Može li u književnosti, u bilo kojoj umjetnosti, pa i u životu, išta vrijedno nastati iz zloće, mržnje, želje za osvetom? To nije retoričko pitanje, na koje bi svatko „normalan“ pohitao odgovoriti Ma kakvi! Na umu su mi neki konkretni slučajevi. Uzmimo Zapise iz podzemlja Dostojevskoga. „Bolestan sam čovjek… Pakostan sam čovjek”, počinje protagonist, pa dodaje „Ne, gospodo, ne želim se liječiti od pakosti“, a potom priznaje „nevjerojatno je biti tako zao, tako glup, kao što sam ja“ i još npr. „ljubav sam uvijek započinjao mržnjom i završavao moralnim pokoravanjem“. A svejedno, bar neki od nas, ispovijest toga junaka rado čitamo i Dostojevskom se divimo. Govori li to štogod zabrinjavajuće o nama? Ili samo da je književnost amoralna i amnestirana od odvagivanja dobra i zla? Ne nudim odgovore; zanimaju me upravo situacije u kojima je teško dati jednoznačan odgovor.
Fokusirat ću se ipak na francusku književnost, moju užu struku. Slavljeni srednjovjekovni pjesnik François Villon rado je krao, a nije mu bilo mrsko ni ubijanje. Dvadeseto stoljeće imalo je svoga poetu-kriminalca u liku Jeana Geneta. Kakvi god filozofski suplementi iskupljuju De Sadea, njegov je tekst ipak u osnovi hvalospjev suptilnim užicima seksualnog zlostavljanja, nanošenja boli i čerečenja. Baudelaireu se ukazalo iz zla izniklo cvijeće te se opijao njegovim mirisom. George Bataille je književnost smatrao od zla nerazdvojivom te nevjerodostojnom onu koja u njega ne uranja s namjerom da ga rasvijetli. Neki su se, u vrijeme njemačke okupacije, kao Robert Brasillach i Pierre Drieu La Rochelle (zacijelo nadahnuti Hamsunom, Pirandellom i Poundom), iz estetskih i čisto misaonih visina spustili u političku pragmu i prigrlili fašizam, svojim pisanjem slaveći ljubav, nadrealizam, deportaciju židova i ubijanje neistomišljenika.
Može li u književnosti, u bilo kojoj umjetnosti, pa i u životu, išta vrijedno nastati iz zloće, mržnje, želje za osvetom? To nije retoričko pitanje, na koje bi svatko „normalan“ pohitao odgovoriti Ma kakvi!
Osobito je zanimljiv slučaj Louisa-Ferdinanda Célinea. Danas ga se gotovo jednodušno smatra revolucionarom koji je razbucao i rasplesao kartezijanski jezik, a sâm se zaklinjao da ga zanima jedino u tekstu utjeloviti glazbu i emociju. Međutim, Célinea je nepobitno fascinirala smrt; vidio ju je stalno i posvuda, u cvatu mladosti, u prelijepim tijelima plesačica i glumica, u velegradskim neboderima i u predgradskom blatu. Svoju je prozu tkao oko motiva koji su izvedenice ili predigre smrti: bolest, truljenje, rasap, nasilje, tmina, nadasve ona u duši. Vjerovao je da su ljudi u svojoj srži neizlječivo pokvareni, prljavi, puni mržnje. Poprilično je o tome znao iz prve ruke kao liječnik, svakodnevno se suočavajući s neumitnošću propadanja. Svoj prvi roman, Putovanje nakraj noći, napisao je u razdoblju teške recesije, 1929-32, zaposlen u nekoj klinici siromašnog pariškog predgrađa, bez ikakva doticaja s književnim krugovima. To ga ipak nije spriječilo da ovako ocijeni svoj netom dovršeni rukopis: „Evo kruha za gladnu francusku književnost i zlata za sretnog izdavača“. I uistinu, roman mu je strelovito donio slavu, a osobito su ga pozdravili anarhisti i komunisti. No Célineovo putovanje u Sovjetski Savez urodilo je razočaranjem i ideološkim obratom, koje artikulira prvo u eseju Mea Culpa, a zatim u nizu polemičkih tekstova i pamfleta. Jesu li oni iznikli iz frustracije zbog podbačaja daljnje Célineove književne karijere, ili su pak izraz nekakva izvanvremenskog zla kojem je autor poslužio kao medij? Provjerljiva je činjenica jedino da se u tim tekstovima obrušio na židove, masone i komuniste silinom koju su čak i okupacijske vlasti smatrale kontraproduktivnom. Nakon oslobođenja Francuska je čovjeka godinama držala