Neokonzervativizam je specifična vrsta američke konzervativne ideologije koja se povijesno afirmira i kao kulturno-kritička reakcija na političke ideje „nove ljevice“, ali i kao reakcija na anti-etatističku ideologiju tradicionalnog američkog konzervativizma. Polazeći od teze da je u SAD-u nakon 1968. klasične političke rascjepe nadomjestio kulturni rascjep između „nove klase“, alijenirane od „istinskih“ vrijednosti američkog „političkog režima“, te neiskvarenog „američkog naroda“, neokonzervativizam predstavlja sebe, kako bi Kristol rekao, kao ideološku inovaciju, nastalu kombinacijom „reformskog duha [klasičnog liberalizma] i konzervativnog ideala“, koja jedina može uspjeti u misiji „vraćanja vrlini njezine izgubljene ljupkosti“ (Kristol, 1970: 14). Iako je neokonzervativni projekt nastao krajem 1960-ih kao kritika „nove ljevice“ i percipiranog potpadanja Demokratske stranke pod njezin utjecaj, prava je meta tog projekta bio tradicionalni američki konzervativizam. Kako je ustvrdio Irving Kristol, zadaća je tog projekta bila „preobratiti Republikansku stranku i američki konzervativizam generalno, protivno njihovoj volji, na novu vrstu konzervativne politike prikladne za upravljanje modernom demokracijom“ (Kristol, 2011: 190).
Okupljanje zbora apostatskih intelektualaca
Neokonzervativci su tradicionalni američki konzervativizam (primjerice, onaj Russella Kirka) smatrali političkim projektom neusklađenim s vremenom koji bi možda i imao šansu da postane izazivač liberalizma i „nove ljevice“, samo da kojim slučajem već nije bio mrtav. Smrt starog konzervativizma Clinton je Rossiter proglasio još 1950-ih, ustvrdivši da je „glavni intelektualni grijeh američkog konzervativizma bila voljna, nepromišljena revnost s kojom je isprva prihvatio, i još uvijek gaji, načela ekonomskog liberalizma“, apsorbirajući u sebe liberalni anti-etatizam, kao i „ekstremni [oblik] izoštrenog individualizma“ (Rossiter, 1955: 229). No upravo je u smrti tradicionalnog američkog konzervativizma u sukobu s liberalizmom i „novom ljevicom“ neokonzervativizam vidio idealnu priliku za početak svog metapolitičkog projekta uspostave kulturne hegemonije. Od samog svog nastanka, neokonzervativizam je bio svjestan da će u svojoj namjeri metapolitičkog ovladavanja kako politikom tako i kulturom uspjeti samo ukoliko uspije preoblikovati zapuštenu ideologiju američkog konzervativizma, umećući u nju vlastite koncepte.
Neokonzervativizam je specifična vrsta američke konzervativne ideologije koja se povijesno afirmira i kao kulturno-kritička reakcija na političke ideje „nove ljevice“, ali i kao reakcija na anti-etatističku ideologiju tradicionalnog američkog konzervativizma.
