Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljivat ćemo svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.
1. Mjesto i vrijeme radnje
Mjesto radnje je, kako već sam naslov kaže, Velo misto. Na dalmatinskoj obali samo je jedno misto velo, sva druga su mala (i opisana u jednako važnom i izvrsnom romanu Miljenka Smoje Kronika o našem Malom mistu). Naravno, riječ je o Splitu, ili kako sveznajući pripovjedač-kroničar odmah u uvodu kaže, gradu što ga još zovu i Spljet, Spalato i Špalatro.
Vrijeme radnje jasno je omeđeno: od jeseni 1909. godine do kraja Drugog svjetskog rata i početka novog poretka. U ovom će periodu Split pripadati različitim državama: Austrougarskoj Carevini, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevini Jugoslaviji, ustaškoj Hrvatskoj, fašističkoj Italiji, kratkom periodu vladavine partizanskog Narodnooslobodilačkog odbora, pa opet ustaškoj NDH kombiniranoj s njemačkim nacističkim Trećim Reichom, te konačno Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Cijeli niz država u jedva četrdesetak godina! Dinamičniji odnos mjesta i vremena radnje jedva je moguće zamisliti. Ili kako Meštar kaže inženjeru Duji kad su stigli Talijani:
„Ovo su se, moj Duje, počeli mirakuli događat. Zaspiš u jednu, a probudiš se u drugu državu. Samo se minjadu bandire i plakati. Ujutro, čin otvorin oči, omar otvaran ponistru i gledan koja bandira vije na Marjan. I mogu se falit da sam bija u puste države. Najpri san bija u Auštriju, onda u Mađarsku, onda san bija u Jugoslaviju, par dana u Nezavisnu, i evo me lipo sad u Italiju.“
Autor bira žanr kronike da bi opisao sve što se u kronološkom slijedu zbiva u gradu.
2. Tema i osnovna ideja djela
Dva svjetska rata obilježila su prvu polovicu dvadesetog stoljeća. Previranja koja su im prethodila, kao i promjene i tragedije, koje su ovi ratni događaji donijeli sa sobom, odrazili su se na poseban način u ovom mediteranskom gradu s njegovom lukom u kojoj se ponekad zaustavi američka flota ili engleski kralj s ljubavnicom, njegovim specifičnim geopolitičkim položajem i njegovim temperamentnim stanovnicima. Velika svjetska povijest i u njoj sudbine malih ljudi, a kao poseban bonus povijest nogometnog kluba Hajduk, te uopće nogomet kao filozofija života i kao izvor različitih metafora kojima se tumače zbivanja i međuljudski odnosi, stremljenja i izazovi sudbine – tako bi se možda mogla opisati tema.
Osnovna ideja djela je ljepota života svim nedaćama i povijesnim mijenama unatoč: Grad i njegovi običaji, ribari, težaci, radnici, trgovci i intelektualci, koji se dijele po političkim uvjerenjima, njihov humor i ironija, poznata podrugljivost Dalmatinaca i gotovo stoičko mirenje sa stvarnošću, a naročito starinski moral, poštenje i karakterno ponašanje, koje se upisalo u tradiciju, a oblikovalo više na ulici, po kaletama i trgovima, nego u crkvi ili u školi.
Ovo poštenje otjelovljeno je naročito u liku Meštra, gradskog brijača zatvaranog i kažnjavanog u svim državama, jer je uvijek komentirao glupost i zloću, a velikog zaljubljenika u Hajduk i nogomet, koji je svaku vlast na kraju „predriblao“ i koji se u predzadnjoj rečenici kronike s osmjehom priprema driblati i dalje. U toj završnoj sceni vidimo ga kako se „putem (…) sve smijucka jer se sitija kako će najidit Papundeka. Omar će mu s vrata reć: ‚Faljen Isus, druže komesaru!‘ I draže mu je sad to nego da mu je ko da pet miijardi dolori!“ Papundeka, koji je postao nova vlast u gradu, on voli kao rođenog sina, ali on voli i slobodu čiji je najbolji izraz dobra šala, a u ovoj će šali biti izražen neuništivi zafrkantski duh Velog mista. Jer novi drugovi i komesari upravo ukidaju i crkvu i Isusa, a Meštar, koji je s komunistima simpatizirao dok su bili progonjeni, ne voli nikakvu dogmatsku moć, nikakvu silu i nikakvo zatiranje slobode.
