela, pasionirano igra šah. Iako ne obraćaju previše pozornost na nas, jamačno smo i mi čudni njima: stojimo uza zid, ukočeni, s mobitelima u ruci kojima snimamo staromodne lutkice koje se njišu u ritmu Daft Punka.

Zatim odlazimo u Gastroport, za koji smo čuli da pušta pravu rusku muziku. To je zapravo restoran koji nudi tradicionalna sovjetska jela. Sad je tu organizirana ruska karaoke večer. Na velikom televizijskom ekranu idu slajdovi s prizorima netaknute prirode nad kojima se vrti tekst pjesme. Animator prolazi među gostima i dijeli mikrofone onima koji se okuraže zapjevati. Ponekad i sam zapjeva nadglasavajući pjevača. Za stolovima sjede ruski parovi koji izgledaju kao da su im karaoke jedini način zabave, da bi se tako zabavljali na bilo kojem mjestu u svijetu. Jedan mršavi momčić, s naočalama i plavom kosom, koji je sjedio s djevojkom ne prozborivši ni jednu riječ, uzima mikrofon i kreće pjevati hit sovjetske i ruske pop grupe Nautilius Pompilius „Ja hoču bit s toboj“. Ta srceparajuća baladusina, s retardirajućim ritmom, tipično je ruska: lirski junak, kao što naslov sugerira, želi biti s njom, ali ipak ne može jer je – sad nabrajam – već u startu pokušao pobjeći od same ljubavi, jer se zatvorio u podrum gdje je britvom sjekao „kožnate remenčiće koje stežu slabe grudi“, jer mu je pijani doktor rekao da nje više nema, jer mu je vatrogasac pokazao potvrdu da je njena kuća izgorjela, jer su njene oči zauvijek izgubile boju, jer je u šaci lomio staklo kao čokoladu pa opet – siroče jedno – rasjekao ruku i slično – i tako naš Rus, u jednom mondenom lokalu na Savamali, bježeći od Putina i mobilizacije, jedne vrele subotnje večeri, beznadežno ali ipak s vjerom u ljubav, pjeva svojoj pratilji s kojom dotad za stolom nije razmijenio ni jednu jedinu riječ. Gastroport napuštamo kad je par iza nas naručio pjesmu „Arapska noć“.

Današnji „kvaljifikovani“ Rusi, iliti kako bi ih ruski nacionalistički pisac Zahar Prilepin nazvao bjelosvjetski partijaneri (okolosvetskie tusovščiki), osnivaju uglavnom IT firme, zatim konzultantske, zanatske, trgovinske kompanije. Ako su Kalmici (bijeli Rusi) izgradili 1929. godine u Beogradu prvi budistički hram u Europi, odmah za onim u Sankt-Peterburgu, onda su ovi novi otvorili IT-hram, Yandex kancelariju ruske kompanije u oblasti informacijskih tehnologija

Malo Putin, malo Karleuša

Kao turist u Beogradu, ali i u ruskom hipsterskom clubbingu, dakako da ne mogu dati precizniju sliku o tome što bi značio „ruski svijet“ u Srbiji. Sasvim je izostao ovaj put dio i o ruskom imperijalizmu koji je tamo – malo je reći – itekako prisutan: o Putinovim muralima koji niču po gradu, o kafanama koje su i prije njegove invazije na Ukrajinu kačile njegove portrete, o Srbima kojima je Putin miliji od samog ruskog naroda, o Noćnim vukovima, proputinovim bajkerima Mad Max estetike koji se, na putu za Republiku Srpsku u svojem panpravoslavnom touru, zadržavaju u Beogradu… Ono što mogu sa sigurnošću reći jest to da su se Rusi, nakon više od sto godina, ponovno vratili u Beograd i da se povijest ponovila. Oni su morali zbog rata u Ukrajini i opće mobilizacije koju je pokrenuo krvožedni tiranin Putin započeti svoj život ispočetka, onako kao što su Ukrajinci započeli svoj – u Hrvatskoj. Hoće li se oni tamo trajnije zadržati ili im je Beograd samo privremena destinacija kao što je Zagreb bio Nikolaju Bulgakovu na putu u Pariz? To ćemo vidjeti. U međuvremenu, u Srbiji će i dalje rasti rente stanova, a pojedinci, prepušteni na milost i nemilost divljem tržištu nekretnina, bit će s lakoćom izbačeni na ulicu.

A sad kad smo spomenuli rente, što je s Vanjom? Gdje je? I to ne ujka Vanja iz Čehovljevog komada ili iz pjesme „Ruske pare“ Pabla Kenedija! Već naša junakinja iz romana Sve dobre barbike, sjebana Rusima i životom kao takvim, potpuno dezorijentirana, ravne kose, zelenih ili plavih očiju, lažnog profila na Tinderu gdje piše da ima 27 godina, s tetovažom rozog flaminga na lijevoj mišici – ta eno je u Gastroportu, ni sama ne znajući kako je tamo dospjela! Ona pojede polovicu eksera sa znakom Supermena, naruči od trijeznog animatora Karleušin hit „Romane“, uzme mikrofon, i zapjeva – na sav glas:

Я понимаю по-русски

Romane, dolazim ti kao ruska mafija
Evo pada sneg u Moskvi, Romane
Biću tvoja žena, ti любовь moja, ah
Rakija je srpska votka

Раз, два, три, четыре

Delićemo sve na pola (Romane)
Sve račune, kuće, kola (Romane)
Ne potpisuj prenup, molim (Romane)
Vidiš, valjda, da te volim, Romane

Romane

Romane, kupi jedan Sputnjik da se vozimo
Tepihe od astragana
Prodaj u Sibiru nafte
Prodaj u Sibiru nafte
Uranijum, dijamante
Uranijum, dijamante

[1] Katarina Mitrović, Sve dobre barbike, Enklava, Beograd, 2024., str. 59.

U knjizi Groblje s wi-fijem, pod naslovom „Pomaci govora“, Lav Rubinštejn gotovo formalistički piše: „Kad autor razmišlja o tome od čega da započne tekst čiji mu je sadržaj zasad nepoznat, on sasvim pravilno zaključuje da iščupa iz tkiva pamćenja končić nekakve letimične i ne baš značajne uspomene“.

Pa ću i ja sad tako istrgnuti jednu rečenicu iz moje WhatsApp memorije, „s nadom da će se“ ovaj in memoriam „nekako posložiti sam od sebe“.

Prvog siječnja ove godine, točno dva tjedna prije smrti Lava Rubinštejna, poslao sam Dori jedan književni sud: „najbolja proza trebala bi biti poput ćaskanja za stolom“. To je zapravo bio naslov velikog intervjua s ruskim piscem, koji je u kolovozu izašao na internetskom portalu polka.academy. Intervju je opremljen fotografijom pjesnika: sićušna glava s kačketom starinskog kroja. Glava toliko mala da se kapa doima barem broj veća. Okrugle naočale na tankim drškama. Fini šal, u skladu s kaputom i kačketom. Premda je Rubinštejn na fotografiji u drugoj polovini sedamdesetih, njegov je pogled dječački, kakav je uvijek bio i kakvim će zauvijek ostati. Kakav je imao, recimo, Vlada Divljan. Fotografkinja ga je snimila na pozadini bež zgrade, s čije su fasade u fotografiju upala samo četiri posljednja, neizoštrena slova: … о т е к а. Što nam ta slova sugeriraju? Je li naš pokojnik, prije nego što je fotografija napravljena, bio u kinoteci, vinoteci, diskoteci ili biblioteci…

Nešto apsurdno

Lav Rubinštejn umro je u moskovskoj bolnici Sklifosovski, nakon što su se liječnici pet dana borili za njegov život. Uzrok smrti bila je banalna prometna nesreća: „skupio“ ga je na pješačkom prijelazu vozač koji je već više puta počinio prometne prekršaje. Kao što je jednog drugog pjesnika, Franka O’Haru, na povratku iz diskoteke na njujorškom Fire Islandu, pregazio plažni džip buggy. Petog dana stigla je vijest da je Rubinštejn umro. Potom su tu vijest povukli iz medija. Kažu da je njegov liječnik rekao: “Još je živ.”

U njegovu odlasku, „u postupnoj preobrazbi sebe samoga iz subjekta nekrologa u objekt“, baš kao i u njegovim djelima, ima nešto apsurdno. U memoarskoj priči „O bakinoj smrti“ Viktora Šklovskog, nakon što liječnik ustanovi smrt te obeća da će se vratiti napisati potvrdu, glavnu junakinju oblače u dugačku košulju, bijele cipele te je pripremaju za konačni oproštaj. Bliska rodbina odlazi u grad po hranu i piće za karmine. Liječnik se vraća i zvoni na vrata praznog stana. Baka sjeda na samrtničkoj postelji, spušta noge u pohabanim cipelama za sprovod, ustaje, odlazi do vrata i otvara ih. Šklovski piše: „Mozak očito još nije sasvim umro te je naučio funkcionirati bez disanja, kao što pčele zimi gotovo ne dišu“. Kad je doktor vidio pokojnicu na vratima, odmah se srušio (imao je slabo srce), a baka ga je krenula prizivati k svijesti.

Junakinja je poživjela još šest godina, malne sve do revolucije, prala je i čistila vjerujući „da se s njom u životu ništa posebno ili barem nadnaravno nije dogodilo“. Šklovski je knjigu pisao 1964. i prema njegovim riječima liječnik je još uvijek bio živ u Lenjingradu, ali nije više radio u liječničkoj službi. Naš je pjesnik (ipak?) umro 14. siječnja 2024., u sedamdeset i sedmoj godini. To je medijima konačno potvrdila njegova kći. Kažu da je često citirao riječi čovjeka tankog vrata, junaka Harmsove priče „Sanduk“, koje je on malčice preformulirao u svojem stilu, pretvorivši ih u gotovo rubinštejnski aforizam: „Život uvijek pobjeđuje smrt načinom koji nije poznat znanosti“.

Moskovski konceptualizam

U svojoj posljednjoj knjizi Crvena škola, govoreći o utjecajima na njene „likovne priloge“, Ugrešić piše da je svojevremeno bila očarana konceptom soc-arta Ilje Kabakova, Aleksandra Melamida te književnika Lava Rubinštejna. Sva trojica pripadaju školi moskovskog konceptualizma koja je nastala kao vrsta neslužbene umjetnosti početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća u SSSR-u. U toj se avangardističkoj umjetnosti u središtu nalazi ideja ili takozvani koncept: stvaralac pokušava prenijeti ideju, a gledatelj ili čitatelj je mora uloviti. Filozof i povjesničar umjetnosti Boris Grojs, koji je i smislio naziv pravca, pisao je o „moskovskom romantičkom konceptualizmu“ kao posljednjoj duhovnoj praksi ruske umjetnosti izgrađene na tlu mistične veze pjesnika s čitateljem. „Sredinom sedamdesetih“ – kaže Rubinštejn u intervjuu – „nastala je spontana zajednica slikara i par književnika, koji su otkrili potrebu zakoračiti istim putem. Slikari su počeli aktivno koristiti verbalnu komponentu u svojim radovima – riječi i tekstove. A ujedno su neki pjesnici osjetili veliku potrebu za vizualnošću“.

Tako je Rubinštejn izmislio novi žanr – poeziju bibliotečnih kartica. Jedinica kataloške kartice, probušenog kartončića s frazama napisanim na pisaćoj mašini (poput arhaičnih poruka na WhatsAppu), razmjera toliko malenog da stanu u ladice kartoteka, uspješno je odabran mediji. Kartica je u Sovjetskom Savezu imala približnu operativnu funkciju koju danas ima aplikacija Notes na smartphoneu. Svaki iole obrazovani čovjek držao ih je po džepovima, pravio na njima spiskove za kupovinu, zapisivao citate, strane riječi koje je ponavljao vozeći se tramvajem, drugim riječima, svatko je pravio čitave svoje osobne kartoteke i katalogizirao ih u starim kutijama za cipele. Radeći dvadesetak godina kao knjižničar, ruski pjesnik pravi zapise i izvatke na karticama te potom shvaća da iz njih nastaje prava poezija. „Kartice su predmetne, odnosno same po sebi postoje kao umjetnički objekt. Može ih se pokazivati na izložbi. Osim toga, kartoteke su vrlo pogodne za scenski nastup – pomažu u izvedbi performansâ, što se ponekad i događalo.“ Ideja da se riječ promatra kao predmet, a predmet kao riječ osnovna je karakteristika konceptualne umjetnosti i poetike apsurda. Njegove „rane“ kartoteke prate jednostavan princip fragmentarnosti (jedna kartica – jedna sintagma, jedan redak, jedno razdoblje, jedan ulomak); „kasnije“ narušavaju taj princip, zahtijevajući od rečenice da „skače“ s jedne kartice na drugu, zamuckuje, zapinje, ponavlja se… Tu je bio jako važan proces čitanja; autor je listao kartice s tekstom, stalno ih je mijenjao, vrtio, okretao, možda i slučajno brkao. One nisu imale zadani redoslijed, kao u ukoričenoj zbirci, već se njihov špil mogao miješati. Svako je čitanje tako bilo novi eksperiment i traganje za novom, dotad nepročitanom pjesmom.

