Postoje one predizborne TV-emisije gdje naguraju, valjda po nekom zakonu, sve stranke koje se kandidiraju na izborima da predstave svoje programe u nekoliko minuta i ukratko odgovore na pitanje što će napraviti ako dođu na vlast. Zanimljivo je gledati te emisije jer uglavnom svi stvarno odgovaraju na to pitanje. Nitko ne kaže, čekaj malo, naš daleki plan je probati dogurati do pet posto i onda predlagati amandmane koji će biti odbijeni. Nekako ne možeš to reći kad te pitaju za viziju. Vizija uključuje alternativni kozmos.
Pokušavam se tome malko oduprijeti, što nije jednostavno, jer – što predlažete za lektiru – spada u pitanja koja me ponesu; svako pitanje te negdje postavlja, a ovo je solidno visoko. Dobro, ovaj uvod služi tome da malo snizim olimpijsku skakaonicu i da se odmah nazre zašto sam, nakon kraćeg premišljanja, odustao od toga da predložim nešto što ima tu prtljagu težine da uđe u takozvani kanon. Ta, ionako neću stvarno slagati kanonski popis (kolege su, osim toga, u priloženim tekstovima već predložili dosta dobrih kandidata) nego radije putem zagrebati pitanje: ima li lektire izvan kanona i čemu bi takvo što služilo…
Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo svaki petak od ožujka do kraja srpnja. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.
Ukratko, umjesto povećeg pitanja o lektiri/kanonu došao sam do nešto manjeg: što bih, bez tereta riječi lektira, onako iz prve srednjoškolcima (za osnovce stvarno ne znam) preporučio čitati, naročito onima kojima pogled luta, da sam im kojim slučajem profesor? Prvo što mi pada na pamet, možda i zato jer mi je svježe (posve antikanonski, priznajem, ali vratit ću se na to) bilo bi reći im nešto ovako: “Probajte čitati Antu Zlatka Stolicu, Blizina svega, to nije u lektiri, ali tko pročita, može ga mijenjati za nekog klasika koji vam je dosadan, čisto da ne čitate sažetke na netu i onda lažete da ste pročitali knjigu… Ovo od Stolice je ipak bolje za one koji se švercaju – jer čak i na malom odmoru možete pročitati dio knjige, budući da ima odličnih sitnih djelića, a bolje je pročitati bar nekoliko crtica stvarne knjige nego glupi sažetak…”
Istina, ovdje polazimo od toga da je švercanje kroz lektiru iznimno rasprostranjeno: eh, jedno junačko dubinsko istraživanje trebalo bi otkriti postotak “švercanja” kroz lektiru; prevladava li uopće čitano, ili prošvercano, i kako je to kod odlikaša, kako kod dobrih, o kojim knjigama se najviše laže itd. (ovo mi je palo na pamet kao šala, ali kad bolje pogledaš, ne bi bilo zgoreg stvarno anonimnim istraživanjem iskamčiti te neugodne podatke); ovdje polazimo od pretpostavke da je švercanje takoreći normalno, što je “zabrinjavajuće” (ali možemo se brinuti do sudnjeg dana jer oduvijek je tako bilo). Uglavnom, rečena pojava je sklona tome da poremeti svaki sjajni plan, a sve sam ovo stavio izvan navodnika jer, eto, ne bi to srednjoškolcima trebalo govoriti jer se švercanje nekako ne smije ozakoniti, moramo se, u planu, praviti da ga nema i možda ono time, barem iz plana, nestane.
