Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, pisaca i spisateljica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo neke od najboljih ovdašnjih autora/ica da odaberu svoje lektirne favorite i o njima napišu interpretativne eseje. Od ožujka do kolovoza 2021. objavili smo više od 20 takvih lektirnih prijedloga koje možete pročitati u rubrici Alternativna lektira. Početkom 2022., iznova zakazujemo sate alternativne edukacije petkom na Kritici-hdp.
Čim mi se u školi pružila prilika ukidanja Bilježnice za lektiru – obavezno velike na crte s debelim koricama, u koju stanu sadržaji prepisani s interneta za sva zadana književna djela od petog do osmog razreda – iskoristila sam je, jer lakše mi je pročitati s interneta ono što su ionako prepisali. Zato mi je trebalo vremena da se prisjetim što je uopće spadalo u tzv. Dnevnik čitanja i koje su bile osnovne rubrike koje su morale biti ispunjene. Za ovu ću priliku izaći iz osnovne škole, preskočiti tri godine i zadati maturantima zbirku priča Lucije Berlin: Priručnik za spremačice, a analizirat ćemo je po svim klasičnim točkama lektire.
Prije nekoliko godina Alice Munro našla se na popisima lektira, pa su prvaši i drugaši znali u knjižnicama tražiti „onu neku službu-družbu-štajaznam“ da bismo nakon čitanja odabranih priča mogli izvući iz njih komentare kako im „to uopće nije bilo tako loše“. Kratkih priča na našim popisima lektire kronično nedostaje, a mnogi tvrde i to kako nisu baš ljubitelji kratke forme, međutim, kad ih se upita što su to čitali da ih je razočaralo, reći će da nisu baš ni čitali. To je ujedno i prvi razlog zašto će maturanti čitati Priručnik. Da uvrstimo kratku priču na popis lektire, da upoznaju formu i uvide koliko toga stane na nekoliko stranica, da shvate da romantičarska mačka zacementirana u zidu nije jedina golicava tema o kojoj se može pisati.
Dosad se, u svakom razredu u kojem sam čitala popis lektire, postavljalo i ponavljalo jedno pitanje; pitanje nad pitanjima: „Koliko to ima stranica?“ Priručnik za spremačice prema broju stranica spada u negodujuću kategoriju s više od 400 stranica, pa ću, kako bi barem nešto pročitali, učenicima ponuditi i opciju Priče za dva – popis od nekoliko priča iz zbirke koje je obavezno pročitati za ocjenu dovoljan (popis se nalazi na dnu teksta, iza pitanja za ponavljanje). Svi ostali čitat će cijelu zbirku.
Najbolja spisateljica za koju nikad niste čuli
Lektiru ćemo obrađivati nekoliko sati i nećemo joj pristupati u duhu nove kritike. Prvo ću pričati o autorici, o njezinom životu, selidbama, različitim poslovima, uzdržavanju četvorice sinova, brakovima, ovisnostima i bolestima jer to su motivi oko kojih Lucia gradi većinu svojih priča. Neću zaboraviti spomenuti ni to da Luciju Berlin zovu „najboljom spisateljicom za koju nikada niste čuli“ i da zasluženu publiku dobiva tek posthumno, jedanaest godina nakon autoričine smrti (2004.), premda joj je 1981. godine objavljena zbirka priča Angelova praonica. Ta će linija otvoriti pitanja o seksizmu, feminizmu, autoricama, očekivanom zanimanju i načinu života spisateljice/pisca, ali pisanju i izdavaštvu općenito. Sve će započeti kao klasična obrada lektire, razgovor o autorici, najava teksta, ali će se premetnuti u parlaonicu, ponavljanje teorije književnosti, u radionicu kreativnog pisanja i medijske kulture. Pojavit će se ideje za osnivanjem knjiškog kluba i korelacija s filozofijom i drobit ću i ćemo sve dok me ne izbace iz razreda.
Zapisat ćemo da nas zbirka vodi na put od Čilea do Kanade, drndavim putem preko SAD-a. Dodat ćemo i vrijeme radnje, svatko za nekoliko odabranih priča posebno i ono općenito, od autoričinih najranijih sjećanja pa do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Potom ćemo razgovarati o djelu, u početku općenito, a kasnije priču po priču. Berlin piše o svemu što čini život, jednakom puninom govori o toplim, blagim, sjajnim, uzlaznim životnim trenutcima kao i o onim dekadentnim, ovisničkim, bezizlaznim.
