Možda više nego ijedna druga umjetnost, poezija živi na granici. U prostoru između onoga što se mora i onoga što se ne može reći. U poljskoj poeziji posljednjih stotinjak godina ta se granica pokazuje kao živahno mjesto: rubni ali najživlji teritorij jezika koji istovremeno pamti, svjedoči, protestira, sumnja, biva poražen i ne odustaje.

Ova je antologija pokušaj realizacije nekoliko ciljeva. Dvaju općenitih: da se čitateljima predstavi krivudava linija razvoja poljske poezije, njezinih skokova i stagnacija u posljednjih trinaest desetljeća, i da se na jednom mjestu okupe najvažnije poljske pjesnikinje i pjesnici. I trećeg, osobnog: da čitateljicama i čitateljima, među kojima mi je ponajviše stalo do studentica i studenata polonistike, darujem pokriće tvrdnji da je sve ono što je uistinu važno već rekla, ili da barem pokušava reći, upravo poljska poezija.

Antologija donosi najvažnija imena poljske poezije želeći njihovim pjesmama skicirati karakteristike nekoliko epoha: od Mlade Poljske, preko poezije međuraća, generacije ’56., „prokletih pjesnika”, novovalne poezije i pjesničkih dometa tranzicijskog perioda, i konačno suvremenih autorica i autora koji i dalje pišu.

Početkom 20. stoljeća jezik poezije je u Poljskoj, za razliku od dramskog i proznog, bio jedinim adekvatnim oruđem iskazivanja raspoloženja i strahova što su se nagomilali na šavu dvaju vjekova. U međuraću je bujala različitost poetskih struja i glasova. U prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata poezija je sudjelovala u obnovi povjerenja u pjesnički jezik, ali i u prevrednovanju značenja i otkrivanju istrošenosti tradicionalnih obrazaca. Na skromni estetski domet poezije pisane pedesetih godina po diktatu ideološke propagande odgovorilo se pjesničkom gestom koja je prije svega estetski odmak. Pokoljenje pjesnika vezanih za časopis Współczesność, koje debitira oko 1956. godine, donosi svježe struje poetskog ludizma, neoklasicizma, lingvističke poezije, ali i turpizma i neoavangarde. Generacija novovalnih pjesnika prozvala je alegorijski, ezopovski jezik svojih prethodnika i na nj odgovorila jezičnim eksperimentom koji je lavirao između zadanosti novinarske forme i etičke transparentnosti sadržaja. Poeziju društveno-ekonomskog perioda tranzicije predstavlja odabir pjesnika i pjesama koje se opiru patosu, političkim i društvenim očekivanjima, ali i zaboravu i banalizaciji povijesti ukazujući na višeslojnost pamćenja. Izborom pjesnikinja koje su obilježile poljsko 20. stoljeće prikazani su ženska perspektiva i iskustvo, oblikovano jednako u tjelesnom i čulnom, kao i u intelektualnom i distanciranom izrazu. Uvrštavanjem nekoliko i dalje aktivnih suvremenih autorica prezentirani su relevantnost i poetička snaga poljskih pjesnikinja te nastavljači visokog estetskog ranga poljske poezije.

Ovaj pregledni poetski krajobraz otvaraju klasična modernost Leopolda Staffa i samopouzdana senzualnost Marije Pawlikowske Jasnorzewske. Na vitalistički nerv Juliana Tuwima nadovezan je bolni egzistencijalni i metafizički lom Tadeusza Rózewicza. Konstanty Ildefons Gałczyński uvodi grotesku i humor kao obrambene mehanizme pred kaosom epohe. Pjesme nobelovaca Czesława Miłosza i Wisławe Szymborske svjedoče o unutarnjoj geografiji poljske poezije što nalazi putove u druge jezike, druge kulture, u kojima biva čitana kao vlastita. Feminističku budnost i potresnu empatičnost čitamo kod Anne Świrszczyńske, etičku rascijepljenost subjekta kod Zbigniewa Herberta, koji oživljuje dijalog s antičkom i humanističkom tradicijom, i Stanisława Barańczaka čiji subjekt lažljivost jezika dokazuje – jezikom. Ryszard Krynicki i Ewa Lipska uz generacijske, novovalne dimenzije u svom stvaralaštvu pokazuju i individualiziran rukopis koji natkriljuje društveno-političke okolnosti svog nastanka. Nalog Adama Zagajewskog da se pokuša opjevati osakaćeni svijet slijede Marcin Świetlicki i Tomasz Różycki birajući vrlo različitu dikciju i ton.

S vremenom, poljska poezija napušta „velike” teme. Umjesto sveobuhvatnih istina, uvodi nas u intimne prostore i pojedinačne rakurse. Ženski glas i žensko iskustvo kod Justyne Bargielske, Julije Fiedorczuk i Krystyne Dąbrowske ne donose samo nove teme, nego i nove oblike osjetljivosti: tijelo, šutnju, emocionalne strukture koje izmiču velikim pričama. Poezija postaje i mjesto unutarnje ekologije, ali i protest protiv različitih oblika nasilja – lingvističkog, društvenog i političkog.

Stvaralaštvo Małgorzate Lebde, Ilone Witkowske ili Michała Sobola, koje staje na stranu ne-ljudskih bića, pokazuje da napetost što postoji između čovjeka i životinje, čovjeka i prirode, traži buđenje nove osjetljivosti, a to prije svega znači da traži – novi jezik.

Panorama poljske poezije prošlog i prvih dviju dekada ovog stoljeća, koja je oslonjena na čvrsta estetička mjerila – neka ta formulacija posluži kao zamjena za danas nepopularnu riječ kanon – svjedoči i o podzemnoj uvezanosti poljskih pjesnikinja i pjesnika različitih generacija i estetskih pravaca, o njihovom živom razgovoru u stihu. U toj poetskoj diskusiji ima pjesama što su neskriveno iskazivanja respekta autoritetima, drugdje ćemo pak iščitati osporavanje ili podsmjehivanje, a kadšto naći i nestrpljivost da se dovede do izraza vlastiti odgovor na davno postavljeno pitanje nekog pjesničkog uzora. Tako je stvorena kapilarna mreža odnosa u kojoj nema zborskog pjeva. Međutim, iako progovaraju iz različitih razdoblja, estetskih formacija i poetičkih registara, povezuje ih stalno preispitivanje uloge pjesme: kako još možemo govoriti? I čuje li tamo tko?

Ako pjesma ima smisla, a ova je antologija argument da ima, onda je to možda zbog toga što ona prenosi ono što drugi oblici govora ne mogu. Poljska poezija to čini s rijetkom etičkom i emocionalnom osjetljivošću. U europskom, a možda i u svjetskom okviru, ona je važna dionica u živom dijalogu i s književnom tradicijom i sa suvremenim čitateljima. Zato ne sumnjam da će i kod nas naći svoje sugovornike i sukreatore u povlaštenom čitalačkom činu.

Iako vođena subjektivnim naklonostima barem jednako koliko i imperativom da predstavim najreprezentativnije autorice i autore, nastojala sam uzeti u obzir recepcijski pejzaž poljske poezije koji su na južnoslavenskom prostoru zacrtali prije svega Petar Vujičić i Zdravko Malić, i tek onda ga proširiti novim tonovima.

Stroge će čitateljice i čitatelji zamjeriti baš ovakav izbor pjesnika, ili barem odsutnost nekih važnih pjesama među odabranima. Ali i u antologijama, kao i u poeziji, u konačnom učinku djela važnu ulogu ima i ono čega u njemu nema.