Evo poznatog primjera pjesme „Ovo sam ja“ iz 1995. godine. Pjesma sadrži 119 kartica, uzimam trideset, pretumbavam ih po vlastitoj volji te vam pjesmu, čineći je iznova svježom i neponovljivom, prenosim ovdje u prijevodu:

1. Ovo sam ja.
2. I ovo sam ja.
3. Ovo su roditelji. Čini se u Kislovodsku. Piše: “1952”.
5. Miša s odbojkaškom loptom.
11. A ovo je otac u pidžami i sa satarom u ruci. Piše: “Punom parom”. Moj potpis.
12. Mama s gluhom krojačicom Tatjanom. Obje u kupaćima. Piše: “Žega. Ljeto ’54.”.
16. (I nečija ruka koja piše nešto na listu papira)
18. (I kapljica kiše koja kapa po staklu vagona)
22. (I usne televizijskog spikera koje se nečujno miču)
24. (I komadić fotografije koji pluta po proljetnom potočiću)
34. I vidimo zlatne prstenove ošišane kose koji padaju na pod.
35. I piše: “Krivi su svi, no ti ćeš odgovarati”.
38. I piše: “Otad je prošlo ohohoho godina, a ti si isti onaj koji si i bio, kako je jednom rekao pjesnik čije sam čak ime zaboravio”.
43. I vidimo šest ili čak sedam svijetlonarančastih pilulica na dršćućem dječjem dlanu.
49. I vidimo hrpicu psećeg govna sa svježim tragom kotača bicikla.
54. I prepoznajemo u polumraku siluetu ogromnog štakora koji njuška lice uspavanog djeteta.
55. Ovo sam ja.
65. (Odlazi)
85. Gavriljin А. P.: “Mi, recimo, kažemo: vjetar šumi. Zar ne?”
86. “Pa da…”
87. “A vjetar uopće ne šumi, već ono što mu se nađe na putu: grane drveća, krovni lim, dimnjaci. A vjetar, Ljubočka, ne šumi. Što on ima da šumi?”
94. “Gle. Najprije treba prebrisati ovom spužvom. Gledaj, pa sad ti pokazujem! Ovom spužvom. Zatim ovom suhom krpom. Da ne zahrđa. Jasno?”
97. (Odlazi)
99. “Kamo ćeš, luđače? Pa imamo čitav tavan. Sve: jastuk, pokrivač…”
113. А ovo sam ja.
114. I ovo sam ja u šorcu i majici.
115. I ovo sam ja u šorcu i majici s pokrivačem preko glave.
116. I ovo sam ja u šorcu i majici s pokrivačem preko glave trčim po sunčanoj livadi.
117. I ovo sam ja u šorcu i majici s pokrivačem preko glave trčim po sunčanoj livadi, i moj svizac sa mnom.
118. I moj svizac sa mnom.
119. (Odlazi)

Poetika kartica

Narativni kostur ove kartoteke je jasan: pripovjedač uzima kutiju sa starim fotografijama, vadi ih te daje očite komentare („Ovo sam ja“, „I ovo sam ja“), no oni se postupno usložnjavaju, uvlače čitav jedan život – čujemo ulomke uličnih razgovora, vidimo kobajagi nebitne detalje, spontane emocije, čitamo mudrolije koje kao da su skinute s nekog sovjetskog dzivdzan.zbori_ instagrama…  U svojem nekrologu za The New Yorker, „Lev Rubinstein, a Devoted and Defiant Lover of Language“, rusko-američka spisateljica Marija Gessen izvrsno primjećuje: „Ali riječi imaju vlastitu inerciju; jedna svakodnevna fraza kači se za drugu i gradi ritmički lanac koji ima posebno raspoloženje i jasnu temu – sam jezik. Šorc, majica, pokrivač i glava prekrivena njime dolaze iz sovjetskog detinjstva – na to ukazuje jezik. Travnata livada dolazi od idiličnog ljeta koje se moglo dogoditi samo u mašti. Svizac dolazi iz pjesme Johanna Wolfganga von Goethea, za koju je muziku napisao njegov prijatelj Ludwig van Beethoven, i upućuje na siromašnu djecu koja su lutala srednjovjekovnim gradovima s pripitomljenim sviscima, pomagačima u prošnji. Iskustvo čitanja ili slušanja stiha – kataloške kartice – slično je gledanju nečijih crno-bijelih fotografija iz djetinjstva: ništa nije odgonetljivo, a sve je blisko“.

Lakonične rečenice, rječice lišene individualnosti, maksimalno otrcani klišeji službenog jezika, rad s različitim kulturnim znacima – od formalne katalogizacije do parodije na „slike prošlosti“ iz klasične književnosti ili filma – sve je to kolaž iz već viđenih tipičnih scena na kojem je, kako piše Ugrešić, ukazujući na sličnosti ruskog pisca s autorima ovih prostora, Rubinštejn „oživio i ‘očudio’ stereotipni jezik početnica i bukvara. Učinio je to jednako maestralno kao i Bora Ćosić u svojoj Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji. U suvremenoj hrvatskoj književnosti sa sličnim konceptom uspješno se poigravao Đermano Senjanović u Dorinu dnevniku, dok Viktor Ivančić već godinama s istom emancipacijskom efikasnošću slijedi sličan koncept u svojoj kolumni o Robiju K“.

Tradicija ćaskanja

Ćaskanje, iliti ruski trjop, temeljni je postupak u novom žanru, koji je autor „slučajno izmislio za sebe“ i koji je postao novinskom rubrikom – „Spontani razgovori“. Stranica ili dvije, na duplerici, „maleni tekstovi ni o čemu posebnom“ – jednostavno razgovori koje vodimo, recimo, za kuhinjskim stolom. Čitatelju, koji je odrastao na američkim televizijskim serijama devedesetih, odmah pada na pamet Seinfeld i stol u restoranu Monk’s Café, za kojim četvoro protagonista pričaju ni o čemu, ali ipak o svemu. Taj žanr je očito mogao nastati samo u vremenu i društvu u kojem su još uvijek postojale koliko-toliko ozbiljne novine. „Tih godina, kad je novinsko-časopisna proza doživljava svoj uspon, žanr usmenog pripovijedanja gotovo je nestajao jer su se sve zabavne priče ili smiješne uspomene koristile u novinama. Elemente takvog trjopa nalazili smo i u novinskoj kritici.“ Ćaskanje pretpostavlja vještog pripovjedača koji zna ispričati priču. S jedne strane, to se majstorstvo tesalo zahvaljujući surovom neprijateljstvu okoline – „kad je hladno, ljudi se stišću jedni uz druge… Nije bilo nikakvih medija, zato smo neprestano pričali, sve je odlazilo u usmenu tradiciju. Imali smo kućne seminare, okupljali smo se za stolom, sve je bilo sinkretično, poput jedne vrste teatra“. S druge strane, ćaskanje u ruskoj književnosti ima dugu tradiciju: sjetimo se da je Puškin već pisao da „roman zahtijeva brbljanje“, kao način pripovijedanja koji bi kod čitatelja stvorio iluziju ležernosti i slobode pričanja priče.

Sad otvaram folder s Rubinštejnovim tekstovima za različite ruske portale, koje sam birao i prevodio za Peščanik naslijedivši pokojnog izvrsnog prevoditelja Haima Morena. Autor pripovijeda o Puškinu, koji je završio na solidnom trećem mjestu iza Staljina i Putina u anketi u kojoj Rusi izabiru najznačajnije povijesne persone, o grizu i heljdi te majci koja je svojim očima vidjela leševe na harkovskom trgu, o vezi sovjetskih kamčatskih rakova i cjepiva Sputnjik, o dovitljivoj gospođi koja je mislila da je akademik Saharov izmislio šećer, o ruskim bukvarima u kojima „papa kuril trubku a mama mila ramu“, o Puškinovom stihu „osjeti zaborava slast“ iz Pira za vrijeme kuge koji govori o tome kako se treba zatvoriti u karanteni te tulumariti za vrijeme korone, o mačku Dživsu koji se puno lakše od autora snalazi u samoizolaciji te kozmonautu Grečku koji je, zaboravivši da se vratio na zemlju, ispustio šalicu kave misleći da se još uvijek nalazi u bestežinskom stanju…

Rubinštejn piše kolumne koje čitatelja kao da ni na što ne obvezuju. Započne od onog što mu je naizgled tema – morbidnog novinskog naslova, objave na zidu zalogajnice, upute za uporabu bijele tehnike itd. – zatim da neku anegdotu, malu pričicu koja može i ne mora biti istinita, ukratko priča priču o svemu i svačemu, ali tako kao da ni sam ne zna kamo pripovijedanje vodi. To je prostor slobode, prostor ćaskanja i književnosti. Tekstovi formom podsjećaju na rane eseje Dubravke Ugrešić iz knjige Nikog nema doma ili kolumnu Sinana Gudževića u Novostima. Često polagano uvede čitatelja u tekst pa ga presječe rečenicom: „A sad ćemo o nečemu drugome“. Ipak svaki je fragment teksta na kraju uvezan zapravo čvrstim pripovjednim okvirom. Evo, recimo, jedan primjer narativnog postupka iz teksta „Njima piše svatko“: „Poema ‘Kućica u Kolomni’ započinje ovako (…) Međutim, ovdje se uopće ne radi o Puškinovoj poemi“, zatim slijedi dugački niz slučajeva iz jezika, rimovanih i nerimovanih, bez ikakve veze s Puškinom. Kraj teksta: „o kućici u Kolomni, kako sam i obećao, nije bilo govora. Pa ta poema završava ovim Puškinovim riječima: Više se ništa ne može iscijediti iz moje priče“.

Potraga za pričom

Ima još jedna stvar koja je izuzetno važna za njegove kratke eseje na internetu. Rubinštejn neprestano traga za pričama, koje ne moraju biti najljepše, ali koje nekako završe sretnim krajem. Njegovo je sjećanje aktivno, on iznova proživljava prošlost koja se čitatelju daje isključivo u sretnim, radosnim momentima. U tekstu „Što nam fali“ opisuje tri klasična traumatična iskustva: stres u dječjoj bolnici, osnovnoj školi i tuču u restoranu. No u pričama zapravo nema ništa takvog. U njima prepoznajemo naš kapacitet da vlastite negativne doživljaje prevedemo u optimističan ton, da u nenormalnim uvjetima, kakvi vladaju u ruskom ili hrvatskom društvu, živimo donekle „normalan“ i „sretan“ život. Kao da nam je pričao da će ovo vrijeme, u kojem se „probudiš noću u krevetu koji tone ka dnu, a ti zajedno s njim“, jednog dana završiti. Pričao nam je takve priče jer nam upravo one fale u životu.

Kad je Rusija napala Ukrajinu, Kritika HDP objavila je tekst „Putinlandija i Rusija nisu isto“, pregled ruskih pisaca koji su hrabro istupili protiv Putina. Rubinštejn, koji je odlazio na svaki protest protiv Putinovog režima i koji je u svojim tekstovima pravio jezične demontaže ruskog imperijalističkog režima, napisao je ove retke: „takve riječi, kao što je ‘nacizam’ ili ‘fašizam’, koje je svijet uveo u upotrebu nakon Drugog svjetskog rata, u sovjetskom i postsovjetskom propagandnom diskursu postupno su počele gubiti svoja prvobitna značenja. I, sasvim lišene do danas bilo kakvog semantičkog naboja, one su se, te riječi, počele potpuno instrumentalno upotrebljavati kao tobože snažne i uvjerljive retoričke figure… Ako riječi ruskog predsjednika o tome da je ‘zadaća vojne operacije denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine’ prevedemo na bilo koji od jezika čiji nositelji nisu izgubili vezu sa stvarnošću, kod normalnog, suvremenog civilizacijskog čovjeka odmah će nastati ono što se u psihologiji naziva ‘kognitivnom disonancom’. On će odmah posumnjati ili u psihičku normalnost onoga koji to izgovara, ili u vlastitu normalnost. Kako se s gledišta klasične logike može pojmiti da je ‘miroljubiva Rusija’ napala ‘fašističku Ukrajinu’ s ciljem da je demilitarizira’ te ‘zaštiti vlastitu sigurnost’? To se jedino može shvatiti ako uzmemo u obzir da u političkom rječniku suvremene Rusije riječi ne označavaju ono što one znače u akademskim rječnicima, i da jako često imaju sasvim suprotno značenje. Jedinstvenost naše povijesti je i u tome da se glavni događaji uvijek razotkrivaju u prostoru jezika – možda jedinoj pravoj realnosti u ne baš stvarnom ruskom životu“.  

Ne pokvariti nekrolog

U jednom intervju Lav Rubinštejn kaže:  „Očekujem relativno bezbolan kraj života… Imam osjećaj da sam ispunio neku svoju osnovnu zadaću. A sad želim samo živjeti, radovati se ljudima, ukusnoj hrani, dobrim knjigama…“ U nekrologu Dmitriju Prigovu, ruskom konceptualnom piscu i velikom prijatelju, piše: „smrt kao biografska činjenica nekako se nikad nije razmatrala ozbiljno. I čak takav tradicijom blagoslovljen žanr, koji se može nazvati ‘smrću pjesnika’, uvijek se činio sumnjičavim, graničio je s kičem“. Jedino o čemu treba brinuti pjesnik, i čovjek općenito, je to „da si ne pokvari nekrolog, da ne postavi u neugodan položaj one koji će mu ga po prijateljskoj ili profesionalnoj dužnosti napisati“.

Nismo se nikad upoznali, između nas je stajala udaljenost od 2 310 km. Vidim da sam prije dvije godine zatražio od obe svetlane s Peščanika njegov e-mail. Što sam ga želio upitati – ne sjećam se, vjerojatno nešto o ratu u Ukrajini. Pa ipak imam osjećaj kao da smo barem jednom sjedili za istim stolom i ćaskali. Meni će osobno najviše faliti njegova savršeno normalna, topla i svijetla pojava u književnosti, svijetu punom mračnjaka, karijerista i narcisa.

Kartoteka Šestokrili Serafim iz 1984. završava 103. bibliotečnom karticom, u kojoj se pojavljuju motivi „sijajućeg sunca“ i uskrsnulog junaka – „pjesnika koji pobjeđuje smrt“, a ja tim malenim kartonom, kao poklopcem nad mrtvačkim sandukom čovjeka tankog vrata, zatvaram ovaj in memoriam te „iščupani končić“ s početka teksta umećem nazad u tkivo pamćenja:

Nehotice vrisnuvši od iznenadne boli,
Okrenuo se na leđa, umuknuo…
I sve je okolo utihnulo. Tišinu
Ništa nije kvarilo, osim kapljica
Kiše i glasova na skeli,
Koji su se cjenkali sa skelarom. Ovaj
Je tražio ekstra novce pravdajući se
Lošim vremenom. Drugi glasovi su
S njim raspravljali. I ta se prepirka
Nikad neće, čini se, završiti.
Potom je ponovno izgubio svijest.
I koliko je tamo proležao – minutu,
Tjedan, godinu, stoljeće – nitko
Reći ne može. No sijalo je sunce,
Kad je opet otvorio oči i shvatio
Da se ponovno rodio…

Ugrešić, Kultura laži 

1

Uguglao sam jednu svoju fusnotu. Ispao je link na aukcijsku stranicu, na kojoj se prodaje plastična boca beba plave boje, nalik na one kakve danas nalazimo na benzinskim pumpama za motorna ulja i maziva, s ljubičastim čepom. Pod nazivom predmeta s rednim brojem aukcionari su u zagradi napisali: ambalaža od sredstva za čišćenje oružja. Na njoj je godina proizvodnje 1981., što će reći da je tekućina za čišćenje već odavno potrošena, i sad je ostala samo ambalaža koja zjapi prazna, kao ljuska nekog drugog vremena.