Preuzevši ulogu spasitelja „američkog režima“ od nihilizma, kao i ulogu obnovitelja „autentičnih“ i „ispravnih“ vrijednosti na kojima taj režim počiva, neokonzervativizam je shvaćao samoga sebe kao intelektualnu avangardu koja će, okupljajući oko sebe apostatske intelektualce, razviti ideološki inovativan projekt s krajnjim ciljem nadomještanja postojeće kulturne hegemonije novom hegemonijom, ali ovog puta usklađenom s neokonzervativnim pojmovnim određenjima. Zato Michael Novak tvrdi da „zadaća obnove moralnih temelja“ američkog poretka nužno mora proizaći iz „novog seta moralnih i intelektualnih vrlina“ koje pak u institucije američkog građanskog društva i države mora ponovno ugraditi „neki novi Aristotel“ (Novak, 1993: 201). „Neki novi Aristotel“, naravno, u neokonzervativnoj viziji odnosi se prije svega na neocon intelektualce kao specifičnu vrstu, Gramscijevim rječnikom, „organskih intelektualaca“ koji se pojavljuju na rubovima političkog kao kreatori ne samo nove ideologije i „svijesti“, nego i novih linija homogenizacije kojima se nastoji, u suprotnosti s etabliranim poretkom (percipiranim savezom liberalizma i „nova ljevice“), potaknuti stvaranje nove većine koja će se okupiti oko izazivačkog fronta, izazvati etablirani poredak i u konačnici ga detronizirati. Štoviše, dok se liberalizam i „nova ljevica“ populistički prikazuju kao strukture „establišmenta“ koje nastoje depolitizirati dimenzije političkog sukoba „tradicionalistički“ orijentirane većine i „anti-američke“ alijenirane manjine, nova ideologija neokonzervativnih intelektualaca diskurzivno je predstavljena kao povratak političkome i razbijanje depolitiziranog jezika (npr. „političke korektnosti“ i „afirmativne akcije“). Prikazujući post-šezdesetosmaško američko društvo kao društvo koje se nalazi u kulturnom ratu „između onih koji gaje vječne istine i vrijednosti i onih koji gledaju na te istine i vrijednosti s prijezirom“ (Ibid: 205), neokonzervativci smatraju da jedna od ključnih zadaća neocon projekta treba biti ponovna politizacija tog rascjepa i njegovo vraćanje u fokus javnosti.
Kulturna bitka za „dušu Amerike“
Kulturni rat u neokonzervativnoj metapolitici nije oslikan kao obični rat ideja za prevlast, već i kao bitka za „dušu Amerike“, pri čemu rat prerasta u sukob etičkih nesumjerljivosti, zato što neokonzervativizam monopolizira pravo na proglašenje „apsolutnih istina“, razvijajući diskurzivnu strategiju kojom sve protivnike optužuje za „moralni relativizam“ i „nihilizam“. Razlog tome valja potražiti u filozofskim temeljima neocon projekta koji nije samo tobožnja „obnova“ tzv. „klasičnog liberalizma“, nego i povratak „pred-modernoj filozofiji“, prije svega antičkom shvaćanju političke filozofije kao nepromjenjivog sustava znanja o „najboljem političkom poretku“ [politeia] koji je shvaćen kao konkretizacija filozofskih „apsolutnih istina“ i „konstitutivnih vrlina“. Prevrednovanje vrijednosti u jezgri neokonzervativnog metapolitičkog projekta, stoga, ne podrazumijeva samo rušenje jedne tek obične hegemonije, već pretpostavlja detroniziranje jedne na krivim „vrijednostima“ utemeljene hegemonije, jedne hegemonije koja je, „po svojoj prirodi nihilistička“, odnosno ustrojena kao radikalna negacija „vrijednosti“. Zbog činjenice, kako ističe Novak, da su destruktivne tendencije moderne „izvršile masivno prevrednovanje vrijednosti […] okrećući moralni svijet naglavačke“ (Ibid: 212) zadaća je neokonzervativizma da obnovi „vrijednosti“ koje utjelovljuju „stožerne i najdublje američke ideje“ (Ibid: 208). Usvajajući jezik moralnih „apsoluta“, kao i dvije ključne odrednice konzervativne ideologije (ideju organskog razvoja i ideju transcendentalnog temelja poretka) neokonzervativizam prodire u „kulturni vakuum“ posrnulog američkog konzervativizma, šireći vlastitu varijantu konzervativne ideologije kao ideološku inovaciju koja postaje temelj za mobilizaciju izazivačkog fronta protiv struktura „establišmenta“.
Prikazujući post-šezdesetosmaško američko društvo kao društvo koje se nalazi u kulturnom ratu „između onih koji gaje vječne istine i vrijednosti i onih koji gledaju na te istine i vrijednosti s prijezirom“ (Ibid: 205), neokonzervativci smatraju da jedna od ključnih zadaća neocon projekta treba biti ponovna politizacija tog rascjepa i njegovo vraćanje u fokus javnosti.
