Krajem kolovoza 2017. godine, dok se polovica kontinenta polagano budila iz ljetnoga sna, jedna od najboljih umjetničkih izložbi u Europi, „Documenta“, koja se svakih pet godina održava u njemačkom gradu Kasselu, otkazala je nadolazeći performans nazvan „Auschwitz na plaži“. Možda ne i neočekivano: na kraju, je li naziv mogao biti provokativniji? Što bi, zaboga, to moglo značiti?
Planirani performans inspiriran je tekstom talijanskog filozofa Franca „Bifa“ Berardija, u kojem on uspoređuje trenutnu situaciju s migrantima koji zapnu na mediteranskim plažama s hororima Drugog svjetskog rata – ili preciznije, Holokaustom. Vijesti o tome izazvale su bijes u Njemačkoj te su ga na kraju, zbog pritiska javnosti, kuratori odlučili otkazati.
Kao odgovor na to, Bifo je naglasio da mu nije bila namjera uvrijediti ili krivo koristiti riječ „Auschwitz“, njezino jedinstveno značenje i implikacije. Prije je želio isprovocirati raspravu referirajući se na „teško“ značenje Auschwitza, koje u javnoj svijesti s pravom ostaje tema koja zahtijeva krajnje poštovanje i ozbiljnost.
U Njemačkoj je sama najava „Auschwitza na plaži“ imala željeni učinak: glavni argument protiv performansa bio je, riječima ministra kulture savezne pokrajine Hessen, Borisa Rheina: „Ne može se dopustiti ikakva usporedba s Holokaustom, jer su nacistički zločini bili jedinstveni.“
Mjesec dana prije nego što je otkazan performans, Bifo je u pismu ostavke dostavljenom pokretu DiEM25 (Democracy in Europe Movement 2025) objasnio koncept naslova. Osnovan 2016. godine kao paneuropski pokret, DiEM25 trenutačno ima oko 100 tisuća članova, uvjerenih da samo radikalna transnacionalna politika može vratiti demokraciju u Europu.
Demokracija u Europi?
U svome pismu Bifo je naglasio da više nema takvog nečeg poput demokracije u Europi, kontinentu koji nije uspio nadići svoju povijest. Europa je, kazao je: „… samo nacionalizam, kolonijalizam, kapitalizam i fašizam.“ U Drugom svjetskom ratu, nastavlja, ljudi su imali izliku za ne prosvjedovanje protiv deportacija, segregacija, mučenja i istrebljenja: malo je njih bilo upoznato sa stvarnošću logora smrti. Danas, međutim, nemamo izlike; znamo što se događa na Mediteranu: „znamo koliko je smrtonosan efekt europskog zanemarivanja i odbijanja preuzimanja odgovornosti za migrantski val koji je izravni rezultat ratova koje su isprovocirala dva stoljeća kolonijalizma“. Kako bi zaustavila migraciju, tvrdi Bifo, Europa je u procesu izgradnje koncentracijskih logora za izbjeglice, i isplaćuje zemlje poput Turske, Libije i Egipta za njezin prljavi posao na mediteranskoj obali, sprječavajući ljude da uopće krenu prema Europi.
Već smo davne 1991. godine, bilježi Bifo, kada je brod sa 26 tisuća Albanaca ušao u talijansku luku Brindisi, znali da je počela velika migracija. U tom trenutku, Europa je imala mogućnost dviju putanji. Prva: ona otvorenih granica i redistribucije resursa u procesu primanja i integracije. Druga: ona odbijanja, odvraćanja, da se lagani put od sjeverne Afrike do obala Španjolske, Italije i Grčke učini nemogućim. Europa je odabrala drugi put. Svakodnevno se žene, djeca i muškarci utapaju. Uz časne iznimke – ljudi koji su sada osuđeni zbog pomaganja i solidarnosti s „ilegalnim migrantima“ – Europljani su odbili priznati svoju povijesnu odgovornost. Svi su suučesnici u onome što Bifo naziva „Auschwitzom na plaži“.
