Američka spisateljica, kustosica i kritičarka Lucy R. Lippard u jednom je eseju napisala da je „kolaž jedan od najznačajnijih transformacijskih alata umjetnosti dvadesetoga stoljeća, jer aranžirajući dijelove stvara novu, hibridnu cjelinu“. Arhivskim fotografijama obogaćen roman nagrađivane i prevođene katalonske spisateljice i umjetnice Alicie Kopf, Brat od leda (Hena com, 2020., s katalonskoga preveo Nikola Vuletić), tako kolažira akademsko bavljenje polarnim istraživanjima, seriju umjetničkih projekata naziva Arktikantarktik i fikcionalizirane dnevničke bilješke da bi ispričao jedinstvenu priču o emocionalnim ledenim pustinjama.
Alicia Kopf zapravo je heteronim Imme Ávalos Marqués, rođene 1982. u Gironi. U stilu lisabonskoga pisca i knjigovođe Fernanda Pessoe, koji ih je imao na desetke, htjela je stvoriti umjetničku personu, a time i vlastiti svemir koji bi supostojao s njezinim obiteljskim i svakodnevnim identitetom. Kopf je i feministkinja jer to ionako nije stvar izbora – žene u javnosti kad tad naiđu na stakleni zid, rekla mi je. Slijede ulomci iz razgovora koji smo vodile preko Zooma:
Brat od leda vaš je prvi roman, prije toga objavili ste zbirku kratkih priča. Hibridne je i fragmentarne strukture, ali jako dobro funkcionira kao cjelina. Kako ste povezivali ulomke, kako je tekao proces strukturiranja?
Bio je to složen proces. Jedan dio mene bio je zainteresiran za imaginarij polarnih istraživanja, bila je to moja doktorska teza – kako i zašto ih prezentiramo kao osvajanja. Drugi sloj čine bilješke iz moga života, jer sam za vrijeme istraživanja polarnih ekspedicija iz prošlosti vodila i osobne dnevnike, živjela život. U jednom trenutku shvatila sam da možda i ne pokušavam napisati doktorat, a da moja autobiografija nije literatura sama po sebi. Pitala sam se što bi se dogodilo da ispričam priču neke koja je opsjednuta osvajanjima polova dok se istovremeno bori sa svojim životom u kojemu pronalazi odjek te iste hladnoće – teška obiteljska situacija, izazovi moderne ljubavi, pokušaji da je se dokuči. Htjela sam iznaći poveznicu između dva različita sloja teksta, pa kad sam shvatila da doista postoji zajednički nazivnik, da tako kažem, uspjela sam izgraditi ovaj roman.
Nedavno sam čitala knjigu eseja američke književnice Annie Dillard, Teaching a Stone to Talk: Expeditions and Encounters (1982.), u kojoj kaže da prvi istraživači polarnih predjela možda i nisu za takve poduhvate bili odabrani zbog vlastite vještine i snage, već zbog hladnoće svoje proze. Čak i one najemotivnije trenutke, pobjede ili gubitka, u svoje su dnevnike i pisma unosili klinički, bez ikakve sentimentalnosti i viškova. Vaš roman izgrađen je na nesentimentalnoj, preciznoj prozi kojoj uspijeva prenijeti emotivna iskustva dok si istodobno uzima pravo na određenu uzdržanost i odmak, rekla bih nužan u umjetničkom procesu. Što želite da vaše rečenice prenesu, i kako?
Čitala sam dosta dokumenata polarnih istraživača, divila se njihovoj smionosti da se otisnu u nove prostore. S druge strane, otkrila sam i koliko je tu bilo drame. Moglo bi se reći da se radilo o bespotrebnim osvajanjima, jer ondje nije bilo ničega. Nije se imalo što osvojiti, nije to bio neki eldorado. Te su krajnje točke bile zanimljive geopolitički i metaforički, a ne zbog resursa. U imaginaciji toga vremena, polovi su bili mjesta o kojima se sanja, predstavljena čak i u slikovnicama. Dječaci su maštali o odlasku onamo, htjeli su biti heroji. No, vratimo se na njihov stil pisanja. Da, na neki se način divim njihovoj preciznosti, smatram da je ta stroga hladnoća odraz njihova obrazovanja i društvene atmosfere toga vremena. Pisali su viktorijanskim kodom, znalo se kako se komunicira pismima. Autobiografski jezik dnevnika, pak, posjeduje vlastiti kod.
