Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, pisaca i spisateljica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo neke od najboljih ovdašnjih autora/ica da odaberu svoje lektirne favorite i o njima napišu interpretativne eseje. Dosada smo objavili više od dvadeset takvih priloga koje sve možete čitati u našoj rubrici Alternativna lektira.
Postoje stvari koje naprosto jesu i toliko jesu da nam jedno vrijeme (katkad i desetljećima) ne pada na pamet dovoditi ih u pitanje. Osim naravno u neobaveznim, birtaškim i sličnim razgovorima kada se većina nas opusti ili čak razbahati pa se poput nevoljnog Gregora Samse preobrazimo u neočekivano zanimljive kukce sveznadare koji bi onog ljeta 2018., samo da smo bili na Dalićevom mjestu, složili ubojitiju taktiku, razbili Francuze i odveli reprezentaciju do titule prvaka svijeta. Koronu bi istrijebili za otprilike šest mjeseci, od Zagreba bi faktički preko noći načinili bajkovitu turističku destinaciju, usput likvidirali Jakuševac i na njegovom mjestu zasadili plantažu naranči (ili lavande), razvukli bi žičare po cijelom gradu, cijene energenata bile bi simbolične, povukli bi sva moguća sredstva iz Unije, izgradili one solarne panele i grijali se na sunce.
Jedna od tih stvari koje naprosto jesu, nesumnjivo je i školska lektira. Projekt Alternativna lektira smion je pokušaj, neka vrsta igre koja je u isto vrijeme i ozbiljna i zabavna, čiji je krajnji cilj ponuditi drugačije lektirno štivo ili ono postojeće iščitati i rastumačiti na drugačiji način. Odabrati jedno djelo, shvatio sam, nije nimalo lagana zadaća. Muke su to ježeve, jer kao što postoji glazbeni ili filmski svemir koji su nepregledni i stalno se šire, tako isto imamo i književni ili svemir pisane riječi koji se širi još brže. Jasno, ima tu svega i nije sve za lektiru, pa makar ona bila i alternativna.
Svašta mi je padalo na pamet. Na primjer – Velo misto Miljenka Smoje, veličanstvena kronika koju bi poželio svaki grad na svijetu. Na sreću, a zahvaljujući kolegici Alidi Bremer, veliki Smoje već se nalazi na našem popisu alternativne lektire. Razmišljao sam i o vrhunskim naslovima autora moje generacije (Tatjana Gromača, Aljoša Antunac, Srđan Valjarević, Damir Karakaš, Faruk Šehić, Zoran Malkoč, Selvedin Avdić, Neven Ušumović, Namik Kabil… i tako redom), autora/ica koje po prirodi stvari nekako najbolje razumijem. Da, ali koju od svih tih knjiga odabrati!? OK, neke već jesu na ovom lektirnom popisu, a za sve ostale vrijedilo bi otvoriti posve novu sekciju. I to po generacijskom ključu – lektira iz pera autora rođenih od sredine 1960-ih do sredine ili konca 1970-ih!
Prisjetio sam se potom romana kao što su Školice (Julio Cortázar), 2666 (Roberto Bolaño) ili Moje borbe (Karl Ove Knausgård), no zbog komplicirane, velebne i filigranske arhitekture morao sam ipak odustati od njih usput zamišljajući izraze lica učenika kojima je upravo rečeno da za lektiru moraju pročitati djelo teško 1000 ili 3100 stranica. Neprocjenjivo!
Suludo privlačan labirint
Jednog ljeta, ne znam sad točno koje godine, stjecajem okolnosti našao sam se u društvu sve samih ljubitelja i poznavatelja stripa te pod njihovim utjecajem pročitao tonu odličnih naslova. Da spomenem samo nekolicinu: Asterios Polyp (David Mazzucchelli), Inkal (Alejandro Jodorowsky, Jean Giraud „Moebius“), Ofucani holivudski film (Alex Robinson), Maus (Art Spiegelman), Eternaut (Héctor G. Oesterheld, Francisco S. Lopez), Svagdanja borba (Emmanuel „Manu“ Larcenet), Blast (E. Larcenet), Danas je posljednji dan ostatka tvog života (Ulli Lust), Ugovor s bogom (Will Eisner), Stripologikon (A. Doxiadis, C. H. Papadimitriou)…
U istom razdoblju pogledao sam još jednom American Splendor, igrani film o Harveyju Pekaru i Crumb – dokumentarac o Robertu Crumbu. Riječ je o predstavnicima američke underground stripovske scene. Svijet stripa suludo je privlačan labirint u kojem se, otkrio sam, događa puno više nego sam mogao i pretpostaviti. Mislim da je strip nešto što stalno iznova otkrivamo kroz život i nije baš pametno povjerovati da ga na tom putu možemo nadrasti ili naprosto odbaciti kao manje vrijedan oblik pripovijedanja. Bilo bi to daleko od istine i tragična zabluda, jer ako se prisjetimo početaka – mnogi od nas otkrit će da su ljubav prema umijeću pripovijedanja počeli razvijati upravo uz stripove.