Ovo je, očigledno, vrlo mračna procjena europske situacije. Ne samo da Bifo namjerno uspoređuje trenutnu izbjegličku krizu s Auschwitzom, nego i Europu drži odgovornom za „istrebljenje“ izbjeglica. Izjava da je voda zamijenila ciklon B teška je – da ne kažemo provokativna. No Bifo je točno znao što radi. Njegova je namjera s ovom usporedbom bila da šokom potakne ljude na javnu raspravu. Po svoj prilici u tome je i uspio.
Međutim, javna rasprava neizbježno je i predvidljivo otišla u pogrešnom smjeru. Umjesto da potakne na ozbiljnu razmjenu ideja o izbjegličkoj krizi i europskoj odgovornosti – i za utopljene u Sredozemnom moru, i za one u koncentracijskim logorima u Libiji i drugdje – raspravu je odmah ugušila debata o korištenju riječi „Auschwitzu“ i o tome za što se ona smije, a za što ne smije koristiti.
Već smo davne 1991. godine, bilježi Bifo, kada je brod sa 26 tisuća Albanaca ušao u talijansku luku Brindisi, znali da je počela velika migracija. U tom trenutku, Europa je imala mogućnost dviju putanji. Prva: ona otvorenih granica i redistribucije resursa u procesu primanja i integracije. Druga: ona odbijanja, odvraćanja, da se lagani put od sjeverne Afrike do obala Španjolske, Italije i Grčke učini nemogućim
Zabrana razmišljanja
Ukratko: „Auschwitz“ i „plaža“ ne smiju ići skupa. Njihovo supostavljanje provocira trenutnu reakciju, upravo zato što znače nešto potpuno različito: oksimoron, dvije čisto oprečne riječi. Iako je neostvaren, utjecaj performansa „Auschwitz na plaži“ u samoj je ekstremnoj disonanci. Usudio se zaraziti nas, čak i ako smo zaraženi nevoljko, slikom Auschwitza na plaži, slikom Aylana Kurdija, malenog sirijskog dječaka koji se utopio u Mediteranu u rujnu 2015. godine: njegova smrt nije izoliran tragični slučaj, nego dokaz europskog institucionaliziranog odbijanja migranata.
Međutim, čak i ako je namjera iza „Auschwitza na plaži“ bila razbijanje najjačeg postojećeg Denkverbot (prelijepi njemački izraz koji opisuje „zabranu razmišljanja“), sam Bifo to nije mogao. Možda je jedina osoba koja smije ponuditi izlaz iz ove zatvorene petlje značenja osoba koja je preživjela Holokaust.
U članku iz 2001. godine, „Čiji je Auschwitz?“, Imre Kertész kaže – gotovo kao da predviđa srdžbu oko Documente 2017. godine – da postoji „nešto šokantno dvosmisleno u ljubomornom načinu na koji preživjeli inzistiraju na svom ekskluzivnom pravu na Holokaust kao da je intelektualno vlasništvo, kao da su doprli do neke velike i jedinstvene tajne, kao da štite neko nečuveno blago od raspadanja i (posebno) nanošenja namjerne štete“.
Riječi su to koje bi se mogle primijeniti na njemačku debatu oko otkazanog performansa „Auschwitz na plaži“. Samo što nisu oni koji su preživjeli Holokaust, nego njemački mediji djelovali kao samoprozvani zaštitnici „intelektualnog vlasništva“ Holokausta: čuvajući ga od zlouporabe, ne kao što to preživjeli čine, kroz sjećanje, nego kroz silinu osude performansa koji – čak i uz intenzitet Bifova jezika – nije trebao povrijediti žrtve i preživjele. Upravo suprotno: trebao je upozoriti da mi možda – po Bifovoj procjeni, već to i radimo – putujemo u smjeru „ponavljanja Auschwitza“.
Koliko je samo Kertész bio u pravu kada je rekao da smatra „kičem“ bilo kakvo predstavljanje Holokausta koje „ne može ili ne želi shvatiti organsku vezu između našeg izobličenog načina života i same mogućnosti Holokausta“. Kertészu je viđenje Auschwitza kao nečega što se „tiče samo Nijemaca i Židova i samim time njegovo svođenje na nešto poput fatalne nekompatibilnosti dviju skupina“ također kič: „kada je politička i psihološka anatomija modernog totalitarizma općenitije zanemarena; kada se Auschwitz ne promatra kao univerzalno iskustvo, nego svodi na ono što odmah ‚upada u oči’“.
