Portal za književnost i kritiku

Selvedin Avdić

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Sedam strahova

Roman "Sedam strahova" Selvedina Avdića kao „Alternativnu lektiru“ preporučuje pisac i germanist Franjo Janeš, jer upravo taj roman pokazuje kako širenje vidika i empatija pomažu da od čovjeka ne ostanu tek njegovi strahovi
Selvedin Avdić: „Sedam strahova“, Algoritam, Zagreb, 2009.
Naslovnica: Sedam strahova
Strah se prikazuje kao simptom ljudskosti, ali i kao izvor svakog ljudskog zla. Aleksa je svojih (simbolički apokaliptičnih) sedam strahova zamijenio samo jednim esencijalnim, koji ga najviše poistovjećuje s pripovjedačem i praktički svakim drugim protagonistom – strahom od samoće

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, pisaca i spisateljica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo neke od najboljih ovdašnjih autora/ica da odaberu svoje lektirne favorite i o njima napišu interpretativne eseje. Od ožujka do kolovoza 2021. objavili smo više od 20 takvih lektirnih prijedloga koje možete pročitati u rubrici Alternativna lektira. Početkom 2022., nakon kraće pauze, iznova zakazujemo sate alternativne edukacije petkom na Kritici-hdp.

Pisci obično imaju „pravi posao“ koji plaća račune, a moj je predavati studentima germanistike na Filozofskom fakultetu, za koji bi čovjek rekao da je rasadnik budućih intelektualaca i bastion načitanosti. Čovjek bi bio u krivu. Nedavno mi se jedan brucoš požalio da ne može napisati sastavak na temu omiljene knjige jer dosad nije pročitao nijednu. Student jezika i književnosti. Kada bi se radilo o izoliranom slučaju, zvučalo bi kao zabavna anegdota, ali ispostavilo se da ni ostali studenti, oni koji u životu jesu pročitali knjigu, nemaju pretjeranu želju da to iskustvo ponavljaju bez prisile. Treba li se čuditi da umovi koji su odrasli uz pametne telefone i društvene mreže, navikli na brzu i površnu konzumaciju videosadržaja (čak i tad uz obvezno bavljenje bar još jednom aktivnošću) nemaju želje i koncentracije za aktivni intelektualni napor? Umjesto da osuđujemo mlade, stavimo se u njihov položaj. Bismo li i sami bili u stanju držati pažnju duže od trideset sekundi da su nam mozgovi kalibrirani Tik Tokom? Bismo li imali strpljenja za tišinu i sporo odmatanje napisanih riječi da smo naviknuti na trenutno dizanje razine dopamina i konstantnu stimulaciju?

Dubinsko ronjenje na dah u netflixovski sadržaj

Lako bi ovo bilo uklopiti u opći pesimizam i strah za budućnost svijeta kad ne bi postojala epizoda kojoj sam svjedočio u kinu Europa u sklopu Festivala svjetske književnosti 2017., kada je nekoliko stotina gimnazijalaca sudjelovalo u razgovoru s domaćim piscem kojeg su čitali iako nije dio lektire. Pokazalo se da je za usađivanje čitateljskih navika kod mladih važniji angažman i entuzijazam nastavnice (u ovom slučaju ujedno i spisateljice Korane Serdarević) nego nastavni plan i program. Problem je kompleksan i ne postoje brza i laka rješenja, ali bilo bi dobro kad bi sâma djela nastavnicima bar malo olakšala posao. Da bi se kod adolescenata razvila ta famozna ljubav prema čitanju, ponuđeni sadržaji moraju funkcionirati na više razina – sadržajno parirati Netflixovim serijama dok se istovremeno usuđuju roniti dublje, po mogućnosti na dah. Sedam strahova Selvedina Avdića primjer je takve knjige.

