Nagrade su dobre jer te malo istaknu, ipak se oko tebe počne stvarati neka energija koja nakon toga dovede do novih stvari povezanih s književnošću. Upoznaš ljude koji su u tome već dugo, snimiš tko ti je OK i gdje bi volio pripadati, ako bi volio pripadati. Nagrade su mi u početku bile sjajan vjetar u leđa jer su ipak neki ljudi koje sam čitala time rekli da idem u dobrom smjeru, ali moram priznati da mi to više ne djeluje. Nakon što dobiješ nekoliko potvrda, na kraju ipak ostaneš samo ti i tvoje pisanje, pitanja koja ti vise iznad glave: o čemu želim pisati, kako želim pisati, u kojoj formi… Na kraju si uvijek ostavljen sam sa svojim pisanjem ili ne-pisanjem, shvatiš da je za nagrade svejedno i da to nema smisla željeti. Ostane samo želja za pisanjem ili odsustvo iste. Mislim da je dobro što postoje različite književne nagrade u Hrvatskoj, koliko god koncept natjecanja nije nešto što godi umjetnosti, ipak je to način da se autori profiliraju i da se nekako istaknu i nagrade oni za koje se smatra da predstavljaju određenu razinu kvalitete. Voljela bih da je i puno više nagrada, a voljela bih i da je puno više kvalitetnih, iskrenih kritičara. Imamo, u regionalnom smislu, Vladimira Arsenića, sad i Dunju Ilić. Čini mi se da bi takvih nepretencioznih, a direktnih i neopterećenih kritičara trebalo biti puno više.

Nagrađena je zbirka kratkih priča podijeljena u dva ciklusa: „Dlake“ i „Čišćenje“. U prvom je pripovjedni glas pretežito muški, a u drugom u potpunosti ženski. Pristupate li različito pričama s obzirom na to je li u pitanju pripovjedačica ili pripovjedač? Mijenja li rod onoga koji priču pripovijeda i sam način na koji ćete priču predstaviti čitatelju?

Mislim da kod mene ne mijenja način pripovijedanja, ali teško mi je to procijeniti s tolikim odmakom za moje ukoričene priče, slabo se sjećam emocije iz koje su neke proizašle, prve su nastale prije desetak godina. Kad sada pišem, čini mi se da pišem na isti način neovisno o glasu. Vidim ispred sebe neki lik i on progovori, ne razmišljam konceptualno. Najvažnija mi je emocija, iz nje mi uvijek izađu dobre priče, a muški, odnosno ženski glas izađe spontano. U posljednje vrijeme sam više u ženskom glasu, zato su i priče iz drugog ciklusa takve, između ostalog jer su i kasnije nastale. Od roda mi je zanimljivije lice, prilično je teško napisati dobru priču u trećem licu. Sad svakako više razmišljam o tome, voljela bih se više baviti tim „izmaknutim“ pogledom. Direktnost pisanja u prvom licu ima težinu, ali mi se kompleksnijom i slojevitijom uvijek čini priča pisana u trećem licu. To još učim izvesti na dobar način.

Brisanje jasnih granica

Može li se književnost dijeliti na mušku i žensku? Čini mi se da se u posljednje vrijeme takva podjela puno više apostrofira u književnosti, nego recimo na filmu.

Sumnjam da bi ikoji ozbiljan čitatelj, bio muškarac, žena ili bilo koja druga osoba, danas rekao za npr. Alice Munro da je to ženska književnost ili za Raymonda Carvera da je muška. Meni je to potpuno strano. Možda ima nekog smisla ako se radi o književnosti koja cilja na točno određenu ciljnu skupinu pa imamo tipske ljubavne romane, ali mislim da niste ciljali na to ovim pitanjem. Mislim da živimo u svijetu u kojem se jasne granice između rodova brišu i to mi se sviđa, da ostane samo čovjek, vjerujem da će tako biti i u književnosti. Ljude koji to ne mogu prihvatiti pojest će povijest. Mislim da svatko tko nešto proglašava tipično muškim ili ženskim funkcionira kroz specifičnu ideologiju čije je vrijeme prošlo. Pisanje bi trebalo nadići sve stereotipove da bi bilo kvalitetno i predstavljalo umjetničku vrijednost, ali mislim da time nisam rekla ništa novo, samo još treba proći kritična količina vremena da svi sustignemo ideje koje se rađaju.

Razlike između ciklusa nisu samo u rodu lika koji iznosi priču, razlike postoje i u stilu i tematici. Priče iz prvoga ciklusa pretežito imaju fantastične ili bizarne elemente, dok su u drugom teme više realistične, usmjerene na socijalne probleme i marginalizirane likove. Kako ste došli do toga da zbirku strukturirate upravo na ovakav način? Jeste li ovakvu strukturu imali u vidu cijelo vrijeme dok ste pisali svoje priče ili se ona pojavila na kraju, pri uređivanju knjige kao nekakvo „prirodno“ rješenje njihova ulančavanja u cjelinu?

Nisam imala tu strukturu u glavi, tako sam ih odlučila podijeliti kad je došlo do ukoričenja. Iako se čini da su ciljano podijeljene na muški i ženski glas, zapravo su više kronološki poredane po nastajanju, kad sam počela pisati bila sam puno u muškom glasu pa se tako dogodilo. Isto tako, bila sam u fantastičnim elementima, začudnim, ćaknutim. Ne znam kako to objasniti, ali moguće je da je vezano uz stvari koje sam tad čitala, čitala sam Haruka Murakamija, Césara Airu, Ognjena Spahića, Kristiana Novaka i tako, pa mi je valjda ostao taj glas, nešto sam tu svakako pokušala simulirati, to i danas ponekad činim, i tako pokušavam učiti. Sad me više privlače realistične sudbine, čini mi se da u njima ima i više začudnosti od fantastike, a stil je taj koji iz svakodnevice u tekst izvlači neku magiju.