CZESŁAW MIŁOSZ
1911. – 2004.

Rodio se u naselju Šeteniai, u ondašnjem ruskom carstvu (danas Litvi), 30. lipnja 1911. godine, u multikulturnoj, višejezičnoj sredini. Umro je u Krakovu, 14. kolovoza 2004. U djetinjstvu je s obitelji živio u Sibiru, a srednju i visoku naobrazbu na studiju polonistike i prava stekao je u Vilnu, gdje je u periodici debitirao kao pjesnik.

Kretao se u ljevičarskim krugovima, za vrijeme Drugog svjetskog rata surađivao je s pokretom otpora i radio u knjižnici. Nakon rata prihvatio je namještenje u poljskoj diplomaciji nove komunističke vlasti, najprije u SAD-u, potom u Parizu. Godine 1951. daje otkaz, sklanja se u krug poljske inteligencije okupljene oko emigrantskog časopisa „Kultura”, gdje dočekuje politički azil. Poljska ga vlast briše iz službene kulture, a emigrantska stvarnost otkriva da nema puno čitatelja za pisca koji na Zapadu tvrdoglavo ostaje u svom jeziku. Nije mogao računati ni na sunarodnjake s kojima je dijelio sudbinu apatrida jer ga je u njihovim očima grubo kompromitirala poslijeratna suradnja s komunističkom vlašću. Godine 1953. objavljuje Zasužnjeni um (Zniewolony umysł) na poljskom jeziku – analizu psiholoških mehanizama kojima intelektualci u Istočnom bloku prilagođavaju svoje misli i ponašanje totalitarnim režimima. Miłosz je u njoj pod šiframa opisao četiri slučaja (J. Andrzejewski, T. Borowski, J. Putrament i K. I. Gałczyński) i prikazao različite modele kompromisa, podčinjavanja i unutrašnje borbe. Od sredine 60-ih radi kao sveučilišni nastavnik na Berkeleyju. Posao na fakultetu omogućio mu je da promovira poljsku književnost u anglojezičnom svijetu. Jedan je od prvih prevoditelja i popularizatora Herbertove i Różewiczeve poezije na engleski jezik. Objavio je i antologiju poljske poslijeratne poezije u svom prijevodu pod naslovom Postwar Polish Poetry 1965. godine. Godine 1980. dobio je Nobelovu nagradu. Otada povremeno dolazi u Poljsku, a nakon 1989. češće, sudjeluje u javnom i kulturnom životu, piše i objavljuje.

Iako je prvu zbirku Poema o ukočenom vremenu (Poemat o czasie zastygłym) objavio 1933. godine, tek je drugu zbirku Tri zime (Trzy zimi, 1936) smatrao pravim pjesničkim početkom. U njoj se referira na eshatološke biblijske motive: kraj svijeta i posljednje stvari čovjekove egzistencije, ali nema u njoj slika raja ni kraljevstva božjeg. Miłoszev historiozofski katastrofizam prožimat će i njegove kasnije zbirke, iako se u Spasenju (Ocalenie, 1945), koju je pisao za vrijeme a objavio netom nakon Drugog svjetskog rata, uništenju ljudskosti i gubitku vjere u ideologiju suprotstavlja pjesničko svjedočenje kao jezgra smisla i moralne odgovornosti. Pjesnik je raznorodnih tema, dijalogičan, blizak kulturnom sinkretizmu, kombiniranju kulturnih simbola, slika i književnih aluzija iz različitih epoha. U svojim kasnijim zbirkama otkriva se kao jedan od najvećih pjesničkih filozofa 20. stoljeća. U njima spaja historijsku svijest, teološke motive, osobnu perspektivu i tihu radost postojanja.

Posljednje godine života proveo je u Krakovu, gdje je i umro 14. kolovoza 2004.

SUSRET
(Spotkanie)

Vozili smo se pred zoru po smrznutim poljima,
Crveno se krilo podizalo, noć je trajala.

Odjednom je zec protrčao tik ispred nas,
jedan od nas pokazao ga je rukom.

To je bilo davno. Danas više nisu živi
Ni zec, ni onaj što ga je pokazivao.

Ljubavi moja, gdje su, kamo idu
Bljesak ruke, linija skoka, škripa mraza –
Ne pitam to u tuzi nego u zamišljenosti.

LJUBAV
(Miłość)

Ljubav, to znači promotriti sebe,
Kako se motre stvari nama strane
Ta tek si jedna od stvari što kruže.
Tko tako motri, premda sam to ne zna
Od tuga raznih srce liječit stane,
Ptica i drvo govore mu: druže.

Sebe i stvari želi naučiti,
Pod mjesečinom da zastat umiju.
Ništa zato što ne zna čemu služiti:
Ne služe najbolje koji razumiju.

TADEUSZ RÓŻEWICZ
1921. – 2014.

Pjesnik, prozaik i dramatičar rodio se u Radomsku 9. studenoga 1921. godine. U rodnom gradu je maturirao, ali mu je nastavak školovanja prekinut ratom. Za vrijeme okupacije bori se u partizanskim jedinicama Zemaljske armije.

Prvu knjigu Šumska jeka (Echa leśne), koja sadrži poeziju, satiru, humoreske i pjesme u prozi u domoljubnom registru, objavio je s bratom Januszem 1944. godine u konspiraciji. Brat mu je ubijen iste godine, a Różewicz će znatno kasnije objaviti njegove pjesme iz perioda od 1918. do 1944. u zbirci Naš stariji brat (Nasz starszy brat, 1992).

Nakon rata seli se u Krakov i upisuje studij povijesti umjetnosti, koji neće završiti. Godine 1947. objavljuje Nemir (Niepokój), a 1948. Crvena rukavica (Czerwona rękawiczka), dvije pjesničke zbirke koje su u poetičkom smislu znak kontinuiteta međuratne avangardne poezije, a u etičkom dijalog s moralnom krizom jezika i idejom da je moguća poezija koja je odvojena od historije. Pjesnik, antologičar i kritičar Stanisław Grochowiak važnost Różewiczeva mjesta u poeziji druge polovice 20. stoljeća opisao je riječima: „Nakon rata je nad Poljskom proletjela kometa poezije. Glava te komete bio je Różewicz, a ostali tek rep”.

U zbilji čiji su temelji ruševine prethodnog svijeta i relativizacija svih humanističkih vrijednosti, Tadeusz Różewicz početkom pedesetih godina povlači se u šleske Gliwice, daleko od poljskih kulturnih centara, i piše poeziju posve lišenu estetizacije i uzvišenog tona. Kratki stihovi čija je mjera ritam ljudskog daha, ogoljen jezik svakodnevice i suzdržan ton njegovi su načini govora o biološkom preživljavanju i etičnom svjedočenju. Poezija za nj nije alat kojim svijet treba ukrasiti nego – izraziti i ispočetka imenovati.

U svojoj Kartoteci (Kartoteka, 1960), jednom od najpoznatijih dramskih tekstova poslijeratne poljske književnosti, raskida s klasičnom dramaturgijom na razini forme, prostora, vremena i karakterizacije tematizirajući identitetski rasap u moralno urušenom svijetu. Tekst je kreiran kao kartoteka tipskih likova, simbola, trauma i sjećanja. U njemu namjesto radnje imamo nemotivirane rezove i fragmentarnost, a umjesto uobičajenog  dramskog jezika – šutnju i nedorečenost.

Różewiczevo poetsko i dramsko pismo, kao i njegovi autopoetički tekstovi i eseji, otkrivaju etičku i egzistencijalnu nelagodu i ustrajan pjesnikov trud da je opiše, svjestan da se to ne dâ učiniti na svidljiv i lak način.