Biti uvijek kontra i na taj stav biti ponosan, tako mnogi likovi Velog mista prkose silnicima koji kroz njihov grad prolaze s različitim namjerama i ideologijama. Oni pak građani koji popuste i priklone se nekoj ideologiji bivaju izloženi podsmjehu, tako se čak i u trenutku u kojem ga ispraća u rat lijepa Kate ruga svom suprugu Tonču zbog njegove oduševljenosti „kraljem i otadžbinom“.
3. Analiza djela
U onolikoj mjeri, u kojoj je grad Split ispisao ovu kroniku, i sama je kronika stvorila priču o gradu, oblikovala je njegovo sjećanje, utjecala je na njegovu samorazumljivost, upisala se u njegov identitet. Rijetko se neko djelo u povijesti svjetske književnosti tako intenzivno ispreplelo s vlastitim materijalom, a da je pri tom bilo toliko malo čitano, dapače, da je u tolikoj mjeri ignorirano. Miljenko Smoje je ovim romanom mediteranski humor suprotstavio političkim ideologijama, a nepredvidivost ljudskih sudbina izdignuo je iznad političkih vizija, kao što je karakterne osobine pojedinaca stavio ispred bilo kakvih nametnutih autoriteta. Stoga je tragikomično da je pisca njegovog umjetničkog dometa u prinudni zaborav odgurala izrazito jednoumna ideologija nacionalizma devedesetih i to pozivajući se na vlastiti navodni odmak od socijalističkog jednoumlja.
U onolikoj mjeri, u kojoj je grad Split ispisao ovu kroniku, i sama je kronika stvorila priču o gradu, oblikovala je njegovo sjećanje, utjecala je na njegovu samorazumljivost, upisala se u njegov identitet
Pažljivi će čitatelj dvaju romana ovog pisca – Kronike o našem Malom mistu i Velog mista – lako razumjeti u kolikoj je mjeri apsurdno prišivati bilo kakve ideološke oznake piscu koji je tako oštroumno i duhovito tematizirao zamke svakog jednoumlja i čija je najveća književna snaga sadržana u razumijevanju ambivalentnih osobina ljudske psihologije. I ne samo apsurdno, nego i žalosno: mladi naraštaji ostaju uskraćeni za vrhunsko djelo kroz koje bi mogli puno bolje razumjeti vlastitu povijest i povijest svog okruženja i iz kojeg bi mogli naučiti kako se nositi s političkim izazovima i kako biti vjerni sami sebi unatoč pritiscima. I pisanje u dijalektu, uvijek iznova popularno u hrvatskoj književnosti, djeluje u Velom mistu autentično i oslobađajuće, jer nosi u sebi klicu subverzivnog odnosa prema pravilima i stezi bilo koje vrste.
Kao i njegov Meštar, tako je i Smoje cijenio vlastitu sposobnost opažanja, a dobra šala na račun novih vlastodržaca bila je i njemu draža nego svi milijuni dolara, koje mu ionako nitko ne bi dao, kao ni Meštru. Oni koji poznaju iskričavu mediteransku duhovitost, uvijek spremnu narugati se svakoj nelogičnosti i nepravilnosti, svakoj slabosti, patetičnosti, napuhanosti ili prevrtljivosti, razumjet će da je Smoje postao neprijatelj novonastaloj inačici hrvatskog identiteta i novokomponiranoj povijesti u kojoj iznenada nije bilo mjesta za borce protiv fašizma i za njegove žrtve.