Osim već navedenih, priče su vam dobile i nagrade: „Vranac“, „Ulaznica“, „Metafora“ i “Stjepko Težak”. Kao višestruko potvrđena autorica kratkih priča, zanima me kako doživljavate kratku priču kao književnu vrstu? Što vas u njoj privlači?

Puno vremena provedem nad jednom pričom, tako da mi je još teško zamisliti koje bi to vrijeme bilo potrebno za pisanje romana. Malo i previše razmišljam o sitnicama, pa mi se čini da bi pisanje romana trajalo jako dugo. I sad počnem s namjerom da napišem roman i završim u kratkoj priči, moguće je da sam nestrpljiva, ali mi je i vrijeme dragocjeno, pa mi se ne da često sjediti i dugo pisati, nemam tu staminu. Ista bi se mogla trenirati, ali još nisam našla snažnu volju, iako mi je želja napisati roman. Kratka priča kao književna vrsta je sjajna, ima toliko mogućnosti i ima snagu da te zabljesne nekim bitnim uvidom. Uvijek će me privlačiti inovativni načini na koje pisci u kratkim pričama stvaraju atmosferu, postavljaju male plot-twistove i iznenađuju.

 

Puno vremena provedem nad jednom pričom, tako da mi je još teško zamisliti koje bi to vrijeme bilo potrebno za pisanje romana. Malo i previše razmišljam o sitnicama, pa mi se čini da bi pisanje romana trajalo jako dugo. I sad počnem s namjerom da napišem roman i završim u kratkoj priči, moguće je da sam nestrpljiva

 

Mjesto za umjetnost

U književnoteoretskoj hijerarhiji kratka se priča prije često doživljavala kao nekakav „satelit“ koji kruži oko romana kao kompleksnije forme. Slažete li se s tim viđenjem ili smatrate kako kratka priča, pojedinačno ili u zbirci, ima svoju specifičnu dinamiku i kompleksnost koja je razdvaja od romana?

Mislim da je kratka priča sasvim svoja stvar i sama sebi dovoljna. Ne čini mi se samo nekom predigrom za pisanje romana, dobre kratke priče su suviše kompleksne da bi predstavljale samo to. One su kao kondenzirani shooteri koji te izmaknu iz sjedišta, dok je roman nešto što te uljuljka i uvuče u svoj svemir, duže traje taj boravak u nekom drugom svijetu. Fascinantna je i jedna i druga forma, na svoj način. Kad imam više vremena, čitam roman, kad nemam, čitam kratke priče. Ljepota i snaga iskustva mi je jednaka ako je u pitanju kvalitetna književnost.

Postoji li razlika između procesa pisanja pojedinačne priče i stvaranja zbirke? Jeste li ikada morali drastično promijeniti priču koja je zasebno dobro funkcionirala kako biste je uklopili u veću cjelinu?

Nisam. Ova zbirka nastala je od kroz godina prikupljenih priča, tako da je nisam strukturirano gradila, dogodilo se da je te priče uistinu moguće ulančati i ispostavilo se da zbog mojih tematskih preokupacija jednostavno funkcioniraju. Sigurno je puno veći i zahtjevniji posao zbirci pristupiti konceptualno i sagraditi je promišljenije, to se naposljetku osjeti i u kvaliteti. Iako, ima zbirki koje su stvarane tematski pa su mi ipak promašene, možda kad se autori previše trude planirati, opet ne valja. Privlači me promišljeno „slaganje“ zbirke, ali mislim da to nije nužno da zbirka bude dobra. Ako se dogodi određena atmosfera, već to mi se čini uspjehom. Ne volim kad se nešto vidno forsira.

U pričama su, posebno u ciklusu „Čišćenje“, prisutni motivi iseljeništva, izbjeglištva te prikazi raznih materijalnih situacija koje dovode do dislokacije i osjećaja destabilizacije u životima likova. Postepena gradacija tih motiva možda je najjasnija u trima pričama koje slijede jedna drugu, „Očenaš“ (ekonomsko iseljavanje stanovništva zbog gubitka posla u kontrastu s krijumčarenjem izbjeglica preko granice), „Hrđa“ (prikaz iskustva ratnog izbjeglištva u prvom licu) i „Uloviti dabra“ (prikaz kontejnerskog naselja u kojemu žive stanovnici čije su kuće uništene u potresu). Što vas privlači umjetničkom razrađivanju tih ideja i motiva? Ima li unutar tih stegnutih materijalnih okvira mjesta za umjetnost, a ako ima, koja bi bila njezina uloga?

Mislim da ima mjesta za umjetnost u takvim temama, možda čak pogotovo u takvim temama, ali je najteže da u takvim situacijama ne posežemo za čistom angažiranošću koja je očita i koja onda pojede književnost. Postići da se o tome progovori, a da se ne osuđuje, već razumije, možda je najteži zadatak, ali mislim da iz toga proizlazi najbolja književnost. Ne mogu reći da sam u tome uspjela, ali trudim se. Uloga umjetnosti u tom slučaju je po meni važna, ako nešto dotakne pravu emociju, možda pokrene i djelovanje, nikad ne znaš. Tim motivima me privlačila tuga koju sam osjećala prema protagonistima. Morala sam nekako razraditi stvari koje su me opterećivale. Čini mi se da pišem o malim ljudskim tugama, ali voljela bih ubuduće postići da se kroz njih probija neko svjetlo, a da ne bude patetično.