Umro je 24. travnja 2014. u Wrocławu.

DEZERTERI
(Dezerterzy)

1

ja čovjek
slabe vjere
molim se za pokoj
tih smrtnih duša
za sjene
koje ne mogu
naći mjesto
vječnog počinka
zalutale između pustog neba
i domovine
ja čovjek dobre volje
i slabe vjere
čekam spomenik
neznanom vojniku dezerteru
iz svih vojski
iz svih ratova

spomenik podignut
kriomice do neba
pod zemljom
spomenik podignut očima
majki žena sestara ljubavnica

spomenik podignut
od srama očaja straha
ljubavi i mržnje
spomenik bez imena i prezimena

Hrabrost dezertera
je teško podnošljiva bližnjima
tko je pobjegao s polja slave
tko je pobjegao od klanja
neće dobiti oprost
od suvremenika
i potomaka

tko je izbjegao ubijanje
sam je sebe ubio
i živog pokopao
u zaborav

ovjenčan hrastovim lišćem
na grani drvetaili na uličnoj svjetiljci
obješen u cvijetu života
dezerter
déserteur
Fahnenflüchtiger
Landesverräter
bježi na kraj svijeta

„jao onom
tko je u cvijetu mladosti
ne utaživši žeđ za životom
pao žrtvom
neprijateljskog noža
jao njemu i jao nama
njegovim sunarodnjacima
ili sugrađanima
duša mu neće naći mir
ostat će među nama
ponižena i uvrijeđena”

2

pjesnik se moli za dušu
neznanog dezertera

mòlimo se
i oni koji vjeruju u Boga
i oni koji vjeruju u Ništa
za smrtne duše
koje lutaju
po poljima šumama livadama
po ulicama gradova
po crkvama i grobljima
mòlimo se za dezertere
prvog i drugog svjetskog rata
pokoj vječni
daj im Gospodine
Mòlimo se za dezertere
ratova obrambenih i osvajačkih
ratova pravednih i nepravednih
mòlimo se za one što su odbacili
oznake uniforme
oružje i zastave
„Ne ubij”
rekao je Gospodin
i šuti
„Gott mit uns”
rekao je čovjek
i krenuo u rat
s križem
u ruci

Pozivam Vas
na Prozivku Poginulih…
Dezerteri!
Svih vojski svijeta!
neka počasna garda
ispali salvu uperenu
u vaša srca glave
zavezane oči

neka vaši kolege
pucaju još jednom u
vaša imena
vaše sjene
uspomenu na vas

apoteoza vođa
generala koljača
ljudoubojica traje

oni proglašavaju rat
i mir
pravo na život
pravo na smrt
a majke i dalje rađaju
rađaju heroje
rađaju dezertere
rađaju ljude

jadna ljudska bića
jedini sisavci obučeni
u groteskne uniforme

pod raznobojnim zastavama
spremaju se za rat
za rat za rat
spremaju se za zadnji
nastup
u teatru rata

a ja čekam
spomenik neznanom dezerteru
iz svih vojski svijeta

WISŁAWA SZYMBORSKA
1923. – 2012.

Jedina poljska pjesnikinja nobelovka rodila se 2. srpnja 1923. godine pokraj gradića Kórnika u zapadnoj Poljskoj. Godine 1931. seli se u Krakov u kojem ostaje do kraja života. Započela je studirati polonistiku pa sociologiju, ali zbog financijskih problema studije nije završila. Ubrzo se počela profesionalno baviti pisanjem i raditi u književnim časopisima kao urednica, feljtonistica, esejisica i kritičarka. Prve zbirke objavljuje u socrealističkom duhu za što će joj, kad desetljećima poslije dobije Nobela, stići prigovori zdesna, združeni sa zahtjevima za moralnom lustracijom. Iako nije marila za te propagandne pjesme, što je pokazala njihovim neuvrštavanjem u kasnije izbore vlastite poezije, u polemike nije ulazila. Pronicljiv bi čitatelj međutim morao primijetiti da su se kolokvijalni stil i komunikativnost njezine poezije, koji odlikuju te rane pjesme, zadržali i kroz sve kasnije faze stvaralaštva, što je nesumnjivo pridonijelo tome da postane najpopularnijom poljskom pjesnikinjom dvadesetog stoljeća.

Poetiku Wisławe Szymborske karakteriziraju humor, ironija, intelektualna distanca i filozofski minimalizam. Njena poezija često poseže za svakodnevnim, trivijalnim situacijama koje apstrahira do razine univerzalističkog govora o ljubavi, smrti, prirodi i – jednoj od njezinih omiljenih tema – ljudskoj nesavršenosti. Koristila je transparentan i štedljiv jezik, lišen patetike. S mjesta potencijalno sveznajućeg, decidiranog autorskog glasa koji moralizira, u poeziji Szymborske progovara znatiželjna, benevolentna promatračica, koja češće postavlja pitanja negoli daje odgovore, vjerujući, kako je sama pjesnikinja rekla, da „ne znam” ima veću težinu od „znam”.

Danas više negoli prije do izražaja dolaze brojne njezine pjesme u kojima premješta očište prema ne-ljudskim lirskim glasovima. Pjesnikinja razgrađuje samorazumljivost humanističkog središta i pokazuje da su hijerarhije vrijednosti života i smrti ponajprije ljudska projekcija. U tom je smislu njezin bestijarij poetički prostor etike brige i poziv da moral ne gradimo na svojim pravilima, nego na uzajamnosti, ranjivosti i odgovornosti, što pronicljivijeg čitatelja nužno vodi prema preispitivanju vlastitog antropocentrizma i vrstizma.

Rijetko je davala intervjue i nerado javno govorila o svom pisanju, smatrajući da se o svemu što je važno u njezinoj poetici treba iščitati u samim pjesmama. Držala je do prijateljstava, koja je pomno njegovala čitav život. Ali i do književnosti – sav je novac od Nobelove nagrade oporučno ostavila za promociju poezije i potporu piscima.

Njezin nobelovski govor u Stockholmu Pjesnik i svijet bio je jedan od najkraćih u povijesti te nagrade. Niz od svega petnaestak opsegom nevelikih pjesničkih svezaka koje je objavila za života, završava zbirkom što sadrži samo 13 pjesama, naslovljenom Dovoljno je (Wystarczy, 2012).

Umrla je 1. veljače 2012. godine u Krakovu.

KRAJ I POČETAK
(Koniec i początek)

Nakon svakog rata
netko mora pospremiti.
Kakav-takav red
sam se neće napraviti.

Netko mora odgurnuti ruševine
na rubove cesta,
da mogu proći
kola puna leševa.

Netko mora zapinjati
u mulju i pepelu
oprugama kauča
krhotinama stakla
i krvavim krpama.

Netko mora privući grededa se podupre zid,
netko ostakliti prozor
i postaviti vrata na šarke.

To nije fotogenično
i traje godinama.
Sve kamere već su otputovale
u drugi rat.

Mostove treba opet
i kolodvore od temelja.
U dronjcima će biti
rukavi od zasukavanja.

Netko s metlom u rukama
još spominje kako je bilo.
Netko sluša
kimajući neotkinutom glavom.
Ali već se u njihovoj blizini
počinju motati oni,
kojima je to dosadno.

Netko će još s vremenom
ispod grma iskopati
hrđom prošarane argumente
i prenijeti ih na stog smeća.

Oni koji su znali
o čemu se tu radilo,
moraju ustupiti mjesto onima,
što znaju malo.
I manje od toga.
Konačno skoro pa ništa.