U pisanju posebno cijenim jasnoću, odrješitost i preciznost. Tekstovi su za mene poput parfema, ne želim previše boja ili mirisa; od književnosti očekujem otkriće i jasan prijenos, a od pisca da mi raščisti konfuziju u mom umu. Tu istu kvalitetu posjeduje i led. Mislim da moj odnos prema pisanju potječe i od crtanja – od boje su mi bitnije linije. Stvari i pojave želim opisivati tako da im skiciram osnovnu strukturu. Izraz mi je bliži filozofiji ili eseju, nego poeziji, iako je veoma poetski moći jasno i nesentimentalno opisati iskustva. Sentimentalnost za mene nije moralno dobra ili loša. Opasna je kad govoriš o sebi jer može biti zasljepljujuća; možeš zbog nje zapasti u samosažaljenje, a ne pomaže ni čitatelju. Ponekad mi se i svidi neka sentimentalna proza, obično ako nije autobiografska. Brat od leda nije sasvim autobiografska knjiga, zovem je autofikcijom jer se zbog umjetničkih intervencija u strukturu prilično razlikuje od moga života.
Montaža i autofikcija
Kad govorimo o autofikciji, vaša knjiga je vrlo čitana, prevedena je na nekoliko jezika, pretpostavljam da su je barem prolistali svi koji su na neki način uključeni – ljudi na kojima ste temeljili likove, obitelj, prijatelji. Biste li sada, s odmakom, nešto mijenjali da je možete opet objaviti? Dodali više vlastitih i tuđih iskustava, ili manje? Je li bilo naknadnih uvida po tom pitanju?
Sretna sam kako je sve ispalo, jer sam bila prilično naivna što se tiče izdavačkoga procesa i industrije kad sam započinjala. Nisam do kraja ni shvaćala da se radi o industriji. U tom smislu je sve svježe i ne bih ništa mijenjala. Mislim da sam morala sve to ispisati baš ovako, a činjenica da sam bila nova u svemu tome pružila mi je neku vrstu slobode izraza koja mi sada nedostaje. Sad otprilike znam koje su moguće percepcije i rezultati određenih pretpostavki i izbora, glava mi je puna kritičkih glasova. Dok sam pisala ovaj roman, na pameti mi je bilo jedino da želim napisati nešto slično onome što i inače volim čitati: esejističku prozu. Nisam netko tko čita mnogo romana. Volim knjige koje mi otkriju nešto novo o svijetu ili nekom fenomenu. Maggie Nelson to recimo sjajno radi.
U pisanju posebno cijenim jasnoću, odrješitost i preciznost. Od književnosti očekujem otkriće i jasan prijenos, a od pisca da mi raščisti konfuziju u mom umu. Tu istu kvalitetu posjeduje led
Roman dokumentira i vašu konačno uspješnu potragu za vlastitim književnim i umjetničkim glasom. Jeste li u tom procesu morali zauzeti određenu perspektivu na narative polarnih istraživača, na njihove glasove?
Htjela sam uspostaviti jeku i zrcaljenje između tih glasova, njihovih i svoga, koji je veoma drugačiji, i veoma ženski, pod utjecajem spisateljica poput Virginije Woolf i Sylvije Plath. Preuzela sam taj herojski ton i pustila da se on reflektira u životu osobe, suvremene žene, koja prolazi tešku obiteljsku situaciju i ljubavne probleme. Radi se jednostavno o kolažu, ili montaži kao kod video materijala – kad suprotstaviš dvije slike izrodi se treća. To je fantastično.
Spomenuli ste Nelson, Woolf i Plath. Na koji način uplićete književne utjecaje u vlastiti tekst?