Kratka priča kao književna vrsta je sjajna, ima toliko mogućnosti i ima snagu da te zabljesne nekim bitnim uvidom. Uvijek će me privlačiti inovativni načini na koje pisci u kratkim pričama stvaraju atmosferu, postavljaju male plot-twistove i iznenađuju

 

Htio bih se još malo nadovezati na te stvari koje vas opterećuju. Naime, dosta je priča smješteno u Sisak i okolicu, a te priče zajednički tvore jedno vrijeme i mjesto ispunjeno likovima koji su stalno u nekoj fazi odlaženja ili razmišljanja o odlasku iz svog prostora. U priči „Future“ protagonistica je osnovnoškolka koja odluči nastaviti obrazovanje u rodnom mjestu umjesto da se odseli u Zagreb, a njezina joj tetka iz Zagreba govori kako čini istu pogrešku kao i njena majka. Zašto ste vi odlučili ostati u Sisku?  I što mislite, utječe li taj ostanak ikako na vaše književne teme i izričaj?

Osobno stalno razmišljam o nekom odlasku, ali ostanem, ne znam je li to zbog osjećaja sigurnosti koji pruža poznato, ili nedostatka hrabrosti. Muči me dosada i predvidivost, rutina, stare ideje, mislim da to posredno muči i moje likove. U rutini ima nešto utješno, ali i grozno. Sisak i okolica su specifično okružje. Napaćeno. Vidim da je ljudima teško održati optimizam, strah ih je optimizma. Mislim da to svakako utječe na moje pisanje jer bilježim stvari koje vidim i osjetim. U priči „Future“ je to što ste naveli jedina autobiografska točka priče, naime kad je trebalo upisati srednju školu, nisam imala dovoljno hrabrosti da odem u Zagreb, nego sam ostala u Sisku. Život mi je ovdje lijep, siguran, opušten, ali mislim da je to zato jer sam naučila biti skromna i zahvalna. Zahvalna sam na različitim udobnostima koje mi život u Sisku pruža, ali neprestano se pitam je li to to, ima li za mene još što, negdje drugdje? Potres nas je drastično unazadio, rušimo i gradimo, rađaju se nove stvari, ali potrajat će dok ljudima bude moguće u njima uživati. Voljela bih, bar na kratko, iskusiti uređeno društvo, Nizozemsku, Švedsku, Norvešku, Japan… vidjeti idealiziram li ih izdaleka ili su stvari uistinu bolje.

Ova zbirka nastala je od kroz godina prikupljenih priča, tako da je nisam strukturirano gradila, dogodilo se da je te priče uistinu moguće ulančati i ispostavilo se da zbog mojih tematskih preokupacija jednostavno funkcioniraju

 

Nepatetično, nedramatično

U posljednjoj, naslovnoj, priči zbirke citirate Davida Albaharija. Koje još knjige trenutno čitate i imate li kakve književne uzore?

Stalno pronalazim nove uzore i autore za koje mi se čini da su u potpunosti ovladali tajnim spisateljskim moćima i sad od gline svijeta mogu napraviti što god žele. Obožavam knjige koje o teškim temama progovaraju na nekakav stilski nepatetičan, nedramatičan, „light“ način, to jako dobro rade Japanci. Najsvježiju sam inspiraciju pronašla u knjigama Dvoslojno staklo Halldóre Thoroddsen, Dovoljno hladno za snijeg Jessice Au, Zahvalnosti Delphine de Vigan, Majčinstvo Sheile Heti i Priča o jednom braku Geira Gulliksena.

Postoji li kakva knjiga ili opus koji su vam izravno pomogli pri strukturiranju i pisanju Sitnog života?

Puno njih, ali Sitan život je nastajao kroz toliko godina i u svakoj priči se može pronaći neki od mojih tad omiljenih autora, samo se ni ja više ne sjećam točno imena. Konkretno, „fizički“, Želimir Periš je pomogao na samom kraju, jer je nonšalantno rekao da ako ne znam kako to posložiti, najbolje da napravim dva ciklusa, što sam naposljetku i učinila.

Uz pisanje bavite se i ilustracijom. Održali ste nekoliko izložbi, od zajedničke s Barbarom Tomečak pod nazivom „Djetinjstvo u pulpi“ do samostalne „965 minuta djevojke“ u sklopu sisačkog filmskog festivala Star Film Fest, a ujedno ste i ilustrirali naslovnicu vlastite knjige. Jeste li dosad ilustrirali naslovnice knjiga? Zašto ste se na naslovnici odlučili prikazati baš motiv iz priče „U bazenu“?

Do sad nisam ilustrirala naslovnice knjiga, ali voljela bih, to je jako zgodno iskustvo. U bazenu je na naslovnici završila po naputku urednika Krune Lokotara, njemu se ta priča jako svidjela pa je htio nešto povezano s njom. Nakon što sam nacrtala prvu verziju, on je u liku koji skače u vodu prepoznao još jednog koji se uzdiže balonom, što ja nisam primijetila. Na kraju sam to još malo doradila i ispalo je dobro. Mislim da dobro održava i mene i zbirku – želju za uranjanjem u sebe, a naposljetku i uzdizanjem iznad sebe, boli, fizičkih ograničenja.

Predmetna priča naglašava drugu tematsku preokupaciju knjige: zainteresiranost za starost i starenje. Pri pokušaju skakanja s visoke skakaonice u more, pripovjedačica uočava da se nekadašnja odvažnost iz mladosti pretvorila u bojažljivost: „Ohrabrim se na sekundu, skačem na noge, pa što bude. Znam da neće biti ništa, no tijelo se nemilosrdno opire. Razmišljam o tome što je u međuvremenu doživjelo, da se toliko opire?“ Doživljavate li starenje kao nešto tragično, pozitivno ili neutralno, kao jednostavnu biološku činjenicu?

