Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo svaki petak od ožujka do kraja srpnja. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.
Ovaj tekst neće se baviti alternativnom lektirom isključivo za školski uzrast. Zapravo, htjela bih kazati nešto o propuštenoj lektiri, o preskočenim knjigama (u ovom slučaju knjizi) koje je trebalo čitati u vrijeme mladosti: ne samo moje rane mladosti koja je pala u doba rata – doba jadno za sve pa i za književnost – nego nekoliko generacija unatrag i unaprijed. O knjigama koje su bile bitne kako bi jedno društvo lakše i brže moglo odrasti, što se kod nas nije dogodilo pa smo, evo, zatočeni u zemlji loših đaka i pubertetlija. U prvom redu želim napisati koju riječ o knjizi koja za ovu namjenu može biti paradigmatska i koju bi trebalo čitati prvi put ili ponovo, a to su Smrtni grijesi feminizma (Ogledi o mudologiji) Slavenke Drakulić. Naslov koji svakih desetak godina objave naši izdavači (što je pohvalno), pa svi ponovo naglase kako je ta knjiga i dan danas aktualna, a to je svakako odlična stvar za knjigu, i vjerojatno ne tako sjajna dijagnoza i prognoza za život.
Također, priznajem da sam kao čitateljica sklonija beletristici, prozi i poeziji, nego publicistici pa su me i čitanju Slavenke Drakulić privukli njeni raniji romani koje sam čitala u svojim dvadesetima i to prvenstveno Mramorna koža i Božanska glad (koji su me također gurnuli preko granica onog što sam do tog trenutka mislila o književnosti i životu).
Bila sam premlada da bih 70-ih i 80-ih pratila tekstove Slavenke Drakulić u novinama (Bazar, Svijet, Start). U vrijeme izlaska prvog izdanja knjige Smrtni grijesi feminizma imala sam deset, a kad sam stasala za knjigu ona je, vjerojatno kao posljedica poznatog slučaja „Vještica iz Rija“ bila nedostupna, gurnuta sa strane u anonimnost kao i mnoge druge u ratno doba. Ali knjige ne gore i zaborav se, na sreću, nije desio. Jedan od razloga zbog kojih sam je izabrala i zbog kojih se iznova vraćamo čitanju ove knjige je taj što su u njoj objedinjena iskustva kojih se fikcija, barem kod nas, tek zadnjih dvadesetak godina nešto intenzivnije uhvatila te ih tek ispisuje – svjetove, povijesti, razmišljanja, stavove one druge polovice čovječanstva, jedine „obespravljene manjine koja je u većini, a to su žene“. Također, radi se o knjizi koja je pisana iznimno čitko i britko, duhovito i izravno, stilom ležernim i suverenim i u jezičnom registru koji je otvoren svima, od srednjoškolki do starijih i mlađih mudologa, a jezik koji biramo kao pisci uvelike određuje i našu publiku. Novine u kojima su tekstovi iz prvog izdanja objavljivani izlazile su u ogromnom tiražu, ali iz današnje perspektive, kad su mnogi akteri već umrli ili zaboravljeni (ali ne i tekstovi o njima!), ukoričeni se mogu čitati i kao uzbudljiva fikcija, eseji, satira. U svjetlu trenutačne popularnosti autofikcije i dokufikcije, čitanje pojedinih eseja funkcionira kao preteča žanra. Rijetki su oni i one koji se mogu tako mudro, hrabro i otvoreno obratiti svima (a to, što je vrlo važno, podrazumijeva i neistomišljenike!), a da to ima i književnu vrijednost, i to one književnosti koja nije samodostatna, koja se, za promjenu, uistinu hvata u koštac s društvenim anomalijama i ima ih volju mijenjati, što je već po sebi velika promjena. Zato mislim da je ovo prva knjiga o feminizmu koju u RH treba čitati u svim školama, od srednjih i visokih do večernjih i cjeloživotnih. A i takva knjiga u kojoj svako novo čitanje starih i novijih tekstova nudi i otkriva nova značenja i odnose, perspektive.
Pa ‘ajmo, onda, „po školskoj shemi“, onako kako su u ovom slučaju urednici zadali, reći nešto o ovoj u prvoj mladosti propuštenoj lektiri za djecu i odrasle, o tome tko je, kada, gdje i zašto treba čitati.
MJESTO RADNJE:
Zemlja (nekad Jugoslavija, danas Hrvatska i tzv. regija, ali i svijet).
VRIJEME RADNJE:
Patrijarhat (period od 80-ih i ranije do danas).
