„Postoji samo blagost / koja uvijek kasni“ stihovi su kojima završava pjesma „20. stoljeće u mirovini“, iz jedne od dviju među ove korice uvrštenih zbirki Adama Zagajewskog. Te blagosti ni u poetskom načinu ni u sadržaju kod Zagajewskog ne nedostaje. Ona, štoviše, gotovo da preduhitruje čitatelja, podešavajući ga da obazrivo zakorači u čitanje poezije čiji najdragocjeniji učinci izmiču nestrpljivima i osornima.
Ova je knjiga jedinstvena ne samo u hrvatskom prijevodu nego i uopće, jer su u njoj združene dvije autorove zbirke, Asimetrija (2014.) i Pravi život (2019.) To su ujedno i zadnje autorove za života objavljene zbirke, između kojih je publiciran i jedan dvojezični (englesko-poljski) izbor iz njegova pjesničkog opusa Aerodrom u Amsterdamu (2016.) i dvije esejističke zbirke Poezija za početnike (2017.) i Neuređena supstanca (2019.)
Adam Zagajewski jedan je od najznačajnijih autora suvremene poljske književnosti. Dobitnik je prestižnih poljskih, europskih i svjetskih književnih nagrada, prevođen na mnoge jezike. Pjesnik je, esejist i prozaist. Rođen je 1945. u Lavovu, iz kojeg je njegova obitelj prisilno preselila na zapad Poljske. Djetinjstvo je proveo u šleskim Gliwicama, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U periodu 1963–1970. studirao je filozofiju i psihologiju na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. S fakultetskim kolegama, također pjesnicima, 1968. osniva pjesničku grupu Teraz – krakovski rukavac pjesničke formacije Novi val (Nowa fala) i postaje koautor programskih tekstova. Novovalni su pjesnici u svojim manifestnim istupima zagovarali prekid korištenja lažljivog jezika u politici, medijima i književnosti, vraćanje vjerodostojnosti i autentičnosti jeziku i njegovo dublje ukorjenjivanje u svakodnevni život. S Julianom Kornhauserom, kasnije uglednim jugoslavistom, književnim povjesničarom i pjesnikom, Zagajewski objavljuje Nepredočeni svijet (1974.) zbirku eseja književnokritičkog i programatskog karaktera. U knjizi su analizirali poslijeratnu poljsku književnost, optužujući neke autore za eskapizam i nepouzdano, lažno predstavljanje društvene stvarnosti. Prigovorili su im pretjeranu metaforičnost i kostimiranost, a apelirali na odustajanje od hermetičnosti i pozivali ih na povratak realizmu. U svojim prvim zbirkama i Zagajewski praktično slijedi idejno-estetske postulate koje u kritici zagovara. 
Opozicija i emigracija
Od 1968. do 1975. godine radio je kao asistent na Institutu za društvene znanosti na Sveučilištu za znanost i tehnologiju u Krakovu. Bio je urednik i suurednik književne redakcije časopisa Student, Młoda Kultura. Zbog svoje povezanosti s opozicijskim krugovima, gdje radi kao predavač na ilegalnim tečajevima, objavljuje kod podzemnih izdavača i uređuje prvi nezavisni književni časopis Zapis, nekoliko je godina bio na popisu zabranjenih autora. Godine 1979. odlazi na stipendiju u Zapadni Berlin (Berliner Künstlerprogramm), gdje ostaje sve do 1981., kad se vraća u Krakov i već sljedeće, 1982. godine, zbog privatnih razloga – kako je sam višestruko naglašavao – emigrira u Francusku. Prijateljujući i surađujući s intelektualnim i književnim krugovima u emigraciji i u Poljskoj, objavljuje u uglednom književnom kvartalniku Zeszyty Literackie, koji je najprije izlazio u Parizu, a 1992. godine redakcija se preselila u Varšavu. Uz časopisnu, Zeszyty su u dvadesetak godina djelovanja imali i značajnu izdavačku produkciju, te su tiskali i jednu od najvažnijih esejističkih knjiga Adama Zagajewskog Solidarnost i samoća (1986.). Godine 1988. Zagajewski počinje predavati kreativno pisanje na Sveučilištu u Houstonu. U Krakov se za stalno vratio 2002., gdje je i umro 2021. godine.