Prije par godina preveo sam za Sandorf kapitalno djelo Zahara Prilepina, suvremenog ruskog pisca. Premda smo znali da je izuzetno kontroverzna društveno-politička figura, za njegov vojni angažman u Donbasu, da mu je netom prije zabranjen ulazak u BiH uz obrazloženje da “predstavlja prijetnju za sigurnost i međunarodne odnose” te zemlje, da je u Sloveniji izbio skandal na sajmu knjiga kad su otkazali promociju njegove knjige te u zadnji čas organizirali privatnu večer s autorom uz prisutnost zaštitara, odlučili smo se da ipak prevedemo taj ogromni roman. Prilepinove knjige dobile su mnogobrojne ruske (Ruski Booker, Nacionalni Bestseller, Boljšaja knjiga) i strane nagrade (Ivo Andrić, Letterature dal fronte), Manastir je 2015. bio najčitaniji roman u Rusiji, o njegovim su se djelima izrazito pohvalno izrazili ruski i zapadni teoretičari književnosti te pisci poput Vladimira Sorokina, Viktora Pelevina, Jonathana Franzena i Güntera Grassa. Na našim prostorima o njegovom književnom značaju pisali su Josip Mlakić (“rusko književno čudo”) i Ivan Milenković (“veliki pisac”).

Radnja Manastira smještena je na Solovjeckom otočju, koje je, kako piše Danijela Lugarić u tek objavljenoj jako zanimljivoj i informativnoj knjizi o suvremenoj ruskoj književnosti Moja Domovina – SSSR, “simbolički potentno i izuzetno ambivalentno mjesto ruske kulturne povijesti”. U petnaestom je stoljeću tamo podignut pravoslavni manastir, a tijekom građanskog rata, 1920. godine, na mjestu manastira izgrađen je prvi sovjetski radni logor, u kojem se trebao preodgojiti i stvoriti novi tip čovjeka – homo sovieticus. Solovki su tako “odraz Rusije, u kojoj je sve kao pod lupom – prirodno, neugodno, očito!” te Prilepinovo “briljantno djelo”, s čitavom lepezom najrazličitijih likova, može poslužiti, kako smatra američki rusist Benjamin Sutcliffe, kao odličan uvod u razumijevanje suvremene Putinove Rusije. Osim toga, Prilepin je, na temelju arhiva i dokumenata, fikcionalizirao logoraški život, isti onaj koji je opisan u prvom poglavlju 7 000 dana u Sibiru Karla Štajnera, vjerojatno jedne od najznačajnijih knjiga ikad napisanih na hrvatskome jeziku. Sve su to bili razlozi zbog kojih smo 2021. godine objavili Manastir.

2

Na YouTubeu se krajem siječnja ove godine pojavio video-prilog ruskih novina Komsomoljska pravda naslovljen „Zahar Prilepin otišao u zonu provedbe specijalne operacije“. Na videu je sve izrežirano kako bi se ruski pisac predstavio kao princ ruske militantne proze, koji “ne brani domovinu samo riječju, već i konkretnim djelom”. Gle Prilepina na fotografiji iz 1999. u Dagestanu, na kojoj pozira s crnom zavezanom maramom oko glave i mitraljezom položenim na bedrima. Pa evo ga u nekoj akciji u Čečeniji 1996., s maslinastim prslukom navučenim na golo tijelo i zelenom beretkom, zatim je zapovjednik odreda u OMON-u, ruskoj specijalnoj policiji… Čitav materijal počinje fragmentom razgovora, u kojem ruski pisac, na novinarov upit jesu li mu danas jasni razlozi specijalne operacije u Ukrajini, izgovara uz samozadovoljni smiješak: “Oduvijek su mi bili jasni. Sjećam se kako su se pisali članci o tome da specijalnu operaciju podržavaju Nikolaj Baskov, Zahar Prilepin i Vladimir Maškov. Bio sam pun bijesa: Što znači podržavali? Pa ja sam je započeo. Već se osam godina bavim tom temom. Imam humanitarnu organizaciju koja radi osam godina. Imam bataljun tri godine. Hrpu ljudi sam sahranio.”

Princ ruskog militarizma

Prilepin nije tip pisca, poput Mome Kapora ili naših “Matičara”, kakav je bio prisutan početkom devedesetih na našim prostorima, koji su se od uglađenih pacifista u ratu “povampirili” u ratne huškače po medijima. On je opsjednut ratom kao takvim, pa je 2017. i oformio vlastiti bataljun u Donbasu. U svojem debiju, Patologijama, kojim se proslavio kao pisac i koji mnogi teoretičari književnosti smatraju remek-djelom, opisuje svoje prvo ratno iskustvo u Sjevernoj Čečeniji. Evo što kaže zašto je otišao u rat: “Čini mi se da je Gorki negdje rekao da je muškarac koji nije bio u ratu poput žene koja još nije rodila. Naravno, to je suviše kategorično rečeno – zato što sam uvjeren da su zatvor ili vojna služba, ili…, recimo, ekstremni alpinizam u mnogo čemu jednakovrijedni ratu. Dakle, želio sam provjeriti sebe. Shvatiti od čega sam sastavljen, koliko sam čvrsto modeliran. Radi li se o dobroj ili krhkoj glini.”

Za njega, baš kao i za njegovog pokojnog bivšeg kolegu i partnera iz profašističke stranke, Eduarda Limonova, rat je više pitanje biologije, od kakvog je kova čovjek, nego ideologije. U svojem članku „Fighting Instinct“, u kojem se hvasta da je učio u vojnoj školi kod kasnije osuđenog ratnog zločinca kapetana Dragana te se družio s Arkanom i Karadžićem, Limonov piše da je “nakon tisuću sati provedenih s ljudima na frontu čvrsto uvjeren da rat nije ljudski grijeh, atavizam, nije odvratni instinkt, nego legitimni moćni instinkt agresivnosti, instinkt junaštva”. U biografiji Limonova, koja je rasprodana u milijunskoj nakladi, francuski pisac Emmanuel Carrère tvrdi da je za Limonova odlazak u rat na Balkanu bio ostvarenje svih životnih ambicija.

Ruski se pisac 1991. poistovjetio s paravojnom srpskom kulturom koja je “uključivala kamuflažne uniforme, zelene beretke, rejbanke i kalašnjikove, pumperice i uzije, životinjsko opijanje, terence bez tablica, prenatrpane, razdragane, istetovirane, dugokose četnike razbarušenih brada, koji se deru nakon povratka s fronte, ili nekakve operacije čišćenja, odvrću radio do daske, pucaju u najboljem slučaju u zrak, ali češće u ljude, dok kurvetine kokodaču a u kupaonici se pilom režu rebra sumnjivim licima, pokraj grafita na kojem piše ‘We want war, peace is death'”. U jednom intervjuu za Argumente i fakte Prilepin ne samo da ponavlja Limonovljev stav da je “agresija biološki inherentna čovjeku”, već i da “narodi, koji su pod utjecajem izvana nametnutih ideologija, kao što su apsolutna politička korektnost i druge besmislice, gube svoje muške osobine i riskiraju da izgube svoj identitet i svoj teritorij”.

Veličanje rata i nasilja ide toliko daleko da “Byron s Donjecka” ne regrutira samo suvremene ruske pisce nego i “mrtve duše”. Godine 2017. sastavio je nešto poput doktorske disertacije –  Vod. Oficiri i opolčenci ruske književnosti, povijesno-teoretski pregled u kojem tvrdi da su ratovi i pisanje oduvijek marširali rame uz rame u ruskoj literaturi. Po njemu su Aleksandar Puškin i Lav Tolstoj bili militaristi te bi, da su danas živi, svakako ratovali u Donbasu na strani Donjecke Narodne Republike. Prilepinovoj ideji formiranja književnih “zengi” dodajem jedan detalj iz ruske svakodnevnice. Kad je Putin započeo invaziju na Ukrajinu, Roskomnadzor, vladina agencija za nadzor masovnih komunikacija, strogo je zabranila upotrebu riječi “rat”. Ta praksa, naravno, nije od jučer, rat u Afganistanu nazivao se “međunarodnim dugom”, u Čečeniji – “kontraterorističkom operacijom”, a u Gruziji – “operacijom provođenja mira”, pa je rusko društvo, već naviknuto na eufemizme ruske vlade, spremno reagiralo šireći po društvenim mrežama meme na kojem je prikazana Tolstojeva knjiga Specijalna operacija i mir.

Prilepin nije tip pisca, poput Mome Kapora ili naših “Matičara”, kakav je bio prisutan početkom devedesetih na našim prostorima, koji su se od uglađenih pacifista u ratu “povampirili” u ratne huškače po medijima. On je opsjednut ratom kao takvim

Književnost kao front

Lugarić u svojem članku “Maskulini klinički (soc)realizam Zahara Prilepina“ ističe da je jedan od oblika normalizacije agresije u ruskoj kulturi bilo i snimanje videospota za pjesmu „Sjekire“ (Topori) rap-grupe 25/17, s kojim Prilepin surađuje i u čijoj vikendici sjekirama udaraju cjepanice. Analizirajući tekst pjesme i rusku riječ “čurka“, koja označava “cjepanice” ali u žargonu i pejorativni pojam za migrante iz središnje Azije, autorica upozorava na sličnost Prilepinove rap-grupe sa zagrebačkim “tramvajem zvanim mržnja” Tram 11. “Videospot djeluje kao zamjena za stvarno rasističko nasilje”, zaključuje navodeći riječi teoretičara književnosti Ilje Kukuljina.

Prilepin se i u građanskom životu ponaša kao da je na bojišnici. Ljetos je njegova politička stranka Pravedna Rusija – Patrioti – Za istinu osnovala Grupu za istraživanje antiruske djelatnosti u kulturnoj sferi (GRAD). “Prvi cilj grupe je realizacija državne kulturne politike. Drugi je ukidanje prozapadne cenzure”, rekao je Kuznecov, član komiteta Državne Dume za pitanja kulture. “Proanalizirali smo tko je i kako od stručnjaka Fonda za kinematografiju reagirao na ono što se događa – nitko nije podržao državu i vojnu specijalnu operaciju. Proanalizirali smo žiri najveće ruske književne nagrade – od 100 ljudi nitko nije podržao specijalnu operaciju.” Grupa je već donijela listu umjetnika koji “nisu pokazali solidarnost s ruskim narodom”. GRAD također želi pokrenuti i internetsku stranicu Kulturni front, na kojoj će građani sami cinkati “nedovoljno domoljubne” glumce, umjetnike ili kulturne menadžere.

“Realizacija državne kulturne politike” zapravo je stvaranje nacionalne književnosti i nacionalnih pisaca. Prilepinova grupa tako uzima pod svoje jednu ogromnu kulturu kao što je ruska. GRAD je obećao da će predstaviti projekt izmjena zakona, kojim će svi kulturni djelatnici, koji nisu lojalni vladinim institucijama, biti lišeni državne financijske podrške. Oni koji budu „pisali za svoj narod“ tako će biti na državnim jaslama te će dodvorničko pisanje postati profitabilna profesija. Oni će pisati i posebnim, nacionalnim jezikom. Ovih je dana Vladimir Putin potpisao zakon „O državnom jeziku Ruske Federacije“. U popratnoj bilješci piše da je “prema projektu federalnog zakona nedopustivo koristiti strane riječi, izuzev onih koji nemaju ekvivalente u ruskom jeziku”. Turgenjevljev “veliki, moćni, istiniti i slobodni ruski jezik”, koji od sedmog stoljeća obiluje riječima iz baltičkih, finsko-ugarskih jezika, arabizmima, turcizmima, galicizmima, anglizmima itd., bit će podvrgnut sakaćenju kako bi se stvorio čisti, “pravi” ruski jezik. Zakon bi trebao stupiti na snagu 2025., a dotad će državi skloni filolozi i lingvisti napisati jezične priručnike i rječnike kojim će se normirati ta idiotizacija jezika.

Brzina strojnice

Naravno da na tu nacionalnu propagandu ni Ukrajina ne ostaje dužna te brzinom strojnice donosi odluke koje debiliziraju društvo. Jevgenija Kravčuk, zamjenica predsjednika ukrajinskog parlamentarnog odbora za humanitarnu i informacijsku politiku, rekla je da je Ukrajina do studenog prošle godine iz svojih knjižnica povukla oko 19 milijuna primjeraka knjiga, od čega 11 milijuna na ruskom, koje su potjecale iz sovjetske ere. Otkako je Rusija anektirala Krim 2014. godine, Kijev je krenuo s ograničavanjem korištenja ruskih knjiga. Premda pouzdano ne znamo što točno znače riječi “povlačenje” i “ograničenje”, gotovo je izvjesno da se iza njih krije proces “derusifikacije” i kulturocida. Sredinom veljače na Twitteru su se pojavili videosnimci na kojima se uništavaju ruske knjige. Knjige iz natrpanih kamioneta lopatama se prebacuju na hrpe gdje ih čeka (ne)izvjesna sudbina. Slična onoj s početka devedesetih u Hrvatskoj kad su knjižnice “povukle” 2,8 milijuna knjiga (13,8 posto fundusa) koje su zatim završile na smetlištima i otpadima.

Prilepinov je “narodni vitalizam i maskulinost”, kako ukazuje Julie Fedor u svojem tekstu „Spinning Russia’s 21^st Century Wars“, dio narativne strategije Putinove službene retorike. Govoreći o “moćnom genskom kodu”, kao jednoj od glavnih prednosti ruskog naroda u odnosu na ostale, Putin je u svojem izravnom obraćanju na televiziji 2014. istaknuo da je samo u ruskom jeziku mogla nastati poslovica “U društvu ni smrt nije strašna” (На миру и смерть красна). “Što ona znači?”, pita se Putin. “To znači smrt za prijatelja svoga, za svoj narod, govoreći suvremenim jezikom, za Domovinu. U tome je izvor našeg patriotizma. Odatle i masovni heroizam u vojnim sukobima i ratovima, čak vlastito žrtvovanje u mirnodopsko vrijeme.” Prilepin, sa svojom mačo-personom i javnim imidžem ratnika koji se savršeno dobro uklapa s fotografijama mišićavog Putina ogoljenog do pojasa, normalizira rat i agresiju u ruskoj popularnoj kulturi i društvu.