Radnja romana odvija se u Zenici (BiH), a njezin glavni krak počinje 7. ožujka 2005., kada  neimenovani pripovjedač (čije ime znači „nasmijan“, dakle vjerojatno Besim) napušta stan nakon devet mjeseci i tri dana depresije u koju je upao nakon što ga je napustila žena. Kao novinaru, za pomoć mu se obraća Mirna, nekadašnja ratna izbjeglica, želeći da joj pomogne saznati što se u vrijeme rata dogodilo njezinu ocu Aleksi. Sve što ima je bilježnica u koju je Aleksa, Srbin u većinski nesrpskom gradu, zapisivao događaje koji su prethodili njegovu nestanku u ljeto 1993. godine. Za vrijeme posjeta rudniku Aleksa doživljava nadnaravno iskustvo – susret s perkmanom, duhom rudnika, koji navodno najavljuje nesreću. Želi ga opet sresti, a zatim se pridružiti ženi i kćeri, zbog čega se za pomoć obraća utjecajnoj braći Pegaz. Nakon toga gubi mu se svaki trag. Pripovjedačeva potraga uključuje odlazak do nekadašnjeg Aleksinog stana, u kojem sada bivši logoraš, koji mu je poznat iz snova, čeka da iz zatvora izađe čovjek koji mu je u ratu ubio obitelj. Razgovor s Aleksinim prijateljem, knjižničarem Ahmedom, koji se bavi proučavanjem nadnaravnih fenomena, ne daje rezultata, kao ni razgovor s jednim od rudara. Tek nakon posjeta zloglasnoj braći Pegaz, kriminalcima koji kontroliraju grad, pripovjedač saznaje da je Aleksa ubijen u površinskom kopu rudnika, zbog banalnog nesporazuma i tamo susreće njegova duha. Pegazi pripovjedača kupuju ponudom koju ne može odbiti: povratkom voljene žene, koji iščekuje lišen svakog straha.

Portret: Selvedin Avdić

Opravdani stah od ogledala

Ovo je roman potrage koja dovodi do spoznaje da iz rata devedesetih nitko nije izašao neokaljan. „Svi su krivi, niko nije nedužan.“ Naravno, razlikuju se razmjeri krivnje. Jedni su svojom šutnjom podržavali nasilje koje su drugi aktivno prakticirali. Simpatični taksist Ekrem uvijek je spreman pomoći, sve dok se ne spomene njegovo sudjelovanje u ratnim zločinima. Cinik ne bi mogao odabrati bolje mjesto za mučenje zarobljenika od Muzičke škole. Kad se već ide u negiranje ljudskosti, treba negirati sve ono plemenito i lijepo što je ljudski duh u stanju proizvesti, odnosno zatrovati ideju odgajanja boljih generacija koje bi nosile nadu u bolji svijet. Dvanaest godina kasnije o Muzičkoj školi se ne govori iako svi znaju što se u njoj odvijalo. Istina kao da se skriva pod debelim naslagama snijega, koji uporno pada iako je ožujak. Taj simbol šutnje bio bi privlačan i ugodan da čovjeka ne sprečava u kretanju. I tako cijela zemlja kao da stoji. Ovdje je „mnogo drugačije nego prije rata, a opet sve nekako isto“. Privlačnost šutnje i zaborava samo je teoretska, rezervirana za svijet bez promatrača jer na bijelome pokrivaču jasnije se vidi svaka nečistoća, a tanka je granica između bjeline i bljuzge. Štoviše, roman ide toliko daleko da se u ključnoj sceni, kada se otkriva Aleksina sudbina, ispod snijega nalazi deponij, a ispod njega masovna grobnica, to jest ljudi doslovce svedeni na smeće. Hoće li sveprisutna regionalna praksa prešućivanja vlastitih ratnih zločina jednog dana „dodijati čak i djeci“ i može li taj snijeg koji je odavno trebao nestati dočekati nekakvo sunce, ostaje otvoreno pitanje. U svakom slučaju, bez suočavanja s prošlošću nemoguće je graditi budućnost.