Adam Zagajewski autor je nekoliko zbirki eseja u kojima bilježi svoje refleksije o pročitanoj lektiri, autorima čija djela cijeni, putovanjima, muzici, filozofiji, poeziji. U spomenutoj knjizi eseja Solidarnost i samoća bavi se nerazrješivim konfliktom onog tko je društveno biće, neraskidivo vezan i zainteresiran za kolektiv, a istovremeno distanciran, željan vlastitog prostora i spokoja. Lavirajući između fasciniranosti drugima i potrebe da u osami ostane promatrač, Zagajewski i u ovim dvjema zbirkama, Asimetrija i Pravi život, ispisuje asimetriju pravog života, nesumjerljivost teksta koji je refleksija života, i života koji je predmet te refleksije. Njegova poezija donosi slike svijeta koji je u jednom od eseja u knjizi Dva grada (1991.) ovako opisao: „Shvatio sam da je svijet podvojen, podijeljen, istovremeno prekrasan i beznačajan, težak i lagan, herojski i kukavički.“ On ga međutim ne prikazuje binarnim nego združuje krajnosti u pokušaju da ovlada njegovom čudesnom neshvatljivošću.
Iako koristi jednostavan jezik i komunikativan izraz, nešto je staromodno i klasično u poeziji Zagajewskog. S jedne strane, poseže za registrom filozofskih i kulturnih pojmova koji traže mislećeg, obrazovanog čitatelja. S druge pak strane, u njegovoj poeziji nema jakih gesta, jednoznačno iskazanog svjetonazora ni povođenja za pjesničkim trendovima. Otud možda i blago posprdna šala što je kružila u poljskim književnim krugovima u kojoj jedan pjesnik kaže drugome: „Zagajewski ima novu pjesničku zbirku“, a kad ga ovaj pita: „Kakva je?“ onaj prvi odgovara: „Ista.“
Impresivna dosljednost
Uistinu, ima neke impresivne dosljednosti u pjesničkom načinu Adama Zagajewskog, ali i u ovim dvjema zbirkama, zadnjima što su mu za života objavljene. U njima, međutim, posebnu važnost, veću negoli u ranijima, imaju pamćenje i sjećanje. O pamćenju u Zagajewskog pisala je i Susan Sontag osvrćući se na njegovu knjigu eseja U tuđoj ljepoti (2007.): „Svako je pisanje oblik pamćenja. Ako u knjizi postoji nešto trijumfalno, onda je to sjećanje koje ovdje, čini se, radi posve neometano. Um na zapovijed uskrsava prošlost u slikama i nikad u tome ne pogriješi. Obnavljanje pamćenja je, naravno, etička dužnost: nalog da se nikad ne zaustavimo u nastojanju da dopremo do istine.“ Istina je Zagajewskog prije svega estetska činjenica. Prizori iz života što ih okupljaju ove dvije zbirke, kad su istrgnuti iz snažnog konteksta – poput onog u pjesmi „O mojoj majci“ – ublaženi su i smekšani, a ako su preuzeti iz svakodnevne običnosti – kao u pjesmi „Stari slikar“ – nisu lišeni drame. U oba slučaja, Zagajewski uspijeva izbjeći klišej i u formi i u sadržaju.
Dok u zbirci Asimetrija pjesnik poseže za mnoštvom autobiografskog materijala, ulazeći u dijalog ne samo sa svojim bliskima, nego i sa sobom nekadašnjim, prizivajući već znanu topiku iz ranijih pjesničkih zbirki, u Pravom životu nastoji okupiti, združiti i sumirati iskustvo jednog nemirnog življenja, rastakanog povijesnim ali i osobnim dramama. Ni jedna ni druga nisu oslobođene ironije i sumnje u donesene odluke i davne odabire, iako potvrđuju njihovu neopozivost.
Asimetrija pravog života, iscrtana kratkim, odmjerenim potezima pjesnika slikara, koji melankoličnim tonovima svjedoči o prolaznosti zaustavljajući je sjećanjem, potvrda je autoironične konstatacije samog pjesnika, da je poezija – lagano pretjerivanje.
Na nama je samo još mirno priznati da među pjesnicima malo tko pretjeruje tako lijepo kao Zagajewski.