U travi koja je prerasla
uzroke i posljedice,
netko mora ležati
s klasom u zubima
i blejati u nebo.

O SMRTI BEZ PRETJERIVANJA
(O śmierci bez przesady)

Ne razumije se u humor,
u zvijezde, u mostove,
u tkalaštvo, rudarstvo, ratarstvo,
gradnju brodova i pečenje tijesta.

U naše razgovore o planovima za sutra
ubacuje svoju zadnju riječ
koja nije na tu temu.

Ne zna čak ni ono
što je neposredno vezano uz njezin fah:
ni grob iskopati,
ni kovčeg sklepati,
ni pospremiti za sobom.

Zauzeta ubijanjem,
čini to šlampavo,
bez sistema i pripreme.
Kao da tek uči na svakom od nas.

Na stranu uspjesi,
ali koliko fijaska,
promašenih udaraca
i ponovljenih pokušaja!

Katkad joj ponestane snage
da sruši muhu u zraku.
S mnogim gusjenicama gubi
natječući se u puzanju.

Svi ti gomolji, mahune
pipci, peraje, traheje
ukrasno perje i zimsko krzno
svjedoče o zaostacima
u njezinom zlovoljnom poslu.

Loša volja nije dovoljna
a čak i naša pomoć u ratovima i prevratima,
pokazala se, zasad, nedostatnom.

Srca kucaju u jajima.
Rastu skeleti dojenčadi.
Sjemenke dobivaju prva dva lista,
a često i visoka stabla na obzoru.

Tko tvrdi da je svemoguća,
sam je živim dokazom
da svemoguća nije.
Ne postoji život
koji barem na trenutak
nije besmrtan.

Smrt
točno za taj trenutak uvijek zakasni.

Uzalud trese kvaku
nevidljivih vrata.
Tko je koliko postigao
to mu oduzeti ne može.

Klasicistički okvir

Rođen 29. listopada 1924. godine u Lavovu, Zbigniew Herbert prvih je dvadesetak godina života proveo u rodnom gradu. Lavov je u to vrijeme bio multikulturalan, multikonfesionalan, višejezični grad u kojem je, uz ukrajinsko i poljsko stanovništvo, živjela i brojna židovska zajednica. Prema vlastitoj tvrdnji, Herbert se angažirao u lavovskom pokretu otpora, a pred kraj rata s obitelji se preselio u Poljsku te u Krakovu upisao studij. Diplomirao je ekonomiju na Krakovskoj ekonomskoj akademiji i pravo na Sveučilištu Nikole Kopernika u Toruńu. Studirao je, s prekidima, i filozofiju, a kratko i likovnu umjetnost. Godine 1951. preselio se je u Varšavu, odakle je od 1958. počeo odlaziti na dugotrajna putovanja i boravke u zapadnu i južnu Europu. Prve publicističke tekstove objavio je 1948., a prve pjesničke radove 1951. U prvoj polovini pedesetih kad se, u neslozi s politikom komunističke vlasti, isključio iz javnog književnog života, i ne mogavši računati s objavljivanjem debitantske zbirke u nekoj od izdavačkih kuća jer su sve bile državne, sastavljao je rukopisne zbirke pjesama ili ih iskucavao na pisaćoj mašini i slao bliskim ljudima. Živio je u siromaštvu, pristajao na privremene i potplaćene poslove, hranio se u menzama, najradije u onoj gdje se uz juhu mogao besplatno dobiti i kruh. Kako je ona bila jako udaljena od mjesta gdje je stanovao, idući natrag kilometrima pješice, ponovno bi ogladnio. Bilo je to, doduše, vrijeme općeg siromaštva u zemlji, ali Herbert je, sa svojim širokim obrazovanjem i nekoliko fakultetskih diploma, živio ispod razine dostojanstva.

Godine 1956. izlazi njegova prva zbirka, Struna svjetla, u kojoj se javljaju odjeci pjesničkog pokoljenja koje mu je prethodilo i poljske književne tradicije, ali i klasicistički okvir antičkih referenci i pjesnikova konkretna, neposredna zbilja. Bilo je to vrijeme „jugovine“, novog kursa komunističke vlasti na kojem se i kultura sve više udaljava od socrealističke doktrine. Iako Herbert zbirku objavljuje u nakladi od samo 1205 primjeraka, njegov „kasni debi“ čita se s pažnjom i dobiva visoke ocjene nekih od najvažnijih kritičarskih glasova, poput Kazimierza Wyke: „Ne pobjeđuje samo onaj tko prvi krene sa starta. Postoje talenti na duge staze koji se razvijaju tek u narednim krugovima. Autor Strune svjetla svakako je jedan od njih. A poezija je trka s nepoznatim brojem krugova. Kladim se na Herberta.“

Živio je u siromaštvu, pristajao na privremene i potplaćene poslove, hranio se u menzama, najradije u onoj gdje se uz juhu mogao besplatno dobiti i kruh. Kako je ona bila jako udaljena od mjesta gdje je stanovao, idući natrag kilometrima pješice, ponovno bi ogladnio

Putovanja i istraživanja

Godinu dana kasnije – također u, za poljske prilike, nevelikoj nakladi – izlazi druga zbirka Hermes, pas i zvijezda, gdje će čitateljima predstaviti lirsko-prozne forme koje je nazivao pjesničkim prozama (prozy poetyckie), a ne pjesmama u prozi (poemat prozą) i, kako sugerira njegov biograf Andrzej Franaszek, postoje indicije da su bile namijenjene mlađim čitateljima. Njihova duhovitost, začudnost i provokativnost, koja se ogleda u pozivu da promotrimo bolje, da zavirimo iza, da otklonimo uobičajene perspektive, da vidimo predmete i pojave oslobođene njihova konteksta koji ih značenjski zatvara, za što je možda najilustrativniji tekst Sat, izazov su i za odrasle čitatelje sklonije onom „naizgled“ negoli onom „unutra“. Te pjesničke proze više no Herbertove pjesme otkrivaju autora koji voli pričati pričice, zabavljati svog slušatelja, ali ga i poticati da bude sugovornik i sutvorac značenja. Duhovitost čije naznake prepoznajemo u tekstovima, Herbertovi prijatelji i znanci spominju kao jednu od njegovih najsnažnijih karakteristika. Kad mu se rodio nećak, pjesnik mu se obratio pismom: „Dragi Rafale! Pišem ti velikim slovima da bi me mogao čitati. Upravo si napunio mjesec dana čvrstog spavanja i marljivog dojenja. Tim povodom primi moje čestitke i najljepše želje. Dobivaj na težini i rasti. Prvi mjeseci života pomalo su dosadni i ne čudim se ako se u okovima pelena povremeno glasno žališ na svijet. Ne mogu dočekati trenutak u kojem ću s tobom moći diskutirati o Pascalu i svojim omiljenim pjesnicima.“