Video-prilog Komsomoljske pravde završava jednom obiteljskom sekvencom na istoj onoj dači pored Njižnjeg Novgoroda, gdje su snimali spot za pjesmu „Sjekire“. Prilepin sjedi u kuhinji, u društvu djece i sa ženom, tu su palačinke i med, ruski čajni set, drveni stol i drvene tapete, sve je u ruralnom tonu kako bi se “junak našeg doba” ovaj put predstavio kao čovjek “tradicionalnih” vrijednosti. U jednom trenu za njihov stol dotrčava dijete sa smartphoneom u ruci i pokazuje mami smajlić. Prilepin, s kćerkom u naručju i spuštena pogleda, konstatira kako “emotikoni osiromašuju govor”. Potom slijede dvije fotografije: na prvoj Marija Prilepina zaljubljeno gleda svojeg muža s pridodanim tekstom “nije poznato što je rekla na muževu odluku”, a na drugoj je Prilepin sa šmajserom u društvu ratnika: “no jedno je sigurno: kod kuće ga čekaju da se vrati kao pobjednik!”.

Prilepin, sa svojom mačo-personom i javnim imidžem ratnika koji se savršeno dobro uklapa s fotografijama mišićavog Putina ogoljenog do pojasa, normalizira rat i agresiju u ruskoj popularnoj kulturi i društvu

3

Ruski tinejdžeri danas hodaju sa smartphoneom kao s “odrazom Rusije, u kojem je sve kao pod lupom – prirodno, neugodno, očito”. Kamera u njihovim rukama čini nasilje vidljivim, dokumentiranim, oni nisu samo svjedoci već i optužitelji Putinove Rusije.

Film Manifest (2022.) je zastrašujuće, ali moćno djelo o tome do čega dovodi normalizacija nasilja i klima terora u suvremenom ruskom društvu. Redateljica pod pseudonimom Angie Vinchito skupila je štošta što su ruski klinci diljem Rusije snimali svojim mobitelima, stavljali na YouTube, TikTok i ostale društvene mreže te montirala u dokumentarni film. Film započinje idilično, naši se junaci bude uz iPhoneov alarm, peru zube, doručkuju, prvi je dan proljeća, snijeg se otapa. A onda krenu odjekivati zvučne sirene, ne zna se je li zaista nuklearni rat ili se radi o vježbi, djeca panično bježe, zatim gledamo snimke brutalnog školskog nasilja nad učenicima, nad “razredom morona i idiota”, učiteljice koja drži djevojčicama lekciju o tome “da žena treba biti spremna za seks kad to muž želi”, marševa uz pjesmu „Kaćuša“ na satu tjelesnog odgoja kao da se djeca pripremaju u rat, djevojčice koja na ploči piše “Putin je lopov”, djevojke sa suzama i razmazanom maskarom koja govori da je izbačena iz škole zbog političkog mišljenja, pucanja po školskim hodnicima, mea culpa snimke u kojima se čečenski tinejdžeri ispričavaju zbog prosvjeda protiv Ramzana Kadirova… Film završava petnaestominutnom snimkom “pskovskih Bonnie i Clyde”, čija je priča završila na naslovnicama ruskih novina. Tinejdžerski par je pobjegao od kuće nakon što su se posvađali s roditeljima te su se skrivali u vikendici u Pskovskoj oblasti. Nakon što su pronađeni Katja i Denis otvorili su vatru na pripadnike policije iz lovačkog oružja koje su pronašli u kući. Iščekujući specijalne jedinice, tinejdžerski par sve snima na kameru, prenosi na društvenoj mreži i pita svoje gledatelje trebaju li se predati policiji. U jednom se trenutku Katja obraća Denisu: “Shvaćaš li koliko je to uvredljivo? Žele od nas da se predamo, a istovremeno nas uče da se Rusi nikad ne predaju.” Zatim gase kameru, a na snimci se čuju dva pucnja: Denis je prvo upucao Katju pa sebe.

Manifest je samo maleni dio sveopćeg nasilja u ruskoj svakodnevici koji curi mobitelima po internetu. Bez narativnog okvira i objašnjavanja konteksta, redateljica pravi mračni kolaž epizoda koje svjedoče o fizičkom zlostavljanju i psihičkom teroru kojem su podvrgnuti obični ruski učenici. Nasilje koje s vrha prelazi na učitelje, a s učitelja na nove generacije – to je normalna pojava u suvremenom životu Rusije.

Kultura laži

Govoreći u Kulturi laži o strašnim ratnim vremenima, o “vremenskom miš-mašu” u kojem istovremeno postoji prošlost, sadašnjost, i budućnost, Dubravka Ugrešić upozorava da se “segmenti bivših vremena, odsječci povijesti pojavljuju poput hologramskog bljeska”. “Točno nakon pedeset godina (1941-1991), gotovo prema đavolskoj simetriji, iznikao je ponovno Drugi svjetski rat: mnoga su ista sela ponovo spaljena, mnoge su obitelji doživjele simetričnu sudbinu, mnoga djeca i unuci sudbinu svojih očeva. Čak je i oružje ponekad isto: u nuždi ukradeno iz lokalnih ‘muzeja revolucije’, dakle, partizansko; ili pak skinuto s kućnih tavana i izvađeno iz škrinja, dakle ‘ustaško’ ili ‘četničko”’.

“Drnč” je fusnota koju sam potražio na internetu i koja je “iznikla” na aukcijskoj stranici, pod odjeljkom militarija/vojna oprema/ex-yu. Tu je sve kao u nekom vojnom ili kazališnom skladištu rekvizita. Na fotografijama su prikazani predmeti koji se licitiraju: bajuneti, kompletna potpukovnička uniforma, gumbi iz Kraljevine Jugoslavije, futrola za dalekozor, vojnički escajg iz pedesetih, uljna kantica, brojčanik za poljski telefon, kurvimetar itd. Pod svakim se predmetom mogu izlistati ponude i vidjeti tijek dražbe na aukciji. Najvrjedniji su predmeti stara registarska tablica iz Drugog svjetskog rata i HOS-ov prišivak iz 1992. u kućnoj radinosti s natpisom “ostani svinja do kraja”.

Riječ ima dva značenja, to je najprije skraćenica za Deterdžentski Rastvarač Naslaga Čađi koji se proizvodio u Fabrici maziva (FAM) u Kruševcu. Pošto je lako prodirao kroz naslage čađi te neutralizirao kisele produkte sagorjelog baruta, bakra i olova na oružju, bio je izuzetno popularan među vojnicima. Drugo je značenje svako jelo u JNA skuhano prema “pomije” sistemu – sve što je ostalo od prethodnog ručka ulijevalo se u kazan, prokuhavalo i na kraju začinilo. Riječ je kasnije poprimila pejorativno značenje kakvo danas imaju “splačine”, “napoj”, kojima izražavamo gnušanje prema određenoj hrani.

U Manastiru sam je koristio umjesto ruske riječi balanda, bljutave juhe, “nimalo gušće od vrele vode”, koju logoraši jedu iz činija. Ona se dosad u hrvatskim i srpskim prijevodima ruske književnosti prevodila s “čorba” ili “čorbuljak”. Moj odabir vjerojatno nije bio najsretnije prevoditeljsko rješenje. Premda klapa s Prilepinovim militarističkim svijetom, agresivno sam se ponio i prema autoru, i prema čitatelju. Upotrijebivši gotovo nepoznatu riječ, nasilno sam zaustavio autorovu kompoziciju da bih čitateljevu pozornost svrnuo na sebe: vidi kako sam se sjajno snašao, odakle sam iskopao tu riječ, kako znam… Kao da sam po svaku cijenu želio pokazati svoju prevoditeljsku moć. Od bilješke na dnu stranice, od primjedbe prevodioca (prim. prev.) ispalo je primijeti prevodioca, svojevrsni selfie u Prilepinovom tekstu. Fusnota je bila kamera u mojim rukama, štit od Prilepinovog teksta.

Nacionalni pisac?

Prilepin je odabrao da bude nacionalni pisac. Pisac lojalan režimu koji je pokrenuo brutalan napad na Ukrajinu. Biti nacionalni pisac jednog takvog ogromnog naroda i jezika sigurno je ugodna i profitabilna pozicija. Njegova djela sviđat će se mnogima, njegova službena stranica prepuna je pozitivnih ocjena – hvalospjeve o njemu pišu voditeljice, glumci, glazbenici, redatelji, najraznovrsniji politički djelatnici, kritičari – sjedit će u kulturnim komitetima Državne Dume, bit će ovjenčan književnim nagradama. Nedavno preminula Dubravka Ugrešić čitav je svoj život odbijala da bude književnica “svoga naroda”. U svojim knjigama i esejima upravo je razotkrivala književnike, novinare, sveučilišne profesore i javne djelatnike koji su se u ratnim vremenima znali “dobro snaći”. Dubravka je Ugrešić to odbila i zato je hrvatskoj književnosti i piscima-sunarodnjacima poželjela “laku noć!”.

U svojem zadnjem romanu Lisica, koji se može čitati i kao svojevrsni hommage ruskoj avangardi i književnosti, te općenito ruskoj kulturi iz koje Prilepin dolazi, Ugrešić navodi strašne riječi Jevgenija Zamjatina iz pisma Staljinu, svojem krvniku, u kojem avangardni pisac traži dopuštenje da napusti Sovjetski Savez: “Pravu književnost stvaraju luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici, a ne plaćeni i dobronamjerni činovnici”. Prilepin, koji je 2012. napisao Pismo drugu Staljinu, panegirik u kojem se divi velikom vođi (“Žrtvovao si sedam slojeva ruskih ljudi da bi produljio život ruskom sjemenu”) te u kojem potencira vojni sukob Rusije s Europom, samo je još jedan plaćenik i književni birokrata suvremenog vožda Vladimira Putina.

Ostajući, nakon induciranoga odlaska, uvijek na margini domaće akademske i književne scene, negirana i prešućivana od vlastite kulture, te jedino vjerujući ideji prema kojoj književnost nije nacionalna stvar, Dubravka Ugrešić opisala je u Lisici borbu jednog čovjeka koji se, ostavljajući za sobom raznovrsne inačice fotografija, videozapisa i selfija, nastoji otrgnuti od zaborava iz te „najkrhkije pozicije“:

“Svi smo fusnote, mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj i žestokoj borbi za svoj život, za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na sve svoje napore, potonuti. Posvuda i stalno ostavljamo tragove o svome postojanju, o svojoj borbi protiv besmisla. I što je besmisao veći, to je naša borba žešća – mein kampf, min kamp, mia lotta, muj boj, mijn strijd, minun taistelu, mi lucha, my struggle, moja borba…”

Razgovorom s rusisticom Živom Benčić nastavljamo seriju “Emeritura” u kojoj objavljujemo razgovore s autorima/cama i profesorima/cama koji su trasirali ovdašnju humanistiku i generacije učili kritičkom mišljenju o književnosti, umjetnosti i društvu

S profesoricom Živom Benčić proteklih sam se godina čuo nekoliko puta. Naši razgovori ticali su se najčešće birokratskih poslova – kad bih neki prijevod prijavljivao na natječaj, vukao bih je za rukav da mi napiše stručnu recenziju projekta. Književno-prevodilački posao, kao i većina drugih u kulturnoj sferi, uvelike ovisi o sufinanciranju projekata. Tu je gnjavažu uvijek s radošću i velikom strpljivošću prihvaćala. Moje probne prijevode pedantno je iščitavala te mi ih vraćala zažućene i prokomentirane.

Profesorica je predavala na Filozofskom fakultetu barok, srebrni vijek i modernizam. Na njezinim smo predavanjima učili, usredotočujući se na detalje, analizirati pjesme iz različitih stilskih epoha i prepoznavati u njima srodne figure. Izvlačila je iz fascikala pripremljene pjesme i uspoređivala baroknog Siljvestra Medvjedeva i Simeona Polockog s avangardnim Hljebnikovom i Majakovskim. U tom formalističkom pristupu proučavali smo književnost kao sustav u kojem se vječito preuzimaju i obnavljaju stari stvaralački mehanizmi. To nije bio lak zadatak budući da smo mi, studenti rusistike, nekako više voljeli da profesor izbifla svoje i pusti nas na miru. Odlazili smo u zadnje klupe, što dalje od predavača, bježeći od aktivnog sudjelovanja u nastavi. Pa ipak, profesorica je Benčić, svojom neposrednošću i posvećenošću, uspijevala kod nas pobuditi interes te je predavaonicu a118 (danas a223), na prvom katu Filozofskog fakulteta, učinila pravom radionicom iz teorije književnosti.

Njezina je znanstvena proza, kako je primijetio akademik Josip Užarević, “suzdržana, disciplinirana, odvagnuta, ali nipošto bez duše, duha i svojevrsne provokativnosti ili intelektualne razbarušenosti”. U svojoj prvoj knjizi Barok i avangarda, objavljenoj 1991., Benčić radi studiju ruske književnosti druge polovice 17. stoljeća te pokazuje da nije postojala jednoimena književnopovijesna cjelina, kao na Zapadu, već niz izoliranih tipova književne prakse. Potom te pojave, koje su rezultat “izvjesnih podudarnosti u književnoj svijesti” sedamnaestog i dvadesetog stoljeća, pronalazi u avangardističkim tekstovima. Lica mnemozine (2006.) i Mjesečari u magli (2017.) pisani su slobodnijim stilom, u kojem se isprepliću književne i izvanknjiževne činjenice, akademska znanja i tekstne analize. Prvu knjigu čine izvrsni ogledi o fenomenu pamćenja razrađeni na tekstovima Krleže, Mandeljštama, Brodskoga itd. Drugu eseji o suvremenoj ruskoj književnosti od druge polovice 80-godina dvadesetog stoljeća do danas. Zanimljivo je da potonja završava radom Lik monstruma u prozi ruskog postmodernizma: pokušaj tipologije, davno prije Mindhuntera i Dahmera, Netflixovih drama o serijskim ubojicama.       

Profesorica danas ima 75 godina i nedavno se vratila s putovanja na Tajvan. Živi na relaciji Zagreb-Fažana. Zadnji put smo se vidjeli 2019. u Istri, na književnoj večeri s Evgenijem Vodolazkinom, suvremenim ruskim piscem, koji je, baš kao i Živa Benčić, bio učenik velikog ruskog filologa Lihačova.

Pročitavši vašu izvanrednu knjigu Lica mnemozine, ne mogu a da ne započnem ovaj razgovor na pomalo ludistički način, kako bi Krleža rekao, bez “koprena naučenih shema”. U ogledu o Krležinom Djetinjstvu u Agramu, pišete da je “stara istina da se čovjeku kojemu je sadašnjost mrska i neprihvatljiva, a budućnost tjeskobna i nesigurna, rado utječe prošlosti”. Pamćenje, kao takvo, zapravo je naše najsnažnije oružje u borbi s vremenom i kaosom, te se ono posebno jako intenzivira u kriznim situacijama, pišete na drugom mjestu. Uzimajući u obzir rat u Ukrajini, kao i cjelokupnu situaciju u svijetu, koji vam dojmovi iz djetinjstva ili “najautentičnije slike” padaju danas na pamet?