Starenje mi je vrlo zanimljivo, volim knjige o starenju, baš zato su me oduševile Dvoslojno staklo i Zahvalnosti. Mislim da je starenje jednostavno nakupina iskustava, naravno da postoje fizičke reperkusije, ali mislim da dobrim odnosom prema sebi starost može biti divan period. Na starost gledam kao na nešto meditativno, kao na transformaciju, nadilaženje sebe. Sjajno bi bilo kad se kao starci ne bismo podvrgnuli kolektivnom stereotipu starca već se trudili zadržati maksimalnu fizičku mobilnost i optimizam. Mislim da je turobnost starosti precijenjena, gledam na starost kao povratak sebi. Bilo bi divno kad bi sustav bolje podržavao starenje, čini mi se da mnogi ljudi nakon odlaska u mirovinu nestanu. Sve smo stariji i bit će nas sve više starijih, sustav bi trebao podržavati takvu populaciju budućnosti. Starački domovi i palijativna skrb čine mi se kao tema o kojoj treba više pričati. Voljela bih još pisati o starosti, kad sam razmišljala o tematski usmjerenoj zbirci, starost mi se nametnula kao jedna ideja, ali voljela bih o njoj pisati optimistično.

Postoji li još načina na koji se dvije umjetnosti, pisanje i ona likovna, prožimaju u vašem životu?

Često kad nacrtam neku ilustraciju dodam nekoliko riječi koje „pašu“ uz nju, to je način na koji se miksa moje verbalno sa slikovnim. Želja mi je izraditi i sama svoju slikovnicu, napisati tekst i oslikati je, tu će možda najviše do izražaja doći dva moja svijeta. Inače obožavam slikovnice, to je tako bogat književnoumjetnički svijet, kao i strip.

Nakon nagrađivanog prvijenca, kakvi su vaši daljnji spisateljski planovi?

Razmišljam o dosta toga, ali više kuham u glavi, nego što radim. Odmaram se od književnosti, bavim se drugim stvarima, jedan dio mozga još uvijek vrti što bih još mogla, ali nekako pozadinski. Voljela bih napisati kratki roman, kao i roman za mlade, ali to su želje, a drugo je rad kojem treba pristupiti da bi se to ostvarilo. Vidjet ćemo. Trenutno mi se putuje i željna sam novih iskustava. Nakon toga uvijek dođu i nove ideje, pa se nadam da ću ipak još nešto napisati.

Iznenadio me uspjeh, naravno, zbunjena sam, ali drago mi je da su ljudi pronašli neku ljudskost u romanu i da se mogu poistovjetiti s tim nelagodnim, ponižavajućim iskustvom prve ljubavi koje je opisano u tekstu. No polako, vidjet ćemo kakav će dalje biti život romana i kako će proći drugo izdanje.

Središnja je tema romana strastvena ljubavna vezu između protagonistice, mlade Riječanke Dore koja u Prag odlazi studirati scenaristiku na FAMU i muškarca na pragu četrdesetih godina, fotografa Leona koji je nedavno izgubio suprugu Aynu. Pišete odvažno i s puno autobiografskih elemenata. Na zagrebačkoj promociji rekli ste da je to vaša priča, a to ste podcrtali i imenom glavne junakinje. Jeste li se prilikom pisanja pribojavali da se možda previše izlažete pred čitateljem?

To je u suštini neko moje iskustvo, ali priča je fiktivna, inspirirana stvarnim događajima i ljudima. Htjela sam pisati o djevojci koja se nada velikoj ljubavi, a na kraju završi duboko razočarana, čak i s grižnjom savjesti. Drugim riječima, htjela sam pisati o djevojaštvu, prikazati kako i zašto kao drske i znatiželjne djevojke gubimo tu nadmenost, slabimo, postajemo ovisne o iluziji romantične ljubavi. Mislim da je to, nažalost, univerzalna priča i, pišući je, htjela sam da se ljudi s njom emocionalno poistovjete, odnosno priželjkivala sam potvrdu da nisam sama u tom iskustvu. Drugačije ne znam ni ne želim pisati; koliko god neugodno bilo pisati o stvarima kojih se sramimo, koje želimo poništiti ili izbrisati iz života, to su emotivno potentne priče s kojima će se ljudi povezati i zato ih je važno izložiti, zbog dijaloga, solidarnosti koja se stvara između publike i autorice. Radi se o emotivnoj transakciji zapravo, i što smo iskrenije, to je naše pisanje efektnije, emocija ima slobodan prolaz. Zbog toga je u konačnici svako pisanje autobiografsko ako je iskreno, jer crpiš iz sebe, svojeg emotivnog, ne nužno i događajnog, iskustva ili suosjećanja. Što se tiče pisanja o nekim eksplicitnijim emocijama, u trenutku kad sam shvatila da će roman biti objavljen, poželjela sam se cenzurirati, ali nasreću, nisam.

Htjela sam pisati o djevojci koja se nada velikoj ljubavi, a na kraju završi duboko razočarana, čak i s grižnjom savjesti. Drugim riječima, htjela sam pisati o djevojaštvu, prikazati kako i zašto kao drske i znatiželjne djevojke gubimo tu nadmenost, slabimo, postajemo ovisne o iluziji romantične ljubavi

Suosjećanje kao motivacija

Zahtijeva li kvalitetno umjetničko djelo uvijek takvo izlaganje? Može li se u tome pretjerati?

