Nakon groznice ponovo pišem, kao kad se stara, žuđena rana otvori i prokrvari, pretpostavljam da iz svega toga ispada nepotpuna slagalica, prizori drugih, uopće, koga se to prikazuje.
Roman Detalji švedske spisateljice Ie Genberg, uoči ljeta objavljen u nakladi Hena Com, nagrađivani je suvremeni bestseller kratkog daha i visokog napona. Riječ je o skokovitom narativu koji se pokreće kada pripovjedačica, omamljena u bolesničkoj postelji s nečime što može prizvati muke po koroni, u ruke prima knjigu koju odavno nije otvorila, nejasno vođena intuicijom da radi nešto što je već jednom, nekad, radila. Slijede četiri poglavlja, svako obilježeno imenom po jedne osobe iz života naratorice, koja je na nju ostavila duboki trag. Johanna, Niki, Alejandro, Birgitte nisu tek epizode u autobiografskoj kronologiji, nego prostori još uvijek živi u unutarnjem svijetu pripovjedačice, fragmenti njezine ličnosti neravni od otisaka tuđih, često nepažljivih prstiju.
Kompleksnost života pripovjedačica nalazi u svakodnevnici i rutini, u stalnoj prisutnosti čak i najnestalnijih ličnosti koje su nam prošle kroz biografiju i negdje ostavile potpis
Ja u drugima
Iako je prvi impuls za otvaranje starih emocionalnih ladica titravi nemir u izmaglici fibre, tekst koji se rastvara smiren je i zaokružen, nimalo grozničav. Struktura počiva na četveročlanom temelju, svaki segment vezan za jednu ličnost, no kako se detalji granaju, oblikuju nešto nalik na sveobuhvatni prizor jednog života. Roman otvara pitanje koliko našeg bića grade i čine drugi ljudi, različite prisutnosti koje nas oblikuju nježnošću, izazovom, odlaskom… Relativno suzdržana spram samosvjesne autorefleksije, Genberg pripovjedačicu prikazuje samo i uvijek u odnosu, u odrazu, zadržavajući pogled na svijetu koji je okružuje, ne zaboravljajući ni koliko je taj pogled u svijet uvijek nestabilan i maglovit, a nagađanja o unutrašnjosti drugih subjektiviteta nespretna i promjenjiva.
Posve u duhu još uvijek popularnog memoarskog književnog modusa, Detalji su nenametljivo dirljivi i autorski spretni u sažetosti izraza. Možda im jedini prigovor može biti da su i suviše nenametljivi, i suviše u duhu varijacija na memoar, s obzirom na prezasićenje sličnim narativima između Knausgaardove literarne megalomanije i maestralne konciznosti projekta Annie Ernaux. Knjiga ima duha, ali ne previše, uglavnom je skandinavski cool, a uski format ide u prilog čitateljskom iskustvu da se dojam iscrpi prije kraja. Sara Profeta prenosi laki jezik švedskog originala, sažet i jasan, blizak svakodnevnici iz koje vuče niti da bi satkao prozračni pokrov teksta, no povremeni su jezični detalji Detalja pomalo začudni i kao da nisu posve sletjeli u hrvatski. Bez komparativne prijevodne analize nemoguće je ustvrditi jesu li nespretnosti prijevodne ili mišljene da osnaže dojam ubrzanog pisanja, no u svakom slučaju ne ometaju užitak u tekstu čiji tijek lako preskače preko tekstualnih i jezičnih nabora. Formalna i emocionalna površinska neujednačenost poglavlja, u smislu da su duljine poglavlja, kao i prirode odnosa i njihova trajnost različite, stvara dojam nepatvorene spontanosti i asocijativnog niza, kao da je roman nastao u jednom, ili četiri uzastopna daha.
Čitateljicu može obradovati i prisutnost biseksualnosti pripovjedačice kao proste činjenice života, koja nije obremenjena višestrukim samopreispitivanjem identitetskog sklopa ili intimnog iskustva vlastite žudnje, niti predstavlja ukrasnu viticu pred hetero-kodirano razrješenje. Pripovjedačica pripovijeda svoje ljubavi kako joj naviru sjećanja, povišena temperatura i gotovo zaboravljena posveta u knjizi kao šalica lipova čaja i notorni kolačić otvaraju ne sasvim potragu, ali slobodnostrujeću šetnju hodnicima sjećanja.
Roman otvara pitanje koliko našeg bića grade i čine drugi ljudi, različite prisutnosti koje nas oblikuju nježnošću, izazovom, odlaskom… Relativno suzdržana spram samosvjesne autorefleksije, Genberg pripovjedačicu prikazuje samo i uvijek u odnosu, u odrazu
Balansirano i dopadljivo
Detalji su među rijetkim naslovima koji su se u hrvatskom prijevodu pojavili (netom) prije engleskoga, na krilima pozitivne reakcije kritike i publike. Teško nalazim u sebi razumijevanje za entuzijazam prema tekstu koji mi se čini solidan i šarmantan, ali ne puno više od toga, no jest svakako riječ o knjizi na koju je teško reagirati negativno; dopadljiva je i blaga, otvorena i puna svakome prepoznatljivih životno-pripovjednih elemenata. Intimna i univerzalna, s dovoljno peripetija i avantura da ne bude flah, ali bez skokova i kontroverzi koje bi ju činile neuvjerljivom ili nepristupačnom. Možda je njezina snaga upravo u tom balansu i suptilnosti osnaženoj kondenziranom formom. Ondje gdje se ipak upusti u koji meta-komentar, pripovjedačica-autorica uglavnom zabrazdi u nepotrebnu eksplikaciju i opća mjesta, ističući primjerice kako se smiješnim u retrospektivi čini iščekivanje milenija, ili kako najtrajnije utiske u sjećanju čini upravo ono što su u življenim trenucima tek (dakako) detalji. Likovi i odnosi svakako su zanimljivi, a sposobnost da iscrta koherentni i složeni odnos u relativno malo prostora literarno je iznimno vrijedna. U kontrastu neprestane žeđi ali relativne djelatne pasivnosti pripovjedačice, i manije ili akutne anksioznosti onih oko nje razvija se zanimljiva tenzija koja prožima roman.
U detaljima uzrečica nalazi jednakovrijedno boga i vraga, a zna se i da su upravo pedantne sitnice ono što čini bitnu razliku u književnosti. Ne čini mi se doduše da su detalji ono što nosi ovaj roman, iako ga svakako osnažuju, no njegov je skelet ipak od krupnih događaja. Možda je poanta u tome da se u tim širokim potezima pronalazi čitav univerzum detalja, u koji možemo prodirati, pretraživati ga, i od njega krojiti svoje pripovijesti, ponekad nehotice krojeći od dobronamjernih laži. „Nepotpunom slagalicom“ Genberg naziva svoj roman kako se bliži posljednjim stranicama, reflektirajući o tome kako s vremenom shvaća da iscrpiti sok života ne znači nužno rasuti se na sve strane svijeta u beskonačne pustolovine. Svu kompleksnost života pripovjedačica nalazi u svakodnevnici i rutini, u stalnoj prisutnosti čak i najnestalnijih ličnosti koje su nam prošle kroz biografiju i negdje ostavile potpis. I možda ne smeta da se autorica-pripovjedačica malo zavrti u klišeje koji su akonto neke univerzalne istinolikosti klišejima i postali, osloni se na njih kao odmorišta i utočišta, kao kontrapunkt svijetu koji uvijek grozničavo goni iluzorno novo i originalno i iskričavo, zaboravljajući da je za užitak u ljepoti potrebno zastati i obratiti pozornost.