TEMA I OSNOVNA IDEJA:
Kritika patrijarhata, seksizma i općenito neznanja (nedostatka želje za saznanjem); feminizam za svakodnevnu upotrebu i kako ga steći: feminizam kao humanizam, način života, ali i paket za samozaštitu od mudologije.
Osnovna ideja nije jedna, mnoge se misli u ovoj knjizi nameću kao esencijalne, ali ona koja se ovoj čitateljici lektire čini posebno zanimljiva skrivena je u rečenici Slavenke Drakulić: „U početku, svaki put kada bih u svojim tekstovima spomenula riječ feminizam, urednici bi je pedantno prekrižili. Danas to više ne čine.“
Koliko je puta trebalo napisati riječ feminizam da bi je urednici prestali križati, možemo zamisliti. No, činjenica je da je upravo zbog toga danas možemo lakše podebljavati.
GDJE, TKO I ZAŠTO TREBA ČITATI OVU ALTERNATIVNU LEKTIRU (ANALIZA DJELA NA TERENU):
Školarci, roditelji i profesori
Ovu lektiru treba čitati prvenstveno na onim mjestima gdje je feminizam još uvijek grešan. Ako ne može u Crkvi, može se citirati u Saboru ili čitati u školama.
Iz iskustva koje imam kao bivša profesorica, a i majka dvoje djece od kojih starija već ide na fakultet, mogu potvrditi da je većina naših srednjoškolaca konzervativna. U Hrvatskoj srednjoškolci su, uglavnom, iznenađujuće tradicionalni i naklonjeniji desnom političkom spektru. To je, rekla bih, stari poriv mladog čovjeka da se konformistički uklopi (iako oni vole misliti o sebi kao o buntovnicima, to baš i nije tako) u dominantnu vršnjačku struju koju su vršnjaci donijeli iz svojih kuća, a i školska indoktrinacija učinila je svoje. Pobuna je rijetka, kritičko mišljenje zatomljeno. Na fakultetima i u odraslijoj dobi, čim prestanu razmišljati grupnom glavom ili glavom autoriteta, ovo će se na sreću promijeniti kod određenog broja mladih. Feminizam je u toj srednjoškolskoj dobi prosta riječ, a klinci prepušteni sebi odrastaju između bezgrešnog začeća i maloljetničkih trudnoća. Tekst u ovoj knjizi koji govori o nezastupljenosti žena u obrazovanju i načinu na koji su ženski likovi prisutni u slikovnicama i knjigama za djecu ili onaj o pravu na normalno tijelo, puno prije Instagrama i TikToka, dušu su dali za strastvenu razrednu diskusiju. I nadam se da će ovo možda dati ideju nekoj profi koja već odavno, ne čekajući da joj ostare đaci, ima svoj alternativni popis lektire. Takva bi mladim djevojkama svakako preporučila da pročitaju autobiografski tekst „Umjesto biografije“, bilješku u kojoj autorica (također još mlada) ukratko prepričava svoj dotadašnji život, o tome kako je s osamnaest godina rodila bebu, o tom što to znači za ženu, a što za njena partnera, o poslu, pisanju, zaljubljivanjima i partnerstvu („Dok su moj suprug i naši prijatelji studirali i nastavljali revoluciju, ja sam podizala dijete“). Pola života u tri i pol stranice autoreferencijalnog zapisa koji plijeni iskrenošću i hrabrošću, pogotovo čitan s distance. „Nemam već ambicije osim da ova knjiga bude dokument“, kaže Slavenka na kraju ovog teksta, ujedno i pogovora prvom izdanju Smrtnih grijeha feminizma. I zbilja je ostao dokument jedne tvrde borbe koja nije bez ljepote i nježnosti i koja nipošto nije bila uzaludna, dapače. Uostalom, ovo je dokument čije književne dionice rastu.