Ne može se pretjerati u izlaganju. Ili se izlažeš ili se kriješ, nema između. Ali umjetničko djelo ne zahtijeva izlaganje osobnih priča, ljudi stvaraju iz različitih impulsa, razloga i potreba. Postoje priče koje želim ispričati koje nisu moje, ali jednakom ih žestinom osjećam i u njima vidim vrijednost. Čini mi se da često podcjenjujemo suosjećanje kao motivaciju za pisanjem, naročito kad razgovaramo o tome je li nešto inspirirano stvarnim događajem ili je „izmišljeno“. I pišući o drugim ljudima, „fiktivnim“, čovjek se treba maksimalno emotivno izložiti suosjećajući, odnosno emotivno ogoliti. Što se tiče ovog romana, mislim da je zahtijevao ovakvo izlaganje od mene kao autorice jer se moja protagonistkinja stopostotno izložila utjecaju prve ljubavi. Ako je ona, moj lik, posve uronjena u iskustvo koje proživljava, bez samosvijesti i kontrole, iracionalna, onda moram i ja kao autorica zakočiti svoje racionalne mehanizme (koliko god to teško bilo jer racionalno slažem priču) i ući u njeno stanje uma, što posljedično znači da moram pisati impulzivno, proždrljivo, bez (samo)kritičnosti. Jedino tako mogu prenijeti iracionalnost iskustva o kojem pišem, jedino tako mogu stopostotno subjektivno podastrijeti priču. To je na trenutke neugodno, i pisati i čitati, ali ne smijemo dizati ručnu u trenucima kad ulazimo u emotivnu istinu nekog iskustva, onda ponovno dajemo primat racionalnom.

„Slijedim galgose. Živim u Andaluziji, u bijelim selima. Zima je.“ To je početak vašeg romana, koji nas odmah uvodi u radnju. Priča prati dvije fabularne linije, ispričana je kroz niz analepsi, a kraj, čija posljednja rečenica, „Slijedim galgose“, zrcali i upotpunjuje značenje početka, efektno zatvara kružnu strukturu romana. Zašto ste se odlučili za ovakvu kompoziciju, a ne, primjerice, za linearnu fabulu?

Htjela sam prikazati njezinu opsesiju i nepopustljivu preokupaciju njime, koja traje i koja postaje razlog njezinih putovanja, umjetničkih preokupacija i odluka. To je, naravno, nezdrava opsesija, ali je realna, česta i simptomatična u našem društvu koje veliča toksične prve ljubavi.  A opsesiju je, čini mi se, moguće prikazati jedino u usporedbi sadašnjosti i prošlosti, odnosno u tom raskoraku vremena u kojem opsesija nije popustila. To je ujedno i ono što povezuje te dvije narativne linije – jedna prati začeće te opsesije, strasti ili nazovimo to propale ljubavi, a druga linija prati reperkusije te propasti, s čime se sve bori i što sve sa sobom junakinja nosi, koji teret, koje slike, i doslovne i metaforičke, suočavajući se sa svojim sjećanjem. Ona ustvari dolazi na početak te priče, tamo gdje je njegova trauma nastala – htjela sam postići taj efekt prijenosa traume, boli, s jedne na drugu pa na treću osobu, i tako oslikati tu neraskidivu sponu tuge koja nas veže s našim bivšim ljubavima. Leon zarazi tugom i samosažaljenjem protagonistkinju kao što je Ayna zarazila njega; taj ciklus traje i samo se nositelji tuge smjenjuju, ali naboj ostaje isti, i jednakim intenzitetom slabi i iscrpljuje „zaraženu“ osobu. Zato se na kraju vraćamo na početak, što je u svojoj osnovi tragično, jer sugerira bezizlaznost iz te opsesije. Svakako nemogućnost emancipacije, nemogućnost zauzimanja za sebe, ali i to je, ponekad, život.

Jedan od likova u romanu, Isabel, kaže protagonistici: „Serem na sentimentalnost, …, sentimentalne žene su ropkinje …“. S druge strane, knjiga se bavi velikom ljubavnom pričom; koliko ste se prilikom pisanja bojali da sami ne otkližete u sentimentalnost? Kako pokazati velike emocije, a ne biti sentimentalan?

Bojala sam se sentimentalnosti i mislim da joj se nisam uspjela othrvati. Neki su mi dijelovi romana patetični sada kad ih čitam s odmakom, ali to je normalno. Protagonistkinja je sentimentalna i naivna, ludo zaljubljena i potpuno nerealna, i kao takva ona nas vodi kroz svoje iskustvo, zato nisam htjela tijekom pisanja izbjegavati ni sentiment ni patetiku. Nisam se ni u čemu htjela kočiti, pa tako ni u tome. Jer ako razgovaramo o pisanju bez cenzure, onda to ne znači samo pisanje o provokativnim, seksi stvarima; to znači i pisati patetično, ranjivo, zbunjeno, emotivno potpuno ogoljeno, a u toj emotivnosti se svašta neugodnoga može pronaći. Ali ako je pravilo all in, onda nema bremzanja.

Postoje priče koje želim ispričati koje nisu moje, ali jednakom ih žestinom osjećam i u njima vidim vrijednost. Čini mi se da često podcjenjujemo suosjećanje kao motivaciju za pisanjem, naročito kad razgovaramo o tome je li nešto inspirirano stvarnim događajem ili je „izmišljeno“

Identiteti i kategorije

Kritičari redom ističu snažne i beskompromisne erotske scene u romanu. Jeste li tu imali kakvih dilema, eventualno ograničenja pri njihovom ispisivanju, koja bi vas sputavala?

Nisam, moram priznati da nisam razmišljala o ograničenjima ni pravilima dok sam ih pisala. U svakodnevnom životu osjećam toliko ograničenja da onda pokušavam barem pisati slobodno, bez straha da nekog uvrijedim, zgrozim ili iživciram. Pisanje mi je stvarno prostor slobode. Možda sam naivna jer je to sad moj prvi roman, ali nadam se da ću se toga držati.

U zadnje vrijeme puno se polemizira o političkoj korektnosti u književnosti. Jeste li o tome vodili računa pri pisanju na bilo koji način?  

