Paleokonzervativizam je specifični tip američke konzervativne ideologije koja se povijesno razvija tijekom 1980-ih kao metapolitički projekt političke filozofije čiji je krajnji cilj izazivanje i nadomještanje kulturne hegemonije neokonzervativizma te afirmiranje tzv. „izvorne“ inačice „američke konzervativne ideologije“. Metapolitički narativ paleokonzervativizma polazi od teze da je „konzervativna revolucija“ 1980-ih u SAD-u, umjesto pobjede konzervativizma kao izazivača liberalizma, označila potpuni poraz tzv. „izvornog američkog konzervativizma“ kao političko-filozofskog projekta koji nije osvojio ni kulturnu ni političku hegemoniju, ne uspjevši prevladati „upravljačku ideologiju“ i ne uspjevši demontirati „upravljačku državu“ u koju su se, prema narativu, SAD „izrodile“ u 20. stoljeću.
Rascjep između „tehnokratsko-birokratske upravljačke elite“ i „ostatka naroda“
Ključnog krivca za taj poraz paleokonzervativci vide u neokonzervativizmu kojeg smatraju inačicom liberalizma odmetnutog od Demokratske stranke, ali i dalje lojalnog naslijeđu New Deala i ideji jake države. Štoviše, kako ističe Paul Gottfried, ključni paleocon politički filozof, „američki konzervativizam“ je, za razliku od europskog, počivao ne samo na skepsi prema državnoj moći i njezinom sve širem dosegu, nego i na gorljivom anti-etatizmu (Gottfried, 2007). Gottfried tvrdi da je sve do kraja Drugog svjetskog rata „američki konzervativizam“ bio onemoćala ideologija lišena identitetske specifičnosti u odnosu na liberalizam, ali da tijekom 1950-ih dolazi do ponovnog buđenja „američkog konzervativizma“ i to tako da se kao njegovo središnje obilježje uzima protivljenje ne samo državi blagostanja, nego i jakoj državi uopće (Ibid: 8). „Izvorni američki konzervativizam“, stoga, Gottfried zamišlja kao anti-etatistički projekt pokrenut s ciljem izazivanja i nadomještanja hegemonije ideja tzv. „socijalnog liberalizma“ kooptiranih u „liberalni poredak“ tijekom 1930-ih. Slijedeći Burnhamov imaginarij, paleokonzervativci prihvaćaju tezu da se u 20. stoljeću, na temelju percipirane uspostave „hegemonije socijalnog liberalizma“ u 1930-ima, američka država pretvorila u eklatantni primjer „upravljačke države“.
Ključne krivce za utemeljenje „upravljačke države“ Gottfried vidi u intelektualnoj eliti iz 1930-ih (npr. Dewey, Hobhouse), tvrdeći da je upravo ona, zbog svoje vjere u znanost, „društveno planiranje“ te racionalnost birokracije, normalizirala izvorno „radikalnu“ ideju o „upravljačkoj državi“ koja je bila neusklađena s anti-etatističkom „prirodom“ „američke političke kulture“ (Gottfried, 1995: 41). Paleokonzervativci vide hegemoniju „upravljačke ideologije“, proizišlu iz onoga što nazivaju „socijalnim liberalizmom“, kao kulminaciju procesa prevrednovanja vrijednosti u kojem su stradale sve „autentične“ vrijednosti američkog poretka: samouprava, decentralizirana vlast i „demokracija“ utemeljena na etničko-kulturnoj homogenosti. Navedena ideološka inovacija se zato u paleokonzervativnim diskursima portretira kao najradikalniji društveno-politički prijelom u američkoj povijesti, kojim je u SAD-u zapravo došlo, kako ide narativ, do stvaranja posve novih političkih rascjepa od kojih je središnji onaj između „tehnokratsko-birokratske upravljačke elite“ i „ostatka naroda“ (Piccone, 1987: 7) izgrađen na demarkaciji između „nove klase“ i „populista“ (Ibid: 8).
