Portal za književnost i kritiku

Talijanski klasik

Anti/fašistička povijest u džepnim portretima

Pripovijedana briljantno, s humorom i lakoćom pored snažne beskompromisnosti i neupitne boli, "Obiteljski rječnik" knjiga je s jasnom sviješću da nam ponekad upravo pripovijedanje istih priča, u ovom ili onom smislu obiteljskih, jedino drži glavu iznad vode
Natalia Ginzburg: „Obiteljski rječnik“, prev. Ana Badurina, Fraktura – Bodoni, Zagreb, 2023.
Snaga Natalije Ginzburg u iznimnom je talentu balansiranja različitih sadržaja, političkih koliko emocionalnih, sa sviješću o njihovim bitnim preklapanjima i sudaranjima, u portretiranju cjelokupnog iskustva življenja

Mjesta, ljudi i događaji u ovoj knjizi su stvarni. Ništa nisam izmislila, započinje Natalia Ginzburg napomenom Obiteljski rječnik, roman kojim je izborila mjesto jedne od najznačajnijih talijanskih spisateljica svoga stoljeća. Rođena 1916. godine u Palermu, najmlađa od petero djece u lijevo orijentiranoj obitelji koja je inklinirala znanosti, Ginzburg, originalno Levi, u romanu zahvaća komad povijesti od međuratnog razdoblja do svoje zrele odrasle dobi, približno do 1963. godine kada je Obiteljski rječnik prvi put objavljen i nagrađen cijenjenom Premio Strega. Slažući razlomljene odraze iznimno turbulentnog i politički zaoštrenog vremena u obiteljske prizore malih formata, jedinstvene za familiju Levi koliko univerzalno prepoznatljive, Ginzburg portretira odsječak privatne i političke povijesti sažeto, lako i neodoljivo.

„Napisala sam samo ono čega se sjećam.“

Obitelj – pupak svijeta

S obzirom na već zloglasnu popularnost autobiografskog modusa u suvremenom književnom repertoaru, novo izdanje Natalije Ginzburg u spretnom prijevodu Ane Badurine stiže u dobar čas potencijalno obnoviti interes i zasluženu pažnju za zapostavljeni opus. Nezaobilazno se u perspektivi nameće srodnost s Annie Ernaux, s kojom Ginzburg doista dijeli sestrinsku bliskost u stilu, stavu i pristupu, ali kako već biva sa sestrinskim sličnostima, onkraj površinskog prepoznavanja zajedničkih crta otkrivaju se univerzumi i sitnih i bitnih raskoraka. Ginzburg je zaigranija, manje autorefleksivna, više usmjerena na gradnju svijeta oko svoje fokalizatorice nego na rastvaranje njezinih slojeva (i slojeva) unutarnjih doživljaja i prijenosa iskustava u književnost. Ernaux se u svim svojim autobiografskim djelima, uvijek polazeći od pojedinog motiva, lika, doživljaja ili događaja, uvijek zapravo bavi pisanjem i odnosom pisanja prema življenom životu. Ginzburg je više ekstrovertirana pripovjedačica čija je preokupacija nestabilnošću sjećanja, mogućnostima prijenosa povijesti u literaturu i etikom memoarske književnosti koja crpi izravno iz okolnih života istodobno suptilnija i drskija.

„Možda nekome neće biti milo što se tako, imenom i prezimenom, spominje u knjizi. Ali na to nemam što reći.“

Bitni su aspekti romana faktičnost povijesnog konteksta, uz koji se kao pozadinu razvija radnja, kao i sposobnost da prizove dijapazon emotivnih doživljaja u vremenima krize i nesigurnosti, koje je teško retrospektivno predstaviti mimo mučnih općih mjesta. Ginzburg piše o svemu tako što piše o obitelji; o politici, strahu, ljubavima, knjigama, svađama, klasama, identitetima, planinarenjima, uhićenjima, jabukama. Prizori se izmjenjuju brzo i skokovito, ali se narativna kohezija ne prekida i vremenski se fragmenti slažu organski u zaokruženu perspektivu koja ne stremi sveobuhvatnosti, ali uspijeva spontano obuhvatiti mnogo: intimnih emotivnih perturbacija, tektonskih povijesnih pomaka, užasa u srazu tanatičke ideologije i pojedinačnih života koje povijest guta. Naslovna obitelj nije samo krvlju vezana porodica u kojoj pripovjedačica odrasta, nego sve prisutnosti u mreži koja kroji njezin život, uključujući obiteljska i školska prijateljstva, odnose s kolegama i partnerima bližnjih, ideološka srodstva i ličnosti koje još postoje samo u obiteljskim pričama…

Ginzburg piše o svemu tako što piše o obitelji; o politici, strahu, ljubavima, knjigama, svađama, klasama, identitetima, planinarenjima, uhićenjima, jabukama

Pripovijedanje daje životu smisao

„I nisam zapisala sve čega sam se sjetila, mnogo sam toga i izostavila, a mnogo se toga ticalo izravno mene. Nisam htjela previše govoriti o sebi.“