Uslijedio je dvogodišnji period stipendijskih boravaka u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji, poznanstva s emigrantskim intelektualnim krugovima i budućim prevoditeljima njegove poezije i eseja. Obilazio je muzeje i katedrale, pravio bilješke i skice na temelju kojih će po povratku u Poljsku napisati prvu zbirku putopisnih eseja Barbarin u vrtu, posvećenu mediteranskom kulturnom nasljeđu, posebno arhitekturi, slikarstvu i povijesti. Nesklon sintetskom, sveobuhvatnom pogledu, Herbert esejist entuzijastičan je promatrač detalja u kojima se zrcale tragovi velikih događaja, subjektivan je ali dobro informiran, predmetima svog interesa prilazi s neuobičajene ili neočekivane strane. Dok francusku gotiku opisuje iz ekonomskog očišta, zanimaju ga ne samo cijene i načini nabave materijala, transporta i gradnje nego i svakodnevica zidara i kamenorezaca, štrajkovi radnika na gradilištu samostana, udio donacija pariških kurtizana za gradnju katedrala, radnik koji se prijavljuje za zidarski posao kako bi otkupio vlastite grijehe. Diskretnu sjenu na originalnost Herbertova pristupa temi i nesvakidašnju upućenost u financijske, tehničke i društvene aspekte gotičke gradnje baca činjenica da je vjerojatno koristio knjigu francuskog povjesničara i medijavelista Jeana Gimpela Graditelji katedrale (Les batisseurs de cathedrales), objavljenu 1958., za njegova boravka u Francuskoj, u kojoj je mnoštvo podataka i opaski nalik na one koje je on kasnije ugradio u svog Barbarina u vrtu. No unatoč opravdanim sumnjama da se nije susprezao u korištenju relevantne literature o svakoj temi koja ga je fascinirala, Herbert nije bio sužnjem papirnatih vodiča ni stručnih zapisanih izvora, svaki je njegov esej potvrda da je predmet analize proučavao svim čulima i da je pred svakim stajao dječje impresioniran i svjestan da je umjetničko djelo, koje je nepomično u prostoru, zapravo prevalilo dug vremenski put.

Nesklon sintetskom, sveobuhvatnom pogledu, Herbert esejist entuzijastičan je promatrač detalja u kojima se zrcale tragovi velikih događaja, subjektivan je ali dobro informiran, predmetima svog interesa prilazi s neuobičajene ili neočekivane strane

Sklonost ironiji i metafizici

Godine 1961. objavljuje treću zbirku, Studiju predmeta, njegovi dramski tekstovi doživljavaju prve inscenacije, predstavlja se, i poezijom i osobno, češkim čitateljima, održava promocije i pjesničke večeri po poljskim gradovima. Tijekom šezdesetih ponovno odlazi na duga putovanja, financirana prvim novčanim nagradama, stipendijama ili potporom prijatelja, u Englesku, Škotsku, Italiju i – po prvi put – u Grčku. Na njemačkom i švedskom tada su objavljeni prijevodi njegove poezije i eseja, a Czesław Miłosz prevodi njegovih dvadesetak pjesama i čini ga konačno dostupnim anglojezičnim čitateljima.

Godine 1969. u Varšavi Herbert objavljuje zbirku Natpis, koja sadrži i dvadesetak pjesama ranije već objavljenih u Londonu, u nakladi od trideset primjeraka i u prijevodu njegovih prijatelja, bračnog para Czajkowski. Biblijski motivi i etičke preokupacije tipične za pjesnikov opus pojavljuju se i u ovoj zbirci, ali i one, kao i česte metaforičke poveznice s poljskom društvenom i političkom zbiljom druge polovine dvadesetog stoljeća, tek su neki od aspekata ove poezije, nikako suštinska dimenzija u kojoj bi bio pohranjen ključ za njezino razumijevanje. Svođenjem Herberta na pjesnika moralistu i zatvaranjem u okvir refleksivne poezije snažnog etičkog naglaska, zanemaruju se iznimne estetske i poetičke dimenzije njegova pisma, bez kojih bi mogao djelovati poput zamornog propovjednika.

Sklonost ironiji i metafizički nemir, humor i historiozofska refleksija, herojstvo i visoka osjetljivost, neposredni biološki i društveni kontekst i povijesna perspektiva, sve su to obilježja Herbertove poezije koja je nastajala u periodu od gotovo pola stoljeća, na jeziku koji govori tek nekoliko desetaka milijuna ljudi, a čiji pjesnici, baš kao i Herbert, ipak dopiru do čitateljā s lakoćom premošćujući jezične i kulturne barijere. A danas znamo – i vremenske.

Krajem šezdesetih, po izlasku njegovih izabranih pjesama na engleskom, odlazi i na pjesničke festivale u Americi te je gostujući predavač na California State Collegeu. Kasnije boravi u Austriji i Njemačkoj, gdje nastaju prve skice pjesničke biografije jednog od najpoznatijih književnih likova: Gospodina Cogita. Potom boravi u Francuskoj, gdje će mu liječnici dijagnosticirati tešku psihičku bolest koja će ionako neuređen, nemiran svijet poljskog pjesnika, dodatno prožeti patnjom.

Fasciniran nizozemskim slikarstvom, sedamdesetih godina za boravka u Njemačkoj piše esejističku zbirku Mrtva priroda s konjskim žvalama, u kojoj je i jedan od njegovih najfascinantnijh eseja, „Gorak miris tulipana“, o burzovnim špekulacijama s lukovicama tulipana, za kojima su Nizozemci tridesetih godina sedamnaestog stoljeća neobjašnjivo pomahnitali. Slijede godine stalnih putovanja i privremenih zaustavljanja u zemljama Zapadne Europe i u Americi. U Poljsku se vraća redovito i uvijek nakratko – kako bi dobio vize ili obnovio pasoš. Posjećuje i Jugoslaviju: Struške večeri poezije u Makedoniji, Beograd, Dubrovnik. U svom se pjesničkom i esejističkom pismu oslanja na antičku tradiciju i simbole mediteranske civilizacije reflektirajući indirektno o moralnim pitanjima i duhovnom stanju suvremenog društva. Ono što pripada njegovoj neposrednoj zbilji i sadašnjem trenutku nikad nije eksplicitno unosio u svoja djela, jer mu je služilo samo kao povod da čovjeka i društvo promatra na široj skali. Nezainteresiran za sve što pripada burzovnim vrijednostima o kojima odlučuju hirovite tržišne sile i čije su očigledna obilježja površnost, ispraznost i prolaznost, pjesnik Herbert opsesivno je zagledan u intrinzične vrijednosti: sućut, ljudskost, pravdu.

Godine 1974. izlazi zbirka Gospodin Cogito, u nakladi od deset tisuća primjeraka, koja će značiti veliki preokret u Herbertovu životu i donijeti mu zasluženu čitanost i priznanja. U Europi prima značajne književne nagrade poput Herderove, dobiva stipendije, uspijeva ostvariti gotovo četverogodišnji boravak u Berlinu. U svjetskoj književnosti postat će znan i cijenjen prije svega kao autor Gospodina Cogita, svog pjesničkog alter ega, koji je ime preuzeo iz glasovite sentencije „cogito ergo sum“ – što je osnovna postavka Descartesove filozofije, izrečena u IV. poglavlju njegova Rasprave o metodi. Descartesova filozofska metoda polazi od temeljnog načela da u neku tezu valja sumnjati sve dok se ne dokaže njezina istinitost. Jedino stabilno, što sumnji ne podliježe, jest upravo sumnja samog subjekta. Budući da misli, subjekt postoji, a njegova je sumnja dokaz nesumnjivosti bivanja. U jednom od pjesnikovih arhivskih bilješki o Gospodinu Cogitu stoji zapis rimskog pravnika Ulpijana „cogitationis poenam nemo patitur“ (nitko ne može biti kažnjen za svoje misli), iz čega možemo izvesti pretpostavku da slobodnomisleći lirski subjekt svoje ime duguje ne samo kartezijanskoj sumnji nego i starorimskom pravu na slobodu mišljenja. Ali Herbert nas uči više od toga: da bi se mislilo, mora se imati o čemu, da bi se bilo kritičnim, mora se biti upućenim.