Koliko je samo Kertész bio u pravu kada je rekao da smatra „kičem“ bilo kakvo predstavljanje Holokausta koje „ne može ili ne želi shvatiti organsku vezu između našeg izobličenog načina života i same mogućnosti Holokausta“
Nikada više Auschwitz
Upravo to je poanta „Auschwitza na plaži“. Nije se posredno pokušavalo umanjiti njemačko ili židovsko značenje Auschwitza. Bio je to, doduše, pokušaj da se ekstrapolira, artikulira univerzalna priroda horora Auschwitza: povezivanje njega i našeg „deformiranog načina života“ danas, i mogućnosti da bi se nešto poput Holokausta moglo ponoviti u drugačijem obliku.
Naravno da je rizično nazvati trideset tisuća ljudi koji su se, kao rezultat europskih politika, utopli u Mediteranu, ili milijun migranata koje drže u „koncentracijskim logorima“ u Libiji, „Auschwitzom na plaži“. Bifova poanta, doduše, i jest da bismo se trebali prisjetiti slavne rečenice Nie wieder Auschwitz („Nikada više Auschwitz“). Čak i ako se trenutni zločini sami po sebi ne podudaraju s onima u Auschwitzu, Bifov cilj iza ove provokacije (u izvornom latinskom značenju, provocatio, „prizivanje, izazov“) bio je razotkrivanje strašnog potencijala naše trenutne situacije: Auschwitz bi se mogao ponoviti.
Slagali se s Bifovom mračnom autopsijom Europe ili ne, poanta koju je razložio u svom pismu ostavke (iako ostaje članom, jer je DiEM25 nije prihvatio) vodi nas od „Okupacije“ (prvog dijela ove knjige) do „Oslobođenja“ (njezinog drugog dijela). Pitanje je kako se još uvijek možemo nazivati Europljanima ako se ove strahote i užasi zbilja događaju.
U svom pismu, Bifo se odrekao svog europskog identiteta. Uistinu, izjavio je da, ako to znači biti Europljaninom, prihvatiti mentalitet koji se pravi da ne vidi te užase, onda nikada nije ni bio Europljanin. Kao dobar čitatelj Austinova Kako djelovati riječima, Bifo je zasigurno znao da je izjava: „Više nisam Europljanin“, „performativ“. Takav iskaz nije ni istinit ni neistinit: jednostavno je neka vrsta djelovanja. U Bifovu slučaju, mogao bi se interpretirati kao „ostavka“ – ili još jedna provokacija.
Ako je procjena europske – i općenitije, svjetske – situacije danas, kojom smo se bavili u prvom dijelu knjige, imalo točna, tada pravo pitanje nije toliko je li ili nije Auschwitz moguć, koliko kako se može izbjeći.
Suočeni s još jednim Auschwitzom (a pod Auschwitzom mislim na „univerzalno iskustvo“, kako bi ga nazvao Kertész), kako se možemo organizirati? Ako se Auschwitz može dogoditi ponovno, koja je naša odgovornost? Kako možemo djelovati da ga spriječimo?
Ako je procjena europske – i općenitije, svjetske – situacije danas, kojom smo se bavili u prvom dijelu knjige, imalo točna, tada pravo pitanje nije toliko je li ili nije Auschwitz moguć, koliko kako se može izbjeći
Dokument barbarizma
Nije prvi korak da rezignirano izjavimo da „više nismo Europljani“, nego upravo suprotno. Da, jasno nam je da biti „Europljaninom“ odmah znači – kao što je Bifo istaknuo u svom pismu – odvikavanje od barem pet stoljeća kolonijalizma, kapitalizma i nacionalizma. Znamo da „Europa“, putem njegovih mračnih zaključaka, znači i „Holokaust“. Znamo da nema dokumenta Europe koja nije istovremeno i dokument barbarizma.