Odmah moram priznati da, za razliku od Krleže, djetinjstvo ne doživljavam kao nekakvu privilegiranu fazu u životu pojedinca kojoj bi se u sjećanjima uvijek vrijedilo vraćati u momentima krize. Naime, djetinjstvo ima po meni i svoju tamnu stranu, tj. ono zna biti ispunjeno ne samo nepresušnom životnom energijom i radošću nego i nejasnim strahovima i tjeskobom, zastrašujućom blizinom još donedavnog našeg nepostojanja. „Slike“ djetinjstva, koje mi danas padaju napamet, javljaju mi se u svakom slučaju posve spontano i izvan bilo-kakve logičke usustavljenosti ili zaokružene priče. Ponekad su idilične i umirujuće, a ponekad su neobične i uznemirujuće. Evo, na primjer, u posljednje vrijeme često „vidim“ sliku podvodnog svijeta, koji sam prvi put ugledala s maskom u jednoj od pulskih uvala kamo smo se dovezli čamcem. Mora da nisam bila starija od četiri-pet godina jer smo tada zadnji put ljetovali u tatinoj rodnoj kući. Danas mi se čini da sam oduvijek znala plivati, tj. da sam se u vodi oduvijek osjećala kao u svom elementu, bezbrižno i sigurno. Međutim, kad su mi na relativno velikoj udaljenosti od obale prvi put dali da pogledam s maskom u dubinu, momentalno se rasplinuo taj moj osjećaj sigurnosti. Odjednom mi se ukazao svijet za koji nisam ni slutila da postoji ispod morske površine: sve se micalo i lelujalo, čak se i kamen na dnu pomaknuo jer se od njega odvojilo neko „kamenoliko“ biće i uskovitlalo pijesak, možda račić, školjka ili morska zvijezda, pokraj mene su ravnodušno prolazila jata riba sa svjetlucavim srebrenkastim bokovima i pomalo uvrijeđenim izrazom „lica“, sve je bilo obasjano nekom meni nepoznatom difuznom svjetlošću. Teško je opisati osjećaje koji su me tada odjednom preplavili: zaprepaštenost, čuđenje, zadivljenost, ali i divlji strah pred neobično lijepim, ali posve nepoznatim i nepreglednim podvodnim prostranstvom.  Što danas točno znači ta slika iz moje daleke prošlosti, mogu samo nagađati, ali znam da je valja uvrstiti u onu kategoriju dragocjenih djetinjih iskustava koja je Krleža u Djetinjstvu nazvao „prvim rastvaranjem zjenica“.

Barok i avangarda

Teorijski ste se bavili ruskim barokom i avangardom. Istraživanje je avangarde početkom osamdesetih, kad ste doktorirali, proživljavalo svoj procvat. To je jasno s obzirom na to da su pisci koji su stradali u staljinističkim čistkama sedamdesetih godina konačno rehabilitirani u Sovjetskom Savezu. Prisjetimo se zagrebačkog Pojmovnika ruske avangarde, Flakerovih knjiga Poetika osporavanja i Ruske avangarde itd. No mene zanima odakle ste izvukli ruski barok, i po čemu nam je on danas važan, ako jest, gotovo četrdeset godina nakon vaše disertacije?  

Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća barok je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu među mlađom generacijom istraživača naprosto bio u modi, kao što je početkom osamdesetih u modu došla avangarda. Njime su se počeli ozbiljno baviti  komparatisti poput Zorana Kravara i Pavla Pavličića, kroatisti poput Dunje Fališevac i Slobodana Prosperova Novaka, a na neofilološkim grupama, na anglistici i rusistici, s problemom baroka smo se uhvatile u koštac Janja Ciglar Žanić i ja. Ovo nije prilika da podrobno ulazim u razloge koji su ne samo u našoj nego i u europskoj humanistici doveli do velikog interesa za to znanstveno područje. Mogu samo reći da je na mene kao rusisticu svakako poticajno djelovala burna diskusija o ruskom baroku koja se tada vodila i među sovjetskim znanstvenicima, a koja se odlikovala različitošću, gdjekad i nepomirljivošću njihovih stavova. Dovoljno je, na primjer, prisjetiti se pitanja koje je god. 1958. sovjetski komitet slavista zadao sudionicima IV. Međunarodnog slavističkog kongresa u Moskvi, a koje je u skraćenoj verziji glasilo: „Je li u slavenskim zemljama bilo tzv. ‘književnosti baroka’?“. Naime, na to su pitanje stizali posve oprečni odgovori: neki od sudionika odlučno su negirali postojanje barokne književnosti u Rusiji dok su drugi suprotno tome sve što je bilo napisano od druge polovice 17. stoljeća do prve trećine osamnaestoga poistovjećivali s barokom brišući u potpunosti razliku između pojmova stila i razdoblja. I premda je na kraju među povjesničarima ruske književnosti prevladalo mišljenje da se i u njoj iznjedrila neka specifična, vlastita varijanta baroka, prijatelji bi me znali zadirkivati da ću po svemu sudeći doktorirati na nekoj pojavi koja zapravo ne postoji, na nečemu čega ustvari nema.

Ono po čemu mi je ta tema i nakon četrdeset godina važna, pogotovu danas kada se Rusija sve više udaljuje od Zapada, dalo bi se sažeti u dvije-tri rečenice: pojavu baroka u Rusiji trebalo bi shvatiti kao pokazatelj da je ruska književnost organski dio europskog književnopovijesnog razvoja, a ne samosvojna i zatvorena cjelina koja se razvija, kako bi rekao D. S. Lihačëv, „u svome koritu“, izolirano od ostatka Europe. Upravo zahvaljujući zapadnim utjecajima koji su u 17. stoljeću do Rusije dopirali uglavnom preko Poljske i Ukrajine, ona uz zakašnjenja i modifikacije prolazi više manje iste razvojne faze kao i sve ostale europske književnosti te se kao takva ne bi trebala sagledavati izvan europskog kulturnog prostora, sviđalo se to nama ili ne.

Pojavu baroka u Rusiji trebalo bi shvatiti kao pokazatelj da je ruska književnost organski dio europskog književnopovijesnog razvoja, a ne samosvojna i zatvorena cjelina koja se razvija, kako bi rekao D. S. Lihačëv, „u svome koritu“, izolirano od ostatka Europe

Pišući disertaciju, koja je kasnije objavljena pod nazivom Barok i avangarda, surađivali ste s Dmitrijem Lihačovom, poznatim ruskim filologom i medijevalistom, jednom od središnjih figura sovjetskog i ruskog intelektualnog života u drugoj polovici 20. stoljeća. Za Lihačova ruski je pojam “inteligent” bio posebno važan. Tvrdio je da za razliku od pojma “intelektualac”, prisutnog u europskim jezicima, ruska riječ sadrži i moralnu komponentu. Tu se sjećam kako je moj moskovski mentor, pokojni Natan Davidovič Tamarčenko zračio nekom svetačkom aurom. Bio je nevjerojatno blag, pun razumijevanja prema drugima, što je još bilo upečatljivije na pozadini surove i cinične Moskve, ogrezle u parama. Čak je i njegov kabinet imao “sveti” kutak – na mjestu gdje obično stoje pravoslavne ikone visjeli su portreti Bahtina, Lotmana, Brojtmana… Kako objašnjavate taj kult prema profesorima u Rusiji? Je li on možda povezan sa sovjetskim sustavom obrazovanja koji nije bio sklon komercijalizaciji?

Da, da, da! Kao i „Vašeg“ Natana Davidoviča Tamarčenka tako su i „mog“ Dmitrija Sergeeviča Lihačëva krasile dobrota, blagost i neka fina mirnoća od kojih je bilo ugodno svakome tko bi se našao u njegovoj blizini. Uz njegovo golemo znanje, to su bile vrline koje su ga doista činile velikim učiteljem premda on tu ulogu nikada nije prihvaćao bez negodovanja, kao uostalom ni ulogu nekakvog svetog starca ili mudraca. Ipak, meni je i danas nevjerojatno da u tom čovjeku, koji je preživio četiri godine sovjetskog logora i lenjingradsku blokadu, nije bilo ni truna gorčine, pa čak ni truna staračke mrzovolje. Međutim, vratimo se Vašem pitanju o kultu profesora u ruskoj kulturi na koje ste djelomično odgovorili već i Vi sami. Znanje u sovjetskom obrazovnom sustavu doista nije bilo roba na prodaju već prije političko-ideološki instrument u „odgoju narodnih masa“. U tom sustavu ste, ako ste imali sreće, jedino od svog profesora, i to u uvjetima neformalne usmene komunikacije mogli doznati nešto o onim značajnim imenima i djelima koja je sovjetska vlast nastojala ukloniti iz polja ruske književnosti i osuditi ih prešućivanjem na kolektivni zaborav. Ovdje bih, dakle, htjela upozoriti na iznimnu važnost osobnog kontakta između studenta i profesora, tj. na neprocjenljivu vrijednost usmene predaje u uvjetima stroge državne cenzure. Sjećam se svog prvog ozbiljnog razgovora s Dmitrijem Sergeevičem u tadašnjem Leningradu, na njegovoj privatnoj adresi u rano proljeće 1975. Taj susret me ne prikazuje baš u najpovoljnijem svjetlu, ali dobro ilustrira ono što želim reći. Praveći se važna, ja sam pokušala osporiti Lihačëvljevu razvojnu shemu ruske književnosti te sam ga čak drsko upitala kako je u svojoj najnovijoj knjizi mogao napisati da razvoj ruske književnosti završava realizmom. Ta zna se  da je nakon dezintegracije realizma uslijedio modernizam, avangarda itd. itd. On me ljubazno i strpljivo saslušao do kraja te uz blagi smiješak konstatirao da „mlada kolegica još nije naučila čitati između redaka“. A zatim je uslijedilo njegovo briljantno objašnjenje koje je razriješilo mnoge moje nedoumice i dileme vezane ne samo za pitanje ruskoga baroka nego i ruske kulture općenito. Ne začuđuje previše da na čovjeka, od kojeg doznajete i ono što ne piše u knjigama,  gledate s divljenjem i zahvalnošću i da niste daleko od toga da od njega stvorite kult.

Okudžava u Zagrebu

Na Youtubeu postoji snimka Festivala šansone u Komediji na kojoj Vi, uz voditelja Dobroslava Silobrčića, razgovarate s 54-godišnjim Bulatom Okudžavom, vjerojatno najomiljenijim sovjetskim i ruskim kantautorom. Pretpostavljam da je taj razgovor snimljen prije ili poslije njegovog koncerta održanog 30. listopada 1978. godine u dvorani Lisinski, koji je objavljen na ružičastoj Jugotonovoj ploči Okudžava u Zagrebu. Kakav je bio susret s tim krhkim kantautorom, kako kaže Arsen Dedić u pjesmi „Vraćam se Aznavuru“, “dječjeg glasa”? Kakav je bio Zagreb krajem sedamdesetih u koji dolazi Bulat Okudžava?

Zagreb kasnih 70-tih godina prošloga stoljeća, u kojem je gostovao Bulat Okudžava, dopuštao je u usporedbi s tadašnjom Moskvom svojim umjetnicima veću stvaralačku i idejnu slobodu. On je u to vrijeme bio otvoreniji od Moskve prema svim mogućim kulturnim utjecajima,  i onima s Istoka i onima sa Zapada, a isto je tako bio tolerantniji prema ideološki neopterećenoj popularnoj kulturi koju nisu zanimale tzv. velike društvene teme nego običan čovjek i njegov svakodnevni život. U svakom slučaju, zagrebačka je publika s oduševljenjem slušala Okudžavu i njegov „dječji glas“, kako se izrazio Arsen Dedić u svojoj pjesmi „Vraćam se Aznavuru“, zacijelo aludirajući na jednostavnost i neizvještačenost ruskoga barda. Tu uzgred moram zamijetiti da se Okudžava kao kantautor oslanjao više na žanr ruske gradske romanse nego na francusku šansonu. I premda se ni po svojoj vanjštini ni po suzdržanosti svoga ponašanja Okudžava nije podudarao s mojim ondašnjim predodžbama o glazbenoj zvijezdi, njegove su pjesme ostavile na mene vrlo snažan dojam. Ja ni danas ne znam objasniti njihov magijski učinak na publiku. Gotovo da bih se složila s mišljenjem pjesnika Andreja Voznesenkog koji je o fenomenu Okudžavina kantautorstva izjavio: „stihovi su mu jednostavni, glazba mu je obična, izvedba je osrednja, a sve zajedno je genijalno“! U kontekstu sadašnjeg tragičnog rata u Ukrajini posebno mi je žao da su pomalo zaboravljene Okudžavine pjesme posvećene Drugom svjetskom ratu, kao uostalom i njegovi antiratni stavovi koje je energično zastupao sve do kraja svog života. Inače, na front je Okudžava otišao sa svega sedamnaest godina kao dobrovoljac, ali je vrlo brzo shvatio da je rat prljava rabota u kojoj izlaze na vidjelo sva najgora ljudska svojstva. Usprotivio se prihvaćanju sintagme „Veliki domovinski rat“ smatrajući da velikom u svemu tome može biti samo ljudska patnja. Uostalom, bio je prvi poslijeratni pjesnik koji se kasnih pedesetih odnosno ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća usudio priznati da „mu se ne umire na bojnom polju“, a ovdje u Zagrebu je 1978. godine jasno izrekao da bi bilo bolje kad ratnoga heroizma uopće ne bi bilo.

Znamo da je rusko književno tržište izuzetno vitalno i ogromno. Iako postoje napori hrvatskih i srpskih izdavačkih kuća da prijevodima uprate suvremenu produkciju, to je samo jedna kap u moru. Pratite li vi suvremene ruske pisce i teoretičare te koje biste autore posebno izdvojili?

