Almin Kaplan bosanskohercegovački je književnik, dobitnik više književnih nagrada među kojima su Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije, Zija Dizdarević i nagrada Edo Budiša. Prije svega, rekla bih da je Kaplan pjesnik čije prozno tkivo poezija itekako diktira. Njegove knjige, posebice roman Meho i zbirka Dubravske priče zapažene su i hvaljene, Meho se našao u finalima velikih nagrada, a Dubravske priče nedavno su ovjenčane nagradom Edo Budiša kojom se nagrađuje najbolja zbirka priča autora do trideset pet godina na našim prostorima. Ipak, Kaplan, bez obzira na sjajnu recepciju, nije pisac koji prati trendove. Razgovarali smo ovom prilikom o njegovim knjigama, ponajviše Dubravskim pričama koje se otkrivaju kao priče o običnim životima, svakodnevicama, jeziku, selu.
Bilo da se radi o poeziji, ili prozi, prva misao mi je kako je sve što pišeš naslonjeno na prostor. Mostarska zbirka, ime joj već govori, pomiče se prostorom jednog, kako si sam rekao, duboko podijeljenog grada. Meho i Dubravske priče dijele isti prostor, ruralnu sredinu koja se nosi s posljedicama ovog vremena, ali i rata. Otkuda ta potreba za ispisivanjem konkretnih prostora, ali i za stvarnosnim pristupom prema pisanju i poezije i proze?
Da, moglo bi se tako reći. Ali da kojim slučajem Mostarska zbirka nije imala taj naslov kao i Dubravske priče, ili da je Meho ponio naslov Kanada, sumnjam da bi me se do ove mjere povezivalo s prostorima iz kojih dolazim i o kojima pišem. Mada, nemam ništa protiv, ja sam zaljubljen u život i svijet koji me okružuje i ne prestajem o tome pisati. Ali sve moje knjige su prije svega imale ambiciju biti književni tekst pa tek onda sve ostalo. Selo u kojem se radnja dešava iskoristio sam kao dobro znanu pozornicu i tamo postavio te male drame. Isto je i s Mostarskom zbirkom − i Mostar, kao i Dubrave, žive temeljitu podijeljenost koja je ušla u jednu novu fazu i taj svijet učinila dodatno zanimljivim. Meni je tu najprivlačnije to nedoticanje tako bliskih svjetova, kulturološki vrlo sličnih, da ne kažem istih. Golemo je i književno zanimljivo kad vas od nekoga dijeli samo zid − a živite dvije potpuno paralelne stvarnosti: djecu šaljete u različite škole, učite ih različite historije, račune plaćate u različitim poštama, gledate različite televizijske kanale… Svijest ljudi se u takvim okolnostima postepeno − ali temeljito − izvitoperi. Kao plastika koju vozate u autu zaboravljenu i izloženu suncu.
Golemo je i književno zanimljivo kad vas od nekoga dijeli samo zid − a živite dvije potpuno paralelne stvarnosti: djecu šaljete u različite škole, učite ih različite historije, račune plaćate u različitim poštama, gledate različite televizijske kanale… Svijest ljudi se u takvim okolnostima postepeno − ali temeljito − izvitoperi
Priče onih koji su iz djece odrasli u starce
Sve je počelo poezijom, a naklonjenost čistoći jezika kasnije je vidljiva i u prozi. Također, rekla bih da su tvoje prozne knjige posveta svakodnevici i hvatanju trenutaka običnih života. Što je omogućio skok na prozu u tvom pisanju? Koliko je bilo izazovno skočiti u šire forme, u roman?
Iskreno, ja nisam vjerovao da ću ikada napisati roman. Meni nije svojstven taj dah, ja sam skloniji da se izražavam „zamuckivanjem“ i puno mi je bliža forma pjesme. Ali onda sam nadošao da roman ne mora biti „roman“, da i on može biti pjesma. U poeziji riječ mora da se uklopi s onom riječju koja joj prethodi kao i onom koja dolazi poslije nje. One moraju da izlaze jedna iz druge i da jedna u drugoj uviru. I tako sve do kraja pjesme. Dugo mi je trebalo da shvatim i naučim tako pisati i prozu. U mojim knjigama jezik je vrijeme koje rađa likove pa ih onda satire, vodi ih do onog mjesta u priči gdje ponovo nestaju u bjelini. Moj odnos prema jeziku kojim govorim i pišem se mijenja i ja sam s njim uglavnom nesretan. Koliko god da se trudim i radim na svojim knjigama, uvijek sam nezadovoljan. Meni su moje knjige kao žive rane koje nikada ne zacjeljuju. Jezikom se bavim, brusim ga jer se potajno nadam da ću do kraja života napisati bar jednu knjigu koja me neće boljeti.