Sad, dakle, nastavljam što bih tom amalgamu nepoznatog udjela čitača i švercera rekao o Stoličinoj knjizi da sam im kojim slučajem profesor (kojem je ovo, recimo, peti sat): “Riječ je o crticama i kratkim pričama, a i jedne i druge imaju autobiografski ili dokumentarni ton, ima dosta toga o odrastanju u jednom zanimljivom kvartu… Stvari, ako to i jesu, ne izgledaju kao fikcija. Crtice su same po sebi dinamičan žanr, tako su kratke da možete i sami probati napisati koju. To se može i na mobitelu… Aha, može književnost nastati i na mobitelu, tako su nastajale i Stoličine crtice – dobro, vjerojatno ne samo na mobitelu… No jedna od dobrih strana prokletog mobitela (Ti, Grebiću, prestani surfati ispod klupe, izletit ćeš van!)… što sam htio… da: dobra strana mobitela je da može biti bilježnica. Prije su neki pisci sa sobom nosili bilježnicu, ali to je moglo izgledati malo blesavo: kao, gledaj njega, čeka inspiraciju. Ne mogu reći koliko je to bilo učestalo, ali vjeruje se među povjesničarima da su to većinom bili pjesnici jer je romane malo teže nositi uokolo; uglavnom, sve to s bilježnicom bilo je dosta komplicirano, i tehnički i socijalno. S mobitelom je drukčije, ionako je tu, tako da nema namjernog čekanja da ti nešto genijalno padne na pamet, time je spontanije, a s druge strane, nitko nema pojma pišeš li poruku ili crticu ili neku pjesmu, tako da je mobitel, bez literarne namjere proizvođača, tehnološki omogućio pisanje kratkih formi svima onima koji ne žele izgledati kao pisci ili se čak skrivaju, onako kako mnogi čak i od prijateljica kriju svoje književne pokušaje jer, naravno, ima nešto intimno i stidljivo u pokušajima književnosti. Mislim da taj Stolica, da nije imao mobitel, nikad ne bi nosio bilježnicu sa sobom jer je odrastao u takvom kvartu, na Sućidru u Splitu, gdje bi ga sigurno zbog toga maltretirali tako da sumnjam da bi i kasnije po Zagrebu nosio bilježnicu. Ukratko, teško da bi bilo te njegove knjige bez glupog mobitela, okej pametnog telefona, i tako vidimo kako neke nepredviđene stvari djeluju na književnost, čega je bilo i u starijoj lektiri, u što sad nećemo dublje ulaziti, ali svakako su se neke stvari mijenjale zbog nekih izuma poput tiskarskog stroja, i to je zanimljivo kao takvo, kako tehnika ‘slučajno’ djeluje na književnost, jer djeluje na sve, nažalost ili naradost, a vas se ovaj književni slučaj može ticati zato što, koliko vidim, svi imate mobitel kao i pisac Stolica. Sad možete razmišljati zove li se knjiga zato Blizina svega… U svakom slučaju, književnost može biti bliža kad imate u džepu bilježnicu, a onome koji sam proba nešto pisati, bliže je i čitanje, čak i lektira s kojom je, znamo, najveći problem to što je obavezna… Je li tako, Grebiću? Opet ti drljaš ispod stola… – Pišem crticu, profesore… – A, je li? A što je to crtica? – Pa, crtica je crtica, gospodine prof… – Možeš li nam je pročitati? – Intimnog je sadržaja… – Hm…”
Ukratko, ideja ovoga teksta je, između ostalog, da bi Stoličina knjiga mogla dati nekome ideju da “proba i sam”, jer se pisanje crtice doima jednostavno, a svakako ne traje predugo. Nije isključeno, kako vidimo gore kod Grebića, da bi promocijom ovog žanra mogli nastati određeni problemi: recimo, da nadareni šverceri shvate da bi mogli umjesto školske zadaćnice napisati crticu itsl. (ne bih, doduše, time propao kozmos, jer su zadaćnice – zajedno s idejom “lijepog pisanja” i kič fraze koju mnogi mentori odobravaju pa i traže – dosta problematičan dio književnog obrazovanja)… Ipak, čak i ako bi se pisanje crtica proširilo preko svake mjere, toliko da, recimo, u idućih dvadesetak godina crtica postane invazivna vrsta u hrvatskoj književnosti, sve zbog prokletog mobitela i ubrzanog ritma života i Stoličinog djela prošvercanog mimo kanona… Ah, da, nikad se ne zna što sve ispadne od dobrih namjera – ali ipak, eto: moguće je da bi ovakva i slična lektira osim samog čitanja, mogla učenicima posredno “otvarati” i književno pisanje kao nešto blizu. Nisam baš siguran koliko je ta ideja prisutna u koncepciji lektire u nas. Onaj tko “nešto piše”, taj će vjerojatnije nešto i čitati (ako je to cilj). Valjda bi oboje trebalo biti cilj.