Htjela sam ispričati tu jednu određenu priču koju sam poznavala i tako prenijeti svoje emocije. Nisam pritom htjela da ikakve ideje, ideologije ili očekivanja utječu na moju potragu za istinom. Nisam inače blagonaklona prema političkoj korektnosti ni aktivističkom pisanju, kao što nisam blagonaklona ni prema jednoj ideološkoj i religijskoj doktrini, a politička korektnost počinje nalikovati na puritansku religijsku doktrinu. Mislim da se umjetnost ne smije ograničavati niti pisati s predumišljajem kome će što biti korektno, a koga će uvrijediti. Ljudi će sami prepoznati propagira li djelo mržnju, rasizam, mizoginiju, ili suosjećanje i humanost. Mislim da je zadaća umjetnosti ući u sfere u koje si ne dopuštamo ući u stvarnom životu; preispitati moralne sive zone i ljudska iskustva u čitavoj njihovoj kompleksnosti, iskustva koja su mahom paradoksalna, proturječna, kaotična, koja izmiču jasnim definicijama i sudovima, kao što je iskustvo prve ljubavi. Imam problem s tim svođenjem ljudi i posljedično djela na jasne identitete i kategorije, a naročito imam problem s biranjem svoje publike i propovijedanjem ljudima kako bi trebali razmišljati. Korektno, odnosno točno, pravilno, besprijekorno, što ta riječ znači, nije nešto što bi se trebalo vezivati za umjetničko djelo. Financiranje bi trebalo biti politički korektno; natječaji, honorari, mogućnosti zaposlenja, autorski ugovori bi trebali biti korektni, ne umjetnički tekst. Tekst bi trebao razvaliti naš unutarnji sustav reda i pravila i izvući iz nas ono nepristojno, sramotno, jezivo, pa čak i nasilno, vulgarno, ono što si ne priznajemo, a što nas čini živima. Za mene je pisanje potraga za tim emocijama i slikama, destabilizacijskim, i u filmu i u prozi; ako moram biti korektna u pisanju kao što moram biti u životu, zašto onda uopće pišem? Ljudi bi trebali korektnije živjeti, a nekorektnije pisati, a ne obrnuto.

Koliko ste dugo pisali roman? Jeste li počeli pisati sa sviješću da je to nešto što namjeravate objaviti i koliko su se vaše narativne strategije mijenjale tijekom pisanja?

Dugo sam ga pisala, nekih sedam godina. Prvobitno je nastajao iz dnevničkih zapisa u kojima sam opisivala svoje studentske dane i tu ljubavnu vezu koja je postala temeljnom inspiracijom za roman, no uskoro sam shvatila da pišući dnevnik ustvari izmišljam, manipuliram istinom i pišem nešto što je fiktivno. Tada je nastupila druga, racionalnija faza pisanja, kad sam sistematično pristupila tom kupusu od rukopisa i krenula ispočetka pisati roman pazeći na dramaturgiju, poglavlja i razvoj lika. Pomoglo mi je znanje iz scenaristike pri strukturiranju poglavlja i uvođenju epizodnih likova. Tada sam shvatila i da je potreban lik koji će biti svojevrstan antipod Leonu, unijeti neko svjetlo, šarenilo u tu sumornost njihove veze, pa sam u roman uvela lik susjede Indijke. Iako, susjeda Indijka je autobiografska činjenica.

Mislim da je zadaća umjetnosti ući u sfere u koje si ne dopuštamo ući u stvarnom životu; preispitati moralne sive zone i ljudska iskustva u čitavoj njihovoj kompleksnosti, iskustva koja su mahom paradoksalna, proturječna, kaotična, koja izmiču jasnim definicijama i sudovima, kao što je iskustvo prve ljubavi. Imam problem s tim svođenjem ljudi i posljedično djela na jasne identitete i kategorije, a naročito imam problem s biranjem svoje publike i propovijedanjem ljudima kako bi trebali razmišljati

Dvostruki standardi

Na nedavnoj promociji spomenuli ste da vam je jedna od omiljenih autorica – Marguerite Duras. Njezini romani prožeti su autobiografskim elementima, a radnja Ljubavnika također progovara o ljubavnoj vezi mlađe žene i starijeg muškarca. Jeste li taj roman imali na pameti prilikom pisanja vašeg romana, odnosno je li taj roman na ikakav način utjecao na vaše pisanje?

Moguće da je utjecao. Roman sam počela pisati prije nego što sam otkrila Duras, ali puno sam je čitala tijekom faksa tako da je sigurno utjecala na mene. No nisam svjesno posezala za njezinim djelima u smislu traženja literarnih i dramaturških rješenja kao što sam to činila s nekim drugim djelima, npr. Norveškom šumom Harukija Murakamija, koja mi je izravno pomogla pri strukturiranju romana.

Ostanimo još malo kod tih intertekstualnih veza. Čije vam je još pisanje bilo važno u vrijeme dok ste pisali roman?

Dvije knjige su dosta utjecale na moje samopouzdanje tijekom pisanja, odnosno ponekad, kad sam sumnjala u taj svoj histerični, iracionalni način pisanja koji intuitivno osjećam, posegnula bih za romanom Ivane Sajko Rio bar i Malinom Ingeborg Bachmann. Oba romana obožavam, u oba sam pronašla utjehu i dopuštenje da se upustim u potragu za odgovorima i smislom u samom tekstu, da nisam dužna dostaviti čitatelju nikakva objašnjenja ni sud o iskustvu o kojem pišem, da moje duge, ponekad preduge rečenice smiju biti nastavak mojih emocija i previranja i da ih ne moram kontrolirati kako bih nekome dokazala da znam pisati. Bila sam nesigurna, i dalje sam, jer je književnost, kao i svaka sfera naše patrijarhalne kulture, izrazito falocentrično nastrojena; zahtijeva se jasan dramaturški luk koji vodi k jednom vrhuncu, a zašto bi vrhunac bio samo jedan?; cijene se objektivnost, distanca, umjerenost, kontrola, aktivistička asertivnost, Hemingwayeve deklarativne, kratke rečenice. Ne cijeni se fluidnost, nered, mekoća, otvorenost, tjelesnost, ranjivo, ranjeno pisanje. I Bachmann i Sajko, kao i Duras i Lessing i Lispector, pokazale su mi da možeš pisati feministički bez da igdje spomeneš riječ „feminizam“; neke od tih autorica izbjegavale su se deklarirati kao feministkinje iako njihovi romani ulaze u najdublje sfere ženskog bića ikad opisane u književnosti, čime zaista osiguravaju ženama prostor da izraze svoja najintimnija, a samim time i najrelevantnija ljudska iskustva. Ne mislim pritom da treba zazirati od riječi „feminizam“, dapače, ali ne mora sva proza biti aktivistička. Također, u navedenim romanima pronalazim podsjetnik i na dvostruke standarde u književnosti danas: želimo emancipirati žene kroz književnost, ali i dalje želimo da žene pišu kao muškarci.