Također znamo da je svaki dokument Europe ujedno i dokument otpora. Europske vrijednosti nisu ili prosvjetljenje, humanizam i univerzalna ljudska prava, ili koncentracijski logori, ciklon B i Holokaust. Europske su vrijednosti oboje. Podleći vjerovanju da se europske vrijednosti svode samo na prvi skup imenica znači pasti u zamku eurocentrizma i europskog ekscepcionalizma – čiji je logičan zaključak bila ta druga, strašna iteracija europskih vrijednosti. No trajno zauzeti stav da su europske vrijednosti samo koncentracijski logori, ciklon B i Holokaust značilo bi odbaciti emancipatornu ostavštinu koja je također dio Europe i njezine povijesti. Samo shvaćanjem da je Europa istovremeno oboje nalazimo put izvan trenutne situacije.
Ljeti 2011. godine, u svjetlu Arapskog proljeća, dok pokret Occupy cvjeta u cijeloj Europi, u njegovu pariškom stanu susreo sam se s osobom koja je poznavala, intimno iskusila oba skupa europskih vrijednosti: Stéphanea Hessela, koji je preživio koncentracijski logor i bio borac pokreta otpora.
I eto nas, dvadesetosmogodišnji Europljanin razgovara s devedesetčetverogodišnjim Europljaninom; jedan deprimiran europskom situacijom i drugi koji je još uvijek vjerovao da ima nade. No nije devedesetčetverogodišnjak bio deprimiran, a dvadesetosmogodišnjak pun nade. Bilo je obrnuto.
Sve do samoga kraja svog života – preminuo je godinu dana kasnije – Stéphane Hessel bio je pun nade. Kada sam spomenuo da je njegov poziv na djelovanje, iz međunarodnog bestselera Indignez-vous! (Pobunite se!), možda utopijski, nježno je odgovorio da se otpor i izgradnja novog svijeta mogu gledati i na takav način. Međutim, „kada si star koliko i ja, onda si iskusio da stvari koje jednoga dana izgledaju kao utopija postanu stvarnost: ako je nacistički režim mogao biti srušen, ako se mogla dogoditi dekolonijalizacija, ako se Europa još uvijek može izgraditi – ne uspješno, ali zasigurno bolje nego prošlih stoljeća – onda i možeš jedino biti pun nade“.
Kao što bi svaki mladi Europljanin trebao, na to sam mu citirao Benjaminovu interpretaciju slike Angelus Novus Paula Kleea, reproduciranu i na naslovnoj stranici Hesselova djela.
U svom eseju „Teze o filozofiji povijesti“ iz 1940. godine, Benjamin, koji je posjedovao Kleeovu originalnu sliku – opisao je „Novog anđela“, koji: „izgleda kao da će se upravo odmaknuti od nečega o čemu netremice razmišlja“:
„On zuri, usta su otvorena, krila raširena. Tako zamišljamo anđela povijesti. Lice mu je okrenuto prema prošlosti. Tamo gdje zamišljamo slijed događaja on vidi jedinstvenu katastrofu koja nastavlja gomilati razvaline i baca ih pred sebe. Anđeo bi htio ostati, probuditi mrtve, i popraviti razbijeno. No oluja puše iz Raja; ulovila se u njegovim krilima tako nasilno da ih anđeo više ne može zatvoriti. Oluja ga neodoljivo tjera u budućnost kojoj ima okrenuta leđa, dok gomila razvalina pred njim raste do neba. Ta oluja ono je što nazivamo napretkom.“
Tako sam odgovorio Hesselu; ako je napredak samo neprekidni ciklus očaja, onda teško da je „Anđeo povijesti“ vjesnik nade, kako bi ljudi mogli pomisliti čitajući Indignez-vous!