Slijedeći Burnhamov imaginarij, paleokonzervativci prihvaćaju tezu da se u 20. stoljeću, na temelju percipirane uspostave „hegemonije socijalnog liberalizma“ u 1930-ima, američka država pretvorila u eklatantni primjer „upravljačke države“
Shvaćajući, na de Benoistovom tragu, „upravljačku državu“ kao post-demokratski konstrukt u kojem ideju „vladavine“ za opće dobro zamjenjuje depolitizirano tehnokratsko „upravljanje“ utemeljeno na pojedinačnim i grupnim interesima (de Benoist, 2011: 22), paleokonzervativci predstavljaju sebe kao jedinog zagovornika „istinske demokracije“ koji nastoji ponovno utemeljiti „izvorni“ pojam „demokracije“ usklađen s „prirodom“ američkog političkog režima. Slijedeći narative južnjačkog agrarijanizma, paleokonzervativizam smatra da je „istinska“ demokracija moguća samo unutar „kulturno homogene“ zajednice sa specifičnim identitetom (npr. Američki Jug ili Middle America), a koja će na temelju svoje „samouprave“ samostalno donositi odluke za „opće dobro“, oslanjajući se na svoju povijesnu „tradiciju“ i „moralnu jasnoću“ transcendentalnih okvira svoje zajednice. „Istinska“ demokracija, prema Gottfriedu, počiva na „istovjetnim mišljenjima“ među članovima zajednice povezanima kulturno-etničkim naslijeđem (Gottfried, 2007: 83). U paleocon narativima, stoga, demokracija nije utemeljena na pluralističkoj tvorbi „opće volje“, već se tvorba „opće volje“ shvaća kao izraz „elemenata prošlosti koji ostaju sastavni dio zajedničkih života svojih ljudi“ (Ibid).
Buchananova „borba za dušu Amerike“
Iako je ključni neprijatelj paleokonzervativnog projekta „upravljačka država“ i proceduralna demokracija koju je ista proizvela, neokonzervativizam se portretira kao opasniji neprijatelj u ratu ideja, upravo zbog percipirane uloge koju je odigrao u prevrednovanju „istinskih“ ideja „američkog konzervativizma“. Paleokonzervativci tvrde da je, uspjevši se prezentirati kao „istinski“ konzervativizam, neokonzervativizam uspostavio kulturnu hegemoniju na desnici, postavši priznat kao jedina prava desna opcija i kao stožer „konzervativne revolucije“ 1980-ih, dok su svi oni akteri „desnije“ od novog označitelja za „desno“ [neokonzervativizma] prozvani „ekstremnom desnicom“ (Gottfried, 1991: 11). Ispod vanjštine novog „konzervativizma“, kako uviđa Gottfried, nalazile su se ideje koje su iznutra potkopale potencijalni protuhegemonski naboj konzervativnog pokreta, jer su se pobjedom neokonzervativizma u ratu ideja na desnici normalizirale ideje poput države moći, „demokratskog kapitalizma“ i misionarsko-iznimne uloge SAD-a u međunarodnim odnosima koje su bile strane tzv. „američkom konzervativizmu“ (Gottfried, 2007: 45).
Nemoć srednje struje „američkog konzervativizma“ da kooptira paleokonzervativizam dovela je do zapečaćenja sudbine konzervativnog pokreta – to je pesimistični zaključak koji se provlači kroz paleokonzervativne metapolitičke narative u 1990-ima i 2000-ima. Najbliže što je paleokonzervativizam došao tome da prevrednuje pojmovlje „američkog konzervativizma“ bilo je tijekom dvije kampanje Pata Buchanana za predsjedničku nominaciju Republikanske stranke, kada je na temelju diskursa o „borbi za dušu Amerike“, kao i na nizu paleokonzervativnih politika (ograničenje imigracije, izolacionistička vanjska politika, protivljenje abortusu itd.) Buchanan uspio na populističko-nativističkoj platformi mobilizirati određenu potporu, no ipak nedovoljnu za paleokonzervativno preuzimanje „američkog konzervativizma“. Samuel Francis, ideolog paleocon populizma, tvrdio je da razlog zašto paleokonzervativizam nije uspio pobijediti neokonzervativizam i ovladati propadajućim „američkim konzervativizmom“ treba potražiti u činjenici što nije izgradio jaku „kulturnu bazu“ u „građanskom društvu“. Drugim riječima, problem je, prema Francisu, bio taj što „stara desnica“ nije bila toliko uspješna u „propagandi“ i predstavljanju svojih ideja kao atraktivnih i ideološki svježih u onoj mjeri u kojoj je to bio neokonzervativizam (Francis, 1993: 228). U tom se smislu paleokonzervativizam i neokonzervativizam suštinski razlikuju, jer je neokonzervativizam, jasno koncipiravši svoju metapolitičku strategiju, primarno krenuo u osvajanje kulturne moći i proširenja svoje „kulturne baze“, kako bi na temelju nje osvojio kulturnu hegemoniju, a potom i politički aparat (npr. vanjsku politiku kao svoj mračni predmet žudnje).