Što vam je osobno najvažnije u knjigama koje čitate?

Zadnje vrijeme puno razmišljam o emocionalnoj istini trenutka, o tome što se dogodi kad ne kontroliraš i ne cenzuriraš ljude (i sebe) u danom trenutku, odnosno kad izraziš svoje autentične emocije lišavajući se pristojnosti, plana i kalkulacije. Što bi se dogodilo kad ne bismo stalno obustavljali i kontrolirali svoje emocije, kad ne bismo bile pristojne? Nešto se slično dogodi tijekom glumačkih improvizacija i to volim vidjeti u filmu. Ta emocionalna istina mi je možda najvažnija i u knjigama – osjećaj da autorica ili autor zna o čemu piše, da ne nabada i ne sugerira emocije koje misli da bismo trebali proživjeti, već da samo piše o nekoj svojoj istini i da pusti publici da sama reagira na to. Kada to osjetim, onda osjećam i likove i atmosferu, onda vjerujem knjizi. Zadnje vrijeme puno čitam Joan Didion; ne mogu reći da mi je uzor, ali puno od nje učim.

Zadnje vrijeme puno razmišljam o emocionalnoj istini trenutka, o tome što se dogodi kad ne kontroliraš i ne cenzuriraš ljude (i sebe) u danom trenutku, odnosno kad izraziš svoje autentične emocije lišavajući se pristojnosti, plana i kalkulacije. Što bi se dogodilo kad ne bismo stalno obustavljali i kontrolirali svoje emocije, kad ne bismo bile pristojne?

Aktualizacija i emancipacija

Jedan od glavnih motiva u romanu mladenačka je izgradnja vlastita identiteta. Protagonistica često opisuje svoje djetinjstvo kao sretno te nezagađeno traumama. Čitajući roman na neki način se stječe dojam da ona nesvjesno žudi za iskustvima, ožiljcima i traumama koji će joj pomoći da izgradi svoj identitet. Smatrate li da je trauma nužna za izgradnju identiteta?

Ne smatram, a i nisam mjerodavna sugovornica jer ne znam puno o psihologiji, ali vjerujem da je trauma dio svačijeg identiteta iako često toga nismo svjesni. Ako razgovaramo o transgeneracijskim traumama ili traumama koje nastupaju nakon toksičnih ljubavnih odnosa, onda su sigurno veliki utjecaj pri izgradnji identiteta. U slučaju moje protagonistkinje, jasno je da ju je neporecivo obilježila traumatičnost tog odnosa.

„U svojoj sam submisivnosti pronalazila veliku moć, svoj ego hranila sam hraneći njegov.“ Je li submisivnost protagonistice u njenom odnosu prema Leonu, ali i prema Ayni, njegovoj pokojnoj ženi, subverzivan, ili nešto što lik mora nadići kako bi na kraju ostvario vlastitu aktualizaciju? Ili je možda nešto potpuno treće? 

U stvarnosti je submisivnost, ako nije namjerna i svjesna, nešto što čovjek, naročito žena, treba nadići kako bi se vratila samoj sebi, kako bi postala sama svoj autoritet, no isto tako svjesna submisivnost može biti snažno oruđe manipulacije i kontrole. U romanu se protagonistkinja ne vrati samoj sebi, ona se gubi u njegovom narativu, njegovoj fikciji (njegovim fotografijama), zbog toga je roman, barem meni, tragičan. Isto tako, teško je biti dominantan i samopouzdan u odnosu sa čovjekom koji se raspada i koji se u konačnici raspadne. Mislim da je tu važan element grižnje savjesti, jer, spoiler alert, nemojmo zaboraviti da se čovjek ubije i da ona ostane s tim osjećajem da mu nije mogla pomoći. On je njoj sve oduzeo, pa čak i mogućnost aktualizacije i emancipacije, svojim samoubojstvom – sve osim pisanja, jezika, tu ona nije submisivna, i tu leži njena aktualizacija. I zbog toga možda submisivnost u ovom primjeru jest subverzivna, jer se sviješću pretvara u djelovanje.

I ovaj roman, u koji su te traume na neki način utkane, sad gradi vaš identitet. Nakon svega, kad biste mogli ponoviti iskustvo o kojem pišete u romanu, biste li nešto promijenili ili je velika emocija vrijednost po sebi?

Ne bih ponavljala to iskustvo više nikada.

„Sve što je posjedovao stalo je u jednu IKEA vreću i kofer koji je maznuo starcima. Kao i kod svih nas milenijalaca, uostalom. Pare su odlazile na fakultet i programe razmjene u inozemstvo, nakon čega smo bivali još izgubljeniji, siromašniji i dezorjentiraniji nego prije, lišeni navika, osjećaja pripadnosti i vlastitog jezika.“ Roman pristupa kategoriji mladih, hipermobilnih ljudi na zanimljiv i ambivalentan način – naglašava se njihova privilegirana pozicija obrazovanja u međunarodnom, multikulturalnom okruženju, ali i njihov zajednički osjećaj izgubljenosti. Zašto to iskustvo budi u tim likovima takve osjećaje dezorijentiranosti? Zašto likovi u romanu imaju tako izražen osjećaj nepripadanja?