Nastojim biti otvorena po pitanju svojih inspiracija. Za ovaj roman to je svakako bio Enrique Vila-Matas, otac autofikcije u Španjolskoj. Zatim Agustín Fernández Mallo, njegov roman Nocilla Dream. Otud mi ideja o romanu kao montaži, kako pisati razigrano a promišljeno u isto vrijeme.
Kako kod vas izgleda to montiranje? Događa li se sve na računalu ili preslažete fizičke kartice?
Radim s folderima. Za ovaj sam roman imala jedan s polarnim istraživanjima, a u drugom je bilo sve što mi se događalo u životu. Prvo sam ih posebno punila, a kad sam shvatila da ih želim spojiti, sve sam isprintala i počela se igrati ulomcima, spajati ih jedne s drugima.
Osvajanje metafore
Na jednom mjestu u romanu kažete da su polarne regije i tropi epika i konvencija. Što je s ostankom kod kuće (u vremenu prije pandemije), koliko je tu konvencije i epike, a koliko, ponekad, i eskapizma?
Zanimljivo pitanje, posebno s obzirom na pandemiju koja je sve promijenila. Mnogo sam razmišljala o tome, jer je za neke ljude ostanak kod kuće prije mogao značiti i eskapizam. Dobro si, ugodno, kao u majčinoj utrobi, zaštićena si, pogotovo ako imaš čime platiti račune. Čak sam se i u jednom trenutku svoje karantene osjećala kao vlastiti univerzum, sasvim samodostatna u svojoj kući; počela sam se privikavati na situaciju. No, ovisi. Ako se od nečeg oporavljaš, važno je fiksno mjesto, kuća, inače može biti i samo navika.
Polarno istraživanje ujedno je osvajanje metafore, njezino naseljavane. Koliko je to praktično, koliko opasno?
Može biti veoma moćno živjeti svoje metafore. Ionako ih živimo, okruženi smo njima. Postoji četvrta dimenzija svega – jezik. To nisam rekla ja, nego Clarice Lispector, koju jako volim, jedna je od mojih najdražih spisateljica. Ni ne pokušavam je oponašati jer bi to bilo nemoguće, toliko je jedinstvena. Zamisli da možeš prisvojiti neku odabranu metaforu i živjeti kroz nju, dopustiti da preoblikuje tvoju stvarnost. Moja je mene odvela skoro do Sjevernoga pola. A roman kasnije na mnoga druga mjesta.
Da, pred kraj vašega romana, i projekta Arktikantarktik, odlaskom na Island vi se i fizički približite Sjevernom polu, Arktičkom krugu. Je li to oduvijek bio dio plana ili se ideja rodila u toku pisanja?
Htjela sam se i fizički približiti prostoru koji sam akademski istraživala. Na kraju sam mu se imala prilike približiti, koliko sam najviše mogla, doći do ruba Arktičkoga kruga. Odlaskom na taj mali put prema svojoj opsesiji za mene je sve postalo nekako stvarno; bila je to moja srednjoklasna verzija epskih istraživanja. Nisam ni htjela da putovanje bude epsko, nego normalno, nikakav grandiozan pothvat. Zato sam u knjigu uključila vrlo prozaične detalje, koliko nešto košta itd. Otišla sam uživo vidjeti led, naći se u krajoliku koji me toliko fascinirao. Bez obzira što je moje akademsko bavljenje polovima bilo kritičko, ipak se tu ustvari radilo o fascinaciji, pogotovo vizualnom kulturom povijesnih istraživanja tih prostora. U vrijeme kad su se osvajali polovi, razvijale su se i kinematografija i fotografija.
Kako ste se osjećali u tom krajoliku? Što vam je ondje padalo na pamet?
Shvatila sam koliko je bitno otići i uživo vidjeti fenomene koji nas zanimaju, a ne ih samo studirati. Taj mi je put ponudio i mnogo novih metafora. A senzorno iskustvo svjetla na ledu je neopisivo, ne može se ni fotografirati. Sviđa mi se ideja da led čuva vrijeme, zamrzava ga, ali na Islandu sam vidjela da ispod leda vrvi od života, voda teče u kaskadama i slapovima. Led nije samo nešto hladno i suho, led je živ.