I zaista nije previše govorila o sebi, o sebi je duž čitavoga romana govorila minimalno i skicozno, što možda ima veze s perspektivom najmlađe članice velike obitelji, uvijek krupnih očiju na margini događaja s dubokim intuitivnim, a ipak bitno rupičastim razumijevanjem svega čemu gotovo nevidljiva svjedoči. Pripovijedanje se zadržava posve izvan samo/svijesti fokalizatorice i pripovjedačice, njezino je prvo lice nenametljivo, gotovo potisnuto, svedeno na pronicljivu promatračicu kojoj ironijski odmak i smirena ozbiljnost ne sputavaju nijansiranu emotivnost u prikazu događaja. Izostanak eksplicirane autorefleksije u pripovjednom prvom licu također prepušta prostor daljnjeg promišljanja čitateljicama, da grade na skeletu intenzivne događajnosti i usputnih misli koje izražavaju likovi. Ponajviše u sricanju i izricanju radnih životnih istina figuriraju roditelji pripovjedačice, najkonzistentnije prisutni, u romanu najbrbljaviji, i ujedno najznačajniji nositelji romanesknih refrena. Koliko sam puta čuo tu priču!, viče energični (i zlostavljački nastrojeni) otac opetovano u tijeku pripovijedanja, uključujući i na samome kraju romana, čim načuje da se netko ponavlja, iako i sam ima svoj repertoar uvijek istih formula. Ali ponavljanje nije samo kompulzivno razbijanje dosade, gravitacijski centar nefokusiranih razgovora ili simptom objektivno i subjektivno nakupljenih godina, ono je komičko rasterećenje unutar i preko granica romana, kao i strategija preživljavanja i pridavanja životu neke vrste smisla.

Članove obitelji u leksikonu Ginzburg opisuje odlučnim potezima karikaturistice s mnogo ljubavi i pažnje; nemilosrdno i nježno kako često biva u obiteljskim kontaktima, ili šire odnosno uže u kontaktima bliskosti i ljubavi i neizbježnosti. U tome je smislu zanimljiv na prvi pogled neupadljivi naslov, u originalu Lessico famigliare, u starom izdanju Mladosti iz 1965. u prijevodu Dušanke Orlandi Dani jedne obitelji, koji bi kao u engleskom prijevodu mogao komotno biti i obiteljski leksikon, iako se Badurina odlučuje za rječnik. Autorica naslovom sugerira da je riječ o sistematiziranom sadržaju, o nizu složenom po jasno odabranoj logici, no pored neupitne ironije u tako postavljenom naslovnom pseudožanru, određena sistematizirana pravilnost provlači se u mikrokontinuitetu koji se opire krupnim potresima. Kao sidra toga kontinuiteta stoje riječi, priče i uzrečice, anegdote, pjesmice i fragmenti libretta ugrađeni u tkivo obitelji (stoga se primjerice u alternativnim engleskim prijevodima pojavljuju Family Sayings i The Things We Used to Say).

Pripovijedanje se zadržava posve izvan samo/svijesti fokalizatorice i pripovjedačice, njezino je prvo lice nenametljivo, gotovo potisnuto, svedeno na pronicljivu promatračicu kojoj ironijski odmak i smirena ozbiljnost ne sputavaju nijansiranu emotivnost u prikazu događaja

Koliko smo puta čule te priče!

Jedna je od osnovnih narativnih strategija u romanu supostavljanje svega što se u dugoj dijakroniji izrazito mijenja, i onoga što ostaje isto, što se ponavlja unedogled; ta dualnost zahvaća iskustvo života kao široke stihije jedinstvenog smjera bez povratka, ali koja duljinom nosi i pojedine trajne elemente. Prijenosne stabilnosti često su upravo pripovijesti, a znakovito je i da je lik majke taj koji čuva pripovjednu povijest pa od nje pripovjedačica možda uči važnost dobre priče, kao i da život može dobiti na ljepoti kada prijeđe u sferu pripovijedanja.

Dizajn Bodonijevog izdanja u autorstvu Marija Aničića na naslovnicu smješta Schieleov portret ženskog naličja i bez očite pravilnosti presijeca tijelo teksta dvostraničnim sivim vizualima i grafički oblikovanim citatima, možda da bi dinamizirao ono što je inače gusta plahta teksta, iako je tim intervencijama teško proniknuti u potrebu i smisao. Jer unutarnji ritam pripovijedanja oblikuje čitanje, ujednačeno s intuitivnim izmjenama tempa i gustoće, uz zaokrete koji razrahle intenzitete ili zgusnu sekvence užitka u trivijalnostima.

Snaga Natalije Ginzburg u iznimnom je talentu balansiranja različitih sadržaja, političkih koliko emocionalnih sa sviješću o njihovim bitnim preklapanjima i sudaranjima, u portretiranju cjelokupnog iskustva življenja. Spisateljica, urednica, prevoditeljica, aktivistkinja, antifašistkinja koja je stasala u antifašistički uvjerenoj obitelji, bez gubitka ravnoteže u toj ideološkoj poziciji čak i u najcrnjim danima talijanskog fašizma, i to u sekularnoj židovskoj obitelji u vremenu kada je ta identitetska pozicija već samo kao prezime u dokumentima bila korak prema smrtnoj presudi. Iako te aspekte svoje biografije jedva okrzne u Rječniku, a i tada ih predstavlja s lucidnom mekoćom, izlazimo iz narativa sa sviješću da je Ginzburg preživjela gubitke, i utoliko više i bolje pisala; preživjela ratove i progone, i utoliko uvjerenije politički djelovala.

Koliko smo puta čule tu priču vrijedi manje-više redovito u susretu sa svim pričama, u životu koliko u književnosti jer su sve priče nužno već bezbroj puta ispričane. Ali pored performativa vječito nabrušenog oca obitelji Levi to može biti i iskaz jednostavnog zadovoljstva u ponavljanju i ponovnom slušanju jednog istog narativa. Pripovijedana briljantno, s humorom i lakoćom pored snažne beskompromisnosti i neupitne boli, Obiteljski rječnik knjiga je s jasnom sviješću da nam ponekad upravo pripovijedanje istih priča, u ovom ili onom smislu obiteljskih, jedino drži glavu iznad vode.

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop-kulture

Danas

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
Skip to content