Pa mislim da jako puno ljudi oko nas pati od osjećaja nepripadnosti, čak i oni koji ne žive u multikulturnom okruženju. Oni izmješteni, koji su se odvojili od svojih rođenjem stečenih identiteta, koji ih životom u drugačijoj kulturnoj zajednici preispituju, u jednom se trenutku moraju suočiti sa zrakopraznim prostorom tjeskobe i dvojbi koja nastupa u identitetskoj krizi. Jedna kolegica s režije, Indijka, pobjegla je iz Kerale studirati film u Prag jer je htjela prestati skrivati činjenicu da je lezbijka. U Pragu je našla djevojku, bila je neko vrijeme zadovoljna, ali je uskoro postala depresivna jer je dnevno bila izložena rasizmu i ksenofobiji koja je vrlo prisutna u češkom društvu. Upoznala sam puno takvih ljudi koji su jednu borbu zamijenili drugom unatoč postojanju privilegija, jer očito je kolegica bila dovoljno imućna da iz Kerale dođe na studij u Europu. Također, osim tih općenitih opservacija, za roman je bilo važno istaknuti vezu protagonistkinje s njezinim jezikom kao sredstvom pisanja: tek kad zaista počne pisati, kad Leona više nema, njoj njezin jezik sve više nedostaje – tek kad se počne približavati sebi, sve bolje čuje svoj glas, koji je na njenom materinjem jeziku. Na taj način njezin jezik, koji on ne razumije, postaje sredstvom njezine emancipacije. Bez tog osjećaja, ljudi blijede, ostaju zarobljeni u nepoznavanju kulture i jezika, odnosno u vlastitom osjećaju nepripadnosti.

Montažna logika

Prag bi se mogao smatrati jednim od glavnih protagonista vašeg teksta, ili barem jednim od ključnih čimbenika u vezi između Dore i Leona. To je grad u kojem ste studirali, živjeli i o kojem ste puno pisali u ovom romanu. Više ne živite tamo, ali što vam taj grad danas znači?

Prag je grad koji najbolje poznajem, šest-sedam godina sam živjela gore, radila sam tijekom studija kao turistički vodič i prehodala svaki centimetar grada. Prag se, kao i svi gradovi pod utjecajem gentrifikacije i podivljalog turizma, mijenja, poskupljuje, a s time se mijenja i moja percepcija Praga, gubi neku mističnost koju je imao prije, u svojoj jeftinijoj fazi. Ali Prag je grad u kojem sam proživjela svoja ključna formativna iskustva, odlučila se baviti filmom, kojem sam posvetila prvu knjigu i naravno da mi kao mjesto odrastanja puno znači, uz Rijeku najviše.

Filmska ste redateljica i scenaristica koja je napisala i režirala nekoliko kratkometražnih filmova, a upravo razvijate svoj prvi dugometražni film. Jeste li pisanju romana pristupili iz određene filmske perspektive?

Jesam, čini mi se da se to vidi u strukturi koja imitira paralelnu montažu. Svako poglavlje sam prvo vidjela kao prizor, odnosno za svako sam imala naslov i naslovnu sliku, ključni kadar. Pazila sam da svako poglavlje, poput epizode, završi nekakvim pitanjem, nedokučivim osjećajem, i da ritam knjige zrcali ritam protagonistkinje, kao što bi u filmu montažni ritam pratio emocije i stanja glavnog lika. Ali čini mi se da po tome roman nije ništa posebno i da većina današnjih romana imitira filmsku strukturu, odnosno da je montažna eliptična logika često prisutna.

Vaš televizijski projekt Maličke nagrađen je nagradom HBO Europe za razvoj projekta. U kojoj je fazi projekt i možete li nam reći nešto malo više o njemu?

Projekt je u fazi razvoja, dobile smo potporu HAVC-a za razvoj projekta i uskoro ćemo nastaviti s pisanjem novog materijala. Serija govori o četiri najbolje prijateljice u kasnim dvadesetima u Zagrebu koje preispituju svoj seksualni i politički identitet i u toj potrazi za identitetom i smislom ulaze u borbu s različitim konzervativnim institucijama. Svaka se od prijateljica nosi s određenom traumom i toksičnim obrambenim mehanizmom koji je sputava u rastu i stvaranju, no zajedno pronalaze način kako ipak zdravo odrasti. U svojoj je srži to priča o prijateljstvu i zajednici, u čijoj se pozadini odvija konflikt između rastućeg hrvatskog ultrakonzervativnog pokreta i feminističkog otpora.

S obzirom na te dvije umjetničke karijere, osjećate li se prvenstveno kao filmašica ili književnica i hoće li uspjeh ovog romana nešto promijeniti u tom osjećaju?

Po struci sam scenaristica i to mi plaća račune, režija me jako zanima i osjećam u njoj puno strasti i inspiracije, ali primarno se osjećam kao osoba koja piše. Ne znam je li odgovarajuća riječ književnica, jer ne pišem samo književna djela niti su sva ukoričena; možda spisateljica, u engleskom je to writer, jedna riječ riješi sve nedoumice. Ali cijeli život pišem i svega bih se prije odrekla nego pisanja, bez obzira na uspjeh romana.

Dora Šustić (Rijeka, 1991.) diplomirala je političke znanosti u Ljubljani i scenaristiku na FAMU u Pragu. Živjela je u Istanbulu, Berlinu i Zagrebu, gdje radi kao scenaristica i razvija svoje autorske filmske i književne projekte. Objavila je kratke priče, pjesme, članke i eseje na hrvatskom, slovenskom i engleskom jeziku. Roman “Psi”, nagrađen nagradom Drago Gervais za najbolji neobjavljeni rukopis, njezin je prvijenac.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.