Spomenuti Harvey Pekar, primjerice, nije bio najvještiji crtač, ali je svoje pripovijesti najlakše zamišljao raspoređujući ih po kvadratima. Skicirao je (kako je znao) i upisivao tekst, pričao priče o svom životu – samo naizgled ubitačno dosadnom, i na taj način se barem dijelom rješavao nagomilanih frustracija. Crumb je bio jedan od prvih koji je u njegovim črčkarijama-scenarijima prepoznao nešto vrijedno. Ohrabrio ga je, pa su i surađivali, a sve ostalo je, kako se kaže – povijest.
Jedan od onih na koje je Pekar utjecao zasigurno je i Alex Robinson, autor danas već kultnog grafičkog romana Ofucani holivudski film (Box Office Poison), naslova koji sam odlučio predložiti, uvrstiti na popis alternative lektire.
Mislim da je strip nešto što stalno iznova otkrivamo kroz život i nije baš pametno povjerovati kako ga na tom putu možemo nadrasti ili naprosto odbaciti kao manje vrijedan oblik pripovijedanja. Bilo bi to daleko od istine i tragična zabluda, jer ako se prisjetimo početaka – mnogi od nas otkrit će da su ljubav prema umjetnosti pripovijedanja počeli razvijati upravo uz stripove
Najbolje i najgore desetljeće naših života
Ofucani holivudski film debitantski je i do danas najpoznatiji Robinsonov rad. Nastajao je posljednjih pet godina prošlog stoljeća, izrastao do 602 stranice (barem kada je riječ o izdanju Fibre iz 2009.) i osvojio nekoliko važnih priznanja i nominacija u svijetu stripa. Na nekim listama svrstan je među najbolje crtane romane desetljeća, a također je i na popisu najznačajnijih grafičkih romana koji su ikada objavljeni. U Francuskoj, jednoj od svjetskih strip-velesila, 2005. godine je osvojio nagradu za najbolji debitantski rad.
OHF jest američka, preciznije bruklinska, priča, no jednako tako je i generacijska (Robinson je kao i gore navedeni domaći autori tipičan predstavnik izgubljene generacije X), pa će se u njoj nepogrešivo prepoznati svi oni koji su se devedesetih otisnuli u avanturu samostalnog života ili su već do grla bili u njoj. Pritom je manje važno na kojim smo točno zemljopisnim koordinatama proživjeli devedesete – po mnogo čemu najbolje i najgore desetljeće naših života. Iako… kako stvari danas stoje, nikad ne reci nikad – uvijek može biti gore, samo što sad imamo puno više utakmica u nogama.
Kada bismo sad počeli nabrajati po čemu je sve značajna posljednja dekada 20. stoljeća potrošili bismo sav prostor i sve vrijeme svijeta. Jedno je međutim sigurno, onima kojih nije bilo, koji su bili premladi ili prestari – slavne i zloglasne devedesete ne znače previše, s druge strane, svima koji su u devedesetima definitivno odrasli i zauvijek iza sebe ostavili mladost i divlje godine – to vrijeme nikada neće izblijedjeti u sjećanju. Mobiteli još uvijek nisu preplavili svijet, mreža svih mreža bila je tek u povojima, odnekud je iskrsnuo Quentin Tarantino s filmovima Reservoir Dogs i Pakleni šund, pa Kevin Smith s Trgovcima, u dalekom Aberdeenu, na Zapadnoj obali, eksplodirala je Nirvana – vinula se u orbitu i već u proljeće 1994. zgasnula ostavljajući za sobom čudesan trag, na televizijskim ekranima harao je Seinfeld, u praskozorju dekade pojavili su se Twin Peaks i Život na sjeveru, a u njezinu sutonu i Sopranosi. Zemljopisna karta svijeta se mijenjala, bile su to prve posthladnoratovske godine zbog čega se Amerika osjećala dezorijentirano i počela glavinjati, posrtati prema nečemu što otpočetka nije izgledalo dobro.