Rusku književnu produkciju pratila sam nešto temeljitije do 2017. godine, tj. do objavljivanja svoje knjige Mjesečar u magli u nakladničkoj kući Disput. Knjiga nosi podnaslov Ogledi o suvremenoj ruskoj književnosti. U njoj se bavim  stvaralaštvom uglavnom onih ruskih pisaca koji su se uspješno prilagodili radikalnoj promjeni paradigme početkom 90-tih kad je nova država brigu o književnim djelima i njihovim autorima bez oklijevanja prepustila tržištu te se za njih takoreći preko noći promijenilo sve: od književnih časopisa i nakladničkih kuća do književnih nagrada. Promijenila se i književna publika, koja nakon raspada Sovjetskog Saveza zbog svojih egzistencijalnih briga nije imala ni dovoljno novaca ni dovoljno slobodnog vremena za lijepu književnost. U takvim su se uvjetima za pozornost čitatelja uspješno izborili Ljudmila Petruševskaja, Dmitrij Prigov, Tat’jana Tolstaja, Viktor Pelevin, Vladimir Sorokin, da spomenem samo nekoliko najznačajnijih pisaca iz tog ranog postsovjetskog razdoblja. Danas bih među suvremenim ruskim piscima izdvojila Evgenija Vodolazkina i njegov roman Lavr u sjajnom prijevodu Ivana Buljana, a svakako moram istaknuti i  roman Sergeja Lebedeva Granica zaborava u Vašem ne manje talentiranom prijevodu. Kad je pak riječ o književnim teoretičarima, moram reći da prvo mjesto po broju citata još uvijek zauzima Mihail Bahtin, a na velikom ga rastojanju slijede M. N. Lipoveckij, A. M. Ètkind, I. P. Smirnov i u Hrvatskoj vjerojatno najpoznatiji među njima Mihail Èpštejn. Gotovo sam sigurna da sam i ovom prilikom zaboravila spomenuti neko nezaobilazno i važno ime.

Danas bih među suvremenim ruskim piscima izdvojila Evgenija Vodolazkina i njegov roman Lavr u sjajnom prijevodu Ivana Buljana, a svakako moram istaknuti i  roman Sergeja Lebedeva Granica zaborava

Rusistika danas

Rusistika se danas našla u jako nezavidnom položaju. S programa hrvatskih umjetničkih institucija od 24. veljače skidaju se ruska djela i autori, a u novinama, na portalima i televiziji „kenslaju“ se ruski toponimi koji se odsad, u znak podrške Ukrajincima, sve češće pišu na ukrajinskom jeziku. Prebrojavaju se krvna zrnca pisaca koji su pisali na ruskom jeziku ne bi li se dokazalo da su bili Ukrajinci. Pri podučavanju Ukrajinaca hrvatskom jeziku susreo sam se s pojedincima kojima je čak ruski jezik, pa makar on služio kao pomoćno sredstvo u učenju, bio previše. Što mi tu kao rusisti možemo napraviti – kako da se “sjetimo Puškina”, da citiram poznati članak Merežkovskog „Puškin i Rusija“ iz 1937., te da obranimo ruski jezik i kulturu od zaborava, za neko bolje, buduće vrijeme, kako pišete u Licima mnemozine, “kada će se ona moći ponovno razvijati nesputano i slobodno”?

Nisam dovoljno pametna i ne znam kako odgovoriti na Vaše pitanje. S jedne strane, razumljiva mi je odbojnost Ukrajinaca prema svemu što ima veze s ruskim agresorom. S druge strane, bojim se da bi totalni bojkot ruske kulture samo dodatno obeshrabrio onaj sloj ruske inteligencije koji se snažno protivi ratu u Ukrajini. A kad kao rusistica postanem jako zabrinuta za budućnost svoje struke, samo se sjetim jednog drugog velikog ruskog pjesnika – Osipa Mandel’štama. Za razliku od svoje supruge Nadežde Mandel’štam, koja je u doba represije skrivala opasne stihove na sva moguća i nemoguća mjesta (u jastučnice, lonce, čizme, kod pouzdanih prijatelja i sl.) kako bi ih spasila od uništenja i zaborava, on o svemu tome nije previše brinuo, vjerujući da će ljudi ono što im treba znati sačuvati. Tako i ja vjerujem da će ne samo u Rusiji nego i na Zapadu uvijek postojati interes za Puškina, Tolstoja, Dostoevskog, Bulgakova, da ne nabrajam dalje, a zajedno s njima, nadam se, i potreba za profesorima rusistike.

Vjerujem da će ne samo u Rusiji nego i na Zapadu uvijek postojati interes za Puškina, Tolstoja, Dostoevskog, Bulgakova, da ne nabrajam dalje, a zajedno s njima, nadam se, i potreba za profesorima rusistike

Na čemu sad trenutno radite i možemo li očekivati neku novu knjigu?

Momentalno radim na više stvari, ali najtemeljitije na studiji o suvremenoj autofikcionalnoj književnosti u Rusiji. Naime, ta danas globalno rasprostranjena književna moda našla je brojne predstavnike/ce i u ruskoj kulturi koja je kao i zapadna obuzeta svim mogućim oblicima samoprezentacije – od selfija i Instagrama do personalnih blogova i objava na društvenim mrežama. Razni su uzroci bujanja autofikcionalne književnosti u naše digitalno doba. Ipak, među tim uzrocima na prvom bih mjestu istaknula osamljenost pojedinca u atomiziranom društvu, što je pomalo paradoksalno s obzirom na odlične tehnološke mogućnosti komuniciranja koje nam danas svima stoje na raspolaganju. Pa budem li pronašla u okviru suvremene ruske književnosti dovoljan broj književnih djela na razini  autofikcionalne proze nobelovke Annie Ernaux, moja bi studija u nastajanju mogla prerasti u knjigu. Vidjet ćemo!

Sudbina Europe nalazi se u rukama Rusa…

Čehov, Mulj

Da su rusisti danas zaglibili, skupa s čitavim ruskim narodom, nije potrebno dodatno objašnjavati. S programa hrvatskih umjetničkih institucija od 24. veljače skidaju se ruska djela i autori, a u novinama, na portalima i televiziji „kenslaju“ se ruski toponimi koji se odsad, u znak podrške Ukrajincima, sve češće pišu na ukrajinskom jeziku. Međutim, po onome što slušam i gledam otkad je počela ruska invazija na Ukrajinu, potkrala se jedna ruska riječ u javnoj sferi te „osvajački“ istisnula čitav niz riječi približnog ili istog značenja u hrvatskom jeziku. Našim je jezičnim policajcima, koji su početkom rata svaki Lavov krotili u Lviv, ona očito promakla, ili je pak nisu smatrali ruskom.

Danas očito ne moraš biti Rus ni rusist da bi znao što znači riječ rasputica. Tako je jedan novinar zimus napisao da „Putinova armija Z ima 20 dana da završi posao jer uskoro nastupa rasputica“. Drugi je pisao da će ruska vojska upasti u zamku rasputice, kao i Napoleonova. Internet je, tijekom proljetnih mjeseci, bio prepun zaglavljenih vozila u ukrajinskom blatu i twitter-vulkanizera za „jeftine kineske gume na ruskim kamionima“. Po Jutarnjem listu ruska je tehnika „loše servisirana pa su gume pucale“ susrevši se s tom pojavom.

Ruski rječnici

Prema ruskim rječnicima, rasputica je period kad kolni putevi postaju neprohodni ili teško prohodni zbog sezonskih vremenskih promjena. Uglavnom se termin upotrebljava na području Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, no postoji i u finskom jeziku gdje se ista pojava naziva rospuutto. Postoji jesenja (otprilike od sredine listopada do kraja studenog) i proljetna (od sredine ožujka do kraja travnja). Prva nastaje zbog obilnih kiša, a druga zbog otapanja snjegova.

U svojem klasičnom ogledu Bijeda i sjaj prevođenja Ortega y Gasset iznosi tezu da nije istina da svaki jezik može izraziti bilo koju stvar. Ako su se jezici oblikovali u dvjema različitim državama i uz različito iskustvo, onda je normalno pretpostaviti da riječi, iako se odnose na isti predmet, neće imati u dlaku točno isto značenje. Španjolski filozof navodi primjer da se ono što se u španjolskom naziva „šuma“ dosta razlikuje od onog što je u njemačkom „Wald“. Još jedan, sad već pomalo iznošeni primjer dolazi nam iz rusistike. Vladimir Nabokov u svojoj knjizi o Gogolju, govoreći o specifičnoj ruskoj riječi pošlost, naglašava da je za taj pojam nemoguće naći odgovarajuću varijantu u drugim europskim jezicima. „Pomanjkanje određenog termina u rječniku jednog naroda ne mora se nužno poklapati s pomanjkanjem stvari koju označava taj termin, ali dakako da okrnjuje punoću i spremnost zapažanja te pojave“. Čitav svijet označen ruskom riječi pošlost fragmentiran je u nekoliko zasebnih hrvatskih. Tako će nam Poljančev Rusko-hrvatski rječnik dati dugi niz riječi: plitak, otrcan, trivijalan, banalan; prostački šaljiv, mastan, vulgaran, grub, prost, neduhovit, bez ukusa.

I u našoj bogatoj i dinamičnoj tradiciji prevođenja ruskih klasika, rasputica se raspala na nekoliko riječi približnog značenja. U Sabranim delima Aleksandra Puškina, koja je uredio Milorad Pavić, nalazimo dva puta u Istoriji Pugačova (prev. Vera i Milorad Živančević) riječ „bespuće“ („Buntovnici su bili razbijeni i rasuti; gonili su ih Bedrgjaga i Borodin; spaslo ih je bespuće… Mihelson je nastojao da mu preseče put; ali bespuće ga je spasavalo.“). Iako rasputica može značiti i „mjesto gdje nema više puta“, „gdje staje svaki put“ (Rusi još kažu bezdorožje, a Ukrajinci бездоріжжя ili безпуття), ovdje prijevod ispada pomalo apstraktan. Puškin u oba slučaja, naprotiv, spominje rijeku izlivenu iz korita, ljude zaglavljene u nepreglednom blatu, neprohodne puteve. Možda je nejasnost, mutnost Puškinove jezične slike u hrvatskom jeziku rezultat suvremene upotrebe riječi „bespuće“, koja se koristi mahom u prenesenom značenju. Nevolja je i u tome što je suvremenom hrvatskom čitatelju tu riječ ogadio Tuđman svojim Bespućima povijesne zbiljnosti, pseudoznanstvenim izletima u povijest. Još uvijek duboko traumatizirani purističkom jezičnom politikom devedesetih, riječ nas podsjeća na neologizme usko vezane za Tuđmanov ideološki projekt.

U svojem klasičnom ogledu Bijeda i sjaj prevođenja Ortega y Gasset iznosi tezu da nije istina da svaki jezik može izraziti bilo koju stvar. Ako su se jezici oblikovali u dvjema različitim državama i uz različito iskustvo, onda je normalno pretpostaviti da riječi, iako se odnose na isti predmet, neće imati u dlaku točno isto značenje

Puškin u blatu

Konkretnije, da ne kažem točnije, varijante prijevoda riječi rasputica nalazimo u drugim našim prijevodima. Crnković u Mrtvim dušama, u pred proljeće, opisuje dopremanje drva „dok putovi još nisu raskvašeni“, Babić u Lovčevim zapisima „dozlaboga raskaljen put“ zbog kojeg je „čak i lijek bilo teško dobaviti iz grada“, Sušić u Malom zloduhu upotrebljava neutralnije „doba jesenskih blatnih putova“, Velikanović u Uskrsnuću govori o „razrivenom putu“ krajem marta, na Veliki petak, a Vitez u Jutru jednog vlastelina o „putevima lošim“. Ljudmila Mihailović u Čehovljevom Mojem životu govori o palanačkim svibanjskim „ružnim danima“ i „jesenjem nevremenu“, kad „huka vodeničnih kola i kiše stvaraju raspoloženje za lenstvovanje i san.“

Puškin u pismima svojoj nevjesti Nataliji Gončarovoj daje jedan ironično-komičan opis rasputice. Ruski je pjesnik bio u selu Boldinu, otprilike 150 km od Moskve, kamo je otišao da bi riješio pravo vlasništva koje je naslijedio od svojeg oca. Čim je došao na svoje selo, u Rusiji je započela epidemija kolere („…u našoj je okolici Choléra morbus (jedna jako mila osoba)“) pa je ruski pjesnik bio osuđen da provede više od tri mjeseca u karanteni. Zarobljen u Boldinu, „bez žive duše i ijednog časopisa“, u „blatu do koljena“, očajan i smoren, Puškin završava Evgenija Onjegina, Borisa Godunova, Bjelkinove pripovijesti, nekoliko tragedija i tridesetak pjesama. Međutim, kad je epidemija prošla a ulaz u Moskvu naposljetku službeno otvoren, započinje jesenja rasputica koja odgađa njegov povratak nevjesti: „Da sreća bude još veća, počela je kiša koja sad, razumije se, neće stati sve do početka puta. Ako me nešto i može utješiti, to je mudrost kojom su prokrčeni putevi odavde do Moskve; zamislite nasip s obje strane – ni kanala, ni odvoda za vodu zbog čega put postaje jedna velika blatnjava rupa (rus. jaščik s grjazju, doslovno: kašeta s blatom) – zato pješaci idu potpuno udobno po savršeno suhim puteljcima i smiju se nad kočijama zapelim u blatu. Neka da je proklet sat kad sam odlučio da se rastanem s vama da bi otputovao u ovaj prekrasan kraj blata, kuge i požara – jer ovdje ne vidimo ništa drugo.“

Proljetos, za vrijeme ove druge rasputice, još dok se odmrzavalo tlo i ptice pročišćavale grlo, latio sam se prevođenja jedne pjesme Brodskog koja u naslovu nosi našu riječ (V rasputicu). Bio je to moj pokušaj da istrgnem riječ iz ludila svakodnevnih medija i prenesem njezinu umjetničku sliku u hrvatskome. Da pokažem da ona ipak ima smisao, mimo onog ratnog. Tako sam otišao u nacionalnu knjižnicu, uzeo sve moguće rječnike, genijalnu Losevljevu knjigu o Brodskom i bacio se na posao.

Savjeti dezerterima

Pjesma je to koja slavi strast prema putovanjima u zatvorenom društvu, prilično aktualna. Kontekst u kojem je nastala sličan je kontekstu današnje Rusije. Poslije Staljina, za vrijeme Brežnjevljeve epohe, zapad je nastavio izolirati Rusiju. Urbana mladež, bježeći od birokratskog nadzora i kontrole, odlazila je u nenaseljene predjele Rusije. Danas na ruskim telegramskim kanalima dijele se savjeti dezerterima, koji ako ne mogu otići u inozemstvo, bježe od mobilizacije u vukojebinu: „Ako imate mogućnost, otiđite što dalje od grada, na selo ili vikendicu. Prednost je ta što tamo u pravilu ne dolazi policija…“ Internet je pun informacija o tome kako zamesti svoje fizičke i digitalne tragove, kako bezopasno raditi od kuće, kako spriječiti praćenje svojih financijskih operacija itd. Putin, kojem je donedavno većina Rusa vjerovala kao lideru koji je izveo Rusiju iz besputice devedesetih na pravi, svijetli put, što je i sugeriralo njegovo prezime, prometnuo se u uzročnika svih zala, koji će naposljetku učiniti Rusiju slabom i izoliranom.