u egzilu, a djelo mu izbacila iz nacionalnog korpusa; rehabilitirani su tek nakon piruete kojom je proglašeno postojanje dva Célinea: jedan je od njih književni genij, a drugi moralni gad. No pritom kao da se ne želi vidjeti od kakvog materijala pisac gradi svoju uistinu sublimnu umjetnost, odnosno što točno govori o ljudskom životu i bitku. Osim toga, treba li uvjerenja zbiljskog čovjeka smatrati nebitnima, dapače irelevantnima za njegovu fikciju? Kako god bilo, Célineovi romani nakon prvijenca postaju još morbidniji, a stilski i semantički sve zahtjevniji, te ih publika sve teže prati; on je sâm ipak vjerovao da su tek takvi prava umjetnost, dok je Putovanje nakraj noći bilo samo zagrijavanje.
Ako pak pitate Michela Houellebecqa, reći će vam da je Céline osrednji romanopisac, dok se ono što kod njega vrijedi nalazi u pamfletima. No iznimno popularni i relevantni Houellebecq možda i nije autor čiju bi svaku riječ trebalo uzimati k srcu kao da je Božja; diljem njegove proze naići ćete na nemotivirano vrijeđanje raznolikih pojedinaca, od Gérarda Depardieua do Nabokova i Robespierrea, a nadasve pripovjedačeve majke, kao i pojedinih kategorija ljudi, npr. hermetičnih pjesnika, homoseksualaca, crnaca ili žena koje pohađaju psihoanalizu, žena koje se opijaju, žena kojima je dojenje upropastilo grudi, žena općenito, itd. Naići ćete također na tvrdnje poput „islam je najgluplja od svih religija“ ili „Kinezi su svinje“ (utoliko je duhovito što je autor pod stare dane oženio Kineskinju). Ukratko, Houellebecqova književnost ne skriva da uvelike izvire iz zlopamćenja i zamjeranja, odnosno iz žeđi za osvetom svemu što protagonista (realno: autora) ozlojeđuje, tišti i gnječi. Jesu li takvi tonovi obezvrijedili njegova djela? Začudo, ne.
Kad smo kod osvete. Napokon stižem do pisca o kojem želim ovdje govoriti. Éric Chevillard (1964) u nas je zastupljen s dva, gotovo posve nezamijećena prijevoda: Hrabri mali krojač (2008, prev. Vanda Mikšić) i Zgaziti Nisarda (2010, prev. Maja Zorica). Ni u domovini, premda ga kritika slavi, premda mu posvećuju simpozije i tematske blokove u časopisima, ovaj autor ne uspijeva osvojiti čitateljske mase. Zašto? Upravo zato što je teško odgovoriti na famozna pitanja o temi, mjestu i vremenu radnje njegovih knjiga, koje se samo uz puno dobre volje može zvati romanima. Jer masovni čitatelj jednostavno ne može bez odgovora na takva pitanja, a Éric Chevillard daje sve od sebe da mu ih uskrati. Opus mu je već golem i nemoguće ga je svesti na zajednički nazivnik, ali recimo da sustavno izbjegava tekstom oponašati stvarnost te umjesto toga stvara paralelne svjetove; hipotetske, hiperbolične, nadrealne, apsurdne. Njegovim riječima, likovi su mu tek retoričke figure koje su poput parazita izrasle na jeziku i razvijaju se slijedeći vlastita pravila, ne obazirući se na navodno zdrav razum, vjerodostojnost i logiku. Pisanje mu je uvijek čin otpora, sabotaže, upravo osvete, književnim konvencijama i općim mjestima, svakoj normi i normalnosti, bljutavoj stvarnosti, prerušenom mediokritetu, šupljini koju prodaju pod vrijednost; tome suprotstavlja stvaralački hedonizam i ludizam, podrugljivost i dekonstrukciju, ćaknutu grotesku i fantazmagoriju, potpuno razuzdanu imaginaciju. Cijelu jednu knjigu posvetio je opisima nepostojeće životinje koju naziva Palafox. U drugoj nam predočava što će se sve dogoditi sa svijetom kad izumru orangutani. U trećoj sebe portretira u obličju ježa. Jedan mu junak sa svojom djevojkom živi obješen o strop. U Hrabrom malom krojaču tobože ispravlja povijesnu lakunu: prisvajajući autorstvo tanašne bajčice koju su braća Grimm preuzela iz usmene tradicije, dodaje joj raznovrsne puteve kojima je mogla krenuti, dvjestotinjak lakrdijaških i subverzivnih stranica.
Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo u tjednom ritmu, svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.
Dodajmo usput da je Chevillard 2006. gostovao na Festivalu europske kratke priče i tom prilikom čitao svoju priču „Krtice“. Riječ je od dječaku koji iz čiste obijesti maltretira Samuela Becketta (kojem se, uz Nabokova, ovaj autor ponajviše divi) bacajući mu u dvorište krtice, potom i puževe golaće, krastače, crknutu mačku. Na samom kraju doznajemo da se klinac, premda pun zadovoljstva sobom zbog tih djela, ispovijeda skidajući kraste s lica. Autor ga je naime kaznio kožnom bolešću, a priču zaključuje željom: „Neka guba odnese i ostalo!“ Zanimljivo, publika je tu ne osobito nježnu poantu dočekala, kako se to rado kaže, ne skrivajući oduševljenje. Jasno se osjetilo da je dvoranu zapljusnuo val katarze.
Opus mu je već golem i nemoguće ga je svesti na zajednički nazivnik, ali recimo da sustavno izbjegava tekstom oponašati stvarnost te umjesto toga stvara paralelne svjetove; hipotetske, hiperbolične, nadrealne, apsurdne
Ali to je sitnica prema onome što je Chevillard učinio kritičaru, političaru i akademiku (gle, to nije samo kod nas sinonim za podobnog i pokornog pseudoznanstvenika!) po imenu Jean Marie Napoléon Désiré Nisard (1806-88), kojeg su (tek rijetki) zapamtili kao progonitelja suvremene književnosti, odnosno mrzitelja svega recentnijeg od klasicizma (ovako naš autor: „Prema Désiréu Nisardu, neminovna propast francuske književnosti započela je krajem 17. stoljeća“). Taj je smatrao da pisac u svojim djelima mora poticati ljubav prema jedinim istinskim vrijednostima: obitelji, radu, vjeri i domovini. U politici, istaknuo se kao udvorica i višestruki pretrčavač trenutno vladajućoj opciji, a najpoznatiji je po tezi da bi morala postojati dva morala: jedan strog, za običan puk, a drugi milostiv prema velikašima koji ne vraćaju dugove i krše zakone; Chevillard primjećuje da nije riječ o najglorioznijem među Napoleonima. Ali baš je njega, sirotog, uzeo na zub. Na jako dugačak zub. Iznosi niz prijedloga kako bi trebalo postupiti s akademikom da je slučajno živ. Na primjer: „Nakljukati ga šljunkom. U oko mu zabiti čavao. Izrezuckati mu kožu na gležnjevima. Glačati mu lubanju dok se ne ukaže svih šest stranica kvadra. Obećati mu i ne ispuniti obećanje. Gurnuti ga iz zrakoplova. Počupati travu s njegova golf-terena. Prodati ga zbog krzna slijepom taksidermistu. Potopiti mu brod. Krvariti mu u mlijeko. Smijati se njegovoj žalosti. Trbušinu mu natrpati zvoncima. (…) Nazvati ga koricama pred mačevaocem koji traži mjesto za odlaganje sablje. Izgladnjeti njegova tigra.“ Ili ga jednostavno predati lešinarima, a Chevillardov si pripovjedač daje truda pobrojiti sedamdeset vrsta te ptičurine pod čijim bi kljunovima rado vidio Nisardovo truplo.