Feminizam je u srednjoškolskoj dobi prosta riječ, a klinci prepušteni sebi odrastaju između bezgrešnog začeća i maloljetničkih trudnoća
Spisateljice i buduće feministkinje
Slavenku Drakulić susrela sam prije otprilike petnaest godina na književnoj tribini u Leipzigu na kojoj smo sudjelovale s još nekoliko spisateljica iz Hrvatske. Ona je bila centralna figura tribine, mi, mlađe spisateljice, gošće. Prije samog početka tribine, kad smo zauzele svoja mjesta, čula sam komentar čovjeka koji je pitao hoće li tu biti govora o ženskim stvarima. Na većini ostalih tribina na pozornici sjedili su samo muškarci, ali nikome nije palo na pamet da će pisci divaniti o nekim „muškim stvarima“, što god to bilo. Da, taj put, kao i puno puta, jesmo pričale o „ženskim stvarima“, zapravo o književnosti žena na Balkanu, ali danas, petnaest godina kasnije, to više ne mora biti slučaj. Postalo je više uobičajeno da na književnim tribinama sjede i samo žene i mješovita društva i da se priča o svim mogućim temama. Povremeni ispadi seksizma od strane nekih književnih dinosaura, dobro situiranih, koji tu i tamo riknu iz muzeja mudologije, detektiraju se javno kao seksizam, a u međuvremenu su se i spisateljice prestale skanjivati i ograđivati od te šporke riječi „feminizam“, što nije bila rijetkost 90-ih i nultih godina, i prihvatiti ga kao ono što jest; da parafraziram Svetlanu Slapšak i njen citat uključen u ovu knjigu: prirodan impuls, reakcija na moralna pitanja današnjice. Hrvatskih autorica koje bi se od feminizma ograđivale u javnom prostoru u ovom trenutku nema ili ih ne vidimo. Ne bih rekla da je feminizam trend, nego je uistinu u novijoj generaciji spisateljica shvaćen kao nasušan, a uvelike su tome pridonijele i prethodnice (Drakulić, Ugrešić i druge), čije su se knjige u međuvremenu vratile u mejnstrim, među Hrvate; kao i određeni svjetski pokreti poput #metoo (ili akcija #spasime kod nas), o čemu se govori i u novim tekstovima u ovom proširenom izdanju.
Zanimljivo je pratiti kako se način pisanja, intonacija pojedinih tekstova ipak mijenjala od 80-ih naovamo. Početna ironičnost, provokativnost, satiričnost i(li) zafrkantska prpošnost stila polako prelaze u zreli, vrlo sabran i precizan način pisanja, jednako oštar i bespoštedan, ali odmjereniji. Ono što se nije promijenilo jest ustrajnost i stav s kojim se Slavenka Drakulić obračunava s perjanicama patrijarhata: na notorne budalaštine, površnost i ostrašćenost, odgovara smireno i argumentirano, bez uvreda, gotovo da je moguće osjetiti kako se smije kroz tekst, ali i s pravom podsmjehuje dok piše. Nema afekta, provokacije radi provokacije, niti spisateljskog egzibicionizma ne bi li se privukla pažnja. Valjda, kad uistinu znaš misliti i pisati i stojiš iza svojih riječi, takve ti štake ni ne trebaju. Po tome je među ovdašnjim polemičarima izdvojen slučaj. Inače me domaće polemike privlače otprilike kao plivanje pokraj kanalizacijske cijevi, ali sam se u ovom slučaju zabavljala čitajući tekstove o mudolozima poput Veselka Tenžere i Igora Mandića. Ne, nimalo zlurado, bio je to čisti užitak u tekstu – volim čitati i njih, mudologe, iz drugih, fenomenoloških razloga, jer sam znatiželjna, jer volim dobro pisanje i kad se s njim ne slažem, ali ni približno kao što volim čitati Slavenku. U čemu je stvar? Osim što je ono što piše, s razlogom i suvislo napisano, te su polemike zapravo dijalozi ili barem pokušaji dijaloga, za razliku od mudološkog „ja sam svoje rekao“ načina polemiziranja.
Povremeni ispadi seksizma od strane nekih književnih dinosaura, dobro situiranih, koji tu i tamo riknu iz muzeja mudologije, detektiraju se javno kao seksizam, a u međuvremenu su se i spisateljice prestale skanjivati i ograđivati od te šporke riječi „feminizam“, što nije bila rijetkost 90-ih i nultih godina
Da su naši utjecajniji mediji malo manje konzervativni nego što o sebi misle pa posljedično zbilja otvoreni autoricama, voljela bih vidjeti nekoliko spisateljica moje i mlađe generacije kako se, na tragu ovih tekstova, obračunavaju s genijalnim idejama današnjih mudologa i boomera. Nažalost, u ovom trenutku kada toliko autorica piše i objavljuje, javljaju se novi problemi i izazovi – paradoksalno spisateljice su dublje na društvenoj margini nego 80-ih ili nultih i na toj margini je gužva: vidljive su, ima ih, ali ne na onim mjestima s kojih se njihov glas može daleko čuti. Za svoju vidljivost mnoge mogu zahvaliti društvenim mrežama, jer druge platforme za javni govor/pismo nemaju, ili je toliko mizerno plaćen da se utrošeno vrijeme naprosto ne može nadoknaditi. „Kuhinjska književnost“ još uvijek je itekako živa, što govori o poziciji autorica u društvu: bez obzira na položaj u književnom polju, postoji određeni stakleni plafon i mnoge spisateljice su za laptopom – u kuhinjama, čekaju da ih neki muškarac ustoliči.