I ako bi se dosljedno poigrali s etimologijom njegova prezimena, našlo bi se tu koješta. U rječniku ruskog jezika Dalja pronalazimo da riječ „putin“ označava bol u križima uzrokovanu pritiskom na živac, dakle išijas. Ako uzmemo da je to jedan od najučestalijih zdravstvenih problema današnjice, onda možemo reći da je 80% populacije osjetilo svojeg putina, mučnu bol u donjem dijelu kralježnice koja se širi po čitavom tijelu. Prezime izaziva i čitav niz asocijacija u ruskom jeziku: putina (sezona ribolova), pautina (paučina), putanica (zbrka, kaos), putana (kurva). А u sibirskom govoru riječi puto, kao i kod nas, označava se uže kojim se konjima i stoci sputaju prednje noge, ili remeni, okovi kojima se čovjek lišava slobode. Očito nam povijest kazuje da se treba čuvati suspektnih lidera i pseudolidera koji u svojem prezimenu nose riječ „put“ – Rasputin, Putin, Rasputić… U protivnom će, da citiram Tuđmana, „povijesna bespuća postati još trnovitija“.

No što se dogodilo s pjesmom ruskog pjesnika i zašto se ja tu prsim umjesto da vam za kraj dam njezin prijevod? Stvar je u tome da nisam puno odmaknuo od naslova. Marko Vešović u nedavno izdanoj knjizi razgovora s Alminom Kaplanom, opisujući iskustvo prevođenja Brodskog, kaže da mu je „teže bilo objasniti pojedini pojam nego prevesti pet tomova“. Čovjek je preveo otprilike 22 000 stihova ruskog pjesnika te je ovu pjesmu zbog težine preskočio. A jedan drugi naš stari i iskusni prevoditelj, kojeg sam upitao da nam za potrebe ovog teksta prevede pjesmu, poslao mi je jednu lijepu e-mail razglednicu s mora: „Sutra će tjedan dana kako smo na moru. Čak sam u subotu i nedjelju zaplivao. Terapeutski: da razgibam noge i istjeram trnce iz njih. Valjda se neću prihvatiti prevođenja gotovo neprevedive pjesme. Šaljem Vam tri svoje, također neprevedive.“ To je sve što mogu reći u svoju obranu.

Prava je poezija, složit ćete se, gotovo neprevodiva. A vama jedino preostaje da naučite ruski i pročitate je u originalu:

В распутицу

 Дорогу развезло
как реку.
 Я погрузил весло
в телегу,
спасательный овал
намаслив
на всякий случай. Стал
запаслив.

 Дорога как река,
зараза.
Мережей рыбака —
тень вяза.
Коню не до ухи
под носом.
Тем более, хи-хи,
колесам. 

 Не то, чтобы весна,
но вроде.
Разброд и кривизна.
В разброде
деревни — все подряд
хромая.
Лишь полный скуки взгляд —
прямая. 

 Кустарники скребут
по борту.
Спасательный хомут —
на морду.
Над яблоней моей,
над серой,
восьмерка журавлей —
на Север. 

 Воззри сюда, о друг —
потомок:
во всеоружьи дуг,
постромок,
и двадцати пяти
от роду,
пою на полпути
в природу.

24. veljače 2022. započet je rat. Smatrala sam da je moja generacija, koja se rodila tijekom Drugog svjetskog rata, imala sreću, i da ćemo proživjeti život bez rata sve do smrti, koja će doći, kako je obećano u Evanđelju, “mirno, bezbolno i dostojanstveno”. Ne. Čini se da neće tako ispasti. I ne znamo u što će se svi događaji toga dramatičnog dana pretvoriti. Ludilo jednog čovjeka i njemu predanih pomagača upravlja sudbinom države.

Moguće je samo pretpostaviti što će o tome biti napisano u udžbenicima iz povijesti za pedeset godina.

Bol, strah, stid – to su osjećaji današnjeg dana.

Bol – zato što rat tuče po živome – po travi i drveću, po životinjama i njihovom potomstvu, po ljudima i njihovoj djeci.

Strah – zato što je to opći biološki instinkt koji je usmjeren na čuvanje vlastitog života i života generacije.

Stid – zato što je očita odgovornost vlade naše države u stvaranju te situacije koja je bremenita velikim nesrećama za čovječanstvo.

I svi mi, suvremenici tih dramatičnih događaja koji nisu umjeli predvidjeti i zaustaviti rat, odgovorni smo za ono što se događa. Potrebno je zaustaviti rat koji se svakog trena sve više rasplamsava i suprotstaviti se propagandnoj laži, koja se širi na naše stanovništvo sredstvima masmedija.

Tekst je objavljen u ruskim novinama Novaya Gazeta.

Vladimir Sorokin: Pala maska “prosvijećenog autokrata”

Vlast je u Rusiji organizirana po principu piramide, koja je stvorena još pri Ivanu Groznom, piše Sorokin: “Vlast mora biti snažna, surova, nepredvidljiva i nerazumljiva narodu. Ljudi ne smiju imati nijedan drugi izbor osim da joj se povinuju i naklone. I na vrhu te mračne piramide sjedi jedan čovjek – jedan čovjek koji posjeduje apsolutnu vlast i pravo na sve”.

Ta piramida očituje u liderima njihove najmračnije kvalitete kao Jedinstveni Prsten, smatra pisac, navodeći primjer Borisa Jeljcina koji je, nakon što je kao demokrat započeo karijeru, kasnije “postao grubijan, huligan i alkoholičar”: “Kao ruski car poslao je u Čečeniju tenkove i bombardere, osuđujući čečenski narod na smrt i patnje”. Bez obzira na očekivane promjene, Jeljcin nije uništio Piramidu vlasti, već ju je samo “oblijepio šarenim billboardima s obećanjima zapadnog blaga”, piše Sorokin.

Vladimir Putin nije odlučio vratiti čitavo rusko društvo u Sovjetski Savez – razdoblje njegove mladosti, smatra Sorokin. “Ideologija putinizma je sasvim eklektična; u njemu poštovanje prema sovjetskom ide rame uz rame s feudalnom etikom, Lenjin dijeli ložu s carskom Rusijom i ruskim pravoslavljem” – opisuje Putinove poglede pisac navodeći predsjednikovog omiljenog filozofa: monarhista i antisemita Ivana Iljina, koji je pozdravio dolazak na vlast Adolfa Hitlera kao čovjeka koji može “dokrajčiti boljševizam u Njemačkoj”. “U svojim se člancima Iljin nadao da će se nakon pada boljševizma u Rusiji pojaviti veliki führer, koji će podići državu s koljena” – ističe Sorokin.

Prema piščevom mišljenju, nakon objave “vojne specijalne operacije u Ukrajini” s Putina je definitivno pala maska “prosvijećenog autokrata”. To da je ta maska stajala tako dugo, Sorokin optužuje između ostalog zapadne lidere, koji su Putinu oprostili operaciju u Gruziji, aneksiju Krima i priznanje neovisnosti Luganske Narodne Republike i Donjecke Narodne Republike: “‘Novi ruski car’ je bio za njih nešto poput ruske votke i ikre: nešto što osnažuje i diže vitalnost!”

Na kraju se u Putinu očitovao njegov kagebeovski odgoj – ne samo odvratnost prema “normalnim ljudima” kao potrošnom materijalu, nego i “glavni princip čekista – ne smije biti nijedna riječ istine”, piše Sorokin. Predsjednik skriva svoje prave navike, svoje rođake i privatni život, i kao rezultat toga napada slobodnu i demokratsku državu samo zato što je ona demokratska i slobodna.

“Jedno je sad postalo jasno: ovim je ratom Putin prešao crtu – crvenu crtu. Maska je pala, raspao se oklop ”prosvijećenog autokrata”. Sad svi zapadnjaci, koji su simpatizirali “snažnog ruskog cara”, moraju zašutjeti i postati svjesni da je u Europi 21. stoljeća počeo veliki rat. Agresor je Putinova Rusija. To Europi neće donijeti ništa osim smrti i uništavanja”, zaključuje pisac.

Tekst je u Rusiji objavljen na nezavisnom telekanalu i portalu Tvrain. Izvorno je tekst objavljen u britanskom Guardianu.

Ruski pisci, novinari i redatelji u zajedničkom proglasu: Započeti rat Rusije protiv Ukrajine je sramota

To je naša sramota, no i naša će djeca, generacija sasvim mladih i još nerođenih Rusa morati, na žalost, nositi odgovornost za njega. Ne želimo da naša djeca žive u agresorskoj državi, da osjećaju sramotu zbog toga što je njihova vojska napala susjednu neovisnu državu. Pozivamo sve građane Rusije da kažu ne ratu.

Ne vjerujemo u to da neovisna Ukrajina predstavlja prijetnju Rusiji ili bilo kojoj drugoj državi. Ne vjerujemo u izjave Vladimira Putina o tome da se ukrajinski narod nalazi pod vlašću “nacista” te da ga je potrebno “osloboditi”.

Zahtijevamo da se obustavi rat.

Mihail Zigar, Boris Akunjin, Dmitrij Bikov, Dmitrij Gluhovski, Vladimir Sorokin, dramaturg Ivan Viripajev, redatelji Vladimir Mirojev, Andrej Hržanovski i Ilja Hržanovski, novinar, laureat Nobelove nagrade Dmitrij Muratov, novinar Leonid Parfenov, izdavač Irina Prohorova, glumica Čulpan Hamatova.

Proglas je objavljen na portalu Meduza.

Lav Rubinštejn: To je pravi pravcati rat

Takve riječi, kao što je “nacizam” ili “fašizam”, koje je svijet uveo u upotrebu nakon Drugog svjetskog rata, u sovjetskom i postsovjetskom propagandnom diskursu postupno su počele gubiti svoja prvobitna značenja. I, sasvim lišene do danas bilo kakvog semantičkog naboja, one su se, te riječi, počele potpuno instrumentalno upotrebljavati kao tobože snažne i uvjerljive retoričke figure…

Ako riječi ruskog predsjednika o tome da je “zadaća vojne operacije denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine” prevedemo na bilo koji od jezika, čiji nositelji nisu izgubili vezu sa stvarnošću, kod normalnog suvremenog civilizacijskog čovjeka odmah će nastati ono što se u psihologiji naziva “kognitivnom disonancom”. On će odmah posumnjati ili u psihičku normalnost onoga koji to izgovara, ili u vlastitu normalnost.

Kako se može pojmiti s gledišta klasične logike da je “miroljubiva Rusija” napala “fašističku Ukrajinu” sa ciljem da je “demilitarizira” te “zaštiti vlastitu sigurnost”? To se jedino može shvatiti ako uzmemo u obzir da u političkom rječniku suvremene Rusije riječi ne označavaju ono što one znače u akademskim rječnicima, i da jako često imaju sasvim suprotno značenje.

Jedinstvenost naše povijesti je i u tome da se glavni događaji uvijek razotkrivaju u prostoru jezika – možda jedinoj pravoj realnosti u ne baš stvarnom ruskom životu.

I uvijek se sve ponavlja. Međutim, ne, nećemo reći da se ponavlja, već da se rimuje. Pa rima nije ponavljanje, rima je suzvučnost. Zbog toga se nikad ništa ne ponavlja doslovno.

Evo, recimo, još smo sasvim nedavno strahovali da ćemo još jednom izgovoriti naglas riječ “rat”.

Točnije, ona se, unatoč tomu, izgovarala. No “rat” je bio samo jedan. Onaj – Drugi svjetski. A drugih ratova nije bilo. Otad pa sve do danas.

Postojao je, međutim, jedan drugi, neobjavljeni rat, i on je trajao oduvijek.

Stanovništvo države oduvijek se dijelilo na dva nejednaka dijela.

Jedan – uvijek manji – uporno je nazivao podlost podlošću, kukavičluk kukavičlukom, glupost glupošću, a fašizam fašizmom. Drugi, veći, podvrgnut utjecaju službene retorike, podlost naziva patriotizmom, kukavičluk – potrebom da se ukalkuliraju okolnosti, izravnu agresiju zaštitom vlastite sigurnosti, a težnju naroda i zajednica ka slobodi i otvorenosti – nacizmom.

I taj rat, lingvistički rat, rat za značenja riječi i pojmove, bio je i ostao naš glavni i nikada završeni građanski rat.

Pa se tako ni ovaj rat, koji se već peti dan pred očima čitavog svijeta događa u Ukrajini, ne naziva ratom. On se naziva “vojnom operacijom”.

No to je pravi pravcati rat. I potrebno ga je zaustaviti. Kako? Kako god znamo, ali po svaku cijenu. I o tome trebamo misliti, svi zajedno, ali i svatko ponaosob.

Tekst je objavljen na nezavisnom portalu radio postaje Echo.

Svi mi, suvremenici tih dramatičnih događaja koji nisu umjeli predvidjeti i zaustaviti rat, odgovorni smo za ono što se događa. Potrebno je zaustaviti rat koji se svakog trena sve više rasplamsava i suprotstaviti se propagandnoj laži, koja se širi na naše stanovništvo sredstvima masmedija – Ljudmila Ulicka

Dmitrij Bikov: Rusija je danas bolesno društvo

Prekinute su sve veze između nas i vlasti, prekinute su sve veze između nas i pristaša agresije. Naivno je nadati se da će se probuditi savjest kod nekoga od organizatora te agresije.