Nezainteresiran za sve što pripada burzovnim vrijednostima o kojima odlučuju hirovite tržišne sile i čije su očigledna obilježja površnost, ispraznost i prolaznost, pjesnik Herbert opsesivno je zagledan u intrinzične vrijednosti: sućut, ljudskost, pravdu

Gospodin Cogito

Gospodin Cogito je antinomična, napeta figura koja je istovremeno prisutna jer je ukotvljena u svoju svakodnevicu i zasužnjena povijesnim kontekstom, ali i izmještena, jer traži oslonac u golemom kulturnom naslijeđu. Kogitovske pjesme stilski su oskudne, svedene u izrazu, guste u značenju. U jednoj od najpoznatijih pjesama „Poruka Gospodina Cogita“, koja je čitana i kao njegov etički manifest, pjesnički glas lirskom ti nalaže da slijedi moralne vrijednosti posredovane kulturnom baštinom, bez obzira na cijenu. Pjesma međutim sadrži i unutarnji paradoks provučen kroza svaku strofu. Moralna ispravnost neodvojiva je od rizika, a nagrada će u konačnici vjerojatno izostati. No veličina ideje za koju se borimo i naša vjernost toj borbi pohranjeni su upravo u odluci da ne odustajemo, izvjesnosti poraza usprkos. U drugoj pak raskošnoj kogitovskoj pjesmi „Molitva gospodina Cogita – putnika“, prepoznajemo Herberta putnika, i čitamo je kao poetski curriculum vitae čovjeka koji boga vidi u drugim živim bićima, prirodi, ali prije svega u drugim ljudima, onima koji mu kažu da na prozoru otočke kuće ostavi lampu upaljenu za neznance, „da se svjetla na zemlji pozdravljaju“.

Pogrešno bi bilo razumijevati lirskog junaka Cogita preko onog što znamo ili što je o sebi kazivao njegov autor. Ali to ne vrijedi i obratno. Naime, iz obazrivo pisane, vrlo iscrpne Herbertove biografije koju je, nakon deset godina istraživačkog rada, objavio Andrzej Franaszek, saznajemo da je pjesnikovo često spominjanje vlastitog angažmana u poljskom pokretu otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata nemoguće potvrditi pouzdanim dokazima. O toj je epizodi jedini govorio pjesnik sam, ne postoje svjedoci ni dokumenti koji tvrdnju potkrepljuju. Franaszek podsjeća na znanu činjenicu da je kreator Gospodina Cogita u dječačkoj dobi imao kompliciran prijelom noge koji nije adekvatno liječen, zbog čega je kasnije bio fizički slabiji od svojih vršnjaka. Odrastajući, naučio je prikrivati taj nedostatak, ali nikad u potpunosti. Na njegovu putu u vojsku, zaustavila ga je mršavija i kraća noga. Herbertovi su problemi sa zdravljem kinjili i njegovu psihu: pretjerana sklonost alkoholu i bipolarni poremećaj iscrpljivali su ga i opterećivali odnose s drugima.

Uz uspomene na očaravajućeg sugovornika, duhovitog i obrazovanog intelektualca i velikodušnog prijatelja, njegovi znanci čuvaju i sjećanje na pjesnikove kaprice, burne svađe i eksplozivne afekte. Ritam njegovog življenja više od tri desetljeća određivale su smjene euforije i depresije. Neiskorišteni recepti na lijekove za ovladavanje psihičkom bolešću, pronađeni posthumno u knjigama koje je čitao, svjedoče možda o piscu koji je bio neposlušan pacijent, a možda i o čitatelju koji je vjerovao u ljekovit učinak literature. Herbert nikad nije javnosti podastirao svoj privatni život. Proglašen klasikom, ukrašen nagradama, fiksiran u povijestima književnosti i školskim udžbenicima, ostao je sa svojim padovima i ushitima skriven svima osim najbližima, sve do opsežne biografije koja otkriva – kako njezin autor kaže – da je više bio čovjek nespokoja negoli stabilnosti, i posve svjestan da mu se život umnogome razlikuje od pjesama. Nikad se nije predstavljao kao junak svoje poezije, ali mu je nastojao nalikovati, vjerujući da stvaranjem može nadići samoga sebe.

Gospodin Cogito je antinomična, napeta figura koja je istovremeno prisutna jer je ukotvljena u svoju svakodnevicu i zasužnjena povijesnim kontekstom, ali i izmještena, jer traži oslonac u golemom kulturnom naslijeđu. Kogitovske pjesme stilski su oskudne, svedene u izrazu, guste u značenju

Cinizam vlasti

Po povratku u Poljsku, 1981. godine, povezuje se s opozicijskim krugovima, jedan je od njihovih duhovnih vođa. Za vrijeme vojne vlasti generala Jaruzelskog u kontaktu je s interniranim vodećim aktivistima Solidarnosti. Ne objavljuje u službenom tisku, iz nakladničke kuće povlači rukopis esejističke zbirke Labirint uz more (ugovor za tu knjigu, potpisan 1965., produljivan je više puta, a knjiga će na koncu biti objavljena dvije godine nakon autorove smrti). U srpnju 1983., poljski Književni institut u Parizu objavljuje mu šestu zbirku poezije naslovljenu Raport iz opkoljenog grada, koja sadrži pjesme što će ubrzo biti prevedene na mnoge jezike i često citirane osamdesetih godina u stranom tisku koji je pratio političku situaciju u Poljskoj.

U njoj su i izvanredne pjesme „Damast s nadimkom Prokrust“ i „Kaligula“, kojima Herbert osvaja vrhunac ironije: situacijske i verbalne. Njegova je ironija sokratovska, ona mu omogućuje da predmet svog interesa premjesti iz vlastite neposredne blizine u prostor višeg reda. Na jednoj ravni pjesme donose nesklad između teme i načina na koji o njoj lirski subjekt govori, a na drugoj je očit konflikt između stvarnosti prikazane u pjesmama i objektivne istine izvan teksta. Obojica naslovnih lirskih junaka poznati su po svojoj okrutnosti. U lirskim monolozima oni međutim tumače i opravdavaju vlastite postupke, predstavljajući ih kao nužne, samorazumljive i ispravne. Ono što najviše uznemiruje način je i sadržaj govora tirana, koji svrsishodnost i valjanost svojih djela opravdava višim ciljem koji je u interesu i samih žrtava. Herbert nam tako, istovremeno zastrašujuće i duhovito, predstavlja cinizam okrutne vlasti, koja je, ako nije luda, posve svjesna rascjepa između društvene stvarnosti i svog govora o njoj, besramno hvaleći vrijednosti koje naočigled iznevjerava.

Kad je osamdesetih godina Herbertova poezija čitana prije svega u političkom (opozicijskom) ključu, Gospodin Cogito bio je na vrhuncu popularnosti, uglazbljivan je i javno izvođen, a stihove iz kogitovskih pjesama ispisivali su članovi Solidarnosti na transparentima što su ih nosili na protestima protiv režima. Gospodin Cogito međutim nije bio ni štrajkaš, ni rušitelj vlasti, ni ilegalac. Njegova je pozicija bila odmak od oportunizma i potraga za vlastitim integritetom, za samoodređenjem koje neće biti svodivo na dihotomni stav, determiniran isključivo društvenopolitičkim iskustvom. Gospodin Cogito prezire svoje progonitelje, ali je lišen uvjerenja da je on sam besprijekoran: „ponavljaj: pozvan sam – zar nije bilo boljih?“. U tome je snaga Herbertova pjesničkog glasa, koji ne pošteđuje ironije ni samog sebe, a kamoli laži koje se predstavljaju kao istine, iluzije koje su prezentirane kao ispravni koncepti, paradigme koje prati tvrdnja da nemaju alternative.