OHF jest američka, preciznije bruklinska, priča, no jednako tako je i generacijska, pa će se u njoj nepogrešivo prepoznati svi oni koji su se devedesetih otisnuli u avanturu samostalnog života ili su već do grla bili u njoj
About nothing atmosfera
Sve to i još mnogo toga uvelike je utjecalo na protagoniste epskog OHF-a (kako je to izgledalo iz naše perspektive valjalo bi jednom i negdje opisati kroz prikaz, analizu jedne od najcrnjih i najboljih domaćih književnih trilogija – one Aljoše Antunca) koje nam Robinson ukratko predstavlja već na prvoj stranici.
Kroz OHF prodefilira zavidan broj likova, ali pet je glavnih i na njima počiva gotovo sve:
Sherman Davies – za sitan novac radi u knjižari gdje ga ubijaju u pojam i šefovi i kupci, želi postati pisac, ali i na tom polju trpi bolne udarce. U većem dijelu radnje živi kao podstanar, zajedno s cimerima, najstabilnijim ljubavnim parom u cijelom romanu – Jane i Stephenom.
Jane Pekar – silno simpatična, energična, oštroumna, bavi se stripom, a njezino prezime jasna je Robinsonova posveta Harveyu Pekaru.
Stephen Gaedel – dugokosi profesor povijesti, krupan, blage naravi, nekonfliktan, valjda zbog kose i brade netko od likova usporedit će ga s Isusom (da, možda, ali ovo bi bila barem četrdesetak kilograma teža verzija Isusa).
Ed Velasquez – Shermanov najbolji prijatelj, također stripaš. Čeka svoju priliku, jedini je koji još uvijek živi kod roditelja i pomaže ocu u željezari, dobričina u srcu, no s manjkom samopouzdanja – uvjeren je kako ne postoji djevojka koja bi pokazala zanimanje za njega.
Dorothy Lestrade – još prije Shermana živjela je s Jane i Stephanom, Jane je od tada ne može podnijeti što izlazi na vidjelo kada se Dorothy i Sherman zbliže, piše u jednom časopisu, stan joj je neuredan, previše pije, iznimno kompleksan i zanimljiv lik.
Premda se u OHF-u prepliću brojne pripovijesti lako je uočiti atmosferu viđenu u Trgovcima Kevina Smitha i Seinfeldu u kojima se također štošta događa, ali se u isto vrijeme velik prostor daje i običnim razgovorima, raspravama i analizama o stvarima koje su, čini se, potpuno nevažne, marginalne. Međutim, upravo ta about nothing atmosfera događa se i u stvarnom životu kada s prijateljima odemo na kavu. O čemu razglabamo? Ni o čemu, ali zapravo uvijek o nečemu tj. o svemu. Na taj način valjda privremeno amortiziramo teškoće, probleme s kojima se nosimo svaki dan. Robinson u OHF-u koristi svoje najmoćnije oružje, a to su vrlo životni dijalozi na čijim temeljima s lakoćom gradi sve ostalo.
Bez humora, sposobnosti da se svemu nasmiješ, pa i najozbiljnijim problemima, život se pretvara u jad i čemer. OHF je priča o onoj završnoj dionici odrastanja, o razdoblju kada se ambicije i snovi sudaraju sa surovom stvarnošću koja ti se svakog mamurnog jutra kao vreća krumpira sruči na glavu. Gomilaju se frustracije, ali tu je još uvijek prisutna i želja za igrom. Proživljavati posljednje godine odrastanja u Brooklynu devedesetih Robinsonovim likovima znači biti neodgovoran koliko ti okolnosti dozvoljavaju, pa još i malo više. Kako će to sve završiti? Nitko ne zna, jer život je kaos, uvijek je puno više onoga što ne možemo kontrolirati. Nitko ti ne kaže: od sutra počinje niz događaja koji će predstavljati veliku prekretnicu, od sutra si na velikom raskrižju i ako to ne odigraš kako treba sve bi se moglo urušiti.
