Školice su drugi roman argentinskog pisca Julija Cortázara (1914. – 1984.), objavljen 1963. godine, i jedno od središnjih djela tzv. booma u latinoameričkog književnosti. Često ga se naziva „antiromanom“, iako je sam pisac preferirao oznaku „kontraroman“, govoreći kako mu nije cilj razoriti žanr, nego mu radikalno drukčije pristupiti. Cortázar je Školice objavio nakon niza uglavnom fantastičnih pripovijedaka koje su mu priskrbile glas i ugled među šmekerima, ali rečeni je roman odjeknuo, i nastavlja odjekivati, kao ništa što je prije ili poslije toga napisao i objavio.
Jedan od razloga zbog kojih tu knjigu smatram vrijednom uvrštavanja u lektirni kanon, ili barem u izbornu školsku lektiru (za završne razrede srednje škole), upravo je ono što je samog autora nakon objavljivanja romana iznenadilo, kao što objašnjava u jednom intervjuu: „Nešto me silno zateklo i začudilo kad sam dovršio Školice, knjigu koju sam pisao za čitatelje svojih godina [a tada je imao nepunih pedeset, op. a.]. Bila je to činjenica da je ta knjiga, kad je objavljena u Argentini i zatim postala poznata u cijeloj Latinskoj Americi, našla svoje čitatelje među mladima, na koje nisam izravno mislio pišući tu knjigu. (…) Čovjek se silno začudi kad napiše knjigu misleći kako je stvorio nešto što odgovara njegovoj dobi, njegovu vremenu, njegovu podneblju, i odjednom shvati da je načeo pitanja koja su u stvari pitanja sljedećeg naraštaja.“ Mogli bismo se nadovezati i proširiti: taj „sljedeći naraštaj“ nije tek onaj naraštaj koji je nastupio nakon Cortázarove mladosti, dakle generacija šezdesetih, sedamdesetih godina prošloga stoljeća i tako dalje, nego svaki sljedeći naraštaj, svaka sljedeća mladost, štoviše mladost sama, ono što je u čovjeku-čitatelju suštinski mlado.
Kao netko tko je čitateljski stasao tek nakon Cortázarove smrti, mogu posvjedočiti iz svoga i iskustva svojih bližnjih vršnjaka, tada u ranim dvadesetim godinama, koliko su se Školice, na raznoraznim razinama i na kojekakve načine, „primale“ za nas (koji smo tu knjigu tada mahom čitali u beogradskom izdanju iz osamdesetih godina, u kortasarovski razbarušenom prijevodu Silvije Monros-Stojaković), koliko su nas očaravale, tjerale da je iznova čitamo i osvajale nas, a u ponekim kružocima postajale i, da upotrijebim tu u međuvremenu sasvim izlizanu riječ, upravo kultna knjiga. Knjige, dakako, nekako uvijek nađu put do čitatelja i čitatelji do njih, ali uvrštavanje u lektirni popis možda u tom međusobnom pronalaženju može pomoći – pod uvjetom, naravno, da taj popis inače nije takav da u nekom času kod dobrog dijela učenika počne stvarati veći otpor prema naslovima koji se na njemu nalaze nego bilo kakvu privlačnost, to jest takav da od čitanja tih djela više odgovara nego što na nj nagovara.
Drugi ključni razlog tiče se onoga na što sva vrhunska književnost poziva, i što u predstavljanju lektire uvijek treba isticati i zagovarati, tiče se naime čitalačkog su-kreiranja djela, a Školice na takav pristup pozivaju same po sebi kao malo koji drugi roman, i to već samom svojom otvorenom strukturom o kojoj će biti riječi u nastavku. Cortázar hoće da čitatelj ne bude „ženka“, pri čemu, dakako, na umu nema nikakvo rodno ili spolno određenje, nego pasivnog uživatelja lijepe književnosti koji se olako „uživljava“ i „poistovjećuje“ te se manje ili više eskapistički naslađuje paralelnim svjetovima; priželjkuje, umjesto toga, autentičnog sudionika knjige, onoga koji bira i odlučuje, čitatelja-suučesnika koji će odvažno i bespoštedno polemizirati s autorom, štoviše čitatelja-protagonista. Jedan je španjolski književni kritičar u naslovu teksta napisanog povodom novog, preklanjskog izdanja Školica krasno izrazio njihovu srž: „Roman koji je htio da budeš slobodan“.