Mudolozi, boomeri; i muškarci općenito
„Seksizam se ponekad manifestira nasilno i otvoreno, ponekad suptilno,“ piše Slavenka Drakulić. „U našem jeziku, dječjim knjigama, na radnom mjestu, u spavaćoj sobi,“ dodaje u predgovoru novom izdanju knjige teoretičarka i urednica Zsofia Lorand.
Kako stojimo danas između prvog i zadnjeg čitanja jedne kultne knjige? Što se promijenilo u ovih četrdeset godina od nastanka prvih tekstova? Današnje baštinike mudologije mogle bismo naći u kategoriji boomera, ali i recimo u novoj generaciji zoomera koji trolaju žene, najčešće feministkinje ili nešto uspješnije kolegice, po internetu.
I dok su mudolozi bili svjesni, dapače ponosni na svoju mudologiju, boomeri su, čini se, nesvjesni svog seksizma no također ponosno uvjereni u šarm i ispravnost vlastite nonšalancije u ophođenju. Na jednom mjestu u knjizi Smrtni grijesi feminizma, među novijim tekstovima, spominje se kako se stari identiteti raspadaju i po svoj prilici muškarci će morati tražiti novi identitet – izvan mudološkog.
U razgovoru sa studenticama iz generacije moje kćeri, saznala sam da dobar dio mladih žena o spomenutom fenomenu razmišlja na način „zašto bih trošila vrijeme ispravljajući nekoga tko je seksist, to je njegov blam, njegova sramota, imamo važnijeg (feminističkog, aktivističkog) posla na svijetu, naprosto nemaš posla s takvom osobom, više nema potrebe za tim“.
Podsjetilo me to na jedan pomalo izgubljen običaj koji je postojao kod splitskih cura. Kad bi se djevojci na ulici ili Rivi obratio neki nepoznati brale s rečenicom: „Curo nešto bi te pita!“ , ona bi mu odgovorila: „Imaš minut.“ Minut, sasvim dovoljno da, na osnovu najavljenog pitanja, vidiš s kim imaš posla i vrijedi li nastaviti razgovor. Ali čini se da je za mudologe svih generacija ovaj minut nepovratno istječe.
Opisano ne spada u kulturu isključivanja, nego samoisključivanja. Nitko ne bi trebao podnositi ni tolerirati seksizam. Nitko, naravno, ne bi trebao prakticirati seksizam, mudolozi i boomeri svojim djelovanjem u javnom životu, svjesno ili ne (u konačnici je svejedno) desetljećima održavaju stanje u kojem su razni oblici neravnopravnosti, mizoginije i nasilja prihvatljivi i na neki način odobreni.
Dakle, ukoliko se pitaš jesi li boomer ili čak mudolog, čitaj Oglede o mudologiji i samo će ti se kazati. Da sam ja muškarac mene bi, barem iz znatiželje, silno zanimala ova knjiga.
S druge strane, ne treba zaboraviti da je jedan od protagonista i glavnih mudologa Veselko Tenžera napisao predgovor ovom djelu, što govori da je neka vrsta anti-dijaloga ipak moguća. A dijalog između neistomišljenika u svijetu koji klizi u drugu nesimpatičnu radikalnost, moderni ostracizam i cancel culture, čini mi se bitna stvar. Uostalom, nije li ova knjiga eseja i pisana s namjerom da se dokine isključivost, a prošire prostori slobode?
Dok su mudolozi bili svjesni, dapače ponosni na svoju mudologiju, boomeri su, čini se, nesvjesni svog seksizma no također ponosno uvjereni u šarm i ispravnost vlastite nonšalancije u ophođenju. Na jednom mjestu u knjizi kaže se kako se stari identiteti raspadaju i po svoj prilici muškarci će morati tražiti novi identitet – izvan mudološkog
Pitanja za ponavljanje i razmišljanje:
1. Što je to feminizam i zašto ga svi, i žene i muškarci, trebamo?
2. Jesam li ja mudolog? Je li to smiješno ili tužno?
3. Kako biti feminist? Što mogu učiniti da društvo u kojem živim postane ravnopravnije, bolje i sretnije mjesto za sve? Što mogu učiniti u svom području?
(Također, vrijedi i u varijanti ženskog roda, a svi odgovori nalaze se u knjizi i u vama.)
Olja Savičević Ivančević (Split, 1974.) nagrađivana je i prevođena autorica romana, poezije, kratke proze i drugih tekstova. Izdvajamo romane Adio kauboju (2010.) i Pjevač u noći (2016.) te pjesničke zbirke Mamasafari (2012.) i Divlje i tvoje (2020.).