Ključni pojam kojeg je valjalo preoblikovati kako bi bio vraćen svojem „izvornom“ značenju za neokonzervativce je bio pojam države. Neokonzervativci su apoteozu „nihilizma“ vidjeli u afirmaciji prevrednovanog pojma države koji je počivao na pretpostavkama, kao prvo, da se američka državna moć više ne inkorporira u šire transcendentalne (moralne) okvire koji su je ovlašćivali da provodi „moralne misije“ širom svijeta, te, kao drugo, da američka država, lišena svog „misionarskog“ karaktera, više ne može koristiti izvanredno upravljanje kao tehniku vladanja. Nasuprot takvoj viziji američke države neokonzervativizam afirmira ideju države koja počiva na tri principa: kao prvo, na reafirmaciji „moralnog“ karaktera američke državne moći i, temeljem toga, „misionarske“ uloge koju Sjedinjene Države trebaju izvršavati (kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici), kao drugo, na reafirmaciji „iznimne“ prirode američkog „političkog režima“, te naposljetku, na reafirmaciji izvanrednog upravljanja kao središnjeg modela upravljanja na kojem se američka državna moć ima temeljiti kako bi bila vjerna svojoj „moralnoj misiji“ i „iznimnoj“ prirodi svog „političkog režima“.
Neokonzervativizam je zato u uspostavljanju Busheve doktrine vidio svoj metapolitički trijumf, to jest konačnu potvrdu da je neokonzervativna ideja države osvojila ne samo kulturu, nego i državni aparat. Utoliko „Busheva doktrina“ u neokonzervativnom diskursu predstavlja povratak „etatizmu“ koji podrazumijeva, prvo, reafirmaciju američke „moralne misije“ u svijetu (ponovno umetanje državne moći unutar jezika morala), drugo, restauraciju diskursa „američke iznimnosti“ (ponovno prihvaćanje „iznimne prirode“ američkog „političkog režima“), te naposljetku, legitimaciju izvanrednog upravljanja. Podhoretz percipira Bushev odgovor na terorističke napade 11. rujna kao čin „moralne jasnoće“, zato što se „odsad nadalje oni [teroristi] imaju smatrati kao neregularne postrojbe vojnog saveza koji je u ratu sa SAD-om i zapravo civiliziranim svijetom uopće“ (Podhoretz, u: Rosen, 2005: 124). Ne samo što se američka država reafirmirana „Bushevom doktrinom“ u neokonzervativnom diskursu koncipira kao moralizacija američke državne moći i specifične ideje države [država moći], nego ona predstavlja i restauraciju političko-filozofskih pojmova poput „političkog režima“ i „moralne jasnoće“ na temelju kojih je američki „politički režim“, prema neokonzervativnom uvjerenju, bio uspostavljen kao konkretizacija „vrline“.
Sebastian A. Kukavica (Rijeka, 1992.) diplomirao je politologiju na Sveučilištu u Zagrebu i društvene znanosti na Sveučilištu u Siegenu. Studirao je globalne studije na Sveučilištu u Leipzigu te kulturalne studije i američku književnost na Sveučilištu u Coimbri. Trenutačno studira južnoeuropske studije na Sveučilištu u Glasgowu. Dobitnik je književnih nagrada Na vrh jezika, Drago Gervais i Tea Benčić Rimay. Objavio je tri knjige pjesama u prozi: na samrti, čovjek slon preživjelima prepričava povijest zapadne civilizacije: antimodernizam i pjesma u prozi (2017), nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe (2016), Aleatorika disanja (2015).
Literatura:
Kristol, Irving (1970) „When virtue loses all her loveliness“ – some reflections on capitalism and „the free society“, National Affairs, 21, 3-15
Kristol, Irving (2011) The Neoconservative Persuasion: Selected Essays, 1942.-2009. New York: Basic Books
Novak, Michael (1993) The Catholic Ethic and the Spirit of Capitalism. New York: The Free Press
Podhoretz, Norman (2005) World War IV: How It Started, What It Means, and Why We Have to Win, u: Rosen, Gary (ur.) The Right War? The Conservative Debate on Iraq. Cambridge: Cambridge University Press, 102-169
Rossiter, Clinton (1955) Conservatism in America. New York: Alfred A. Knopf