Demontaža „upravljačke države“
No paleokonzervativizam ipak nudi recept za moguće uskrsnuće „američkog konzervativizma“, ali samo pod uvjetima da prizna „staru desnicu“ kao „izvorni“ konzervativizam, da prihvati tradicionalni populistički karakter iste, da putem populističkog appeala stvori „historijski blok“ s tradicionalističkim američkim regijama, te da, na koncu, prihvati metapolitičku strategiju po kojoj je osvajanje političke vlasti od sekundarnog značaja, jer je prvenstveni cilj ovladavanje „srcima i umovima“ ljudi, to jest kulturna hegemonija. Paleokonzervativizam je, metapolitički gledano, puno radikalniji od neokonzervativizma, jer pobjedom smatra samo onaj metapolitički poduhvat koji rezultira u demontaži „upravljačke države“. To jest, paleocon projekt smatra metapolitički uspjelim samo onaj poduhvat koji rezultira ukidanjem države blagostanja, odustajanjem od intervencionističke vanjske politike, povlačenjem zakona koji promoviraju ono što se smatra „moralnim relativizmom“, ukidanjem multikulturalizma, prekidom masovne imigracije, vraćanjem autonomija povijesnim regijama, obustavljanjem socijalnih politika koje privilegiraju „manjine“ itd. Stoga je metapolitički „marš kroz institucije“ shvaćen kao puno mukotrpnija borba „za srca i umove“. No jedino ona može, ističe se u metapolitičkim narativima paleokonzervativizma, garantirati da se neće ponoviti Reaganova era kada su se sve te radikalne promjene mogle normalizirati i sprovesti u djelo, ali je zapravo došlo – kako paleocon mislioci tvrde – do povećanja opsega moći države, uslijed neokonzervativnog prevrednovanja ne samo „konzervativnog pokreta“, nego i pojma države u skladu s kojim je uređen državni aparat, a koji je postao konkretizacija neokonzervativne ideje države moći.
Sebastian A. Kukavica (Rijeka, 1992.) diplomirao je politologiju na Sveučilištu u Zagrebu i društvene znanosti na Sveučilištu u Siegenu. Studirao je globalne studije na Sveučilištu u Leipzigu te kulturalne studije i američku književnost na Sveučilištu u Coimbri. Trenutačno studira južnoeuropske studije na Sveučilištu u Glasgowu. Dobitnik je književnih nagrada Na vrh jezika, Drago Gervais i Tea Benčić Rimay. Objavio je tri knjige pjesama u prozi: na samrti, čovjek slon preživjelima prepričava povijest zapadne civilizacije: antimodernizam i pjesma u prozi (2017), nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe (2016), Aleatorika disanja (2015).
Literatura:
de Benoist, Alain (2011), „The Current Crisis of Democracy“, Telos, 156, 7-23.
Gottfried, Paul (1991), „The War on the Right“, The Rothbard-Rockwell Report, veljača, 10-14.
Gottfried, Paul (1995), „Public Administration and Liberal Democracy“, Telos, 104, 27-50.
Gottfried, Paul (2007), Conservatism in America: Making Sense of the American Right. Basingstoke: Palgrave Macmillan
Francis, Samuel (1993), Beautiful Losers: Essays on the Failure of American Conservatism. Columbia – London: University of Missouri Press
Piccone, Paul (1987), „The Crisis of American Conservatism“, Telos, 74, 3-29.