Jezikom se bavim, brusim ga jer se potajno nadam da ću do kraja života napisati bar jednu knjigu koja me neće boljeti
Ima li nekih metoda za ta zacjeljenja? Čini mi se da književnost jest uvelike upravo ovo što si rekao, rana koja zjapi otvorena, a možda se i više otvara. No rekla bih i da se čisti, a onda su šanse za zatvaranje daleko veće…
Dok pišemo mi se uvijek na neki način preslagujemo, dovodimo se u red, raspremamo taj vlastiti atelje zatrpan životom. Da se ne nadam zacjeljenju vjerojatno ne bih ni radio. Književnost nam pomaže, možda je to prikladniji izraz, ona je utočište. I uvijek je tu.
Nakon romana Meho, pojavila se i zbirka Dubravske priče koje kao da nastavljaju život romana; ona je fokusirana na priče iz dubravske svakodnevice, dok je cijeli drugi dio zbirke priča ispričan iz dječje perspektive. Tako suprotstavljaš predratno stanje likova s onim u prvom dijelu knjige, postratnim. Kako si se odlučio na takvu strukturu zbirke priča koju dijeli naprosto vrijeme?
Rat je nešto najviše što se desilo ovim narodima i mislim, a i nadam se, da se za našeg života neće desiti ništa toliko strašno što će ponovo vrijeme prelomiti na dvije pole. Meni su zanimljivi ljudi koji žive tu podijeljenost vremena na prije i poslije rata. Meni se nekad čini kako jedan dio njih živi ovo danas, dakle poslijeratno vrijeme, dok drugi dio pokušava iz prijeratnog vremena preskočiti rat: stalno se pripremajući za taj veliki skok. U Dubravskim pričama sam htio ispričati njihovu priču − priču ljudi koji su iz djece odrasli u starce.
Spustiti se ispod priče
Je li teže pisati kratke priče ili roman? Koja je razlika u pristupima, disciplini? Kako se uopće dogodilo da su nakon Mehe došle i Dubravske priče?
Pa meni su te obje forme podjednako teške. I priča, kao i roman, treba imati svoje vrijeme. Pisac treba da ga osjeti i da unutar tih okvira tekst započne i završi. Razlike u pristupu tim dvjema formama pisac ne treba da bude svjestan na način da ga one opterećuju. Nažalost, danas često čitamo literaturu koja je uspjela ispoštovati pravila određene forme ali koja nije ništa drugo do mrtvo slovo na papiru. Ja sam najprije počeo raditi Dubravske priče, tačnije neke od njih, a Meho se dešavao između. Te dvije knjige su nastajale zajedno.
Dubravske priče nagrađene su nagradom Edo Budiša za najbolju zbirku priča. Koliko su ti nagrade bitne za stvaralaštvo? Mogu li pomoći knjizi ili knjigama koje dolaze? Kratke priče nisu žanr koji prolazi poput romana, ipak su nevidljivije.
Mislim da nagrada knjizi može pomoći u određenom trenutku tako da na nju skrene pozornost čitateljske publike, ali je ne može učiniti boljom nego što ona jeste. Eto, drago mi je zbog svake nagrade, posebno mi je drago zbog ove zadnje koja je dodijeljena Dubravskim pričama i koja nosi ime Ede Budiše, kao i zbog članova žirija.
U tvojim pričama karakteristični su živi dijalozi. Baš radi živog razgovornog jezika, prirodnih dijaloga, u tvoje je priče lako ući. One su naprosto priče o životu, slike iz svakodnevice koja nosi i nježnost, ali i surovost. Koliko radiš na dijalozima?
Radim onoliko koliko je potrebno. Najvažnije u pisanju jeste spustiti se ispod priče i pustiti je da se sama dogodi. Meni su dijalozi važni pa na njima i radim. Nakon što ih napišem prvi put, onda im se u određenim vremenskim razmacima vraćam, dorađujem ih, mijenjam. I sve tako dok ne budem zadovoljan.
Perspektiva uplašenog dječaka
Trauma rata i postratno siromaštvo. Duboke podjele u društvu, koje su normalizirane. Upravo je to najvidljivije u dijalozima gdje se taj ponor pojavljuje suptilno, u razgovoru o nekim usputnim stvarima. Da ubacim jedan dijalog oko hitne pomoći iz priče Kiša: “Jesi li vidio je li hrvatska ili naša?” /“Ko bona?”/ “Hitna?”
E da, ljudi su se ovdje navikli na podjele i s njima žive. Je li to normalno? Naravno da nije, ali isto tako, ti ljudi nemaju dva života, već ovaj, jedan jedini i nemaju kad čekati: oni moraju živjeti. Te podjele su ušle u jednu novu fazu kada ljudi koji ih žive poprimaju neke nove osobine, karaktere, i postaju zanimljivi za literaturu. Čak svježi. Volio bih da su kritičari koji su pisali o Dubravskim pričama više pažnje posvetili tim paralelnim svjetovima koji su tamo vidljivi. Uslovi života u mojim pričama su sve samo ne uobičajeni.