Nasuprot ratnim traumama stoje one privatne. Pripovjedaču vlastita partnerica nije bila dovoljna, želio je posjedovati sve žene tako što njezino tijelo modelira prema vlastitim željama. Teško da se osim fizičkog zlostavljanja može zamisliti veće ponižavanje žene. Kako se moglo i očekivati, ostao je i bez te jedne koja ga je voljela. Neprerađena bol, neizražene emocije gnoje se dok ne eksplodiraju i izliju se u okolinu. Iako pripovjedač za svoj bijesni ispad u kavani polovinu krivnje pripisuje alkoholu, računica nije točna. Alkohol je samo društveno prihvaćen način bježanja od vlastitih emocija, ponajviše boli. Kada ni ta anestezija više ne djeluje, ono potisnuto izbija na površinu još većom silinom. Potiskivanje i emocionalno zatupljivanje samo je dobivanje na vremenu. Naplata uvijek dođe, najčešće s kamatama, zato se važno na vrijeme zagledati u ogledalo. Zlo je uvijek najlakše vidjeti u drugome, najteže u samom sebi. Cinizam, sarkazam i ironija kao simptomi zlobe nisu prisutni samo u prezimenu braće Pegaz, nego i u imenu pripovjedača, koji je sve samo ne nasmijan i, sasvim ironično, ne voli ironiju. Otud njegov opravdani strah od ogledala.

Da bi se kod adolescenata razvila ta famozna ljubav prema čitanju, ponuđeni sadržaji moraju funkcionirati na više razina – sadržajno parirati Netflixovim serijama dok se istovremeno usuđuju roniti dublje, po mogućnosti na dah. Sedam strahova Selvedina Avdića primjer je takve knjige

Naslovnica: Sedam strahova

Samoća: strah svih strahova

Strah se prikazuje kao simptom ljudskosti, ali i kao izvor svakog ljudskog zla. Aleksa je svojih (simbolički apokaliptičnih) sedam strahova zamijenio samo jednim esencijalnim, koji ga najviše poistovjećuje s pripovjedačem i praktički svakim drugim protagonistom – strahom od samoće. U Sedam strahova doslovce nema lika koji nije usamljen, od pripovjedača koji pati za ženom, preko Alekse kojem nedostaju žena i kći, koje su pobjegle od rata, do bivšeg logoraša koji nema ništa osim želje za osvetom. Braća Pegaz doduše nisu sama, ali nisu emocionalno bliska i podnose se „iz čiste navike“. Kod senzibilnog pripovjedača samoća raste poput embrija i nakon devet mjeseci izolacije dobiva svoj puni oblik. Unutarnje pukotine počinju se zrcaliti u vanjskome svijetu. Ono što je u početku samo žilica na zidu pretvara se u zjapeći ponor koji se više ne može ignorirati.

„Što više strahova imaš, to si više čovjek“, kaže jedan od braće Pegaz, koji nema ama baš nijedan. Unatoč svojem mitskom prezimenu i usporedbi s Je’džudžem i Me’džudžem, koji najavljuju sudnji dan, u pitanju su ratni profiteri koji i sami nose tragičnu životnu priču. Nemaju empatije jer je kao djeca nisu imali prilike naučiti. Odrasli u kućanstvu u kojem je otac majku mlatio do smrti, odbačeni zbog svoje različitosti (albinizam), okolini se osvećuju tako što nad njom preuzimaju kontrolu i dopuštaju joj da se samouništava, bilo kroz rat, bilo kroz mirnodopsku dekadenciju uz zvuke turbofolka. Može se činiti nelogičnim što na kraju romana pripovjedača potkupljuju umjesto da ga jednostavno likvidiraju. No iako daju ponudu koja se ne odbija, braća Pegaz nisu Coppolini mafijaši nego vješti manipulatori koji izvlače ono najgore iz ljudi. Tehnički čak nisu ubojice nego suvremeni bogovi, igrači videoigre koji znaju i kontroliraju sve, a prljavi posao ne obavljaju sami, nego koriste druge kao šahovske figure. A svatko se jednom može pokazati korisnim, čak i nevažan čovjek poput pripovjedača.