No to je tek djelić ovoga naizgled delirijsko-sadističkog programa, verbalnog potopa koji nastoji otplaviti do posljednjeg nevoljnikova traga s lica Zemlje, zbog sve štete koju je, bar u Chevillardovim očima, nanio književnosti, francuskoj kulturi i svojem vremenu. Pa i šire. Jer Nisard je, doznajemo, daleko više od pojedinca. On je sindrom i simbol. Chevillardu je paradigma moralne degradacije, tiranije sitnih duša. Personifikacija podvale, općih mjesta i ispraznosti. Mnogoliko, svevremensko i sveprisutno utjelovljenje licemjerja, oportunizma, redukcionizma. Kostrijet za slobodoumlje i kaljuža u izvoru nadahnuća. Njegova se sjena zavlači u svaku ljudsku aktivnost i vreba gdje god je ne očekujemo. „Postojalo je savršeno okruglo jezero i njegova je mirna voda blistala pod milostivim suncem. Jeleni i košute dolazili su se ondje napojiti, upravo tamo. U njemu su živjeli veličanstveni, narančasti, ljubičasti, zlaćani šarani, nejestivi, koje su ribolovci puštali na miru, i žabe gole kao ljubav i svježa voda. Zatim se Nisard u njoj ogledao.“ Dalje ćete lako zamisliti. Ili ste bili „na primjer, vrckava djevojčica koja je pjevušeći hodala Bulevarom des Capucines; mogli ste, dok ste hodali, naići na Nisarda. Bila je to stvarna opasnost. Malo kasnije, istu tu malenu, satrtu, pogrbljenu, snuždenu, vidjelo se kako vuče nogu po Rue des Filles-du-Calvaire“.
Ukratko, Nisard je bio i bit će. Danas je možda još aktualniji nego ikad. I dalje, osim što zatire sve što je vrijedno u književnosti, uzrokuje ratove, pogrome, potrese i tsunamije. On je nesumnjivo stvorio i COVID-19. Kod nas je oživotvorio hadezeovske, ognjištarske i uimeobiteljske pokrete. On je također i ultraradikalni feminist koji bi škopio muškarca kad predugo zadrži pogled na ženi. On je buldožer političke korektnosti. Stoga i toliko brutalnosti u autorovu postupanju s njim; takvima se moguće suprotstaviti jedino velikom silom. I poziva nas da mu se priključimo: ne bi, kaže, pljunuo na malo pomoći. „Pomozite mi, barem dvojica. Držat ćete ga, a ja ću ga udarati, šakom u trbuh, nogom u lice. Ciljat ću u donji dio Nisardova tijela, jer ta se životinja već preobilno razmnožila. Vrijeme je da se zaustavi to potomstvo, da usahne taj sok u kojem sve vrvi od morbidnih čimbenika širenja Nisarda, nalik punoglavcima u mulju“.
Najradije bih zapravo ovdje pejstao kompletan tekst Chevillardove knjige jer je nedostatan svaki trud da dočaram učinak naslade i ushićenja koji, vjerovali ili ne, ona može izazvati u čitatelja. Jer omraženi pamfletistički žanr i diskurs ovaj autor promeće u demonstraciju urnebesne, (samo)ironične virtuoznosti te u implicitni hvalospjev stvarateljskoj slobodi. No zaključak nije euforičan. Pripovjedač sanjari o knjizi bez Nisarda, „knjizi u koju bismo se mogli povući, kao u park, kao na proplanak, kao na Mjesec, pobjeći od buke (…) i od autoriteta onih koji sude o našim djelima i mislima“. Međutim, svjestan da je Nisardova posvemašnja prisutnost neizlječiva, on ne može pobjeći od spoznaje da se nalazi… i u njemu samome. Kako će častan i dosljedan čovjek pristupiti toj aporiji? Otkrijte sami.
Marinko Koščec rođen je 1967. u Zagrebu, gdje je od 2000. nastavnik francuske književnosti na Filozofskom fakultetu. Bavio se među ostalim i prevođenjem te podučavanjem pisanja. Autor je više knjiga eseja i romana: Otok pod morem, Netko drugi, Wonderland, To malo pijeska na dlanu, Četvrti čovjek, U potrazi za početkom kruga, Centimetar od sreće.