Prozor u svijet stripa
Sherman unajmljuje sobu u stanu s Jane i Stephenom. Samo koji dan poslije započinje vezu s Dorothy. Njegovi novi sustanari je poznaju i nipošto se ne bi kladili na uspjeh te veze. Dijelom je to i zbog toga što njih dvoje, Jane i Stephen, na stvari gledaju iz svoje perspektive – oni su stabilan, uhodan par, naprosto dobro funkcioniraju. Dorothy i Sherman su drugačiji, pa ipak ne odustaju, prolaze kroz burne faze, svađaju se, padaju u iskušenja, bore se sa svojim demonima i svejedno guraju dalje. Njihova priča jedna je od najzanimljivijih rukavaca stripa.
Kada Ed počne raditi kao pomoćnik kod prastarog stripaša Irvinga Flavora, otkriva veliku nepravdu koju je njegovom poslodavcu nanio moćni izdavač. Flavor im je davnih dana za smiješne novce prodao prava za Nightstalkera, lika koji je on stvorio, a na kojem su drugi zaradili, filmovima i svemu ostalom, te i dalje zarađuju puste stotine milijuna. Ed nagovara starca da s tom nepravdom izađu u javnost. U ovom dijelu autor razotkriva nakaznost i bešćutnost kapitalizma koji u devedesetima poprima nove zastrašujuće oblike i više niti ne skriva svoju ljudoždersku prirodu.
Robinson je detaljno razradio karaktere svojih (anti)junaka, svakome od njih dao je dovoljno prostora, tako da imamo priliku upoznati ih u najrazličitijim izdanjima. Uz petero glavnih, tu je i veliki broj sporednih, ali itekako pamtljivih likova koji dodatno obogaćuju košnicu života u stripu. Premda kreirani iz muške perspektive, Robinsonovi ženski likovi, posebice Dorothy i Jane, spadaju među najoriginalnije i najkompleksnije u cijelom ansamblu.
OHF je svojevrstan Pozdrav iz devedesetih, Robinson ovo razdoblje niti idealizira, niti ga ocrnjuje. To jest idealizira ga u onoj mjeri u kojoj svatko od nas idealizira svoje dvadesete i put prema pomalo zastrašujućim tridesetima, konačnom preuzimanju odgovornosti i svijetu odraslih, a opet, prokazuje ga i kao vrijeme u kojem je svijet zakoračio u nešto drugo, u ovo što danas živimo, a što baš i ne izgleda bajno.
OHF je šarmantna, duhovita, pametna i velika priča s pregršt briljantnih detalja, sitnih posveta i poveznica, glazbenih, književnih i filmskih referenci. Također i prozor u svijet stripa o kojemu većina nas ne zna previše. Uvrstio bih ovu epsku priču u lektiru ponajprije jer ona to kvalitetom i originalnošću zaslužuje. Drugo, bilo bi pravo osvježenje u lektiru uvrstiti barem pokoji grafički roman ovog kalibra. Vjerujem da bi na neke srednjoškolce OHF djelovao kao inspiracija, posebice na one s prirodnim darom za crtanje. Zbog količine teksta ovaj strip bi komotno mogao biti i roman, ali mišljen je kao crtani roman i u toj formi je bogatiji, u prostoru stripa ova priča je doma.
Devedesete su, i kod Robinsona i inače, bile doba opijenosti, ali i velikog otrežnjenja. Na samom početku dekade osjećalo se još ponešto preostalog duha nevinih i romantičnih osamdesetih, no kako se približavala velika razdjelnica prema novom mileniju, došlo je vrijeme da se suočimo sa svim tim novim izazovima i svijetom koji se ubrzano mijenjao pred našim očima. Jesmo li bili spremni? Teško je reći, na posljednjim stranicama stripa, Ed nam u kratkim rezovima priča što je s njim i njegovim društvom bilo poslije. U tom trenutku osjećaji su pomiješani, s jedne strane tu je žal zbog toga što je sve završilo, a opet, drago nam je što smo bili tamo i proživjeli sve to. Drago nam je i što su iza nas ostale sve te velike priče, kao primjerice – Ofucani holivudski film.
Zoran Pilić za portal booksa.hr piše o knjigama, književnosti i svakodnevici života u jednom zagrebačkom književnom klubu. Objavio poeziju Dendermonde (2013), zbirke priča Doggiestyle (2007), Nema slonova u Meksiku (2014) i Kad su Divovi hodali zemljom (2017), romane Krimskrams (2009), Đavli od papira (2011), Svijet prije tebe (2020) i Pavelova prava ljubav (2021).