Daljnji razvoj situacije odvijat će se po još gorem scenariju. Svatko tko je protiv rata bit će vezan za stup srama, najlakša optužba bit će kukavičluk i sramotni pacifizam, najsurovija – izdaja domovine i ektremizam…

Danas treba znati da će čitava ta publika svakoga tko prigovara agresiji, tko je protiv zvjerstva, protiv nasilja određivati kao špijuna te ga uništiti na odgovarajući način. Na žalost, tu se ništa ne može uraditi, oni su iskliznuli iz ljudske logike, i mi moramo ignorirati njihovu logiku da ne bi postali zvijeri…

Čini mi se da u ovoj situaciji ruska vlast nema nikakvog, ni moralnog, ni jurističkog prava govoriti nešto o ukrajinskoj agresiji. Ide pravi rat, da ponovim još jednom, u centru Europe, bez ikakvog povoda…

Što će biti sad s Rusijom, to nitko ne može predvidjeti. Rak – to je bolest koja je poznata svojom lukavošću. Zato se sad, dok preživljavamo ovaj ogromni tumor koji je zahvatio velik postotak stanovništva, ne usuđujem davati nikakve prognoze, samo želim mojim ukrajinskim prijateljima reći da smo mi bolji, uvjeren sam u to, toga se ne treba ustručavati, mi rat nećemo nikad prihvatiti. A mi smo bolji jer na nas ne utječu agresivne militarističke hipnoze, i mi smo zajedno s Ukrajinom, zato što je ona danas ostala sama, recimo to otvoreno i iskreno, u borbi protiv velike, ilegalne, surove agresiji.

Tekst je objavljen na Tvrain.

Boris Akunjin: Rusijom upravlja bolesni diktator

Do samog kraja nisam mogao vjerovati da će Putin započeti taj apsurdni rat – i pogriješio sam. Uvijek sam vjerovao da će naposljetku pobijediti razum – i pogriješio sam. Pobijedilo je ludilo. Ginu ljudi, teče krv. Rusijom upravlja psihički bolesni diktator i, ono što je još užasnije, ona pokorno slijedi njegovu paranoju.

Znam da Putinlandija i Rusija nisu jedno te isto, no sad za čitav svijet nema razlike. Užasno mi je zbog Ukrajinaca. Užasno mi je zbog odgovornih Rusa koji se nalaze pod vlašću manijaka. Također mi je užasno zbog prevarenih Rusa koji će sad likovati.

24. veljače 2022. godine za sve je započela nova epoha. Užasna. Koliko će ona trajati i koliko žrtava će odnijeti?

Tekst je objavljen na portalu Snob.

Ono što znamo je da se riječ sigurno koristila prije pedesetak ili više godina. O tome svjedoče, barem koliko ja znam, dva pisana traga.

Prvi sam put saznao za nju iz srpskog prijevoda Šalamovljeve minijature „Kroz snijeg“. U toj pjesmi u prozi kojom se otvaraju Priče s Kolime, Šalamov opisuje “tehnologiju” utabavanja stazice po teško prohodnom Kolimskom snijegu. Usred jednolične bjeline tundre, “znojeći se i psujući, naprijed ide čovjek koji jedva diže noge i svaki tren upada u duboki, rahli snijeg”. Za njim se kreću ljudi koji “prvog” čovjeka ne prate u stopu, već koračaju pored crnih rupa kako bi proširili put. Kad se predvodnik umori, pada na snijeg pripaljujući belomorinu, a sljedeći u koloni preuzima štafetu. Tako se na kraju probije stazica.

Drugi sam put riječ sreo na prvoj stranici Proklete avlije. Pod “snijegom koji je zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid” leži grob fra-Petra. Do njega vodi stazica koju su proprtili ljudi za vrijeme njegove sahrane.

Između ta dva teksta, prošlo je točno trideset i tri godine. Oba opisuju utabani put kroz “celac”. Beskrajnu bjelinu koju danas nazivamo “neugaženi, netaknuti snijeg”.

Proveo sam ovih dana anketu i upitao svoje prijatelje što njima znači riječ “cijelac”. Nijedan od petnaestak ispitanika nije naveo njezino značenje. Otrgnuta od svojeg konteksta, bjeline vanjskog svijeta, riječ kod njih pobuđuje čitav niz najrazličitijih asocijacija: netko će reći da je to skraćenica za Zajednicu latinoameričkih i karipskih država, netko ritualni kolač, vrsta malog crva, poljupčić, čitav bonkas (a ne pola!) na partiju, nešto svježe i resko…

U rječnicima, naravno, možemo naći njezino značenje, očito zaboravljeno, kao što i telefonski imenici čuvaju brojeve nekad živih ljudi.

Eskimi ili mi?

Znamo također da je Nives Opačić upotrijebila tu riječ 2010. u naslovu svoje knjige Iza riječi: prtinom i cijelcem. Uz napomenu da je ova prva riječ “utabana ili utrta staza u snijegu, nastala prolaskom pješaka ili sanjki kroz debeli snijeg… a druga – već gotovo zaboravljena – neugažen snijeg, još djevičanski netaknut, u kojem još ni ljudska ni životinjska noga nisu ostavile trag”.

Spominje je i nedavno preminuli filolog Stjepan Babić u svojem članku „Tko ima više naziva za snijeg: Eskimi ili mi?“, u kojem navodi vrste snijega prema različitim osobinama: cijelac, čvrstac (čvrst, tvrd snijeg), pršić (sitan i suh), prošarica (snijeg što tu i tamo zaostane kad kopni), oprašak, oprašica i oprha (sitan snijeg kao prah), solika (oborina u obliku sitnih snježnih kuglica), stojser (u opisu V. S. Karadžića: “snijeg, tako veliki, da se ne može čučnuti, nego se mora stojeći srati”), sušac (suhi), susnježica (kiša pomiješana sa snijegom), slota (sitna kiša sa snijegom), bljuzgavica (razgažen i vlažan, obično s prljavštinom i blatom), ponovac (snijeg koji padne na stari), škvrljinjak (koji pada u veljači), rodinjak (proljetni), istresine (posljednji snijeg), vjekovnik (vječni).

Što se, dakle, desilo s našom riječju “cijelac”?

Jedino što mi pada na pamet jest da se promijenio naš odnos prema snijegu. Da bi se čovjek bavio njime, čistio ga lopatom ispred vlastite kuće dok sa strehe vise svjetlucave sige, skidao ga s auta, stresao s ramena, razgrtao rukavicama, da bi mu škripio pod čizmom, lijepio mu se na naočale, ledio naočale, da bi ga udarao po otvorenim očima, da bi čovjek razlikovao njegove vrste pa ga različito i imenovao – neophodan je uvjet da snijeg postoji u njegovoj okolini. Ima, dakako, i snježnobijelih radosti bez konkretnog snijega, ali one su mahom vezane za sjedenje u naslonjaču i buljenje u Snježnu kraljicu ili snowboarderske spotove na sportskim televizijskim kanalima, koji, moram priznati, imaju savršeni psihoterapeutski učinak i sjajno opuštaju.

Snijeg, kao pojava, prestao nam je biti važan onako kako je važan Eskimima, ili je barem bio našim precima. Nekad je na selu “djevičanski” snijeg bio uobičajena pojava i zbog same pojave i zbog poteškoće njegova savladavanja, razumljivo je da je nosio posebno, jedinstveno ime – “cijelac”. Danas, kad zbog globalnog zagrijavanja imamo sve manje snijega, a većina stanovništva živi u gradovima, snijeg sam po sebi nam je manje bitan, i označavamo ga pripadajućim atributima: “netaknut”, “tvrd”, “mokar”, “dubok”, “zaleđen”, “gnjili”, “velik”, “mek”…

Globalni porast temperature, zbog kojeg izumiru pojedine životinjske i biljne vrste, doveo je do odumiranja i jedne leksičke jedinice – “cijelca”. Životni vijek jedne riječi prestaje kad nam više nije važna ili potrebna pojava koju ona označava.

[…] cijelac, čvrstac (čvrst, tvrd snijeg), pršić (sitan i suh), prošarica (snijeg što tu i tamo zaostane kad kopni), oprašak, oprašica i oprha (sitan snijeg kao prah), solika (oborina u obliku sitnih snježnih kuglica), stojser (u opisu V. S. Karadžića: “snijeg, tako veliki, da se ne može čučnuti, nego se mora stojeći srati”), sušac (suhi), susnježica (kiša pomiješana sa snijegom), slota (sitna kiša sa snijegom), bljuzgavica (razgažen i vlažan, obično s prljavštinom i blatom), ponovac (snijeg koji padne na stari), škvrljinjak (koji pada u veljači), rodinjak (proljetni), istresine (posljednji snijeg), vjekovnik (vječni)

Mećava

Ali manjak snijega ne znači ništa drugo nego sve češće snježne oluje. Sudeći prema znanstvenicima, sezone snijega u budućnosti trajat će sve kraće, dok će mećave biti sve učestalije. Gotovo svake godine neki predio Zemlje pogodi stravična i neočekivana oluja. Razlog tome je nakupljanje vlage u atmosferi. Zbog klimatskih promjena, nad oceanima i jezerima se nakuplja topli zrak koji u susretu s hladnim zrakom stvara snježnu oluju.

Jedan takav neočekivani kijamet pogodio je Beograd prošli mjesec. Portali su, kao da je nekakvo opsadno stanje, iz minute u minutu izvještavali kako se država rva sa stihijom: vozni je red bio usporen, na barskoj je pruzi obustavljen promet, a neki su vlakovi bome i zaglavili u snijegu, letovi s aerodroma su bili otkazani, prevrnuo se autobus s odbojkašicama, tramvaji su izlijetali iz šina… Zanimljivo je kako jednu državu koja ima kontinentalnu klimu, sa svim svojim lopatama i ralicama za snijeg te nedavno naručenim protuzračnim sustavom S-400, preko noći izbaci iz pogona nešto tako jednostavno kao što je snijeg.

Stojeći tog jutra, kao u kakvom ruskom romanu, na snijegom odsječenoj stanici i čekajući autobus ili tramvaj koji, naravno, nisu dolazili niti će doći, prisjetio sam se Sorokinove Mećave, knjige koju sam prevodio prije četiri godine, a koja nikad nije bila toliko aktualna kao danas. U toj povelikoj pripovijesti napisanoj 2011., gotovo desetljeće prije korone, doktor se Garin kreće po svaku cijenu pravo, usprkos i u inat mećavi, glavnoj junakinji ovog djela, pokušavajući stići u Dolgoe (po naški: Dugo Selo) da bi bolesnicima donio cjepivo i spasio ih od velike epidemije. Čitav je njegov put zapravo borba s beskrajnim snježnim poljem koje se miljama pruža oko njega, s morem-cijelcem “koji ni jato gusaka ne bi utabalo”.

Sad mi je žao što te zime 2018., dok sam prevodio knjigu, nisam znao ni za riječ “cijelac” ni za narodnu sistematiku snijega koju je zabilježio Stjepan Babić. Sorokin u svojem djelu točno 268 puta upotrebljava riječ snijeg ili jednu od njezinih izvedenica, i ako je postojala savršena prilika da barem jednom “prokrijumčarim” odavno zaboravljenu riječ, onda je to bio taj prijevod. Ne samo zato što mi je “vanjski” razlog to dopuštao – snježni ambijent u kojem neprestano vije snijeg – već sam imao i valjani “unutarnji”, etimološki.

Kad su cvetale tikve

Netaknuti se snijeg na ruskom kaže snježnaja celjina, gdje drugi dio sintagme dolazi od korijena “– cel”. Naš “cijelac” čuva taj korijen u značenju “cio, cijel, čist”, ali i “zdrav, nenarušen” (što je kod nas ostalo u glagolu “iscijeliti”). Također slika krajolika na koji je polegnuo snijeg te sve izgubio u bezgrešnoj bjelini neupitno pobuđuje asocijacije na djevičanstvo i patrijarhalne iluzije o “skidanju junfa”, utabavanju puta u kojem aktivnu ulogu ima isključivo i jedino muškarac, koji prti svoju stazu koja će takvom možda i ostati, samo njegovom, a ako se netko i njome okoristi, morat će imati na pameti kurs koji je on zadao, gledati u veličinu njegovih stopa, zamišljati njega, prvoga. Upravo u tom značenju pronalazimo upotrebu korijena naše riječi u dušanovačkom žargonu iz romana Kad su cvetale tikve (“I budi fin sa njom, to je fina cura! I – još je cela. – Ekser, cela! Bilo to, nekad!”).

Naravno da bi moje rješenje bilo neuspješno, da bih se tako ogriješio o prevoditeljsku odgovornost, jer bih kod čitatelja riječju “cijelac” izazvao samo zbrku, možda bih i riskirao da prijevod proglase “kroatističkim”, jer tako danas riječ zvuči, možda bi me urednica optužila za “obogaćivanje” izvornika (“u izvorniku ovoga nema pa bi bilo dobro da i prijevod prođe bez toga…”), ali ovaj put – velim – čekao bih da padne prvi snijeg, da mraz stisne, da se konačno zaledi Wannsee, jezero po kojem “čitavu zimu plivaju patke i labudovi”, da se na knjigu, kao na snijegom pokrivenu šumu, spusti tišina, pa da čitatelj, uspavan nježnim zvukom klizanja saonica po dubokoj bijeloj površini, na tren dremne, a onda bih ga reskom riječi “cijelac”, čiji suglasnici oblikom podsjećaju na oštricu noža hokejaških klizaljki, trgnuo iz zimskog sna… Ali samo jednom.

*

Nedavno sam otišao popraviti zub u stomatološku ordinaciju koja se zove Bela koka. Moj zubar, koji je ujedno i pisac, ispunjava sve uvjete za profesionalno obavljanje svoje djelatnosti: ima meku ruku, čistu ordinaciju i neiscrpnu zalihu anestezije. Rado mu se prepuštam. A on mi često, za nagradu, udijeli i pokoji jezični savjet. Zavalivši se u stolac i primivši anesteziju, počeo sam mu, dok mi donja vilica još uvijek nije počela trnuti, pričati ovu priču o riječi “cijelac”. O Šalamovu, Andriću, Sorokinu.

“Što mi je ranije nisi rekao! Dok sam pisao Kozinskog.”
“Da”, odgovorio sam pomalo rezignirano.
“A znaš li kako se to kaže na engleskom?”
“Ne.”
“Virgin snow.”

Bi li moj zubar, da je kojim slučajem znao riječ, napisao “c(ij)elac” u svojem romanu i tako ga barem nakratko otrgnuo od zaborava? To ne možemo znati. Kao što ne možemo ni predvidjeti životni vijek jedne riječi – hoće li se ona neko vrijeme za nama zadržati u eteru, kao “plavi oblačak dima od belomorine nad svjetlucavim snijegom”, ili će je vjetar isti tren  zamesti?

Kako god da bilo, siječanj je počeo nadprosječno visokim temperaturama, slalomašice je na Sljemenu dočekao “stracciatella-snijeg”, njegov površinski sloj probila je smećkasta zemlja, puše topao vjetar, virus se širi te će uskoro, kako pjeva jedan naš pjesnik, “procvasti visidjedovi” – eno, već vidim kako dižu svoje od južine umorne glave i nervozno zvjeraju…