Naknadna revizija povijesti koja se razvila u novom hrvatskom društvu otvorila je doduše neka prešućena poglavlja, ali je pri tom druga poglavlja nasilno i agresivno ušutkala ili ih je izrazito jednostrano tumačila. No jednoumlje se s puno više argumenata može pripisati takvim revizionistima nego Smoji, u čijem je romanu gotovo svako poglavlje svojevrsno zrcalo svakodnevnih dijalektičnih odnosa među ljudima i njihovih proturječnih ponašanja. A da je Miljenko Smoje kao dijete iz siromašne ribarske obitelji bio sklon simpatijama za ljevičarske ideje i istodobno dobro poznavao ne samo staljinistički duh rigoroznih komunista, nego i korumpiranost novih komunističkih elita, o tome svjedoče scene s kraja Velog mista kao i ironični prikaz pretvaranja Malog mista u turistički Eldorado u kojem se naglo bogate bivši partizani i novi partijski sekretari.
Zaslužna za popularnost Velog mista, a na neki način i za zanemarivanje teksta, bila je dakako televizija. Ekranizacija romana, koji je prvo objavljivan u Nedjeljnoj Dalmaciji kao roman u nastavcima (popularan žanr koji se dolaskom interneta nažalost izgubio), njegovo gotovo istodobno pretvaranje u legendarnu seriju Velo misto odigrala se na vrhuncu važnosti televizije kao medija, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Teško je danas razlučiti da li su izvrsni dijalozi i prepoznatljivi likovi bili podloga za ekranizaciju ili je pak ekranizacija utjecala na način pisanja, jer su uzajamna prožetost scenskog i proznog, kao i povezanost teksta i kultne televizijske serije stvorile jedan poseban literarno-scenski hibrid. Slično kao i u slučaju deset godina starijeg Malog mista popularnost serije zasjenila je tekst, no iz današnjeg odmaka i od serije i od romana bilo bi ga moguće i poželjno ponovo čitati, a onda i uspoređivati tekst i ekranizaciju, te tako na satovima lektire razumjeti bolje kako funkcioniraju ekranizirane serije. Ponekad se naime stiče dojam da se pričanje priča, ta antropološka konstanta poznata u svim kulturama i svim vremenima, u današnje doba preselila na Netflix i na druge streaming-kanale, te je veliki propust u školama zanemariti povijest ekranizacije serija i ne analizirati ovo uspješno pretakanje Smojinog teksta u seriju i njezin povratni utjecaj na recepciju teksta.
Lakoća kojom je autor kroz dijaloge skicirao likove jedinstvena je po preciznosti, duhovitosti i psihološkoj višeslojnosti, a možda najljepša osobina ove bogate galerije gradskih originala, činovnika, revolucionara, ribara, težaka, obrtnika, trgovaca, dame i gospode, policajaca, žbira, organizatora plesne škole i zaljubljenika u nogomet je kontinuirani osjećaj da pripovjedač svoje likove voli. Ova se emocija prenosi i na čitatelje, pa i oni razvijaju simpatije prema likovima, što olakšava čitanje, kao i činjenica da veliki broj priča izaziva napetost i tjera na daljnje čitanje, što je tipično za romane u nastavcima. Tragične sudbine nekih od najmilijih likova tjeraju suze na oči, a imena kao Očalinko ili Pegula djeluju smiješno u svakoj epizodi u kojoj se ovi likovi pojavljuju.
Teško je danas razlučiti da li su izvrsni dijalozi i prepoznatljivi likovi bili podloga za ekranizaciju ili je pak ekranizacija utjecala na način pisanja, jer su uzajamna prožetost scenskog i proznog, kao i povezanost teksta i kultne televizijske serije stvorile jedan poseban literarno-scenski hibrid
Budući da je gotovo cijeli roman pisan u dijalektu, te da je prožet finim humorom i ironijom, upravo je nerazumno što ga se barem u dalmatinskim školama ne čita i ne proučava. Osim toga, ovaj roman je ogromna riznica običaja i izraza, napeto ispričana povijest grada, ali i Hajduka, te je idealno štivo za usvajanje znanja o temama važnim za lokalnu povijest, pojedinačne obiteljske priče i osobne identitete.