Ako su Pegazi svojevrsni Mefisto, je li glavni junak na kraju faustovski prodao dušu? Je li iznevjerio borbu za istinu? Ona doduše svima cijelo vrijeme stoji pred očima, a tko želi, uvijek će je uspješno ignorirati. Je li završetak romana optimističan ili pesimističan? U atmosferi iščekivanja sudnjeg dana, jedan se čovjek bez ambicija usuđuje misliti na osobnu sreću. Bilo bi mu cinično zamjeriti.

Roman potrage koja dovodi do spoznaje da iz rata devedesetih nitko nije izašao neokaljan

Rudari, eksploatacija i migranti

Kod Sedam strahova svakako treba spomenuti fantastične elemente. Iako je autor čestim ispreplitanjem jave i sna ostavio prostora za „racionalno“ čitanje u obliku alegorije, odnosno da je „usamljenost učinila da stvarnost gubi oblik, granice, figure i boje“, ljubitelji SF-a i/ili metafizike naći će dovoljno razloga za uživanje. U tom smislu roman podsjeća na filmska ostvarenja kao što su Panov labirint i pogotovo Twin Peaks, čiji je utjecaj očit, što kroz izravne reference i začudno-nelagodnu atmosferu, što kroz slične motive poput sobe od crvenog pliša ili lokalnog proroka Mustafe i njegovih kriptičnih poruka koje plešu na tankoj granici između proročkog uvida i ludila (samo mu još nedostaje klada u rukama). Ipak, najupečatljiviji motivi uključuju duhove slijepih rudarskih konja i, naravno, perkmana (austrijski izgovor njemačke riječi Bergmann, odnosno rudar), duha koji pokazuje gdje ima zlata ili najavljuje nesreću. Unatoč tome što izgovara tradicionalni njemački rudarski pozdrav („Glück auf!“, odnosno „Sretno!“) njegov dugački zeleni mantil podsjeća na irskog vilenjaka. Slučajno ili ne, u predzadnjem odlomku romana, koji završava otprilike u vrijeme Dana svetog Patrika ili koji dan poslije, spominje se irsko vjerovanje da „kuća simbolizira položaj čovjeka spram neograničene moći drugoga svijeta“. To me podsjeća na sudbinu tisuću irskih iseljenika koji su svoje kuće napustili bježeći od velike gladi da bi u Leadvilleu (Colorado) umrli uslijed teških radnih uvjeta i velike hladnoće. Tako se perkmana može smatrati i simbolom svakog radnog migranta koji je stradao u potrazi za srećom. Prema općem vjerovanju, rudnik dobiva zaštitnika tek kada prvi rudar pogine u njemu („neko mora, da bi ostalima bilo dobro“). Za prepoznavanje kritike ekonomskog sustava baziranoga na eksploataciji ne moramo se spuštati u rudnike. Dovoljno je otići do ormara i na etiketama pročitati gdje je proizvedena naša jeftina odjeća, odnosno tko je zapravo platio cijenu. Iako bi se očekivalo da će se perkman onima kojima je na njegov račun postalo dobro osvećivati u maniri poltergeista, u njemu nema nikakve zlobe ili agresije pa ga se može smatrati simbolom opraštanja, nadilaženja ovozemaljske boli – doslovno i metaforički jedinim svjetlom u tunelu.

Roman je pun referenci na književna, filmska i glazbena djela, koja učenicima vjerojatno nisu bliska (osim možda Čarobnjaka iz Oza), ali bi ih mogla motivirati na dodatno čitanje, gledanje i slušanje. Kao bonus trake ionako snažnoga albuma romanu su pridodane bilješke i zapisi, koji također potiču na širenje vidika. A vidike treba širiti, kao i empatiju, pogotovo u vrijeme koje naizgled daje samo razloge za strah. Iako prožet besmislom, roman ne isključuje mogućnost nečeg boljeg, makar na praznim stranicama koje treba ispuniti netko drugi.