U drugoj polovini osamdesetih godina pjesnik se sa suprugom upućuje na zadnje, gotovo šestogodišnje izbivanje iz domovine, unatoč bolesti i financijskim problemima. Na mapi svojih putovanja bilježi Njemačku, Italiju, Izrael, Španjolsku, Francusku. U Parizu mu izlazi zbirka Oproštajna elegija. Vraća se u Poljsku 1992. i s iznimkom kratkog putovanja u Nizozemsku na izložbu tulipana, više je neće napustiti. Boluje od astme, žučno istupa u javnosti, uključuje se u polemike, iznosi stajališta o dnevnopolitičkim temama, vodi davno započetu raspravu s Czesławom Miłoszem, kritizira novu Poljsku, dopisuje se s prijateljima, crta mjesta najdražih putovanja i – unatoč svemu i mimo svega – piše poeziju. Godine 1998. objavio je zbirku Epilog oluje, a iste godine, 28. srpnja prije zore, umro je u bolničkom krevetu u Varšavi.

Njegova je ironija sokratovska, ona mu omogućuje da predmet svog interesa premjesti iz vlastite neposredne blizine u prostor višeg reda. Na jednoj ravni pjesme donose nesklad između teme i načina na koji o njoj lirski subjekt govori, a na drugoj je očit konflikt između stvarnosti prikazane u pjesmama i objektivne istine izvan teksta

Izabrane pjesme

Herbert nas, poput svakog velikog pjesnika, a možda čak i bolje od drugih, uči razumjeti „druge ljude, druge jezike, druge patnje“. Jer tako biva lakše podnijeti sebe. Umjesto sobom, baviti se drugima, umjesto za sebe, biti tu za druge. Nemali je broj Herbertovih pjesama posvećen njegovim prijateljima, ili ljudima koji su mu imponirali. Nerijetko se i smisao pjesme u svojoj punini otkriva tek ako znamo tko je bio onaj čije je ime u naslovu ili je utisnuto između naslova i tijela pjesme ili je pak inkorporirano u samu pjesmu. Katkad taj trag može i zbuniti, kao u njegovoj, već pred smrt pisanoj pjesmi „Posljednje riječi“. Kad je napisana, češki pjesnik Miroslav Holub (1923. – 1998.), Herbertov znanac i prevoditelj njegove poezije na češki koji se u njoj spominje, još je uvijek bio živ. Pjesma je zapravo inspirirana smrću Bohumila Hrabala (3. veljače 1997.), koji je pao s bolničkog prozora dok je hranio golubove.

Jedna od najdirljivijih i posve onespokojavajućih pjesma u za tisak pripremljenome izboru, „Iz nenapisane teorije snova“, posvećena je uspomeni na Jeana Ameryja, pravim imenom Hans Mayer, austrijskog asimiliranog Židova, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata zatočen u koncentracijskim logorima trpio torture. Herbert u njoj nemoćno konstatira: „zločinci mirno spavaju snovi su im ružičasti“, dočim se žrtve moraju pomiriti s „podlom voljom preživljavanja iskušenjem oprosta“ i doista im ne možemo ponuditi drugo doli našu sućut.

U pjesmama posvećenima kolegama i prijateljima pjesnicima vodio je zamišljene dijaloge, ili nastavke onih stvarnih, kao u „Fortinbrasovoj elegiji“, posvećenoj Miłoszu, ili u „Pismu Ryszardu Krynickom“, iz koje smo jedan stih – naklon moje sjenke – uzeli kao naslov predmetnog izbora. Prvi Herbertov susret s mladim Krynickim, koji se zbio na jednom pjesničkom festivalu početkom sedamdesetih, prije obilježava napetost negoli idila. Krynicki, tad pjesnik početnik, starijem već afirmiranom kolegi zajedno je s drugim novovalnim pjesnicima javno prigovorio izbjegavanje jednoznačnog govora o političkoj i društvenoj stvarnosti. U svom je istupu Herbert tada, između ostalog, kazao da uloga poezije nije voditi „tvrdoglavi dijalog s konkretnom stvarnošću koja čovjeka okružuje, s ovom stolicom, s bližnjim, s ovim trenutkom, njegujući krhku vještinu kontemplacije, nego prije svega da stvara vrijednosti, da gradi njihovu hijerarhiju, da bude svjestan moralni izbor sa svim umjetničkim i životnim posljedicama koje taj izbor prate“.

Pripremajući izbor, sve smo pjesme preuzimali i prevodili prema originalima iz dviju golemih Herbertovih knjiga: Sabrane pjesme i Rasute pjesme. Ta je pomno i pedantno priređena kritička izdanja svih Herbertovih objavljenih i u rukopisu sačuvanih pjesama i pjesničkih proza načinio upravo Ryszard Krynicki, 40 godina nakon njihova prvog susreta.

Postoji jedna Herbertova fotografija, snimljena u okolici Varšave pedesetih godina 20. stoljeća. Prikazuje tridesetogodišnjeg pjesnika koji na svojim grudima drži dvije tigraste mace. Obje kao i on gledaju u objektiv fotoaparata i djeluju kao da bi radije bile u travi nego na njegovim rukama, a on, mada nehajno naslonjen na drveni zid i nasmijan, odjeven je u svečanu bijelu košulju čiji je ovratnik stegnut kravatom. Taj nesklad mjesta fotografiranja i njegove pojave, zagrljaja maca koje mu svojim šapicama gužvaju kravatu i najavljuju da će mu se već tren kasnije oteti, pjesnik natkriljuje čistim, širokim osmijehom. Na drugoj slici snimljenoj na istom mjestu, s istim modelima, Herbert je objektivom uhvaćen iz poluprofila, mace mu više nisu na rukama ali su tik pokraj njega, spokojno zagledane u prostor izvan fotografije. Te su slike, više od onih na kojima je zajedno s velikanima svoga vremena, pred impresivnim zdanjima svjetske arhitekture ili za govornicama važnih kulturnih institucija, sažele važnost Herbertove pojave: uvijek je bio podjednako u sebi i izvan sebe, prizemljen, dakle prisutan, a nasmijan, dakle izmješten. Prejako je druge stezao zagrljajem svoje poezije, ideja, etičkih i estetičkih naloga, ali nakon što smo jedanput bili dio tog stiska, mi se više ne možemo i ne želimo vratiti tamo gdje smo bili prije tog iskustva.

Priredili smo Naklon moje sjenke s velikim marom i odgovornošću, u nadi da će ona promijeniti barem ponekog od svojih čitatelja. Kako drukčije nego – nabolje.

Ova je knjiga jedinstvena ne samo u hrvatskom prijevodu nego i uopće, jer su u njoj združene dvije autorove zbirke, Asimetrija (2014.) i Pravi život (2019.) To su ujedno i zadnje autorove za života objavljene zbirke, između kojih je publiciran i jedan dvojezični (englesko-poljski) izbor iz njegova pjesničkog opusa Aerodrom u Amsterdamu (2016.) i dvije esejističke zbirke Poezija za početnike (2017.) i Neuređena supstanca (2019.)