Odlaskom na Island vaša se prvotna metafora zapravo preoblikovala. U romanu ste rekli da su ispod leda svi naši abortirani projekti, od kreativnih do ljubavnih. Kako znate kada nešto pustiti, a kada privesti kraju?
Metafore nas vode do novih mjesta. To je kao da primite kraj konca i pratite ga do ishodišta. Jedna stvar vodi do druge, i sve se razvija. Otkrijete ono što ste htjeli otkriti, ili načine govora o tome. Uvijek ima i slijepih ulica, projekata koji nikamo ne idu. Dogodi se. Ne postoji formula, samo treba slijediti prvotnu zamisao i vidjeti što će se dogoditi. Nekad sam i sama zbunjena, ne znam razliku, ali najbitnije je nastaviti istraživati. Ponekad se i ne radi o tome da ne idete u dobrom smjeru, nego nemate dobre alate. Znam da sam na dobrom mjestu po količini onoga što otkrivam, osjećaju dovršenosti na kraju.
Sviđa mi se ideja da led čuva vrijeme, zamrzava ga, ali na Islandu sam vidjela da ispod leda vrvi od života, voda teče u kaskadama i slapovima. Led nije samo nešto hladno i suho, led je živ
Jedan od vaših alata svakako je katalonski, a sami sebe prevodite na španjolski. Koliko se razlikuju? Što vam omogućava jedan jezik, a što ovaj drugi?
Smatram se bilingvalnom. Neke stvari pišem na španjolskom, druge na katalonskom, za neke mi jedan jezik odgovara bolje od drugog. Materinski mi je katalonski, na katalonskom razmišljam, a ono što mi nudi je ritam. Kad pišem na katalonskom, zbog njegove snažne strukture uvijek imam osjećaj da pišem pjesmu. Katalonske rečenice završavaju na specifičan način, dok španjolski vrlo često ima taj dodatni slog. Zato katkad imam osjećaj da vozim bicikl koji nema sasvim okrugle kotače, već malo zapinju na tom jednom slogu. Kod prijevoda je važno prenijeti taj ritam, muzikalnost nečijeg teksta.
Možete li sad, s obzirom da knjizi tako dobro ide, živjeti od pisanja?
Jako je teško živjeti samo od pisanja, ali sam sretna zbog prijevoda. Ne živim samo od prodaje knjiga, već i od umjetničkih projekata. Kombiniranjem toga mogu živjeti od svoje umjetnosti, jer radim s muzejima. Ako ste vrlo aktivni i muzeji pokazuju interes, dobivate stipendije za projekte, moguće je. Ne za svakoga i ne uvijek, možda ni meni neće stalno ići. Zasad ide.
Na čemu sada radite?
Uvijek radim na dugotrajnim umjetničkim projektima. Prvo istraživanje, zatim izložbe, tako je bilo i s ovom knjigom. Sada sam na izložbenom dijelu svoga novog projekta, koji se zove Spekulativna intimnost. Bio je predstavljen u nekoliko muzeja, a na književnom dijelu još uvijek radim.
Hoće li i to biti roman?
Bit će to neobičan roman, kao i Brat od leda. Opet nešto između eseja i autofikcije.
O čemu se radi, koliko možete odati?
Izložbe istražuju nove pristupe ideji ljubavi, toj veoma dugovječnoj ideji. Mnogo je tu, naravno, tradicija, od romantičarske do drugih. Htjela sam nešto reći o svemu tome, ali bilo je nemoguće, sve se već reklo, mnogo bolje nego što bih ja to mogla. Ali istražujem njezine granice u modernom svijetu, načine na koje je tehnologija utjecala na ideju ljubavi, na to kako se odnosimo jedni prema drugima. Bit će to vrsta meditacije o ljubavi iz posthumanističke perspektive.
*Ilustracije su preuzete iz knjige “Brat od leda”.