Pitanja za ponavljanje

1. Tko je perkman i kakvu ulogu igra u radnji romana?
2. Tko su braća Pegaz i možete li navesti slične primjere iz književnih i filmskih djela, odnosno iz stvarnoga života?
3. Što se događalo u Muzičkoj školi i zašto se o tome ne govori?
4. Zašto je važno suočiti se s vlastitom neugodnom prošlosti?
5. Koji se likovi bore sa samoćom i iz kojih razloga?
6. Koja je simbolika snijega (i to u ožujku)?
7. Zašto je pripovjedač protiv cinizma, sarkazma i ironije?

Za one koji žele znati više

O ratu ozbiljno: Blockbuster Zorana Žmirića
O ratu s humorom: Jebo sad hiljadu dinara Borisa Dežulovića
O krivnji: Petlja Franje Janeša

Portret: Franjo Janeš

 

Franjo Janeš (Zagreb, 1982.) diplomirao je njemački i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao germanističku lingvistiku. Objavio je eksperimentalni crnohumorni roman Noć mrtvih živaca (nagrada Kiklop za najbolju debitantsku knjigu 2009.), intelektualni blockbuster Formula za kaos (nagrada SFera za najbolji znanstvenofantastični roman 2011.), antipovijesnu satiru Čerupanje feniksa (2013.), pseudokrimić Tunel na kraju svjetla (2016.), zapetljanu dramu Petlja (2021.) i slikovnicu Čovjek i zvijer (2021.).

Program Alternativna lektira osmislile/i su i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Franjo Janeš (Zagreb, 1982.) diplomirao je njemački i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao germanističku lingvistiku. Objavio je eksperimentalni crnohumorni roman Noć mrtvih živaca (nagrada Kiklop za najbolju debitantsku knjigu 2009.), intelektualni blockbuster Formula za kaos (nagrada SFera za najbolji znanstvenofantastični roman 2011.), antipovijesnu satiru Čerupanje feniksa (2013.), pseudokrimić Tunel na kraju svjetla (2016.), zapetljanu dramu Petlja (2021.) i slikovnicu Čovjek i zvijer (2021.).

Danas

Mjesec hrvatske knjige 2024.

U ovogodišnjem izdanju Mjeseca hrvatske knjige kao tema je istaknuta vrijednost pripovijedanja i kazivanja, posebice onih književnih vrsta koje pripadaju usmenoj književnosti, kao što su bajka ili legenda. Polazište Programskog i organizacijskog odbora bila je 150. godišnjica rođenja velike hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić, objasnila je koordinatorica manifestacije Sara Džapo ističući da su njezino bogato književno stvaralaštvo i pripovjedna izvrsnost ostavili traga na brojne generacije.

Javni poziv za rezidencijalni program Udruge Kurs u Splitu za 2025. godinu (Rok: 16. 12. 2024.)

Pokretanjem rezidencijalnog programa 'Marko Marulić' i razvijanjem promotivnih aktivnosti vezanih za boravak stranih autora i prevoditelja, istraživača s područja književnosti, vizualnih i audiovizualnih umjetnosti, ostalih izvedbenih umjetnosti u Splitu, Udruga Kurs ima za cilj omogućiti upoznavanje literarnih, kulturoloških i socijalnih prilika u Hrvatskoj, a posebno u Splitu, dok se istodobno domaća publika upoznaje s odabranom europskom književnom i umjetničkom scenom

Raspisan natječaj za Nagradu IGK za najbolju pjesničku zbirku! (Rok: 9. prosinca)

Nagrada Ivan Goran Kovačić dodjeljuje se za najbolju izvornu pjesničku zbirku tiskanu u dvogodišnjem razdoblju čije je prvo izdanje objavljeno u Republici Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom. Za nagradu mogu konkurirati i pjesničke knjige izvorno napisane i tiskane na hrvatskom jeziku kod registriranih nakladnika, bez obzira na mjesto objavljivanja. Rok je 9. prosinca

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content