Priručnik za spremačice tako je zbirka priča o majci alkoholičarki i djedu perverznjaku, o ovisnostima o heroinu, kokainu, alkoholu i TV programu, o tinejdžerskim trudnoćama, o opijanjima, bolestima, rasizmu, detoksu, rehabilitaciji, ilegalnim klinikama za pobačaje u Meksiku, bolnici, zatvoru. Zbirka je to o šetnjama, djetinjstvu, ljubavima u mladosti i starosti, ronjenju, sestrinskoj ljubavi i povezanosti, o ženama i njihovim prijateljstvima, o izdržljivosti i romantici.
Jedan članak navodi: „Lucia Berlin pokazala nam je drugo lice Amerike: slabo, bolesno, ovisničko i siromašno“, a učenici će zaključiti da nam je pokazala sve što može sačinjavati nečiji život.
Ne trebamo djecu i mlade štititi od stvarnosti ili im servirati neku mlaku, dobro ulaštenu verziju problema siromaštva, ovisnosti, bolesti i slično. Vjerujem da im treba reći istinu jer oni će nas brzo prozreti, a kad nas jednom prozru, više nam ne vjeruju.
Ideju djela istražit ćemo postupno, kroz analizu. Prvo ću im zadati da odigraju skeč, odnosno dramatiziraju i odglume priču po izboru. Ako im to bude suviše neugodno, a ponekad se tako dogodi s maturantima, tada ćemo imati okrugli stol. Razgovarat ćemo o zbirci priču po priču, a ja ću forsirati osam odabranih priča za koje vjerujem da najbolje uokviruju zbirku.
Počet ćemo od naslova.
– Zašto spremačica, pitat ću. Kako glasi muški rod iste imenice?
– Spremač – netko će viknuti.
– Ima li isto značenje? Vidimo li spremača kao nekoga tko riba kadu?
– Ne, odgovorit će učenici.
– A recite mi onda barem ženski rod imenice pisac, reći ću načimajući temu koju ćemo, nadam se, poslije završiti.
– Spisateljica, stiže odgovor.
– No, to je od spisatelj.
– Pisarica?
– Od pisar, drvim ja.
– Pisačica?
– Dragi moji, pisač je književna riječ za printer.
Jedan članak navodi: „Lucia Berlin pokazala nam je drugo lice Amerike: slabo, bolesno, ovisničko i siromašno“, a učenici će zaključiti da nam je pokazala sve što može sačinjavati nečiji život
Životi s autobusne rute
Vrtjeti ćemo se neko vrijeme oko etimologije i tvorbe riječi dok nam bude dovoljno zanimljivo, a onda se baciti na naslovnu priču. Netko će kratko ispričati da u priči pripovjedačica putuje uobičajenom autobusnom trasom i gleda prizore tipične za određenu četvrt kako autobus pristaje na stajalištu. Učenici će se dosjetiti svega što vidi, pa će dobaciti o siromasima u redovima i bogatima na amfetaminima. Spomenut će praonice rublja i ured okružnog šerifa, tri bolnice blizu kojih spremačica – pripovjedačica živi. Autobus nas vodi od domaćinstva do domaćinstva, a ona pripovijeda o stereotipnim skupinama žena, a uvijek su to žene, za koje radi. Ulaskom u njihove stanove, ona prodire u desetke života kojima nikada neće pripadati, a tijekom cijelog puta autobusom miješaju se savjeti iskusnih čistačica i njezina svijest okrenuta preminulom ljubavniku Teru.
Maturanti će zapaziti slike svakodnevice. Potom će dobiti zadatak da sagledaju autobusnu rutu od svoje kuće do škole i zapišu što vide; izloge lokala ili lica čije bi iznenadno izbivanje primijetili. Usporedit će svoju sredinu i onu spremačice. Vide li jednu i/ili drugu kao tragičnu ili komičnu?
– Što čini vašu sredinu jedinstvenom?, pitat ću.
Savjeti koji se kroz priču nižu kao zaista preuzeti iz nekog manuala (ne sprijateljuj s mačkama svoje gazdarice, ali sa psima da; ne kradi novac, nakit i satove, nemoj čistiti kod obitelji s predškolskom djecom i sl.) zapravo su ogledala odnosa spremačice i gospođe za koju radi, a autoričino putovanje i misli o preminulom Teru koje na koncu dovode do rečenice „Ter, ja ne želim umrijeti“ postaju odgovor na krivnju preživjeloga.