Pitanja za ponavljanje:
1. Zašto je vremenski period u kojem se radnja romana odvija od posebnog značaja?
2. Na koji je način priča o povijesti nogometnog kluba Hajduk i važnosti nogometa za stare Splićane povezana s drugim pričama u romanu?
3. Miljenko Smoje devedesetih godina prošlog stoljeća nije pokazao bespogovorno oduševljenje za novi poredak (i u njegovom romanu je brijač Meštar, koji je kao lik najbliži samom autoru, nepovjerljiv prema svakoj vlasti, a za njegovog života se one stalno smjenjuju). Da li se takvo suzdržano i kritično držanje može tumačiti kao znak Smojinog jednoumlja ili su pak njegovi oponenti skloni jednoumlju?
4. Što znači kronika?
5. Da li poznaješ još neke kronike iz svjetske ili domaće književnosti?
Za one koji žele znati više
Najbolji način za usvajanje ovog štiva je paralelno čitanje romana i gledanje serije. Oni koji sanjaju o svjetskoj slavi i bogatstvu, koje bi htjeli postići pišući scenarije za Netflix, mogli bi se potruditi analizirati način na koji je Smojin tekst zaživio na ekranu. Posije toga bi bilo zanimljivo razgovarati s roditeljima i njihovim vršnjacima ili još starijima od njih: Čega se sjećaju iz ove kultne serije, koje im rečenice znače nešto i danas, koji su im likovi bili najdraži?
Alida Bremer rođena je u 1959. u Splitu, a živi u Münsteru. Nakon što je doktorirala s temom „Kriminalistička dekonstrukcija. K poetici postmodernih kriminalističkih romana“, godinama je radila kao znanstvena suradnica, docentica i lektorica na sveučilištima u Münsteru i Gießenu. Inicirala je i vodila niz projekata promocija hrvatske i drugih književnosti jugoistočne Europe koji su zajedno organizirali Zaklada Robert Bosch, Traduki i Leipziški sajam knjiga. Urednica je nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti, jedne antologije svjetske književnosti (zajedno s Michaelom Krügerom), te je prevela na njemački brojna djela, između ostalih Ivane Sajko, Ede Popovića, Delimira Rešickog, Marka Pogačara, Zvonka Makovića, Romana Simića, Predraga Matvejevića, Veljka Barbierija, Bore Ćosića, Dragana Velikića, Branka Čegeca, Dina Pešuta, Renata Baretića, Damira Karakaša, Asje Bakić. Bila je članica brojnih žirija, a 6 godina je suodlučivala o nagradi za Europsko razumijevanje Leipziškog sajma knjiga i grada Leipziga. Eseje, priče i poeziju objavljuje u različitim časopisima i na portalima: Manuskripte, Lichtungen, Der Spiegel, Zeit Online, Textland, Wespennest, Lettre International, Schreibheft, Die Horen, Zibaldone itd. Za prijevod romana Ivane Sajko Ljubavni roman nagrađena je zajedno s autoricom najvećom njemačkom nagradom za strane književnosti (Internationaler Literaturpreis 2018). Za rad na romanu Olivas Garten (Olivino nasljeđe) dobila je stipendiju Zaklade Robert Bosch, a rukopis njenog novog romana Träume und Kulissen (Snovi i kulise) bio je nominiran za nagradu Alfred-Döblin u Berlinu i bit će objavljen u kolovozu 2021. na njemačkom kod izdavača Jung und Jung, a zatim će izaći i hrvatsko izdanje kod Frakture.