Adam Zagajewski jedan je od najznačajnijih autora suvremene poljske književnosti. Dobitnik je prestižnih poljskih, europskih i svjetskih književnih nagrada, prevođen na mnoge jezike. Pjesnik je, esejist i prozaist. Rođen je 1945. u Lavovu, iz kojeg je njegova obitelj prisilno preselila na zapad Poljske. Djetinjstvo je proveo u šleskim Gliwicama, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U periodu 1963–1970. studirao je filozofiju i psihologiju na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. S fakultetskim kolegama, također pjesnicima, 1968. osniva pjesničku grupu Teraz – krakovski rukavac pjesničke formacije Novi val (Nowa fala) i postaje koautor programskih tekstova. Novovalni su pjesnici u svojim manifestnim istupima zagovarali prekid korištenja lažljivog jezika u politici, medijima i književnosti, vraćanje vjerodostojnosti i autentičnosti jeziku i njegovo dublje ukorjenjivanje u svakodnevni život. S Julianom Kornhauserom, kasnije uglednim jugoslavistom, književnim povjesničarom i pjesnikom, Zagajewski objavljuje Nepredočeni svijet (1974.) zbirku eseja književnokritičkog i programatskog karaktera. U knjizi su analizirali poslijeratnu poljsku književnost, optužujući neke autore za eskapizam i nepouzdano, lažno predstavljanje društvene stvarnosti. Prigovorili su im pretjeranu metaforičnost i kostimiranost, a apelirali na odustajanje od hermetičnosti i pozivali ih na povratak realizmu. U svojim prvim zbirkama i Zagajewski praktično slijedi idejno-estetske postulate koje u kritici zagovara.

Opozicija i emigracija

Od 1968. do 1975. godine radio je kao asistent na Institutu za društvene znanosti na Sveučilištu za znanost i tehnologiju u Krakovu. Bio je urednik i suurednik književne redakcije časopisa Student, Młoda Kultura. Zbog svoje povezanosti s opozicijskim krugovima, gdje radi kao predavač na ilegalnim tečajevima, objavljuje kod podzemnih izdavača i uređuje prvi nezavisni književni časopis Zapis, nekoliko je godina bio na popisu zabranjenih autora. Godine 1979. odlazi na stipendiju u Zapadni Berlin (Berliner Künstlerprogramm), gdje ostaje sve do 1981., kad se vraća u Krakov i već sljedeće, 1982. godine, zbog privatnih razloga – kako je sam višestruko naglašavao – emigrira u Francusku. Prijateljujući i surađujući s intelektualnim i književnim krugovima u emigraciji i u Poljskoj, objavljuje u uglednom književnom kvartalniku Zeszyty Literackie, koji je najprije izlazio u Parizu, a 1992. godine redakcija se preselila u Varšavu. Uz časopisnu, Zeszyty su u dvadesetak godina djelovanja imali i značajnu izdavačku produkciju, te su tiskali i jednu od najvažnijih esejističkih knjiga Adama Zagajewskog Solidarnost i samoća (1986.). Godine 1988. Zagajewski počinje predavati kreativno pisanje na Sveučilištu u Houstonu. U Krakov se za stalno vratio 2002., gdje je i umro 2021. godine.

Adam Zagajewski autor je nekoliko zbirki eseja u kojima bilježi svoje refleksije o pročitanoj lektiri, autorima čija djela cijeni, putovanjima, muzici, filozofiji, poeziji. U spomenutoj knjizi eseja Solidarnost i samoća bavi se nerazrješivim konfliktom onog tko je društveno biće, neraskidivo vezan i zainteresiran za kolektiv, a istovremeno distanciran, željan vlastitog prostora i spokoja. Lavirajući između fasciniranosti drugima i potrebe da u osami ostane promatrač, Zagajewski i u ovim dvjema zbirkama, Asimetrija i Pravi život, ispisuje asimetriju pravog života, nesumjerljivost teksta koji je refleksija života, i života koji je predmet te refleksije. Njegova poezija donosi slike svijeta koji je u jednom od eseja u knjizi Dva grada (1991.) ovako opisao: „Shvatio sam da je svijet podvojen, podijeljen, istovremeno prekrasan i beznačajan, težak i lagan, herojski i kukavički.“ On ga međutim ne prikazuje binarnim nego združuje krajnosti u pokušaju da ovlada njegovom čudesnom neshvatljivošću.

Iako koristi jednostavan jezik i komunikativan izraz, nešto je staromodno i klasično u poeziji Zagajewskog. S jedne strane, poseže za registrom filozofskih i kulturnih pojmova koji traže mislećeg, obrazovanog čitatelja. S druge pak strane, u njegovoj poeziji nema jakih gesta, jednoznačno iskazanog svjetonazora ni povođenja za pjesničkim trendovima. Otud možda i blago posprdna šala što je kružila u poljskim književnim krugovima u kojoj jedan pjesnik kaže drugome: „Zagajewski ima novu pjesničku zbirku“, a kad ga ovaj pita: „Kakva je?“ onaj prvi odgovara: „Ista.“

Impresivna dosljednost

Uistinu, ima neke impresivne dosljednosti u pjesničkom načinu Adama Zagajewskog, ali i u ovim dvjema zbirkama, zadnjima što su mu za života objavljene. U njima, međutim, posebnu važnost, veću negoli u ranijima, imaju pamćenje i sjećanje. O pamćenju u Zagajewskog pisala je i Susan Sontag osvrćući se na njegovu knjigu eseja U tuđoj ljepoti (2007.): „Svako je pisanje oblik pamćenja. Ako u knjizi postoji nešto trijumfalno, onda je to sjećanje koje ovdje, čini se, radi posve neometano. Um na zapovijed uskrsava prošlost u slikama i nikad u tome ne pogriješi. Obnavljanje pamćenja je, naravno, etička dužnost: nalog da se nikad ne zaustavimo u nastojanju da dopremo do istine.“ Istina je Zagajewskog prije svega estetska činjenica. Prizori iz života što ih okupljaju ove dvije zbirke, kad su istrgnuti iz snažnog konteksta – poput onog u pjesmi „O mojoj majci“ – ublaženi su i smekšani, a ako su preuzeti iz svakodnevne običnosti – kao u pjesmi „Stari slikar“ – nisu lišeni drame. U oba slučaja, Zagajewski uspijeva izbjeći klišej i u formi i u sadržaju.

U zbirci eseja Lagano pretjerivanje (2011.), najosobnijoj proznoj knjizi Zagajewskog, neprijeporna je međusobna prožetost njegova esejističkog i poetskog pisma. Dirljivi opisi oca, djetinjstva i mitskog Lavova, grada koji je pjesnik izgubio odmah po rođenju, da bi ga sebi, nostalgičnim roditeljima, i nama, svojim čitateljima, ponovno izgradio poezijom, i danas su neočekivano potresni i aktualni, kao uostalom i ovdje uvrštene pjesme o izbjeglicama, tim najtužnijim od svih putnika na svijetu.

Dok u zbirci Asimetrija pjesnik poseže za mnoštvom autobiografskog materijala, ulazeći u dijalog ne samo sa svojim bliskima, nego i sa sobom nekadašnjim, prizivajući već znanu topiku iz ranijih pjesničkih zbirki, u Pravom životu nastoji okupiti, združiti i sumirati iskustvo jednog nemirnog življenja, rastakanog povijesnim ali i osobnim dramama. Ni jedna ni druga nisu oslobođene ironije i sumnje u donesene odluke i davne odabire, iako potvrđuju njihovu neopozivost.

Asimetrija pravog života, iscrtana kratkim, odmjerenim potezima pjesnika slikara, koji melankoličnim tonovima svjedoči o prolaznosti zaustavljajući je sjećanjem, potvrda je autoironične konstatacije samog pjesnika, da je poezija – lagano pretjerivanje.

Na nama je samo još mirno priznati da među pjesnicima malo tko pretjeruje tako lijepo kao Zagajewski.