Tada ćemo prijeći na priču Dobro i loše koju nam pripovijeda srednjoškolka, bogatašica i buntovnica koja pristane vikendom pomagati siromašnima jer je „htjela upoznati revolucionare zato što su zli“. Siromaštvo u Čileu uprizoreno paralelno bogatašima, kaša za ručak nasuprot njezinom finom crvenom kaputiću. Zapodjenut ćemo razgovor o tome što uopće znači biti aktivist, tko je revolucionar, što je segregacija, postoji li suvremena segregacija, zašto je autoričina učiteljica otpuštena jer je komunistkinja, koji su to jadni klišeji koje narod prozire? Potom ću tražiti da mi objasne postupke lika. Zašto je pripovjedačica u svojoj razmaženoj iscrpljenosti na kraju učinila ono što je. Komentirat ćemo i citate, riječi koje joj upućuje učiteljica-aktivistica: „Baš te žalim. Cijelog života kočit će te to što se smije, a što ne“ – srednjoškolci obožavaju ovakve teme ili „Za tebe bi i bilo najbolje da se koji put osjećaš neugodno.“
Alkohol za dobre učiteljice i majke
S priče o razmaženoj djevojci uplovit ćemo u Njezin prvi detoks. Premda Berlin piše o marginaliziranim skupinama, ona ovisnosti ne rezervira za siromašne ili bezdomne. Dapače, odbacuje takva očekivanja i u njezinim pričama alkoholom se omamljuju „dobre učiteljice i majke“ kojima je život sačinjen i organiziran popisima zadataka i listama kupnje.
Netko će tada, nastavno na alkoholizam, spomenuti jednu od najpotresnijih priča u zbirci, Carmen. Priča je to o trudnici, majci dvoje djece, koja se upušta u krijumčarenje droge kako bi svog dečka držala izvan krize. Priča je ispričana u oštrom nizu scena, s mjesta radnje na novo mjesto radnje, a onda je tragičan kraj bačen pred čitatelje takvim tonom kao da želi reći a kad se skinuo s igle zasadili smo gredicu ruža.
Važno je da učenici pročitaju ovu priču i o njoj razgovaraju. Tu je ukratko prikazana stvarnost (trudnih) žena ovisnika i njihovih položaja u takvim odnosima. Nema uljepšavanja koje će možda ponuditi popularne serije o narko vođama i krijumčarima droge ili hrabrosti koja se oslanja na novac, oružje, nepoznatog nekoga. Ne, ovdje su hrabrost i snaga gole golcate i osamljene baš kao i protagonistica priče.
Tema boli, tjelesne i duševne, ali i utjehe, dugotrajne i privremene obrađena je pod jednostavnim naslovom Bol. Bol je jedna od priča koja pripovijeda o kompleksnosti obiteljskih odnosa, ovoga puta o dvije sestre, Sally i Dolores kojima je nedavno umrla majka i sada provode odmor zajedno. Sally je odstranjena dojka zbog raka, ali ona uglavnom plače jer ju je suprug ostavio. Dolores joj je postavljena kao utjeha, ali samo nakratko jer uskoro saznajemo da je Dolores alkoholičarka koja drugim sredstvima zatomljuje vlastitu bol. Njihovo odnos je topao, dinamičan, ispunjen smijehom i plačem istovremeno, a Lucia Berlin ni tu ne propušta kroz nekoliko rečenica prikazati Oaklandsku bolnicu kao neodstranjivu mrlju siromaštva, bolesti i nepravde. Priča za jednu sestru završava umirujuće, za drugu umrtvljujuće, a učenici će morati odabrati jednu od njih i postaviti se na njihovo mjesto. Na primjer, netko će odabrati biti Sally, ali će unijeti sebe i svoja razmišljanja u razgovor s Dolores i obrnuto. Pokušat ćemo istražiti jesu li stvari mogle poći drugačije i time načeti pretposljednju, misaonu temu: Što bi bilo da je bilo?
Ne trebamo djecu i mlade štititi od stvarnosti ili im servirati neku mlaku, dobro ulaštenu verziju problema siromaštva, ovisnosti, bolesti
Započet ćemo pričom Ovdje je subota, ujedno jedinom pričom u zbirci u kojoj je pripovjedač u muškom rodu. On nam govori o radionicama čitanja i pisanja u zatvoru da bi na koncu suzio priču na informacije o životu i smrti jednog zatvorenika, polaznika radionice, miljenika profesorice, izvjesnog CD-a. Kroz pisane fragmente saznajemo što se dogodilo CD-u, a učenici će ih nadopuniti, istražit ćemo bi li tek jedna drugačija pojedinost mogla dovesti do drugačijeg kraja.