Cortázar priželjkuje autentičnog sudionika knjige, onoga koji bira i odlučuje, čitatelja-suučesnika koji će odvažno i bespoštedno polemizirati s autorom, štoviše čitatelja-protagonista
Mjesto i vrijeme radnje:
Roman je raščlanjen na tri dijela: „S one strane“, gdje je pozornica Pariz, „S ove strane“, a ta je strana Buenos Aires, i „Sa svih strana“, dio koji sabire poglavlja ironično nazvana „izostavljivima“, a gdje se mjesto i vrijeme kao takvi uglavnom gube ili padaju u drugi plan. Vrijeme radnje su pedesete i početak šezdesetih godina 20. stoljeća. Unutar spomenuta dva glavna toposa, mjesta radnje su i, recimo, psihijatrijska bolnica i mrtvačnica, klošarsko okupljalište pod pariškim mostom, boemski stan u kojem se okuplja „Klub zmije“ čiji članovi po cijele noći raspravljaju o koječemu i slušaju jazz itd.
Tema i osnovna ideja djela:
Ako bi se morala opisati jednom riječju, tema djela bila bi potraga. Tu potragu utjelovljuje Horacio Oliveira, protagonist knjige. Osnovna ideja je ta da do osnovne ideje moraš doći sam, a u tom ti dolaženju knjige, filmovi, slike, glazba, sugovornici mogu samo biti od pomoći – iako bez te pomoći vjerojatno nećeš daleko dogurati. Drugo, ni do čega ozbiljnog ne dolazi se bez igre. Ali ne igre kao puke razbibrige, razonode, uživancije i zafrkancije, nego kao humorne razgradnje nakon koje tek može biti neke autentične gradnje.
Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo u tjednom ritmu, svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.
Analiza djela:
Roman se opire kronološkom redoslijedu, čvrstim uzročnim vezama, samorazumljivim motivima, uopće bilo čemu samorazumljivome, „psihologiji“, uvriježenim opisima i karakterizacijama, te time sama sebe neprestano dovodi u pitanje. Sukladno „Putokazu“ danom na početku, knjigu možemo čitati linearno u njezina prva dva dijela, dakle od 1. do 56. poglavlja, bez trećeg dijela, ili je možemo pratiti od 73. poglavlja i potom slijediti „upute“ na kraju svakog poglavlja. Završna je šala u tome što se u tom slučaju na kraju 58. poglavlja upućuje na 131., koje nas na kraju opet šalje na 58. itd. te je tako knjiga zapravo nedovršiva.
Mogu posvjedočiti iz svoga i iskustva svojih bližnjih vršnjaka, tada u ranim dvadesetim godinama, koliko su se “Školice”, na raznoraznim razinama i na kojekakve načine, „primale“ za nas, koliko su nas očaravale, tjerale da je iznova čitamo i osvajale nas, a u ponekim kružocima postajale i upravo kultna knjiga
U pozadini je stalno prisutna teorija književnosti, konkretno suvremenoga romana, kao i (samokritična) svijest o tome kako se piše roman: vrata piščeve radionice se neprestano otvaraju. Pritom funkcija (kontra)romana nije tek ispripovijedati jednu ili više priča, koliko god one intrigantne bile, ne tek prikazati jednog ili više likova, koliko god uvjerljivi i višeslojni oni bili, ne obraditi jednu ili više tema, koliko god one važne bile, nego obuhvatiti sve, stvoriti cijeli jedan svijet re-kreacijom postojećega, ali ne kao zatvoren i artificijelan sustav, nego kao, rekosmo, otvorenu strukturu.
Zahtjevnost knjige uz ostalo se očituje u golemom broju utkanih referenci i citata. No pritom nije posrijedi demonstracija intelektualne sile ili snobizma, nego vjeran odslik sadržaja protagonistove svakodnevice i njegove duhovne prtljage, a ovamo ulazi citat iz Meistera Eckharta jednako kao i neka bizarna novinska vjestica ili solo-dionica trubača iz New Orleansa. Citati, koji su uvijek u funkciji, daju knjizi strukturu mozaika, montiranog materijala, kolaža, u sklopu s osebujnim načinom čitanja, ali sve to ne dovodi do fragmentarnosti, nego do iznimno kompleksnog ustroja koji nigdje ne „pušta“, samo je „otvoren“. Redoslijed čitanja poglavlja naoko je proizvoljan, ali pomniji pogled otkriva nimalo nasumično i nadasve istančano ulančavanje, pri čemu sponu nerijetko čini ironični kontrapunkt ili pak „ozbiljan“ komentar neke bizarnosti za koju je isprva teško reći koje joj je mjesto u cjelini. (Kad je već o citatima riječ, Cortázarovo djelo valja nadasve ozbiljno razgraničiti od bilo kakva postmodernizma, s kojim se Školice mogu izvanjski povezati samo kad su u pitanju narativne tehnike, eksperimenti, tzv. intertekstualnost itd., ali nikako u svjetonazorskom smislu, jer Cortázar, odnosno njegov protagonist, traga za uistinu „velikom pričom“.) Roman je, međutim, zahtjevan manje zbog obilja literarnih i općekulturalnih referenci, a više zbog neprestanog pozivanja na sudjelovanje, na zajedničko gonetanje.