“Ako je nacistički režim mogao biti srušen, ako se mogla dogoditi dekolonijalizacija, ako se Europa još uvijek može izgraditi – ne uspješno, ali zasigurno bolje nego prošlih stoljeća – onda i možeš jedino biti pun nade”
Otpor i nada
Začudo, mladi Stéphane Hessel upoznao je Waltera Benjamina, obiteljskog prijatelja, u Marseilleu 1940. godine, neposredno prije nego što je Benjamin pobjegao iz Francuske preko Pirineja samo s gas-maskom i četkicom za zube. Kako se Hessel toga sjeća, Benjamin je bio očajan; a on sam, u svojim dvadesetima, pun nade. No Hessel mi sedamdeset godina kasnije odlučno miran govori: „Možemo biti očajni i imati mnogo dobrih razloga za to, no moramo se protiv vlastitog očaja boriti nadom.“
Kroz cijeli njegov život, Hesselova djela oblikovala su ove riječi. Nedugo nakon što je Walter Benjamin u krajnjem očaju počinio samoubojstvo (exaspération) u Portbou, Hessel se borio protiv očaja nadom (aspiration). Pobjegavši u London 1941. godine, pridružio se pokretu otpora generala Charlesa de Gaullea, a zatim vratio u Francusku da organizira komunikacijske mreže Otpora ususret iskrcavanju Saveznika 1944. godine. Tamo ga je uhapsio Gestapo i deportiran je u koncentracijske logore Buchenwald i Dora-Mittelbau. Uspio je pobjeći pri transferu u Bergen-Belsen, i dokopao se Hanovera, gdje je došao do savezničkih trupa koje su tuda napredovale. Nakon rata postao je diplomat i sudjelovao u izradi Opće deklaracije o ljudskim pravima. U listopadu 2010. godine objavljeno je prvo izdanje njegova pamfleta od 32 stranice, Indignez-vous!, u šest tisuća primjeraka. Samo u Francuskoj unutar nekoliko tjedana prodano je gotovo milijun primjeraka.
U svijetu punom očaja, ovaj stari, ponosni borac Otpora probudio je nadu. Te 2011. godine španjolski prosvjednici i drugi protagonisti otpora, od zadruga do komuna, nazvali su se Indignados („pobunjeni“), prema naslovu njegova djela. Iste te godine, cijeli svijet – od Egipta i Tunisa, preko Grčke i Španjolske, do Sjedinjenih Država – okupirao je trgove i ulice, u procesu vraćanja nade.
Sve nas to vraća u 2017. godinu i Bifovo pismo ostavke. U posljednjih šest godina proljeće puno nade pretvorilo se u zimu očaja. Nove političke stranke, temeljene na nadi i optimizmu, postale su poput starih, u nedostatku snage da se promijeni tijek povijesti. U međuvremenu izbjeglička se kriza produbila i izgrađeni su novi zidovi; vode se novi ratovi i artikulirani su novi fašizmi; dok se Europska unija dezintegrira, očekuje nas globalna nestabilnost. Vratili smo se u Marseille 1940. godine s Walterom Benjaminom i Stéphaneom Hesselom, na raskrsnici očaja i nade.
Možda bismo Bifovo pismo iz 2017. godine trebali razumjeti kao drugi oblik „povlačenja“ Waltera Benjamina: očajničko gubljenje bilo kakve nade, jer izgleda kao da nema izlaska? Ili možda Bifo misli da trebamo nadu bez optimizma? Sada se suočavamo s istom dilemom koju su imali Benjamin i Hessel. Nije to pitanje pravog ili krivog (rezignacija ili aspiracija): oba izbora mogu se objasniti i razumjeti. Važno je da smo svjesni izbora, i da svaki izbor sa sobom nosi mogućnost odabira drugog.
Međutim bilo bi krivo misliti da je očaj suprotni pol optimizma. Bifova procjena trenutnog stanja Europe – čak i njegov izraz „Auschwitz na plaži“ – točan je. U krivu je međutim u svom prihvaćanju rezignacije pored aspiracije. Za Bifa je Europa već izgubljena, jer se većina europskog stanovništva odbija nositi s vlastitom povijesnom odgovornošću. No nije dovoljno dati ostavku. Jedini je način istinskog prihvaćanja odgovornosti u rehabilitaciji nade – mnogo radikalnije nade od naivnog poimanja optimizma. Danas nam je više no ikad potrebna nada bez optimizma. To je jedini put od otpora do oslobođenja.