Nema sumnje da takve knjige ne mogu biti kanon (o tome kako kanon nastaje jedva itko išta zna, no svi znaju da ne nastaje ekspresno), niti ima sumnje da je kanon glavni dio lektire, ali ima nešto i u sudjelovanju u vremenu, pa i u poruci da književnost nije stvar prošlosti: da je živa, da nastaje
Trebamo li taj cilj probati srednjoškolcima “prošvercati” preko crtica, mobilne bilježnice i slave koja je stigla A. Z. Stolicu (mrvicu preuveličavam, ali dobro, nećemo im lagati da se obogatio)? Možda. Jer u nas čak ni jadne studente književnosti nitko ne potiče, a još manje uči pisati (premda se mnogi zato naivno upisuju) budući iz nekih zamršenih razloga “kreativno pisanje”, kako se po svijetu obično zove taj predmet (pa i zaseban studij), u nas ostalo izvan obrazovnog uma, čak i tamo gdje je književnost glavni mamac polaznika (godinama te mame lektirom, i onda ništa).
Vratimo se na tren tome što sam ovdje antikanonski izabrao svježu knjigu, objavljenu 2020. godine. Nema sumnje da takve knjige ne mogu biti kanon (o tome kako kanon nastaje jedva itko išta zna, no svi znaju da ne nastaje ekspresno), niti ima sumnje da je kanon glavni dio lektire, ali ima nešto i u sudjelovanju u vremenu, pa i u poruci da književnost nije stvar prošlosti: da je živa, da nastaje. To sudjelovanje u vremenu nije toliko stvar obrazovanja kao znanja nego kao ponašanja, stjecanja navika, čitanja kao živog praćenja književnosti, svega onoga što spontano usvoje ljudi koji pišu i oni koji se, ovako ili onako, “formiraju” kao publika te sudjeluju u takozvanom književnom životu. Do toga će teško doći putem čitanja samo kanona. Tko bi sad ukratko objasnio “zašto”, ali tako bude. Znao sam studente književnosti – nažalost, prevelik postotak – koji nisu čitali ništa osim onoga “u programu” (nisu imali vremena; bili su vrijedni studenti) i time zapravo nisu sudjelovali u književnoj suvremenosti, kao da su od nje odsječeni. Ako je, između ostalog, cilj književnog obrazovanja stvoriti publiku, one koji kontinuirano čitaju, onda negdje u programu treba otvoriti i prozor prema živoj suvremenosti, novoj knjizi, mladoj autorici ili autoru itd., jer postoji nešto motivirajuće u ulasku u prezent, to je uključenje u igru koja traje, a čitatelj je danas više nego ikad vidljiv preko interaktivnih platformi gdje publika doslovno sudjeluje i kao kritika (kakve god “kritičke kvalitete”, ocjene publike se dijele na brojnim mjestima).
Ako je, između ostalog, cilj književnog obrazovanja stvoriti publiku, one koji kontinuirano čitaju, onda negdje u programu treba otvoriti i prozor prema živoj suvremenosti, novoj knjizi, mladoj autorici ili autoru itd., jer postoji nešto motivirajuće u ulasku u prezent, to je uključenje u igru koja traje
Na koncu – kako sam možda prenaglasio crtice, treba ponoviti da knjiga A. Z. Stolice sadrži i prozne cjeline formata standardne kratke priče. Knjiga u specifičnom tonu blago ironijske bliskosti, pa i duhovitosti bez humorističkog podcrtavanja, baštini puno toga sa svog “ishodišta”, iz splitskog kvarta gdje se živi srednje i bez većeg utjecaja lektire; to je grad, ali i selo je odnekud još prisutno; u igri je “pogled odozdo” koji, recimo tako, stalno ide gore, u brzu opservaciju, no ne svisoka: živo, često duhovito, uz ponešto neizrečene, raspršene tuge. Rekli smo, ovo je preporuka za rezervu umjesto “sažetka” nepročitanog klasika i nije kanon. Uostalom, premda je dobila dobre kritike, knjiga nije dobila nijednu nagradu (od ovih nekoliko gdje može kandidirati kratka proza u nas) – ušla je tek u finale nagrade “Edo Budiša”, u širi izbor za “Frica”, a ni u širi za “Kamova”…
“Je li to možda zato jer je dijelom napisana na mobitelu?”, upitao je Grebić na kraju petog sata.
“Dobro pitanje.”