Još jedna od središnjih Cortázarovih tema jest pitanje dvojnika, doppelgängera; tako u romanu nalazimo dvojnike/parove Oliveira – Traveler, Oliveira (Cortázar) – Morelli, Maga – klošarica, napokon Nebo – Zemlja u sklopu dječje igre koja daje naslov knjizi. No ključni je par ipak Oliveira – Maga, i utoliko se Školice opravdano mogu čitati (i) kao ljubavna priča. Priča ispripovijedana nakon velikih klasičnih ljubavnih romana te joj je, da ne sklizne u sentimentalizam, potrebno ruho ironije i prividne hladnoće.
Tragač Oliveira neprestano udara o zidove: zidove ljubavi, svakodnevnog života, društva, intelekta, jezika; on je intelektualac – zatočenik knjiške kulture, i premda se protiv nje bori, ne uspijeva se osloboditi; bori se protiv jezika kao izlizane prepreke koja priječi pristup središtu, ali u toj borbi svejednako samo gomila riječi. Cortázar ga u stvari predstavlja kao mediokriteta: silno puno zna, ali je lišen talenata; zna što ne bi, ali nikako ne zna što bi. Maga pak utjelovljuje ono što u Oliveiri budi čežnju i zavist, što mu je nedosežno i utoliko fascinantno: život sâm, jednostavan i jedinstven, čist, spontan i naravan, po strani od beskonačnih intelektualnih debata u Klubu; naposljetku, sloboda.
Maga utjelovljuje ono što u Oliveiri budi čežnju i zavist, što mu je nedosežno i utoliko fascinantno: život sâm, jednostavan i jedinstven, čist, spontan i naravan
Dodaci
Pitanja za ponavljanje:
1) Za čime to zapravo traga Horacio Oliveira?
2) Pokušajte, u svjetlu kasnijeg razvoja knjige i vašeg načina njezinog čitanja, rastumačiti njezinu prvu rečenicu: „Hoću li sresti Magu?“
3) Znate li igrati školice?
4) Sastavite jedan manji ulomak na „svome“ gliglijskom.
5) Skinite s internetskih portala nekoliko citata u duhu onih s kojima se zabavljaju članovi „Kluba zmije“ u trećem dijelu romana i po želji sastavite kolaž od njih.
6) Soundtrack romana uglavnom se sastoji od starijih jazz i blues standarda. Pokušajte sebe, danas, zamisliti u nekom „Klubu zmije“ i sastaviti popis stvari koje bi se slušale u pozadini.
Za one koji žele znati više:
Prvotni naslov romana bio je Mandala. No izabravši umjesto tog simbola figuru školice, Cortázar je izbjegao naslovnu pretencioznost i knjizi od početka dao dimenziju bez koje ona ne bi bila to što jest: humor, zaigranost, pogled na vrijeme kao igru, na igru kao prekoračivanje vremena, na relativizaciju onoga što se lakomisleno apsolutizira. Osim toga, kazao je pisac, „nemam prava iziskivati od čitatelja da poznaju budistički ili tibetanski ezoterizam“. Na drugom mjestu napisao je i ovo: „Bez humora, ova knjiga vjerojatno bi bila nepodnošljiva, kao što je slučaj s mnogim latinoameričkim romanima koji kao da su nasukani na sebe same, u ozbiljnosti koja ih uništava…“
Dinko Telećan rođen je 1974. godine u Zagrebu. Objavio zbirke pjesama Kreševa (1997.), Vrtovi & Crvena mijena (2003.), Iza (2005.) Plast igala (2011.) i Dok ti oči ne dogore (2017.), knjigu Sloboda i vrijeme (2003.), putopise Lotos, prah i mak (2008.) i Azijska suita (2015.), zbirku eseja pod naslovom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (2009.) i roman Dezerter (2013.). U pripremi je knjiga Dovoljni razlozi i druge pjesme. Prevodi s engleskog, španjolskog i kineskog jezika, a povremeno biva i prevođen i nagrađen.
Sa španjolskoga je preveo i roman Školice.