Volio bih da su kritičari koji su pisali o Dubravskim pričama više pažnje posvetili tim paralelnim svjetovima koji su tamo vidljivi. Uslovi života u mojim pričama su sve samo ne uobičajeni
Koliko je danas teško i izazovno, pod pritiskom urbanosti, pisati o selu i ulaziti u mentalitete ljudi za koje mi se čini da su ipak većini kulturnog svijeta itekako nevidljivi i udaljeni?
Meni o selu nije teško pisati, ali mi jeste teško objašnjavati zašto o selu pišem. Jedan izdavač me je prije nekoliko godina pitao imam li nešto za njega, ali da bude urbanije, da to ne bude opet nešto o selu. Kad sam mu rekao da ja tako ne mogu razmišljati i da meni književnost nije posao već puno više od toga, on mi je stao pojašnjavati kako bih ja ipak trebao pisati nešto što će biti malo urbanije. Ja ne znam i ne razumijem zašto ljudi na književnost gledaju na taj način i šta si time hoće reći. Niti želim znati.
Oči djeteta. Čini mi se da u tvom pisanju one imaju posebno mjesto kao perspektiva. Bilo da se da radi o poeziji ili romanu Trganje. Cijeli drugi dio Dubravskih priča pisan je upravo iz perspektive djeteta. Što pruža ta perspektiva? Približava li se ona ponajviše istini kada se progovara o teškim situacijama?
Ja vjerujem tim očima pa onda kroz njih i gledam. Međutim, više je razloga zašto posežem za tom perspektivom kad pišem i zašto ona ima važno mjesto u mojoj prozi. Naime, meni se u djetinjstvu desilo puno toga: bio sam u logoru, prognan sam, spavao sam godinama po memljivim podrumima, bio gladan… U meni još živi taj uplašeni dječak i ja ga ne mogu ignorisati − meni je vrlo važno to što on govori ili vidi. Drugi razlog je svima poznat: perspektiva djeteta nam omogućava da jasnije vidimo to što nam se dogodilo ili nam se još uvijek događa.
Odnosi između svjetova
Čini mi se da i Meho i Dubravske priče prikazuju nemoć. U tim romanima stvari su prikazane kakve jesu i život nam se otkriva kao nemogućnost pomicanja prema naprijed, što je u isto vrijeme i lako za čitanje jer su priče Dubravskih priča i naše priče, priče običnih ljudi, ali je to i zastrašujuće u isto vrijeme jer nam je jasno koliko je društvo duboko ranjeno. Može li nam literatura pomoći s tim ranama?
Da, dobro si to primijetila. Ta učmalost i utrnutost isijava jednu nemoć da se bilo šta poduzme ili promjeni. Ti ljudi žive u svojim selima kao u nekakvim kavezima gdje ih se čuva za izbore kada će svoj glas dati onima koji u ta sela ponekad povire i nešto im doniraju. Koliko god da su nemoćni, oni odlučuju o sudbini BiH jer čine glavinu biračkog tijela koje bira ove što su na vlasti. Literatura bi nam u mnogo čemu mogla pomoći samo kad bismo je kojim slučajem čitali. Dakle, u literaturu se ne možemo pouzdati.
Tradicionalnost stanovnika, praznovjernost, nepovjerenje, ali i jedan živi humor nešto su što se vjerno ocrtava i kroz Mehu, ali i Dubravske priče. Ipak, u svim tim životima postoji, koliko god nam se čini daleko, politika koja na mnoge načine ograđuje i zatvara dodatno to društvo.
Meni u pisanju nije bilo važno ko je musliman, a ko Hrvat, mene su zanimali odnosi između njihovih svjetova. U BiH, zavisno od mjesta do mjesta, svi narodi bivaju ili većina ili manjina. Nažalost, svi govore samo o problemima koji se tiču njih i njihove zajednice, nema se tu puno sluha za one druge manjine, one kojima nekom primitivnom logikom ne pripadamo, jer se za razliku od njih drugačije zovemo.
Koliko je teška pozicija pisca u Bosni i Hercegovini? Nemoguće je živjeti na ovim prostorima od pisanja. Kulturne politike? Što pisanje tebi donosi?
Od pisanja nije moguće živjeti i to je poznata stvar. Ne kažem da pisac od pisanja ne može zarađivati, može, ali nedovoljno za život. Ne znam šta mi pisanje donosi, ali da ne pišem, imam osjećaj da bi me nestalo.
Što nam iduće pripremaš?
Završio sam svoju novu prozu na kojoj trenutno radim s urednikom Semezdinom Mehmedinovićem. Uskoro bi knjiga trebala izaći u Buybooku u ediciji Dnevnici. Nekoliko ljudi koji su rukopis do sada pročitali, rekli su mi da to nije samo dnevnik, već i roman. U svakom slučaju, radujem se.