U posljednjoj priči u zbirci, Povratak kući, pripovjedačica radi to isto. Gleda na svoj život i kroji drugačije ishode. Pita se je li sve moglo biti drugačije, ali i njoj samoj je smiješna pomisao da postoji nešto idealno. Kada piše o ljubavima i skladnim brakovima, Berlin se gotovo uvijek ispričava što zvuči ljigavo jer njoj su idealne situacije otrcane i nezanimljive. Potaknut ću učenike da razmisle o isključivosti težnje za idealnošću. Ne treba težiti besprijekornom ili još gore, odustati i prepustiti se anesteziranju putem raznih opijata i frivolnih odnosa ako ne možemo postići idealno.
Na koncu, unatoč melankoliji, tragediji i istrošenom životarenju, priče Lucije Berlin su tople, pune prisnosti, neraskidivih veza i raskalašene živosti.
Tu su da ih poduče da mijenjaju ono što mogu i prihvate ono što ne mogu, da ih nauče suosjećati i da ih zaustave marginalizirati.
Bonus priča za preživjele i ljubitelje pisanja: Motrište
Motrište je crnohumorna priča o pisanju, o promjeni motrišta koju autorica zaokružuje poantom da je svačiji život, ma kako dosadan i uljuljkan svakodnevicom bio, vrijedan pogleda, vrijedan pisanja o njemu.
Priča počinje pripovijedanjem u trećem licu da bi u zadnjim rečenicama prešlo u ich-formu, a prikazuje Henriettin život ispunjen svakodnevnim trivijalnostima.
Zadatci za rad na satu (odaberi jedan):
– Poveži Motrište s razgovorom o autoricama i pisanju s početka sata, nadoveži se na raspravu o riječi pisac kojoj ne nalazimo ženski rod.
– Objasni na temelju priče Motrište spomenute teze o vrijednosti svačijeg života.
Zadatak za domaći rad iz medijske kulture: Snimi Tik-Tok Henriettina života.
Pitanja za ponavljanje i raspravljanje:
Razlozi zbog kojih za L. Berlin nismo čuli prije? Rasprava.
Uzevši u obzir pročitanu zbirku, što nećeš biti kad odrasteš?
Zašto je nužno da nam nekad bude neugodno?
Objasni razliku između trpnog i radnog oblika glagola marginalizirati: marginaliziran i marginalizirao. Tko trpi, a tko radi?
Zbirku otvara priča Dr. H. A. Moyniham kojem na svim prozorima ordinacije zlatnim slovima piše: „Ne primam crnce.“ Što znaš o današnjoj rasnoj situaciji i je li se i koliko promijenila u odnosnu na Moynihamovu ekskluzivnost?
Popis priča za dva:
Priručnik za spremačice
Carmen
Ovdje je subota
Bol
Za one koji žele znati više/za nadahnute/knjiški klub kratke priče:
L. Berlin: Večer u raju, J. D. Salinger: Devet priča, Tanja Mravak: Naša žena, Flannery O’Connor: Teško je naći dobra čovjeka, Rumena Bužarovska: Osmica, Etgar Keret: Sedam dobrih godina, Tove Jansson: Knjiga o ljetu, Kristen Roupenian: Znaš da to želiš, Olja Savičević Ivančević: Nasmijati psa i sedam novih priča, Bekim Sejranović: Sandale.
Na kraju ću im reći da će neke zbirke preporučiti i roditeljima, a za neke će naslove još neko vrijeme morati lagati da ih nisu čuli od mene.
Marina Gudelj (Split, 1988.) diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu, na Kritičnoj masi, portalu Strane i u međunarodnom časopisu Alternator. Kratke priče nagrađivane su joj na Kritičnoj masi, FEKP-u, a dobila je i nagradu Prozak (2018.) za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti. Kao rezultat te nagrade objavljena joj je zbirka kratkih priča Fantomska bol (2020.). Objavila je i roman Nedovršena (2021). Vodi književni blog Straničnik na kojem objavljuje priče koje (uglavnom) stanu na jednu stranicu.
Program Alternativna lektira osmislile/i su i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.
